12/19/13 Ambivalencije zelene revolucije | Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje

lemondediplomatique.hr/ambivalencije-zelene-revolucije/ 1/7
Ambivalencije zelene revolucije
Vedran Horvat
Posljednjih nekoliko godina, koncept Green New Deala uiva
iroko rasprostranjenu popularnost. U uvjetima tvrdokorne
ekonomske krize mnogi u zelenoj revoluciji vide priliku za
pokretanje novog ciklusa kapitalistikog rasta i ekspanzije.
Drugi, blii njegovim izvornim intencijama, koncept
mobiliziraju kao polazite kritike ideologije rasta, ali i ire
problematike drutvenih nejednakosti
Dojam da ekologija i rast stoje jedno drugome na putu nipoto nije nov. Meutim
mnoe se glasovi onih koji tvrde da je taj sukob stvar prolosti; da je prirodu putem
raspoloivih tehnologija ve danas mogue uposliti da bez napora radi u korist
privrednog rasta, a da se pritom znaajno smanji ili ak nestane pritisak
ekonomskih i proizvodnih aktivnosti na ekosustave koji je dosad vodio zagaenju,
degradaciji ivotnih uvjeta i pustoenju prirodnih resursa. Takav obrat danas je
navodno nadohvat ruke. Danas, kada Zemlja sa sedam milijardi stanovnika eljnih
boljeg standarda stoji na rubu svojih mogunosti, kada je i najokorjelijim
izrabljivaima prirode jasno da je kucnuo njihov zadnji as, stojimo, tvrde sve brojniji,
na prijelomnoj toki na kojoj je rast mogue zamiljati u suradnji s prirodom umjesto
protiv nje, kao to je dosad bio sluaj. Dostupna tehnologija na podruju koritenja
obnovljivih izvora energije, recikliranja i efikasnosti u koritenju resursa ve danas
ide korak dalje od politike imaginacije i govori u prilog zelenoj revoluciji koja se,
eto, ve dogaa ispred naih oiju. Javne rasprave u drutvima koja ele izgraditi
otpornost (resilience) spram evidentnih promjena u okoliu markirane su ipak i dalje
snanim polaritetima, od Sjevera do Juga, od ekologizacije privrede do
financijalizacije prirode i zahtijevaju tektonske pomake u postojeim
konjunkturama globalnog establimenta. Takav paradigmatski pomak, kako na
razini ideja i koncepata tako i aktera, urgentno zahtijeva temeljito redefiniranje
pojmova rasta, vlasnitva, prosperiteta, bogatstva i gotovo uvijek ultimativno
odvajanje realne privrede od sapunastog financijskog sustava kao glavnog
protagonista ekonomskog konstitucionalizma.
Nimalo neoekivano, kao slon u sobi, pomalja se i pitanje redistribucije ako je rast
12/19/13 Ambivalencije zelene revolucije | Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje
lemondediplomatique.hr/ambivalencije-zelene-revolucije/ 2/7
mogue zamisliti i ostvariti u suradnji s prirodom, hoe li to znaiti i vie jednakosti;
tko je pozicioniran u vrhu hranidbenog lanca bio-ekonomije; izvlae li korist, kao i
dosad, pojedinci i korporacije ili pak drutvo u cjelini, na principima egalitarizma i
solidarnosti? Je li, uostalom, neki novi model ekonomije potreban kao baza novom
konceptu rasta umjereniji, inteligentniji, sporiji, izdrljiviji?i I radi li se, na koncu,
moda ipak samo o novom formatu, tzv. ekokapitalizmuii; u kojoj mjeri politiki
shvaena ekoloka transformacija ekonomije i drutva zahtijeva i podrazumijeva
odbacivanje ekonomskog konstitucionalizma kao okosnice kapitalistikog sustava
utemeljenog na bezgraninom rastu? U tom tonu i s tom namjerom pokuat emo
otvoriti neka od najspornijih pitanja, s namjerom da to manje ulazimo u raspravu
koliko jako moramo stisnuti konicu i elimo li zaustaviti rast. Taj tip moralno
opravdanih, ali operativno neprovedivih puritanskih opaski, zasad ostavimo po strani.
Premisa ove rasprave, neki e sigurno rei i pogrena, bit e da je rast neminovan i
neizbjean, da e se on u trenutnim globalnim uvjetima sigurno dogoditi, te da je
ovo trenutak u kojem moemo odluiti hoe li se on definirati kao rast s prirodom
ili rast protiv prirode, kao rast koji generira jednakost ili onaj koji stvara nove, dublje
i otrije nejednakosti.
V sodelovanju z naravo
U ovom trenutku, u globalnoj je raspravi umjetno stvoren znak jednakosti, ili barem
slinosti, izmeu koncepata ekologizacije privrede i financijalizacije prirode. U
stvarnosti, izmeu njih postoji snana napetost; namjeru da se proizvodne i
industrijske aktivnosti kalibriraju kao manje tetne za ekosustav nipoto nije
mogue izjednaiti s predatorskim zahvatima financijskog sustava da komodificira
prirodne resurse i javna dobra. Sutinsku ekologizaciju privrede utoliko nije mogue
izjednaiti s atributima zelene ekonomije kojima se posljednjih godina razmahuju i
kite Europska komisija, Svjetska banka i mnogobrojne meunarodne korporacije,
koje taj koncept koriste kao paravan za direktnu ili posredovanu privatizaciju
prirodnih resursa. Evidentno je da izmeu ova dva procesa postoji izvjesna i nipoto
sluajna povezanost (primarno kroz nezdravu vezu izmeu ekonomije i financijskog
sustava), no ipak se radi o paralelnim tokovima s razliitom motivacijom,
legitimacijom, pa i interesima. U prvom sluaju, radi se prvenstveno o namjeri da se
putem tehnolokih inovacija nastoji smanjiti pritisak na okoli, smanjiti oneienje i
degradacija, te da se obnovljiva energija u veem obimu ukljui u ekonomske i
proizvodne aktivnosti, ali i da je se uini dostupnijom svakom direktnom
korisniku/graaninu. Dubinskom ekologizacijom procesa proizvodnje elektrine
energije (primjer uspjenih energetskih kooperativa) smanjuju se transakcijski
trokovi i posredovanje velikih kompanija i njihov profit, a uz to cijeli proces ima
neoekivani emancipacijski potencijal otkapanja od globalnog sustava (off the
grid). Sama ekologizacija privrede logian je i inteligentan iskorak u smjeru
smanjivanja pritiska na okoli, stvaranja boljih radnih uvjeta te koritenja raspoloive
energije bez tetnih efekata i daljnje eksploatacije resursa; povrh svega obeava i
emancipaciju graana od velikih sustava proizvodnje i opskrbe. S druge strane,
paralelno s viestrukom krizom i kao neizostavna komponenta programa otrih
mjera tednje, javljaju se opetovani pritisci globalnog financijskog sustava na vodne
resurse, zemlju i ume, s ciljem apsolutne komodifikacije i monetizacije
ekosustava. Protagonisti ovog procesa za svaki pedalj zemlje, litru vode ili kubik
12/19/13 Ambivalencije zelene revolucije | Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje
lemondediplomatique.hr/ambivalencije-zelene-revolucije/ 3/7
atmosfere ele uspostaviti globalno priznat i vidljiv financijski ekvivalent i takav se
ishod ni u kojem sluaju ne moe povezati s poetnim namjerama ekologizacije
privrede.
Radi li se tu o zabuni, o dijalektici izmeu dobre namjere (ekologizacije) i
neeljenog ishoda (financijalizacije) ili tek o nalijima one iste duboke ekoloke
krize globalnog kapitalistikog sustava, ovdje je sporedno. U prvom planu je
injenica da ogranienost resursa i sve tjenja utakmica oko njih odreuju razvojnu
okosnicu za sve ukljuene, a posljedino imaju neizbrisiv efekt i na drutvene
nejednakosti i njihovo barem srednjorono definiranje.
iji trojanski konj?
Da bismo razjasnili moguu zabunu, pokuajmo pruiti jedno mogue objanjenje
kontrasta koji rodno mjesto ima u intrinzino benevolentnoj namjeri smanjivanja po
okoli i prirodu tetnih utjecaja proizvodnih i ekonomskih aktivnosti. Ekoloki je
pokret posljednjih nekoliko desetljea insistirao da ekonomske aktivnosti vode vie
rauna o ekolokom otisku koji ostavljaju u ekosistemima, a koje ih usredotoene
na maksimizaciju profita ugroavaju, iscrpljuju ili naruavaju. Sredinji je zahtjev
tih tenji bio da se u ukupnu financijsku bilancu kod infrastrukturnih, industrijskih i
proizvodnih zahvata ukljue i eksternalije (utjecaj na okoli, zdravlje ljudi), dakle da
se utjecaj tih aktivnosti na ekosustav shvati daleko ekstenzivnije. Pored toga,
zahtjev je sadravao i niz komponenti koje su ekonomsku aktivnost trebale uiniti
prihvatljivijom, odrivijom, odgovornijom i u svakom sluaju manje tetnom za
cjelokupni ekosistem (iji je dio, podsjetimo, i sam ovjek). (Odavde posljedino
kree i inflacija narativa o drutveno odgovornom poslovanju i drugim oblicima green
washa kojima razvijene kompanije dokazuju sebi i svijetu koliko ulau u zatitu
okolia i koliko to primjenjuju u svakodnevnim praksama.) Dakako, usvajanje ovih
zahtjeva debelo je naplaeno i rezultat toga je ova zabuna. Pirova pobjeda koju su
tek nakratko mogli proglasiti ekolozi radi prihvaanja problematike eksternalija od
strane ekonomskih subjekata ubrzo se pokazala kao zamka, budui da je s njom
na stranja vrata uao i proces naplate, monetizacije i financijalizacije prirode.
Zagaene rijeke i karbonske emisije istog trena su izjednaene s vlastitim i
arbitrarno mjerenim financijskim ekvivalentom. Za razliku od prethodnih stoljea, na
nianu novih stratekih investicija nisu samo aktivnosti ekstraktivnih industrija u
dalekim zemljama Juga. Ovaj put, jer je stisak krize ojaao i na Starom kontinentu,
nisu u pitanju samo sirovine, nego i voda, ume, poljoprivredne povrine, ukratko,
sama osnova ovjekova materijalnog postojanja gdje se preko noi kao arbitar
pojavljuje trite. Ono se tako, kao trojanski konj, na stranja vrata i s navodnim
legitimitetom ekolokih zahtjeva, uuljalo u sferu prirode, s jasnom namjerom da na
(preostale) prirodne resurse stavi cijenu, neovisno o tome radi li se o trgovanju
atmosferom (CO2 emisijama), o privatizaciji ili koncesijama na izvore vode,
koncesijama na ume ili okrupnjavanju poljoprivrednih zemljita. Drava je, sve
slabija, poroznija i korumpiranija, jo jednom pokazala da e servisirati interese
kapitala i stvoriti za njega stimulativne zakonske okvire, gdje i kada god on to
poeli.iii Ipak, ostaje pitanje do koje mjere sama priroda uope moe biti podlona
tritu i ne radi li se tu o uspostavi krajnje problematinog hijerarhijskog odnosa. U
kojem trenutku ulazimo u zonu ireverzibilnosti i gdje su osiguravajui mehanizmi,
12/19/13 Ambivalencije zelene revolucije | Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje
lemondediplomatique.hr/ambivalencije-zelene-revolucije/ 4/7
gdje je alarm kada trite poinje zamjenjivati odnose u prirodi?
Vratimo se namjeri ovog teksta da pokua dati grube konture nekog treeg pravca
koji bi se konstituirao izvan lanog izbora i umjetne podjele izmeu ekologizacije
privrede i financijalizacije prirode, u koji se zaplela i tzv. degrowth rasprava.iv
Ukratko, bilo bi potrebno otkriti formulu koja se bazira na uspostavi rasta u suradnji
s prirodom 1) kroz usavrene i dostupne tehnoloke mogunosti smanjenja
ekolokog otiska i koritenja obnovljivih izvora energije; 2) kroz institucionalne
inovacije koje bi omoguavale zajedniko upravljanje prirodnim resursima i javnim
dobrima; 3) kroz sustavne mjere smanjivanja nejednakosti putem obrazovnih
programa i prekvalifikacije radnih mjesta. Evidentna su i mjesta otpora ostvarenju
ovih ciljeva; uloga trita kao regulatora pristupu tehnologijama, uloga vlasnitva u
odnosu na prirodne resurse i naravno redistribucija kao implicitni imperativ u
projektu ekoloke transformacije drut(a)va.
Tko je oteo Green New Deal?
Namjera tzv. Green New Dealav, supstrata ekologizacije privrede, inicijalno
osmiljenog kao koherentnog skupa mjera i politika kojima bi se putem ekoloke
modernizacije i primjene zelenih tehnologija privrede pogoenih zemalja izvukle iz
krize, bila je, izmeu ostalog, da pokrene promjene na spomenute tri neuralgine
toke sustava. Eho narativa o spasonosnom novom drutvenom ugovoruvi odjekuje
jo od praska supermjehura s Wall Streeta u 2008. godini. Prva spominjanja zelene
ekonomijevii i novih radnih mjesta koja e stvoriti nisu nailazila na mnogo protivnika,
podrazumijevajui da je ulaganje u zatitu okolia i klime konano postala i
poslovna prilika koja e funkcionirati kao win-win situacija, a respektabilni financijski
tokovi biti preusmjereni u projekte i tehnologije koji e proizvoditi daleko manji
pritisak na ekosustave. Milijuni novih radnih mjesta doista su stvoreni, nove
tehnologije su pokrenute, ali mnoge su se nejednakosti odrale ili ak uvrstile.
Moda i preuranjeno, stekao se dojam da Green New Deal nije uinio nita ili vrlo
malo toga izravnog na planu redistributivne agende, dajui za pravo svima onima koji
ga nazivaju preambulom ekokapitalizma. Za neke se stoga opravdanim ini
zakljuak da se Green New Deal, barem u svom poetnom plitkom pojavnom obliku,
pokazao kao samo jo jedan virtuozni potez, kao tzv. Madonnina krivulja globalnog
ekonomskog konstitucionalizma, koja je od koncepta novog drutvenog ugovora
ostavila samo zvune rijei i tehnoloku inovaciju, bez najavljivane promjene u
smjeru vee pravednosti i odrivosti. Mogue preoblikovanje, reorganizacija uvjeta
ivota i preslagivanje koje bi dovelo do vie jednakosti, a koje bi se oekivalo u tom
tipu novog drutvenog ugovora, s implementacijama tih mjera nije ostvareno, iako
zagovornici ekoloke transformacije tvrde da je i taj proces zapoeo.
Iluzorno je (i uvijek je bilo) oekivati da e jednim potezom, uvoenjem novih
tehnologija upravljanja istom i zelenom energijom, doi do brzog smanjenja
drutvenih nejednakosti, to bi svakako trebalo biti neizostavnim dijelom nekog
novog drutvenog ugovora. No uinci su ponegdje ipak jasno vidljivi i dalekoseni,
disproporcionalno oekivanjima koja su mogue dosege takvih tehnokratskih
postupaka unaprijed proglasili irelevantnima.viii Manje tete za okoli, daleko vee
12/19/13 Ambivalencije zelene revolucije | Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje
lemondediplomatique.hr/ambivalencije-zelene-revolucije/ 5/7
sudjelovanje graana, utede, vlasnitvo nad tokovima proizvodnje energije i
upravljanje otpadom, manje siromatvo, to su ipak naini kako su se graani
emancipirali i od drave i od trita, a taj proces, u mjeri u kojoj je nepovratan,
zaista jest i revolucionaran. Moda je promjenu od poetka bilo potrebno misliti
drugaije: novi drutveni ugovor kao potencijalnu mogunost ishoda Green New
Deala, a ne kao njegovu poetnu pretpostavku. U svojoj sutini, Green New Deal u
etapama svoje primjene zaista mijenja odnos ovjeka prema resursima, zahtijeva
odgovoran odnos utemeljen na koritenju prirode na umjeren, odriv i solidaran
nain. Utoliko ta promjena nije svediva na puko pitanje ivotnog stila, ve sadri
transformativnu snagu koja pitanje raspolaganja resursima stavlja u sredite
drutvenih odnosa i svih socijalnih nejednakosti. Naelno govorei, iako je sam po
sebi, po svojem sadraju i formatima primjene, krajnje heterogen, koncept Green
New Deala kao projekt ekoloke modernizacije s direktnim ekonomskim i socijalnim
benefitima, po svojim se potencijalnim konzekvencama pokazuje daleko vie kao
revolucionaran nego tek reformistiki. Dosljedno provoen, pogaao bi sredinje
pitanje resursa i upravljanja resursima, kao karike koja za sobom povlai i pitanje
odgovornosti za stvaranje i odravanje (ne)jednakosti u drutvu.
Rast po ijoj mjeri?
Jasno je, naravno, da e globalni ekonomski konstitucionalizam razliitim
sredstvima pokuati nastaviti s komodifikacijom prirodnih resursa. Osim Hrvatske, u
prvom su planu zemlje u naem neposrednom susjedstvu, one evropskog juga i
Balkana, radi pogoenosti krizom i mogunosti uvjetovanja (tj. pripremanja nove
regulacije). O uspjenosti obuhvatne ekoloke transformacije zapoete idejom o
Green New Dealu ovisit e uvelike i pogled na budunost modela rasta; koliko e on
biti neuspjean u svojoj revolucionarnoj dimenziji sveobuhvatne temeljite promjene,
toliko e vie prostora ostaviti predatorskim posezanjima za preostalim prirodnim
resursima. U sluaju uspjeha, sve vei broj graana uvidjet e da je drugaiji,
savezniki odnos prema rastu i prema prirodi okosnica koliko-toliko normalne
budunosti. Ipak, pitanje rasta s prirodom i rasta protiv prirode ve sada se ispoljava
kao demarkacijska linija na nivou planeta; kao linija podjele i mjesto gdje moe
izroniti novi zid koji e ograniiti i lokalizirati uinke zelene revolucije. Tko e si
moi priutiti koncept rasta s prirodom i koliko e solidarnosti pritom razvijene
zemlje pokazati u dijeljenju tehnologija, ostaje za vidjeti. Solidarnost povezana s
odrivim opstankom planeta i pomakom u novi razvojni modus operandi na velikom
je ispitu.
U takvom kontekstu i u tom redu veliina, o naoj situaciji gotovo je bespredmetno
razgovarati. Na kvalitativnoj razini, Hrvatska dosad, ni u socijalizmu a ni u doba
divljeg kapitalizma, nije posebno i strateki birala put rasta u suradnji s prirodom.
Na sreu, ekoloki otisak i ekonomske aktivnosti, pored nekih iznimaka, nisu
ostavili dramatian trag u prirodi i okoliu.ix To ostavlja puno prostora sadanjim
vlastodrcima da ostvare svoju povijesnu priliku i odustanu od koncepta rasta u
suradnji s prirodom. Kronini nedostatak politike imaginacije u svrhu pokretanja
domae privrede u visokoj je sinergiji s normativnim stampedom koji se priprema u
svrhu liberalizacije trita i prikrivene privatizacije prirodnih resursa. Otvorenost, ak
lubrikativnost spram stratekih investicija i spremnost da se za njih pripreme
12/19/13 Ambivalencije zelene revolucije | Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje
lemondediplomatique.hr/ambivalencije-zelene-revolucije/ 6/7
prikladni pravni okviri govore u prilog tome da se Hrvatska jo jednom svrstava na
stranu protivnika razvoja u suradnji s Prirodom. Evidentne prednostix koje su
otvorene kroz koritenje obnovljivih izvora energije i programe recikliranja i
efikasnosti, sudei prema nikakvoj ili tek dekorativnoj panji privrednika, oito u sebi
nose prevelik emancipacijski potencijal, pa ih domai promuurni establiment ve
prihvaa i doivljava kao revolucionarne.
Priroda kao poprite politike
Odnos spram prirode i resursa kao osnove za rast danas se pokazuje kao sjecite
zahtjeva protagonista ekoloke pravednosti, ali i onih koji zahtijevaju vie jednakosti
i potpunu zamjenu sadanjeg ekonomskog sustava, koji poiva na suradnji drave i
instituta privatnog vlasnitva.
Utoliko se poimanje naturalizma kao tzv. reakcionarnog faktora svakako podvrgava
novoj vrsti revizije, gdje priroda kao rezervoar resursa i materijalna baza za razvoj (i
rast?) zahtijeva daleko proirenije shvaanje te (p)ostaje i poprite sukobljavanja
razliitih interesa i njihovih protagonista, time i poprite borbi za ouvanje steenih
poloaja poprite politike. Kao sfera kompletno izloena novom preslagivanju
teita i vrijednosti prema postulatima ekonomskog konstitucionalizma, Priroda s
velikim P susree se sa sve bezobraznijim posezanjem trita i ukopljenom
dravom, spremnom da legislativnim stampedom pripremi zakonske akte koji bi
pogodovali potpunoj monetizaciji prirodnih dobara.
Unutar takve konjunkture, a protiv ostvarenja ovakvih scenarija, formirao se
posljednjih nekoliko desetljea u evropskoj politici skup aktera koji svoj politiki
angaman formuliraju kroz zastupanje Prirode, kroz ekoloku politiku. Kako je
Jrgen Trittin, danas vodei njemaki zeleni politiar, prije nekoliko godina objasnio,
ekoloku politiku ne treba ograniiti na ideoloki motiviranu politiku ivotnog stila;
ona danas spada u politiku zajedno s politikom proizvodnje, ekonomije, materijalnih
tokova energije, sirovina i resursa. Svjetski sistem materijalne razmjene izmeu
ljudi, tj. izmeu ljudi i okolia, treba urediti tako da se srednjorono ne urui. Kao
opravdanje ekoloke politike dovoljan je materijalistiki vokabular resursa, hrane,
sposobnosti za ivot, zdravlja i blagostanja. Radi se o tvrdim materijalnim interesima
i o tome kako uravnoteiti njihove efekte. Ekoloka politika stoga se danas
podudara s izvornim zahtjevom ljevice za globalnom materijalnom pravdom.xi
Oito, politiki odgovori na viestruku krizu zahtijevaju zgusnutija rjeenja pitanja
upravljanja resursima neodvojiva su od pitanja vlasnitva nad resursima, pitanja
vlasnitva nad resursima usko su povezana s pitanjem rada i proizvodnje, a potonja
pak s fundamentalnim izazovima dunike krize. Takva rjeenja ne samo da se
kristaliziraju nasuprot namjerama ekonomskog konstitucionalizma, ona takoer
zahtijevaju novi tip konstelacije, nove saveze na okosnici izmeu odnosa prema
radu, resursima i ekosistemu te novi model povezivanja, politiki pomak ususret
kolektivnom otkopavanju od trenutnog naina koritenja resursa. Evidentno je da
se na voritima tih veza mogu stvoriti nove toke otpora financijalizaciji prirode, ali i
daljnjoj degradaciji ljudskog ivotnog vremena i rada. Zavrimo stoga s pozivom Uga
12/19/13 Ambivalencije zelene revolucije | Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje
lemondediplomatique.hr/ambivalencije-zelene-revolucije/ 7/7
Matteija da se i pravni okvir za novi sustav etablira po uzoru na ekosustav te interes
zajednice stavi u centar, kako bi se zaustavio naizgled nezaustavljivi trend otvorene
pljake, korporativizacije i oduzimanja zajednikih dobara.xii
* Vedran Horvat voditelj je zagrebakog ureda njemake zelene politike fondacije
Heinrich Bll Stiftung (Berlin) i dopisnik Green European Journala (Bruxelles).
i Green European Journal, How fast should the wheel turn?, vol 3., 2012.
ii Ralf Fuchs, Intelligent Wachsen, Die Grne Revolution, 2013.
iii Ugo Mattei i Laura Nader, Plunder: when the Rule of Law is Illegal, 2008.
iv Ibid.
v Ralf Fuchs, Intelligent Wachsen, Die Grne Revolution, 2013.
vi Der Grne Neue Gesellschaftsvertrag, Bundestagswahlprogramm 2009.
vii Critique of the Green Economy, vol 22, HBS, 2012.
viii www.energytransition.de
ix We Need to Change-Mapping Croatias potential for Sustainable Development,
HBS, 2012.
x Igor Matutinovi, Green European Journal, vol 3. De-growth: can Croatia afford
less work and less consumption?
xi Ekoloki materijalizam. Kako priroda postaje politina, Jrgen Trittin, Agenda
3/2010. www.ba.boell.org
xii Ugo Mattei, First Thougts on the Phenomenology of the Commons, u: The
Wealth of the Commons. The world beyond Market and State, 2012.
Posted by: Administrator // lanci // ekologija, ekonomija, Vedran Horvat // Svibanj 28, 2013
[http://lemondediplomatique.hr/ambivalencije-zelene-revolucije/]