1

Mlakost, obraenje, smrt, sud1

Vjene istine, osobito nebo i pakao, ako ih trajno nosi u srcu nee nikada sagrijeiti (Kanizije, Bellarmino, Ledesma, Komulovi, Mulih). elimo li logino ui u finale prvoga tjedna, valja jo promotriti: mlakost, obraenje, smrt i posebni sud, Stavljam se u prisutnost Boju. Molim pripravnu molitvu kao u dva prethodna razmatranja o grijesima. Ulazim u svetite svoga srca i promatram prema osobnom izboru: svoju mlakost; zahtjev obraenja; trenutak svoje smrti; trenutak zadnjeg najsudbonosnijeg ispita, tj. Bojega suda nad sobom i mogueg vjenog odbaenja. To u razmatrati pred Trojedinim Bogom, pred Blaenom Djevicom Marijom i svim anelima i svetima, koji mi ele pomoi. Zatim molim ono to hou: prema predmetu koji razmatram: da svladam mlakost, da se definitivno obratim dobru i svetome, da sretno umrem u milosti Bojoj, da se spremim za svoj susret s Vjenim milosrdnim ali pravednim Sucem. Molit u za milost: ako me ve ne bi mogla drati ljubav prema Raspetome da me dri daleko od grijeha spasonosni Boji strah. Moja mlakost i svjetovnost Rije mlakost dolazi iz Boje poruke. Sv. Ivan u Otkrivenju saopuje Isusove rijei nadstojniku Crkve u Laodiceji: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vru. O da si studen ili vru! Ali jer si mlak, ni vru ni studen, izbacit u te iz usta svojih. Govori: "Bogat sam, obogatih se, nita mi ne treba!" A ne zna da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol (Otk 3,15-17). Krist govori sedmerim Crkvama Male Azije. Pet ih ivi u mlakosti (u Efezu, u Pergamu, u Tijatiri, u Sardu, u Laodiceji); samo dvije su zadrale revnost (u Smirni i u Filadelfiji) (Otk 2-3). 1. O emu se radi? Ne radi se o apostaziji (otpadu od vjere), ni o smrtnim grijesima. Radi se o stranijoj i veoj opasnosti. Stranija, jer me manje strai nego smrtni grijeh. Opasnija, jer ju ne primjeujem, kao ovjek koji nije svjestan svoje skleroze. U emu se sastoji? U trajnom odbijanju da se svladam: danima i godinama se ne svladavam u nekoj stvari ili u itavom obzorju duhovnog nastojanja (vie se ne trudim); u oholom, uznositom, tatom primanju bilo koje neugode; nita me ne smije pogoditi;
1

FUEK, Ivan, Vojevati pod Kristovom zastavom, Mihael, Split, 2000. str. 138 143.

naputam revnost i dajem se na lijenost; brzo postajem maloduan kad doivim neuspjeh; sve to pod uzimam (i molitva i rad) osrednje je vrijednosti, banalno, dosadno, bez radosti. Zanimljivo je u tom vidu promatrati lica ljudi na ulici: zato ih je tako malo radosnih, sretnih? Prava mlakost je duhovno poputanje i sputanje, sklizanje sve nie i sve dublje, openita mlohavost i klonulost; skleroza duhovnoga ivota, ime duhovni ivot pada u sigurnu propast. To je navika (habitus) posve promiljenog lakog grijeha. Dua se nalazi u proturjeju s tenjom za savrenou, na to smo svi katolici pozvani (LG 39-42). Tri su vrste lakih grijeha: nesvojevoljni (oituju nesavrenosti karaktera); svojevoljni (dogaaju se kad ih se elim osloboditi); iz navike (znam za njih ali ih ne otklanjam, jer ne elim promijeniti stav), na primjer: antipatije i simpatije na koje sam navezan, poputanje erotskim osjeajima, seksualnoj znatielji (da se neto takvoga vidi, osjeti, proita, o tome razgovara ... ); neodgovornost u dunostima; zanemarivanje molitve, Mise, ispovijedi - ili ih obavljam rutinski. Razlika je, dakako, od poetnog stadija i doba kad su trnje i korov ve posve prekrili i unitili njivu due. 2. Uinci mlakosti? Duhovni pisci navode pet uinaka. 1) Ljubav, teoloka krepost, temelj, bitnost i cilj svega duhovnog nastojanja i svih ostalih kreposti, nije jo mrtva, ali je oslabljena: dua boluje, vene. To je duh kapitulantstva, kompromisa i totalitarizma, tj. kad slijepo slijedim druge. To je duh zaborava Boga, tekog zanemarivanja poticaja Duha Svetoga. Po malo se sprijateljujem s pomilju i na teak grijeh, koji mi se ne ini vie tako teak. Izmiljam sva mogua opravdanja: psiholoka, socioloka, zdravstvena, kritiziram nauk i autoritet Objave i Crkve, s namjerom da se opravdam, gonjen mentalitetom: Ne mogu i ne elim biti drukiji od ostalih. I tako malo po malo jednoga dana iz lakog grijeha iz navike okliznem se u smrtni grijeh. Dakako, time sam i svoje opredjeljenje iz dobra prebacio u domenu zla: znai, odluio sam se protiv Boga. 2) Boje prijateljstvo ne prestaje odmah, ali ono mi vrlo malo ili nita vie ne govori. Svidjeti se Bogu nema za mene vie sadraja. Dua Boje prijateljstvo nije sasvim odbacila, ali ide svojim putevima, ne slijedi volju Boju, ne obazire se na tisuu stvari od kojih bi revna dua davno bila alarmirana. Boja rije dolazi do svoga ostvarenja: Izbacit u te iz usta svojih. Teka rije! Bog se prema takvoj dui dri kao rezervirano. Sad je jasno zato mi okus Boga postaje

bljutav, gorak, zato se poput Adama i Eve elim sakriti od Boga, zato bjeim u alibi - u tisuu svojih nevrijednih zaposlenja i nemam vremena s Njime se sastati. Po malo postaje sve prirodno, jer i drugi poteni tako ive. 3) Molitva mi postaje sve tea. alim se na suhou, na mrzovolju prema molitvi, a ne vidim da sam ja Boga napustio, da sam sve uinio da mi se Bog vie ne javlja, kao ni kralju Saulu, kad je napustio Jahvu. U molitvi nema vie napretka, nema nastojanja, nema ni radosti, ni utjehe. Jo sam nekako zadovoljan s minimumom, ali i to zaputam. Vie se u molitvi ne susreem s Bogom ni u Bogu sa svojom bijedom, vie se ne ispitujem, sve vrim mehaniki. Ostaje jo samo prividnost moje vjernike prakse. Pobonosti vie nema. Svete elje su iezle. Tjeim se da konano moram postati zreo kranin i ne davati pozornosti na male stvari. 4) Manjak radosti i nutarnjeg mira. Zato su mnogi katolici tako malo radosni, obilaze okolo tuna lica s gorkim rijeima. Nisu se dali ni Bogu ni svijetu: Bogu, jer za nj vie nemaju okusa, svijetu, jer toboe, oni su ipak Kristovi. I tako se vuku ovim svijetom, s kojim vrlo potajno sklapaju mnoge saveze, kao teki bolesnici. Nikada nisu zadovoljni, nikada radosni, nikada sretni, a iz usta im izlaze lavine kritika na sve i svakoga, a najvie na Crkveni autoritet, koji ne razumije, koji je zastario, koji e totalno upropastiti Kristovu Crkvu i ono malo ljudi to jo ima, do kraja istjerati i potjerati u sekte, u te prijevarne nove religiozne pokrete. 5) Teka duhovna kriza, to je zadnji i najstraniji uinak mlakosti. Svjetlost koju ne upravlja i ne podrava milost, gasi se. Posljedica je da u tami vie ne poznam svoje stanje. Ne vidim ni jedan znak teke nevjere, smrtnog grijeha ne vidim, pa se tjeim nekim svojim izvanjskim djelima: gledam svoju aktivnost, uspjehe, ugled, slubu, dobre planove ... Ustvari, svime se time jo vie potvrujem i uzdiem. Eto: Ti govori: "Bogat sam, obogatih se, nita mi ne treba!" A ne zna da si nevolja i bijeda, i ubog i slijep i gol. Takva zaslijepljenost pred svojom stvarnom situacijom prijei me da hitno pribjegnem nunom duhovnom lijeenju. Ne vidim bolest i ne traim lijeka, a taj je: obratiti se ako ne elim sasvim propasti. Slobodan sam ovjek, nisam lutka, a niti sudbinski determiniran. 3. Koji su uzroci mlakosti? Prije svega utjecaj mlakog ovjeka, koji kao slatki prijatelj poduava kakav moram biti; opi mentalitet koji ne pogoduje duhovnom ivotu: ne smije biti zastario nego progresivan; danas je sve drukije nego prije, a ti si inteligentan i treba da se ukljui;

nee valjda jo postati skrupulozan; dobro zna da su strukture promijenjene; pogledaj i sveenike, redovnike i redovnice kako su i oni danas drukiji i u odijelu i u ponaanju, otvoreniji nego nekad, idu ukorak sa svijetom, zato su mladima i simpatiniji. Kod laika je nerijetko napast da si stvaraju svoje vlastite norme ponaanja, osobito na podruju erosa i spolnosti, pred branog i branog morala. Kod nekih karaktera moe biti i sklonost pesimizmu, melankoliji: i najmanji neuspjeh potpuno ih obara. Tu je i obavljanje molitava bez srca - nemam vremena za solidniju molitvu. A svojevoljna odricanja - post, druga odreknua - ne dolaze u obzir jer sam i onako preoptereen, ali za razne i sumnjive televizijske programe, pa bilo i usred noi, mora biti vremena ... 4. Ima li lijeka protiv mlakosti? Krist na usta Ivana evaneliste kae: Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri eena da se obogati i bijele haljine da se odjene da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oi pomae i vidi. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; poslua li tko glas moj i otvori mi vrata, unii u k njemu i veerati s njim i on sa mnom (Otk 3,18-20). Zlato, bijele haljine, pomast - u krajnoj liniji pojaavaju ovaj Isusov neminovni imperativ: Revan budi i obrati se! = Stoga u ozbiljno promisliti o svome obraenju, o svojim ispovijedima - bez pravog kajanja, jer sve ovo o mlakosti teko me pogaa i u svakoj se reenici nalazim. Moje osobno obraenje Ako je teak grijeh otklon Boje ljubavi, onda je metanoia-obraenje povrat Bojoj ljubavi, odvraanje od stvorenja i obrat Bogu. Nikada nije neki izolirani in nego proces, pa i onda kad se obraenje dogodi u trenutku kao udo Bojeg zahvata. I ovdje mi Boja rije jasno govori: Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane initi nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet e zbog nepravde to je poini. A ako se bezbonik odvrati od svoje bezbonosti to je bijae uinio, pa stane vriti moj zakon i pravdu, ivjet e i nee umrijeti.... (Ez 18, 26-32)! ... Ja ne elim smrti nikoga koji umre ... Obratite se, dakle, i ivite