You are on page 1of 5

RAZMENA DAROVA

arka Svirev

KNJIENSTVO IZVAN SOPSTVENE SOBE


(Magdalena Koh: ... kada sazremo kao kultura... Stvaralatvo srpskih spisateljica na poetku XX veka (kanon anr rod), Slubeni glasnik, Beograd, 2012)
Ja sam ena, ali smem! Draga Dejanovi

Knjiga Magdalene Koh ...kada sazremo kao kultura..., objavljena najpre 2008. godine u Poljskoj, imala je svoju recepciju u ovdanjoj strunoj javnosti i pre prevoda na srpski jezik. Upuivanja na ovu knjigu, dijalog sa autorkinim uvidima, kao i prikazi knjige, te nestrpljenje koje su interpretatori srpskog modernizma iskazali iekujui prevod, nagovetavali su njen znaaj za srpsku knjievnu istoriju i kulturu. Tim pre to je stvaralaki profil poljske slavistkinje poznat srpskim naunim pregaocima, te se moglo oekivati temeljno, argumentovano i nadahnuto itanje srpske enske knjievnosti. U tom smislu autorka je ispunila oekivanja. ...kada sazremo kao kultura... predstavlja re-interpretaciju i prevrednovanje srpske enske modernistike knjievnosti. Autorka je i sama u uvodnim redovima izloila svoju koncepciju, istiui da je najvie zanima srpska modernistika femina, njeno proimanje sa sop stvenom patrijarhalnom kulturom, kao i komplikovana drutveno-politika i knjievna situacija, ali pre svega pokuaj da se izae iz senke, sve hrabrije pisanje sebe i oznaavanje sopstvenog iskustva na sceni. Glavne junakinje knjige su autorke koje je Jovan Skerli uvrstio u svoju Istoriju I. Sekuli, J. Dimitrijevi, D. Markovi i M. Jankovi. Autorku je dodatno intrigirala injenica da su one, sem Sekulieve, marginalizovane uprkos ulasku u ka non. Takoe, Kohova objanjava i lanove trijade istaknute u naslovu, dovodei ih u vezu sa pojavom veeg broja spisateljica na poetku 20. veka (kanon), novom koncepcijom knjiev nog subjekta (anr) i njihove estetike i pogledi na svet (rod). Stoga je najiri metodoloki okvir ginokritika, ali, kako to svaka dobra ginokritiarka i ini, autorka ga ukrta sa drugim interpretativnim reenjima, konkretno sa genealogijom, teorijom Miela Fukoa o transgre siji, psihoanalizom aka Lakana, teorijom performativnosti roda Dudit Batler, kao i aktuelnim naratolokim istraivanjima. Interdisciplinarne perspektive sabranih studija se ne iscrpljuju u ovom nizu jer, posmatrajui stvaralatvo srpskih spisateljica u kontekstu sloe ne mree razliitih diskursa (ideologije, religije, kulture), autorka je bila upuena na konsultovanje razliitih oblasti znanja, te sama studija see i u kulturnu istoriju, istoriju ideja, ima go loke oglede itd. Poglavlje koje otvara knjigu, Ka tradiciji, predstavlja svojevrsnu referentnu taku ostalim trima. Ono zasluuje vie panje jer donosi znaajne novine u (meta)istoriografskoj projekciji srpske knjievnosti, te zrai i nemalim heuristikim potencijalom. Knjievnoistorijski

158

diskurs Magdalene Koh ne gravitira poznatim i usvojenim obrascima razumevanja, ve je usmeren ka oblikovanju novog znanja, to predstavlja i dodatni italaki izazov. Prvi deo poglavlja predstavlja genealogiju enskog pisma u srpskoj kulturi od XIV do XIX veka prvi put na srpskom jeziku. Tradicijski niz obuhvata despinu Jelenu/monahinju Jefimiju, Jelenu Bali, Eustahiju Arsi, Julijanu Radivojevi, Minu Karadi Vukmanovi, Anku Obre novi Konstantinovi, Dragu Dejanovi, Milicu Stojadinovi Srpkinju i Dragu Gavrilovi. Autorka monografski pristupa ispisivanju enske stvaralake tradicije. Meutim, to je va nije, svoju istoriografsku viziju ne svodi na biobibliografsko katalogizovanje, ve stvaralaki portret svake spisateljice obogauje (novim) interpretativnim uvidima, insistirajui na tradi ciji i kontinuitetu. Genealogija enskog pisanja koju je predstavila Magdalena Koh predsta vlja okvir ne samo za svestranije i dublje razumevanje stvaralakih kretanja tokom obuhva enih vekova, nego i predloak za razumevanje, najpre, enske modernistike knjievnosti, a potom i docnije knjievnosti. itajui srpske spisateljice u kljuu aktuelizujue recepcije, Magdalena Koh je nastojala da osvedoi njihovo prisustvo u savremenom kontekstu, i to je jedna od njenih najplodnijih italakih strategija. Ispisujui istoriju enske knjievnosti, Ko hova je, valja i to istai, oblikovala istoriografski profil enske tradicije koji je podloan dopu ni, naroito ako imamo u vidu savremenice Drage Gavrilovi koje autorka nije obuhvatila. Od izuzetnog znaaja jeste i drugi deo prvog poglavlja, Diskurs knjievne kritike. Naime, autorka prati genealogiju alternativnog kritikog diskursa u srpskoj knjievnost pokazujui da, ne samo to postoji kontinuirani razvoj enske spisateljske tradicije, ve predoava i postojanje kontinuiteta kritike i interpretativne misli koja je prati. Kohova je izdvojila nekoliko referenci almanah Srpkinja. Njezin ivot i rad, njezin kulturni razvitak i njezina narodna umjetnost do danas (1913), publikaciju Bibliografija knjiga enskih pisaca u Jugoslaviji (1936), esej Vlastoja D. Aleksia Naa ena u knjievnosti (1941), knjigu Silije Hoksvort Voices in the Shadows. Women and Verbal Art in Serbia and Bosnia (2002), te antologije Srpske pesnikinje od Jefimije do danas (1972), Make ne idu u raj (2000), Antologija pripovedaka srpskih knjiev nica (2002), Diskurzivna tela poezije (2004) i enski kontinent. Antologija savremene en ske prie (2004). Pregled razvoja ginokritikog diskursa autorka zakljuuje prikazom delatnosti beogradskih asopisa enske studije/Genero i ProFemina. Mapa knjievnokritike i knjievnoistoriografske misli, odnosno prakse koju je Kohova ocrtala ini mi se posebno znaajnom jer se suprotstavlja unifikujuoj, linearnoj, epistemoloki zaokruenoj istoriografskoj viziji srpske knjievne batine. Autorka, dakle, osvetljavajui (meta)knjievnoistorijske lakune, unosi poliperspektivizam u istoriogaf isanje, i ne samo da aktuelizuje modernistiko stvaralatvo, ve aktuelizuje i alternativni kritiki govor. Ne sluajno, poglavlje koje se nadovezuje na prvo posveeno je kanonu. Autorka kanon razmatra najpre kao knjievnoistorijsku pojavu, a potom se osvre na savremene spo rove oko kanona u Srbiji. Najveu panju posveuje odnosu srpskog kanona prema stvaralatvu srpskih modernistkinja. Kritiki interpretira sa rodnog aspekta Istoriju nove srpske knjievnosti Jovana Skerlia, Istoriju srpske knjievnosti Jovana Deretia i Istoriju moderne srpske knjievnosti Predraga Palavestre. Autorkin zakljuak je da dva docnija autora opetuju Skerlieve uvide i sudove koji su ensku knjievnost tretirali kao supkulturu. Autorka insistira kako danas vie nije dovoljno isticati injenicu da spisateljice nisu dovoljno prisutne u istorijama knjievnosti. Potrebno ih je, naime, ponovo iitati iz savremene perspektive,

159

te promisliti njihov doprinos i modernistikoj knjievnosti i kulturi uopte. Autorka nije mi ljenja da kanon treba ukidati, ve da je on sastavni deo svakog knjievnog sistema, ali ga je potrebno s vremena na vreme osveavati i dopunjavati. Krajnje je vreme, lajtmotiv je autorkinog razmatranja kanona, da aktivnost spisateljica izae iz knjievnoistorijskog geta, odnosno, da se spoje HIStory i HERstory. U treem i etvrtom poglavlju Kohova predstavlja poetike osobenosti enskog knjievnog modernizma, pri emu naputa monografski pristup. Autorka izdvaja znaajne an rovske osobenosti i narativne postupke i ispituje ih sa estetikog, kulturolokog, ideolokog, antropolokog stanovita. Tree poglavlje anr posveeno je ispitivanju intimistikog an rovskog korpusa modernistkinja. Autorkina bazina teza jeste da su modernistkinje potpisale genoloki pakt, to jest da su se sluile intimistikim anrovima (pisma, dnevnik, ispovest) kako bi se legitimisale na knjievnoj sceni, potvrujui anrovska oekivanja epo he. Meutim, interpretirajui njihovo stvaralatvo, autorka je pokazala da su unutar kon vencionalne forme modernistkinje artikulisale subverzivne sadraje. U poslednjem poglavlju Rod Kohova daje svoj doprinos feministikoj naratologiji, pokazujui uverljivo da ginokritika nije iskljuivo vezana za tzv. spoljanji pristup knjievnom delu. Postupak narativne transgresije u delima modernistkinja zauzima centralno mesto u ispitivanju ne volja sa rodom, odnosno, slike enskosti/maskuliniteta u njihovoj prozi. Autorka zakljuuje da je njihovo promiljanje spone izmeu roda i kulture, i pored uticaja stranih knjievnosti, krajnje originalno. Iako spisateljice posmatra skupa, Magdalena Koh ne proputa da izdvoji specifikum svake od njih. Tako je, autorka konstatuje, Isidora Sekuli uvela u srpsku knjievnost model intelektualnog enskog stvaralatva/pisanja, Jelena Dimitrijevi je razvila model feministikog pisanja, Danica Markovi je razvila model intimne enske poezije, a Milica Jankovi je poela da gradi model popularne enske knjievnosti. Zbog ogranienosti prostora, samo u spomenuti da je inicijalno mesto Jelene Dimitrijevi po pitanju razvijanja feministikog pisanja diskutabilno, jer bi tu poziciju, drim, najpre trebalo pripisati Dragi Gavrilovi, odnosno Dragi Dejanovi. Takoe, mislim da odrednica popularna enska knji evnost koja se vezuje za opus Milice Jankovi iziskuje dodatna i preciznija objanjenja, s obzirom da pojam popularna nije svodiv na jedno znaenje, pogotovo ako imamo u vidu istraivanja popularnog u okviru studija kulture, ali i apriorno diskvalifikujue konotacije ove sintagme u kolokvijalnoj upotrebi. Kada je ve re o prethodnicama modernistkinja, ne mogu se prenebregnuti i savremenice. Iako je autorka jasno istakla svoj princip odabira spisateljica koje e biti predmet njenog istraivanja (one koje je Skerli uvrstio u svoju Istoriju), ini mi se da je time, ipak, moda i odve suen istraivaki fokus. Konkretno, imam u vidu stvaralatvo Leposave Mi ju kovi (1882-1910) koje nije privuklo panju Magdalene Koh. Najpre, iako je Skerli nije uvrstio u svoju Istoriju (verovatno zbog neobimnog opusa), izuzetno afirmativno i pohvalno je pisao o njenoj prozi objavljenoj u SKG-u. Mijukovieva je, poput ostalih modernistkinja, eksperimentisala sa intimistikim anrovima, a u svojoj prozi Pria o dui sa veitom enjom je primenila postupak narativne transgresije. Na planu upisivanja rodnih znaenja u strukturu teksta, Mijukovieva je ak najizazovnije artikulisala nevolje sa rodom, odnosno, eksplicitnije od Jelene Dimitrijevi se uhvatila u kotac sa homoerotizmom. Stoga

160

iznenauje to ju je autorka izostavila iz svojih razmatranja, tim pre to proza Leposave Mi jukovi danas nema samo vrednost knjievnoistorijskog dokumenta i to bi savremenom itaocu bila zanimljiva. U vezi sa suavanjem istraivake vizure, takoe, i poetika odrednica mi deluje, u pojedinim trenucima, sputavajuom. Autorka je potpuno van horizonta ostavila sagledavanje opusa ili pojedinih stvaralakih etapa autorki u kljuu avangardnih poetikih tendencija. Tek na ponekom mestu, u sluaju Isidore Sekuli, Danice Markovi i Milice Jankovi, progovorila je o ekspresionistikom raspoloenju. Ostavljanje traga o, ak i polemikom, dijalogu sa tezama, na primer, Bojane Stojanovi-Pantovi i Gojka Teia, koji su pojedine aspekte stvaralatva spisateljica koji su u istraivakom fokusu Kohove kontekstualizovali unutar avangarde, sa jedne strane, posvedoilo bi da modernistkinje nisu interesantne samo ginokritiarkama/ginokritiarima i, sa druge strane, osvetlilo bi i drugaije interpretativne staze. Srpsko izdanje knjige ...kada sazremo kao kultura..., reima same autorke, oplemenjeno je pogovorom Biljane Dojinovi. Studija Dok sazrevamo kao kultura Biljane Dojinovi zasluuje posebnu panju, ne samo u okruju knjige Magdalene Koh. Posebno mi se znaajnim ini jedno mesto iz studije. Re je o, toliko ve rabljenom, a nikad izgleda do kraja shva e nom, pojmu enskog pisma. Biljana Dojinovi se najpre osvre na francuski poststrukturalistiki kontekst i teoriju Elen Siksu iz kojih je potekla sintagma lecriture feminine. Potom, autorka ukazuje na laiciziranu upotrebu prevedene sintagme u ovdanjem, uglavnom, me dijskom miljeu, u kojem brzo gubi svoj subverzivni potencijal, jer se njome oznaava, uglav nom, komercijalna knjievnost pisana za ene. Kako bi se raistila terminoloka zbrka, te da bi se prekinulo sa praksom nekritikog uvoza znanja i teorija, Biljana Dojinovi pred lae upotrebu termina knjienstvo. Kovanica u sebi sadri vieznaje u dosluhu sa praksom koju nastoji pojmovno obuhvatiti, ili reima autorke, patinirani prizvuk rei knjienstvo upu uje na ideju knjievne istorije, a njena obuhvatnost u pogledu onoga ta knjievnost ovde znai [i tzv. lepu knjievnost, i publicistiku i privatne oblike izraavanja] sreno je zdruena sa terminom enstvo, koji kao da podrazumeva, ali i prevazilazi pojmove enstvenost, enskost i feminizam. U knjizi se spominje sintagma ensko pismo ne u znaenju koje ona izvorno ima, nego da se njome opie istorija enskog stvaranja. Meutim, zamerka se ne moe uputiti autorki s obzirom da se poststrukturalistiki termin ne prevodi na poljski jezik (kao to je to sluaj u srpskom) te otud nema dilema oko znaenja. No, nijansu vie prevodilakog truda i kreativnosti knjiga poput ...kada sazremo kao kultura... svakako zavreuje, jer, uostalom, nije re o terminolokom cepidlaenju, nego o fundamentalnim kon ceptualnim reenjima i teorijskim orijentacijama. Stoga mi se i pojam knjienstvo zaista ini kao dugo oekivano terminoloko reenje. Naposletku, ili je pak sa tim i trebalo poeti, nad svakim promiljanjem knjige Magdalene Koh ipak lebdi njen naslov koji se, iako zaokruen trotakama, namee svojom upitnom intonacijom. Re je o fragmentu izjave Isidore Sekuli iz intervjua datog 1957, u kome ona kae da emo valjano sagledati stvaralatvo odline pripovedaice Milice Jankovi tek kad se kao kultura smirimo, kada sazrimo. Roman Mutna i krvava Milice Jankovi nanovo je izdat tek 2012. godine. Ostala njena dela nisu doivela reizdanja. ira italaka publika (pitanje je da li i struna) nije upoznata sa bibliografijom Milice Jankovi. Nije nezanimljiva injenica da je roman Mutna i krvava objavljen u okviru Glasnikove tematske edicije Sopstvena

161

soba. Naziv ove biblioteke istovremeno evocira i slavni feministiki esej, te se citatno vezuje za uspostavljanje enske knjievne tradicije. Meutim, ne moe se prenebregnuti i prizvuk getoizacije na savremenoj srpskoj sceni. Spisateljice oito da jo uvek nisu od izu zetnog nacionalnog znaaja, ne poseduju neosporne vrednosti, te nova saznanja po ko ji ma se u velikim projektima prevrednuje srpska knjievnost nije ginokritika i shodno tome one ne zavreuju mesto u antologijskoj ediciji Deset vekova srpske knjievnosti. Izgleda da je Magdaleni Koh lake da stupi u interkulturni dijalog, nego to je mogue ostvariti intrakulturni dijalog na srpskoj knjievnoj sceni. A njen dijalog sa srpskim enskim modernizmom iznedrio je istoriografsku viziju koja pokazuje da njihovo stvaralatvo nije nezanimljivo, niti beznaajno za srpski kulturni identitet. itanje stvaralatva modernistkinja moe samo da potvrdi stavove Magdalene Koh. No, najpre treba da ga izvuemo sa pra njavih polica. Autorkina elja, upuena itaocima na koncu predgovora srpskom izdanju, u mom slu aju se ispunila zaista sam osetila intelektualnu radost boravka u batini srpske kulture koju mi je ona predoila inspirativno i otkrivalaki.

162

You might also like