You are on page 1of 153

GLAS GOSPODARA

Stanislav Lem
1.
O projektu Master's Voice postoji ogromna literatura, opirnija i mnogo
raznorodnija no ona koja se odnosila na plan Manhattan. Posle objavljivanja ovog
projekta Ameriku i svet prelila je poplava lanaka, studija i monografija tako
obilna da bibliografija predmeta ini obimnu knjigu veliine enciklopedije.
Zvaninu verziju predstavlja Belojnov izvetaj, koju je Ameriken Lajbreri potom
izdala u 10 miliona primeraka, a njegova kvintesecnija nalazi se u osmom tomu
amerike enciklopedije. O Projektu su pisali i drugi ljudi koji su radili u njemu na
vodeim poloajima, kao S. Rapaport (The First Case of Interstellar
Communication), V. Dil (Master's Voice - I was there) ili D. Protero (Mavo Project
- Physical Aspects). Ovo poslednje delo, iz pera moga danas ve pokojnog
prijatelja, spada u najtanije, iako ga u stvari treba ubrojati u specijalistiku
literaturu koja se pojavljuje tamo gde se ono to je ispitivano definitivno odvaja od
onih koji vre ispitivanja.
Istorijskih istraivanja ima previe da bismo ih mogli nabrojati. Monumentalno
je delo u etiri knjige, koje je napisao istoriar nauke Vilijem Enders (Chronicle
of 749 Days.) Ja sam pun divljenja za njegovu skrupuloznost, jer je Enders stigao
u dodir sa svim bivim saradnicima Projekta i dao kompilaciju njihovih pogleda,
ali nisam njegovo delo proitao do kraja - jer mi se to uinilo nemoguim, kao
itanje telefonskog imenika.
Posebnu oblast ine dela koja se ne bave faktografijom, nego koja izlau
Projekt, poev od filozofije i teologije, pa sve do psihijatrije. itanje takvih
publikacija uvek me je dovodilo do ljutnje i zamora. Sigurno nije sluajno to su o
Projektu najvie imali da kau oni koji se neposredno s njim nikad nisu sreli.
Podsea to na odnos kakav prema gravitaciji ili elektronima imaju fiziari - i
kulturne osobe koje itaju popularne knjige. Tim osobama ini se da neto znaju o
stvarima o kojima se strunjaci i ne usuuju da govore. Informacija iz druge ruke
uvek daje utisak skladnosti, nasuprot informaciji kojom moe da raspolae naunik
- punoj praznina i nejasnoa. Autori radova o MAVO-u, koji spadaju u

interpretativnu kategoriju, po pravilu su steene podatke utiskivali u steznike


svojih ubeenja, bez pardona i kolebanja odsecajui sve ono to se ovde nije
uklapalo. Neke od tih knjiga mogu da pobude barem divljenje zbog ingenioznosti
njihovih autora. No ta vrsta neopaeno prelazi u svojevrsnu varijantu koja bi se
mogla nazvati grafomanijom Projekta. Nauku je od samih njenih poetaka
okruavao oreol pseudonauke, koja je zraila iz raznih nedokuvanih glava, te nije
nikakvo udo to je MAVO kao pojava bez presedana izazvao ak uznemirujue
silovitu fermentaciju iaenih umova, krunisanu nastankom niza religijskih sekti.
Koliina informacije, neophodne bar za najuopteniju orijentaciju u
problematici Projekta, prekorauje, otvoreno govorei, kapacitet mozga jednog
oveka. Ali ignorancija, koei oduevljenje razboritih, niukoliko ne obuzdava
glupake, te je u okeanu odtampanog papira, koji je izazvao Master's Voice, svako
mogao da nae ono to mu odgovara, ako mu samo nije previe stalo do istine.
Uostalom, pisanjem posveenim Projektu bavila su se ak i najuvaenija lica.
'Novo otkrovenje' uvaenog Patrika Gordinera bar je u logikom pogledu jasno, to
ve ne bih rekao o 'Antihristovom pismu' oca Bernara Finjana. Naime, presvetli
otac je MAVO svodio na demonologiju (dobivi za to nihil obstat svojih crkvenih
pretpostavljenih), a zavrni poraz Projekta pripisao je intervenciji Provienja. To je
kako pretpostavljam, poteklo od Gospodara muha, naziva aljivo nainjenog u
Projektu, to je otac Pinjan uzeo za ozbiljno, postupajui kao dete koje smatra da
su nazivi planeta i zvezda ispisani na njima, i da ih astronomi itaju pomou svojih
dogleda.
A ta tek onda rei o bezbrojnom mnotvu senzacionalnih verzija, koje
podseaju na ona zamrznuta jela, tako gotova za neodlonu konzumaciju, da su
maltene ak i savakana, i koja ispod celofana izgledaju neuporedivo bolje no kad
ih ovek uzme u usta. Te komponente zainjava u njima uvek drugi sos, ali koji je
uvek basnoslovno privlaan po boji. pijunsko-politikim sosom zainio je seriju
svojih reportaa LOOK (stavljajui meni u usta rei koje nikad nisam izgovorio), u
Njujorkeru je to bila suptilnija supstanca, jer je u dodatku imala nekoliko
filozofskih izvoda, dok je sa svoje strane u MAVO - the True Story doktor
medicine V. eper dao psihoanalitiku interpretaciju dogaaja, iz koje sam saznao
da su ljudi Projekta bili podstaknuti libidom, izopaenim projekcijama najnovije kosmike - mitologije seksa. Doktor eper takoe raspolae preciznim podacima o
seksualnom ivotu kosmikih civilizacija.

Nisam kadar da shvatim zato se na javne puteve ne putaju ljudi koji nemaju
pravo vonje, dok na knjiarske police mogu da se probiju u proizvoljnom broju
knjige lica koja nemaju u sebi trunke pristojnosti - a da ak i ne govorim o znanju.
Inflacija tampane rei izazvana je sigurno eksponencijalnim rastom broja onih
koji piu, ali u jednakoj meri i izdavakom politikom. Detinjstvo nae civilizacije
bilo je stanje u kome su itati i pisati umela samo izabrana, valjano obrazovana
lica, i slian kriterijum delovao je jo i posle pronalaska tampe, a ako su ak i
objavljivana dela glupaka (to je valjda nemogue potpuno izbei), onda njihov
broj nije bio astronomski, kao danas. Sada u poplavi mire moraju da tonu vredne
publikacije, poto je lake nai vrednu knjigu meu deset loih, nego njih hiljadu u
milion loih. Uz to neizbena postaje pojava pseudoplagijata - nehotinog
ponavljanja tuih misli za koje ovek i ne zna da su tue.
Ne mogu da budem uveren da ovo to piem nije slino neemu to je ve
napisano. To je rizik vremena u kome je oveanstvo eksplodiralo. Ako sam reio
da iznesem svoje uspomene vezane za rad u Projektu, onda je to zato to me nije
zadovoljilo nita od onoga to sam o njemu proitao. Ne obeavam da u pisati
'istinu i samo istinu'. Da je nae napore ovenao uspeh, to bi bilo mogue, i to bi
istovremeno uinilo moj poduhvat suvinim, jer bi ta zavrna istina pomraila
okolnosti njenog sticanja i postala bi materijalna injenica zabijena u sredite
civilizacije. Poraz je ipak unekoliko sve ove napore vratio natrag njihovim
izvorima. im ne razumemo zagonetku, ne preostaje nam u stvari nita sem onih
okolnosti koje su imale da budu samo skele, a ne graevina, proces prevoda, a ne
sadraj dela. Ipak, ono prvo pokazalo se da je i sve s ime smo se vratili sa
ekspedicije poslate u potragu za zlatnim runom zvezda. Ve na ovom mestu
razilazim se s tenorom istih verzija koje sam nazvao objektivnima, poev od
Belojnova izvetaja, poto se ak ni re kao to je 'poraz' u njima ne pojavljuje. Zar
nismo iz Projekta izili neuporedivo bogatiji no to smo u njega uli? Nova
poglavlja fizike koloida, fizike jakih interakcija, neutrinske astronomije,
nukleonike, biologije, i pre svega - nova znanja o Kosmosu predstavljaju u stvari
prve kamate od ovog informacionog kapitala koji, po miljenju strunjaka, obeava
dalje dobiti.
To svakako. Ali koristi bivaju razliite. Mravi koji na svom putu naiu na
umrlog filozofa, takoe od toga imaju koristi. Ako je primer okantan, upravo sam
eleo da takav bude. Pismena umetnost je od svoga roenja imala ini se jednoga

neprijatelja, a to je ogranienost iskazane misli. Pokazuje se ipak da sloboda rei


biva za misao ubojitije sredstvo, poto zabranjene misli mogu da krue potajno, ali
ta initi tamo gde vana injenica propada u poplavi falsifikata, a glas istine biva
zagluen neuvenom drekom, i mada se slobodno razlee, ne moe da bude
sasluan poto su informacione tehnike dovele, bar za sada, jedino do situacije u
kojoj najbolje moe da se percipira onaj koji urla najglasnije, pa makar i
najneistinitije?
Ja koji imam mnogo ta da kaem o Projektu, dugo sam se kolebao pre no to
sam seo za sto, jer sam svestan da poveavam ve i bez toga nabujali okean papira.
Raunao sam na to da e neko, vetiji u pisanju, obaviti umesto mene taj posao, ali
sam posle vie godina zakljuio da ne mogu da utim. Najozbiljnija dela koja
raspravljaju o poduhvatu Master's voice, objektivne verzije, sa kongresnom na
elu, priznaju da nismo saznali sve, ali koliina mesta, posveena dostignuima, u
poreenju sa siunim napomenama o neuspesima - ve samim proporcijama
sugeriu da smo Lavirintom, sem moda nekoliko, sigurno slepih, a moda zasutih
hodnika, ovladali - dok mi, meutim, nismo u njega ak ni kroili. Do kraja
osueni na nagaanja, odlomivi od peata koji su ga zatvarali nekoliko komadia,
ushitili smo se bleskom kojim su se pozlatili vrhovi naih izranavljenih prstiju. O
onome to je zatvoreno - nita ne znamo. A ipak, jedan od prvih naunikovih
zadataka jeste da ne obeleava razmere steenog znanja, jer ono samo sebe
objanjava, nego da odreuje razmere neznanja, koje je nevidljivi Atlas ovoga
znanja.
Nemam iluzija. Bojim se da neu biti sasluan, poto vie nema univerzalnih
autoriteta. Raspad ili rasap specijalizacija otiao je dovoljno daleko da bi mi
odgovarajui strunjaci odricali kompetentnost kad god stupim na njihove terene.
Davno je ve reeno da je specijalist varvarin ija ignorancija nije svestrana. Moji
pesimistiki horoskopi oslanjaju se na lino iskustvo.
Pre devetnaest godina objavio sam s mladim antropologom Maksom Tornopom
(tragino je poginuo u automobilskoj nesrei) rad u kome sam dokazao da postoji
prag komplikacija za zavrene automate sa algedoninim upravljanjem, aparate u
koje spadaju sve ivotinje ukljuujui i oveka. Algedonino upravljanje oznaava
oscilaciju izmeu kazne i nagrade, kao to su bol i uivanje.

Moj dokaz otkriva, ako broj elemenata regulacionog centra (mozga)


prekorauje na najviem nivou etiri milijarde, da skup takvih automata pokazuje
dispersiju izmeu suprotnih elemenata upravljanja. U svakom takvom automatu
moe da prevagne jedan od polova kontrole, ili, govorei to isto svakodnevnijim
jezikom, sadizam i mazohizam su neizbeni, i njihov je nastanak u procesu
antropogeneze bio neizbean. Evolucija je 'pola' ka takvom reenju poto ona
operie statistikim raunom: za nju se rauna ouvanje vrste, a ne defektna stanja,
pobolevanja, patnje pojedinih individua. Ona je, kao konstruktor, oportunist, a ne
perfekcionist.
Uspeo sam da pokaem kako u svakoj ljudskoj populaciji, uz pan-miksnu
polaznu postavku, najvie 10% individua moe da pokazuje dobru uravnoteenost
algedoninog upravljanja, dok svi ostali moraju da odstupaju od idealne norme.
Prema tome, ma koliko se ja ubrajao meu najbolje matematiare sveta, uticaj toga
dokaza na sredine antropologa, etnologa, biologa i fiziara bio je jednak nuli. Dugo
nisam umeo to da shvatim. Moj rad nije bio hipoteza, nego formalan, znai
nepobitan dokaz koji je pokazivao da ovekove odlike, o kojima je legion mislilaca
vekovima lupao glavu, zavise od istog procesa statistike fluktuacije, koji se - pri
konstruisanju automata ili organizama - ne moe eliminisati.
Kasnije sam taj dokaz proirio tako da je obuhvatio takoe pojave nastanka
etike u drutvenoj grupi, pri emu sam se mogao osloniti na divan materijal koji je
bio pripremio Tornop. Pa ipak, i taj rad je doekan sa ignorancijom. Posle vie
godina, poto sam davno obavio bezbroj diskusija sa specijalistima koji se bave
ovekom, doao sam do zakljuka da moje otkrie nije nailo na njihovo priznanje
zato to takvo otkrie niko od njih intimno nije eleo. Stil miljenja, kakav sam
zastupao, bio je u tim sredinama neto neprihvatljivo za jelo, poto nije davao
prostora za teorijsku kontraargumentaciju.
S moje strane bilo je netaktino to sam neto o oveku dokazivao
matematikim putem! U najboljem sluaju moj poduhvat je nazivan 'zanimljivim'.
U sutini, niko tamo nije bio spreman da pristane na to da uvaena Tajna oveka,
neobjanjive odlike njegove prirode, proizlaze iz opte teorije upravljanja.
Naravno, protiv toga nije nita izneseno na tako otvoren nain. Pa ipak, taj dokaz
mi je uvek uziman kao neto loe to sam uinio. Ponaao sam se kao slon u
skladitu porcelana, poto sam ono to nisu mogle da utvrde antropologija i

etnografija udruene na terenskim istraivanjima, niti pak najdubinskija filozofska


refleksija, kao meditacija o 'ljudskoj prirodi', ono to se nije dalo problemski
formulisati ni u neurofiziologiji, niti pak u etologiji, ono to je inilo plodonosne
rezervate veno plodnih metafizika, zajedno sa dubinskom psihologijom,
klasinom i lingvistikom psihoanalizom, i bog bi ga znao kakvih jo neezoterinih
radova - ja pokuao da preseem kao gordijski vor svojim dokazom, koji je bio
odtampan na svega devet tampanih strana.
Oni su navikli na svoju visoku poziciju uvara Tajne, nazvane transmisijom
Arhetipova, Instinktom ivota i smrti, eljom za samounitenjem, instinktom
Nitavila, a ja sam, precrtavajui jednim potezom pera takve svete rituale pomou
nekakvih preobraajnih grupa, i ergodikih teorema tvrdio da raspolaem reenjem
problema! Stoga je prema meni pothranjivana veto pritajivana netrpeljivost,
ljutnja, kao prema profanom prostaku koji se usudio da izvri atentat na tajnu,
trudei se da zapui njena veno iva vrela, da zatvori usta koja su sa uivanjem
postavljala beskrajne nizove pitanja, a poto je dokaz bilo nemogue oboriti,
pokazalo se da ga je neophodno ignorisati.
Ove rei nije izazvalo ranjeno samoljublje. Radovi zbog kojih sam dignut na
pijedestal spadaju u druge oblasti - u istu matematiku. Ovo iskustvo bilo je za
mene ipak vrlo pouno. Obino nedovoljno cenimo nemo stila miljenja u
pojedinim granama nauke. Psiholoki je to, uostalom, razumljivo. Otpor koji
pruamo statistikom zahvatu u atomskoj fizici moe se daleko lake savladati
nego u antropologiji. Jasno izgraenu statistiku teoriju atomskog jezgra rado
prihvatamo samo ako je potvruje iskustvo. Upoznavi se s takvom teorijom ne
pitamo potom 'dobro, ali kako se atomi odista ponaaju'? - poto shvatamo
besmislenost takvog pitanja. Ali slinim otkriima na terenu antropologije
suprotstavljamo se do poslednjeg daha.
Ve etrdeset godina poznato je da razlika izmeu plemenitog, pravog oveka i
degenerisanog manijaka moe da se svede na proticanje nekoliko pramenova bele
modane supstance, i da pokret lancete, koji u eonom sektoru mozga oteti te
pramenove moe prekrasni um da pretvori u prljavu kreaturu. Ali koliki ogroman
broj antropologa - ak i da ne govorimo o ljudima koji se bave filozofijom oveka ne prihvata k znanju to stanje stvari! Ni ja tu uostalom, ne predstavljam izuzetak;
bilo da smo naunici ili laici, mi se na kraju mirimo s tim da se naa tela tokom

godina kvare, ali duh?! eleli bismo da ga vidimo da nije slian ni jednom
mehanizmu, da nije podloan defektima. Gladni smo savrenstva - ak i ako je
obeleeno negativnim znakom, ak i sramnim i grenim, samo ako nas spasava od
objanjenja goreg no da potie od samog avola, objanjenja da je u pitanju
izvesna igra snaga, idealno ravnodunih prema oveku. A poto se naa misao
kree u krugu iz koga je nemogue iskoiti, priznajem da ima neto istine u reima
jednog od naih uvenih antropologa; rekao mi je - i dobro sam to upamtio:
"Satisfakcija kojom se hvalie svojim dokazom o aleatorikom karakteru ljudske
prirode, nije ista; to nije samo radost zbog saznanja, nego i uivanje u blaenju
onoga to je za druge tako lepo i prijatno."
Kad god se setim toga svog nepriznatog rada ne mogu da se otmem neveseloj
misli da takvih radova mora na svetu da ima vie. Nalazita potencijalnih otkria
postoje sigurno u raznim bibliotekama, ali ih kompetentni ljudi nisu zapazili.
Navikli smo na jasnu situaciju u kojoj se ono to je tamno i nepoznato iri pred
monolitnim frontom nauke, a ono to je osvojeno i razumljivo, ini njeno zalee.
No u sutini stvari svejedno je da li nepoznato postoji u krilu Prirode, ili je pak
zakopano u starim papirima neitanih biblioteka, jer sadrine koje nisu ule u
krvotok nauke i ne krue u njima oploujue, praktino za nas ne postoje.
Kapacitet nauke svakog istorijskog vremena za radikalno razliito razumevanje
pojava, u stvari je neveliki. Samoubistvo i ludilo jednog od tvoraca termodinamike
samo su sitan primer za to.
Naa kultura u tome reklo bi se avangardnom delu nauke jeste uska tvorevina,
vienje svaki put sueno istorijski sve ukoenijom konstelacijom mnotva inilaca,
meu kojima sticaji okolnosti, priznati za nepokolebljive direktive metodologije,
mogu da igraju prvorazrednu ulogu. Ne piem sve ovo tek onako.
Ako naa kultura ne ume veto da asimiluje ak ni koncepcije koje nastaju u
ljudskim glavama, kad se raaju van njene centralne struje, iako su tvorci tih
koncepcija deca istog vremena kao i drugi ljudi, kako bismo mogli raunati na to
da emo biti sposobni da uspeno shvatimo kulturu potpuno razliitu od nae ako
nam se ona obrati preko kosmikog prostranstva? Poreenje s armijom ivotinjica
koje su mnogo koristi imale od toga to su naile na umrlog filozofa, ini mi se tu
veoma pogodnom. Dok do takvog susreta nije dolo, moj sud je mogao biti

smatran izvesnom krajnou, za izraz osobenjakih pogleda. Ali susret je nastupio,


a poraz koji smo u njemu doiveli predstavljao je pravi experimentum cricis,
dokaza nae bespomonosti, i eto, rezultat toga dokaza je zanemaren. Mit o naem
saznajnom univerzalizmu, o naoj spremnosti da percipiramo i shvatimo
informaciju koja bi - zbog svoje vanzemaljske prirode - bila potpuno nova, ostaje
nepomuen, iako smo, primivi informaciju sa zvezda uinili s njom samo onoliko
koliko bi uinio divljak koji, ogrejavi se pored plamena zapaljenih najmudrijih
dela smatra kako je to nalazite odlino iskoristio!
Te tako zapisivanje istorije naih uzaludnih napora moe da bude korisno - ma i
za budueg, kasnog istraivaa Prvog Kontakta. Objavljeni izvetaji, naime, oni
zvanini protokoli, usredsreuju se na takozvane uspehe, ili na onu prijatnu toplinu
kakva izbija iz goruih rukopisa. O hipotezama koje smo redom isprobali, tamo se
gotovo nita ne govori. Takvo postupanje bilo bi - spomenuo sam to - dozvoljeno
da je ispitivano najzad odvojeno od istraivaa. Oni koji studiraju fiziku ne bivaju
zasipani informacijama o tome koje su pogrene, nesavrene hipoteze, koje
pogrene pretpostavke iznosili njeni tvorci, koliko je dugo lutao Pauli pre no to je
na pravi nain formulisao svoj princip, koliko je promaenih koncepcija isprobao
Dirak pre no to je sreno doao na pomisao o onim svojim elektronskim
'rupicama'. Ali istorija projekta Master's Voice jeste istorija poraza, to znai lutanja,
posle koga nije usledilo ispravljanje puta, te nije slobodno prevui perom crtu
preko tih krivudanja nae ekspedicije, poto nam sem tih krivudavih linija nita
drugo nije ni ostalo.
Od tih dogaaja prolo je mnogo vremena. Dugo sam ekao na knjigu kao to je
upravo ova. Iz isto biolokih razloga - due ne mogu da ekam. Raspolagao sam
izvesnom koliinom zabeleaka; ispisanih odmah posle zatvaranja Projekta. Zato
ih nisam pisao tokom rada, razjasnie se kasnije. Jedno bih hteo da kaem sasvim
jasno. Nemam nameru da sebe uzdiem iznad svojih drugova. Stajali smo u
podnoju ogromnog nalazita, tako nepripremljeni, i istovremeno tako sigurni u
sebe, kako se samo poeleti moe. Obili smo ga odmah sa svih strana, brzo,
prodrljivo i veto, sa tradicionalnom uhodanou, kao mravi. Bio sam jedan od tih
mrava. Ovo je istorija mrava.
2.

Kolega po struci kome sam pokazao uvod ree mi da sebe ocrnjujem, kako bih
potom dao slobodu svojoj sklonosti da govorim istinu, poto e onima koje ne
potedim teko biti da se zbog toga na mene ljute, im nisam najpre potedeo ni
samog sebe. Ta primedba, iako izreena polualjivo, naterala me je da se zamislim.
Mada mi tako perfidna namera nije pala na pamet, dovoljno se orijentiemo u
mehanici duha da bismo znali kako slino odricanje nema nikakve vrednosti.
Moda je primedba bila ispravna. Moda sam bio podstaknut nesvesnim
lukavstvom: runou moje zloe javno sam pokazao, lokalizovao sam je kako bih
se od nje odvojio - no uinio sam to samo na reima.
Ona je meutim, kriom, osmotiki proniknuvi moju 'dobru volju' sve vreme
upravljala perom i poneo sam se kao propovednik koji grmei protiv ljudskih
gadosti nalazi tajno uivanje bar u njihovom nazivanju, poto ne sme i delom u
njima da uestvuje. U tako radikalno izokrenutom poretku stvari ono to sam
smatrao neprijatnom nunou koju su mi nametnuli zahtevi teme, postaje glavni
motiv inspiracije, a cela prava tema - Master's Voice - samo pretekst koji se
skladno poturio. Uostalom, okosnica tog rezonovanja, koje bi se moglo nazvati
'ringipilskim' - poto se vrti ukrug tako da se premise i zakljuci smenjuju na
svojim mestima - daje se dalje preneti na samu problematiku Projekta. Nae
miljenje mora se sudarati sa tvrdom akumulacijom injenica koje ga otrenjuju i
koriguju, a u odsustvo takvog korektora lako postaje projekcija naih tajnih poroka
(ili vrlina, svejedno) - na prostor onoga to se istrauje. Svoenje filozofskih
sistema na biografske slabosti njihovih tvoraca smatra se (znam neto o tome)
poslom koliko trivijalnim, toliko i nedozvoljenim. Ali na dnu filozofije, koja uvek
hoe da kae vie no to je u datom vremenu mogue, jer predstavlja pokuaj
'hvatanja sveta' u zatvorenu mreu pojmova, ba u spisima najsjajnijih mislilaca
pritajena je dirljiva bespomonost.
Saznajni ovekov napor jeste niz sa granicom u nesavrenstvu, a filozofija je
pokuaj da se ta granica dosegne jednim zamahom, u kratkom spoju koji daje
sigurnost savrenog i nepomuenog znanja. Nauka, meutim, ide napred svojim
sitnim korakom, nekad nalik na puzanje, a povremeno ak i na tapkanje u mestu,
ali na kraju stie do razliitih krajnjih rovova koje je iskopala filozofska misao, i ne
marei uopte za to da je ba tamo trebalo da protie ultimativna granica razuma,
ide dalje.

I kako je to moglo da filozofe ne baca u oajanje? Jedan od oblika takvog


oajanja bio je pozitivizam, izuzetan zbog svoje agresivnosti, poto je izigravao
vernog saveznika, a bio je, u stvari, likvidator nauke. Ono to je nagrizalo i
unitavalo filozofiju, onemoguavajui njena velika otkria, trebalo je da sad bude
strogo kanjeno, i pozitivizam, lani saveznik, izrekao je tu presudu - dokazujui
da nauka nita ne moe istinski da otkrije, im predstavlja samo saeti zapis
iskustva. Pozitivizam je eleo da zaustavi nauku, da je nekako prisili da prizna
svoju nemo u pitanjima svake transcendencije (to mu ipak, kao to znamo, nije
polo za rukom).
Istorija filozofije jeste istorija sukcesivnih i neistovetnih vraanja. Trudila se da
najpre otkrije krajnje kategorije sveta, zatim - apsolutne kategorije razuma, a mi,
meutim, onako kako smo kumulirali znanje, sve smo vie opaali njenu
bespomonost. Svaki filozof, naime, morao je sebe smatrati apsolutnim uzorom
cele vrste, pa ak - i svih moguih razumnih bia. Ali nauka je u stvari
transcendencija iskustva koja rasipa u prah jueranje misaone kategorije; jue su
pali apsolutni prostor i vreme, danas kao da puca veita alternativa izmeu
analitinosti i sintetinosti teorema, ili izmeu determinizma i hazarda. Ali
nijednom od filozofa nekako nije palo na um to da izvoditi iz vlastitog miljenja zakone vane za ceo skup ljudi od eolita do gaenja sunca jeste, blago govorei,
neto neoprezno.
Ovo uvodno poturanje sebe kao nepoznanice norme svih vrsta bilo je, otrije da
kaem, neodgovorno. Opravdanje je svaki put postajala volja da se 'sve' razume volja koja je imala samo psiholoku vrednost. Tako filozofija govori o ljudskim
nadama, strahovima i eljama daleko vie no o sutini savreno ravnodunog sveta
koji je samo za jednodnevne vodene cvetove veita nepromenjivost zakona.
Ako smo ak i upoznali takve zakone koje nikakav dalji napredak nee oboriti,
nismo kadri da ih razlikujemo od onih koji e biti perom precrtani. Stoga sam
filozofe mogao ozbiljno tretirati uvek samo kao ljude podbadane radoznalou, ali
ne kao glasioce istine. Da li su se, formuliui teze o kategorikim imperativima, o
odnosu misli prema opaajima, najpre savesno prihvatali istraivanja bezbrojnog
mnotva individua? Ni sluajno - pitali su uvek i jedino sebe. Elem, ta njihova
svaki put ponovna intronizacija, to preutno isticanje sebe kao uzora Hominis
Sapientis uvek su me ljutili i oteavali mi itanje ak i najdubljih dela - jer sam

brzo u njima nailazio na mesta u kojima autorova oiglednost vie nije bila i moja,
te je otada ve jedino samome sebi govorio, o sebi mi priao, na sebe se pozivao,
gubei pravo da proglaava utvrene stvari, istinitih za mene, a tim pre za ostale
dvonoce to nastanjuju planetu.
Kako me je nasmejavala u najmanju ruku samouverenost onih koji su tvrdili da
postoji jedino i iskljuivo jeziko miljenje. Ti filozofi nisu znali da ine izvesnu
frakciju vrste, takvu koja nije matematiki obdarena. A koliko li sam se puta u
ivotu, kada bih ve bio ozaren novim otkriem, imajui ga koncipirano tako
vrsto da se nije moglo zaboraviti, morao satima boriti da pronaem za njega
odgovarajuu jeziki formu, poto se u meni rodilo izvan svakog jezika, kako
prirodnog tako i formalnog.
Taj fenomen nazvao sam stanjem pojavljivanja; ono je neopisivo, poto ono to
se izdvaja iz nesvesnosti i s mukom, polako, iznalazi za sebe rei kao gnezdo, jer
kao celina postoji mnogo pre no to se smesti unutar tih gnezda, ali nisam kadar da
iscedim iz sebe ni najmanju napomenu koja bi objasnila u kome e se obliku u
stvari javiti ovaj bez-jeziki i van-jeziki fenomen, najavljen samo dirljivim
oseanjem da njegovo oekivanje nee biti jalovo. Filozof koji ne zna za takva
stanja iz introspekcije, jeste ovek u pogledu kvaliteta nekih modanih
mehanizama od mene drugaiji; nezavisno od stepena vrsne slinosti, mi se
meusobno razlikujemo vie no to bi takvi mislioci mogli da ele.
Upravo u pogledu bespomonosti kakvu filozof na sebe preuzima, slina je bila
situacija ljudi Projekta pred licem njegovog sredinjeg problema. ime smo
raspolagali? Tajnom i dunglom nagaanja. Iz tajne smo iskopali odlomke
injenica, no kad one nisu dobijale, nisu se razrastale u vrst masiv kadar da
koriguje nae pretpostavke, one su polako poinjale da izlaze na povrinu i na
kraju smo tumarali kroz umu domiljanja graenu na ranijim domiljanjima. Nae
konstrukcije bile su sve poletnije i smelije, sve dalje od zalea steenog znanja bili smo spremni da ga ruimo, da razaramo najbriljantnije principe fizike ili
astronomije, samo da bismo ovladali tajnom. Tako nam se inilo.
itaoca koji je dolutao ak do ovoga mesta i koji s rastuim nestrpljenjem
oekuje da ga uvedem u meritum slavne zagonetke, nadajui se da u u njemu
pobuditi drhtaj jednako sladostrasan kao onaj koji se doivljava na predstavama

filmova od kojih mu se ledi krv u ilama, nagovaram da moju knjigu ostavi, poto
e se razoarati. Ne piem senzacionalnu istoriju, nego priam na koji je nain naa
kultura stavljena na kosmiku probu - ili u najmanju ruku na univerzalnost koja
nije samo zemaljska, i ta je iz toga proizilo. Od poetka rada na Projektu smatrao
sam ga ba takvim kriterijumom, bez obzira na to kakve su se koristi oekivale od
moga rada i rada mojih drugova.
Onaj koji me prati moda je zapazio da sam se; prenosei problem
'ringipilskog miljenja' iz odnosa izmeu mene i moje teme ne samu ovu temu (to
jest na odnos izmeu istraivaa i Glasa Gospodara), nekako iskobeljao iz
nezgodne situacije, poto sam prigovor zbog 'neotkrivenih izvora inspiracije'
proirio tako da se u njemu najzad smestio ceo Projekt. Ali ba takvo postupanje
bilo je moja namera jo pre no to sam sasluao kritike napomene. S preteranou,
neophodnom za jasnije izraavnje svoje misli, rei u da sam u toku rada (teko mi
je da kaem kada se tano to dogodilo) poeo podozrevati da je 'zvezdano pismo'
za nas koji smo se trudili da ga razgrizemo, postalo neka vrsta psiholokog testa
asocijacija, specijalno komplikovanog Rorahovog testa. Onako, naime, kao to
istraiva koji, mislei da u arenim mrljama opaa anele ili zlokobne ptice, u
stvari dorauje impresiju onim to mu 'u dui svira', i mi smo se trudili da iza
zavese neshvaenih znakova utvrdimo prisustvo onoga to je u nama samima pre
svega postojalo.
Ta sumnja mi je oteavala rad, a i sad me je prisilila da iznesem priznanja koja
bih radije zadrao za sebe, no shvatio sam ipak da naunik, do te mere uinjen
bespomonim, ne moe vie svoju strunost smatrati nekom vrstom izdvojene
lezde ili buraga, te stoga ne sme da zataji ak ni najstidljivije sopstvene probleme.
Botaniar koji klasifikuje cvee nema veliko polje za projektovanje u tako
nastajue sheme - svojih sopstvenih fantazama, himera i moda ak neistih strasti.
Istraivaa drevnih mitova oekuje ve mnogo vei rizik, poto - usled njihove
prekobrojnosti - samim izborom koji izvri, moe da posvedoi vie o onome to
uznemirava njegove snove i njegovu nenaunu javu, nego o onome to predstavlja
strukturne invarijante samih mitova.
Ljudi Projekta bili su prisiljeni da izvre naredni, vratolomni korak preduzimajui rizik predstavljene vrste u njegovim dotad nepoznatim razmerima.
Niko od nas ne zna, dakle, u kojoj smo meri bili ureaji objektivne analize, u kojoj

- formirani od strane savremenosti tipini za nju delegati oveanstva, i u kojoj je


najzad svaki za sebe samo predstavljao i nadahnue hipoteza o sadrini 'pisma' da
mu je bila - moda varljiva, moda obolela - psihinost u njenim ve, kako bi se
reklo, nekontrolisanim regionima.
Bojazni te vrste, kada sam ih izraavao, mnoge moje kolege tretirale su kao
'muenje glave'. Upotrebljavali su druge rei, ali njihov smisao bio je ba taj.
Odlino ih razumem. Projekt je predstavljao presedan u kome su, kao male
drvene lutke u velikoj, sedeli drugi presedani, s tim najpre da nikad ranije fiziari,
tehnolozi, hemiari, nukleoniari, biolozi, informacionisti nisu dobili u ruke takav
predmet za istraivanje, koji nije predstavljao samo izvesnu materijalnu zagonetku,
znai zagonetku prirodnu, nego ga je smiljeno Neko stvorio i poslao, pri emu je
ta premeditacija morala uzimati u obzir potencijalne adresate. Poto takvi naunici
ue da vode takozvane 'igre s Prirodom' koja nije individualni protivnik ni u
kakvom dozvoljenom shvatanju, ne doputaju mogunost da iza istraivanog
objekta odista stoji Neko i da emo se u objektu moi orijentisati utoliko ukoliko
rezonovanjem stignemo do toga - savreno anonimnog - autora. Te iako su
odnekud znali i ak govorili da je Poiljalac realan, ceo njihov ivotni trening,
celokupna specijalistika dogradnja delovala je uprkos ovom iskustvu.
Fiziaru ni na um ne pada da je Neko uveo elektrone u orbitu namerno radi toga
da bi on nad konfiguracijama orbita MORAO DA LUPA GLAVU. Dobro zna da je
hipoteza Autora orbita potpuno beskorisna, tavie, potpuno nedopustiva. Ali u
Projektu se takva nemogunost pokazala kao realnost, fizika je postajala
beskorisna u svome dotadanjem stavu, s tim su nastajala prava muenja. Ovo to
sam rekao sigurno je dovoljno da objasni kako sam unutar Projekta zauzimao pre
izdvojeno stanovite (izdvojeno u teorijskom smislu, optem, razume se, a ne u
hijerarhijsko-administrativnom).
Prebacivalo mi se da sam premalo 'konstruktivan', zato to sam stalno imao u
rezervi svoja tri groa koje sam putao u promet tuih rezonovanja, tako da su
poinjali da koe i smetaju, a lino sam unosio prilino malo koncepcija 's kojima
bi se dalo neto uiniti6. Belojn se uostalom u svom izvetaju za Kongres izraava
o meni veoma povoljno (nadam se da to nije samo iz prijateljstva, koje nas vezuje),
to je moda poticalo delimino iz njegovog (to znai i administrativnog)

stanovita. Jer dok su u svakom partikularnom istraivakom sektoru, posle


perioda oscilacija, pogledi usredsreivali ka izvesnom zajedniki prihvaenom
miljenju, onaj ko je (kao Belojn) predsedavao u Naunom savetu, dobro je znao
da su miljenja pojedinih grupa esto ak dijametralno razliita. Uostalom, samu
koordinacionu strukturu Projekta, s njenom uzajamnom izolacijom pojedinih
sektora, smatrao sam veoma razumnom, poto je onemoguavala nastanak pojava
tipa 'epidemije greaka'. Takav informacioni karantin imao je, uostalom, i svojih
negativnih rezultata. No ovim reima poinjem ve da ulazim u detalje - pre
vremena. Vreme je, znai, da se pree na iznoenje sluajeva.
3.
Kad su Bledergroen, Neme i igubovljeva ekipa otkrili inverziju neutrina,
otvorilo se novo poglavlje astronomije - u vidu neutrinske astrofizike. Odmah je
postala veoma moderna i na celom svetu poela su istraivanja kosmikih emisija
tih estica. Opservatorija na Maunt Palomaru takoe je instalirala, i to meu
prvima, aparaturu s visokim stepenom automatizacije i sa separacijom, za ono
vreme - najvie klase. Uz tu aparaturu, a konkretno uz takozvani neutrinski
inventor, formirao se itav rep voljnih istraivaa, i direktor opservatorije, u to
vreme profesor Rajen, imao je mnogo muka sa astrofiziarima, naroito mladima,
poto je svaki od njih smatrao da program njegovih istraivanja zasluuje prioritet.
Meu srenicima nala su se dvojica takvih mladih, Hejler i Mehaun, obojica
vrlo ambiciozni i stvarno sposobni (poznavao sam ih, iako samo kratkovremeno);
registrovali su maksime neutrinske emisije nekih izabranih nebeskih zona, traei
tragove takozvane teglioove pojave (bio je to nemaki astronom starijeg
pokolenja).
Pojava koja je trebalo da predstavlja neutrinski ekvivalenat 'crvenjenja' starih
fotona nekako nije doputala da bude otkrivena, jer je, kao to se pokazalo
nekoliko godina kasnije, i teglicova teorija bila pogrena. No mladi ljudi nisu to
mogli znati, te su se kao lavovi borili da im se ne oduzmu prerano aparati, i
zahvaljujui svojoj preduzimljivosti odrali su se uz nju skoro dve godine, da bi na
kraju otili praznih ruku. itavi kilometri registarskih traka otili su tada u
opservatorijski arhiv. Nekoliko meseci kasnije, znatan deo tih traka pao je u ruke
vetog, mada ne mnogo sposobnog fiziara, u stvari tipa koji je bio najuren s

jednog malo poznatog junog univerziteta zbog nekih nemoralnih postupaka, a to


nije protiv njega pokrenut proces bilo je otuda to su u sluaj bile upletene i neke
uvaene linosti. Taj nepeeni fizar, po imenu Svanson, doao je do traka na
nerazjanjen nain. Kasnije je zbog toga bio sasluavan, ali nita se nije saznalo,
jer je neprestano menjao iskaze.
Uostalom, bio je to zanimljiv fenomen. Bio je na dunosti dostavljaa
materijala, ali i... bankara, pa ak i duhovnog uteitelja mnotva manijaka koji su
nekad gradili samo perpetuum mobile i bavili se kvadraturom kruga, a u nae
vreme iznalaze razne vrste ozdravljujuih energija, izmiljaju kosmogenetske
teorije i naine industrijske primene telepatskih pojava. Takvim ljudima nisu
dovoljni olovka i papir; za gradnju 'orgotrona', otkrivaa 'super senzitivnih' fluida,
elektrinih arobnih tapia, koji trae samo vode, nafte i blaga (obini vrbovi
tapii ve su anahronizam, prava starudija), neophodne su mnogobrojne, esto
teko dostupne i skupe sirovine. Svanson je, uz odgovarajuu koliinu dolara,
umeo da ih dobavi ma i ispod zemlje. Njegovu kancelariju poseivali su, dakle,
parafiziari i orgonistiari, graditelji telepatora i pneumatora koji su omoguavali
stalnu vezu sa duhovima, i kreui se tako u donjem regionu naunog kraljevstva,
tamo gde nauka neopaeno prelazi u domen psihijatara, Svanson je ipak usvojio
sumu zaista korisnih znanja, jer se zadivljujue orijentisao u onome oko ega su se
najvie otimali iaeni titani duha.
Nije uostalom prezirao ni prizemniju zaradu, dostavljajui, na primer, malim
hemijskim laboratorijama reaktive sumnjivog porekla, i nije u njegovom ivotu
bilo razdoblja kad nije bio zaglibljen u sudske procese, iako nije stigao u zatvor,
balansirajui na samoj granici legalnosti. Psihologija ljudi Svansonova tipa uvek je
bila moja slabost. Ukoliko sam se orijentisao, nije bio ni 'ista' hulja, ni cinik koji
se koristio tuim skretanjima, iako je valjda raspolagao dovoljnom pameu da bi
znao kako lavovski deo njegovih klijenata nikad svoje ideje nee ostvariti. O
nekima se brinuo, dostavljao im aparate na kredit, ak i kada bi kredit bio ve do
nesigurnosti iscrpen. Oito je imao prema svojim sledbenicima istu slabost kao ja
prema individuama njegova kova. Njegova je ambicija bila da klijenta uslui, te
zato ako je nekom neophodno bila potrebna kost od nosoroga, jer bi aparat
nainjen od druge neke kosti ostao nem na glas duhova - on mu ne bi prodao ni
goveu ni ovnujsku kost, bar su me u to ubeivali.

Dobivi - ili moda kupivi - trake od nekog skrivenog oveka, Svanson je u


tome imao neki svoj interes. U fiziku je bio upuen toliko da je znao kako ono to
je na tim trakama zapisano predstavlja takozvani 'ist um', i palo mu je na um da pomou tih traka - proizvodi takozvane lutrijske tablice. Takve tablice, zvane kod
nas serijama sluajnih brojeva, potrebne su u mnogim istraavakim oblastima;
proizvode ih ili pomou specijalno programiranih raunara, ili pomou rotacionih
titova, snabdevenih na rubovima brojkama, koje bivaju neregularno izdvajane
pomou lampe koja baca punktualni blesak. Mogu da se proizvode i na druge
naine, no onaj ko se poduhvata takvog posla, esto ima s njim briga, poto su
dobijene serije retko kada 'dovoljno' lutrijske, poto nakon odgovarajue
obavljenog istraivanja pokazuju manje ili vee regularnosti pojave pojedinih
brojki - naroito u dugim serijama neki brojevi iskazuju 'nekakvu' sklonost da se
pojavljuju ee od drugih, to je dovoljno da takva tabela bude diskvalifikovana.
Jer proizvesti pomou razumne delatnosti 'kompletan haos', i to u 'istom stanju',
nije uvek lak zadatak. Istovremeno, postoji stalna potranja za ovakvim tabelama.
Stoga je Svanson i raunao na prilinu dobit, tim pre to je njegov paenog radio
kao linotipski slaga u jednoj univerzitetskoj tampariji; u njoj su upravo i
tampane ove tabele, koje je Svanson potom prodavao, aljui ih potom, znai bez
posredstva knjiara.
Jedan primerak tog izdanja pao je u ruke D. F. Sema Laserovica, linosti takoe
dosta dvoznane. I on se, poput Svansona, odlikovao neprosenom
preduzimljivou, takoe obeleenom senkom svojevrsnog idealizma, jer nije sve
radio zbog novca. Bio je lan, a esto i osniva mnogih, uvek ekscentrinih
udruenja, kao to je Liga za istraivanje leteih tanjira, i zapadao je u ozbiljne
finansijske potekoe, poto su budeti ovih udruenja esto zapadali u ozbiljne
dugove, ali zloupotrebe mu ipak nikad nisu mogle biti dokazane. Moda je bio
naprosto nemaran ovek.
Uprkos inicijalima iza njegova imena, nikad nije zavrio fizike studije i nije
imao prava da sebe naziva doktorom fizike, nego bi, kad god bi ga u tom pitanju
priterali uza zid, izjavio kako skraenica D. Ph. naprosto oznaava dva imena
kojima potpisuje svoje lanke, naime: Duglas i Filip. I stvarno, kao 'D. Ph. Sam
Laserowitz' objavljivao je lanke u mnogim magazinima sajens-fikna, i u
krugovima ljubitelja te knjievne vrste bio je poznat kao predava na mnogim
kongresima i konferencijama, jer je voleo da govori o 'kosmikim' temama.

Laserovicova specijalnost bila su senzacionalna otkria koja bi ponekad inio i po


nekoliko puta godinje. Izmeu ostalog osnovao je takoe muzej u kome su
nagomilani eksponati, toboe takvi koje su putnici leteih tanjira ostavili na raznim
punktovima Sjedinjenih Drava: jedan od tih eksponata bio je obrijan, zeleno
obojen i postavljen u piritus, majmunski fetus; video sam njegovu fotografiju. Mi
ne ocenjujemo po pravdi koliko je mnotvo varalica i maloumnika ispunilo
prostore na prelazu izmeu moderne nauke i psihijatrijskih bolnica.
Laserovic je bio uz to koautor knjige o 'konspiraciji', pomou koje vlade velikih
sila smiljeno prikrivaju svaku informaciju o iskrcavanju leteih tanjira, pa ak i o
kontaktima visokih politikih linosti sa izaslanicima s drugih planeta.
Prikupljajui sve mogue, manje ili vie besmislene 'tragove' o delatnostima
'Drugih u Kosmosu', najzad je naiao na trag traka sa Maunt Palomara, i doao do
Svansona, koji je bio njihov aktualni vlasnik. Svanson nije hteo odmah da mu ih
ustupi, ali mu je Laserovic izloio ozbiljan argumenat u vidu trista dolara, poto je
jednu od njegovih 'kosmikih fondacija' neki bogati osobenjak upravo novano
potpomogao.
Laserovic je odmah objavio niz lanaka sa dreavim naslovima, objavivi kako
su na trakama sa Maunt Palomara pojedini prostori umova izdvojeni sferama
utanja na taj nain da se jedno s drugim slae u take i crtice Morzeove azbuke. U
daljim, sve senzacionalistikijim izjavama Laserovic se ve pozivao na Hejlera i
Mehauna kao astrofizike autoritete koji mogu da potvrde autentinost njegovih
otkria. Kada je tu vest pretampalo nekoliko provincijskih listova, razljueni
doktor Hejler poslao je u njih ispravke, saeto izjavivi kako je Laserovic potpun
ignorant (otkuda bi 'Drugi' mogli znati Morzeovu azbuku?), da je njegovo drutvo
za vezu s Kosmosom obian tos, a takozvane 'sfere utanja' na trakama da su
nezapisana mesta, nastala otuda to se registrujua aparatura s vremena na vreme
iskljuuje. Laserovic ne bi bio onaj koji jeste kada bi pokorno podneo takvu
porugu; nije dopustio da bude ubeen, nego je Hejlera stavio na svoju 'crnu listu'
neprijatelja 'kosmikog kontakta', na kojoj je ve bio izloio sramu podosta svetlih
linosti koje su imale nesreu da se lakomisleno suprotstave ranijim njegovim
dostignuima.
Meutim, nezavisno od ovog dogaaja, koji je u tampi napravio neto galame,
dolo je do stvarno neobinog sudara koji je poeo time to se doktor Ralf Lumis,

statistiar po struci, koji je vodio sopstvenu agenciju za istraivanje javnog mnenja


(uglavnom za razne manje trgovinske firme), obratio Svansonu s reklamacijom,
ukazavi na to kako je maltene treina narednog izdanja Svansonovih lutrijskih
tabela idealno tano ponavljanje jedne ranije serije, naime, ponavljanje prvog
njenog izdanja. Samim tim sugerisao je kako je Svanson, koga je mrzelo da se
potrudi i da sistematski prekodira 'um' u nizove brojeva, uinio to samo jedan
jedini put, a zatim je, umesto da daje u narednim serijama dalje, sluajne sekvence,
mehaniki kopirao prvu seriju, samo neznatno meajui pojedine strane. Svanson
je - bar u ovom sluaju - imao istu savest, te je Lumisove prigovore odbacio i
krajnje uvreen napisao mu nekoliko otrih rei. Sada se pak osetio uvreenim, pa
i prevarenim Lumis, i predao je stvar sudu. Svanson je osuen na kaznu zbog
nanoenja line uvrede, a sud se priklonio zakljuku privatnog tuioca kako je
nova serija tabela u stvari prevarantsko ponavljanje prve. Svanson se alio vioj
instanci, ali je pet nedelja kasnije albu povukao, i plativi kaznu, bez traga nestao.
Morning Star iz Kanzas Sitija objavio je nekoliko puta izvetaje sa Limisova
procesa protiv Svansona, jer je bila mrtva sezona i nije bilo zanimljivijih
materijala. Jedan od tih lanaka proitao je, odlazei na posao, doktor Sol Rapaport
iz Instituta za unapreenje studija (kako mi ree, naao je novine na seditu u
eleznikom kupeu - sam ih nikad nije kupovao).
Bila je subota, i novine, da bi ispunile stranice kojih je toga dana bilo vie, sem
sudskog izvetaja objavile su i Laserovicovu izjavu o 'brai u Razumu', zajedno sa
gnevnim demantijem doktora Hejlera. Tako je Rapaport mogao da se upozna u
celosti s ovom nastranom aferom, ma koliko da je inae izgledala nevana. Kad je
odloio novine, pade mu na um misao toliko luda, da je bila ak komina:
smatrajui 'mesta tiine' na trakama za signale, Laserovic je bez sumnje buncao. A
ipak, moglo se pomisliti da je imao pravo, videi u trakama zapis 'poruke' - ako bi
ta poruka bio um!
Misao je bila luda - ali Rapaport nije mogao da je se oslobodi. Struja
informacije, na primer, ljudskog govora, ne objanjava nam uvek da je ona ba
informacija a ne zvuni haos. Strani jezik esto primamo kao potpunu besmislicu.
Pojedine rei razlikuje samo onaj ko jezik razume. Za onoga koji ne razume,
postoji samo jedan nain koji mu omoguava da shvati ovu vanu diferencijaciju.
U sluaju kad primamo autentini um, pojedine serije signala nikad se ne

ponavljaju u istom postupnom redu. U tom smislu 'umnu seriju' ini, na primer,
hiljadu brojeva koji izlaze na ruletu. Potpuno je nemogue da bi u hiljadu narednih
igara mogli da se ponove u istom redu - rezultati prethodne serije. U tome ba i
jeste sutina 'uma', to je red pojavljivanja elemenata - zvukova ili drugih signala u njemu nepredvidiv. Ako se serije ipak ponavljaju, to je dokaz da je 'umnost'
pojave bila privid da, u stvari, pred sobom imamo odailja koji saoptava poruke.
Doktor Rapaport je pomislio kako Svanson moda nije lagao na sudu i nije
kopirao ponavljajui samo jednu traku, nego je upotrebio redom trake koje su
nastale tokom viemesene registracije kosmikog zraenja. Ako je zraenje bilo
prominjena signalizacija, i ako se u to vreme jedna serija emisije 'poruke' zavrila,
a potom je preduzeto slanje poruke od poetka, u razultatu bi nastalo ono na emu
je insistirao Svanson. Naredne trake zapisale bi tano iste serije impulsa koje bi
svojom ponovljivou odavale da je njihov 'umni izgled' u stvari samo prividan!
Bilo je to krajnje neverovatno, ali ipak mogue. Kada bi mu se deavale
iluminacije sline ovoj, Rapaport, koji je inae bio ovek dobroudan, pokazivao
bi neobinu ustrinu i preduzimljivost. Poto su novine objavile adresu doktora
Hejlera, mogao je s njim lako da uspostavi kontakt. Najvie mu je bilo stalo do
toga da dobije u ruke trake. Pisao je, dakle, doktoru Hejleru, ne otkrivi mu ipak
svoju koncepciju - zvuala je previe fantastino - nego ga samo zapitavi da li bi
mu mogao ustupiti trake koje su preostale u arhivu Maunt Palomar. Hejler,
pogoen zbog toga to je umean u aferu s Laserovicom, odbi. To, meutim, nagna
Rapaporta da se propisno potrudi i obrati neposredno opservatoriji. Njegovo ime je
bilo dovoljno poznato u naunim krugovima, tako da je ubrzo dobio ceo kilometar
traka, koje predade svom prijatelju, doktoru Hoviceru, da pomou kompjutera
ispita raspored uestalosti elemenata na trakama, odnosno da izvri takozvanu
distributivnu analizu.
Ve u toj fazi problem je bio sloeniji no to ga ovde predstavljam. Informacija
utoliko vie podsea na isti um, ukoliko tanije odailja koristi kapacitet
otpremnog kanala. Ako je iskorien potpuno, to znai lien prekobrojnosti, signal
se za neupuenoga niim ne razlikuje od potpunog haosa. Kao to sam rekao, takav
um moe se razobliiti kao informacija samo onda, ako se emisija iste poruke
ponavlja ukrug, i ako to ponavljanje moe da se uporedi. Upravo to je bila
Rapaportova namera, i u tome su imali da mu pomognu ureaji raunskog centra u

kome je radio Hovicer. Ni njemu Rapaport nije odmah rekao o emu je re, poto
je eleo da sauva tajnu; sem toga, ako bi se pokazalo da je njegova zamisao bila
pogrena, niko za to ne bi saznao. Ovaj zabavni poetak istorije koja inae kasnije
nije bila nimalo zabavna, Rapaport je kasnije priao vie puta, i kao relikviju
sauvao je primerak novina koji ga je naveo na to otkrovenje.
Hovicer, pretovaren poslom, nije ba eleo da se poduhvati mune analize, ne
znajui emu ona slui: tada konano Rapaport rei da ga uvede u tajnu. Hovicer
ga najpre ismeja, no pod uticajem Rapaportovih sugestivnih rei najzad popusti
pred njegovim molbama.
Kada se posle nekoliko dana Rapaport vratio u Masausets, Hovicer ga
pozdravi veu o negativnom rezultatu istraivanja koji je, po njegovom miljenju,
oborio fantastinu hipotezu: Rapaport je - znam to od njega lino - bio ve
spreman da stvar odbaci, ali razdraen prijateljevim peckanjem, poe s njim da se
prepire. Ta - ree mu - itava neutrinska emisija jednoga kvadranta nebeskog svoda
jeste pravi okean protegnut na ogromnom spektru frekvencija, i ako su ak Hejler i
Mehaun predosetivi taj spektar iz njega istom sluajnou izvukli 'komadi'
vetake emisije koja potie od razumnog poiljaoca, onda bi bilo pravo udo kada
bi to - opet sluajno - izvrili i drugi put.
Tako je, dakle, valjalo postarati se za dobijanje traka koje je imao kod sebe
Svanson. Hovicer se sloio s tom argumentacijom, samo je primetio, poto je i on
hteo da bude u pravu, kako je pri razmatranju alternative 'vest sa zvezda' ili
'Svansonova prevara' - njen drugi lan imao nekoliko miliona puta veu
verovatnou nego prvi. Jo je dodao da Rapaport nee mnogo postii dobijanjem
traka; dobivi sudski poziv i elei da stvori za sebe osnove za uspenu odbranu,
Svanson je mogao prosto izvriti kopiju trake kojom raspolae i tu kopiju podneti
kao tobonji original neutrinske registracije.
Rapaport nije umeo na to da odgovori, no kako je imao poznanika strunjaka za
aparate dugoserijske poluatomatske registracije, telefonirao mu je i upitao ga da li
trake na kojima su zabeleeni neki prirodni tokovi mogu nekako da se razlikuju od
traka na kojima su slini zapisi naneseni posle (odnosno, kakva je - ako uopte
postoji - razlika izmeu originala registacije i njegove kopije). Pokazalo se da je
dotine razlike mogue utvrditi; Rapaport se tada obratio Svansonovom advokatu i

posle nedelju dana ve je imao na raspolaganju itav komplet traka. Pokazalo se da


su sve originali, kao to je izjavio strunjak, te tako - Svanson nije poinio prevaru:
emisija se periodino zaista ponavljala.
Takav rezultat istraivanja Rapaport nije poverio ni Svansonovom advokatu, ni
Hoviceru, nego je istog dana, ili tanije - iste noi poleteo u Vaington, a znajui
dobro koliko moe beznadeno da bude savladavanje birokratskih prepreka, uputio
se pravo Mortimeru Rau, savetniku predsednika republike za probleme nauke,
bivem direktoru NASE, koga je lino poznavao. Ra, fiziar po obrazovanju,
zaista prvoklasna glava, primio ga je i pored poznog asa. Rapaport je u
Vaingtonu ekao tri nedelje na njegov odgovor. Trake su u meuvremenu
istraivali sve vaniji strunjaci.
Najzad ga je Ra pozvao na konferenciju na kojoj je uestvovalo ukupno devet
lica; meu njima su bili lumeni amerike nauke - Donald Protero - fiziar, Ajvor
Belojn - lingvista i filolog, Tajhemer Dil - astrofiziar, i Don Bear - matematiarinformacionist. Na neformalni nain reeno je na ovoj konferenciji da se obrazuje
specijalna komisija za istraivanje 'neutrinskog pisma sa zvezda', koje je tada, na
polualjivu Belojnovu sugestiju dobilo ifrovani naziv MASTER'S VOICE. Ra je
uesnike savetovanja zamolio za diskreciju, isto provizornu, poto se plaio da bi
davanje ovoj stvari senzacionalnog karaktera moglo samo da joj zasmeta u
dobijanju neophodnih finansijskih sredstava, ako bi stvar odmah postala predmet
politike igre u Kongresu, gde je Raova pozicija, kao predstavnika otro
kritikovane administracije, bila poljuljana.
Moglo se initi da je stvari dat dosta razuman tok, kad se potpuno neoekivano
u nju umeao neuspeli doktor fizike, D. F. Sem Laserovic. Iz itavog izvetaja o
Svansonovom procesu izvukao je samo to da sudski vetak ni reju nije u svojoj
izjavi spomenuo da su 'sfere utanja' na trakama bila 'prazna mesta', izazvana
periodinim iskljuivanjem aparature. Otputovao je zato u Melvil, gde je voen
proces, i sedeo u hotelu, opsedajui Svansonovog branioca, poto je eleo da
dobije trake koje bi, po njegovom shvatanju morale da se nau u muzeju
'kosmikih kurioziteta'. Advokat ipak nije hteo da mu ih da, kao neozbiljnom licu;
Laserovic, koji je svuda njuio 'antikosmike zavere', iznajmivi privatnog agenta
poe da prati branioca, i zahvaljujui tome saznade da se neki strani ovek u gradu,

koji je doputovao jutarnjim vozom, zatvorio s advokatom u hotelu i primio od


njega trake, odvezavi ih potom u Masausets.
Taj ovek bio je doktor Rapaport. Laserovic posla svog oveka za Rapaportom,
koji nita nije sumnjao, a kad se ovaj pojavio u Vaingtonu i nekoliko puta posetio
Raa, zakljuio je da je dolo vreme za akciju. Veoma neprijatno iznenaenje za
Raa i kandidate za uesnike operacije Master's Voicea bio je zato lanak u
Morning staru, koji je pretampao i jedan vaingtonski list, a u kome je pod
odgovarajuim naslovom Laserovic objavio kako administracija na podao nain
pokuava da sakrije ispod ita neprocenjivo otkrie, isto kao to je pre desetak
godina pomou zvaninih izjava departmana za vazduni saobraaj sahranila
takozvane UFO - neidentifikovane letee objekte, to jest slavne tanjire.
Tek tada Ra shvati da problem moe da dobije neeljeni aspekt na
meunarodnoj areni, ako bi nekom palo na um da pomisli kako Sjedinjene Drave
nastoje da od celog sveta sakriju injenicu o uspostavljanju veze sa kosmikom
civilizacijom. On se, dodue, nije previe uzbudio zbog lanka, jer je njegov
neozbiljni ton diskreditovao i autora i samu informaciju, te je raunao na to, jer je
imao veliko iskustvo kada je publicitet bio u pitanju, da e dignuta galama sama od
sebe brzo jenjati, ako se sauva tajnost.
Belojn je ipak reio da potpuno privatno poseti Laserovica, poto mu je - saznao
sam to od njega lino - prosto bilo ao tog manijaka kosmikih kontakata. Smatrao
je da, ako mu u etiri oka ponudi neko podreenije mesto u Projektu, sve moe da
se popravi. Korak se ipak pokazao lakomislenim, mada je bio diktiran najboljim
namerama. Belojn, koji nije poznavao Laserovica, dao se upecati na inicijale 'D.
Ph.' i mislio je da e imati posla s nekim moda malice udarenim, ednim slave
naunikom, fiziarem, koji dolazi do sitne zarade na ne ba ist nain, ali ipak
kolegom. Meutim, naiao je na krajnje grozniavog oveka, koji je, saznavi da je
'zvezdano pismo' autentino, izjavio Rau sa histerinom nonalancijom da trake,
pa znai i 'pismo' predstavljaju njegovu privatnu svojinu koja mu je ukradena, a u
daljem razgovoru je Belojna dovodio do besa; videi da ga nee pobediti reima,
Laserovic je izleteo na hodnik i tamo poeo dreati kako e stvar predati
Ujedinjenim nacijama, Sudu za zatitu ljudskih prava, posle ega je upao u lift i
prepustio Belojna neveselim mislima.

Videi ta je uradio, Belojn odmah otputova Rau i sve mu ispria. Ra poe


ozbiljno da brine za sudbinu Projekta. Ma koliko da su izgledi da e Laserovica
igde hteti ozbiljno da sasluaju bili mali, takva mogunost se ipak nije mogla
iskljuiti, a kad bi afera iz bulevarske tampe stigla na stranice vodeih listova, bez
sumnje bi dobila politiki karakter.
Posveeni u tajnu odlino su mogli da zamisle kakva bi se digla galama, kako
su Sjedinjene Drave nastojale da ukradu oveanstvu ono to mora da predstavlja
zajedniku svojinu. Belojn je dodue sugerisao da bi se to moglo preduprediti
nekakvim saetim, makar poluzvaninim saoptenjem, ali Ra ni za tako neto nije
imao ovlaenja niti je imao nameru da se za to postara, poto - objanjavao je stvar jo nije potpuno sigurna, a da poduhvat titi svom svojom ozbiljnou na
meunarodnom planu vlada ne moe ak i kad bi htela makar i samo dotle dok
pristupni poslovi ne dokau verovatnou dotadanjih pomisli. A kako je bila u
pitanju delikatna materija, Ra se, hteo-ne-hteo obratio svome poznaniku Beretu,
voi demokratske manjine u Senatu, a ovaj pak sa svoje strane, posavetovavi se sa
svojim ljudima, htede da pokrene Federalni istrani biro, ali odande ga uputie na
CIA, jer je neki istaknuti pravnik iz FBI-ja izjavio da Kosmos, poto lei van
granica Sjedinjenih Drava, ne spada pod kompetenciju Federalnog biroa, ve pod
domen CIA-e.
Nesrene posledice tog koraka ispoljile su se odmah, i to tako to je zapoet
proces koji je bio nezaustavljiv. Kao ovek s pogranija nauke i politike Ra je
svakako uviao do kakvih neeljenih posledica moe doi ako se Projekt stavi pod
takvu zatitu, te je, zadravi svog senatora za jo dvadeset i etiri asa, poslao dva
poverljiva oveka Laserovicu kako bi ga ubedili da bude pametan. Laserovic ne
samo to se pokazao gluvim za ubeivanja, nego je doavima priredio takvu scenu
da je dolo do tue, u kojoj je intervenisala policija koju je pozvala uprava hotela.
Sledeih dana tampu su preplavile potpuno fantastine, a u stvari apsurdne
vesti o raznim 'dijadama' i 'trijadama' utanja, koje je Zemlji uputio Kosmos, zatim
vesti o svetlosnim pojavama, o iskrcavanju malih zelenih oveuljaka koji su nosili
'neutrinsku odeu', i sline brbljarije, u kojima su se lankopisci obilato pozivali na
Laserovica, koga su ve nazivali profesorom. Ubrzo se ipak, pre no to je proteklo
mesec dana, pokazalo da je 'veliki naunik' obian paranoik, i zatvoren je u bolnicu
za umobolne. Na tome se, na alost, pria o njemu nije zavrila; veliki listovi

poeli su da donose vesti o fantazmagorinoj Laserovicovoj borbi (dva puta je


beao iz bolnice, pri emu je drugi put to uinio na radikalan nain, jer ju je
napustio skokom kroz prozor osmoga sprata). Govorilo se o istinitosti njegova
otkria, tako - po kasnije objavljenim verzijama - ludakog, a ipak toliko bliskog
istini. Priznajem da mi trnci prolaze kroz kou kad god se setim tog dela
predistorije naeg Projekta.
Kao to je lako pogoditi, ispunjavanje stubaca u tampi masom sve
besmislenijih vesti nije bilo nita drugo do manevar da se odvrati panja, koji su
isplanirali veti strunjaci CIA-e. Jer negirati aferu, demantovati je, i to jo na
stranama ozbiljnih listova, znailo bi upravo usredsreivanje panje na nju, i
pobuivanje interesovanja na najnepoeljniji nain. No izjaviti da je re o
glupostima, utopiti kap istine u lavini kretenski sroenih izmiljotina - pripisanih
'profesoru' Laserovicu - predstavljalo je krajnje vet potez, naroito kada je tu
akciju ovenalo objavljivanje lakonske beleke o ludakovom samoubistvu, koja je
svojom reitou konano presekla sve spletke.
Sudbina ovog fanatika bila je odista komarna i nisam se odmah pomirio s tim
da su i njegovo ludilo kao i ovaj njegov poslednji in, skok s prozora u
osmospratnu prazninu bili autentini, ali su me u takvu verziju dogaaja ubedili
ljudi kojima moram da verujem. A ipak, signum temporis utisnut je ve u naslov
naeg ogromnog poduhvata, znak vremena koje vie moda no bilo koje pre toga
mea gadost i uzvienost; izlomljene linije sluajnih dogaaja, pre no to su u nae
ruke bacili ovu veliku ansu, smrvile su kao koticu oveka koji je, ma i u
zaslepljenosti, stupio ipak kao prvi na prag otkria.
Ako se ne varam, Raovi izaslanici proglasili su ga ludim jo onog asa kada je
odbio da primi poveu sumu u zamenu za naputanje svojih pretenzija. No u
takvom sluaju on i ja pripadali smo istoj veri, s tom razlikom jedino to smo je
praktikovali u raznim veroispovestima. Da nije onog velikog talasa u koji je zapao,
Laserovic je sigurno mogao prosperirati, bez smetnji preputen problemu leteih
tanjira i svega ostalog, kao niskoprocentni manijak, jer uvek ima takvih ljudi; ali
svest da mu je oduzeto ono to je smatrao svojom najsvetijom svojinom, otkrie
koje je istoriju oveanstva presecalo na dva dela, razorila je kao eksplozija
njegovu otpornost, i gurnula ga u propast. Ne mislim da uspomeni na njega pripada
samo podsmeljiva panja. Svaka velika stvar ima svoje smene ili tuno trivijalne

okolnosti, iz ega uopte ne proizlazi da u nju i integralno ne spadaju. Uostalom,


smenost je relativan pojam. Meni su se takoe podsmevali kad god sam o
Laserovicu govorio ovako kao ovde.
Od aktera prologa najbolje je jo proao valjda Svanson, poto se zadovoljio
novcem. I kazna plaena za njega (ne znam ko je to uinio - CIA ili administracija
Projekta), i bogata odteta za moralnu patnju koju je pretrpeo, nevino optuen za
prevaru - odvratili su ga od elje da podnese tubu vioj instanci. Sve samo zato da
bi rad na Projekt mogao u miru da pone u izolaciji koja mu je najzad definitivno
doznaena.
4.
I opisani dogaaji, koji u veini - mada ne u svemu - odgovaraju zvaninoj
verziji, i cela prva godina Projekta protekli su bez moga uea. O tome zato su
mi se obratili tek onda kad je u Naunom savetu zavladala uverenost kako je
neophodno prikupiti jo naunika, ispriali su mi toliko puta toliko razliitih stvari,
iznoeni su tako ubedljivi dokazi, da nita od toga valjda ne odgovara istini. Nisam
uostalom uzimao za zlo kolegama, s Ajvorom Belojnom na elu, to su me bili
zaobili. Ma koliko da dosta dugo nisu bili s tim naisto, njihov organizacioni rad
nije bio potpuno slobodan. Naravno, nije tada dolo do javnih integracija, do jasnih
pritisaka. Na kraju, celu stvar su reirali strunjaci. U tome to sam zaobien ja
vidim ruku koja see s visokog poloaja. Jer Projekt je gotovo na samom poetku
proglaen za HSR (High Security Risk), odnosno za operaciju ija tajnost
predstavlja sutinski uslov dravne politike, u ime viih dravnih obzira. Sami
nauni rukovodioci Projekta, treba podvui, saznavali su za to postepeno, i to
obino svaki za sebe, na odgovarajuim zasedanjima, za vreme kojih je diskretno
apelovano na njihov politiki razum i patriotska oseanja.
Kako je zaista bilo, koja su sredstva ubeivanja, komplimenti, obeanja i
zakljuci putani u promet - ne znam, poto tu stranu stvari zvanini dokumenti
zaobilaze prosto savrenim utanjem, ali ljudi iz Naunog saveta ni kasnije, ve
kao moji drugovi u poslu, nisu hrlili da mi se ispovedaju u toj polupripremnoj fazi
rada na Master's Voiceu. Ako bi ovaj ili onaj pokazivao izvesno ogluivanje, ako
pozivi na patriotizam i dravne razloge nisu bili dovoljni, dolazilo bi do razgovora
'na najviem nivou'. Pri tom, to je u pogledu psiholoke adaptacije bilo moda

najvanije, hermetizacija Projekta, njegovo potpuno odsecanje od sveta bili su


predstavljani kao neto potpuno provizorno, kao trenutno, odnosno kao prolazno
stanje, koje e kasnije biti ukinuto. To je bilo psiholoki sraunato, kaem, jer i
pored svih ograda kakve je ovaj ili onaj od naunika imao u pogledu predstavnika
administracije, panja koju su Projektu ukazivali i dravni sekretar, pa i sam
predsednik drave, rei srdanog ohrabrenja, nade ulagane u 'takve umove' - sve je
to stvaralo situaciju u kojoj bi postavljanje otvorenih pitanja o roku, o datumu
ukidanja tajnosti radova unelo disonantan ton, delovalo neutivo ili ak vulgarno.
Mogu da zamislim, iako niko preda mnom nije ni pisnuo o toj delikatnoj temi kako je estiti Belojn principima diplomatije, shvaene kao koegzistencije s
politiarima, nauio manje iskusne kolege, i kako je sebi svojstvenom taktinou
odugovlaio da mene pozove i kvalifikuje kao lana Saveta, objanjavajui onima
nestrpljivijima kako Projekt mora najpre da osigura vee poverenje monih
zatitnika, pa e tek tada u okviru njega moi da se postupa onako kako budu
smatrali da je najpovoljnije, po svojoj savesti, ueni piloti MAVO-a.
Ovo, uostalom, ne govorim sa ironijom, poto u mislima umem da se stavim na
Belojnovo mesto: nije hteo da dovede do zategnutosti na obema stranama, a dobro
je znao da ja u ovim visokim krugovima uivam glas nepouzdanog oveka. Nisam
dakle uestvovao u pokretanju poduhvata, ime sam - kako su mi stotinama puta
ponovili - bio samo u dobitku, poto su ivotni uslovi u udnom 'mrtvom gradu',
smetenom na sto milja istono od planinskog masiva Monte Rosa, bili u poetku
ba pionirski.
Odluio sam da dogaaje predstavim hronolokim redom, i zato u najpre
ispriati ta se sa mnom deavalo neposredno pre no to se u Nju Hempajru - gde
sam tada predavao na univerzitetu - pojavio izaslanik Projekta. Smatram to
uputnim, jer sam u njegov tok uao kada je mnogo optih koncepcija bilo ve
formirano, dok sam ja, meutim, bio potpuno 'sve' i morao sam najpre s njima da
se upoznam, pre no to su me, kao tegleeg konja, upregli u ovu veliku mainu, u
kojoj je bilo zaposleno ve dve i po hiljade ljudi.
U Nju Hempajru sam boravio kratko vreme; bio me je tamo pozvao dekan
matematikog fakulteta, inae moj nekadanji kolega s univerziteta, Stjuart
Kompton, da vodim ferijalni seminar za grupu doktoranata. Prihvatio sam taj poziv

jer sam, imajui jedva deset asova nedeljno, mogao danima da tumaram po
tamonjim umama i vresovom ipraju, i mada sam, u stvari, imao pravo na
potpuni odmor, jer sam tek u junu zavrio saradnju s profesorom Hajakavom, koja
je trajala godinu i po dana, znajui sebe bilo mi je jasno da na odmoru neu moi
da se odmaram ako ne budem imao makar povremeni kontakt s matematikom. U
stvari, odmor u meni kao prvu reakciju budi griu savesti zbog upropaivanja
vremena. Uz to, uvek sam voleo da upoznam nove sledbenike moje prefinjene
discipline, o kojoj postoji vie lanih predstava nego o bilo kojoj drugoj.
Ne mogu o sebi rei da sam 'sterilni', to jest 'isti' matematiar, poto su me
previe esto zaokupljali tui problemi. Upravo zato sam nekad radio s mladim
Tornopom (njegov doprinos antropologiji nije dovoljno cenjen poto je mlad umro:
u nauci je takoe neophodna bioloka prisutnost, jer uprkos prividima otkria nisu
dovoljno reita da bi se legitimisala sopstvenom vrednou), a potom s Donaldom
Proterom (koga sam, s najveim uenjem, otkrio u Projektu), kao i sa Demsom
Fenisonom (kasnijim dobitnikom Nobelove nagrade), i najzad s Hajakavom. Sa
ovim poslednjim gradio sam matematiku kimu kosmogonske teorije, koja se
kasnije tako iznenadno probila - zahvaljujui jednom od Hajakavinih pobunjenih
uenika - u sam centar Projekta.
Neke kolege uzimali su mi za zlo ove partizanske ispade na terene
prirodoznanstvenih lovita. Ali korist je obino bivala obostrana - ne samo to su
empiriari cenili moju pomo, nego sam i ja, upoznajui njihove probleme,
poinjao da se orijentiem u tome koji razvojni pravci nae platonske drave lee
na putevima glavnog strategijskog udara u budunosti.
esto se moe sresti miljenje da su za matematiku dovoljne 'gole sposobnosti',
poto njihov nedostatak ne moe nikako da se maskira, dok u drugim disciplinama
odnosi, moda, protekcije, najzad nedostatak one apsolutnosti dokaza koja je
svojstvena matematici, ine da karijera koja se u njima gradi predstavlja rezultat
sposobnosti i vannaunih inilaca. Uzalud sam objanjavao takvim zavidljivcima
da u matematikom raju, na alost, nije ba tako dobro. Najbolje oblasti
matematike - kao, recimo, klasina Kantorova teorija skupova - godinama su bile
ignorisane iz isto nematematikih pobuda.

Poto svaki ovek mora nekome da zavidi, alio sam to sam u loem odnosu sa
informatikom, jer su u njoj, a naroito u carstvu algoritama, kojim apsolutistiki
vladaju opterekurentne funkcije, mogla da se oekuju fenomenalna otkria.
Klasinu logiku, zajedno sa Bulovom algebrom, koje su bile babice teorije
informacija, od samog poetka je opteretila kombinatorika neelastinost. Stoga su
i matematika orua pozajmljena iz tih regiona uvek hramala - po mome miljenju
ona su nespretna, runa, nezgrapna i mada donose rezultate, ine to na potpuno
trom nain. Pomislio sam da u najbolje moi da porazmislim o tim temama ako
prihvatim Komptonovu ponudu. Naime, upravo o perspektivama kakve stoje pred
tim oblastima matematikog fronta trebalo je da govorim u Nju Hempajru. Moda
udno zvui to to sam ja hteo da uim drei predavanja, ali sa mnom se to ve
vie puta deavalo; najbolje mislim uvek kad pone da se stvara spoj izmeu mene
i stvarno aktivnog auditorijuma. Sem toga, moe ovek da ita radove koje slabo
poznaje, ali za predavanja mora obavezno da se pripremi, to sam ja i inio, te tako
ne znam ko je vie od toga imao koristi, ja ili sluaoci.
Vreme je tog leta bilo lepo, ali previe toplo, ak i meu vresovima koji su se
tuno sasuili. Imam mnogo oseanja za trave, poto zahvaljujui njima ivimo;
tek posle one biljne revolucije koja je ozelenela kontinente, ivot je mogao na
njima da se zacari svojim ivotinjskim felama. Uostalom, ne tvrdim da se taj moj
sentiment svodi samo na razmiljanja o evoluciji.
Avgust je bio u punom jeku kad se jednog dana pojavio glasnik promene - u licu
doktora Mihaela Grocijusa, koji mi je doneo pismo od Ajvora Belojna zajedno s
tajnom usmenom porukom.
Tamo, na drugom spratu stare pseudogotske zgrade od tamne cigle, sa iljatim
krovom opletenim divljom lozom ije je lie ve poinjalo pomalo da se preliva
crvenilom, u mojoj ne ba prozranoj sobi (stari zidovi nisu imali klimatizaciju),
od ovog omanjeg, tihog, kao kineski porcelan prefinjenog mladia sa crnom
bradicom u obliku polumeseca, saznao sam da je na zemlju stigla novost - ne zna
se jo da li dobra, poto i pored preko dvanaestomesenih napora ljudi nisu uspeli
da je deifruju.
Iako mi to ni Grocijus nije rekao, niti je u prijateljevom pismu bilo pomena o
tome, shvatio sam da je re o istraivanjima koja se vode pod izuzetno visokim

protektoratom ili - ako neko vie voli - nadzorom. Jer kako bi inae moglo biti da o
radovima takve vanosti nikakva vest ne procuri u tampu ili u radijske i
televizijske kanale? Jasno je bilo da se njihovim sakrivanjem bave prvorazredni
strunjaci.
I pored mladih godina, Grocijus se pokazao kao iskusan igra. Poto nije bilo
sigurno da li u izraziti saglasnost da uestvujem u Projektu, nije mi o njemu
mogao rei nita konkretno. Trebalo je ipak, apelujui na mene, polaskati mome
samoljublju podvlaenjem da je dve i po hiljade ljudi - izmeu njih etiri milijarde
- izabralo upravo mene kao potencijalnog spasitelja, ali i tu je Grocijus znao meru,
jer nije pribegao grubo skrojenim komplimentima.
Veina ljudi smatra da nema takve pohvale koju njome obdareni nee sa
uivanjem progutati. Ako je to pravilo, ja sam izuzetak, jer nikad nisam cenio ako
me neko hvali. Hvaliti se moe - da tako kaem - samo odozgo nanie, ali ne
odozdo navie, a ja sam dobro znam koliko vredim. Grocijusa ili je Belojn
upozorio, ili je naprosto imao dobar nos. Govorio je mnogo, odgovarao na moja
pitanja toboe iscrpno, ali na kraju razgovora je sve to sam saznao moglo da se
ispie na dve strane.
Glavna zakoljica bila je tajnost radova. Belojn je shvatao da e to biti
najdelikatnija taka, te mi je u pismu napisao o svom linom razgovoru s
predsednikom drave koji mu je dao re da e svi inioci radova Projekta biti
objavljeni, izuzev informacija koje bi mogle naneti tetu interesima Sjedinjenih
Drava. Izgledalo je da po miljenju Pentagona, ili bar one njegove elije koja je
Projekt uzela pod svoje, poruka sa zveza predstavlja neku vrstu planova superbombe ili drugog nekog ultimativnog oruja, to je koncepcija na prvi pogled
prilino nastrana i koja vie govori o optoj politikoj atmosferi, nego o
civilizacijama u galaksiji.
Otpravivi Grocijusa na tri asa, pooh bez urbe na terene obrasle vresom, i
tamo, na jakom suncu, legoh u travu da porazmislim. Ni Grocijus ni Belojn u
pismu nisu ni rei rekli o tome kako treba sveano da obeam, ili ak moda da se
zakunem da u uvati tajnu, ali se takva 'inicijacija' u Projekt podrazumevala sama
po sebi.

Bila je to jedna od tipinih situacija naunika naeg doba - izrasla na specifian


nain u pravi eksponat. Da bi se sauvale iste ruke najlake je, po paunskopilatskom metodu, ne meati se ni u ta od onoga to - makar i u dalekim
konsekvencijama - moe da uvea sile unitenja. No ono to neemo da uinimo
mi, uvek za nas uine drugi. Kae se da to nije moralni argument: slaem se. Moe
se odgovoriti pretpostavkom da e onaj ko pristane da uestvuje u takvom poslu,
ako je pun skrupula, biti kadar da ih u kritinom trenutku pokrene, a ako to ak ne
uspe, znai da nema ni takve anse, poto e ga zameniti ovek lien skrupula.
Ja lino ne mislim tako da se branim. Mene su na rad podstakli drugi razlozi.
Ako znam da se deava neto neobino vano, i istovremeno potencijalno opasno,
uvek vie volim da budem na tom mestu, nego da razvoj dogaaja oekujem iste
savesti i praznih ruku. Sem toga nisam mogao poverovati da bi civilizacija koja je
u odnosu prema nama superiorna, slala u Kosmos informaciju koja bi se dala
pretvoriti u oruje. Ako su ljudi Pentagona drugaije mislili, nisam se zbog toga ni
najmanje uzbuivao. I najzad ansa koja se naglo preda mnom otvorila, nije se
mogla uporediti ni sa im to je u ivotu jo moglo da me oekuje.
Sutradan sam sa Grocijusom poleteo u Nevadu, gde nas je ve ekao vojni
helikopter. Zapao sam u zupanike efikasne i nepogreive mainerije. Taj drugi let
trajao je oko dva asa, gotovo ceo as nad junom pustinjom. Grocijus se postarao
da se ne osetim kao novozavrbovani lan gangsterske bande i u tom cilju mi se nije
nametao, a nije pokuavao ni da me grozniavo posveuje u crne tajne koje su me
ekale na cilju.
S visine je naselje izgledalo kao nepravilna zvezda utonula u pustinjski pesak.
uti buldoeri puzili su oko peanih dina kao bube. Aterirali smo na ravni krov
najvie zgrade naselja, ija arhitektura nije stvarala prijatan utisak. Bio je to
kompeks masivnih betonskih kocki, izgraenih jo pedesetih godina kao tehniki i
stambeni centar novog atomskog poligona, poto su stari poligoni uporedo sa
uveanjem udarne snage postajali neupotrebljivi. ak i u dalekom Las Vegasu okna
su ispadala posle svake vee ekspolozije. Novi poligon trebalo je da se nae u srcu
pustinje, na nekih 30 kilometara od naselja koje je obezbeeno od mogueg
radioaktivnog vetra i kie.

Celu izgraenu zonu opkoljavao je sistem kosih titova okrenutih ka pustinji, a


njihov je zadatak bio da lome udarne talase; sve su zgrade bile bez prozora, sa
dvostrukim zidovima i unutranjim prostorom ispunjenim valjda vodom. Saobraaj
je prebaen pod zemlju, a stambene zgrade i zgrade namenjene za tehnike radove
podignute su cilindrino i razmetene su tako da ne bi moglo doi do opasnog
nagomilavanja udarnih sila usled viekratnih odbijanja i lomljenja naduvnog talasa.
No to je bila predistorija ovog naselja, poto je pre zavretka graevinskih
radova sklopljen nuklearni moratorijum. elina vrata zgrada tada su do kraja
zarafljena, ventilacioni otvori su zakovani ekserima, maine i ureaji iz radionica
zapakovani u cisterne ispunjene mazivom i sputeni u podzemlje (ispod nivoa ulica
nalazio se drugi podzemni nivo sa velikim skladitima, i trei, sa ekspresnim
metroom). To je mesto garantovalo savrenu izolaciju radova i zato ga je neko iz
Pentagona dodelio Projektu, a moda i zato to se time moglo spasti onih nekoliko
stotina miliona dolara uloenih u beton i elik.
Pustinja nije prodrla u unutranjost naselja, ali ga je obasula peskom, tako da je
na poetku bilo mnogo posla oko ienja; a kako se pokazalo, vodovod nije radio
jer se promenio nivo podzemnih voda, i trebalo je butiti nove arteke bunare. Pre
no to se voda probila, dovozili su je helikopterima. O svemu tome priali su mi
opirno, kako bih shvatio koliko sam dobio time to su me ovamo pozvali tako
kasno.
Belojn me je ekao na ovom ravnom krovu koji je predstavljao glavno
pristajalite za helikoptere. U toj zgradi nalazila se administracija Projekta.
Poslednji put video sam se sa Belojnom pre dve godine, u Vaingtonu. Fiziki je
izgledao tako da bi se od njegova tela mogla nainiti dva, a duhovno i etiri
oveka. Belojn jeste, a valjda e i ostati vei od svojih dostignua, poto se vrlo
retko deava da u tako obdarenom oveku svi psihiki konji slono vuku na istu
stranu. Pomalo slian svetom Tomi koji, kao to je poznato, nije mogao da proe
kroz sva vrata, a pomalo mladom Asurbanipalu (samo bez brade), uvek je hteo da
radi vie no to je mogao. Ma koliko to bila ista pretpostavka, neto mislim da je po drugom principu i valjda u irem obimu - na samom sebi tokom godina izvrio
niz onakvih psihokozmetikih operacija o kakvima sam - u odnosu prema samome
sebi - govorio u predgovoru. Potajno oajavajui (ali to je moja hipoteza,
ponavljam) zbog sopstvenog duhovnog i fizikog izgleda - zato to je bio stidljiv

debeljko, bez samopouzdanja - izabrao je nain ponaanja koji bi se mogao nazvati


obrtnom ironijom. Apsolutno sve je govorio pod navodnicima, a prenaglaenom
izvetaenou i preterivanjem, jo pojaanim samim nainom izraavanja, kao da
je stalno igrao jednu za drugom ili odjednom izmiljene uloge, te je svakoga ko ga
due i dobro nije poznavao okirao time to se nikad nije znalo ta on smatra
istinom, a ta laju; kad govori ozbiljno, a kad se samo ali sa svojim
sagovornikom.
To ironino stavljanje pod navodnike najzad je preraslo u njegovu prirodu; na
taj nain mogao je da govori strahote koje se nikome drugom ne bi pratale. ak je
i samome sebi mogao neogranieno da se ruga, poto ga je taj zahvat, u naelu
veoma jednostavan, putem veoma dosledne primene obdario prosto savrenom
neuhvatljivou.
Pomou ale i autoironije izgradio je oko sebe takve sisteme nevidljivih
utvrenja, da u stvari i oni koji su ga - kao ja - poznavali godinama, nisu umeli da
predvide njegove reakcije: pretpostavljam da je o tome specijalno vodio rauna, i
da je sve to je ponekad liilo na izmotavanje, inio s prikrivenom smiljenou,
koja je samo liila na potpunu improvizaciju.
Nae prijateljstvo potie otuda to me je Belojn najpre omalovaavao, a potom
mi zavideo. I jedno i drugo meni je bilo zabavno. Najpre je smatrao da kao filolog i
humanist nee u ivotu imati potrebe za matematikom, a poto je bio plemenita
duha, stavljao je znanje o oveku iznad znanja o prirodi. No potom se upustio u
lingvistiku kao u opasnu ljubavnu vezu, te je poeo da se rve sa u to vreme
vladajuim strukturalnim modama, i ma koliko sa otporom, zagrejao se za
matematiku. Stigao je, dakle, ne elei to, na moj teren, i shvatajui da je tu od
mene slabiji, umeo je to da prizna na takav nain da smo, u stvari, ja i moja
matematika bili ismejavani. Jesam li ve rekao da je Belojn bio prava renesansa
linost? Voleo sam njegovu neprijatnu kuu u kojoj je uvek bio toliko ljudi da se u
etiri oka porazgovarati sa domainom nikad nije moglo pre ponoi.
Ovo to sam dosad rekao odnosi se na utvrenja kojima je Belojn okruio svoju
linost, ali ne na linost samu. Bila je potrebna specijalna hipoteza da bi se
pogodilo ta prebiva intra muros. Pretpostavljam da je to strah. Ne znam ega se
plaio - moda sebe. Mora da je imao veoma mnogo stvari koje je eleo da sakrije

im se okruio tako razraenom galamom, im je imao stalno toliko koncepcija,


projekata i toliko se nepotrebno uputao u probleme kao lan bezbrojnih drutava,
uestvovao u toliko naunih seminara, bio neka vrsta profesionalnog uesnika
uenih anketa raspisivanih u naunim krugovima, namerno se prekomerno
preoptereivao, poto zahvaljujui tome nikad nije morao da ostaje sam sa sobom:
nikada za to nije imao vremena. Reavao je zato probleme drugih, i tako se
savreno orijentisao kakav je ko, da se iz toga lako moglo zakljuiti da se toboe
savreno orijentisao i u pogledu samoga sebe. No to je valjda bio pogrean
zakljuak.
Tokom godina izvrio je nad sobom toliko raznih prisila, da su se najzad
okorele u onu njegovu spoljanju, posvemanje vidljivu prirodu - univerzalnog
aktiviste razuma. Bio je, dakle, Sizif po izboru; veliina njegovih napora
kamuflirala je sve njihove neuspehe, jer kako je sam sastavljao pravila i zakone
delovanja, niko nije mogao do kraja i pouzdano znati ostvaruje li sve to je
odluio, ili se ponekad moda spotie. Utoliko pre to se rado hvalisao svojim
porazima, podvlaio malenkost sopstvenog intelekta, ali stavljajui to pod
navodnike drskosti. Odlikovao se pronicljivou veoma darovitih ljudi koji svaki,
pa ak i za njih tu problem odmah umeju da obuhvate s prave strane, kao da je za
to potreban samo refleks. Bio je toliko ohol da se stalno prisiljavao - kao iz zabave
- na pokornost, i toliko nemiran da je stalno iznova morao da se dokazuje, da
potvruje svoju vrednost, istovremeno je negirajui. Njegov radni kabinet kao da je
bio projekcija njegovog duha; sve je tamo bilo gargantuovsko; komode, sto, u zdeli
za koktele bilo bi mogue utopiti tele; od velikih prozora du zidova irilo se pravo
biblioteko razbojite. Oevidno je oseao potrebu za takvim haosom koji se
probijao odasvud, pa ak i iz njegove korespondencije.
Govorim tako o svom prijatelju i rizikujem da ga razljutim, ali drugaije nisam
govorio ni o samome sebi: ne znam ta je kod ljudi iz Projekta odluilo o njegovoj
konanoj sudbini. Nekako za svaki sluaj i s milju o daljoj budunosti
predstavljam, dakle, i takve epizode koje sam ne umem da sloim ni u kakvu
celinu - moda e to jednom uspeti neko drugi.
Kao zaljubljenik u istoriju, i zagledan u nju, Belojn je u nailazee vreme ulazio
nekako natrake; moderno vreme smatrao je unitavocem vrednosti, a tehnologiju
za orue satane. Ako preterujem, onda je to veoma neznatno. Bio je ubeen da je

kulminacija oveanstva prola ve poodavno, moda u renesansi, i da je poelo


dugo, sve ubrzanije jurenje nanie. Ma koliko da je bio renesansni homo animatus i
homo sciens, uivao je u kontaktima s ljudima koje ubrajam u najnezanimljivije,
iako najopasnije za nau vrstu; naime, s politiarima. O politikoj karijeri nije
sanjao, a ako jeste, uspeo je to da sakrije i od mene. No sve kandidate za
guvernerske poloaje, njihove supruge, aspirante za poslanike kongresa ili ve
'gotove' kongresmene, zajedno sa sedokosim, sklerotinim senatorima, kao i one
meance, to su samo etvrtpolitiari i zauzimaju poloaje zaogrnute maglom (ali
maglom najbolje vrste) mogao je ovek da sretne kod njega zaista veoma esto.
Moji napori da podravam, kao mrtvaevu glavu, razgovor s takvim ljudima, a
inio sam to iz obzira prema Belojnu, ruili su se posle pet minuta, dok je on s
njima umeo da melje satima - Bog bi ga znao zato! Odnekud ga nikad o tome
nisam pitao, a sad se pokazalo da su ti kontakti urodili plodom, jer kad se poelo
postavljati pitanje o kandidatima za poloaj naunog direktora Projekta pokazalo
se da su svi savetnici, eksperti, lanovi zajedno s predsednicima i
etvorozvezdanim generalima samo i jedino Belojna hteli i njemu samo verovali.
On, uostalom, kao to znam, uopte nije izgarao za preuzimanjem toga zvanja. Bio
je dovoljno pametan da bi shvatio kako je neizbean sukob, i to veoma neprijatan,
izmeu tih dveju sredina koje bi svojom funkcijom trebalo da povee.
Dovoljno je bilo setiti se tom prilikom istorije projekta Menhetn i sudbine ljudi
koji su njime rukovodili na poloajima naunika, a ne na generalskim poloajima.
Dok su drugi naprosto napredovali i mogli mirno da se prihvate pisanja memoara,
prvi su, i to sa udnom pravilnou, doivljavali da budu 'proterani iz oba sveta' - i
politike i nauke. Belojn je promenio miljenje tek posle razgovora sa efom drave.
Ne mislim kako je dopustio da ga omami bilo kakav argument. Prosto je situacija u
kojoj ga je predsednik molio, a on je tu molbu mogao da ispuni, imala za njega
dovoljnu vrednost da bi rizikovao da igra na najvei ulog - na celu svoju
budunost.
Uostalom, sad ve upadam u pamfletski ton, jer van svega ostaloga morala je za
njega biti vaan podstrek ista radoznalost. Izvesnu ulogu igralo je i to to bi
odbijanje podsealo na kukaviluk, a s punom sveu biti kukavica moe samo
ovek kome je svaki strah inae stran. Plaljiv, nesiguran ovek nee nai hrabrosti
da se tako stravino razgoliti, da nekako pred samim sobom potvrdi i vodeu

odliku svoje prirode. Ako je meutim takva vrsta oajanja imala udela u njegovoj
odluci, onda se on sigurno pokazao kao pravi ovek na ovom najneugodnijem od
svih moguih mesta u celom Projektu.
Priali su mi kako general Isterlend, prvi administrativni ef MAVO-a do te
mere nije umeo s njim da izie na kraj, da se dobrovoljno povukao sa svoje
dunosti, a Belojn je oko sebe stvorio atmosferu i miljenje o sebi kao o oveku
koji eli pre svega da pobegne iz Projekta, i tako je glasno sanjao o mogunosti da
Vaington prihvati njegovu ostavku, da su Isterlendovi naslednici, u elji da
izbegnu neprijatne razgovore na vrhu, poputali Belojnu koliko god su mogli. Kad
se osetio sigurnijim u sedlu, sam je istupio sa zahtevom da ja budem primljen u
Nauni savet; pretnja ostavkom vie nije bila ak ni potrebna.
Na susret obavljen je bez prisustva reportera i bliceva; nije bilo ni govora o
nekakvom publicitetu. Izlazei iz helikoptera na krovu video sam da je zaista bio
uzbuen. ak je pokuao da me zagrli (to ja ne podnosim). Njegova svita drala
se na izvesnom odstojanju; primio me je pomalo kao suvereni vladalac, i imao sam
utisak da obojica jednako oseamo koliko je neodoljivo smena ta situacija. Na
krovu nije bilo nijednog oveka u uniformi; sinula mi je misao kako ih je Belojn
briljivo sakrio da me ne bi povredio, ali, to jeste jeste - prevario sam se samo u
pogledu razmera njegove vlasti: jer on ih je uklonio s celokupnog terena svoje
jurisdikcije.
Na vratima njegova kabineta neko je karminom napisao krupnim slovima:
'COEIUM'. Govorio mi je, razume se, bez prekida, a sinuo je u iekivanju tek kad
je, kao noem odseena, svita ostala na drugoj strani vrata, i kad smo jedan drugom
pogledali u oi - sami.
Dok smo se gledali sa simpatijom isto, da tako kaem, ivotinjskom, nita nije
mutilo harmoniju naeg susreta; no, iako me je zanimalo da ujem najvaniju
tajnu, najpre sam Belojna upitao o poloaju Projekta naspram Pentagona i
administracije - a konkretno o razmerima slobode raspolaganja eventualnim
rezultatima radova. Pokuao je, iako bez uverenosti, da se poslui onim
monumentalnim dijalektom kojim se sluio dravni departman, te sam ispoljio
veu pakost no to sam nameravao, usled ega je zavladala izmeu nas laka
napetost, koju je spralo tek crno vino (Belojn je morao da pije vino) za vreme

ruka. Kasnije sam shvatio da se uopte nije zarazio oficijelnou, nego da je


govorio nainom koji dozvoljava da se najvei broj zvukova same u minimum
sadrine, jer je njegov kabinet bio naikan prislunim mikroaparatima, koji su
predstavljali elektronski mleveni nadev svih valjda zgrada, ukljuujui i sve
radionice i laboratorije.
Zato sam saznao tek posle nekoliko dana od fiziara, koji se zbog te injenice
uopte nisu uzbuivali; smatrali su to normalnim stanjem, manje-vie kao to je
pesak u pustinji. Nijedan od njih, uostalom, nije hteo ni da korakne bez
minijaturnog protivprislunog aparata, i zaista su se kao deca radovali to na taj
nain ine nemoguom tako svestrano sprovedenu brigu nad sobom. Iz
humanitarnih razloga, da se ne bi previe dosaivali oni zagonetni funkcioneri
(nikad ih oima nisam video) koji su kasnije sve to morali da sasluaju i registruju,
protivprisluna elektronika iskljuivala se - takav je vladao obiaj - u vreme
prianja viceva, naroito masnih. Telefonima se ipak - tako su mi savetovali - nije
trebalo sluiti ako se stvar nije odnosila na zakazivanje sastanka sa devojkama koje
su bile zaposlene u administraciji. Lica u uniformama, ni takvih koja bi navodila
pomisao na uniforme, u celom gradiu, kao to rekoh, nije bilo ni za lek.
Jedini nenaunik koji je uestvovao u sednicama Naunog saveta, bio je doktor
(lekar) Vilhelm Ini, najbolje obueni ovek Projekta. On je reprezentovao doktora
Merslija (koji je valjda sluajno bio istovremeno general sa etiri zvezdice). Ini je
odlino znao da naroito mladi naunici nastoje da ga nasamare, dodajui jedan
drugome nekakve ceduljice s tajanstvenim formulama i iframa, ili bi jedan
drugome iskazivali - kada ga toboe ne bi videli - svoje neverovatno radikalne
poglede.
tosove koji bi mu priredivali primao je s aneoskim mirom, a divno je takoe
umeo da se ponaa kad bi mu neko u hotelskoj kantini pokazivao predajnik s
mikrofonom ne vei od ibice, iakan ispod kontakta u stambenoj sobi. Sve to
zajedno meni nije bilo zabavno, iako inae imam dosta smisla za humor.
Ini je reprezentovao vrlo realnu silu i ni njegovi maniri, ni njegova ljubav prema
Huserlu ni u najmanjoj meri nisu ga inili simpatinim. Odluno je shvatao da su
bockanja, vicevi i sitne neutivosti koje mu okolina iskazuje u stvari
rekompenzacija, jer je, otvoreno govorei, on bio utljivo nasmeeni spiritus

movens Projekta - ili, tanije reeno, njegov stareina u rukavicama. Bio je kao
diplomat meu uroenicima koji se trude da na tako potovano lice srue mrnju
zbog bespomonosti, a ponekada, kad ih gnev pritera, ak i da se izviu, da ga
izbubetaju; ali diplomat lako podnosi takve demonstracije, jer on upravo zato tu i
jeste i zna da ak i kad bi bio povreen, to ne bi bilo namenjeno njemu lino, nego
velesili koju on predstavlja. Moe, dakle, da se poistoveti s njom, i osea se pri tom
veoma ugodno, jer ga takvo stanje obezlienja obdaruje oseanjem trajno
obezbeene superiornosti.
Ljude koji ne predstavljaju sebe lino, ve samo ine neki opipljivi i
materijalizovani, u osnovi apstraktni simbol, iako nose tregere i leptir-manu, ljude
koji su lokalna konkretizacija organizacije to ljudima upravlja kao da su stvari iskreno ne trpim i nisam sposoban da takva oseanja preraujem u njihove aljive
ili bodljikave ekvivalente. Stoga je i Ini mene zaobilazio kao ljutoga psa, jer je
odlino to osetio; inae ne bi ni mogao da vri svoju funkciju. Ja sam njega
prezirao, a on se meni sigurno obilato oduivao svojim bezlinim nainom, iako je
uvek bio veoma utiv, to je mene, razume se, jo vie ljutilo. Moja ljudska
navlaka bila je za ljude njegova kova samo zaklon koji je u sebi krio instrument
potreban za vie, njima poznate, a meni nedostupne ciljeve. Za mene je u njemu
najudnije bilo to to je, ini se, odista imao neke poglede. Uostalom, moda je to
bila samo savrena imitacija.
Jo vie neameriki, nesportski odnos gajio je prema Iniju doktor Saul
Rapaport, onaj koji je prvi otkrio zvezdanu poruku. Jednom mi je proitao
odlomak neke knjige iz XIX veka, u kojoj se opisuje nain gajenja veprova
dresiranih za traenje plemenitih jalen-gljiva; bio je to veoma lep pasa koji je
uzvienim stilom, svojstvenim tome veku, priao o tome kako ovekov razum
saglasno svom poslanitvu iskoriava poudnu halapljivost svinja, kojima se daje
obilna porcija ira kad god pronau gomoljike.
Takvo racionalno uzgajanje ekalo je, po Rapaportu, naunike, i ve je, u stvari,
uvoeno u ivot, to je ba pokazivao na sluaj. To mi je ovaj prognostiar izneo
sasvim ozbiljno. Trgovac naveliko ne interesuje se za svet duhovnog preivljavanja
izdresiranog vepra koji ide po tragu za gljivama; taj svet za trgovca ne postoji
izvan rezultata svinjske delatnosti, a stvar sasvim isto izgleda s nama i naim
pretpostavljenima.

Racionalizaciju uzgajanja naunika oteavali su, dodue, relikti tradicije, onih


bunovnih gledita koje vode poreklo od francuske revolucije, ali moglo se
oekivati da je to jo samo prelazno stanje. Sem odlino ureenih staja, to jest
bletavih laboratorija, trebalo je pripremiti jo i druge ureaje koji bi nas oslobodili
svake mogunosti da postanemo frustrirani. Na primer, nauni radnik bi svoje
agresivne nagone praznio u dvorani punoj lutaka to predstavljaju generale i druge
satrape koji odlino pogoduju da ih ovek bije, a isto tako bila bi pripremljena
specijalna mesta za pranjenje seksualne energije, i tako dalje. Valjano se
ispraznivi ovde i onde, ueni vepar e moi - veli Rapaport - bez ikakvih
poremeaja da se prepusti lovu na plemenite gljive, od ega e korist imati
vladaoci, a na propast oveanstva, ba kao to od njega zahteva novo istorijsko
razdoblje.
On te poglede uopte nije prikrivao, i ja sam se zabavljao posmatrajui kako
kolege reaguju na njegova istupanja ove vrste - na nazvaninim skupovima,
razume se. Oni mlai naprosto su se zacenjivali od smeha, to je Rapaporta ljutilo,
poto je u osnovi mislio i govorio sasvim ozbiljno. Ali tu se nita nije moglo: lino
ivotno iskustvo je u principu neizrecivo i nikako se ne moe preneti ni na koga
drugog. Rapaport je bio poreklom iz Evrope, koju 'generalsko' i 'senatorsko'
magino miljenje (po Rapaportovim reima) poistoveuje sa ogavnom crvenom
bojom. Stoga se on nikad ne bi ni naao u Projektu da nije i nehotice postao njegov
nehotini koautor. Samo iz bojazni da sluajno neto ne 'procuri', upuen je u nau
ekipu.
U Sjedinjene Drave emigrirao je 1945. godine. Njegovo ime bilo je poznato
omanjoj grupici predratnih strunjaka; nema mnogo filozofa sa istinski dubokom
matematikom i prirodnjakom obrazovanou; on je spadao ba u takve, i stoga se
pokazao veoma korisnim u radovima Projekta. Rapaport i ja stanovali smo vrata
naspram vrata u naseljskom hotelu, i posle kraeg vremena uspostavio sam s njim
dosta blizak kontakt. Zemlju je napustio kao tridesetogodinji ovek, sam, jer je rat
unitio celu njegovu porodicu. Nikada o tom nije govorio, sem jedne veeri kada
sam mu - kao jedinom oveku - otkrio svoju i Proterovu tajnu. Predupreujujem
dodue dogaaje priajui ovo ovde, ali ini mi se da je to na mestu. Da li da bi mi
zahvalio ludom iskrenou zato to sam ga tako izdvojio, ili iz meni ve
nepoznatih razloga, Rapaport mi je tada ispriao kako se na njegove oi dogaalo
jedno masovno pogubljenje - godine valjda 1942. - u njegovom rodnom gradu.

Pokupili su ga na ulici kao sluajnog prolaznika; streljali su ih u grupama, u


dvoritu nedavno bombardovanog zatvora, ije je jedno krilo jo gorelo. Rapaport
je pojedinosti ove operacije priao veoma mirno; samo pogubljenje nagomilani
pored zida koji je njihova lea grejao kao ogromna pe nisu videli, poto su
streljanja obavljana iza dela preostalog zida; neki od onih to su ekali, kao on, da
na njih doe red, utonuli su u neku vrstu otupljenosti, drugi su na lude naine
pokuavali da se spasu.
Upamtio je mladog oveka koji je, priskoivi nemakom andarmu, vikao da
nije Jevrejin - ali je to vikao na jevrejskom (u argonu), poto nemaki sigurno nije
ni znao. Rapaport je osetio ludaki komizam te situacije, i odjednom je najvanije
za njega postalo to da do kraja sauva sposobnost rasuivanja, upravo onu
sposobnost koja mu je omoguila da ouva i intelektualnu distancu pre no to je
video tu scenu. Morao je ipak - objanjavao mi je to poslovno i polako, kao oveku
's druge strane', koji u naelu nita od takvih iskustava nije kadar da shvati - da
nae neku spoljnu vrednost, bilo ta radi oslonca za razum, a poto je to bilo
krajnje nemogue, reio je da poveruje u reinkarnaciju. Ouvanje te vere tokom
petnaest do dvadeset minuta bilo bi mu dovoljno. Ali na apstraktan nain ak ni to
nije bio kadar da uini, te je u grupi oficira udaljenih od mesta pogubljenja naao
jednoga koji se izdvajao po svom izgledu.
Opisao mi ga je kao s fotografije. Bio je to mlad, savren bog rata, visok, stasit,
u ratnoj uniformi, iji srebrni iriti kao da su osedeli ili postali neznatno pepeljasti
od jare; imao je na sebi celu opremu, gvozdeni krst pod okovratnikom, dogled u
futroli na grudima, dubok lem, revolver sa futrolom veto pomerenom ka preici
opasaa, a u ruci s rukavicom drao je maramicu, istu i pravilno savijenu, koju je
povremeno prinosio nosu, poto su pogubljenja trajala toliko dugo - od samog jutra
- da je plamen ve zahvatio deo ranije pogubljenih u dvorinom uglu, i s te strane
je dopirao vreli zadah nagorelih tela. Uostalom - ni na to Rapaport nije zaboravio prisustva sladunjavog zadaha nagorelih leina, koji se irio u vazduhu, Rapaport je
postao svestan tek kad je ugledao maramicu u ruci oficira koga je posmatrao.
Rekao je sebi da e se onog trenutka kad bude streljan, useliti u telo toga Nemca.
Odlino je znao da je ta pomisao isto buncanje, i to ak u svetlosti svake
metafizike doktrine, zajedno sa inkarnacionom, poto je 'mesto u telu' bilo ve
zauzeto. Ali to mu odnekud nije smetalo; tavie, to je due i poudnije zagledao

izabranika, tim je uspenije mogao da se uhvati za tu svoju misao koja je trebalo da


mu bude potpora do poslednjeg trena, tako da je nekako ve bio obdaren podrkom
- toga oveka. On je trebalo da mu pomogne.
Rapaport je govorio i to sasvim mirno, no u njegovim reima je zatreperila,
kako mi se inilo, neka vrsta divljenja prema tome 'mladome bogu', koji je tako
savreno dirigovao celom operacijom, ne miui se s mesta, niti viui, ne padajui
u polupijani trans sa pesnianjem i zadavanjem udaraca nogama, kao to su inili
njegovi podvlaeni sa metalnim ploicama na grudima. U tom trenutku Rapaport
je ak shvatio i to da ovi podreeni upravo moraju tako da postupaju, da se oni
kriju od svojih rtava u mrnji prema njima, a nju bez brutalnih dela ne bi umeli da
izazovu. Morali su da biju Jevreje kundacima, morala je da tee krv iz razbijenih
glava, stvarajui koru na licima, poto ih je ta krv inila da deluju monstruozno,
neljudski, i na taj nain - ponavljam to za Rapaportom - nije se u postupcima
pojavljivala pukotina kroz koju bi mogla da se probije samilost.
Ali mladi bog u sedo i srebrno opivenoj uniformi nije oseao potrebu ni za
kakvom slinom praksom kako bi savreno delovao. Stajao je na malo uzdignutom
mestu, sa svojom belom maramicom koju je prinosio nosu pokretom u kome je
bilo neeg salonsko-dvobojskog - bio je dobri domain i vo u istom licu. U
vazduhu su letele pahulje gara, noene vrelinom to je izbijala od poara; iza
debelih zidova, u reetkama zaklonjenim prozorima bez okana huao je poar, ali
nijedna pahulja ai nije pala na oficira ni na njegovu belu maramicu.
U prisustvu takvog savrenstva Rapaport je uspeo da zaboravi na sebe, kad se
odjednom otvorila kapija kroz koju je ula ekipa kinooperatera. Na nemakom su
izdate neke komande, i hici su odmah prestali. Rapaport nije znao ni tada, ni kad
mi je to priao, ta se desilo. Moda su Nemci nameravali da snime gomile leeva,
kako bi od tog materijala sastavili prilog za filmsku hroniku u kojoj bi bilo
prikazano postupanje neprijatelja (deavalo se to u zoni istonog fronta). Streljani
Jevreji bili bi pokazani kao rtve boljevika. Moda je bilo tako, Rapaport ipak
nita nije interpretirao, nego je samo priao ono to je video.
Odmah potom usledio je njegov poraz. Preivele su estito postrojili i snimili,
nakon ega je oficir s maramicom zatraio da se javi dobrovoljac. Rapaport je
odmah bio naisto s tim da bi morao da istupi. Nije dobro znao zato bi upravo

morao, no oseao je ipak da e, ako to ne uini, biti to za njega neto strano.


Stigao je do trenutka u kome je cela sila njegove misaone odluke trebalo da se
pretvori u jedan korak napred - ali nije se ak ni mrdnuo. Oficir im je tada dao
petnaest minuta za razmiljanje i okrenuvi im lea, tiho i nemarno poveo razgovor
s jednim svojim podreenim. Rapaport kao doktor filozofije, sa izvrsnom
disertacijom iz logike, koja mu je donela nauno zvanje, nije imao potrebe da
pokree ceo aparat silogizama kako bi shvatio da e, ako ne istupi niko, poginuti
svi, te onaj koji sad istupi pred vrstu u stvari nita i ne rizikuje. Bilo je to prosto,
jasno i sigurno. Ponovio je napor, dodue ve bez samouverenosti - i opet nije ni
mrdnuo; nekoliko sekundi pre no to je isteklo vreme neko se ipak javio, nestao sa
dvojicom vojnika iza ostatka zida, i razleglo se nekoliko revolverskih hitaca. Mladi
dobrovoljac, uprljan svojom i tuom krvlju, prikljuio se potom preivelima.
Ve se smrkavalo kada je uklonjena velika reetka i kada je, posrui u hladnom
veernjem vazduhu, grupa preivelih istrala na puste ulice.
Nisu smeli odmah da bee - ali niko se o njima vie nije brinuo. Rapaport nije
znao zato; u analizu postupka Nemaca nije ulazio; ponaali su se kao sudbina koju
ne treba po svaku cenu objanjavati.
Dobrovoljac je - treba li to rei? - pomerao tela streljanih, a jo ive usmrivali
su iz revolvera. Kao u elji da ispita je li u pravu i da li zaista nita nisam shvatio
od ovog dogaaja, Rapaport me upita zato je oficir zatraio dobrovoljca i bio
spreman, ako se ovaj ne javi, da pobije sve koji su jo ostali ivi, iako to vie nije
bilo 'potrebno' - bar toga dana - pri emu u igru uopte nije ulazila eventualnost
objanjenja da se dobrovoljcu nita nee dogoditi. Priznajem da nisam umeo da
odgovorim na to pitanje, jer sam rekao da je Nemac to inio valjda iz prezira, kako
se ne bi uputao u razgovor sa rtvama. Rapaport odreno zavrte svojom ptijom
glavom.
"Shvatio sam to kasnije", ree "zahvaljujui drugim stvarima. Kako god nam se
obraao, mi nismo bili ljudi. Znao je da u naelu razumemo ljudski govor, ali ljudi
ipak nismo, i dobro je to znao. ak i da je to eleo, nikakvo objanjenje ne bi
mogao da nam da. Mogao je s nama initi ta je hteo, ali nije se mogao uputati u
pregovore, jer je za pregovore potrebna strana, bar u nekakvom jednom jedinom
pogledu ravna onome ko pregovara, a na ovom dvoritu bio je samo on i njegovi

ljudi. Postoji u tom logika protivrenost, svakako, no on je postupao ba u skladu


s tom protivrenou, i to veoma precizno. Prostiji od njegovih ljudi nisu bili
posveeni u ovu viu tajnu; privid ovetva koji su davala naa tela, nae dve noge,
lica, ruke, oi, taj privid pomalo ih je pomuivao u obavljanju dunosti, i zato su
bili prisiljeni da masakriraju ova tela da bi ih uinili neljudskima, ali njemu takvi
primitivni postupci vie nisu bili potrebni. Takvo objanjenje obino se tretira kao
metafora, kao neka vrsta bajke, ali to je potpuno doslovno."
Vie o tom odlomku njegove prolosti nikad nismo govorili niti smo dodirivali
druge. Moralo je da protekne mnogo vremena pre no to sam prestao - gledajui
Rapaporta - da se refleksivno seam te scene koju mi je tako slikovito opisao,
scene zatvorskog dvorita s rupama od bombi, ljudi s licima crveno i crno
izbrazdanih krvlju usled kundacima razbijenih glava, i oficira u ije je telo hteo prevarantski - da se preseli. Stoga ne umem da kaem u kojoj meri je ostala u
njemu svest o unitenju koje je izbegao. Uostalom, Rapaport je bio veoma
razuman, i istovremeno dosta zabavan ovek - najvie u mu se zameriti time to
u rei kako me je zabavljalo njegovo svakodnevno izlaenje iz sobe, u emu sam
ga, uostalom, nehotice uhvatio. Iza zaokreta u hotelskom hodniku nalazilo se
veliko ogledalo. Rapaport koji je patio od eluca i imao depove pune flaica sa
svakojakim pilulama, kad bi ujutro iao ka liftu, uvek bi pred ogledalom plazio
jezik da proveri pokazuje li znake bolesti. inio je to svakodnevno, tako da kad bi
to prestao, mislio bih da mu se dogodilo neto izuzetno.
Na sednicama Naunog saveta otvoreno se dosaivao, a naroito alergian bio
je na - dodue retke i obino taktine - istupe doktora Vilijama Inija. Onaj ko nije
imao volje da slua Inija, mogao je da posmatra kako se u vidu mimike pratnje
njegove rei odslikavaju na Rapaportovom licu. Mrtio bi se kao kad bi odjednom
osetio kakvu gadost na jeziku, hvatao se za nos, eao se iza uha, pogledavao na
govornika ispod oka, sa izrazom koji kao da znai: 'to valjda nije reeno ozbiljno' a kad Ini jednom ne izdra i neposredno ga upita eli li neto da odgovori,
Rapaport se vrlo naivno zaudi, odmahnuvi vie puta glavom i rairivi ruke, i
ree da nita, ba apsolutno nita nema da kae.
Rasplinjavam se u ovim opisima da bih itaocu pokazao centralne linosti
Projekta od manje zvanine strane, i istovremeno da bih ga uveo u specifinu
atmosferu sredine, vrsto odvojene od sveta. Zaista nam daje materijala za

razmiljanje - po svojoj izuzetnosti - vreme u kome su se lica toliko neverovatno


razliita kao, recimo samo, Belojn, Ini, Rapaport i ja, nala okupljena na jednom
mestu, i to u misiji 'uspostavljanja Kontakta', inei samim tim supstitut
diplomatskog predstavnitva oveanstva naspram Kosmosa.
Ma koliko razliiti, spojivi se u organizam koji je istraivao 'zvezdano pismo',
stvorili smo kolektiv koji je imao sopstvenu obiajnost, tempo, oblike odnosa
meu ljudima, s njihovim suptilnim zvaninim, poluzvaninim i privatnim
nijansama - to je zajedno stvaralo 'duh institucije', ali i neto vie od toga, to bi
sociolog najradije nazvao 'lokalnom subkulturom'. Ta aura bila je unutar Projekta a brojao je bezmalo tri hiljade ljudi u svojoj najdinaminijoj fazi - isto onoliko
izrazito osobena, koliko i, naroito uzev na dui rok, muna, barem za mene.
Jedan od starijih uesnika Projekta, Li Renhorn, koji je kao sasvim mlad fiziar
nekad radio na projektu Menhetn, rekao mi je kako je atmosfera tih dvaju
poduhvata bila u svakom pogledu neuporediva, poto je 'Menhetn Projekt' svoje
ljude poslao u istraivanje koje je po svojoj prirodi bilo tipino nauno, fiziko,
dok je na Projekt nekako sav bio usaen u unutranjost ovekove kulture, i nije
mogao da se oslobodi zavisnosti od nje. Renhorn je MAVO nazivao
eksperimentalnim testom kulture u pogledu njene kosmike invarijantnosti, i
nervirao je naroito nae kolege-humaniste time to se pred njima, u naivnom i
blagom tonu, isticao stalno novim informacijama - iz njihove oblasti. Jer nezavisno
od rada svoga (fiziarskog) kolektiva on je prouavao celokupnu svetsku literaturu,
uglavnom lingvistiku, posveenu - vie od dve decenije - problemu kosmikih
konverzacija, a naroito u njenom vidu zvanom 'deifrovanjem jezika sa
zatvorenom semantikom'.
Elem, apsolutna neupotrebljivost itave piramide ovih radova - a bibliografija, s
kojom sam se takoe upoznao, ako me seanje ne vara, brojala je oko pet i po
hiljada jedinica - bila je oigledna za svakog oveka Projekta. Najzabavnije je pri
tom bilo to to su se slini radovi, i to ak sasvim obilato, i dalje pojavljivali na
svetu, koji pak o postojanju 'pisma sa zvezda' nita nije znao - sem grupe izabranih.
Stoga je tekim probama bivala izloena profesionalna oholost i oseanje tih
lingvista koji su radili u Projektu, kad bi nas Renhorn - primivi potom narednu
porciju odgovarajuih lanaka i dela - na poluzvaninim radnim sastancima
obavetavao o novostima iz domena 'zvezdane semantike'. Beskorisnost, jalovost

svih tih nagvadanja, sa uivanjem pikovanih matematikom, bila je zaista


zabavna, mada istovremeno i obeshrabrujua.
Dolazilo je ak i do sukoba, jer su lingvisti Renhornu prebacivali da je
predumiljeno zloban. Uopte, trvenja izmeu humanista i prirodnjaka Projekta
bila su stalno na dnevnom redu. Prve su kod nas nazivali 'Humima', a druge 'Fizima', pri emu je renik unutranjeg argona Projekta bio veoma bogat; kako za
njega samog, tako i za oblike koegzistencije ovih dveju 'stranaka' svakako bi se
jednom mogao zainteresovati neki sociolog to bi bilo veoma korisno.
Dosta sloeni inioci naveli su Belojna da u okvir ekipe MAVO ukljui ceo
snop humanistikih specijalnosti; nije na poslednjem mestu ni to da je ak i on sam
po obrazovanju i sklonostima bio humanist. No rivalizacija nije mogla da urodi
nekim plodom, samim tim to nai antropolozi i psihoanalitiari, zajedno s
filozofima, nisu u stvari raspolagali nikakvim materijalom koji bi im posluio kao
sirovina za rad. Stoga, kad god bi se odravale zatvorene sednice neke od sekcija
'Huma', na oglasnoj tabli bi neko, pored naslova referata, dopisivao slova 'SF'
(Science-Fiction); tu aku alu je, na alost, opravdavala jalovost tih sednica.
Zajedniki skupovi gotovo su se uvek zavravali otvorenim svaama. U
najunije su, valjda, spadali psihoanalitiari, koji su bili naroito agresivni u
zahtevima; zahtevali su da pravi strunjaci deifruju 'doslovni sloj' zvezdane
poruke, a oni e se potom ve poduhvatiti odreivanja celog univerzuma simbola
kojim raspolae civilizacija 'Poiljalaca'. Tu se, naravno, prosto nametao odgovor u
vidu smele hipoteze, takve, na primer, da se ta civilizacija razmnoava bespolno,
to neizbeno mora dezaktuelizovati njenu 'simboliku leksiku', i samim tim
unapred osuuje na poraz svaki pokuaj psihoanalitikog prodiranja i njen smisao.
Onaj ko bi tako govorio, odmah bi stekao epitet neznalice, jer ak ni dananja
psihoanaliza nije frojdovski panseksualizam; a kada se na slinom skupu za re
javio i neki fenomenolog, sporenju nije bilo kraja.
Imali smo, naime, pravu muku zbog prekobrojnosti, zbog potpuno suvinog
broja strunjaka 'Huma', meu kojima su bile zastupljene ak i tako ezoterine
oblasti kao psihoanaliza istorije ili plejografija (zaista ne pamtim ime se, u stvari,
bave plejografi, iako je sigurno da mi je u svoje vreme to bilo reeno).

ini se da je Belojn u tom pogledu ipak nepotrebno popustio pred sugestijama


Pentagona: tamonji savetnici ovladali su samo jednom prakseolokom maksimom,
ali su njome ovladali zanavek. Ona tvrdi da ako jedan ovek iskopa rupu sa
zapreminom od jednog kubnog metra u toku deset godina, onda e sto hiljada
kopaa tu rupu iskopati u deliu sekunde. I slino kao to bi tolika tima pre sebi
porazbijala lopatama glave no to bi ak trpnula prvi grumen zemlje, tako su se i
nai nesreni 'Humi' preteno ili meusobno ili s nama stalno svaali, umesto da
efektivno rade.
Pa ipak, nita se nije moglo promeniti u tome to je Pentagon verovao, poto je
slina proporcija vladala takoe izmeu invensticija i rezultata. Misao o tome kako
su nai pretpostavljeni lica koja smatraju da e problem koji ne savlada pet
strunjaka sigurno uspeti da savladaju njih pet hiljada, mogla je uiniti da se
oveku digne kosa na glavi. Nai siroti 'Humi' dobijali su frustracije i komplekse,
poto su, u sutini, bili osueni na kompletan nerad, mada ukraen raznim
prividima, i kad sam ja stigao u Projekt, Belojn mi je u etiri oka priznao kako je
njegov najvei san - ali san odseene glave - bio da se rei toga uenog balasta. No
o tome se nije smelo ak ni govoriti, iz potpuno prostog razloga: ko je jednom uao
u Projekt, nije mogao tek onako iz njega da izie, poto je to pretilo da izazove
'dehermetizaciju', odnosno bekstvo Tajne u iroki svet, koji o svemu ovome jo nije
ni slutio. I tako je Belojn morao biti genije diplomatije i taktinosti, i ak je s
vremena na vreme izmiljao prave ili zamenske poslove za 'Hume', i pre su ga do
besa nego do smeha dovodili vicevi to su padali na njihov raun, jer bi se odmah
gnojile ve zaleene rane kad bi se, na primer, u 'kutiji za ideje' pojavio projekt da
psihoanalitiari i psiholozi budu 'slubeno premeteni' sa poloaja istraivaa
zvezdanog pisma na poloaj lekara onih koji to pismo ne umeju da proitaju, te
zbog toga pate od 'stresova'.
Vaingtonski savetnici takoe su Belojna cedili time to su svaki as dobijali
nove ideje - tako su, na primer, vrlo dugo i uporno zahtevali organizovanje velikih
zajednikih sednica, po principu popularno zvanog brainstorming, koji se sastoji u
tome da um jednog usamljenog mislioca koji s napetou razmatra neki problem
treba da bude zamenjen velikim telom, koje na neki nain 'glasno misli' na zadatu
temu. Belojn je sa svoje strane isprobavao razne 'pasivne', 'osvetnike' i 'aktivne'
taktike u cilju suprotstavljanja ovakvim 'dobrim savetima'.

Poto silom prilika spadam u partiju 'Fiza', biu proglaen pristrasnim, ali
moram priznati da mi je u poetku svako predubeenje bilo tue. im sam stigao u
Projekt, poeo sam izuavati lingvistiku, jer mi se to uinilo neophodnim, i brzo
sam bio obuzet najveim uenjem uvidevi da o primarnim i najelementarnijim
pojmovima nema ni najmanjeg slaganja u toj toboe tako matematizovanoj i
fizikalizovanoj naunoj grani. Tako najvei autoriteti ne mogu da postignu
saglasnost ak ni u tako fundamentalnom i nekako uvodnom problemu kako to je,
recimo, taj, ta su morfeme i foneme.
A kad sam sasvim iskreno upitao odgovarajue ljude kako mogu da rade dok
vlada takvo stanje stvari, oni su moja naivna pitanja shvatili kao secanja diktirana
pakou. Upao sam, naime - ne budui toga prvih dana svestan - meu nakovnje i
ekie, mislio sam da drva treba sei ne vodei rauna kakvi iveri pri tom lete - i
tek su me dobronamerniji, kao Rapaport ili Dil, privatno posvetili u komplikovanu
psihosociologiju koegzistencije 'Fiza' i 'Huma', povremeno nazivanu takoe
'hladnim ratom'.
Moram napomenuti da nije sve to su 'Humi' radili bilo bez vrednosti; tako, na
primer, zanimljivo su ispali teorijski radovi meane Vejnove i Trekslerove ekipe,
posveeni teoriji 'svrenih automata lienih nesvesnosti', to jest sposobnih za
'potpunu autodeskripciju' - i uopte mnogo se dragocenih radova rodilo u sredini
'Huma', s tom ispravkom, jedino, to je njihova veza sa 'zvezdanim pismom' bila
labava ili ak nikakva. O svemu tome govorim bez i najmanje namere da okrivim
'Hume', ve samo da bih pokazao kako je velika i sloena maina na Zemlji
pokrenuta pred licem Prvoga Kontakta, i koliko je mnogo posla imala ona sa
samom sobom, sa sopstvenim zupanicima, to sigurno nije doprinosilo postizanju
njenoga pravog cilja.
Takoe ni uslovi nae egzistencije, u telesnom pogledu, nisu bili ba previe
povoljni. U naselju uopte nismo imali automobila, jer su neki izgraeni putevi bili
zasuti peanim nanosima, a u samom naselju radio je minijaturni metro, izgraen
jo u ono vreme kada je trebalo da slui atomskom poligonu. Sve zgrade stajale su
na ogromnim betonskim stubovima; bile su to sive i teke kutije sa oblim stranama,
a ispod njih, na betonu pustih parkinga, besneo je samo vreli vetar, jak kao da
izbija iz livnike pei u tako stisnutom prostoru, nosei onaj uasni, crvenkasti,
neobino sitni pesak koji je prodirao svud, im bi se ma i za trenutak napustile

hermetiki zatvorene prostorije. ak i bazen smo imali podzemni, jer bi kupanje


inae bilo nemogue.
Mnogo ljudi se ipak odluivalo da od zgrade do zgrade ide ulicama, po
nesnosnoj ezi, radije no da koristi podzemnu eleznicu, jer je stalni krtiki ivot
mogao da dozlogrdi, tim pre to su se gotovo na svakom koraku nalazili tragovi
prolosti naselja. Na primer u obliku gigantskih narandastih slova SS (na njih mi
se, seam se, alio Rapaport), koja su svetlela ak i po danu; oznaavala su pravac
sklonita - bio je to Supershelter ili moda Special Shelter, ne znam vie kako ba
bee tano. Ne samo u podzemljima, nego i u naim radnim prostorijama svetlele
su table EMERGENCY EXIT, ABSORBTION SHIELD, a na betonskim panoima
pred ulazom u zgrade ovde-onde su postavljena obavetenja BLAST LOADING,
sa brojkama koje su pokazivale koliko jak eoni udar naleta moe da izdri data
struktura. U zaokretima hodnika, na stepeninim odmaralitima stajali su veliki
rezervoari skarletne boje sa sredstvom za dekontaminaciju, a runih Gajgera bilo je
posvuda toliko da se moglo birati.
U hotelu su ak i lake pregrade, tanki zidovi, okna, koje su predstavljale neku
vrstu ograda u holu, bile su odgovarajue obeleene svetleim natpisima koji su
obavetavali da je u vreme testova opasno zadravanje na datom mestu, poto nije
bilo predvieno da moe podneti udarni talas. I najzad na ulicama bilo je ogromnih
strela koje su upozoravajui pokazivale u kome pravcu se najjae iri nalet i kakvi
su na datom mestu koeficijenti odbijanja njegovog talasa. Opti utisak je bio takav
kao da ovek stalno boravi u slavnoj 'nulti' taki, i kao da je svaki as trebalo da
mu se nebo razbije nad glavnom u termonuklearnoj eksploziji. Samo je mali broj
tih tabli tokom vremena premazan bojom. Pitao sam zato nisu uklonjene sve, a
ljudi su se smekali i govorili kako je uklonjeno mnotvo panoa, sirena, brojanika,
boca s kiseonikom, a da je administracija molila da se ono to je preostalo ne dira.
Kao novodoavi imao sam izotren pogled, i ovi relikti atomske predistorije
naselja delovali su na mene neprijatno, dodue privremeno, jer kasnije, kad sam se
udubio u problematiku 'pisma', prestao sam da ih zapaam, kao i svi.
U poetku su mi se uslovi uinili nesnosni - i to ne samo u klimatskogeografskom pogledu. Da mi je Grocijus u Hempajru rekao kako letim u mesto
gde su svako kupatilo i svaki telefon snabdeveni prislunim aparatima, da sam

mogao izdaleka da vidim Vilijema Inija, ne samo to bih teorijski shvatio, nego bih
unapred osetio da sve nae slobode mogu da nestanu onog trenutka kad
proizvedemo ono to od nas oekuju, i u tom sluaju ko zna da li bih tako olako
pristao da se ukljuim u rad Projekta. Ali ak se i kardinalski sabor moe dovesti
do ljudoderstva, ako se samo strpljivo i polako postupa. Mehanizam psihike
adaptacije je neumoljiv.
Da je neko gospoi Kiri rekao kako e za pedeset godina iz njene
radioaktivnosti nastati gigatoni i overkilli, moda se ne bi usudila da radi - a
sasvim sigurno se ne bi vratila u ranije spokojstvo iz strahote u koju bi je moralo
dovesti ovo obavetenje. Ali mi smo se navikli, i ljude koji prebrojavaju kilo-leine
i mega-mrtvace niko ne smatra ludacima. Naa sposobnost prilagoavanja i njome
potpomognuto prihvatanje svega, jeste jedna od naih najveih opasnosti.
Stvorenja sposobna za svakovrsno savreno prilagoavanje, ne mogu imati vrst
moral.
5.
utanje Kosmosa, slavni Silentium Universi, uspeno zagluivano odjecima
lokalnih ratova iz prve polovine stolea, mnogi astrofiziari su smatrali aksiomom,
im uporni radiooslukivai nisu dali rezultate - poev od projekta Ozma pa do
dugogodinjih istraivanja u Australiji.
Tokom sveg tog vremena radili su, sem astrofiziara, i drugi specijalisti, oni to
su izmislili Loglan i Lincaos, kao i niz drugih vetakih jezika kao sredstava za
uspostavljanje meuzvezdane veze. Nainjeno je mnogo otkria, kao to je ono o
ekonominosti slanja televizijskih slika umesto rei. Teorija i metodologija
kontakta polako su prerasle u biblioteku. Tano se ve znalo na koji nain treba da
se ponaa civilizacija koja eli da se povee sa drugima. Uvod bi bilo slanje
pozivnih signala u irokoj lepezi, ritmikih signala koji bi najpre ispoljavali svoju
vetaku strukturu, a potom, svojom uestalou ukazivali gde, u kojim kilociklima
ili megaciklima treba traiti pravu emisiju. Ona treba da pone sistematsko
izlaganje gramatike, sintakse, renika - bio je to pravi savoir-vivre sastavljen za
ceo Kosmos, koji obavezuje posvuda, ak do najdalje magline.
Dogodilo se ipak da je nepoznati poiljalac nainio kobni pogrean korak, jer je
poslao pismo bez uvoda, bez gramatike, bez renika - ogromno pismo zabeleeno

na gotovo kilometar dugim registrujuim trakama. Kada sam za to saznao, prva


moja misao bila je da ili pismo nije bilo namenjeno nama, i da smo se nali istom sluajnou - na liniji signala, izmeu dveju civilizacija koje 'razgovaraju',
ili pak da je namenjeno svim takvim civilizacijama koje su, prekoraivi izvestan
'prag znanja' sposobne i da uhvate teko primetni signal, i da prokljuve njegovo
znaenje. Saglasno s prvom eventualnou - sluajnog prijema - problem
'nepridravanja pravilima' nije postojao. Saglasno sa drugom - dobijao je novi,
nekako svojevrsno obogaeni vid: informacija se (tako sam zamislio) nekako obezbedila od 'nepozvanih'.
Na osnovu naeg najboljeg znanja, bez poznavanja kodnih jedinica, sintakse ili
renika, informacije se ne mogu deifrovati drugaije sem metodom proba i
greaka, uz primenu selekcije frekvencija, pri emu se na uspeh moe ekati dvesta
godina, dva miliona godina i itavu venost. Saznavi da meu matematiare
Projekta spadaju Ber i aron, a da je glavni programer Retklif, osetio sam se
kiselo, i uopte to nisam krio. To to su mi se uopte obratili izgledalo je - u
ovakvoj situaciji - udno, i samo to me je ispunilo lakim ohrabrenjem, to nereivi
zadaci u matematici postoje i jednako su nesavladivi i za treerazredne raundije i
za najgenijalnije umove. inilo se da ansa ipak postoji, jer bi inae Belojn
posluao arona i Bera. Oito su doli do zakljuka da e ako ne oni, moda neko
drugi postii uspeh u tom neobinom sudaru.
Uprkos mnogobrojnim miljenjima pojmovna podudarnost jezika svih
zemaljskih kultura, ma koliko bile raznolike, jeste zauujua. Telegram: "Baka
umrla pogreb u sredu" moe da se prevede na bilo koji jezik, od latinskog i hindu
jezika pa do dijalekata Apaa, Eskima ili plemena Dobu. Svakako bi se to dalo
uiniti ak i sa jezikom musterijenskog doba, samo kad bismo ga znali. Iz toga
proizlazi da svaki ovek mora da ima majinu majku, da svako umire, da su rituali
oslobaanja od zemnih ostataka kulturna konstanta, isto kao to je kulturna
konstanta princip raunanja vremena. Pa ipak, jednopolni stvorovi ne mogu umeti
da razlikuju majku i oca, a stvorovi koji bi se delili kao amebe - ne bi morali da
stvore pojam ak ni jednopolog roditelja. Ne bi, dakle, razumeli znaenje 'bake'.
Stvorovi koji ne bi umirali (amebe, delei se, ne umiru) ne bi znali ni za pojmove
smrti i pogreba. Morali bi, dakle, da poznaju anatomiju, fiziologiju, evoluciju,
istoriju i obiajnost oveka pre no to bi bili sposobni da naine prevod ovoga za
nas tako jasnog telegrama.

Primer je primitivan, jer pretpostavlja da onaj koji prima signal zna ta u njemu
predstavlja informacione znake, a ta njihovu nebitnu podlogu. Mi smo naspram
pisma sa zveda bili u drugaijoj situaciji. Registrovani ritam mogao je da
predstavlja, na primer, samo reenine znake, dok su prava 'slova' ili ideogrami
mogli uopte da ne stignu do povrine registrujue trake, inei impulse na koje
aparatura nije bila usmerena da bi ih zapisala.
Posebno pitanje jeste razlika u nivoima meu civilizacijama. Iz zlatne posmrtne
maske Amenhotepa istoriar umetnosti e deifrovati epohu i njen kulturni stil. Iz
njene ornamentacije religiolog e zakljuiti kakva su bila ondanja verovanja.
Hemiar e saoptiti kakav je u to vreme primenjivan metod obrade zlata.
Antropolog e pokazati da li se primerak vrste od pre est hiljada godina razlikuje
od savremenog oveka, a lekar e postaviti dijagnozu da je Amenhotep patio od
hormonalnih poremeaja, koji su mu akromegalski izobliili vilicu. Na taj nain
predmet od pre ezdeset vekova prua nama, dananjima, mnogo vie informacija
no to su ih imali njeni tvorci, jer ta su oni mogli znati o hemiji zlata, akromegaliji
i kulturnim stilovima? Ako prosede obrnemo u vremenu i mi Egipaninu iz
Amenhotepova doba poaljemo pismo napisano danas, on ga nee deifrovati ne
samo zato to ne zna na jezik, nego i zato to ne raspolae reima ni pojmovima
kojima bi mogao da podredi nae.
Tako su izgledala opta razmiljanja izazvana 'zvezdanim pismom'. Informacija
o njemu komprimirana je praktinim obiajem u neku vrstu uzornog teksta,
zapisanog na magnetofonu i putenog da ga uju 'Veoma Vana Lica' koja su nas
posetila. Umesto da ga prepriam svojim reima, citirau doslovno:
"Zadatak Projekta Master's Voice jeste da svestrano ispita i pokua da prevede
takozvanu 'vest sa zvezda' koja po svoj verovatnoi, predstavlja seriju signala s
predumiljajem poslatih pomou vetakih tehnikih ureaja, poslatih od strane
bia ili bia koje spada u blie neodredljivu vanzamaljsku civilizaciju. Nosilac
prave informacije jeste struja estica zvanih neutrini, lienih mase mirovanja,
obdarenih magnetnim momentom 1.600 puta manjim od magnetnog momenta
elektrona. Neutrini su najprodornija vrsta poznatih nam elementarnih estica. Na
Zemlju stiu takve estice sa svih strana nebeskog svoda. Meu njima se izdvajaju
estice generisane u zvezdama (to znai i u Suncu) putem prirodnih procesa; na
primer, reakcija raspada beta, kao i u drugim prirodnim reakcijama atomskih

jedara, kao i estice stvorene u sudarima neutrina sa nukleusima elemenata u


zemaljskoj atmosferi i u kori zemaljske lopte. Energija tih estica koleba se od
nekoliko hiljada do vie milijardi elektrovolti. Zahvaljujui radovima igubova
otkrivena je teorijska mogunost izgraivanja takozvanog neutrinskog lasera,
odnosno 'nasera', koji bi slao monohromatski korpuskularni zrak. Mogue je da na
takvom principu radi odailja koji alje na Zemlju odabrane signale. Zahvaljujui
radovima Hjuza, Laskalje i Defrisa, radi registrovanja pojedinih energetskih
frakcija neutrinske emisije izgraen je ureaj nazvan inventorom ili neutrinskim
pretvaraem, koji se oslanja na Ajnhofov princip (takozvane 'pseudoestine
razmene') koji, koristei efekt Sinjicina-Mesbauera moe da filtrira pramene
zraenja s tanou do 30.000 Ev.
Tokom due registracije niskoenergetskih pramenova otkriven je u pojasu od 57
miliona Ev signal vetakog porekla, sastavljen od vie od dve milijarde jedinica u
preraunavanju na binarni (dvojni) kod, signal koji je emitovan na postojan nain
(bez prekida). Taj signal, s radijantom relativno vrlo irokim, jer pokriva prostor
alfe Maloga Psa i njegovog okruenja u rasponu od 1,5 stepena, predaje nam
informaciju nepoznate sadrine i namene. Poto je prekomernost u otpremnom
kanalu verovatno bliska nuli, signal nam se predstavlja kao um. O tome da je um
signal svedoi to to se svakih 416 asova, 11 minuta i 23 sekunda itava sekvenca
modulacije ponavlja od poetka, s tanou koja je u najmanju, ruku uporediva sa
preciznou aparature koja se koristi na Zemlji.
Da bi se taj signal otkrio i registrovao kao vetaki, treba da ispunjava dva
uslova: prvo, da prima neutrinsko korpuskularno zraenje pomou aparature sa
separativnou od najmanje 30.000 Ev, usmerene prema radijantu Maloga Psa sa
dopustivim odstupanjem od 1,5 stepeni na svaku stranu od alfe toga sazvea.
Drugo, treba iz celine neutrinske emisije toga segmenta neba filtrirati pojas koji
lei izmedu 56,8 i 57,2 miliona Ev. Tree, i poslednje, signal treba primati due od
416 asova i 12 minuta, a zatim uporediti poetak naredne emisije s poetkom
prethodne. Ako se to ne uini, primljeni signal nee niim odati da ne predstavlja
obian (prirodan) um. Iz itavog niza razloga sazvee Malog Psa je region koji
privlai panju astronoma to se bave neutrinima. Prvi uslov stoga moe da bude
ispunjen dosta iroko tamo gde se nalaze takvi strunjaci koji raspolau
odgovarajuom aparaturom. Ve je manje verovatno da e doi do selekcionisanja
emisionih pojasa, poto u tom regionu emisija ima 34 maksima u drugim

energijama (toliko ih je otkriveno do ovog trenutka). Maksimum pojasa od 57


miliona Ev na spektru cele emisije ima dodue oblik zupca, otrijeg, to jest bolje
energetski usredsreenog od drugih, nastalih u prirodnim procesima, ali to nije
neka karakteristina oznaka, i ta se osobenost praktino moe otkriti tek ex post, to
jest kad se zna da je signal u pojasu od 57 miliona Ev vetaki, i kad se na njega
zbog toga obrati posebna panja.
Ako se prihvati da od etrdeset svetskih opservatorija, snabdevenih LaskaljiDefrijevom aparaturom, najmanje njih deset osmatra radijant Malog Psa, onda
anse da jedna od njih otkrije signal iznose okruglo 1/3 (10:34) - cateris paribus.
Ipak, vreme registracije u trajanju od 416 asova moe se smatrati dugotrajnim.
Takve registracije ne sreu se ee no u jedan na devet ili deset istraivakih
radova. Moe se dakle s razumnom priblinou utvrditi da je otkrie imalo ansu
realizovanja koja iznosi oko 1:30-40, i s analognom verovatnoom moe biti
ponovljeno van terena Sjedinjenih Drava."
Naveo sam ceo taj tekst, poto je zanimljiv i u drugom svom delu. Tamo
sadrano probabilistiko sraunavanje ne izgleda nam dovoljno ozbiljno. Da ono
bude uneseno, nametnula je politika uprave Projekta, malice cinina. Trebalo je
uznemiriti Veoma Vana Lica kako ansa 1:30 ne izgleda astronomski mala, a
uznemirena uticajna lica mogla bi uticati na poveanje kredita invenstiranih u
Projekt (najskuplja investicija bili su - sem velikih kompjutera - ureaji za
automatsku hemiju sinteza).
Da bi poeo rad na 'pismu', trebalo je odrediti poetak, a to je upravo bilo
najgore. Tautologija prethodne reenice je prividna. U istoriji su se bezbroj puta
pojavljivali mislioci koji su smatrali da se u saznavanju zaista moe polaziti od
nule, i uinivi od intelekta neispisani list, ispuniti ga jednim neophodnim redom.
Ta fikcija bila je motor zauujuih napora. A takav postupak je nesprovodiv.
Nemogue je bilo ta poeti bez prihvatanja postavki, pri emu to da li smo svesni
takvoga akta, ni u emu ne umanjuje njegovu realnost. Te postavke postoje ve u
samoj biolokoj konstituciji oveka, kao i u amalgamu kulture, koja je lan
ugraen izmeu organizma i sredine, a daje se ostvariti zato to delatnosti koje
treba preduzeti da bi se preivelo sredina ne ini jednoznanim, nego organizmima
ostavlja pukotinu slobode izbora, dovoljno iroku da smesti hiljade moguih
kultura.

Poinjui rad na sastavljanju zvezdanog koda trebalo je minimalizovati uvodne


postavke, ali bez njih se nije moglo. Ako su bile pogrene, rad je morao biti
uzaludan. Jedna od takvih postavki bila je binarnost koda. Priblino je odgovarala
registrovanom signalu, ali tome modelu dala je svoj doprinos i sama tehnika
zapisa. Ne zadovoljavajui se signalom zapisanim na trakama, fiziari su dugo
istraivali samu neutrinsku emisiju koja je bila 'original', dok je registar na trakama
bio samo slika. Najzad su izjavili da se kod moe priznati da je binaran 's
razumnom priblinou'. U toj izjavi bila je apodiktinost - neizbena. Naredni
problem predstavljalo je utvrivanje u koju kategoriju signala spada 'pismo'.
Po naem znanju moglo je biti ili 'napisano' na nekom izvetajnom jeziku,
slinom naem, koji operie znaeim jedinicama, ili je moglo predstavljati sistem
'modelujuih' signala - poput televizije, ili najzad predstavljati 'proizvodni recept',
odnosno skup operacija potrebnih za proizvoenje nekog objekta. Najzad, pismo je
moglo sadrati opis takvog objekta, dakle izvesne 'stvari' u 'akulturnom' kodu, to
znai takvom koji se poziva iskljuivo na izvesne konstante sveta, po prirodi
matematikog i koji moe biti otkriven putem fizikih prosedea. Posebnost ove
etiri kategorije moguih kodova nije potpuna. Televizijska slika nastaje
projektovanjem trodimenzionalnih fenomena na povrinu, s vremenskom
deljivou koja odgovara fizilokim mehanizmima ljudskoga oka i mozga. Ono to
vidimo na ekranu nije vidljivo za organizme sasvim razvijene u evolucionom
pogledu; na primer, pas na televizoru (ni na fotografiji) ne prepoznaje psa. Takoe
granica izmeu 'stvari' i 'proizvodnog recepta' nije otra. Jajna elija istovremeno je
'stvar', materijalni objekt, i 'proizvodni recept' organizma koji e se iz nje razviti.
Odnosi koji postoje izmeu nosioca informacije i nje same mogu, dakle, da budu
nejednorodni i zapleteni.
Prema tome, znajui krhkost klasifikacione sheme, ali ne raspolaui niim
boljim, pristupilo se probama eliminisanja njegovih varijanti, redom od jedne do
druge. Relativno je najlake bilo proveriti 'televizijsku tezu'. U svoje vreme ona je
imala veliki uspeh i bila je priznavana za najekonominiju. U raznim
kombinacijama vreni su pokuaji da se televizijski kineskop zasiuje signalom.
Nije dobijen ni trag slika koje bi oveku predstavljale bilo ta, mada takoe nije
nastajao, s druge strane, ni 'potpuni haos'. Na beloj podlozi pojavljivale su se
poveavane, rastue, slivale se i nestajale crne mrlje, pri emu je celina stvarala
utisak 'vrenja'. Kad je signal uvoen hiljadu puta sporije, slika je podseala na

bakterijske kolonije u stanjima irenja, uzajamnog gutanja i raspada. Oko je


hvatalo izvesni ritam i regularnost procesa, koji mu ipak nije govorio nita.
Takoe su pokrenuta kontrolna istraivanja, uvoenjem u televizor prirodnog
zapisa neutrinskog uma: tada je nastajao lien kondenzacionih centara nesklad
treperenja i miganja, koji se slivao u monolitno sivilo. Moglo se misliti i o tome da
Poiljaoci imaju televiziju drugaiju od nae, ne optiku nego - na primer - njunu
ili njuno-dodirnu. No ako su ak bili graeni drugaije no ljudi, nije podlegalo
sumnji da u odnosu prema ljudima prednjae znanjem, to znai da su morali
raspolagati i podacima o tome da izgled prijema nije smeo biti zavisan od toga da li
je adresat po svojoj fiziologiji identian s poiljaocem.
Tako je i druga varijanta odbaena. Prva je osuivala Projekt na neuspeh, jer,
kao to sam spomenuo, bez renika i sintakse ne moe se istinski 'razgristi' tui
jezik. Ostajale su dve poslednje. Pristupilo im se zajedniki, poto je (kao to
rekoh) diferencijacija izmeu 'stvari' i 'procesa' - relativna. Da bih opirno pitanje
izloio saeto: Projekt je startovao upravo s tih pozicija, dobio je izvesne rezultate,
'materijalizujui' neveliki deo "pisma", to jest kao da ga je na neki nain uspeno u
fragmentima preveo, ali potom je stvar ostala na mrtvoj taki.
Zadatak koji mi je postavljen poivao je na tome da otkrijem da li je postavka
(pismo kao 'stvar - proces') prava. Nije mi pri tom bilo slobodno da se pozivam na
rezultate dobijene zahvaljujui njenom primanju, jer bi to bila logika greka
(zaaranog kruga). Znai, ne iz pakosti, nego bar radi toga da problemu ne bih
pristupio unapred pristrasno, na poetku su od mene prikriveni svi dobijeni
rezultati. Mogli su, naime, da budu - u izvesnom smislu - rezultati 'nesporazuma'.
ak nisam znao da li su se matematiari Projekta pre mene poduhvatali zadatka
koji je meni postavljen. Pretpostavljao sam da su pokuavali, i da sam znao za
njihov poraz, moda bih sebe potedeo suvinih napora, ali Dil, Rapaport i Belojn
zakljuili su da e najopreznije biti da mi nita ne govore.
Jednom reju, pozvan sam da spasavam ast Planete. Morao sam valjano da
napregnem matematiku muskulaturu i - mada ne bez treme - radovao sam se
tome. Objanjenja, razgovori, sveano uruivanje zvezdanog pisma odneli su mi
pola dana. 'Velika etvorka' ispratila me je potom u hotel, pazei uzajamno jedan

drugoga da niko ne bi preda mnom odao nijednu stvar koju u to vreme nisam imao
prava da znam.
6.
Od ateriranja na krovu, tokom svih susreta i razgovora nije me naputao utisak
da igram ulogu naunika u nekom, u stvari, loem filmu. Taj utisak jo je poveala
soba, ili bolje reeno apartman u koji su me smestili. Ne pamtim da sam ikad imao
na raspolaganju toliko mnogo nepotrebnih stvari. U kabinetu je stajao sto kao za
predsednika republike, a naspram njega - dva televizijska aparata i radio-aparat.
Fotelja je imala regulator za dizanje, okretanje i sputanje, svakako da bi se u njoj,
za vreme umnih napora, u pauzi moglo malo odremati. Sa strane se nalazio neki
veliki predmet pod belom navlakom. Najpre sam pomisli da je to neka gimnastika
sprava ili konj za ljuljanje (ak se ni konju ne bih vie zaudio), ali bio je to
potpuno nov, veoma lep kriotronski aritmometar IBM-a, koji mi je zaista dobro
posluio. elei da to intimnije poveu oveka i mainu, inenjeri IBM-a su od
njega traili da rauna ak i nogama. Maina je imala svoda rauna na pedalu, i
pritiskajui je uvek sam instinktivno oekivao da poletim na zid, toliko je ta pedala
liila na papuicu za gas. U plakaru iza stola otkrio sam diktafon, pisau mainu,
kao i mali bar, veoma briljivo snabdeven.
Ali naudnija je bila priruna biblioteka. Onaj koji ju je popunjavao bio je
potpuno ubeen da su knjige utoliko vrednije, ukoliko vie staju. Bile su tu, dakle,
enciklopedije, dela iz istorije matematike i istorije nauke - ak i o kosmogoniji
Maja. Vladao je tamo idealan red, to se tie hrbata i poveza knjiga, kao i potpun
besmisao u tampanoj sadrini - tokom cele godine nijednom se nisam koristio
svojom bibliotekom. U spavaoj sobi takoe je bilo lepo. Otkrio sam u njoj
elektrini termofor, prirunu apoteku i minijaturni aparat za gluhe. Do danas ne
znam je li to bila ala, ili nesporazum. Sve zajedno predstavljalo je rezultat tanog
izvravanja nareenja koje je glasilo: "Stvoriti odlian stan za odlinog
matematiara." Ugledavi na stoiu pored kreveta Bibliju, umirih se - zaista su
vodili rauna o tome da mi bude udobno.
Knjiga koja je sadrala zvezdani kod, a koju su mi sveano uruili, nije bila
previe zanimljiva - bar u prvom itanju. Njen poetak je glasio:
"00011010100011111100110111111001010010100."

Ostatak je bio slian. Jedina dopunska informacija glasila je da kodna jedinica


broji sigurno devet elementarnih znakova (nultojedininih).
Ovladavi novom rezidancijom prionuh na razmiljanje. Rezonovao sam manjevie ovako: kultura je neto istovremeno neophodno i sluajno, kao prostirka
gnezda, sklonite od sveta, mali pred-svet, na koji onaj veliki svet daje preutni
pristanak, pristanak ravnodunosti, jer nema u njemu odgovora na pitanje da li je
neto dobro ili loe, lepo ili runo, zakonito i moralno. Jezik, proizvod kulture,
jeste kao skelet gnezda, spaja sve delie prostirke i sjedinjuje ih u oblik koji se
onima to gnezdo nastanjuju ini neophodnim. On je pozivanje na identitet bia to
nastanjuju gnezdo, imenitelj njihove zajednice, konstanta njihove slinosti, i
prestaje samim tim odmah iza ruba gnezda, iza ruba te suptilne konstrukcije.
Poiljaoci su o tome morali znati. Oekivala se - kao sadraj signala sa zvezda matematika. Veliku karijeru nainili su, kao to se zna, slavni pitagorejski
trouglovi; Euklidova geometrija trebalo je da poslui da se njome kroz svemir
pozdravljaju civilizacije izmeu sebe. Poiljaoci su nainili drugi izbor - i smatrao
sam to ispravnim. Etnikim jezikom ne bi se mogli otrgnuti od svoje planete - jer je
svaki jezik prikovan za lokalnu podlogu. Matematika je pak previe dosledno
otrzanje. Ona je kidanje veza ne samo lokalnih, ogranienja koja su postala obrasci
padova i vrlina, ona je rezultat traenja takve slobode koja se oslobaa svih
opipljivih kriterijuma. Delatnost graditelja koji ele da svet nikad i niim ne bude
kadar da pomuti njihovo delo, te se matematikom ne da o svetu rei nita - i ona se
istom naziva upravo zato to je oiena od materijalnih naleta, i to savreno
oienje jeste njena besmrtnost. No upravo stoga je proizvoljna, kao roditeljka
moguih svetova, samo ako su neprotivreni. Izmeu bezbrojnog mnotva
moguih matematika izabrali smo jednu, odluila je o tome naa istorija svojim
jednokratnim i nepovratnim peripetijama.
Matematikom je mogue signalizovati samo da se Jeste, da se Postoji. Ako
postoji elja da se deluje na razdaljinu efektivnije, poiljka proizvodnog recepta
postaje neizbena. No takav recept pretpostavlja postojanje tehnologije, a
tehnologija je stanje eterino, prolazno, prelaz od jednih sirovina i naina do
drugih. Znai, opis 'stvari'? Ali i stvar se moe rei na vie naina. To je bio
orsokak.

Jedno pitanje nije mi davalo mira. Zvezdani kod davan je na kontinuiran nain,
u vidu neprekidnih ponavljanja, i to je bilo nerazumljivo, jer je oteavalo da signal
bude prepoznat upravo kao signal. Nesreni Laserovic nije bio potpuno lud: zone
periodinog utanja izgledale su zaista potrebne, pa i vie, neophodne, kao
ukazivanje na vetaku prirodu signala. Zone tiine skrenule bi na sebe panju
svakog posmatraa. I zato se onda nije tako postupilo? Nisam mogao da se
oslobodim tog pitanja. Pokuavao sam da ga izokrenem - nedostatak pauze liio je
na nedostatak informacije koja bi ukazivala na razumno poreklo emisije. A ako je
to bila ba dopunska informacija? ta bi mogla da znai? To da su 'poetak' i 'kraj'
poruke nebitni. Da se mogu deifrovati polazei od proizvoljnog mesta.
Ta me je koncepcija opinila. Sada sam dobro razumeo zato su se moji
prijatelji toliko uvali da mi ne kau nita o nainima na koje su napadali 'pismo'.
Saglasno njihovom planu, bio sam bez ikakvih predrasuda. Istovremeno sam
morao da preduzmem, da tako kaem, borbu na dva fronta odjednom: istina, glavni
'protivnik' ije sam motive nastojao da odgonetnem, bio je nepoznati poiljalac, no
uprkos svemu nisam mogao da istovremeno - na svakoj etapi razmiljanja - ne
mislim i na to da li su matematiari Projekta ili istim putem kao i ja? O njihovom
radu znao sam jedino da nije dao definitivni rezultat, ne samo u tom smislu to nisu
deifrovali do kraja 'pismo', nego i u tome to nisu bili sigurni, to jest nisu dokazali
da je 'pismo' takva kategorijalna vrsta informacije kakva je sadrana u pretpostavci
'stvar - proces'.
Ne razlikujui se od svojih prethodnika, i ja sam smatrao da je kod previe
lakonski. Mogao je u stvari biti snabdeven uvodnim delom, koji bi prostim
relacijama ukazivao kako ga treba deifrovati. Tako je barem izgledalo. Pa ipak,
lakoninost koda nije njegova objektivna svojina, nego zavisi od razmera
primaoeva znanja, i tanije - od razlike u znanju poiljaoca i primaoca. Istu
ifnormaciju jedan e smatrati zadovoljavajuom, a drugi previe 'lakonskom'.
Svaki i najprostiji objekt sadri beskrajnu potencijalnu koliinu infromacije.
Koliko god, dakle, podetaljili poslati opis, on e uvek za jedne biti - previe taan,
a za druge - fragmentaran. Tekoe na koje smo nailazili ukazivale su nam na to da
se poiljalac obraao verovatno razvijenijim primaocima no to su bili ljudi u
datom istorijskom momentu.

Informacija otrgnuta od predmeta nije samo nepotpuna. Ona uvek predstavlja


neku vrstu uoptavanja. Ono na ta se odnosi nikad ne obeleava s potpunom
tanou. U svakodnevici mislimo drugaije. Proizlazi to otuda to je ova neotrina
oznaivanja objekata putem infromacije u tekuem ivotu veoma nitavna. Slino
biva i u nauci. Ma koliko ve znali da se brzina ne dodaje aritmetiki, mi ne
primenjujemo relativistiku ispravku kad sabiramo brzinu broda i automobila koji
ide po njegovoj palubi. Ispravka je, naime, za brzine manje od svetlosne toliko
mala da je liena znaenja. Elem, postoji takoe informacioni ekvivalenat toga
relativistikog efekta: pojam 'ivota' je praktino identian za dvojicu biologa, od
kojih jedan ivi na Havajima, a drugi u Norvekoj. Pa ipak, ogromni hijatus
izmeu civilizacija uinio je da je prividna identinost mnotva pojmova morala
biti poljuljana. Da su se poiljaoci, kao ukazanim objektima, sluili skupom
nebeskih tela, te brige ne bi bilo. No ako su ukazivali na atome? Atomi kao 'stvari'
u znatnom stepenu zavise od znanja o njima. Pre osamdeset godina atom je bio
'veoma slian' malom sunanom sistemu. Danas on ve ni na ta ne lii.
Recimo da nam alju estougao. Mogue ga je prihvatiti kao hemijski plan
molekula, ili plan pelinjeg saa, ili plan zgrade. Toj geometrijskoj informaciji
moe odgovarati beskrajna koliina predmeta. Utvrditi do ega je Poiljaocu bilo
stalo, moe se tek onda kada se tanije odredi materijalna graa. Ako, kao u
navedenom primeru, elemenat treba da bude cigla, klasu reenja e to dodue
umanjiti, ali ona e i dalje biti zbir beskonane snage, jer moe se ipak izgraditi
beskonano mnogo estougaonih graevina. Poslati plan trebalo bi snabdeti tanim
dimenzijama. Postoji ipak gradivo ije ciglice same odreuju prave dimenzije. To
su upravo atomi. Pri njihovom objedinjavanju nemogue ih je proizvoljno
pribliavati ili razmicati. Zato, imajui pred sobom samo estougao, smatrao bih da
je Poiljaocu bilo stalo do molekula hemijskog spoja izgraenog iz est atoma ili
atomskih grupa. Takva konstatacija veoma ozbiljno ograniava polje daljih
istraivanja.
Prepostavimo, rekoh sebi, da je 'pismo' opis stvari i to na molekularnom nivou.
Kvintesencija uvodne ideje bila bi konstatacija da je 'sadraj' pisma lien poetka i
kraja, to znai da je kruan. Mogla je to biti 'kruna stvar' ili isti takav proces.
Razlika izmeu jednog i drugog, kao to je reeno, delimino zavisi od skale
opservacije. Kad bismo iveli milijardu puta sporije i za toliko isto due, kad bi
sekund odgovarao u toj zamisli itavom stoleu, sigurno bismo kontinente

zemaljske kugle smatrali procesima, pratei svojim oima u kolikoj meri su


promenljivi: jer pred nama bi se oni kretali nita sporije no vodopadi ili morske
struje. A kad bismo opet iveli milijardu puta bre, primili bismo vodopade kao
stvar - poto bi nam se predstavili kao neto veoma nepokretno i nepromenljivo.
Razlikovanjem 'stvari' i 'procesa' nije se, dakle, trebalo baviti. U pitanju je bilo ve
samo to da se dokae, a ne samo pretpostavi da je 'pismo krug', slino kao to je
'krug' molekularna formula benzola. Ako neu da poaljem sliku tog molekula na
povrini i elim da je prekodiram u linearni vid, u niz signala koji se niu jedan za
drugim, onda mesto benzolova prstena, od koga e opis poeti, nema ba nikakvog
znaenja. Svako je mesto jednako dobro.
S tih pozicija, eto, krenuo sam u prevoenje problema na jezik matematike. Ono
to sam uinio nisam kadar da jasno prikaem, poto svakodnevni jezik ne
poseduje odgovarajue pojmove ni rei. Mogu samo da izjavim uopteno kako sam
istraivao isto formalne osobine 'pisma' kao matematiki interpretiranog objekta,
sa crtama koje su u sreditu interesovanja topoloke algebre i algebre grupa. Pri
tom sam se sluio transfomacijom grupa preobraaja, koja daje takozvane
infragrupe ili Hogartove grupe (tako su nazvane zato to sam ih ja otkrio). Da sam
u rezultatu dobio 'otvorenu' strukturu, to jo ni o emu ne bi svedoilo, jer sam
naprosto mogao u svoj rad uneti greku, izazvanu pogrenom polaznom postavkom
(takva polazna postavka moglo je biti tvrenje o koliini kodnih znakova u jednom
'izrazu' pisma). Ali dogodilo se drugaije. 'Pismo' mi se lepo zatvorilo, kao predmet
razgranien od sveta, ili kao kruni proces (stroe govorei, kao OPIS, kao
MODEL takve stvari).
Proveo sam tri dana u sastavljanju programa za kompjutere koji su zadatak
reavali u etvrtom danu. Rezultat je obavetavao da se 'neto nekako zatvara'. Ovo
'neto' bilo je 'pismo' - u potpuno uzajamnim odnosima svojih znakova, a u pitanju
'kako' dolazi do zatvaranja; mogao sam da raspredam samo izvesna nagaanja,
poto je moj dokaz bio posredan. Pokazao je samo to da 'opisana stvar' NIJE
'topoloki otvorena'. Nisam ipak mogao uiniti jednoznanim 'nain zatvaranja'
pomou matematikih sredstava; takav zadatak bio je nekoliko puta tei od onoga
koji sam bio kadar da reim. Dokaz je bio, dakle, veoma opti ili ak - uopten.
Svaki tekst ne bi ipak ispoljio sline osobine. Na primer, partitura simfonije ili
linearno prekodirana televizijska slika, ili obian jeziki tekst (pripovetka,
filozofski traktat) ne zatvaraju se na takav nain. Meutim, zatvorio bi se opis

geometrijskog tela ili predmeta sloenog tako kao to je sloen genotip ili ivi
organizam. Istina, genotip se zatvara drugaije nego telo; pa ipak, uputajui se
podrobnije u razmatranje takvih razlika, pre u itaoca dovesti u zabunu, no to u
uspeti da objasnim ta sam, u stvari, uinio s 'pismom'.
Moram samo podvui da sam od prodiranja u njegov 'smisao', ili govorei jo
obinijim jezikom, u ono o emu se tamo 'radilo', bio isto onako daleko kao i pre
obavljanja toga rada. Iz neprebrojive koliine odlika 'pisma' upoznao sam, i to
samo posredno, jednu, koja se odnosi na izvesnu jednu, generalnu osobinu njegove
celovite strukture. Poto sam tako dobro uspeo, trudio sam se da kasnije napadnem
ovaj 'drugi zadatak' - ujednoznaavanje strukture u njenoj 'zatvorenosti', no tokom
rada u Projektu nisam postigao nikakve rezultate. Tri godine kasnije, ve izvan
Projekta, ponovio sam napore, poto se taj problem vukao za mnom kao mora;
postigao sam toliko da sam saznao kako se upotrebom topoloke i transformacijske
algebre taj problem NE moe reiti. To, naravno, u vreme pristupanja poslu, nisam
mogao znati. U svakom sluaju pruio sam ozbiljan argument u prilog tvrenju da
smo iz Kosmosa dobili zaista neto takvo emu se, s obzirom na stepen sadrine,
koncentracije, spojnosti, koji daju 'zatvaranje', mogu pripisati odlike 'objekta' (to
jest, opisa objekta, jer se ovde sluim saetou).
Predstavio sam svoj rad ne bez nemira. Pokazalo se ipak da sam uinio neto
to nikomi nije ni palo na pamet, a desilo se tako zato to je ve u toku
preliminarnih diskusija pobedila koncepcija da pismo mora biti algoritam (u
matematikom smislu), dakle izvesna opte-rekurentna funkcija, i traenje
vrednosti te funkcije zaguilo je sve kompjutere. Bilo je to razumno utoliko to bi,
ako bi nekom polo za rukom da zadatak rei, to ve donelo informaciju kao
putokaz koji usmerava ka daljim etapama rada na prevoenju. Ali stepen sloenosti
'pisma' kao algoritma bio je takav da zadatak nije reen. Meutim, 'krunost' pisma
je, dodue, zapaena, ali je zakljueno da je nedovoljno bitna, jer nije obeavala - u
ovoj uvodnoj eposi velikih nada - brze i istovremeno velike uspehe. A potom su se
pak svi toliko zaglibili u algoritamsku koncepciju, da nisu mogli da je se oslobode.
Moglo bi se misliti da sam na samom poetku postigao prilino veliku pobedu.
Dokazao sam da je pismo opis krune pojave, a poto su sva empirijska
istraivanja ila upravo u tom pravcu, obdario sam ih nekako blagoslovom
matematikog dokaza koji je garantovao da je trag dobar. Time sam ujedinio

zavaene, jer je meu informacionistima-matematiarima i praktiarima vladala


sve vea zavada, koja je najzad stigla do kulminacije u pozivanju antagonista na
mene. Budunost je trebalo da dokae koliko sam malo uinio - iziavi kao
pobednik iz sukoba, samo s jednim, zemaljskim suparnikom.
7.
Ako upitate prirodnjaka kakva mu se asocijacija namee kad pomisli na kruni
proces, najjamanije e vam odgovoriti da je to ivot. Domiljanje da nam je
toboe poslat opis neega ivog to emo moi da rekonstruiemo, istovremeno je
izgledalo okantno i - privlano. Tokom dva meseca posle opisanih sluajeva
boravio sam u Projektu kao uenik, studirajui redom ono to su u toku godine
izvrile sve operacione grupe, zvane takoe 'udarne ekipe'. Imali smo ih mnogo biohemiju, biofiziku, fiziku vrstog tela, posle delimino povezane (organizaciona
struktura Projekta tokom njegovog postojanja sve se vie komplikovala, i neki su
govorili da je ve sloenija od samog 'pisma') u laboratoriji sinteza.
Teorijska okosnica koja je obuhvatala informacioniste, lingviste, matematiare i
fiziare-teoretiare, delovala je nezavisno od drugog. Svi rezultati istraivanja bili
su konfrontirani na najviem nivou - u Naunom savetu u kome su sedeli
koordinatori grupa i 'velika etvorka' koja je posle mog dolaska prerasla u petorku.
Kad sam se pojavio, Projekt je imao dva materijalna dostignua, koji su bili u
stvari jedno i isto, nezavisno ponovljeni u ekipi biofiziara i ekipi biohemiara. I
na jednom i na drugom mestu proizvedena je - najpre na papiru, ili bolje reeno u
mainskom pamenju - supstanca 'deifrovana' iz pisma, koja je, usled ove
autarhije dobila dva imena: 'abokreina' i 'Gospodar Muha'.
Koliko god dupliranje napora moglo izgledati rasipnitvom, ono je imalo svoju
dobru stranu - jer ako dva oveka, ne sporazumevajui se, analogno prevedu
zagonetni tekst, moe se smatrati da su doista stigli do njegovih 'konstanti', da je
ono to su postigli sadrano u njemu objektivno, i da ne predstavlja rezultat
njihovih predubeenja. Dodue, i takva konstatacija moe se primiti kao
diskutabilna. Za dvojicu muslimana isti neveliki 'komadii' Jevanelja su 'pravi' za razliku od svih ostalih. Ako je pretprogramiranje ljudi identino, podudarni
mogu da budu rezultati njihovih traenja, makar i ne bili u meusobnom kontaktu.
To je otuda to dostignuima - u datom istorijskom razdoblju - granice postavlja

opti nivo znanja. Zato su, na primer, slina bila atomistika, meusobno nezavisna
reenja koja su dobili fiziari Istoka i Zapada, zato jedni nisu mogli otkriti principe
lasera tako da za ostale to ostane nepoznato. Podudarnosti, dakle, ne smeju biti u
saznajnom smislu precenjivane.
abokreina - taj naziv je nosila meu biohemiarima - predstavljala je
polutenu supstancu u jednim, pihtijastu u drugim uslovima; na sobnoj
temperaturi, pod normalnim pritiskom i u nevelikoj koliini izgledala je kao
bletava, lepljiva tenost koja je odista podseala na ablja jajaca pokrivena
sluzavom opnom, otuda i ovaj naziv. Biofiziari su odmah proizveli gotovo ceo
hektolitar ove pseudoplazme koja je, ponaajui se - u bezvazdunoj cisterni drugaije od abokreine, u vezi s jednim udnim efektom dobila demonskiji
naziv.
U grai te tvorevine znaajnu ulogu igrao je ugljenik, ali i silicijum i teki
elementi, praktino u zemaljskim organizmima neprisutni. Reagovala je na neke
impulse, proizvodei energiju, jer ju je rasprivala u vidu toplote, ali nije poznavala
promene materije - u biolokom smislu. Najpre se uinilo da je to nemogu a ipak
ostvaren - perpetuum mobile, dodue u vidu koloida, a ne 'maine'. Kao atentat na
osvetane termodinamike zakone podvrgnuta je vrlo stogim istraivanjima. Na
kraju su nukleoniari doli dotle da energiju koju podrava njeno stanje - neku
vrstu 'cirkuske opsene', akrobatske parade gigantskih molekula, izolovano
nepostojanih - abokreina crpe iz nuklearnih reakcija 'hladnoga tipa'. Inicirala ju
je kad postigne izvesnu masu, zvanu kritinom, pri emu je sutinska bila ne samo
koliina supstance, nego i njena konfiguracija.
Ove reakcije teko je bilo otkriti poto je celokupnu energiju nuklearnih
odlomaka, kako zranu tako i kinetiku, ova materija do kraja gutala i
iskoriavala 'za vlastite potrebe'. Na strunjake je ovo otkrie delovalo prosto
potresno. U osnovi, atomska jezgra su unutar svakog zemaljskog organizma 'tua
tela', ili bar tela neutralna. ivotni proces nikad ne dopire do energetskih
mogunosti u njima sadranih, ne sme da iskoristi ogromnu, magaziniranu u njima
silu - atomi su u tkivu u stvari samo elektronske navlake, jer oni jedino uestvuju u
bilokim (hemijskim) reakcijama. I upravo otuda radioaktivni atomi koji prodiru u
organizam, 'uvueni' tamo vodom, hranom ili vazduhom, igraju u njemu ulogu
uljeza, 'maskiranih' samo spoljanjom slinou (to jest slinou elektronskih

opni), zahvaljujui kojoj pred ivim tkivom, nesposobnim za takve diferencijacije,


'glume' kao da su obine, normalne estice, koje ne generiu zraenje. Svaka
njihova 'eksplozija', svaka vrsta nuklearnog raspada takvog nezvanog gosta
predstavlja za ivu eliju mikroskopsku katastrofu - uvek tetnu, ma koliko bila
malog stepena.
Meutim, abokreina bez takvih procesa nije mogla da proe, oni su bili njena
hrana i vazduh, jer joj drugi izvori energije nisu bili potrebni, i ak nije mogla da ih
koristi. abokreina je postala temelj zgrade hipoteza, prave Vavilonske kule, na
alost, jer su se toliko meu sobom razlikovale.
Prema najprostijim hipotezama abokreina je bila protoplazma iz koje su
graeni poiljaoci zvezdanog koda. Za njenu proizvodnju upotrebljen je, kao to
sam podvukao, samo neveliki deo - koji sigurno nije prekoraivao 3-4% celokupne kodne informacije, onaj koji je uspeno 'preveden' na operaciju sinteze.
Pristalice prvog pogleda smatrali su da je ceo kod opis jednog Poiljaoca, i kad bi
polo za rukom da se on u celini realizuje, pred nama bi stala iva i razumna
individua poreklom iz galaksijske civilizacije, telegrafski poslata u zemaljske
prijemnike putem struje neutrinske emisije.
Prema drugim, priblinim pretpostavkama poslat je ne toliko 'atomski lini
opis', zrelog organizma sa zvezda, koliko neka vrsta klice, jajeta sposobnog za
razvoj, ili pak ploda. Mogao je to biti i plod odgovarajue programiran nasledno, i
kad bi bio materijalizovan na Zemlji, mogao bi se pokazati za ljude kao partner
ravan po kompetencijama, kao ona zrela individua iz prve varijante.
Nisu izostali ni radikalno drugaiji pristupi. Prema drugoj jednoj njihovoj grupi
ili familiji (jer je hipoteze svakoga kruga povezivala svojevrsna srodnost) kod ne
opisuje nikakvu 'osobu', nego 'informacionu mainu', znai neku vrstu orua, a ne
predstavnika rase koja ga je poslala. Jedni su u takvoj maini videli neto poput
biblioteke ili 'plazmatskog kontejnera pamenja' izgraenog od abokreine; to bi
pamenje, uostalom, moda bilo kadro da povezuje sadrine koje se u njemu
nalaze, i ak da 'raspravlja' o njima. Drugi su pak u njoj videli pre nekakav
'plazmatski mozak', brojanog ili meanog tipa, koji nee moi da daje odgovore
na pitanja to se odnose na Poiljaoca, ali koji na neki nain predstavlja 'tehnoloki

poklon', a kod je pak in uruivanja - kroz prazninu - jednoj civilizaciji od druge


civilizacije njenog najsavrenijeg instrumenta za preobraaj informacije.
Sve te hipoteze imale su, dalje, svoje 'crne' ili ak 'demonske' verzije, koje su,
kako su neki govorili, poticale iz prekomernog itanja knjiga nauno-fantastine
sadrine. Ono to je poslato, bez obzira na to da li je to trebalo da bude 'individua',
'plod' ili 'maina', moralo bi, po njima, posle materijalizovanja da tei da ovlada
Zemljom. I opet se unutar toga segmenta 'verovanja' javljala podela - jer su jedne
pristalice teorije 'ovladavanja Zemljom' smatrale da je re o 'aktu invazije'
planiranom u Galaksiji, a drugi - da je to ba akt 'kosmike naklonosti', poto se na
taj nain visoke civilizacije prihvataju obavljanje 'akuerske intervencije' u pogledu
drugih - olakavajui raanje 'savrenije' drutvene strukture, u interesu lokalnom,
a ne u interesu Poiljalaca.
Sve ove hipoteze (bilo ih je jo i vie) za mene su bile i lane, ali i besmislene.
Smatrao sam da zvezdani kod ne odreuje ni 'plazmatski mozak' ni 'informacionu
mainu', ni 'organizam', ni 'embrion', poto objekt njime obeleen uopte ne
figurira u kategorijama naih pojmova; da je to plan crkve poslat australopitecima,
biblioteka ustupljena neandertalcu. Smatrao sam da kod nije bio namenjen
civilizaciji koja stoji na tako niskom razvojnom stepenu kao naa, i da stoga
neemo s njim moi nita da uinimo.
Nazivali su me zbog toga nihilistom, a Vilijem Ini je javljao svojim stareinama
da sabotiram Projekt - o emu sam saznao iako nemam sopstvenu prislunu mreu.
Radio sam ve gotovo mesec dana na Glasu Gospodara kad nam se on prikazao
u potpuno novoj svetlosti zahvaljujui radovima ekipe biologa. Imali smo u
Projektu takozvanu Knjigu Malog Psa, u koju je svako mogao da upisuje svoje
postavke, kritiku tuih hipoteza, sopstvene planove, ideje ili i rezultate istraivanja.
Rezultat biologa zauzeo je u njoj poasno, a ko zna da li ne i centralno mesto.
Ramniju je pala na um pomisao da sporovede oglede sasvim drugaijeg karaktera
od onih koji su apsorbovali njegove kolege. Ramni je (sem Renhorna) bio u
Projektu jedan od malobrojnih naunika starije generacije: ko nije itao njegov
Nastanak oveka taj nita ne zna o evoluciji. Traio je uzroke razuma - i nalazio ih
u onim sticajima sluajnosti koje, neutralne u deavanju, dobijaju potom, u
svetlosti unatrag usmerene misli, podrugljiva znaenja, samim tim to se

ljudoderstvo pokazuje kao saveznik umnog razvitka, lednika ugroenost - kao


premisa prakulture, glodanje kostiju - kao nadahnue za nastanak orua, a jo od
riba i gmizavaca preuzeto spajanje rasplodnih organa sa organima pranjenja topografska okosnica ne samo erotike, nego i metafizika koje osciliraju izmeu
blaenja i aneostva. Iz izlomljene linije evolucije izvukao je sav njen sjaj i bedu,
pokazujui kako serije sluajnosti u svojim skretanjima prerastaju u prirodne
zakone. Ta knjiga najvie ipak zauuje duhom saoseanja koji je proima, iako
nigde nije izraen expressis verbis.
Ne znam kako je Ramni doao na svoju veliku ideju. Na pitanja je odgovorao
samo gunanjem. Njegova ekipa se bavila ne samo 'pismom' zapisanim na
trakama, ve i 'originalom' - to jest samom neutrinskom emisijom koja je stalno
pristizala s neba. Pretpostavljam da je Ramni razmiljao o tome zato je upravo
neutrinska struja izabrana od strane Poiljalaca da bude nosilac informacije. Kao
to sam rekao, postoji prirodna nebeska neutrinska emisija - koja potie sa zvezda.
Ona koja zahvaljujui odgovarajuoj modulaciji nosi 'pismo', predstavlja samo
veoma uski pojas ove celine. Ramni je morao razmotriti da li je pojas (koji
odgovara pojmu 'talasne duine' u radio-tehnici) izabran od strane Poiljalaca
sluajno, ili su iza te odluke stajali neki posebni razlozi. Planirao je, dakle, seriju
ogleda u kojima je bezbroj supstanci podvrgavano jednom - delovanju obinog
neutrinskog zraenja zvezda, a drugi put - zraenju emisione struje 'pisma'. Mogao
je to da ini poto je dalekovidi Belojn, posegavi duboko u vladinu kasu, snabdeo
Projekt kompletom neutrinskih invertora s visokim stepenom deljenja. Sem toga,
zraenje koje pada s neba pojaavano je nekoliko stotina miliona puta. Fiziari su u
tu svrhu izgradili odgovarajue amplifikatore.
Neutrini su najprodornije elementarne estice. Sve, a naroito niskoenergetske,
mogu tako dobro da prosecaju galaksijska prostranstva kao i bezbrojna materijalna
tela, planete, zvezde, jer je materija za njih neuporedivo prozranija nego staklo za
svetlost. Otvoreno govorei, nije trebalo da ovi eksperimenti daju rezultat dostojan
panje. Dogodilo se ipak drugaije.
U komorama smetenim na dubini od etrdeset metara (bilo je to, kao za
eksperimente s neutronima, veoma plitko) stajali su mamutski pojaivai,
prikljueni za invertore. Sve jae koncentrisani neutrinski mlaz koji je izbijao iz
metalne ipke debljine olovke, pogaao je razliita tela: tena, vrsta, gasna, koja

su postavljena na njegovom putu. Prva serija eksperimenata u kojima su na taj


nain ozraivane najrazliitije supstance prirodnom nebeskom emisijom, nije dala,
kao to se oekivalo, nikakve zanimljive rezultate.
Meutim, neutrinski pramen koji je sainjavao nosioca 'pisma', ispoljio je
zauujuu osobinu. Od dveju grupa visokomolekularnih rastvora hemijski trajnija
pokazala se ona grupa koja je podvrgnuta zraenju. Podvlaim da obini neutrinski
'um' nije posedovao takvo dejstvo. Imao ih je samo mlaz koji je modulirala
informacija. Bilo je to kao da su njegovi neutrini, koji sve probijaju nevidljivom
kiom, ulazili u neke - za nas neuhvatljive i nepoznate - odnose s esticama
koloida, i time ga inili neosetljivim na delovanje inilaca koji su normalno
uzrokovali raspad njihovih velikih molekula, izazivali paranje i pucanje po
avovima hemijske veze. Kao da je ta neutrinska emisija 'favorizovala' velike
molekule specijalne vrste, kao da je doprinosila da u vodenoj sredini, umereno
proetoj specifinim supstancama, nastaju one atomske konfiguracije koje ine,
kako bi se reklo, hemijski kostur ivota.
Neutrinski mlaz kojim je do nas stizalo 'pismo' bio je previe razreen, da bi se
slian efekat mogao otkriti neposredno. Tek njegovo zgunjavanje vie stotina
miliona puta dopustilo je da se taj efekat ugleda - u rastvorima ozraivanim tokom
itavih sedmica. Ali iz toga se nametao zakljuak da i nepojaana emisija ima istu
osobinu, 'naklonjenu ivotu', ali je ispoljava samo u periodima koji se ne broje
nedeljama, ve radije - milionima godina. Ve u preistorijskoj prolosti je ta
sveprodorna padavina poveavala, iako samo na parcijalan nain, izglede za
nastanak ivota u okeanima, poto je neke tipove velikih estica okruivala kao
nekim nevidljivim oklopom, inei ih otpornim na haotino bombardovanje
braunovog kretanja. Zvezdani signal sam nije stvarao ivot, nego ga je samo
potpomagao u njegovoj najranijoj, najelementarnijoj fazi, samim tim to je onome
to se jednom spojilo, oteavao raspad.
Ramnijev saradnik, fiziar Meler, pokazujui mi rezultate ovih eksperimenata,
posluio se uporeivanjem Poiljalaca s pevaem koji je kadar da tako pesmom
zapljusne au koju dri pred ustima, da se ona rasprsne pod uticajem nastajue
rezonance glasovnih treperenja. Ono o emu peva ovaj peva sigurno nema
nikakve veze s takvom posledicom pevanja; i slino, kroj, boja i vrstina papira na
kome je napisano za nas pismo, ne mora se ni u kom konkretnom nainu odnositi

na njegovu sadrinu. Ali jednako dobro moe nastati takva veza izmeu prave
informacije i njenog materijalnog nosioca, jer kad otkrijemo malo, suptilno
naparfemisano pisamce od ene, u stvari ne oekujemo da emo u njemu nai
gomilu psovki, ili nacrt gradske kanalizacione mree. O tome da li veza moe da
postoji, kao i o tome da li ona ima neko specijalno znaenje, obino odluuje
kultura, kao mesto na kome dolazi do uspostavljanja veza. Ramni-Melerov efekt
predstavlja jedno od naih najveih dostignua, i istovremeno, kao to se obino u
Projektu deavalo, jednu od najosobenijih tajni, koje su istraivaima odgonile san
iz oiju. Broj hipoteza koje su izbile na tome mestu nije uopte bio manji od broja
onih hipoteza koje su, poput vinove loze, obavijale supstancu 'izvedenu' iz prave
informacije, to jest iz sadrine zvezdane poruke - hou rei iz abokreine. Da li je
izmeu ove 'nuklearne sluzi' i 'biosimpatije' neutrinskog koda postojala veza, i ako
jeste, ta ona znai - to su bila pitanja!
8.
Inicijatori moga uvlaenja u Projekt bili su Belojn, Ber i Protero. Kao to sam
uvideo tokom prvih nedelja, zadatak koji mi je u poetku postavljen, ovenan
uspehom koji se nije oekivao, nije bio glavni uzrok moga kooptiranja u Nauni
savet. Strunjaka, i to najboljih, imao je Projekt dosta; stvar je bila u tome to nije
raspolagao pravim strunjacima, a takvih na svetu nije bilo. Ja, koji sam ve toliko
puta izdao istotu svoje matematike prenosei se iz jedne discipline u drugu, u
velikom domenu koji se irio od kosmogonije do etologije, ne samo to sam pri
tom liznuo svakojaka znanja, to nije bilo najvanije, nego sam tokom ponavljanih
prenoenja navikao na ikonoborake postupke.
Kao doljaku spolja, koji se nije srdano vezao za svete i osvetane zakone
terena u koji sam kroio, meni je najlake padalo da osporavam ono na ta drugi,
koji su vrsto sedeli u datoj nauci, nisu mogli da dignu ruku. Stoga se meni
deavalo da ee nego da gradim, ruim zateeni poredak, plod napora
nastavljanih s najveom upornou. Upravo takvog oveka eleli su rukovodioci
Projekta. Veina ljudi u njegovim ekipama - a naroito prirodnjaci - bili su spremni
da nastavljaju dotadanje radove ne obzirui se mnogo na to da li e se oni uklapati
u monolitnu celinu koja odgovara ovome informacionom molohu stiglome sa
zvezda, koji je rodio bezbroj zanimljivih posebnih problema i realno vodio - dao
sam primere za to - ka novim znaajnim otkriima.

Istovremeno su ipak efovi, ona velika etvorka, poinjali moda, mada ne jo


sasvim razgovetno, da uviaju kako je ve u toku rad na takvom istraivanju drveta
iza koga nestaje, sve tee uhvatljiva, slika ume; da rutina, ve estito izmerena i
savreno efikasna u svom toku sistematskog delanja moe progutati sam Projekt,
rastopiti ga u moru pojedinanih injenica i priloga, a samim tim bie izgubljena
ansa da se obuhvati ono to se dogodilo. Zemlja je dobila znak sa zvezda, vest
tako punu sadrine, da su se iz nje iskljucanim mrvicama mogle hraniti bezbrojne
ekipe istraivaa tokom niza godina, a istovremeno se sama ova vest rasplinjavala
u maglini ija je neshvatljivost, zaklanjana mnotvom malih dostignua, postajala
sve manje razdraljiva. Moda su naprosto delovali odbrambeni psihiki
mehanizmi, moda navike ljudi usmerenih na to da stiu do pravilnih pojava, a ne
do postavljanja pitanja o uzrocima koja su upravo te, a ne druge neke pravilnosti,
ovaplotila u svet.
Odgovore na takva pitanja trebalo je po tradiciji da daju filofozija, religija, a ne
prirodnjaci - naunici koji se brane od iskuenja da razumeju motive skrivene iza
stvaranja. Ali ovde je bilo sasvim drugaije: stav odgonetaa motiva, diskreditovan
u istorijskom razvitku empirijskih nauka, postao je poslednji koji je jo mogao
obeavati nadu u pobedu. Svakako, pripisivanje celovitih motiva onome to je
uzrokovalo osobine atoma, i dalje je bilo obuhvaeno metodolokom zabranom, ali
neka - ma i najdalja - slinost Poiljalaca koda s njegovim primaocima bilo je neto
vie od tlapnje koja umiruje misao; bila je to hipoteza na ijoj se otrici
odmeravala sudbina celog Projekta. I u to sam bio uveren od prvog trenutka kad
sam stupio nogom na teren naselja MAVO - da e odsustvo svake slinosti uiniti
nemoguim razumevanje zvezdane poruke.
Nijednoj pretpostavci o prirodi vesti nisam verovao ni za trenutak.
Pretelegrafisana individua, plan 'velikog mozga', plazmatske 'informacione
maine', sintetikog 'vladaoca' koji je trebalo da ovlada Zemljom - sve su to bile
pozajmice iz onog ubogog arsenala koncepata kojima je raspolagala civilizacija u
njenoj tekuoj tehnolokoj verziji. Te su koncepcije, slino kao i teme fantastinih
romana, bile odraz drutvenog ivota, i to pre svega u njegovom amerikom vidu,
iji je izvoz van granica Sjedinjenih Drava uspeo sredinom stolea. Bile su to ili
moderne novosti, ili fantazije izgraene na principu igre 'mi njih, ili oni nas' - i
nikad mi se plitkoa fantaziranja, njegova prikovanost za Zemlju u uskoj pukotini

istorijskog vremena nisu otkrili otvorenije no kad sam sluao o tim hioptezama,
prividno smelim, a u sutini rastuujue naivnim.
Za vreme rasprave kod glavnog informacioniste Projekta, doktora Makenzija,
kad sam uspeo - izvrtanjem takvih ideja - da razljutim prisutne, jedan od mlaih
Makenzijevih saradnika upita me ta je onda singal po mome miljenju, jer iz
energinosti mojih negiranja proistie da to moram znati.
"Moda Otkrovenje", odgovorih. "Sveto pismo ne mora biti odtampano na
papiru i povezano u platno sa pozlaenim slovima. Moe da bude i plazmatska
masa... makar i abokreine."
Nisam to rekao ozbiljno, no oni koji su svoje neznanje bili spremni da razmene
za bilo ta, samo ako nosi privid sigurnosti, poee odista da razmiljaju o mojim
reima. I odmah im se sve lepo sredilo: da je to Re koja postaje Telo... (u pitanju
je bio efekat 'pogodovanja biogenezi', poznat kao Ramni-Melerov efekat), da
pobude koje nekog navode da potpomae razvoj ivota u galaksijskoj skali, ne
mogu biti 'pragmatine', koristoljubive, tehnike... jer da bi se tako postupilo, treba
najpre biogenezu - u celom Kosmosu - priznati kao poeljnu i dobru pojavu. Da je
to nekako akt 'kosmike naklonosti' koji se - s te strane posmatran - pokazuje kao
objavljivanje (ali delatno, aktivno, realno uspeno) 'Dobre Novosti', izuzetan po
tome to je kadar za samorealizaciju - bez okretanja prema njoj uiju voljnih da je
sasluaju.
Napustio sam ih tako grozniavo raspaljene da nisu ak ni primetili moj
odlazak, i vratio sam se u svoju sobu. Jedino u ta sam bio siguran postao je
Ramni-Melerov efekat: zvezdani kod poveavao je verovatnou ivotnog
stvaranja. Biogeneza je sigurno i bez njega bila mogua - samo tada posle dueg
vremena i valjda u manjem procentu sluajeva. Taj zakljuak imao je u sebi neeg
potkrepljujueg - poto sam stvorove koji su tako delovali odlino shvatao.
Da li se moglo smatrati da je ta isto materijalna, ivotodajna strana signala
potpuno nezavisna, totalno odseena od njegove sadrine? To da on nije
predstavljao uopte nikakvu informaciju 'sa smislom', sem svoga 'protekcionog'
odnosa prema ivotu - bilo je nemogue. Dokaz je makar abokreina. Pa onda zar
se ta sadrina nalazila u nekoj paraleli s onim to je inio njen nosilac? Bio sam
svestan toga koliko je muljevit teren na koji stupam; koncepcija koda kod poruke

koja je takoe svojom sadrinom trebalo da 'usrei', 'da ini dobro' - nametala se
ve sama po sebi. A da li se ipak - kao to lepo stoji kod Voltera - kad padiahu
voze ito, kapetan brine o tome kakve pogodnosti uivaju mievi na brodu?
Gosti iz spoljnog sveta nisu kod nas nosili naziv VIP ('Very important persons'),
nego FM, od 'Feeble Minded'. Taj naziv iskovan je ne toliko zbog zadovoljenja
opteg miljenja o duhovnoj slabosti svih vanih osoba, nego prosto zato to smo
se borili s neprilikama koje su nastajale kad je probleme tipine za Projekt trebalo
izloiti ljudima koji nisu poznavali struni jezik nauke. Da bismo im uinili
dostupnim problem odnosa 'ivotodajne forme' zvezdane poruke prema njenoj
'sadrini' - iz koje smo zasad izveli samo Gospodara Muha - izmislio sam sledee
poreenje.
Recimo da e slaga sloiti na linotipu stih od metalnih slova. Taj sih ima
odreeno jeziko znaenje. Ali osim toga moe jo biti i tako da ako se preko
metalnih slova pree odgovarajuim elastinim dletom, nastaje zvuk koji sluajno
moe imati vrednost harmoninog akorda. Bilo bi ipak potpuno neverovatno da bi
se tako nastavi zvuci sloili - zahvaljujui najistijem sluaju - u prve taktove
Betovenove Pete simfonije. Kad bi se to desilo, pre bismo mislili da ova
muzikalnost nije izazvana sluajnou, nego da je neko namerno slova poredao
upravo tako, birajui njihove prave razmere i razmake izmeu njih. Ono to bi kao
'pobona harmonija zvukova' bilo za odliveni tamparski slog veoma malo
verovatno, za poruku kakvu je predstavljalo zvezdano pismo predstavljalo je ve
neverovatnou ravnu nemogunosti.
Drugim reima, ivotodajnost ove poruke nije mogla biti stvar sluaja.
Poiljalac je morao smiljeno dati takve modulovane treptaje neutrinskom
zraenju, da bi ono ispoljilo osobinu 'pogodovanja biogenezi'. Elem, to simultano
prisustvo 'forme' i 'sadrine' ini se da je neumoljivo zahtevalo specijalna
objanjenja, a najprostija pretpostavka je sugerisala da poto 'forma' pogoduje
ivotu, i sadrina mora da bude nekako - slino - 'pozitivna'. Ako se meutim
odbacivala hipoteza o takvoj 'svenaklonosti' koja je 'neposrednom ivotodajnom
delovanju' prikljuila odgovarajuu sadrinu pisma kao takvu koja 'pogoduje
primaocima', onda se bilo nekako osueno na dijametralno suprotni koncept po
kome je Poiljalac poruke 'dobronamerne' zbog svoje 'ivotodajnosti' - dostavljao
(dijaboline) sadrine koje su primaocima mogle da nanesu propast.

Ako kaem da 'se bilo nekako osueno na dijabolinu interpretaciju', to nije


zato to bi moje miljenje bilo moda ba takvo: ja naprosto beleim ono to se u
Projektu stvarno deavalo. Upornost koja se ispoljavala u stvaranju hipoteza vidi
se, uostalom, u svim objavljenim izvetajima koji priaju istoriju MAVO'-a. Ta
upornost je uvek imala dva pola: ili je 'pismo' trebalo da bude akt 'zatitnike
dobronaklonosti', akt saoptavanja instrumentalnog znanja koje naa civilizacija
smatra najviim dobrom, ili pak - akt veto kamuflirane agresije: ako bi ono to
treba da nastane preko materijalizacije 'pisma' teilo ovladavanju Zemljom,
oveanstvom, ili ako bi teilo ak Zemljinom unitenju. Uvek sam se
suprotstavljao takvoj bespomonosti nagaanja. Poiljaoci su mogli, na primer, biti
razumna stvorenja koja su se koristila time to im se pruila 'energetska prilika':
nekad su pokrenuli 'biofilnu emisiju', a potom su se, u elji da uspostave vezu s
razumnim stanovnicima planeta, iz obine tednje, umesto da specijalno grade
odailjae, posluili energetskim izvorom koji je ve radio, i na neutrinski tok
naslojili izvesni tekst koji s njegovim 'ivotodajnim' karakterom nije morao da ima
nieg zajednikog. Slino tome ni smisao telegrama koji aljemo ne stoji ni u
kakvoj jednoznanoj vezi sa svojstvima elektromagnetnih talasa beinog
telegrafa.
Ma kako da se to moglo pomisliti; kod nas nije vladalo takvo miljenje. ak su
nastale veoma dovitljive hipoteze - da, na primer, 'pismo' deluje 'u dva nivoa'.
Proizvodi ivot poput batovana, bacajui zrno u zemlju; potom ipak dolazi
ponovo da proveri je li plod koji raste 'pravi'. Pismo je trebalo ba na svom
'drugom' nivou, to znai sadrajno, da bude ekvivalent povrtarskih makaza - kao
inilac to likvidira 'degenerisane psihoide'. Znailo je to da Poiljaoci bez
oprotaja i milosti hoe da unite one civilizacije nastale evolucijskim putem, koje
se ne razvijaju 'kako treba', znai, na primer, takve koje ine klase onih 'to se
meusobno prodiru', 'destruktivne' i tako dalje. Bdeli su znai nekako nad
poetkom i krajem biogeneze, nad korenima i kronjama evolucionog stabla.
Sadrajna strana pisma trebalo je da jedan tip primaoca obdari nekom vrstom
britve kako bi njome sam sebi presekao grlo.
Tu sam matariju odbacio. Sliku civilizacije koja 'degenerisane' ili 'nedovoljno
razvijene' treba na taj nain da uniti, smatrao sam samo jo jednom projekcijom u
zagonetku pisma kao 'asocijativnog testa', projekcijom strahova svojstvenih naem
vremenu, i niim vie. Ramni-Melerov efekt kao da je svedoio o tome da

Poiljalac smatra da je egzistencija, kao ivot, neto 'dobro'. Ali na sledei korak na pripisivanje 'intencionalne dobrote' ak i informacionoj 'podstavi' koda - ve se
nisam usuivao, isto kao to se nisam usuivao ni da joj pridajem negativni znak.
'Crne' pomisli nastale su kod njihovih tvoraca mehaniki, kad su ono to nam je
uruivano putem pisma primili kao dostojno samo danajskog dara: kao instrument,
ali takav koji e Zemlju porobiti, kao bie, ali koje treba da nam se nametne u
svojstvu vladaoca.
Sve te koncepcije bezglavo su skakale izmeu avolstva i aneostva kao muhe
izmedu dva okna. Pokuavao sam da se stavim u Poiljaoevu situaciju. Ne bih
poslao nita to bi moglo da bude iskorieno suprotno mojim na merama. Dati
bilo kakva orua ne znajui kome se daju, isto je to i deci deliti bombe. Pa ta je
onda poslato? Plan idealnog drutva, snabdeven 'gravurama' koje za to drutvo
predstavljaju energetske izvore (u obliku Gospodara Muha)? Ali takav plan je
sistem koji zavisi od sopstvenih elemenata, odnosno od pojedinih bia. Ne moe
postojati jedan, optimalan za sva mesta i vremena. Takav plan mora uzeti u obzir i
specifinu biologiju - a ja nisam verovao da ovek u tom pogledu predstavlja neku
kosmiku konstantu.
U poetku mi se nije inilo da je 'pismo' moglo predstavljati poruku koja je
deli 'meupulanetarnog razgovora' koji smo sasvim sluajno uhvatili. To se,
naime, nije slagalo sa postojanim ponovljanjem emisije; jer razgovor ne poiva na
tome to bi jedan partner stalno iznova, godinama, ponavljao stalno jedno i isto, od
poetka. No tu je opet ulazila u igru vremenska skala; poruka je u neizmenjenom
vidu stizala na Zemlju najmanje od pre dve godine - to je bilo sigurno. Moda su
meusobno 'razgovarali' automatski ureaji, i aparatura jedne strane je svoj
odgovor slala sve dok ne primi lozinku da je iskaz primljen? U tom sluaju
ponavljanja su mogla trajati i hiljadu godina, ako su samo civilizacije koje vode
razgovor bile dovoljno jedna od druge udaljene. Nismo apsolutno znali ne mogu li
se na 'ivotodajnu emisiju' naslojavati razliite sadrine - to je a priori bilo sasvim
verovatno.
Uprkos tome verzija 'oslunutog razgovora' izgledala je krajnje neverovatna.
Ako 'pitanja' deli od dobijenih 'odgovora' vreme koje se rauna na vekove, teko je
takvu razmenu informacija nazvati 'razgovorom'. Pre se valjalo nadati tome da e
svaka od 'strana' saoptavati drugoj bitne podatke o sebi. Trebalo je, dakle, primati

ne jednu emisiju, nego najmanje dve. Tako ipak nije bilo. Neutrinski 'etar', ukoliko
su na to ukazivali astrofiziarski ureaji, bio je savreno prazan - sem ovog jednog
transmisionog pojasa. Bila je to valjda najtvra ljuska zagonetnog oraha.
Najprostije objanjenje govorilo je da nema ni razgovora, ni dveju civilizacija, ve
da postoji samo jedna civilizacija, ona koja alje izotropski signal. Pri takvoj
konstataciji trebalo je ponovo vratiti se na lupanje glave oko dvojnosti ovog
signala... da capo al fine.
Svakako, pismo je moglo sadrati neto relativno prosto. Moglo je, na primer,
biti samo shema maine za uspostavljanje veze s Poiljaocima. To bi onda bio 'plan
odailjaa' - na 'elementima' tipa abokreine. Mi, kao malo dete koje teko
premilja nad shemom radioaparata, nismo uspeli da sastavimo nita vie sem
nekoliko najprimitivnijih rafia. Mogla je to biti 'ovaploena' psihokosmogonijska
teorija koja otkriva kako nastaje, kako je rasporeen i kako funkcionie razumni
ivot u Metagalaksiji. Kad su se odbacivale 'manihejske' predrasude, kao sugestije
koje nam doaptavaju kako nam Poiljalac mora eleti ili zlo, ili dobro (ili 'dobro i
zlo' istovremeno, na primer, kad bi po svojim kriterijumima bio prema nama
intencionalno 'dobar', a po naim - 'zao') - odgonetanje je davalo sve slobodnije
ideje sline pomenutim, i postajalo movara ne manja od onog profesionalnog
suenja koje je empiriare Projekta zarobilo u zlatnim kavezima njihovih
senzacionalnih otkria. Smatrali su, bar neki, da e se preko istraivanja Gospodara
Muha moi najzad prodreti do sutine tajne Poiljalaca - kao preko niti do
klupeta. Ja sam smatrao da je to drugostepena racionalizacija: poto nisu imali
nita sem Gospodara Muha, grevito su ga se drali u svom istraivanju. Dao bih
im za pravo da je u pitanju bio prirodoznanstveni problem - ali pred nama je stajao
drugi; iz hemijske analize mastila, kojim je napisano pismo to nam je upueno,
nikad se nee zakljuiti kakav je bio intelektualni karakter onoga koji je pismo
pisao.
Moda je trebalo biti skromniji u namerama i odgonetati namere Poiljalaca
postepenim priblienjima? No tu se vraalo gorue pitanje, zato su spojili ujedno
poruku namenjenu razumnim primaocima, i biofilno dejstvo?
Na prvi pogled to je izgledalo neobino, ak i zauujue. Najpre, opta
razmatranja ukazivala su na to da civilizacija Poiljalaca mora da je neverovatno
stara. Emisija signala - izraunali smo to priblino - zahtevala je potronju sile

ravne u najmanju ruku sunanoj. Takav izdatak ne moe biti nevaan ak ni za


drutvo koje raspolae visoko razvijenom astroinenjeringom. Znai da su
Poiljaoci delovali u ubeenju da je takva 'investicija' - ma koliko ila u druge
svrhe - isplativa u smislu: realne, ivotodajne efikasnosti. Ali u dananje vreme
planeta na kojima vladaju uslovi koji odgovaraju zemaljskim uslovima od pre etiri
miliarde godina, u celoj Metagalaksiji ima relativno malo. ak veoma malo.
Metagalaksija je, naime, zvezdani ili maglini organizam vie nego zreo; za jedno
milijardu godina poee da se 'kloni ka starosti'. Mladalako razdoblje bujne i
silovite planetogeneze u njoj je ve prolo. Iz njega se upravo izdvojila, izmeu
ostalih, Zemlja. Poiljaoci su to morali znati. Jer ovaj svoj signal oni ne alju od
pre nikoliko hiljada ili ak nekoliko miliona godina. Plaio sam se - teko je
drugaije nazvati oseanje koje je pratilo takve misli - da to ine moda i due od
nekih milijardu godina! Ali ako je tako, onda se - ako ostavimo po strani problem
to nikako nismo kadri da zamislimo u kakvu se tvorevinu u stvari preobraava
drutvo posle tako stravino dugog geolokog vremena - odgovor na pitanje o
uzroku 'dvostranosti' signala pokazivao kao krajnje jednostavan, ak trivijalan.
Mogli su od najdavnijih vremena slati 'ivotodajni faktor' - a kad su reili da se
bave meuplanetarnim uspostavljanjem komunikacije, umesto da grade specijalne
tehnologije i odailjae, bilo je dovoljno da iskoriste tok emisije koja je ve
odlazila u Kosmos. Bilo je dovoljno da se na odgovarajui nain, dopunski,
modulira postojei pramen. Znai, ovu su nam zagonetku zadali iz proste,
inenjerske tednje? Jer problemi kakve je postavljao program modulacije mora da
su tehniki i informaciono bili strahoviti. Svakako, za nas bi bili, ali za njih? Tu
sam ponovo gubio tle pod nogama. Istraivanja su, meutim, nastavljana: vreni su
pokuaji da se na nebrojene naine 'informaciona frakcija' signala odeli od
'biofilne'. U tome se nije uspelo. Bili smo bespomoni, ali jo ne rezignirani.
9.
Pred kraj avgusta osetio sam se duhovno toliko jalovim, kao valjda nikad pre.
Stvaralaki potencijal, sposobnost pokretanja problema, menja se u oveku u
plimama i osekama, s kojima je teko biti naisto. Nauio sam da primenjujem kao
neku vrstu testa itanje mojih vlastitih radova, onih koje smatram najboljima. Ako
zapazim u njima spoticaje, praznine, ako vidim da je stvar mogla biti obavljena
bolje, proba se smatra uspenom. No ako sopstveni tekst itam ne bez divljenja, to
oznaava da sa mnom nije dobro. To se desilo ba na prelomu leta. Iz dugogodinje

prakse znao sam da mi je potrebna razonoda, a ne odmor. Stoga sam ee


navraao doktoru Rapaportu, svome susedu, esto na vieasovne razgovore. O
samom zvezdanom kodu govorili smo retko i malo. Jednom sam ga zatekao pored
velikih paketa, iz kojih su ispadale zgodne, bletave arene knjiice sa
velianstvenim omotima. Pokuavao je da kao 'generator raznorodnosti', koje nam
je nedostajalo u koncepcijama, iskoristi plodove knjievne mate - onu naroito u
Sjedinjenim Dravama popularnu knjievnu vrstu koja usled upornog nesporazuma
nosi naziv Science-Fiction. Nikad jo nije bio itao takve knjige; bio je ljut, ak i
uvreen, jer su ga razoarale svojom jednostavnou. "U njima ima svega osim
mate", ree mi. Svakako je dolo do nesporazuma. Autori tobonjih naunih bajki
dostavljaju publici ono to ona eli: truizme, uhodane istine, stereotipe dovoljno
preobuene, dovoljno bizarne, da bi primalac mogao istovremeno da se pogrui u
bezbedno uenje, i da ostane neizbaen iz svoje ivotne filozofije. Ako u kulturi
postoji progres, onda je on pre svega pojmovni, a u to literatura, naroito
fantastina, ne dira.
Razgovori sa doktorom Rapaportom bili su za mene dragoceni. On je svoja
miljenja formulisao sa grabljivou i bezobzirnou koje bih rado prisvojio. Teme
naih diskusija bile su ake: raspravljali smo o oveku. Rapaport je bio pomalo
'termodinamiki psihoanalitiar', i govorio je, na primer, da se u stvari svi osnovni
motori koji oveka prisiljavaju na akciju mogu izvesti neposredno iz fizike - ako se
ona samo dovoljno iroko shvati.
Tenja ka destrukciji moe se izvesti ravno iz termodinamike. ivot je prevara,
pokuaj malverzacije, napor da se zaobiu zakoni, odnekud neizbeni i neumoljivi;
ono to je izolovano od ostalog sveta, odmah ide na put raspada, to je kosina koja
vodi u normalno stanje materije, u postojanu ravnoteu, koja oznaava smrt. Da bi
trajalo, mora se pothranjivati redom, a poto ga - visoko organizovanog - nema
nigde sem u ivotu, osuen je na samoprodiranje; treba unitavati da bi se ivelo,
hraniti se redom koji je utoliko hrana ukoliko doputa da bude razoren. Takvu
pravilnost ne ustaljuje etika, nego fizika.
Prvi je to valjda primetio redinger, ali on, zaljubljen u svoje Grke, nije zapazio
ono to se, oslanjajui se na Rapaporta, moe nazvati sramotom ivota,
imanentnom manom, ukorenjenom u samoj strukturi realnosti. Oponirao sam
pozivajui se na fotosintezu biljaka; one ne unitavaju, ili bar ne moraju da

unitavaju druge ive organizme, zahvaljujui konzumiranju sunanih kvanta; na


ta je Rapaport odgovarao da je ceo ivotinjski svet parazit biljnoga sveta. Drugu
ovekovu odliku, onu uostalom koja mu je zajednika gotovo sa svim
organizmima, spolnost, Rapaport je takoe filozofirajui na svoj nain, izvodio iz
termodinamike statistike, iz njenog informacionog ogranka. Nered koji vreba na
svaku sreenost ini da informacija u saoptavanjima uvek podlee deformaciji da
bi se spreilo dejstvo smrtnoga uma, da bi se irio trenutno osvojeni red,
neophodno treba meusobno uporeivati 'nasledne tekstove'; takva konfrontacija,
'iitavanje' koje ima za cilj uklanjanje 'greaka', predstavlja ba opravdanje i uzrok
nastanka dvospolnosti. Znai, u informacionoj fizici transmisija, u teoriji poruke
postoje izazivai pola. Uporeivanje nasledne informacije iz svakog pokolenja bilo
je neophodnost, conditio sine qua ivot ne bi mogao da se odri, a sav ostatak
bioloki, algedoniki, psihiki, kulturni - jeste ve drugostepeni, uma
konsekvencija to je izrasla iz onog vrstog zrna, koje su formirali zakoni fizike.
Obratio sam mu panju na to da na takav nain univerzalizuje dvospolnost, ini
je konstantom Svemira; on se samo osmehnuo, nikad nije neposredno odgovarao.
U drugom nekom veku, u drugoj eposi bez sumnje bi postao strog mistik, tvorac
sistema, dok je u naem, otrenjenom prekomernou otkria koja kao granate
raznose svaku sistemsku koherenciju, istovremeno ubrzavajui vie no ikad
napredak i netrpeljivom prema njemu - bio samo komentator i analitiar.
Jednom mi je govorio, seam se, kako je razmatrao mogunost izgraivanja
neeg poput metateorije filozofskih sistema ili takvog opteg programa koji bi
dopustio da se to stvaralatvo automatizuje: odgovarajue programirana maina
najpre bi proizvodila postojee sisteme, a potom, bi, u prazninama ostalim usled
nepanje ili nedoslednosti velikih ontologa, proizvodila nove - sa umenou
automata koji proizvodi rafie ili patike. I ak se bio poduhvatio toga posla,
sastavio renik, sintaksu, pravila transpozicija, kategorijske hijejarhije, neku vrstu
metateorije tipova, semantiki doraene, ali je potom zakljuio da je zadatak jalov,
da je to zabava koja ne zasluuje dalji napor, poto iz nje nije proizlazilo nita sem
same mogunosti generisanja ovih mrea, kaveza ili zgrada, pa makar i kristalnih
palata izgraenih od rei. Bio je mizantrop, i nije nikakvo udo to je pored
njegova kreveta, kao pored moga Biblija, leao openhauer. Koncepcija koja je
ispod pojma materije stavljala pojam volje - uinila mu se zabavnom.

"Jednako dobro", govorio je, "'to' bi se u stvari moglo odrediti naprosto kao
tajna i onda bi tajna mogla da se kvantuje, rasipa, prelama kroz kristale, grupie i
razreuje; ako se opet prizna da 'volja' moe da bude totalno izoptena iz
unutranjosti oseajnih jestestava, i jo da joj se pripie neka vrsta 'samokretanja',
to jest ona sklonost ka venoj jurnjavi, koja je u atomima toliko iritirajua, jer
stvara sve same brige, ne samo matematici - ta nam u stvari brani da se pomirimo
sa openhauerom?

Tvrdio je da e vreme renesanse ove openhauerovske vizije jo naii.


Uostalom, uopte nije bio samo apologet ovog malog, besnog, izbezumljenog
Nemca.
Njegova je estetika nedosledna. Uostalom, moda nije umeo to da izrazi, nije
mu dozvoljavao genius temporis. Pedesetih godina bio sam jednom svedok probne
atomske eksplozije. Znate li, gospodine Hogarte (drugaije mi se nije obraao), da
nema nieg lepeg od boja atomske gljive? Nikakav opis, nikakve fotografije u boji
nisu u stanju da nam priblie to udo koje, uostalom, traje svega desetak sekundi, a
potom odozdo ulazi prljavtina, uvuena sisanjem, kad se vatreni mehur pone
nadimati. Potom vatrena kugla, kao otrgnuti balon, bei u oblake, i ceo svet za tren
oka postaje izvajan u crvenom - Eos Pterodaktylos... Devetnaesti vek je vrsto
verovao da ono to je ubilako mora da bude ogavno. Mi ve znamo da moe da
bude lepe od pomorandinih gajeva. Potom sve cvee deluje kao prigaeno,
mutno - i to se deava na mestu na kome radijacija ubija u deliu sekunda!"
Sluao sam ga sakriven u fotelji, a ponekad sam, priznajem, ak gubio nit onoga
to je govorio. Moj mozak, kao stari mlekadijski konj uporno se vraao na jedan i
isti put, na kod, tako da sam se namerno prisiljavao da se ne vraam na tu stranu,
jer mi se inilo da u, ako je neko vreme napustim, neto tamo moda samo
proklijati. Takve stvari su se ponekad deavale.
Moj drugi sagovornik bio je Tajhemer Dil, u stvari Dil junior, fiziar ijeg sam
oca poznavao - ali to je itava pria. Dil senior predavao je matematiku jo na
berklijskom univerzitetu. Bio je dosta poznat matematiar starijeg pokolenja,
uivao reputaciju odlinog pedagoga, kao uravnoteen i strpljiv, iako je mnogo
zahtevao od studenata - a zato nisam stekao njegovo priznanje, ne znam. Svakako

smo se razlikovali u stilu miljenja, sem toga ja sam se oduevljavao ergodikom


koju je Dil omalovaavao, ali uvek sam oseao da nisu bili u pitanju samo isto
matematiki problemi. Dolazio sam k njemu sa svojim idejama, jer kome sam se
mogao obraati? a on me je gasio kao sveu, i nehotice stavljao u stranu ono to
sam eleo da izloim, istiui istovremeno moga kolegu Mejersa. Bdeo je nad njim
kao nad ruinim pupoljkom u rascvetavanju.
Mejers je iao njegovim putem; priznajem uostalom da nije bio lo u
kombinatorici, koju sam uostalom ve tada smatrao ogrankom koji se sui. Uenik
je razvijao uiteljevu misao, te je uitelj u njega verovao - ali ipak to nije bilo tako
jednostavno. Moda je Dil oseao prema meni nagonsku, nekako animalnu
antipatiju? Da li sam bio previe nametljiv, kao previe samopouzdan u svoje
mogunosti? Bio sam sigurno glup: nita nisam shvatao, ali nisam prema Dilu
oseao ni najmanju uvredu. Svakako, Mejersa nisam trpeo i jo pamtim utljivu
satisfakciju, punu uivanja, koju sam osetio posle vie godina kad sam se sluajno
s njim sreo: radio je kao statistiar u nekoj firmi automobila, valjda u Deneral
Motorsu.
To to se Dil tako potpuno prevario u svom izabraniku nije mi ipak bilo
dovoljno. Jer ja nisam ni eleo njegov poraz, nego da se vrati vera u mene. Stoga
nije valjda bilo nekoga veeg mog mladalakog rada koji ne bih zavravao
zamiljajui kako Dilov pogled poiva na mom rukopisu. Mnogo napora stajao me
je dokaz da je Dilova varijaciona kombinatorika samo nesavrena aproksimacija
ergodike teoreme! Nijedan rad valjda, ni pre ni posle toga, ni sam doterivao s
takvim trudom; i nije ak besmislena pretpostavka da itava koncepcija skupova,
kasnije nazvanih Hogartovim skupovima, vodi poreklo iz ove tihe strasti u ijoj
sam trajnoj plimi preorao Dilovu aproksiomatiku, a potom, kao u elji da uinim
jo neto povrh toga, ma koliko da u stvari nita vie tamo nije imalo da se uradi poigrao sam se matematiara kako bih celu tu anahroninu koncepciju pogledao
nekako s visine, uzgred, iako su se mnogi od onih koji su ve tada predviali da u
nainiti veliku karijeru, udili mojim tako marginalnim interesovanjima.
Dabome, nikom nisam priznao pravi motor, skrivene motive ovog rada. emu
sam se, u stvari, nadao? Nisam ipak raunao na to da e Dil umeti da me oceni, da
e mi se izviniti zbog Mejersa, i priznati koliko se mnogo varao. Misao o nekakvoj
Kanosi toga kragujskog i kao nepromenljivog, krepkog starca bila je previe

apsurdna da bi ma i za trenutak mogla da mi se javi u glavi. Uopte nita, dakle,


nisam zamiljao u vidu unitenja. Stvar je za tako neto bila nekako previe stidna i
ograniena. esto neko cenjen, potovan, i ak od svih voljen, najvie u potaji vodi
rauna o nekome ko ravnoduno stoji van kruga oboavalaca, mada je inae moda
i drugorazredan u oima sveta, potpuno nevaan.
Ko je najzad bio Dil senior? Standardni profesor matematike kakvih u
Sjedinjenim Dravama ima na desetine. Ali takve racionalizacije nita mi ne bi
pomogle, tim pre to tada ak nisam ni za samog sebe otkrivao smisao i cilj svojih
ambicijskih idiosinkrazija. Dobijajui ipak iz tamparije ispresovane, svee, i kao u
novom blesku obasjane primerke svojih radova, postajao bih za trenutak vidovit,
javljao bi mi se pred oima suvonjav, motkasti Dil, krut, s licem nalik na lice sa
Hegelovih portreta; a Hegela nisam trpeo, nisam mogao da ga itam, jer je toliko
bio siguran u to da kroz njega govori sam apsolut, na venu slavu pruske drave.
Hegel tu, kako sad mislim, nije uopte bio vaan - poturao sam ga na mesto drugog
lica.
Izdaleka sam video Dila nekoliko puta, na kongresima i konferencijama,
zaobilazio sam ga pravei se da ga ne poznajem. Jednom mi se ak sam obratio,
utivo, zaobilazno, a ja sam se napravio da ba moram da iziem, u stvari nita
vie od njega nisam hteo - kao da mi je bio potreban samo u mati. Posle
objavljivanja moga glavnog rada sruila se bujica pohvala na moj raun, napisana
je prva moja biografija, oseao sam se bliskim neizrecivom cilju, i ba tada sam ga
sreo. Glasovi o njegovoj bolesti stigli su, dodue, do mene, ali nisam pretpostavljao
da ga je mogla ak toliko izmeniti. Ugledao sam ga u velikoj samousluzi. Gurao je
pred sobom kolica s paketima, a ja sam iao odmah za njim. Okruivala nas je
gomila. Opazio sam brzim, pritajenim pogledom njegove vreasto otromboljene,
naduvene obraze i istovremeno s prepoznavanjem pojavila se u meni neka vrsta
oajanja. Bio je to smanjen, debeo starac mutna pogleda, sa ustima koja nisu mogla
da se zatvore, s nogama koje su se vukle u velikim kaljaama; na okovratniku mu
se topio sneg. Gurao je svoja kolica, potiskivan svetom, a ja sam se urno povlaio,
kao uplaen njegovom blizinom, trudei se samo da to bre iziem, u stvari da
uteknem. U tren oka sam izgubio protivnika koji valjda nikad nije ni saznao da je
to za mene bio. Neko vreme posle toga oseao sam u sebi pusto, kao posle gubitka
nekoga bliskog. Ona vrsta razdraujueg izazova koji je prisiljavao na napetost svu
silu mojih misli, odjednom je nestala. Verovatno onaj Dil, koji je stalno iao za

mnom i preko mog ramena bacao pogled na ispodvlaene rukopise, nikad nije ni
postojao. Kad sam neku godinu kasnije proitao vest o njegovoj smrti, nita vie
nisam oseao. Ali dugo je trajalo dok se u meni nije zasvodilo to ispranjeno
mesto.
Znao sam da ima sina. Dila juniora upoznao sam tek u Projektu. Majka mu je,
ini mi se, bila Maarica, i otuda neobino ime koje me je podsealo na Temerlana.
Iako junior, nije vie bio mlad. Spadao je meu malo ostarele mladie. Ima ljudi
koji kao da su predodreeni samo za jedne godine. Belojn, na primer, bio je
programiran da deluje kao krepak starac, to je ini mi se njegov pravi oblik ka
kome uurbano tei, jer zna da tada ne samo to nee izgubiti energiju, nego e joj
jo pridati neeg biblijskog, i niko nee moi ni da posumnja u njegovu slabost.
Ima ljudi koji konzerviraju crte neodgovornog sazrevanja. Takav je bio Dil junior.
Od oca je nasledio dranje, sveano, sa prostudiranou svakog pokreta. Sigurno
nije spadao meu ljude kojima je svejedno ta se u svakom trenu deava s njihovim
rukama ili licem. Bio je takozvani 'nemirni fiziar', pomalo kao ja nemirni
matematiar, jer se stalno prebacivao iz struke u struku, i neko vreme je radio u
ekipi Andersonovih biofiziara. Kod Rapaporta je dolo do naeg zbliavanja, koje
me je stajalo izvesnog napora, jer mi Dil nije bio simpatian, ali sam se savladao,
nekako zbog seanja na seniora. Ako je to nedovoljno razumljivo, mogu samo
posvedoiti da je za mene to takoe bilo nerazumljivo, ali tako je bilo.
Ljudi sa vie specijalnosti, zvani kod nas ponekad 'univerzalcima', bili su na
velikoj ceni. Dil je spadao meu tvorce sinteze abokreine. Ali teme, vezane
neposredno za Projekt, bile su na naim veernjim razgovorima kod Rapaporta
radije izbegavane. Pre rada kod Andersona Dil se naao - valjda pod
pokroviteljstvom Uneska - u istraivakoj grupi koja je trebalo da razradi projekte
protivdejstva demografske eksplozije oveanstva. Priao je o tome sa
zadovoljstvom. Bilo je tamo neto biologa, sociologa, genetiara i antropologa.
Naravno, i slavnih ljudi, s Nobelovom nagradom.
Jedan od njih smatrao je atomski rat kao jedini spas pred ljudskim potopom.
Njegovo rezonovanje, uostalom, izgledalo je dosta korektno. Ni pilule, ni
ubeivanje nee zakoiti prirodni prirataj. Neophodno je nekako planirano
prodiranje silom u porodicu. Nije stvar u tome to svaki plan zvui ili komarno ili
groteskno, kao na primer predlog da se 'dozvola za dete' moe dobiti tek poto se

stekne odreen broj poena za psihofizike vrednosti, vaspitnu sposobnost, i tako


dalje.
Mogu se izmiljati takvi manje ili vie racionalni programi, ali njih je nemogue
sprovesti u ivot. Stvar se na kraju uvek svodi na ograniavanje onih sloboda koje
se, od roenja civilizacije, nije usudio da takne nijedan poredak. Niko od
savremenika nije za to imao ni dovoljno snage, ni autoriteta. Moralo bi se boriti i s
najjaim ljudskim nagonom, i s veinom crkava, i s temeljima ljudskih prava,
osvetanih tradicijom. Meutim, posle atomske kataklizme strogi propisi sklapanja
veza i raanja bili bi preka i ivotna nunost, jer bi inae, od radijacije
degenerisana nasledna plazma dala poetak bezbrojnom razmnoavanju nakaza.
Takvo preko izdavanje propisa moglo bi potom da pree u zakonski sistem, koji
rukovodi razmnoavanjem vrste, ve kao korisno upravljanje njenom evolucijom i
brojnou.
Atomski rat je, svakako, uasno zlo, ali njegove dalje konsekvence mogu se
pokazati kao dobre, kao spasonosne. U tome duhu izjasnio se deo naunika, drugi
su se usprotivili, i do jednoznanog formulisanja preporuka nije ni dolo.
Taj sluaj je razljutio Rapaporta, a to je on vie padao u vatru, tim hladnije mu
je Dil, sa unutranjim smekom, odgovarao. "Intronizacija razuma kao vladaoca",
govorio je Rapaport, "istoznano je sa pristankom da o nama vodi brigu ludilo
logike. Radost oca izazvana time to je dete slino njemu nema nikakve racionalne
vrednosti, naroito kad je otac prosena, netalentovana osoba - ergo, treba osnivati
'banke' sa spermom drutveno najkorisnijih ljudi, i vetakim osemenjivanjem
razmnoavati decu slinu takvim rasnim priplodnjacima, to znai vrednu. Rizik
vezan za osnivanje porodice moe se smatrati naporom drutveno upropaivanim,
ergo, treba spajati parove po kriterijumima selekcije koja uzima u obzir pozitivno
povezivanje supruanskih fizikih i psihikih osobina. Nezadovoljene elje bude
frustracije koje remete pravilan tok drutvenih procesa - ergo, sve elje treba
zadovoljavati ili prirodno, ili putem tehnikih ekvivalenata, ili najzad hemijskim ili
hirurkim putem uklanjati centre koji te elje raaju."
Pre dvadeset godina put od Evrope do Sjedinjenih Drava trajao je sedam
asova; po cenu od osamnaest milijardi dolara to je vreme skraeno pedeset
minuta. Zna se ve da e zahvaljujui daljim milijardama to vreme uspeno biti

skraeno za polovinu. Putnik, sterilizovan telesno i duhovno (da ne bi dovukao k


nama ni azijski grip, ni azijske misli), nakljukan vitaminima i filmskom
predstavom iz kasete, moi e da se prebacuje iz grada u grad, sa kontinenta na
kontinent i s planete na planetu - sve pouzdanije i sve bre, a vizija takve
fenomenalne preciznosti instrumenata koji nadziru zatitu treba da nam zapui usta
kako ne bismo mogli upitati emu, u stvari, ta putovanja slue. Takav tempo nije
moglo da podnese nae staro, ivotinjsko telo, prebacivanja s polukugle na
polukuglu previe brzo rastrojavaju ritam njegovog sna i bdenja, ali je, sreom,
pronaeno hemijsko sredstvo koje tu rastrojenost uklanja. Istina, to sredstvo
ponekad izaziva depresiju, ali postoje druga sredstva koja pokrepljuju; ona
izazivaju koronarno oboljenje, ali mogu se, dalje, u sranu arteriju unositi, na
primer, polietilenske cevice koje spreavaju zaepljavanje.
Naunik se u takvim situacijama ponaa kao dresirani slon koga goni tera na
prepreku. Slui se silom razuma - kao slon snagom miia, to znai: na komandu;
to je neobino ugodno, poto se naunik tada pokazuje spremnim na sve, jer vie ni
za ta ne odgovara. Nauka postaje red kapitulanata; logiki raun treba da postane
automat koji zamenjuje oveka kao moralistu; podleemo uceni 'boljeg znanja',
koje se usuuje da tvrdi kako atomski rat moe da bude neto sekundarno dobro
zato to to proizlazi iz aritmetike. Dananje zlo pokazuje se kao sutranje dobro,
ergo, to je zlo u izvesnim pogledima dobro. Razum prestaje da slua intuitivna
doaptavanja oseanja, ideal postaje harmonija dobro konstruisane maine, a u tu
mainu treba da se pretvori civilizacija u celini i svaki njen lan za sebe.
Samim tim civilizacijska sredstva promenjena su u ciljeve, i na mesto ljudskih
vrednosti postavljene su ugodnosti; pravilo koje nareuje da se epovi na bocama
zamenjuju kapsulama, a kapsule - plastinim kapcima koje odskau kad ih
pritisne prstom, jeste nevino kao nastavak usavravanja koje treba da nam olaka
otvaranje flaa. Isto pravilo primenjeno na usavravanje ljudskog mozga postaje
ista ludost; svaki konflikt, svaki teki problem postaje izjednaen sa otpornim
epom koji treba izbaciti, i zameniti odgovarajuom lakoom. Belojn je Projektu
dao naziv Master's Voice, jer je ta jedinica dvoznana: glas kojeg Gospodara treba
da sluamo - onoga sa zvezda, ili onog iz Vaingtona? U sutini, to je operacija
Lemon Sqaeeze - ceenje kao limunova ne naih glavurdi, nego kosmike poruke,
ali teko stareinama i njihovim slugama ako se u tome odista uspe!

Takvim veernjim razgovorima zabavljali smo se u drugoj godini trajanja


MAVO-a, u izrazitijoj auri loih predoseanja koja su najavljivala ono to je
'Operaciju ceenja limuna' trebalo ubrzo da ispuni sadrinom ne vie ironinom,
nego zloslutnom.
10.
Makoliko da su abokreina i Gospodar Muva bili ista supstanca, samo uvana
na razne naine u ekipama biofiziara i biologa, na teritoriji svake od ovih ekipa
upotrebljavani su samo lokalno obavezujui nazivi, u emu se, kao to sam mislio,
ispoljavala izvesna sitna crta karakteristina za istoriju nauke. Jer ni sluajne
krivine istraivakih puteva, ni sluajne okolnosti koje su pratile raanje otkria,
ne odlepljuju se potpuno od njihovog krajnjeg oblika. Svakako, nije lako
raspoznati te relikte upravo zbog toga to, okoreli, prodiru u sr teorije i svih
poznijih zahvata, kao probijeni put, kao beleg sluajnosti koji se okamenio u
pravilo misli.
Pre no to sam kod Ramnija prvi put video abokreinu, na meni je primenjena
ve klasina procedura koja je obavezivala doljake iz velikog sveta. Najpre sam
sasluao ono saeto izlaganje s magnetofonske trake, koje sam ve citirao, zatim
sam, posle dvominutne vonje metroom dospeo u zgradu hemije sinteza, gde mi je
pokazan u posebnoj dvorani, pod dvospratnim staklenim zvonom (kao do razmera
atlantosaurusa povean kostur vodene buve), trodimenzionalni model jedne estice
abokreine. Pojedine atomske grupe predstavljale su sline grozdovima, crne,
purpurne, ljubiaste i bele kugle povezane prozirnim cevicama polietilena. Mar,
stereohemiar, demonstrirao mi je pojedine radikale amonijuma, grupe alkila, i
sline udnim cvetovima 'molekularne reflektore' koji su gutali energiju to se
stvarala u nuklearnim reakcijama. Te su reakcije pokazivane poto bi bila
pokrenuta aparatura koja bi osvetljavala redom neonske cevice i lampice skrivene
u unutranjosti modela, koji bi tada stvarao utisak turistike reklame ukrtene s
jelkom. Poto se od mene to oekivalo, izrazio sam divljenje i mogao sam ii dalje.
Pravi procesi sinteze odvijali su se u podzemlju zgrade, pod nadzorom
programirajuih maina, u cisternama oklopljenim izolacionim cilindrinim
navlakama, jer su u izvesnim etapama povremeno nastajala dosta prodorna
korpuskularna zraenja, koja bi ipak prestajala kad bi sinteza bila zavrena. Glavna

hala sinteze zauzimala je etiri hiljade kvadratnih metara. Dalji put vodio je iz nje
u takozvani srebrni deo podzemlja, gde je - kao u riznici - poivala supstanca koju
su izdiktirale zvezde. Bila je tamo okrugla soba, ili komora bez prozora, sa
zidovima od srebra poliranog u ogledalo; znao sam zato je to bilo neophodno, ali
sam ve zaboravio. Obliven hladnom svetlou fluorescentnih lampi, na masivnom
postolju stajao je stakleni rezervoar nalik na veliki akvarijum, gotovo prazan samo je njegovo dno prekrivao sloj nepomine, sivkaste tenosti koja je snano
opalizovala.
Prostoriju je u dva dela razdvajala staklena ploa; nasuprot rezervoara zjapio je
u njoj otvor sa daljinskim manipulatorom, montiranim u debelim oklopima. Mar
je najpre vrh pincete nalik na hirurki aparat spustio na povrinu tenosti, a kad ju
je digao, s vrka je visila svetla, iskriava nit koja u sebi nije imala nita od lepljive
tenosti. Izgledalo je to kao da je lepljiva tenost izbacila iz sebe elastino, ali
dosta vrsto vlakno koje je leno osciliralo, poput strune. Kad je opet spustio
manipulator i veto njime protresao tako da je to vlakno otpalo, povrina tenosti,
koja je bletala odbijenom svetlou, nije ga primila; vlakno se zgrilo, odebljalo,
pretvoreno u neku vrstu svetlucave larve, i poelo da puzi kreui se kao prava
gusenica, a kad je stiglo do stakla, zaustavilo se i vratilo. To putovanje je trajalo
priblino jedan minut - a potom se ova neobina tvorevina razmazala, obrisi kao da
su joj se rasplinuli i, usisana, vratila se u matricu.
Ovaj trik sa 'gusenicom' bio je samo beznaajna parada. Kad je ugaena svetlost
i kad je eksperiment ponovljen u mraku, ugledao sam u jednom trenutku veoma
slab, ali razgovetan blesak, kao da se izmeu dna rezervoara i njegovog stropa u
jednom deliu sekunde upalila zvezdica. Mar mi potom ree da to nije
luminiscencija. Poto nit podlee kidanju, na tome mestu stvara se
monomolekularni sloj koji vie nije kadar da pod kontrolom zadri nuklearne
procese i tada nastaje neka vrsta mikroskopske lavinske reakcije - a blesak je
sekundaran efekat, poto aktivirani elektroni, prebaeni u vie energetske nivoe,
naglo ih naputajui isputaju istovrednu koliinu fotona. Pitao sam ga vide li oni
izgleda za praktino korienje abokreine. Nadu su imali manju nego odmah
posle sinteze, jer se abokreina ponaala slino kao ivo tkivo u tom pogledu to,
kao i ono to iskljuivo za sebe troi energiju hemijskih reakcija, abokreina nije
dozvoljavala nikako da se njoj oduzme njena nuklearna reakcija.

U Grocijusovoj ekipi, koja je proizvela Gospodara Muva, vladali su potpuno


drugaiji obiaji; tamo se silazilo u podzemlje uz uvanje najvee opreznosti.
Dodue, ne znam da li je zbog toga Gospodar Muva zato smeten dva sprata ispod
povrine, i da li je tako nazvan ili krten zato to je nastao u podzemnim
prostorijama koje su podseale na nekakav Had.
Najpre se, jo u laboratoriji, oblaila preko odela zatitna odea sastavljena iz
velikog providnog kombinezona, snabdevenog kapuljaom, i rezervoara s
kiseonikom, noenog na kaievima. To je zahtevalo izvestan napor, koji je pri svoj
svojoj poslovnosti imao u sebi ipak neega od obreda. Koliko znam, ponaanje
naunika u laboratorijima niko jo nije prouavao u antropolokom pogledu, ma
koliko da za mene nije bilo sumnje da sve to oni rade nije neophodno. Iste
pripreme i eksperimentalne postupke ovek moe ostvarivati na vrlo razliite
naine, ali kad se jednom neki postupak ustali, on u datom krugu, u datoj koli
prelazi u obiaj s vrednou norme, i ak gotovo dogme.
Silazio sam da vidim Gospodara Mua u pratnji dvaju asistenata. Vo je bio mali
Grocijus, i na put smo kretali tek tada kad bi nam, posle izvesnog manipulisanja
ruicama, uduvali kiseonik i pod nau providnu odeu, tako da je svaki od nas
postao nalik na svetlucav balon sa pravom koticom linosti u sredini. Pre polaska
jo je proveravano da li je odea hermetiki zatvorena, to je bilo vrlo prosto, jer je
pojedinim delovima kombinezona na kojima je vladao neto vei pritisak,
prinoena zapaljena svea; ta operacija podseala je na neki magijski postupak; na
neko kaenje, na primer.
Sve zajedno to se komponovalo u sveanu celinu, ozbiljnu, kao da je bila
ritualno usporena, sigurno time to se u ovom bletavom balonu nije moglo brzo
kretati. Sem toga, dok smo se nalazili u ovoj navlaci, nismo mogli mnogo da
razgovaramo, te je i sporazumevanje namigivanjem stvaralo dopunski utisak da
uestvujemo u nekoj liturgijskoj praksi. Naravno, moglo se rei, odbijajui te
prigovore, da je kombinezon titio od zraenja beta, da je dodue oteavao
kretanje, ali je istovremeno, zahvaljujui prozirnosti, doputao da se dobro vidi, i
tako dalje, ali bez veeg truda mogao bih, ini mi se, da smislim i drugaiji
prosede, iako manje slikovit, a naroito lien naleta diskretnih aluzija na simbolini
smisao naziva Gospodara Muva.

U posebnoj sobi, sa betonskim podom, neka vrsta lubure opkoljavala je okomit


bunar. Jedan za drugim sili smo dole, niz elezne lestve ugraene u zid bunara,
neprijatno utei kombinezonima, u neprijatnoj vrelini kakva je vladala unutar te
odee, koja je podseala na riblje mehure. Dole se protezao uski hodnik, kao u
starom rudniku, u pravilnim razmacima osvetljen lampama zatienim reetkom.
Njih nisu isplanirali Grocijusovi ljudi, to lojalno podvlaim; ekipa je naprosto
iskoristila podzemni deo zgrade koja je nekada trebalo da slui daleko vie
militarnim ciljevima, vezanim s termonuklearnim eksplozijama na poligonu.
Nekoliko desetina metara dalje zidovi su postali bletavi, jer su bili prekriveni
srebrnim limom uglaanim kao ogledalo. Bio je to jedini detalj isti kao u
biofiziarskom 'srebrnom podzemlju'. Ali to se, u stvari, nije ni primeivalo, slino
kao to se ne zapaa erotski karakter golotinje u lekarskom kabinetu; naim
utiscima vlada celina nastajueg efekta, a ne osobine pojedinih elemenata. Srebro
zidova kod biofiziara asociralo je na sterilnost nekog hirurkog centra, a u
podzemlju je postajalo nekako tajanstvenije, poto je kao u nekom panoptikumu
ponavljalo izobliene slike naih mehurastih pojava.
Uzalud sam se osvrtao oko sebe traei dalji put, jer se hodnik zavravao irim
slepim crevom. Sa strane, na visini glave, videla su se elezna vrataca koja je
Grocijus otvorio, i u debelom zidu tada se otvorilo udubljenje, neka vrsta streljane,
pri emu su se oba moja pratioca povukla kako bih ja mogao bolje da zavirim
unutra. Otvor je s druge strane zatvaralo neto poput crvenkasto bletave table,
nalik na reanj mesa vrsto priljubljen uz debelo okno. Kroz kapuljau koja mi je
zaklanjala lice, kroz ravnomerno strujanje kiseonika koji je stizao iz boce, osetio
sam koom ela i obraza pritisak koji kao da nije bio samo efekat vreline.
Gledajui due, opazio sam veoma spor pokret, ne sasvim ravnomeran, kao da se
kree podloga ogromnog, odranog pua koji se trudi da puzi uzaludno grei
miie. Ona masa ispod stakla inilo se kao da vri na njega pritisak nepoznate
snage - puzei u mestu polako, ali neprestano.
Utivo ali odluno Grocijus me je odmakao od udubljenja, ponovo zatvorio
oklopna vrataca i iz torbe to mu je bila o ramenu izvadio staklenu bocu po ijim
je zidovima puzilo nekoliko obinih kunih muva. Kad je prineo bocu zatvorenom
blindau - a uinio je to pokretom odmerenim i istovremeno sveanim - muve su se
najpre ukoile, a zatim su rairile krilca i u sledeem trenu poele da se kovitlaju,
kao crne, poludele kuglice - a meni se uinilo kao da ujem njihovo otrovno

zujanje. Grocijus jo malo priblii posudu klapni - muve odmah poee da udaraju
o zidove jo jae - a Grocijus tada vrati bocu u futrolu, okrete se i poe natrag u
kuhinju.
Najzad sam saznao otkuda je potekao naziv. Gospodar Muva je bio naprosto
abokreina - u koliini koja je prevazilazila 200 litara; uostalom, ta promena je
nastupala postepeno; to se tie ovog zaista osobenog efekta s muvama, niko nije
imao ni najmanjeg pojma o njegovom mehanizmu, tim pre to su mu, sem muva,
podlegale samo jo neke malobrojne vrste opnokrilaca. Pauci, hrutevi i mnotvo
drugih insekata koje su biolozi strpljivo prinosili ovoj eljusti, uopte nisu
reagovali na supstancu koja se zagrevala od reakcija to su se dogaale unutar nje.
Govorilo se o talasima, zracima, sva srea to se nije govorilo i o telepatiji. Kod
muva iji su trbuni vorovi farmakoloki povreeni, efekat se nije ispoljavao. No
ta konstatacija je bila u stvari trivijalna. Nesrene muve su narkotizovane,
odsecano im je redom sve to se dalo, na smenu su im paralizovane noice i krilca,
no na kraju se saznalo samo to da grubi sloj dielektrika uspeno ekranizuje efekat.
Bio je dakle fizike prirode, a ne iz domena 'uda'. Svakako. Ali ni dalje se nije
znalo ta ga izaziva. Ubeivali su me da e se stvar razjasniti - na tome je radila
posebna grupa bioniara i fiziara. Ako je neto i otkrila, do danas nita o tome
nisam saznao.
Uostalom, Gospodar Muva nije bio opasan za ive organizme koji su se nalazili
u njegovoj blizini; ak ni muvama se, najzad, nije dogaalo nikakvo zlo.
11.
S dolaskom jeseni, kalendarske samo, jer je sunce stajalo nad pustinjom kao u
avgustu, ponovo sam se, iako je teko rei da je to bilo s novim silama, prihvatio
koda. Ono to se u Projektu smatralo njegovim najveim uspehom, i to je u
tehnikom pogledu i bilo najvei njegov uspeh, sintezu abokreine sam u svojim
premiljanjima ne samo zanemarivao, nego sam je u sutini zaobilazio, kao da sam
na ovaj osobeni proizvod gledao kao na artefakt. Oni to su ga stvorili prebacivali
su mi da se povodim za tradicionalnim predubeenjem, ukorenjenim u privatnoj
averziji prema ovoj supstanci - ma koliko smeno to zvualo. Takoe su sugerisali,
na primer Dil, da je malo dramatizovani ceremonijal kojim su ljudi obeju ekipa
okruili ovu 'nuklearnu sluz', pobudila u meni rezervisanost, prenesenu na samoga

Gospodara Muva, odnosno da sam ovim empiriarima zamerao to su jednoj tajni,


sadranoj u samome kodu, dodali drugu tajnu, tajnu ovog proizvoda neznane
namene.
Nisam se slagao s tim, jer je i Ramnijev efekat uveao nae neznanje, ali upravo
sam u njemu - bar u to vreme - video izvesnu ansu da se dopre do stava
Poiljalaca, a time i do sadrine same poruke. U nadi da u obogatiti svoju
invenciju, prouio sam mnotvo radova posveenih istoriji deifrovanja genetskog
koda oveka i ivotinja. Ponekad mi se inilo maglovitim da paralela pojave pred
kojom sam stajao jeste ona 'dvojnost' svakog organizma, koji je istovremeno i on
sam, i nosilac informacije stvaralaki adresirane buduim vremenima, kasnijim
pokolenjima.
Ali ta se, ipak, moglo odista poeti s takvom analogijom? Arsenal pojmovnih
sredstava kojima je mogla da me obdari epoha, povremeno mi je izgledao
zastraujue ubog. Nae znanje postalo je po razmerima golemo samo u odnosu
prema oveku, a ne u odnosu prema svetu. Izmeu avangarde instrumentalnih
tehnika, koja se raspinjala u kumulativnoj eksploziji, i biologije oveka, nastaje na
nae oi nesavladivo rastui jaz koji ljude deli na front skupljaa informacija i
njegove ogranke, i na plodne gomile, obdarene ravnoteom zahvaljujui punjenju
mozgova informacionom kaom, isto onako preraenom kao to je prehrambena
kaa preraena za ishranu. Poinje velika dispersija, samim tim to je prekoraen niko ne zna tano kada - prag posle koga zaliha nagomilanog znanja nikad vie
nee moi da bude obuhvaena bilo kojim pojedinanim mozgom.
Ono to mi izgleda kao prva dunost nove nauke jeste ne toliko da obogauje
ovo znanje, koliko najpre da oznai kao bezvredna njena ogromna nalazita tamo
gde je deponovana drugorazredna, a samim tim i suvina informacija.
Informacione tehnike stvorile su rajsku situaciju u kojoj, toboe, svako ko bi hteo
moe da sazna sve, ali to je potpuna fikcija. Izbor, koji se izjednaava sa
odustajanjem, jeste neizbean kao disanje.
Kad oveanstvo ne bi bilo tako neprekidno podsticano, razdraivano i
podjarivano lokalnim nacionalizmima koji se meusobno grizu, sukobima interesa
(esto prividnih), prekomernostima nagomilanim u jednim takama Zemljine
kugle, uz istovremenu njihovu nedovoljnost u drugim takama (a ve u naim

tehnikim mogunostima poiva - bar u principu - sposobnost za reavanje tih


suprotnosti), moda bi tek tada shvatilo koliko mu ovi mali, krvavi vatrometi, s
nuklearnim kapitalom velesila koji ih pali iz razdaljine, zaklanjaju ono to se u
meuvremenu dogaa 'sasvim samo', preputeno sebi i lieno kontrole. Politika je
proglasila Zemljinu kuglu, isto kao i u davnim vekovima (sada ve zajedno sa
sublunarnim prostorom koji je okruuje) - za ahovsku plou za svoja
razraunavanja, dok se meutim ta daska podmuklo menjala, nije vie bila
nepomian oslonac, temelj, nego pre splav razdiran naletima nevidljivih struja koje
su je nosile u pravcu u kome niko nije gledao.
Molim da mi se oprosti zbog ove metafore. Ali jeste, futurolozi su se namnoili
kao gljive od onog vremena kad je Herman Kan nainio nauku od Kasandrine
profesije, ali odnekud niko od njih nije jasno rekao to da smo se potupno prepustili
na milost i nemilost tehnolokog razvitka. Uloge su se meutim izokrenule:
oveanstvo je za tehnologiju postalo sredstvo ili instrument za postizanje naelno
nepoznatog cilja. Traenje uspenog oruja ultimativno je naunike pretvorilo u
traioce filozofskog kamena koji se od alhemiarskog ideala razlikovao jedino
time, to je sigurno postojao. italac futurolokih radova imao je pred sobom
grafikone i tabele, tampane na bezdrvnoj hartiji, koji su ga obevetavali o tome
kada e se pojaviti hidrohelijumski reaktori, i kada e poeti industrijalizacija
telepatske osobine mozga. Takva budua otkria predviena su pomou skupnih
glasanja u grupi odgovarajuih strunjaka, pri emu je ta situacija bila utoliko
opasnija od istorijskih, to je stvarala fikciju o znanju na mestu koje je ranije,
prema optem uvianju, ispunjavalo najistije neznanje.
Dovoljno je bilo razmotriti istoriju nauke pa se verodostojno ubediti da e o
obliku budunosti odluiti ono to danas ne znamo, i to je nepredvidljivo.
Situaciju je komplikovalo na nain nepoznat u istoriji, stanje 'ogledala' ili
'dvostruke igre', poto je jedna strana sveta bila prisiljena da to je mogue tanije i
bre ponavlja sve to je u sferi naoruanja inila druga, i esto se, u stvari, nije
moglo utvrditi ko je neki naredni pokret ili korak uinio prvi, a ko ga je samo
verno oponaao. Uobrazilja oveanstva nekako se zamrzla, poraena vizijom
atomskog unitenja, koja je za obe strane ipak bila dovoljno oita da bi
paralizovala sopstvenu realizaciju. Opinjenost 'scenarijima termonuklearne
Apokalipse', koje su sastavljali stratezi i savetodavna nauna tela, paralizovala je
duhove tako da vie nisu viene dalje, iako se ne zna da li ne i mnogo opasnije

mogunosti, skrivene u razvitku. Jer stanje ravnotee stalno je bilo nagrizano


narednim otkriima i pronalascima.
U sedamdesetim godinama izvesno vreme vladala je doktrina 'indirektnog
ekonomskog unitenja' svih potencijalnih protivnika, koju je sekretar odbrane,
Kajzer, odredio maksimom: "Pre no to debeli omravi, mravi e cri." Dvoboj
takmienja u nuklearnim tovarima zamenio je najpre dvoboj u proizvodnji raketa, a
zatim je dolo do graenja jo skupljih 'protivraketnih raketa'. Kao naredni korak
eskalacije bila je ansa izgradnje 'laserskog tita', palisade gama lasera koje su
imale zadatak da zemlju ograde palisadom razornih zraka: trokovi izgradnje
takvih ureaja procenjivani su na etiri do pet stotina milijardi dolara. Posle tog
poduhvata slobodno se mogao oekivati sledei, kao to je uvoenje na orbitu
ogromnih tvornica-satelita, snabdevenih gama laserima iji bi roj, plovei iznad
teritorije protivnikove mogao u deliu sekunda da sve odbrambene lasere spali
ultraljubiastim zraenjem. Trokovi za proizvodnju ovog 'pojasa smrti' ve su
prekoraivali, u predraunima, sedam milijardi dolara. Borba za ekonomsko
unitenje - zahvaljujui proizvodnji oruja, sve skupljeg, koja je sve vie
iscrpljivala ceo dravni organizam - ozbiljno planirana, nije se ipak dala ostvariti,
jer su se tekoe gradnje superlasera i hiperlasera pokazale ipak kao tehniki
nesavladive. Toga puta je milostiva Priroda, osobinom svojih mehanizama, uspela
da nas spase od nas samih, ali bio je to samo hir sree.
Tako su u globalu izgledali miljenje politiara, i strategija nauke koje su oni
diktirali. Meutim, celokupna istorijska tradicija kulture poela je da nam se
razlabavljuje kao tovar na brodu kada ga talasi previe izljuljaju. Velike
istoriozofske koncepcije, podlokavane u temeljima, velike sinteze koje su se
oslanjale na vrednosti nasleene iz prolosti, postajale su brontosaurusi osueni na
propast, oekivalo ih je razbijanje o nepoznatu obalu sledeih otkria, koja tek
treba pred nama da se pojave. Jer nije bilo vie takve sile i takve nakaznosti
skrivene u utrobi materijalnog sveta, koji ne bi bili izvlaeni na scenu kao oruje,
im bi se pojavili; i tako, u stvari, nismo se vie takmiili s Rusijom, nego sa
samom Prirodom, poto je od Prirode, a ne od Rusije zavisilo kojim e nas
narednim otkriem obdariti, i ludost bi bilo misliti da e nam, uvek tako
naklonjena, dostaviti samo takva sredstva koja e vrsti olakati da preivi. Izgledi
da se na istraivakom vidiku pojavi takvo otkrie koje bi nam otkrilo apsolutnu
premo u skali planete, poveali bi rasipanje napora i sredstava, poto bi onaj koji

prvi postigne taj cilj postao hegemon Zemljine kugle: o tome je ceo svet govorio.
Kako se ipak moglo verovati u to da e protivnik koji slabi pokorno dopustiti da
mu se nametne jaram? Tako je cela ta doktrina bila u sutini protivrena, kao
istovremeno unitenje postojee ravnotee snaga - pri neprestanom njenom
obnavljanju.
Pali smo, kao civilizacija, u tehnoloku stupicu, i o naoj sudbini imalo je da
odluuje samo to, kako su ureene neke, nama jo nepoznate veze nivoa energije i
materije. Kad sam govorio tako, obino bi me nazivali defetistom, naroito u
naunikim krugovima iji su lanovi dali svoje savesti pod zakup dravnog
departmana. oveanstvo je dok se jo sa kamila i mula prebacivalo na dvokolice,
brike, koije, u automobile, parne maine, tenkove - moglo jo raunati na
opstanak - putem kidanja okova te trke. Sredinom veka totalna grozota
paralizovala je politiku, ali je nije promenila, strategija je ostala ista, dani su
stavljani iznad meseci, godine iznad vekova, a trebalo je postupati obrnuto, pojam
interesa ljudske vrste upisati na zastave, obuzdati tehnoloki polet kako se ne bi
pretvorio u pad.
Meutim, na materijalni jaz poveavao se izmeu Velikih i Treeg sveta, koji
ekonomisti nazivaju 'rastegljivom materijom'; odgovarajue linosti koje dre u
rukama sudbinu drugih, govorili su da to shvataju, da se takvo stanje ne moe
protezati u nedogled, ali nita nisu inili, kao da ekaju udo. Trebalo je
koordinirati napredak, ali mu ne verovati, kao automatu, u njegovom sve brem
automatizmu, jer ludost bi bila vera da initi sve to god je tehniki mogue jeste
isto to i initi mudro i bezbedno, jer nismo mogli raunati na udesnu naklonost
Prirode ije smo sve vee delove, pretvarane u hranu za tela i maine, uvlaili u
domen civilizacije. Naime, to je mogao biti trojanski konj, slatki otrov koji ne truje
zato to nam je svet tako eleo, nego zato to smo delovali naslepo.
Nisam mogao da zaobilazim to tle u svome radu. Morao sam na njega da
mislim, kad bih premiljao o dvojnosti poruke. Diplomati u svojim
nepokolebljivim frakovima, s prijatnim drhtanjem kolena ve su oekivali
Trenutak kada emo najzad zavriti na nezvanini, manje vani, uvodni posao, pa
da oni, prekriveni zvezdanim ordenjem, polete na zvezde da predaju akreditive i da
se protokolarno, notama, sporazumevaju s milijardugodinjom civilizacijom. Na
je zadatak bio samo da im sagradimo most. Njihov - da ga puste u promet.

Ali kako su stvari odista izgledale? U nekom kutku Galaksije jednom su se


pojavila stvorenja koja su, shvativi koliko je ivot fenomenalno redak, reili da se
umeaju u Kosmogoniju - i da je isprave. Potomstvo stare civilizacije raspolagalo
je molohom znanja, za nas nezamislivim, ako je moglo tako briljivo da povee ivotodajni im puls s najviom neingerencijom u svaki lokalni evolucioni tok.
Uinski signal nije bio re koja se pretvara u delo, poto su mu nedostajale sve
odredbe onoga to treba da nastane. Postupak je u svom naelu bio prost, samo to
je, ponavljan kroz vreme bio slian venosti, predstavljajui neku vrstu trajnih,
iroko rasprostrtih obala, izmeu kojih je ve sopstvenim snagama trebalo da krene
proces specijacije. Podrka je bila najopreznija od moguih. Nikakvih podrobnosti,
nikakvih direktiva, nikakvih instrukcija fizike ili hemijske prirode - nita sem
pojaanja termodinamiki neverovatnih stanja.
Probabilistiki pojaava bio je neizrecivo slab i delovao je jedino time to je,
sveprisutan, prodirao kroz svaku prepreku, obuhvatajui nepoznati deo Galaksije
(moda celu? - nismo znali koliko nevidljivih zraka alju). Nije to bio jednokratni
in, nego prisutnost koja je svojom trajnou bila rival zvezdama, ali koja bi
istovremeno prestajala im bi eljeni proces poinjao. A prestajala bi, poto je
uticaj zraenja na oblikovane organizme praktino bio ravan nuli.
Mene je preneraavala trajnost emisije. Svakako, moglo se desiti da Poiljaoci
vie i nisu ivi, a da e proces koji su pokrenuli njihovi astroinenjeri na zvezdi ili
zvezdanom skupu proticati sve dotle dok bude energije u sunanim odailjaima. U
takvoj situaciji dranje naih radova u tajnosti izgledalo mi je kao zloin. Jer nije
re bila ni o otkriu, ni o planini otkria, nego o gledanju na svet irom otvorenih
oiju. Dosad smo bili slepa tenad. U mraku Galaksije svetleo je razum koji nije
pokuavao da nam nametne svoje prisustvo, ve naprotiv, koji ga je najbriljivije
skrivao.
Neizrecivo plitke izgledale su mi dosadanje hipoteze, koje su pre nastanka
Projekta bile popularne, a koje su oscilirale izmeu dvaju polova: pesimizma, koji
je Silentium Universi nazivao prirodnim stanjem, i optimizma, koji je oekivao
izrazito silabizovane vesti kojima bi civilizacije rasute oko zvezda trebalo da se
sporazumevaju kao deca u zabavitu. Jo jedan mit se raspao, mislio sam, i jo
jedna istina se izdigla iznad nas - i, kao obino sa istinama ni s ovom nismo umeli
da iziemo na kraj.

Ostajala je druga, znaenjska strana signala. Dete moe da razume pojedine


reenice izvuene iz filozofskog dela, ali celinu ne moe obuhvatiti. Naa situacija
bila je slina. Dete moe biti zasenjeno sadrinom pojedinih reenica, mi smo se
takoe divili sitnim fragmentima onoga to smo deifrovali. Poto sam dugo
mozgao nad zvezdanim tekstom, optei s njim u stalno ponavljanim probama,
saiveo sam se s njim na osoben nain, i vie puta sam, makako samo isto
intuitivno, uz oseanje da me prerasta kao planina, zapaao, stalno u magli,
velelepnost njegove konstrukcije, te sam nekako razmenjivao matematiki smisao
za estetski - ili je, uostalom, dolazilo do spajanja jednog i drugog.
Svaka reenica iz knjige znai neto, ak i kad se istrgne iz konteksta, ali u
okviru konteksta sjedinjuje se sa znaenjima drugih reenica, onih koje su joj
prethodile i onih koje e uslediti posle nje. Iz takvog proimanja, narastanja i
arinog kumuliranja na kraju proistie ona u vremenu zaustavljena misao, kakvu
ini delo. U zvezdanom kodu nije bilo toliko u pitanju znaenje elemenata,
'pseudoreenica', koliko njihova namena, koju nisam umeo da dokuim. Ali ona je
imala onu unutranju harmoniju, ve samo isto matematiku, takvu koja se u
velikoj katedrali otkriva i gledaocu koji ne shvata ni njenu namenu, niti zna zakone
statike i kanone graevinarstva, pa ak ni stilove, ovaploene, ugraene u njene
oblike. Ja sam bio takav zagledani gledalac. Tekst je bio neobian po tome to nije
imao nikakvih 'isto lokalnih' osobina. Sredinji kamenovi bez lukova i optereenja
nisu sredinji kamenovi. U tome je nelokalnost arhitekture. Sintezi abokreine
prethodilo je izvlaenje iz koda njegovih elemenata, kojima su pripisivana atomska
i stereohemijska 'znaenja'.
Bilo je u tome nekog vandalizma, kao kad bi se na osnovu 'Mobi Dika'
pristupalo pokolju kitova i ceenju masti iz njih. Moe se tako postupati, klanica je
upisana u 'Mobi Diku', ma koliko to bilo na nain apsolutno, dijametralno
suprotan: ali to se da omalovaiti, isei na komadie, poispremetati sasvim
proizvoljno. Znai, pored sve mudrosti koja mu je patronirala, kod je bio ak toliko
bespomoan? Ubrzo je trebalo da se uverim kako moe biti i gore, moji strahovi
dobili su nove podstreke, i stoga se ne odriem sentimentalnosti ovih napomena.
Neke partije koda, kako je pokazala analiza frekvencija, prividno su se
ponavljale slino reima u reenici, ali razliito susedstvo izazivalo je sitne razlike
u oblikovanju impulsa, razlike koje nisu uzete u obzir u naoj, dvojnoj,

informacionoj verziji. Uzrujani empiriari, koji su ipak mogli da se pozovu na ono


blago zatvoreno u 'srebrnim podzemljima', uporno su ponavljali da to mogu biti
samo deformacije izazvane lutanjem neutrinskih struja u trajanju od mnogo
parseka, kroz ponore; manifestacija - uostalom minimalna, ako se u tom svetlu
gleda - desinhronizacije signala, njegovog rasplinjavanja. Odluio sam da to
proverim. Zatraio sam da se izvre nove registracije signala - ili bar njegovog
znatnijeg fragmenta, i novi tekst, primljen od astrofiziara, uporedio sam sa
analognim odsecima pet narednih nezavisnih rezultata iz ranijeg prijema.
udno je bilo to niko to ranije nije tako tano obavio. Ako se proverava
autentinost neijeg potpisa i primenjuju se u tu svrhu sve jaa uveliavajua
stakla, najzad se dolazi do toga da u uveanju viene mrlje, koje su mastiljavi
potezi slova na papiru, poinju da se raspadaju na elemente, koji se prostiru po
pojedinim vlaknima celuloze, debelim kao konopci od kudelje, tako da je
nemogue odrediti na kojoj granici uveanja prestaje uticaj onoga koji pie, gube
se oblici koji daju pismu njegov 'karakter', i gde poinje oblast delovanja
statistikih pokreta i drhtaja ruke, pera, neravnomernosti slivanja mastila, nad
kojima onaj to pie nikad nema vlasti. Mogue je to ipak postii ako se uporeuje
niz potpisa, upravo niz, a ne samo dva, jer tada e se probiti ono to je trajna
pravilnost, i odvojiti od onog to predstavlja uticaj svaki put promenljivih
fluktuacija.
Uspeo sam da dokaem kako 'razmazivanja', 'desinhronizacija', 'rasplinjavanje'
signala postoje samo u mati mojih protivnika. Tanost ponavljanja stizala je do
same granice separativne moi aparature za registrovanje koju koriste astrofiziari
- a poto je teko bilo pretpostaviti da je tekst emitovan uz korienje upravo tako
programirane aparature, oznaavalo je to da je ova tanost vea od nae
mogunosti da je istraimo, uz otkrivanje granice preciznosti odailjaa.
To je izazvalo izvesnu pometnju. Bio sam prozvan 'prorokom' ili 'vapijuim u
pustinji'. Tako sam pred kraj septembra radio u rastuoj izolovanosti. Bilo je
trenutaka, naroito nou, kada se izmeu moga miljenja bez rei i teksta
zapodevala takva srodnost, kao da sam ve maltene obuhvatao njegovu celinu, i u
naroitoj agoniji, kao uoi besciljnog skoka, kao da sam ve oseao drugu obalu,
ali mi je uvek nedostajala snaga za poslednji napor.

Sada mi ta stanja lie na iluziju. Uostalom, lake mi je priznati danas da ne


samo to ja nisam umeo, nisam mogao, nego da je to prevazilazilo snagu svakog
oveka. I onda, kao i danas, gledao sam na problem kao na nereiv ako ga napada
cela ekipa; samo je neko individualno morao otvoriti rezu; odbacivi navike
nauenih rezonovanja. Jedan ovek, ili niko. Takva svest o sopstvenoj
bespomonosti svakako je alosna, moda i samoiva. Izgleda kao da traim
opravdanje. No ako igde treba odbaciti samoljublje, ambiciju, zaboraviti na
siunog zloduha srca, koji se moli kako bi postigao uspeh - onda je to valjda u
ovom pitanju. Oseanje izolacije, otuenja, bilo je tada bolno. Najudnije je to to
mi je taj poraz, tako jednoznaan, ostavio u seanju ukus uzvienosti i to su mi oni
asovi, one sedmice danas, kada o njima mislim, dragi. Nisam pomiljao da mi se
tako neto moe desiti.
12.
U objavljenim izvetajima i knjigama najmanje se govori, ili se uopte ne
govori o tome koji je bio moj 'najkonstruktivniji' doprinos Projektu, poto je
odlueno da se u cilju izbegavanja svih moguih nesporazuma preuti moje uee
u 'tajnoj opoziciji' koja je - negde sam o tome itao - mogla postati 'najvei
prestup', i nije moja zasluga to do toga nije dolo. Prelazim, dakle na prikaz svoga
zloina.
Poetkom oktobra ege nimalo nisu opale; dnevne, razume se, jer je nou
temperatura u pustinji padala ispod nule. Ne naputajui zgrade po danu, ja sam
uvee, pre no to pone jaa hladnoa, kretao na krae etnje, vodei rauna o tome
da ne izgubim iz oiju oblakodere naselja, jer je u pustinji, kako su me upozoravali,
lako ovek mogao da zaluta u visokim peanim nanosima. Jednom se to ak
desilo nekom tehniaru, ali se vratio oko ponoi, jer mu je na pravac u kome treba
da se uputi ukazalo crvenilo oko osvetljenog grada. Nisam ranije poznavao
pustinju - bila je potpuno drugaija no to sam na osnovu filmova ili itanja bio
izgradio miljenje o njoj. Istovremeno je bila savreno monolitna i neobino
raznolika. Najvie me je privlaio izgled pokretnih dina, onih usporenih velikih
talasa koji su svojom otrom, perfektnom geometrijom ovaploivali savrenstvo
reenja kakva je Priroda primenjivala tamo gde se sitniava, ponekad bezona,
ponekad jarosna stihija biosfere ne sukobljava s njenim mrtvim prostranstvom.

Vraajui se jednom iz takve etnje sreo sam, kako se pokazalo nimalo sluajno,
Donalda Protera. Ovaj predstavnik drugog pokolenja jedne stare kornvolske
porodice bio je najengleskiji od svih Amerikanaca koje sam poznavao.
Sedei na sednicama Saveta izmeu ogromnog Belojna i motkastog Dila, ispred
nemirnog Rapaporta i Inija, kao sa slike iz urnala, Protero je bio izuzetan ba po
tome to u njemu nije bilo niega izuzetnog. Oliena prosenost, lice obino,
pomalo zemljaste boje, engleski izdueno, sa jakim onim udubljenjima i vrstom
vilicom, s venom lulom u zubima, bestrasna glasa, prirodno miran, bez bilo
kakvog izrazitijeg gestikuliranja - te eto mogu da ga prikaem samo tako, pomou
samog oduzimanja odlika. A pri tom je bio um prvog reda.
Moram priznati da sam o njemu mislio sa izvesnim nemirom, poto ne verujem
u ljudsko savrenstvo, a lica liena nastranosti, tikova, opsesija, naleta neke
nevelike manije, koja se nikad za neto odreeno ne kae, uvek sam sklon da
sumnjiim zbog sistematskog glumljenja (svako sudi po sebi), ili zbog prosenosti.
Svakako, mnogo zavisi od toga s koje strane oveka upoznajemo. Ako sam nekoga,
kako mi se obino deavalo, upoznao preko njegovog rada, u mojoj struci krajnje
apstraktnog, te tako i s najproduhovljenije strane, estina susreta sa ovim potpuno
telesnim organizmom koji sam refleksivno zamiljao poput onog platonskog
luenja - pretvarao se u ok.
Posmatrajui kako se sama misao, najvia apstrakcija - znoji, trepe, aka uho,
bolje ili gore vladajui svojom mainerijom koja, nosei um, umu tako esto smeta
- uvek je za mene imalo neega od zlobne ikonoklastike satisfakcije, protkane
pakou. Pamtim kako me je jednom neki istaknuti filozof, koji je sebe smatrao
solipsistom, vozio kolima i kako mu je pukla guma. Prekinuvi izlaganje o feeriji
iluzija kakvu predstavlja svako bie, on se najobinije, ak pomalo stenjui,
prihvatio podizanja kola, nametanja rezervnog toka, a ja sam to posmatrao sa
detinjim zadovoljstvom, kao da sam gledao kijaviavog Hrista. Koristei kljuiluziju on je redom zavijao rafove - fantasmagorije, zatim oajno pogledao ruke
pokrivene prljavtinom, koja je, u stvari, po njegovoj doktrini imala samo vrednost
sna - ali to mu nekako nije padalo na um.

Kao dete verovao sam, istina, da postoji kategorija savrenih linosti, u koju
spadaju pre svega naunici, a najbolji meu njima da su svakako profesori
univerziteta: stvarnost me je prisilila da se odreknem takvih idealistikih uverenja.
Poznavajui Donalda ve dvadeset godina, nita nisam mogao protiv injenice
da je on zaista onaj naunik u kakvog su sklone da veruju samo jo anahronino
egzaltirane osobe. Belojn, takoe veliki um ali i grenik, molio je jednom Donalda,
seam se, da bude tako dobar pa da se s nama makar ponekad izjednai, i da bar
jednom oda neku svoju runu tajnu, ili ak - da uini neto neasno to bi ga u
naim oima uunilo ljudskijim. No ovaj se samo osmehnuo iza svoje lule.
Te veeri kad smo prolazili doljom izmeu padina peanih dina, obasjani
crvenkastom svetlou suneva zalaska, a ja sam posmatrao projekciju naih senki
na pesku ija su zrna - kao na impresionistikim slikama - izgledala kao da emituju
ljubiasti sjaj nekih mikroskopskih plamiaka plina, Protero je poeo da mi pria o
svome radu na 'hladnim' nuklearnim reakcijama abokreine. Sluao sam ga vie
iz utivosti, i zaudio sam se kad je rekao kako ga naa situacija podsea na onu iz
projekta Menhetn.
"Ako se lavinska reakcija u abokreini ak daje oslobaati u velikim
razmerama", primetih "mo hidrogenskih bombi je ionako tehniki neograniena,
te nam s te strane valjda nita ne preti."
Protero tada vrati lulu u dep. Bio je to vaan znak. Potrai u depu rolnicu
filma i dade mi je, razvijenu; kao svetlosni izvor posluio je ogromni sunani disk.
U mikro fiziku sam se razumeo toliko da sam prepoznao seriju snimljenih putanja
iz male mehuraste elije. Stojei uz mene Donald mi bez urbe pokaza nekoliko
izuzetnijih mesta. U samom centru elije nalazila se grudica abokreine, ne vea
od iodine glave, a zvezda rasprsnutog jedra, raspeta na tragovima njenih
odlomaka videla se otprilike jedan milimetar van obima sluzaste kapljice. Nisam u
tome video nita naroito - ali usledie i dalji snimci. Deavalo se neto nemogue:
ak i kad je kapljica sa svih strana bivala optoena olovnom ljuspom, zvezdice
rasprskavanih atoma pojavljivale su se u eliji - izvan toga tankog oklopa!
"Reakcija je daljinska", zakljui Protero. "Energija nestaje na jednom mestu
zajedno sa rasprskavanim atomom, koji se pojavljuje na drugom mestu. Jesi li
ikada video kad opsenar sakrije jaje u dep, a vadi ga iz usta? To je isto."

"Ali to je trik!" i dalje u udu ne htedoh da razumem. "Atomi u toku raspada


iskau kroz zaklon?" upitah.
"Ne. Naprosto nestaju na jednom mestu i pojavljuju se na drugom."
"Ali to je u suprotnosti s naelom ponaanja!"
"Ne obavezno, jer to ine vrlo brzo - tu ulee, tamo izlee, razume. Bilans
ostaje nepromenjen. I onda, ta ih transportuje na taj udesni nain? Neutrinsko
polje. I to modulovano originalnom emisijom, kao 'boanski vetar'."
Znao sam da je takav efekat nemogu, ali sam verovao Donaldu. Ako se neko
na naoj polulopti razume u atomske reakcije, to je upravo on. Upitah za domet
toga efekta. Oito jo nisam bio potpuno svestan toga, a u meni su se ve budile
zloslutne misli.

"Ne znam koliki MOE da bude. U svakom sluaju ne manji od prenika elije
- dva i po cola. Radio sam to i u Vilsonu - deset cola."
"Moe li da kontrolie reakciju? To jest - da odredi mesto na kome se obavlja
to 'prebacivanje'?"
"S najveom tanou. Cilj je oznaen fazama - tamo gde polje dosee
maksimum."
Pokuah da shvatim kakva je to vrsta dejstva. Jedra su se raspadala u
abokreini, a delii raspada istovremeno su iskakali van nje. Donald je tvrdio da
se pojava nalazi van domena nae fizike - s njenog stanovita je zabranjena.
Kvantni efekti u takvim makroskopskim razmerima nisu doputeni - u okviru naih
teorija. Polako mu se razvezao jezik. Na trag je naiao sluajno, sa svojim
saradnikom Mak Hilom, kad je pokuao - u stvari naslepo - da ponovi, oslanjajui
se na Ramnija, ali u fizikoj varijanti, njegove oglede. Na abokreinu je
dejstvovao zraenjem emisije. Nije imao pojma da li e iz toga neto proizii.
Proizilo je. Bilo je to neposredno uoi njegova polaska u Vaington. U toku
nedelju dana, dok njega nije bilo, Mak Hil je na osnovu zajednikog plana gradio
veu aparaturu koja je trebalo da omogui da se reakcije prebacuju i koncentriu u
rasponu od nekoliko metara.

Nekoliko metara. Mislio sam da nisam dobro uo. Sa izrazom oveka koji je
saznao da boluje od raka i fenomenalno vlada nad sobom, Donald je napomenuo
kako nita, u stvari, ne spreava izgradnju takve aparature koja bi dopustila da se
efekat pojaa milionima puta.
Upitah ga zna li neko za to. Nije rekao nikome, ak ni Naunom savetu. Ree
mi svoje motive. Imao je puno poverenje u Belojna, ali nije hteo da ga dovede u
teku situaciju, jer je Ajvor bio onaj meu nama koji je pred administracijom
neposredno odgovarao za sve radove. Poto je tako bilo, nije to mogao da kae
nikome drugom od lanova Saveta. Za svoga Mak Hila je jamio. Upitah ga do
koje granice je jamio. On me pogleda, a zatim slee ramenima. Bio je previe
razborit da ne bi znao kako poinje igra sa ulogom toliko visokim da se vie ne
moe garantovati ni za koga. Iako je ve bilo dosta hladno, oznojio sam se tokom
daljeg razgovora kao mi. Donald mi ree zato je bio u Vaingtonu. Napisao je o
Projektu memorijal i, ne govorei nikome o tome, predao ga Rau na ruke, a sada
je leteo po odgovor. Ra ga je pozvao. Saoptio je administraciji koliko je tetna
tajnost naih radova. Izloio je da ak i kad bismo stekli znanje koje bi pojaalo
na vojni potencijal, ve samo to bi moglo da izazove globalni rast ugroenosti.
Sadanje stanje dri se na nepostojanoj ravnotei, i bez obzira na to na ijoj e
strani biti prevaga, ako samo pokret kojim e ona nastati bude suvie nagao, to
moe dovesti do oajnikih koraka protivnike strane. Ravnotea se odrava
zahvaljujui tome to svaki korak jedne strane druga strana parira. Tako stvari stoje
u trci naoruanja i politikih poteza. Koliko god sam Donaldu zamerao to se ak
ni sa mnom nije dogovorio, nisam dao da to po meni pozna, nego ga samo upitah
kakav je odgovor dobio. Mogao sam dodue, da zamislim kakav je bio.
"Govorio sam sa generalom. Ree mi kako su i te kako svesni onoga to sam
napisao, ali da moramo nastaviti da radimo kao i dosad, jer se ne zna ne sprovodi li
i druga strana iste ovakve radove kao i mi... te eventualnim otkriima ravnoteu
neemo naruiti, nego emo je, naprotiv, uspostaviti. Valjano sam se upetljao, nema
ta", zavri on.
Poeh ga ubeivati, iako sam znao da nije tako, da e taj njegov memorijal biti
stavljen ad acta, no to ga nije umirilo. "Napisao sam to", ree, "u vreme kad nisam
imao ta da krijem, apsolutno nita. U meuvremenu, kad je memorijal ve bio kod

Raa, naiao sam na trag toga efekta. Mislio sam ak da taj nesreni dokument
povuem, ali tek bi im se to uinilo sumnjivim! I zamisli kako e me sad gledati!"
Spomenu i naeg 'prijatelja', Vilijema Inija. Ja takoe nisam sumnjao da je Ini
ve morao primiti odgovarajue instrukcije. Upitah Donalda ne misli li da
eksperimente treba prekinuti, a samu aparaturu prosto razmontirati i unititi. Na
alost, znao sam ta e mi odgovoriti.
"Ne mogu se sakriti jednom nainjena otkria. Sem toga, tu je Mak Hil.
Posluae me dok je ovde sa mnom i dok radimo zajedno, ali ne znam ta bi uinio
kad bih se odluio na to to kae. Uostalom, ak i kad bih posle toga mogao da se
pouzdam u njega, nita se ne bi postiglo, sem odlaganja. Biofiziari su ve nainili
plan rada za iduu godinu. Video sam nacrt. Hoe da rade neto slino ovome to
sam ja radio. Imaju komore, imaju dobre nukleoniare - kao Pikering - imaju
inventor, hoe da izvre analizu efekata mikrodetonacija u monomolekularnim
slojevima abokreine, i to u drugom kvartalu. Aparatura je automatska. Nainie
nekoliko hiljada snimaka dnevno i efekat e im sam pasti u oi."
"Idue godine", rekoh.
"Idue godine", ponovi Donald.
Nismo znali ta jo da kaemo. Vratismo se utke, prolazei izmeu dina, koje
je jedva osvetljavao tanki rub crvenog sunca to se ve sputalo ispod linije
horizonta. Seam se da sam idui video predeo oko sebe s takvom jasnoom, i
uinio mi se toliko lep, kao da je trebalo odmah da umrem. Pre no to se rastasmo
htedoh Donalda da upitam zato je ba mene izabrao da mi se poveri, ali ne uinih
to. Zaista nita vie nije imalo da se kae.
13.
Problem izvuen iz ljuture strunih termina bio je prost. Ako se Protero nije
varao i ako je trebalo da dalji eksperimenti potvrde ranije nalaze, pokazivalo se
moguim izazivanje atomskih ekspozija tako da, prenoene brzinom svetlosti, ne bi
oslobaale razorenu energiju tamo gde je izvrena detonacija, nego na proizvoljno
odabranoj taki zemljine kugle. Pri sledeem susretu Donald mi pokaza idejnu
shemu aparature i uvodna izraunavanja iz kojih je proizlazilo da - ako efekat
ostane linearan uz rast snage i razdaljine - nita ne stvara ogranienje ni za jedno ni

za drugo. Mogao bi ak i Mesec da se razori, ako bi se na Zemlji prikupilo


dovoljno rascepljivog materijala i ako bi se reakcija usmerila na Mesec kao cilj.
Bili su to nesreni dani, a moda su jo gore bile noi u kojima sam itav
problem razmatrao u mislima sa svih strana. Proteru je bilo potrebno jo izvesno
vreme za montiranje aparature. Toga posla prihvatio se Mak Hil, a Donald i ja
poeli smo se baviti teorijskom razradom dobijenih datosti, pri emu je, naravno,
re bila samo o njihovom isto fenomenalistikom zahvatu. ak se nismo ni
dogovarali da emo to raditi zajedno - saradnja je uspostavljena nekako sama po
sebi. Morao sam, prvi put u ivotu, da pri izraunavanjima primenjujem izvesni
'konspirativni minimum', to znai da unitavam sve beleke, da pamenje krijem u
raunaru, i da Donaldu ne telefoniram ak ni o nevanim stvarima, jer bi porast
broja naih kontakata takoe mogao da pobudi neeljeno zanimanje. Malo sam se
plaio pronicljivosti Belojna i Rapaporta, ali ree smo se viali. Ajvor je imao
mnotvo poslova u vezi s predstojeom posetom uticajnog senatora Mak Mahona,
oveka velikih zasluga i Raova prijatelja, a Rapaporta su u meuvremenu
prisvojili informacionosti.
A kako ja, kao lan Saveta, jedan od 'velike petorice' ali 'bez portfelja', nisam
ak ni formalno spadao ni u jednu ekipu i mogao sam slobodno da raspolaem
svojim vremenom, duga nona sedenja kraj velikog kompjutera nisu privlaila
niiju panju, tim pre to sam i ranije, mada iz drugih razloga, postupao slino.
Pokazalo se da e Mak Mahon doputovati pre no to Donald zavri montau
aparature. Ne elei da podnosi nikakve specifikovane narudbine administraciji
Projekta, on je potrebne ureaje prosto pozajmljivao iz drugih ekipa, to se takoe
ranije vie puta praktikovalo. Morao je za ostale svoje ljude ipak da izmisli druge
zadatke, i to takve koji e delovati kao neophodni.
Zato nam je, u stvari, toliko bilo stalo do toga da ubrzamo ogled, teko mi je da
kaem. O svim daljim konsekvencijama pozitivnog (a u stvari - negativnog)
rezultata ogleda u velikim razmerama gotovo da nismo govorili, ali priznau da
sam u polubudnim sanjarenjima, neposredno pre no to me savlada san, ak video
mogunost da budem naimenovan za direktora Zemljine kugle ili da zgrabim takvu
vlast u duumviratu sa Donaldom, razume se, radi opteg dobra. Odnekud se zna da
su optem dobru teili u istoriji gotovo svi, ali i ta je sve iz tog proizlazilo. ovek
koji je stajao kraj Donaldove aparature mogao je, u stvari, da zapreti unitenjem

svim armijama i zemljama. Tu koncepciju nisam ipak tretirao ozbiljno, ne zato to


mi je moda nedostajalo obeenjake ice: prema mojoj proceni nije imalo nita
vie da se izgubi - ali bio sam potpuno ubeen da se takav pokuaj mora zavriti
kataklizmom. Takav korak ne bi mogao dovesti na zemlju mir - i ova bunovna
sanjarenja iznosim ovde samo da bih pokazao kakvo je bilo stanje moga duha.
Ovi sluajevi - i dalji - opisivani su bezbroj puta, uvek u iskrivljenim verzijama.
Naunici koji su shvatili nae skrupule ili su nam jo bili i lino naklonjeni, kao
recimo, Belojn, predstavili su stvar tako kao da smo radili u skladu sa
metodolokim uputstvima, svojstvenim samom Projektu, ili bar - kao da nismo ni
pomiljali o prikrivanju rezultata. No zato je bulevarska tampa, zahvaljujui
podacima koje je dobijala od naeg 'prijatelja' Vilijema Inija, Donalda i mene
predstavljala kao izdajnike i agente, na primer u poznatoj seriji reportaa Deka
Slejira the MAVO Conspiracy. To to nas ta galama nije odvela, kao autore neasne
mahinacije, pred kazneni areopag odgovarajue kongresne komisije, imali smo da
zahvalimo naklonjenim zvaninim verzijama, zakulisnoj Raovoj podrci, i najzad
tome to je stvar, kada je stigla pred javnost, ve bila neaktuelna.
Dodue, nisu me zaobili neprijatni razgovori s pojedinim politiarima kojima
sam stalno ponavljao jedno i isto: sve dananje antagonizme smatram prolaznim
pojavama u tom smislu, u kome su prolazne bile drave Aleksandra Velikog ili
Napoleona. Svaka svetska kriza moe se razmatrati u terminima strategije dotle,
dok posledica takvog postupanja nije nae potencijalno unitenje, kao bioloke
vrste. Kad interes vrste postaje jedan od lanova jednaine, izbor mora biti izvren
automatski, i pozivanje na duh amerikog rodoljublja, na demokratiju ili na bilo ta
drugo - gubi svaki smisao. Ko stoji na drugom stanovitu, nije za mene nita drugo
do virtuelni likvidator oveanstva. Kriza unutar Projekta je prola, ali e
neminovno naii druge. Razvoj tehnologije naruava ravnoteu naeg sveta i nita
nas nee spasti ako iz shvatanja takvog stanja stvari ne izvuemo praktine
zakljuke.
Najavljivani senator najzad se pojavio sa svojom svitom i primljen je s
nadlenim poastima, pri emu se pokazao kao taktian ovek; nije se s nama,
naime, uputao u prie poznate kao 'govorancija' belog oveka sa divljakom. Pred
nailazak nove budetske godine Belojnu je bilo mnogo stalo do toga da senator
stekne najbolje miljenje o radu i dostignuima Projekta, a poto je verovao u

svoju diplomatsku nadarenost, trudio se da okupira Mak Mahona. Ovaj mu se ipak


veto iskliznuo, i pozvao mene na razgovor. Kao to sam kasnije uvideo, re je bila
o tome da su me obaveteniji u Vaingtonu smatrali za 'lidera opozicije', i senator je
eleo da sazna kakav je moj votum separatum. O svemu tome, uostalom, za vreme
ruka ja nisam ni pomiljao. Kao bistriji u tim pitanjima i nadmetanjima Belojn je
stalno pokuavao da mi prui odgovarajua 'uputstva, ali nas je senator razdvajao,
te mi je Belojn samo mimikom davao znakove koji bi trebalo da su vrlo reiti,
diskretni i istovremeno upozoravajui. Prethodno je, naime, propustio da mi da
uputstva, to je sad eleo da ispravi, i kad smo ustajali od stola, pripremio se da
skoi prema meni, ali me Mak Mahon uze srdano ispod ruke i povede me u svoj
apartman.
Poastio me je vrlo dobrim martelom, koji je valjda poneo sa sobom, jer ga u
hotelskom restoranu nisam zapazio. Preneo mi je pozdrave od zajednikih
poznanika, duhovito izrazio aljenje to ne moe sam da se koristi delima koja su
mi donela slavu, i naglo me, kao uzgred, upitao da li je kod deifrovan ili nije. Tu
sam ga imao.
Razgovor se vodio u etiri oka, jer je cela senatorova svita u meuvremenu
odvedena da razgleda onaj deo laboratorija koji smo nazivali 'izlobenim'.
"I da i ne", odgovorih. "Moete li vi da uspostavite kontakt sa dvogodinjim
detetom? Svakako, ako se vi njemu obraate, ali ta bi dete razumelo od vaeg
budetskog govora u senatu?"
"Nita", odgovori. "A zato rekoste 'i da i ne', ako je samo 'ne'?"
"Jer neto ipak znam. Videli ste nae 'eksponate'?"
"uo sam za va dokaz. Dokazali ste da je 'pismo' opis nekog objekta, je li
tako? Ta vaa abokreina, prema tome, predstavlja deli toga objekta - zar ne?"
"Senatore", rekoh, "molim vas da se ne ljutite na mene ako vam ono to u sad
rei ne bude dovoljno jasno. Ne mogu drugaije. Ono to laiku izgleda
najnerazumljivije u naem radu - ili bolje reeno, u naem dosadanjem neuspehu svodi se na to da smo mi 'kod' toboe delimino razgrizli, a potom se zaglibili, dok
strunjaci za ifre tvrde da ako se ifra nane delimino, posao kasnije mora da ide
kao po loju. Je li tako?"

On samo klimnu glavom; video sam da paljivo slua.


"Postoje, najoptije reeno, dve vrste poznatih nam jezika. Obini jezici,
kakvima se slue ljudi, a zatim jezici koje ovek nije stvorio. Takvim jezikom
govore organizmi drugim organizmima: imam na umu takozvani nasledni kod. Taj
kod nije varijanta prirodnog jezika, poto ne samo to sadri informaciju o strukturi
organizma, nego je kadar da tu informaciju sam preobrazi u takav organizam. Taj
kod je, dakle, vankulturni. Da bi se razumeo prirodni jezik ljudi, treba se bar
donekle upoznati s njihovom kulturom. Meutim, da bi se upoznao kod
naslednosti, poznavanje bilo kakvih osobina kulture nije potrebno. Dovoljno je u
tome cilju odgovarajue znanje iz oblasti fizike, hemije i tako dalje."
"A ono to ste delimino uspeli svedoi o tome da je 'pismo' napisano jezikom
slinim naslednom jeziku?"
"Kad bi tako bilo, ne bismo imali veih briga. Stvarnost izgleda gore, poto je,
kao obino, mnogo komplikovanija. Razlika izmeu 'jezika kulture' i 'jezika
akulture' ne predstavlja deo neeg apsolutnog - na alost. Vera u apsolutni karakter
te razlike spada u ceo niz iluzija kojih se oslobaamo s najveim trudom. To to
sam uspeo da izvrim matematiki dokaz o kome ste spomenuli, svedoi jedino o
tome da 'pismo' nije napisano na jeziku koji spada u istu kategoriju u koju spada
jezik kojim se sada sluimo. Iz toga da sem koda naslednosti i prirodnog jezika ne
poznajemo druge, jo ne proizlazi da ih nema. Pretpostavljam da postoje takvi
'drugi jezici', i na jednom od njih napisano je 'pismo'."
"I kako izgleda taj 'drugi jezik'?"
"To mogu da vam kaem samo uopteno. Uproeno govorei, organizmi se
'sporazumevaju' u evoluciji, 'izgovarajui' neke zadatke koji su genotipi, a 'rei' u
njima odgovaraju hromozomima. Ali kad vam naunik predstavi strukturnu
formulu genotipa, vi ve nemate pred sobom 'kod akulture', poto je taj naunik
kod naslednosti preveo na jezik simbola, recimo, hemijskih simbola. Elem, da
bismo odmah preli na najvanije, mi ve pretpostavljamo da je 'jezik akulture'
manje-vie neto poput Kantove 'stvari po sebi'. Ne moe se dosei ni taj kod, ni
takva stvar. Ono to potie iz kulture, i ono to potie 'iz prirode', odnosno 'iz
samog sveta', pojavljuje se - kad imamo pred sobom bilo kakav iskaz - kao
'meavina' dvaju komponenata. Na jeziku Merovinga, ili na jeziku politikih parola

republikanske partije, procenat 'kulture' je veoma visok, a ono to od kulture ne


zavisi, ili 'komponenta pravo iz sveta' istupa tamo u nevelikoj koliini. U jeziku
kojim se slui fizika to je donekle obrnuto: mnogo u njima ima 'onoga to je
prirodno', to potie 'iz same prirode', i malo je u njemu onoga to je oblikovala
kultura. Ali stanje savrene 'akulturne' istoe u naelu se ne moe postii. Ideja da
bi aljui drugoj civilizaciji u kovertu atomske formule, mogle iz takvog 'pisma'
istisnuti sve kulturne primese - zasniva se na iluziji. Ta primesa moe se ozbiljno
smanjiti, ali niko nikad, u celom Kosmosu, ne moe je ukloniti do nule."
"Pismo je napisano na 'akulturnom' jeziku, a ipak ima primesu kulture
Poiljalaca? Je li tako? U tome je tekoa?"
"U tome je jedna od tekoa. Poiljaoci se od nas razlikuju kako kulturom, tako
i znanjem, nazovimo ga prirodnjakim. Zato je tekoa u najmanju ruku
dvostepena. Mi ne moemo da se domislimo kakva je njihova kultura - ni sada, a
mislim ni za sto godina. Oni to sigurno odlino znaju. Stoga su poslali takvu
informaciju za ije deifrovanje poznavanje njihove kulture nije potrebno - gotovo
sigurno da je tako."
"Pa onda taj kulturni inilac ne treba da smeta?"
"Senatore, mi ne znamo ak ni TA nam u stvari najvie smeta. Procenjivali
smo celo 'pismo' u pogledu njegove sloenosti. Ona je takva da odgovara, grublje
gledano, klasi poznatih nam sistema - drutvenih i biolokih. Mi nemamo nikakvu
teoriju drutvenih sistema i zato smo bili prisiljeni da kao modele 'dodavane' uz
pismo koristimo genotipe, ili, bolje reeno, ne same genotipe, nego onu
matematiku aparaturu koja se koristi pri njihovom studiranju. Doli smo do
zakljuka da objekat koji je kodu najsliniji jeste iva elija - ili i ceo organizam. Iz
toga uopte ne proizlazi da je pismo odista bilo nekakav genotip, nego samo to da
nam je od svih poznatih stvari koje radi uporeivanja stavljamo uz kod - genotip
najkorisniji. Shvatate li veliinu rizika koji povlai za sobom ta situacija?"
"Ne ba mnogo. Ceo rizik moe valjda biti u tome to ako to ipak nije nikakav
genotip, deifrovanje nee ispasti lako."

"Postupamo kao neko ko izgubljenu stvar ne trai svuda, nego samo pod
upaljenom ulinom sijalicom, jer je tamo svetlo. Znate li kako izgledaju trake za
automatski pijanino - za pijanolu?"
"Svakako. To su trake sa odgovarajuim rupicama."
"Uz pijanolu sasvim sluajno moe odgovarati i programska traka raunara, i
mada taj program nema ba nita zajedniko s muzikom - moe se odnositi na neku
jednainu petog stepena - uvedena u pijanolu proizvodie zvuke. I moe se
dogoditi da svi tako proizvedeni zvuci ispadnu kompletan haos, ali da se tu i tamo
moe uti neka muzika fraza. Pogaate li zato sam upotrebio taj primer?"
"Mislim da shvatam. Smatrate da je abokreina 'muzika fraza' nastala
unoenjem u pijanolu trake koja u stvari pripada raunskoj maini?"
"Da. Ba tako mislim. Onaj ko upotrebljava brojanu traku za pijanolu, ini
greku, i sasvim je mogue da mi upravo takvu greku smatramo uspehom."
"Ali vae dve ekipe su potpuno nezavisno jedna od druge proizvele
abokreinu i Gospodara Muva - a to je jedna ista supstanca."
"Ako imate kod kue pijanolu, i nita niste uli o postojanju raunskih maina, a
to se tie i suseda, onda, ako naete negde trake raunske maine, sasvim je
verovatno da ete obojica uiniti isto - smatraete da je traka namenjena pijanoli,
jer vam o drugim eventualnostima nita nije poznato."
"Razumem. To je sigurno vaa hipoteza?"
"Svakako. To je moja hipoteza."
"Govorili ste o velikom riziku. U emu se on sastoji?"
"Zamena brojane trake trakom za pijanolu naravno nije rizina, u pitanju je
nekodljiv nesporazum, ali u naem sluaju moe da bude drugaije, i posledice
greke mogu postati nepredvidljive."
"Na koji nain?"
"To ne znam. Imam na umu greku takve vrste kao kad neko umesto rei
'detelina' u kuhinjskom receptu proita re 'akontina', i napravi sos koji e usmrtiti

sve goste. Molim vas da upamtite to da smo mi inili ono to smo bili kadri da
inimo, i na taj nain smo nae znanje, naa moda uproena, moda lana
miljenja nametnuli kodu."
Mak Mahon poele da sazna kako je to mogue, im je to tako slino reevanju
ifre. Video je Gospodara Muva. Je li mogue kod reiti kako ne treba, a ipak
dobiti tako zauujue rezultate? Zar fragment prevoda, kakav je Gospodar Muva,
moe biti potpuno pogrean?
"Moe", odgovorih. "Kad bismo telegrafski poslali genotip oveka, a primalac
bi na osnovu njega umeo da sintetizuje iskljuivo bela krvna zrnca, imao bi pred
sobom neto poput ameba, i mnotvo neiskoriene informacije. Ne moe se tvrditi
da je onaj koji proizvodi krvna zrnca oslanjajui se na ljudski genotip, depeu
pravilno proitao."
"Razlike su te vrste?"
"Da. Iskoristili smo dva do etiri posto cele kodne informacije, a to nije sve, jer
u tih nekoliko procenata moe se nalaziti, recimo, jedna treina naeg domiljanja,
ono to smo sami uloili u prevod, zahvaljujui naem znanju: stereohemijskom,
fizikom i tako dalje. Pri isto tako niskom stepenu iitavanja ovekova genotipa,
ne bi se mogla proizvesti ak ni krvna zrnca. U najbolju ruku neto poput mrtvog
belanevinskog taloga, ne vie. Smatram, uostalom, da bi obavljanje upravo takvih
eksperimenata s ljudskim genotipom - koji je ve deifrovan u nekih sedamnaest
procenata - bilo za nas neobino instruktivno, ali ne moemo da ih vrimo, jer
nemamo za to ni vremena, ni sredstava.
Kad upita kako ocenjujem razvojnu razliku koja nas deli od Poiljalaca, rekoh
da je iz fon Hernerove i Brejsevelove statistike, dodue, proizlazilo kao
najverovatnije da emo stupiti u kontakt s civilizacijom koja je stara oko 12.000
godina, ili da ja smatram verovatnim da Poiljaoci moraju imati iza sebe ak i
milijardu godina. Drugaije se emitovanje 'ivotodajnog' signala ne bi moglo
racionalno obistiniti, jer u toku nekoliko hiljada godina on ne moe nita da uini."
"Mora da imaju i vladu koja se bira na duge rokove", ree Mak Mahon.
Htede jo da uje moje miljenje o razlonosti daljeg posla, ako stvari tako
stoje.

"Kada mladi secikesa", rekoh, "ukrade iz vae ekovne knjiice ek i esto


dolara, onda mada nita i ne mogao uiniti s ekovima, i ne dirnuo milione s vaeg
konta, uopte nee smatrati da je u tome loe proao, jer za njega i esto dolara
predstavlja mnotvo novca."
"Taj mladi secikesa smo mi?"
"Da. Mrvice sa stola visoke civilizacije mogu nam sluiti kao hrana za vie
vekova... Ako ih racionalno budemo koristili."
Moda bih na tome mestu jo neto dodao, ali se ugrizoh za jezik. Senator je
eleo da uje moje lino miljenje o 'pismima' i Poiljaocima.
"To nisu racionalisti", odgovorih, "bar ne prema naem shvatanju. Znate li,
senatore, koliki su njihovi 'lini trokovi'? Recimo, da raspolau energijom reda
1049 erga. Sila pojedine zvezde, a takva je potrebna za emitovanje signala, za njih
je isto to i za nas u Sjedinjenim Dravama mo jedne velike elektrane. Da li bi
naa vlada pristala da izdaje - tokom vie stotina, hiljada godina - snagu takvog
kompeksa kao to je Bilder Dem radi toga da bi se omoguio nastanak ivota na
planetama drugih zvezda, ako bi to - pri tako mikroskopski maloj energiji - bilo
mogue?"
"Previe smo siromani..."
"Ali postotak energije utroene na to altruistiko delo u oba sluaja je slian."
"Deset centi od dolara nije finansijski isto to i milion od deset miliona."
"Ali kad mi ba imamo te milione. Fiziki prostor koji nas deli od te civilizacije
manji je od moralne daljine, poto mi na Zemlji imamo ljudske mase koje gladuju,
a oni se brinu za to da na planetama Kentaura, Labuda i Kasiopeje nastane ivot.
Ne znam ta sadri pismo, ali u tom svetlu ne moe sadrati nita to bi nam nanelo
tetu. Jedno je u previe velikoj suprotnosti sa drugim. Svakako, udaviti se moe
ak i hlebom. Vidim to ovako: ako mi s naim poretcima, s naom istorijom
predstavljamo kosmiki prosek od strane 'pisma' nam nita ne preti. Jer to ste hteli
da upitate, zar ne? Naime, oni mora da dobro znaju kakva je ta 'psihozoika
konstanta' Svemira. Ako predstavljamo aberaciju, manjinu, oni e i nju uzeti, to
jest morali su i nju uzeti u obzir. No ako smo vanredni izuzetak, devijacija,

bizarnost koja se u jednoj Galaksiji na njih hiljadu deava jednom u toku deset
milijardi godina. Poiljaoci takvu ansu nisu u svojim izraunavanjima i u svojim
namerama mogli uzeti u obzir. Ili - bilo kako bilo - oni e ostati nevini."
"Rekli ste to kao Kasandra", ree Mak Mahon, i videh da mu nije bilo do ale;
meni uostalom takoe nije bilo do nje. Razgovarali smo jo, ali nisam mu rekao
nita to bi moglo pobuditi i najmanju sumnju, to bi ukazalo na to da je Projekt
uao u novu fazu. Ali pri oprotaju sam se oseao nelagodno, poto sam i tako
imao utisak da sam previe govorio; naroito pred kraj. Mora da sam Kasandra bio
u mimici, u izrazu, vie no u reima, poto sam pazio pre svega na ono to
govorim.
Senator je jo boravio kod nas kad sam se vratio svojim izraunavanjima. Sa
Belojnom sam se video tek posle senatorova odlaska. Belojn je, inilo mi se, bio
razdraen i utuen.
"Mak Mahon?" ree. "Doputovao je prilino uznemiren, a otputovao
zadovoljan. Zna li zato? Ne zna? Administracija se boji previe velikog uspeha.
Boji se otkria koje bi imalo militarne posledice."
Tome se zaudih.
"Rekao ti je to?" upitah. Belojn se zaudi mojoj naivnosti.
"Kako bi mi mogao tako neto rei? Ali to je oito. Sanjaju o tome da nita ne
postignemo, ili bar da na kraju ispadne tako da nam je stigla karta kojom nam alju
pozdrave i ele sve najbolje. Jeste, tada bi to objavili uz najveu buku i galamu, i
bili bi oduevljeni. Mak Mahon se upustio previe daleko - ti ga ne zna, on je
ovek neobino oprezan. A ipak, Ramnija je u etiri oka pritisnuo ispitujui ga o
najdaljim tehnolokim konsekvencama abokreine. Najdaljim! I sa Donaldom je
o tom razgovarao."
"A ta oni?" upitah. Za Donalda nisam morao da brinem. Bio je kao oklopna
kasa.
"U stvari, nita. Za Donalda ak ne znam ta mu je rekao, a Ramni mu je samo
mogao poveriti svoje none komare, jer na javi nita ne vidi."
"To je dobro."

Nisam krio zadovoljstvo. Belojn je ipak pokazivao znake depresije: zario je


prste u kosu, potresao glavom i uzdahnuo.
"Treba da doputuje Lerni", ree. "S nekakvom teorijom o nama, s nekim
konceptom. Ne znam tano s im, jer mi je Mak Mahon to rekao doslovno u
poslednjem trenutku, kad je ve sedao u kola."
Lernija sam poznavao - bio je kosmogoniar, jedan od bivih Hajakavinih
uenika, bivih, jer su neki govorili da je jai od svog preceptora. Nisam samo
mogao shvatiti kakvu vezu moe imati njegova struka s Projektom, i otkuda je
uopte saznao za Projekat.
"Pa gde ti ivi? Zar ne shvata da administracija dublira na rad? Ne samo to
nam stalno gledaju u prste, nego jo i to!"
Nisam mogao u to da poverujem. Upitah otkuda on za to zna, i je li mogue da
imaju neki Protivprojekat, neku vrstu paralelne kontrole naih poslova? Belojn
izgleda nije znao nita odreeno, a poto veoma ne voli da prizna takvo neznanje,
toliko je pokolebao samoga sebe da je pred Dilom i Donaldom koji su naili
povikao kako je njegova dunost, u stvari, da u takvoj situaciji podnese ostavku na
svoj poloaj.
Takve pretnje padale su s vremena na vreme, uz pratnju gromova, poto Belojn
ne moe da ivi u malim razmerima, i izvestan operski zamah je za njegovu
energetiku neophodan, no ovoga puta slono se udruismo u nastojanju da ga
ubedimo i umirimo, dok se, ne davi nam za pravo, malo ne stia, i ve kad je
trebalo da krene, seti se odjednom moga razgovora s Mak Mahonom, i stade me
ispitivati ta sam mu rekao. Ponovih manje-vie sve, ali bez Kasandre, i takav bee
epilog senatorove posete.
Ubrzo se pokaza da e pripreme Donaldu odneti vie vremena no to je mislio.
Meni takoe nije bilo lako - teorija je poela da se zapetljava, putao sam u pokret
razliite majstorije, priboni aritmometar (tako smo ga odredili) nije bio dovoljan,
trebalo je stalno ii u glavni raunski centar, to nije spadalo u prijatnosti, jer su
duvali uraganski vetrovi, i dovoljno je bilo da se pree ulicom nekoliko koraka, pa
da ovek ima pesak u uima, ustima, nosu, pa ak i za vratom.

Mehanizam zahvaljujui kome je abokreina gutala proizvoenu atomsku


energiju bio je jo nejasan, ne manje od naina na koje se oslobaala onih
mikroeksplozija, a sve su to bili izotopi sa tvrdim gama zraenjem, uglavnom
retkih zemalja. Donald i ja stvorili smo fenomenalistiku teoriju koja je predviala
dosta dobre rezultate izraunavanja - ali, da tako kaem, samo unatrag, to znai u
okviru onoga to smo ve upoznali; kada se poveao razmer eksperimenta,
predvianja su se razilazila s rezultatima. Donaldov efekt, kome je on dao naziv
Treks (Transport Eksplozije) mogao se realizovati neobino lako. Protero je
spljotio grumeni abokreine izmeu staklenih ploa, a kad bi sloj postao
monomolekularan, na celoj povrini bi se pokretala reakcija raspada, pri emu je u
veim 'dozama' aparatura (njen stari, prethodni model) bivala unitena. Ali
odnekud niko na to nije obraao panju: u laboratoriji je vladala takva buka, kao da
je to bila neka oruarnica koja ispituje eksplozivne materijale. Donald, kad sam ga
upitao, ree mi, ak bez osmeha, da njegovi ljudi istrauju razilaenje balistikog
talasa u abokreini - takvu im je izmislio temu, i tom kanonadom je uspeno
maskirao svoja rovarenja.
Meutim, teorija mi se razilazila - video sam da je u stvari ve odavno nema,
jedino to nisam to pred samim sobom hteo da priznam. Rad na teoriji zahtevao je
mnogo - i bio je utoliko tei to nisam imao naklonosti prema njemu. Kao to se
ponekad deava, rei koje sam izgovorio pri susretu s Mak Mahonom, zaarale su
me. Nae bojazni esto nisu sasvim prisutne, i kao da su nekodljive sve dotle dok
ih jasno ne formuliemo. Meni se upravo to dogodilo. abokreina je nepovratno
poela da mi izgleda kao artefakt, kao rezultat pogrenog deifrovanja koda, a
video sam to ovako: Poiljaoci sigurno nisu nameravali da nam poalju Pandorinu
kutiju, ali smo mi, kao provaljivai, otetili njene lokote, otisnuli smo u osvojenoj
sadrini sve ono to u zemaljskoj nauci predstavlja njene zainteresovane,
pljakake odlike, jer je - tako sam mislio - atomska fizika postigla uspeh upravo
tamo gde se otvorila ansa za osvajanje najdestruktivnije energije.
Zato nuklearna energija stalno anta na repu proizvodnje bombi, zato su
postojali hidrogenski tovari, ali jo nije bilo hidrogenskih reaktora, ceo mikrosvet
ukazivao je oveku svoju unutranjost, iznakaenu tim jednostranim pristupom, i
zato smo o jakim dejstvima znali mnogo vie nego o slabim. Raspravljao sam o tim
pitanjima sa Donaldom - nije se slagao sa mnom, smatrajui da ako je uopte iko
optereen 'krivicom' zbog 'jednostranosti fizike' (ali on ni tu jednostranst nije

priznavao) - onda to nismo mi, nego svet, usled svoje strukture. Jer prema svakom
objektivnom razumevanju unitavati je jednostavno lake - ma i u skladu s
pravilom najmanjeg delovanja - nego kreirati, poto je destrukcija po gradijentu
saglasna sa glavnim pokazivaem pravca procesa u celom Kosmosu, dok kreacija
mora uvek da ide nasuprot njima.
Podsetih ga na mit o Prometeju. U njegovoj slici treba da se stiu, kao u izvoru,
naune tendencije dostojne priznanja pa ak i asti, ali ovaj mit ne nosi u sebi
nekoristoljubivo razumevanje, nego otimanje, ne nosi saznavanje, nego
ovladavanje, to su temelji celokupne empirije. Donald mi ree da bih takvim
pretpostavkama obradovao nekog frojdovca, samim tim to motive saznanja
svodim na agresiju i sadizam. Sad vidim da sam zaista polako gubio razum,
shvatan kao razboritost, kao hladnoa, kao rezultat direktive delovanja sine ira et
studio - i da sam svojim spekulacijama krivicu sa nepoznatih Poiljalaca prenosio
na ljude, kao veni mizantrop.
Prvih dana novembra aparatura je krenula, ali uvodni, u maloj skali preduzeti
eksperimenti nisu uspevali - detonacija je nekoliko puta istupala s takvim rasapom
da je do nje dolo van glavnog zida-ekrana, i mada je bila slaba, ipak je dolo do
skoka zraenja u duini od 60 rendgena. Stoga se oko ekranovanja morao podii
drugi, spoljanji zaklon. Tako masivan zaklon vie se nije dao sakriti - i zaista, Ini
koji pre toga nikad nije dolazio u laboratoriju za fiziku, sada se nekoliko puta
naao kod Donalda, a to to nije postavljao nikakva pitanja ve je samo paljivo
motrio i muvao se, takoe nije obeavalo nita dobro. Najzad ga Donald zamoli da
izie, govorei da ometa ljude pri radu. Prekoreo sam ga zbog toga, no on
odgovori, hladniji od mene, da e se stvari, ovako ili onako, uskoro reiti, a da on
dotle nee Inija da puta u laboratoriju.
Kada sad na to gledam vidim koliko smo obojica postupali nerazumno, pa jo i
gore - besmisleno. Ni danas ne znam ta je trebalo initi, ali ova konspirativna
delatnost, ne mogu drugaije da je nazovem, sluila je samo tome da ouvamo
iluziju istih ruku. Grozno smo se zaglibili. Radove koji su valjano poodmakli
nemogue je bilo prikriti, a kamoli ih jednoga dana naglo prekinuti pod izgovorom
da je uvanje tajne postalo bespredmetno. To je trebalo uiniti ili odmah posle
otkria Treksa - ili nikada. Oba ta izlaza, ma koliko logina, bila su nam zatvorena.
Svest o tome da e biofiziari posle tri meseca poeti da se kreu po ovom tako

'vrelom' terenu, gonila nas je na urbu. Poto smo se plaili za budunost sveta nita manje - bili smo prisiljeni, nekako instinktivno, da krijemo svoj rad. Izii
sada na svetlost dana - znailo bi izloiti se zauenim pitanjima: pa lepo, ali zato
s tim dolazite ba sada? Imate li ve konane rezultate? Zato niste doli im ste
dobili prve? Ne bih na to umeo da odgovorim.
Protero je gajio maglovitu nadu da e efekat, ako bude velikih razmera, delovati
nekako odbojno - jer je polazna teorija ukazivala upravo na to, ali prvo, ve se
pokazala kao bezvredna, a drugo, ona je ova vrataca otvarala posle prihvatanja
nekih postavki, od kojih su na daljoj etapi proizlazile negativne verovatnoe.
Belojna sam u to vreme izbegavao koliko god sam mogao, jer mi je u odnosu
prema njemu bila neista savest. Ali njega su muile druge brige - sem Lernija
oekivali smo ve drugog oveka 'izvan Projekta'; trebalo je da nas obojica poaste
svojim izlaganjima pred kraj meseca, i takvo ve otvoreno priznavanje da ima
'svoje' posebne strunjake za Glas Gospodara, i to takve koji su radili bez ikakvog
kontakta s nama, stavljalo je Belojna u neobino neprijatnu i teku situaciju pred
svim istraivakim ekipama. Dil, Donald, Rapaport (ja takoe) smatrali su ipak da
svoj krst (a on je ve primenjivao takve izraze) treba da nosi do kraja. Uostalom,
dvojica naunika ija nam je poseta bila najavljena, bili su umovi prvog reda.
Sad vie nije bilo ni govora o nekom skresavanju budeta za Projekat. Izgledalo
je da ako nezvani konsultanti svojim koncepcijama ne poguraju istraivanja napred
(a to mi je izgledalo neverovatnim) Projekat mora trajati usled same inercije, jer se
niko na vrhu nee usuditi, s obzirom na slavni HSR, da bilo ta u njemu promeni a i da ne govorimo o njegovoj likvidaciji.
U Savetu su nastale line zategnutosti. Najpre izmeu Belojna i Inija, poto je
ovaj drugi, po naem ubeenju morao znati za ovaj drugi, fantomski Projekt, Ghost
voice, ali se pored sve svoje leporeivosti nikad ni reju nije odao da zna za njega
(dok je ovamo Belojna stalno obasipao panjom). Napetost izmeu nae
'konspirativne dvojke' s jedne, i opet Belojna s druge strane - jer je on neto ipak
nagaao, ponekad sam ga viao kako me prati pogledom, kao u oekivanju
objanjenja, ili bar nekog nagovetaja. No ja sam samo manevrisao kako sam
umeo, sigurno ne mnogo veto, jer mi takva igra nikad nije bila mnogo bliska.
Rapaport je zamerao Rau to ak i on, koji je prvi otkrio neto, nije bio obaveten

o fantomskom Projektu; stoga su i sednice Saveta postale vie no neprijatne, zbog


atmosfere pune ljutnje, podozrivosti i utuenosti. Ja sam se muio programima za
maine, upropaujui svoje vreme i snage, jer ih je mogao pripremiti bilo koji
programer, ali je pobedio obzir prema 'konspiraciji'.
Najzad sam zavrio izraunavanja koja su Donaldu bila neophodna, ali on jo
nije bio gotov s aparaturom. Nemajui ta da radim prvi put otkako sam stigao u
Projekat pokuao sam da pogledam neki televizijski program, ali sve mi je u njemu
izgledalo neiskazano lano i besmisleno, zajedno sa vestima; poao sam u bar, ali i
tamo nisam mogao da se skrasim. Nemogavi da naem sebi mesta, pooh najzad
u raunski centar, i, briljivo se zatvorivi, poeh da radim izraunavanja koja mi
niko nije traio.
Po drugi put poeo sam da operiem pomou Ajntajnove formule o
ekvivalentnosti mase i energije, formule ve toliko ozloglaene. Procenio sam
dispozicionu mo za inventore i predajnike eksplozije na distanci ravnoj preniku
zemaljske kugle; nevelike tehnike tekoe koje su pri tom iskrsle donekle su me
ponele, ali ne za dugo. Napad ostvaren efektom Treksa iskljuivao je svaku
prevenciju. Sasvim jednostavno, jednoga dana je Zemlja pod ljudskim nogama
trebalo da se pretvori u sunanu lavu. Eksplozija je mogla da se izvede takoe ne
na povrini tla, nego ispod povrine, i to na proizvoljnoj dubini. Samim tim su i
elini titovi zaklona, kao i ceo masiv Stenovitih planina, koji su bili predvieni
da tite tabove u njihovim podzemnim bunkerima, gubili svaki znaaj. Nije bilo
nade ak ni za to da e generali, ti najcenjeniji ljudi naeg drutva, ako se lina
vrednost meri sredstvima investiranim u zatitu njihova zdravlja i ivota, izii kao
poslednji ljudi na radioaktivnou spaljenu zemljinu povrinu da bi se, skinuvi
trenutno nepotrebne uniforme, prihvatili temeljnog obnavljanja civilizacije.
Poslednji bednici iz prljavih jazbina bili su sada izloeni opasnosti isto kao i
vrhovni zapovednik nuklearnih snaga.
Izvodio sam pravo demokratsko izjednaenje svih koji ive na planeti. Maina
mi je grejala stopala blagim dahom topline koja se probijala kroz pukotine
metalnih roletni, i radila je otkucavajui na trakama nizove brojki, poto je njoj
bilo svejedno da li se one odnose na gigatone ili megaleine, ili pak na broj
peanih zrna na atlantskim plaama. Oaj poslednjih nedelja, koji je postepeno
preao u neku vrstu pridavljujueg pritiska, naglo se izgubio. Radio sam ivo i sa

oseanjem zadovoljenja. Nisam vie dejstvovao uprkos sebi; tavie, radio sam ono
to se od mene oekivalo. Bio sam rodoljub. Stavljao sam se u situaciju as
napadaa, a as branioca, oba puta sa savrenom lojalnou.
Problem je ipak bio lien pobednike strategije. im je arite eksplozije moglo
da se prenese na proizvoljno izabranu taku zemaljske kugle - takoe sa mesta koje
se proizvoljno izabere - mogao je da se uniti ivot na prostranstvu proizvoljne
veliine. Klasina atomska eksplozija bila je u enrgetskom pogledu rasipanje
sredstava, poto je overkill nastupao u taki 'nula'. estice zgrada i tela podleu u
njoj rasprskavanju hiljadu puta veem od vojnih potreba, dok razorna mo, koja
slabi uporedo sa razdaljinom, dozvoljava da se preivi u dosta prostom sklonitu
ve nekoliko ili nekoliko desetina milja dalje.
Takvo neekonomino stanje stvari, kad sam programirao svoju mainu izlazilo
mi je pred oi kao preistorijska mumija. Treks je bio sredstvo savreno zbog svoje
ekonominosti. Vatrene kugle klasinih eksplozija bilo je sad mogue spljotiti,
nekako ih izvaljati u smrtonosnu foliju i prostreti je pod ljudske noge na
prostranstvu Azije ili Sjedinjenih Drava. Trodimenzionalno lokalizovani tanki sloj
materije, izdvojen iz geoloke kore kontinenata, mogao je u jednom deliu sekunde
da postane vatrena kaljuga. Svakome oveku pripadalo je tano onoliko
osloboene energije koliko mu je bilo neophodno da bi umro. Ali tabovima koji
ginu jo su preostajali decimali sekunda za odailjanje signala upuenog
podmornicama s nuklearnim raketama. Umirui je jo mogao da ubije svoga
protivnika. Ako bi mogao, morao bi upravo tako da postupi. Znai, vratnice
tehnoloke stupice najzad su se zalupile.
Dalje sam traio izlaz, stavljajui se u situaciju globalnog stratega, ali raun je
stalno pretvarao u nita sva naredna istraivanja. Radio sam brzo, ali sam oseao
drhtanje prstiju, a kad sam se naginjao iznad traka to su klizile iz maine, da bih
proitao rezultate na njima, srce mi je lupalo, a istovremeno sam oseao takvu
vrelinu koja mi je suila usta, i greve u trbuhu, kao da mi je neko vezao creva
konopcem koji se u njih usecao. Te simptome utrobne panike organizma pratio sam
sa izuzetno hladnom ironijom, kao da je strah pripadao samo mojim miiima i
crevima, dok se u meni otimao bezglasni kikot, isti onaj od pre pola veka,
neizmenjen i neostareo. Nisam oseao glad ni ed, hranjen i pojen nizovima brojki,

tokom bezmalo pet asova, stalno iznova programirajui mainu. Trake izvlaene
iz kaseta guvao sam i trpao u depove. Najzad i taj posao postade jalov.
Plaio sam se, poem li u hotel, da u pri pogledu na jelovnik ili na kelnerovo
lice, poeti grohtom da se smejem. U svoj apartman takoe nisam mogao da
poem. A neku da sam ipak morao otii. Poto je bio zauzet svojim poslom,
Donald je, bar zasad, bio u boljoj situaciji. Na ulicu sam izaao kao omamljen.
Sputao se mrak, naselje, okupano bleskom sijalica u kojima je izgarala iva, u
obliku zvezdaste konture usecalo se u pustinjski mrak, i samo na loije osvetljenim
mestima mogle su na tamnom nebu da se zapaze zvezde. Jo jedna izdaja postala je
ve beznaajna, te tako prekrih re datu Donaldu i pooh svome hotelskom
susedu, Rapaportu. Zatekoh ga u stanu. Stavih pred njega zguvane trake i saeto
mu sve saoptih. Pokaza se kao pravi ovek. Postavio mi je jedva tri-etiri pitanja
koja su pokazala da je odmah shvatio vanost i posledice otkria. Naoj
konspirativnoj zaveri nije se nimalo udio. ak nije na nju ni obratio panju.
Ne seam se ta mi je rekao kad je ispustio trake iz ruku, ali sam iz njegovih
rei shvatio da je gotovo od samog poetka oekivao neto slino. Strah ga je
stalno pratio u stopu, i kada su se predoseanja sad ostvarila, intelektualno
zadovoljenje, ili moda naprosto svest o kraju svega, dala mu je da oseti izvesno
olakanje. Mora da sam bio rasejaniji no to sam bio i sam toga svestan, jer se u
prvom redu nije poeo zanimati za kraj oveanstva, nego za mene. Od evropskih
lutanja preostala mu je izvesna navika koju sam ja smatrao smenom. Postupao je
po naelu omniamea mecum porto, kao da je instinktivno raunao na neophodnost
sledeeg bekstva - u svakom trenutku. Tako sam sebi objanjavao to je u svojim
koferima uvek imao neku vrstu 'nune porcije', zajedno sa aparatom za pripremanje
kafe, eerom i dvopekom. Nala se i flaica konjaka - a i jedno i drugo dobro je
dolo. Poe ono to tada nije imalo naziv, a to smo kasnije pominjali kao dau ili
kao njenu anglosaksonsku varijantu (wake), to jest - ritualno bdenje pored mrtvaca.
Dodue, pokojnik koji je bio u pitanju jo nita nije ni znao o svojoj neizbenoj
sahrani.
Pili smo kafu i konjak, okrueni takvom tiinom kao da smo se nali na pustom
mestu, kao da se ve dogodilo ono to je tek trebalo da se dogodi. Shvatajui jedan
drugoga ve u polureima, u odlomcima izmenjivanih reenica, najpre smo
predvideli razvoj nailazeih dogaaja. Slagali smo se kao scenaristi. Sva sredstva

bie uloena u izgradnju ureaja za Treks. Ljudi kao to smo mi vie nee ugledati
svetlost dana.
Zbog svoje neodloene smrti ljudi iz generaltaba e se, svakako nesvesno,
najpre osvetiti nama. Nee pasti na lea, diui ape uvis; poto racionalno
postupanje nee biti mogue, prihvatie se iracionalnog. Poto ni planinski masivi,
ni kilometarski debeli elini zakloni ne mogu predstavljati zatitu od napada, oni
e ultimativnim oklopom proglasiti - tajnost. Usledie uveanje, rasprivanje i
uvlaenje u zemlju tabova, pri emu e se glavni tab svakako smestiti na neku
ogromnu atomsku podmornicu ili u specijalno izgraeni batiskaf, koji e bdeti,
privezan za okeansko dno.
Doi e do krajnjeg otpadanja ljuture demokratskih formi, iju je sredinu ve
ionako propisno izgrizla globalna strategija iz ezdesetih godina. To e na svojoj
koi osetiti i naunici. Nee biti volje, mesta ni vremena da se prema njima
postupa sa ouvanjem izvesnih privida, kao da su u pitanju udljiva deca koju je
bolje ne izlagati frustracijama.
Poto smo saglasno s Paskalovom milju o misleoj trsci koja udi da upozna
mehanizam vlastitog unitenja, u optim crtama predvideli kakva sudbina eka nas
i ostale, Rapaport mi ispria o svojim pokuajima koje je bio preduzeo u prolee te
godine. Jo pre no to sam ja stigao u Projekat, on je generalu Isterlendu - koji je
tada bio ef MAVO-a - izneo plan o sporazumu s Rusima. Predlagao je da mi
stvorimo ekipu koja bi po brojnosti i strunosti odgovarala jednoj ruskoj ekipi, te
da zajedniki preduzmu rad na prevodu 'pisma'. Isterlend mu tada blago objasni
koliko bi to bilo naivno. Rusi bi obrazovali lanu ekipu, a na 'pismu' bi meutim
radili sami.
Pogledali smo se i nasmejali, jer nam je pala na pamet ista misao. Isterlend mu
je jednostavno ispriao ono to smo saznali tek poslednjih dana. Ve tada je sam
Pentagon zaveo princip 'dvojnosti'. Jer mi smo predstavljali 'prividnu' ekipu, i to
tako da nismo za to ni znali, dok su generali imali na raspolaganju drugi,
poverljiviji kolektiv.
Za trenutak smo se zamislili nad problemom mentaliteta stratega. Nikad nisu
ozbiljno tretirali ljude koji su uporno tvrdili da je najvanije bioloki ouvati vrstu.
Slavno ceterum censeo speciem preservandam esse postalo je parola slina svim

drugim parolama ili izrekama, ali ne i vrednost koja bi ulazila u strategijske


jednaine. Popili smo ve dosta konjaka da bismo se pozabavili skiciranjem
izgleda generala koji e, ivi izgarajui, izdavati poslednje naredbe ogluvelim
mikrofonima, poto okeansko dno - kao uopte bilo koje mesto na planeti - nee
vie moi da slui kao zaklon. Kao jedino bezbedno mesto za Pentagon i njihove
ljude videli smo teren ispod dna reke Moskve, ali bilo je dosta neverovatno da bi
ak i nai jastrebi uspeli tamo da se sklone.

Bila je ve minula pono kad smo se najzad otrgli od takvih trivijalnih


naklapanja, i kad je razgovor postao stvarno zanimljiv. Preli smo na 'Tajnu Vrste'.
Spominjem ga zato to mi je ovaj dijalog-opelo, posveen Razumnom oveku,
koji su vodila dva predstavnika te vrste, oamueni kofeinom i alkoholom, ali koji
su sigurno znali da mu je doao kraj, izgledao karakteristian.
Po mome miljenju, bilo je van svake sumnje da su Poiljaoci bili dobro
obaveeni o stanju stvari u celoj Galaksiji. Naa katastrofa je posledica toga to
nisu uzeli u obzir specifino zemaljsku situaciju, a nisu to uinili zato to je ona u
celoj Galaksiji neto izuzetno.
"To su manihejske idejice, tuce za dolar", ree Rapaport.
No ja uopte nisam smatrao da bi apokalipsa morala biti posledica neke
izuzetne 'zle osobine' ljudskoga roda. Prosto je tako da svaki planetarni psihozoik
prelazi od stanja usitnjenosti u stanje globalne integracije. Od grupa, rodova,
plemena nastaju narodi, dravice, drave, velesile, i najzad dolazi do drutvene
unifikacije vrste. Takav proces ne dovodi gotovo nikad do pojave dvaju, po snazi
jednakih antagonista neposredno uoi zavrnog ujedinjenja, nego e pre biti da se
pojavljuje Veina, naspram slabe Manjine. Takav ishod je znatno verovatniji i s
obzirom na isto termodinamiku verovatnou; to se ak moe dokazati putem
stohastikog izraunavanja. Idealna ravnotea snaga, kao njihovo idealno
izravnavanje, praktino je stanje toliko neverovatno da je ak nemogue. Do takve
ravnotee moe doi samo zahvaljujui naroitoj koincidenciji. Istovremeno
drutveno, to je jedna serija procesa, a osvajanje instrumentalnog znanja je druga
serija.

Integracija u skali planete moe postati 'zamrznuta' na etapi koja nije krajnja;
ako doe - prerano - do otkria nukleonike. Jer samo tada slabija strana postaje
jednaka sa jaom - poto svaka od njih, raspolaui atomskim orujem, moe da
uniti celu ljudsku vrstu. Svakako, drutvena integracija uvek nastaje na osnovu
tehnike i nauke, ali otkrie atomske energije moe regularno spadati u razdoblje
koje dolazi posle ujedinjenja - i tada ono vie nema pogubnih posledica. Sklonost
vrste ka samounitenju, ili njena sklonost da poini 'neohotino samoubistvo',
sigurno je funkcija broja drutava koja raspolau 'ultimativnim orujem'.
Ako na nekoj planeti postoji hiljadu zavaenih drava, a svaka poseduje hiljadu
nuklearnih glava, izgled isto lokalnog konflikta koji e prerasti u apokalipsu
mnogo puta je vei nego onda kad postoje samo malobrojni protivnici. Stoga odnos
dvaju kalendara - onoga koji pokazuje postupnost naunih otkria - i onoga koji
registruje uspehe ujedinjavanja pojedinih drutava - odluuje u Galaksiji o sudbini
pojedinih Psihozoika. Mi smo na Zemlji imali sigurno 'peh': prelazak iz
predatomske civilizacije u atomsku dogodio se na netipian nain, i to je upravo
prouzrokovalo 'zamrzavanje' statusa kvo upravo dok se nije nailo na neutrinsku
emisiju. Za ujedinjenu planetu deifrovanje 'pisma' bilo bi neto pozitivno, kao
korak u okvir 'kluba kosmikih civilizacija'. Ali za nas, u naoj situaciji, to je
zvono koje poziva na sputanje zavese.
"Moe biti", rekoh, "da su Galilej i Njutn kojim sluajem umrli od magareeg
kalja u svom detinjstvu, da bi fizika dovoljno okasnila, tako da bi do razbijanja
atoma dolo u XXI veku. Taj magarei kaalj koji nije usledio mogao nas je
spasti."
Rapaport mi prebaci da vulgarizujem: fizika je u razvoju ergodina - i smrt
jednoga ili dvojice ljudi ne bi mogla izmeniti njen tok.
"Pa dobro", rekoh, "mogla nas je spasti okolnost da se na Zapadu, kao
vladajua, pojavila neka druga religija, a ne hrianstvo ili jo - da se koji milion
godina ranije - formirala drugaija konfiguracija ovekove seksualne sfere."
Izazvan, poeh da dokazujem ovu tezu. Fizika nije na Zapadu sluajno nastala
kao 'kraljica empirije'. Zapadna kultura je, zahvaljujui hrianstvu, kultura Greha.
Pad - a prvi je pad bio seksualni! - angauje celu ovekovu linost u

meliorizacionim radovima, koji daju razliite tipove sublimacije - sa praksom


saznanja na elu.
U tom smislu hrianstvo je favorizovalo empiriju - ma koliko da je to, razume
se, bilo nesvesno: otvorilo joj je mogunost, dalo joj ansu rasta. Meutim za Istok,
za njegove kulture, tipina je kategorija Stida kao centralna, poto ovekovo
postupanje tamo nije ba 'greno' u hrianskom smislu, nego u najgorem sluaju sramotno, naroito u spoljanjem smislu, u smislu oblika ponaanja. Zato
kategorija Stida oveka nekako prebacuje 'izvan' duha, u oblast ceremonijalnih
obiaja. Za empriju tada naprosto nema mesta, njena ansa nestaje s trenutkom
obezvreenja materijalnih delatnosti: umesto sublimacije nagona, pojavljuje se
njihova 'ceremonijalizacija'; poto vie nije 'ovekov pad', razvrat podlee
odvajanju od linosti, biva nekako legalno kanalizovan u naroiti repertoar formi.
Greh i Milost zamenjuje Stid i taktike njegovog izbegavanja. Ne pojavljuje se
prodor u dubinu linosti: oseanje onoga to je 'valjano', to 'treba' zamenjuje
Savest, a najbolji umovi usmereni su ka 'odricanju od ula'. Dobar hrianin moe
da bude dobar fiziar, ali fiziar ne moe postati neko ko je dobar budist,
konfuijevac ili pristalica Zena, poto bi se tada bavio svim onim to te vere u
celini smatraju bezvrednim. U takvom polazitu drutveno odabiranje skuplja
nekako ceo 'intelektualni krem' oveanstva - i doputa mu da se prazni iskljuivo
u mistici, na primer u jogi. Takva kultura deluje kao centrifuga, sposobne baca
dalje od onih drutvenih mesta na kojima bi mogli zavesti empiriju, i njihove
duhove umrtvljuje obredima koji iskljuuju instrumentalne radove kao 'nie' i
'gore'. I upravo potencijal hrianskog egalitarizma, koliko god se sudarao s
klasnim ustrojstvima, koliko god da im je povremeno podlegao, nikad nije potpuno
nestao - i ba posredno iz njega vodi svoje poreklo fizika, u svim svojim
posledicama.
"Fizika kao askeza?"
"No, to nije tako prosto. Hrianstvo je bilo 'mutacija' judaizma kao religije
'zatvorene', namenjene samo izabranima. Judaizam je, dakle, kao pronalazak, bio
neto poput euklidovske geometrije, dovoljno je bilo zamisliti se nad njegovim
polaznim aksiomima pa da se, preko njihove proirujue univerzalizacije, stigne do
optije doktrine, koja 'izabranima' smatra ve sve ljude."

"Hrianstvo - pandan generalizovane geometrije?"


"U izvesnom smislu da, na planu isto formalnom preko znakova u okviru
sistema koji je isti u pogledu vrednosti i znaenja. Ta operacija je, izmeu ostalih,
dovela do toga da kao zakonita bude priznata - teologija Razuma. Bio je to pokuaj
neodustajanja ni od kakvih ovekovih osobina; poto je bio razuman, samim tim je
imao prava da Razum upotrebljava - i to je ve dalo, posle odgovarajueg broja
ukrtanja i preobraaja, fiziku. Razume se, govorim veoma uproeno.
Hrianstvo je generalizovana mutacija judaizma, primena sistemske strukture
na sva mogua ljudska bia. To je bilo isto struktralna osobina judaizma - ve na
poetku. Analogna operacija ne moe se sprovesti na budizmu niti bramanstvu, a i
da ne govorimo o Konfuijevom uenju. Tako je odluka, dakle, pala onda kad je
nastao judaizam - nekoliko hiljada godina pre nas. Postojala je i druga mogunost.
Glavni problem, tipino vremenski, s kojim mora da izie na kraj svaka religija,
jeste seks. Mogue ga je oboavati - uiniti ga, dakle, pozitivnim centrom kulture;
mogue ga je odsei, odvojiti - neutralno, ali mogue ga je proglasiti i
Neprijateljem. Najbeskopromisnije je poslednje reenje, i hristijanizam je izabrao
njega.
Elem, da je seks bio fenomen bioloki manje vaan, da je ostao sam periodina,
fazna pojava, kao u nekih sisara, ne bi mogao imati centralni znaaj, jer bi se
pokazao kao neki pulsirajui, prolazni fenomen. To je ipak bilo odlueno nekih
milion i po godina pre nas. Otada je seks bio ve punctum saliens svake kulture, jer
se nije mogao naprosto negirati - nego ga je valjalo 'civilizovati'. Zapadni ovek
uvek se oseao pogoden u svom dostojanstvu time to inter faeces et urina
nascimur... upravo ta misao je, na zakonima Tajne, uvela praroditeljski greh u
knjigu Postanja. Tako se dogodilo. Druga vrsta seksualne periodizacije, ili pak druga vrsta religije, mogli su nas usmeriti na razliit put."
"Civilizacione stagnacije?"
"Ne, nego jednostavno, zakanjenja razvitka fizike. Rapaport mi je prebacio da
sam 'frojdovac mimo volje'. 'Kao vaspitnik puritanske porodice', ree, 'vi
projektujete na svet svoja vlastita predubeenja.' Nisam se, u osnovi, oslobodio
vienja svega u kategorijama Pada i Spasenja. Samim tim to Zemljane smatram
da su pali bez ostatka, prenosim Spasenje u Galaksiju. Moja kletva zbacuje u pakao

ljude, ali ne dira ipak Poiljaoce, oni ostaju savreno dobri i nevini. Ali ba to je
moja greka. S milju o njima treba najpre uvesti pojam 'praga solidarnosti'. Svaka
misao kree se u pravcu sve univerzalnijih generalizacija: ini ih tako ispravnim
zahvaljujui tome to Kosmos doputa takvo postupanje; onaj koji generalizuje na
pravi nain, moe da ovlada pojavama u rastuem obimu.
Svest o evoluciji ili shvatanje da duh proistie iz procesa homeostatskog
'penjanja' ukorak sa entropijskom strujom, doputa da se solidarnou obuhvati ono evoluciono stablo koje je rodilo razumno bie. Ali solidarnou se ne moe
obuhvatiti celo evoluciono stablo, poto 'vie' bie neophodno mora da se hrani
'niim' biima. Granicu solidarnosti negde treba sprovesti. Na Zemlji je niko nikad
nje smetao ispod grananja u kome se biljke odvajaju od ivotinja. U
instrumentalnoj praksi ne moe se priznati da su solidarnou obuhvaeni - na
primer - insekti. Kad bismo znali da zbog nekih razloga signalizacija s Kosmosom
konano zahteva unitenje zemaljskih mrava, sigurno bismo zakljuili da mrave
'vredi' rtvovati. A eto, mi, na naem stepenu razvitka, moemo za Nekoga biti mravi. Nivo solidarnosti ne mora po svaku cenu - sa stanovita tih stvorenja obuhvatati ovakve planetarne gmizavce kao to smo mi. I moda za takvo
stanovite raspolau racionalizacijama. Moda znaju da je u skladu sa
galaksijskom statistikom zemaljski tip psihozoika unapred preputen na nemilost i
tehnoevolucije, te tako nita strano nee biti ako se naa egzistencija dopunski
ugrozi, im i onako 'od nas najverovatnije nita nee biti'."
Iznosim ovde sadraj toga nonog bdenja, uoi eksperimenta, ali to nije
hronoloki zapis razgovora, jer se njega inae ne seam tano i ne znam kada mi je
Rapaport ispriao jedan od svojih evropskih razgovora - onaj koji sam prethodno
zabeleio. Dogodilo se to valjda onda kada smo ve zakljuili problem sa
generalima, a jo nismo poeli da traimo epilog. Rekao je manje-vie ovo:
"Doktore Rapaporte, vi ste jo nepopravljiviji od mene. Vi ste od Poiljalaca
nainili 'viu rasu' koja se solidarizuje samo sa 'viim oblicima' Galaksije. Pa zato
se onda trude da rasprostrane biogenezu? Zato rasejavaju ivot, ako bi mogli da
sprovode politiku ekspanzije i kolonizacije planeta? Nijedan od nas prosto ne moe
u svom razmiljanju da iskorai van pojmova koji su nam dostupni. Moda ste u
pravu kad kaete da uzroke naeg poraza lokalizujem na Zemlju zato to sam tako
vaspitan u detinjstvu. Samo to umesto 'ljudske krivice' ja zapaam stohastiki

proces koji nas je naterao u orsokak. Vi, begunac iz zemlje ubijenih, uvek ste
previe snano oseali svoju nevinost pred licem unitenja, i zato izvore katastrofe
smetate negde drugde: u sredite Poiljalaca. O unitenju nismo odluili mi sami oni su to uinili umesto nas. Tako se zavrava svaki pokuaj transcendencije.
Potrebno nam je vreme, koje vie neemo imati.
Uvek sam ponavljao da kad bi se nala vlada dovoljno razumna da poeli da
celo oveanstvo izvue iz ove doline, a ne da izvue samo svoje ljude, moda
bismo iz te doline najzad i izili. Ali sredstva saveznog budeta uvek su bila
spremna samo za istraivae 'novih oruja'. Kad sam politiarima govorio kako
treba pokrenuti antropoloki crash program, kako treba graditi maine za
modelovanje socioevolucionih programa za onoliki novac koliki se ulae u
istraivanje raketa i antiraketa, oni su se smekali i slegali ramenima. Niko to nije
prihvatao ozbiljno, i mogu da osetim u najboljem sluaju tu gorku satisfakciju - to
sam bio u pravu. Trebalo je najpre istraiti oveka, to je bio prioritet nad
priroritetima. Nismo ga istraili, ono to o njemu znamo nije dovoljno, priznajmo.
Ignoramus et ignorabimus, poto vie nemamo vremena."
Dobri Rapaport nije vie pokuavao da odgovara. Ispratio me je - pijanog - u
moju sobu.
Pre no to se rastadosmo, ree:
"Ne brinite preterano, gospodine Hogarte. I bez vas bi sve polo isto tako
naopako."
14.
Donald je isplanirao da ogledi traju najmanje celu nedelju, i da se obavljaju po
etiri puta dnevno. To je bio maksimum mogunosti kakve je davala provizorno
nainjena aparatura. Posle svakog ogleda ona je delimino bivala pokvarena, i
valjalo ju je popravljati. Popravke su ile sporo, jer je trebalo raditi u zatitnim
kombinezonima - s materijalom koji je bio radioaktivno zagaen. Krenuli smo u
eksperimente posle 'dae', to znai da je u stvari krenuo on, jer sam ja bio samo
svedok. Ve smo znali da e ljudi iz Fantomskog Projekta, odnosno iz
Kontraprojekta stii k nama za osam dana. Donald je trebalo da pone ujutro, jer je
eleo da njegovi ljudi, i dalje zaposleni lanim istraivanjem koje im je nametnuo,

kamufliraju svojom kanonadom grmljavinu neizbenih eksplozija, no kako je sve


imao spremno ve uvee (znai onda kada sam ja u raunskom centru sproveo
bezbroj varijanti neizbenog kraja sveta) - pourio je.
U sutini, sad je ve bilo sasvim svejedno kada e Ini, a onda i nai veliki
protektori, saznati za sve. Utonuo u teak san posle Rapaportova odlaska, nekoliko
puta sam se budio i skakao sa utiskom da ujem odjek detonacija, ali to je bila
varka. Beton zgrada bio je zatien ak i od mnogo jaih eksplozija. U etiri pred
zoru, oseajui se kao Lazar, izvukao sam obolele kosti iz kreveta i - ne mogavi
da izdrim dalje u svojoj sobi - reio sam da, ne obzirui se na ostatke
'konspiracije', poem u laboratoriju. Nismo se bili tako dogovorili, ali prosto nisam
mogao poverovati da e Protero, poto je sve imao spremno, poi mirno na
spavanje. Nisam se prevario: izdrljivost njegovih ivaca takoe je imala granice.
Umio sam lice hladnom vodom i iziao. Prolazei na kraju hodnika pored
Inijevih vrata, zapazio sam svetlost, te sam i mimo volje utiao korak. Shvativi
koliko je to besmisleno, nasmeio sam se uglom usana, od ega mi se istegla, kao
ukoeno utavljena, koa lica; toliko mi se uinilo tuim; i strah niz stepenice, ne
pozvavi uopte lift.
Nikad pre nisam naputao hotel u ovo vreme; prizemlje je bilo u polumraku,
udarao sam se o razmetene fotelje, bio je pun mesec, ali betonski blok ispred
ulaza nije doputao da svetlost prodre unutra. Zato je ulica izgledala neverovatno,
no moda mi se tako samo uinilo. Na zgradi uprave gorela su svetla rubinske
boje, kao upozorenje za avione, a sem njih - sijale su samo malobrojne uline
svetiljke nad raskrsnicama. Zgrada ekipe fiziara bila je mrana i kao izumrla, ali
prevalivi put koji sam znao napamet, kroz odkrinuta vrata upao sam u glavnu
halu. Odmah sam uvideo da je sve gotovo, jer su alarmni znaci, koji su za vreme
rada inventora goreli crveno, bili tamni. U hali je vladao jedva polumrak, usled
ogromnog prstena inventora liila je na mainsku salu u nekoj tvornici ili na brodu;
na komandnim tabloima jo su gorela signalizaciona svetlaca, ali pored kamere
nisam naao nikog. Znao sam gde da potraim Donalda; uskim prolazom izmeu
zavojitih vietonskih elektromagneta stigao sam u mali unutranji prostor. Tamo je
bila neka vrsta sobice, elije, u kojoj je Protero drao sve zapisnike, filmove,
beleke - i zaista opazih tamo svetlost. Kad me vide, tre se. S njim je bio Mak Hil.
Bez ikakvog uvoda prui mi ivrljane listove hartije.

Nisam bio svestan u kakvom se stanju nalazim, i poeo sam to uviati tek kada
nisam mogao da identifikujem znakove koji su mi inae bili tako poznati - priglupo
sam gledao stupce brojki, trudei se da saberem misli. A kad znaenje koordinata
etvorostruke serije proba stie najzad do moje svesti, osetih kako mi se tresu
kolena.
Pored zida je stajala stolica, sedoh na nju i jo jednom, paljivije i natanane
pogledah sve rezultate. Papir odjednom poe da mi deluje kao da je siv, neto mi
zakloni pogled. Ta slabost potraja jedva nekoliko sekundi. Kad proe, osetih da me
je sveg oblio hladan, lepljiv znoj. Donald najzad opazi da se sa mnom neto udno
deava, ali rekoh mu da je ve sve u redu.
Htede da uzme od mene beleke, ali ih ne dadoh. Jo su mi bile potrebne. to je
vea bila energija, tim je manje tana bivala lokalizacija eksplozije. Ma koliko da
etiri probe nisu jo doputale sprovodenje statistike obrade, ova zavisnost je
padala u oi. Verovatno kada je prevazilazila mikrotonu (savreno smo ve
operisali jedinicama nuklearne balistike) dispersija je postajala ravna razdaljini
mesta na kome je tovar pranjen, i objektiva na koji je usmerena. Sada su bile
dovoljne jo tri, najvie etiri probe kako bi se precizno utvrdilo da je beskorisnost
Treksa kao oruja pouzdana. No ja u nju vie nisam sumnjao, jer sam se odjednom
s neobinom tanou setio svih prethodnih rezultata i mojih tekoa sa formulama
fenomenoloke koncepcije. Poeo mi se ocrtavati neverovatno prost odnos, koji je
predstavljao pravi zahvat celine: bio je to najobiniji prenos indeterministikog
principa na efekat Treksa: to vea energija, tim manja tanost koncentracije, to
manja energija, tim je otrije mogue koncentrisati efekat. Pri razdaljinama reda
jednog kilometra efekat je bilo mogue koncentrisati u rasponu cilja veliine
jednog kvadratnog metra doputajui da eksplodira samo aica atoma; nikakva
mo kontaminacije, nikakva razorna sila, nita.
Kada digoh oi, shvatih da Donald zna isto to i ja. Bilo je dovoljno samo
nekoliko rei. Postojala je jo jedna tekoa: dalji eksperimenti s energijama
poveanim za jedan red veliine, potrebni da bi se definitivno presudilo o karijeri
Treksa, morali su biti opasni, poto je neodreenost mesta na kome se energija
oslobaala, njegovo lutanje, potpuno nepredvidljivo, izlagalo opasnostima ljude
koji obavljaju eksperimente. Bio je potreban neki specijalni poligon, u nekoj vrsti
pustinje... kao i aparatura kojom bi se upravljalo sa velike razdaljine. Donald je ve

i na to pomislio. Malo smo govorili, pod nezaklonjenom, zadimljenom sijalicom;


Mak Hil sve vreme nije progovorio nijednu re. Uinilo mi se da je do te mere
potresen, ak pomalo razoaran, ali moda se ja i varam iznoenjem takve sumnje.
Jo jednom smo pretresli sve, veoma podrobno; misli su mi bile tako jasne da
sam odmah nabacio skicu zavisnosti; ak i ekstrapolaciju na vee tovare, iz reda
kilotona, a zatim vraajui se unatrag - na ranije rezultate. Saglasnost se poklapala
sve do znakova tree decimale. U jedan mah Donald pogleda na asovnik.
Pribliavalo se pet asova. On tada iskljui glavni prekida, presekavi dotok strue
iz svih agregata, i zajedno napustismo laboratoriju. Na ulici je ve bio dan. Vazduh
je bio hladan kao kristal, Mak Hil se udaljio, a mi smo jo stajali pred ulazom u
hotel, u nestvarnoj tiini i praznini, tako mrtvoj, kao da sem nas nikoga ivoga nije
bilo; kad sam na to pomislio, stresao sam se - ali sada ve samo refleksom
pamenja koje je ilo unatrag. eleo sam da Donaldu kaem neto to bi konano
zakljuilo sve, to bi izrazilo moje olakanje, radost, ali odjednom opazih kako je,
u stvari, ne oseam. Bio sam samo prazan, jezivo iscrpljen, ravnoduan, kao da
nita vie nije trebalo niti moglo da se dogodi. Ne znam je li i on oseao isto. Iako
to obino nismo inili, rukovali smo se i razili. Ako se udara noem a otrica
klizne niz neopaeno skriveni oklop, onaj koji zada neuspeli udarac nema zasluge.
15.
Odluili smo da istoriju efekta Treksa predstavimo na Naunom savetu tek
posle tri dana, jer je bilo potrebno neto vremena da bi se valjano sistematizovali
rezultati i da bi se sredili detaljniji opservacioni protokoli, kao i da bi se nainila
uveanja izabranih fotografija. No sutradan u podne uputih se Ajvoru. Vest je
primio neobino mirno; nisam tada dovoljno ocenio njegovu savladanost. Najvie
ga je pogodilo to to smo tajnu pred njim ouvali do kraja. Mnogo sam mu govorio
o tome, u situaciji obrnutoj od one kakva je vladala neposredno posle mog dolaska
u naselje, jer se onda on trudio da 'objasni' zato sam ja ranije bio zaobien. No
sada je bilo u pitanju neto mnogo vanije.
Trudio sam se da pilulu zasladim svim moguim argumentima, to je on
propraao gunanjem. Dugo je jo bio pomalo razoaran u mene, to je bilo
razumljivo, iako na kraju kao da nam je davao za pravo. Donald je u meuvremenu
isto tako privatno o svemu obavestio Dila, te je tako jedini ovek koji je sve saznao

na sednici Saveta - bio Vilijem Ini. Koliko god da ga nisam podnosio, morao sam
da mu se divim, jer za sve vreme Donaldova izlaganja nije ni trepnuo. Paljivo sam
ga posmatrao. Taj ovek rodio se za politiara, mada ne moda i za diplomatu, jer
diplomata ne treba da bude preveliko zlopamtilo, a Ini je pak, gotovo tano godinu
dana posle ove sednice, kada je Projekat okonao svoje postojanje, posredstvom
treeg lica - nekog novinara - predao tampi gomilu obavetenja, meu kojima je
kao glavna figurirala Donaldova i moja akcija, svojevrsno osvetljena i
prokomentarisana. Da nije bilo njega, ta stvar ne bi uopte iskrsla u onom
senzacionalistikom obliku koji je prisilio razne osobe sa vrha, kao to su Ra i
Mak Mahon, da uzmu u odbranu Donalda i mene.
Kao to je italac mogao da se uveri, ako smo neto bili krivi, onda je to bila
nedoslednost, jer je na tajni rad ovako ili onako morao na kraju stii u zvanini
mlin Projekta. No cela stvar predstavljena je kao krajnje tetna rabota, s nakaznim
namerama da se Projektu nanese teta, jer smo mi, umesto da se odmah obratimo
nadlenim strunjacima (to znai nuklearnim balistiarima Vojske), kao sitne
zanatlije eprkali neto u malome, davi samim tim 'drugoj strani' mogunost da
nas prestigne i da nas smrtno ugrozi.
Istravam ovako daleko napred kako bih pokazao da Ini nije bio tako naivan
kao to je izgledao. A jedina stvar koju je sebi dozvolio za vreme pomenute sednice
bilo je nekoliko pogleda ispod naoari prema Belojnu, koga je sigurno sumnjiio
zbog sudelovanja u konspiraciji s nama dvojicom; koliko god da smo se trudili da
privremeno saoptenje formuliemo tako da je tajnost naih radova bila diktirana
zahtevima metodike i nesigurnostima u pogledu uspeha (jasna stvar, pod 'uspehom'
se podrazumevalo ono ega smo se najvie plaili), Inija ta opravdanja nisu ni za
trenutak zavarala.
Nastala je potom diskusija u kojoj je Dil primetio, dosta neoekivano, kako bi
realizovani Treks svetu mogao obezbediti mir, a ne unitenje, jer bi on oznaio pad
doktrine EW (early warning, ranog upozorenja), koji se oslanjao na vremenski
interval koji deli ispaljivanje meukontinentalnih raketa od njihove pojave na
radarskim ekranima odbrane na visokim punktovima podorbitalnog leta. Oruje
koje na distanci zemaljskog dijametra razara svetlosnom brzinom, ne doputa 'rano
upozorenje', i obe strane nale bi se u situaciji ljudi od kojih svaki dri u ruci
revolver prislonjen uz slepoonicu drugoga. Moglo bi to dovesti do globalnog

razoruanja. Ali takvo leenje okom moglo bi se isto tako zavriti potpuno
drugaije, kao to mu je odgovorio Donald.
Belojn je, meutim, oseao da ga Ini sumnjii i poeo je onaj krajnji raspad
Saveta, koji za sve preostalo vreme trajanja Projekta nije vie mogao da se zakrpi.
Ini je otada prestao da se pravi kao da je on samo neka vrsta neutralnog
ambasadora ili posmatraa koga je delegirao Pentagon, to se ispoljavalo na razne
naine, ali uvek po nas neprijatno. I tako je najezda armijskih atomskih i balistikih
strunjaka, koja je poela ravno dvadeset i etiri asa posle nae sednice, ve bila u
toku, nalik na operaciju okupiranja neprijateljske teritorije (mlaznjaci su doleteli
kao roj skakavaca), i tek je tada Ini o tom koraku telefonom obavestio Belojna.
Istovremeno je najavljeni dolazak ljudi iz Protivprojekta odloen. Ja sam bio
ubeen da e armijski nukleoniari, koje nikad nisam smatrao naunicima ni u
kakvom razumevanju te rei, samo potvrditi nae rezultate eksperimentima
izvrenim na poligonu, ali nain na koji su nam oteti iz ruku svi podaci, oduzeta
aparatura, filmovi, zapisnici - do kraja su mi rasejali ostatke iluzija ako sam ih
uopte imao.
Donald, koga su jedva trpeli u njegovoj radionici, podnosio je to filozofski, i
ak mi je objanjavao da drugaije ne moe ni biti, jer kad bi i bilo drugaije, bio
bi sauvan samo sloj privida, koji se pak ni onako ne rauna. A poto su takvi
postupci logina posledica svetske situacije... i tako dalje. U izvesnom smislu bio
je u pravu, ali tipa koji je rano ujutro upao u moju sobu (leao sam jo u krevetu) i
zatraio predaju svih izraunavanja upitao sam ima li dozvolu za pretres i nije li
doao da me uhapsi. Malo ga je to zbunilo i mogao sam bar jo da operem zube,
obrijem se i obuem, a on me je saekao na hodniku. Postupio sam tako, naravno,
zbog oseanja potpune bespomonosti. Jedino sam sebi ponavljao kako bi trebalo,
u stvari, da se radujem, jer kakvo bi bilo stanje moga duha da sam kojim sluajem
morao da mu predam izraunavanja koja su najavljivala kraj Zemlje!
Tumarali smo po naselju kao muve, dok je Armija sruivala s neba svoje, inilo
se, beskrajne jedinice i rezerve; ova operacija sigurno nije bila improvizovana u
poslednjem trenu - mora da je odavno bila pripremljena, u nekom okvirnom
obliku, jer niko nije mogao predvideti ta bi iz Projekta moglo da iskrsne. Tri
nedelje bilo im je dovoljno da bi zapoeli pravu seriju mikrotonskih eksplozija;
nisam se ni najmanje zaudio to o rezultatima uopte nismo bili informisani

drugaije, sem zahvaljujui onome to bi procurilo preko nieg tehnikog osoblja


koje je dolazilo u dodir s naim ljudima. Uostalom, pri odgovarajuem vetru
eksplozije su se ule u celom naselju. Njihova mala snaga, u bombakoj skali,
uinila je da radioaktivnih padavina praktino gotovo da nije ni bilo. Ali nisu ak
sprovedene ni neke posebne mere predostronosti. Nama se uopte niko vie nije ni
za ta obraao, ignorisani smo kao da uopte ne postojimo. Rapaport ree da je to
zato to smo Donald i ja naruili prvila igre. Moe biti. Ini je nestajao na itave
dane, stalno putujui nadzvunom brzinom izmeu Vaingtona, naselja i poligona.
Poetkom decembra, kad poee bure, instalacije na pustinji su demontirane,
zapakovane, etrnaestotonski helikopteri-dizalice, putniki helikopteri i svi ostali
jednoga dana su poleteli, i isto onako naglo i precizno kao to je stigla, Armija nas
je napustila odnosei sa sobom - ini se - dvadesetak osoba nauno-tehnikog
personala pogoenih radioaktivnou u poslednjoj probi, za vreme koje je - ako je
verovati glasinama koje su do mene stigle - ispaljen tovar ravan jednoj kilotoni
trotila.
Najzad, kao da su s nas skinute ari, manje vie kao u Uspavanoj lepotici, svi
smo poeli ivo da se kreemo, i za kratko vreme dogodilo se mnogo stvari. Belojn
je podneo ostavku, Protero i ja zatraili smo da nam se dozvoli da iziemo iz
Projekta, Rapaport je, ini se vrlo nerado, uinio to isto, iz oseanja solidarnosti, i
jedino Dil se nije prihvatio nikakve manifestacije; ili jeste, savetovao nam je da sa
odgovarajuim transparentima idemo kroz naselje i uzvikujemo parole, jer je nae
postupke smatrao neozbiljnima. Ne mogu porei da je donekle bio u pravu.
Naa pobunjenika etvorka odmah je odvuena u Vaington; razgovore s nama
vodili su pojedinano i sa svima zajedno; sem Raa i Mak Mahona kao i naeg
generala (koga sam tek tada lino upoznao) pojavili su se i predsedniki savetnici
za probleme nauke, i pokazalo se da je nae dalje prisustvo u Projektu prosto
neophodno. Belojn, taj diplomat, taj politiar, ree na jednom od tih savetovanja da
poto je Iniju ukazano puno poverenje, a njemu samo etvrtina poverenja, da onda
Ini sada treba da zavrbuje bolje ljude i da sam upravlja Projektom. Kako su gusto
padale takve izjave, prema nama su se odnosili kao prema razmaenoj, iskvarenoj,
ali dragoj deci. Ne znam kako je stvar stajala sa drugima, ali meni je Projekta
zaista bilo uvrh glave.

Jedne veeri doe u moju hotelsku sobu Belojn, koji je toga dana imao privatni
susret, u etiri oka, s Raem, i iznese mi razloge ovog neprestanog ubeivanja.
Savetnici su doli do ubeenja da je Treks promaio samo u poetnoj seriji, da
predstavlja upravo jasno ukazivanje na plodnost buduih istraivanja, koja su sada
prosto na raison d'etre, dravna stvar, pitanje ivota i smrti. Koliko god da sam
takva rezonovanja smatrao besmilenim, poto sam razmislio doao sam do
zakljuka da u stvari moemo da se vratimo ako administracija ispuni nae uslove,
koje odmah tu sa Belojnom poesmo zajedniki da utvrujemo. Bio sam, naime,
svestan, ako bi radovi trebalo da se nastave bez mene, da nikad ne bih mogao da se
smirim i da se vratim svojoj istoj, to znai neokaljanoj matematici. Jer vera u
osiguranja koja su Poiljaoci uloili u zvezdani kod bila je ba vera, a ne pouzdano
znanje. Belojnu sam to, uostalom, rekao saetije: neka se ispuni Paskalova izreka o
slabakoj trsci. Ako ne moemo da protivdejstvujemo, barem emo manje znati.
Posavetovavi se uetvoro, doosmo i do zakljuka zato Projekt nije predat
Armiji. Ona je odnegovala za sebe naroitu rasu naunika, takvih koji su izvravali
osnovne zadatke, kadre za ogranienu samostalnost. Znajui odakle i dokle da
deluju, inili su to savreno. Ali kosmike civilizacije, motivi delatnosti,
ivotodajni efekti signala, veza izmeu njih i njegove sadrine, sve je to za njih
bilo magija. "Dodue i za nas", primeti uvek pakosni Rapaport. Na kraju se
sloismo na dalji rad, sasluae nas, doktor prava Vilijem Ini nestao je iz Projekta
(to je bio jedan od naih uslova), mada ga je zamenilo drugo graansko lice, mr
Hjus Fenton. Na taj nain sekiricu smo dali za tapi. Budet je povean, ljudi
Protivprojekta (kojima smo takoe grozno mlatarali pred malice zbunjenim
vlastodrcima) ukljueni su u nae ekipe, a on je sam izgleda prestao da postoji,
dok u stvari nije tako bilo, poto prema zvaninoj verziji nikad nije ni postojao.
Nabesnevi se, dakle, nasavetovavi se, postavivi uslove koji su imali da budu
dosledno ispunjavani, vratismo se 'kui' - u pustinju, i tako otpoe, ve posle Nove
godine, naredno, poslednje poglavlje Glasa Gospodara.
16.
Sve se dakle vratilo na staro - samo to se na sednicama Saveta pojavilo novo
lice Hjusa Fentona, zvanog nevidljivim ovekom, poto je postojao prosto nekako
mikroskopski, ne zato to nije bio veliki, nego to se drao u senci. Zima je donela
este bure, ali peane, a ne kie, koje su padale neobino retko. Bez tekoa smo

uskoili u prethodni nain rada, a u stvari samo vegetiranja, jer sam ja odlazio na
prie k Rapaportu, ponovo sam kod njega sretao ponekad Dila, izgledalo mi je kao
da je Projekat pravi ivot, da e se jedan okonati zajedno s drugim.
Jedina novost bile su radne konferencije odravane svake sedmice, veoma
nezvanine, na kojima su postupno pretresane razne teme - na primer takve, kao
perspektive autoevolucije (to jest dirigovane evolucije) razumnih bia.
ta je to obeavalo? Toboe - ulaz u trag anatomije, fiziologije, a time i
civilizacije Poiljalaca. No u drutvu koje je stizalo u fazu razvitka slinu naoj,
pojavljuju se suprotni trendovi na dugu stazu, ije udaljene posledice je nemogue
predvideti. S jedne strane, ve odlikovane tehnologije vre pritiske na postojeu
kulturu i nekako navode ljude na to da se adaptaciono potine potrebama
pokrenutih instrumentalizama. Te se tako pojavljuju oznake ovekovog duhovnog
takmienja s mainom, kao i pojave raznih oblika obostrane simbioze - i
psihologija i fizioanatomija, barem inenjerijska, otkrivaju 'slabe take', loe
parametre ljudskog organizma, otkuda put ve vodi u planiranje odgovarajuih
'poboljanja'. I ba s te take polazi misao o proizvodnji 'kiborga', kao delimino
vetaki proteziranih ljudi, namenjenih specijalno kosmonautskim radovima i
prodoru na planete sa uslovima koji se izrazito razlikuju od zemaljskih. Misli o
neposrednom ukijuivanju ljudskog mozga u rezervoare mainskog pamenja, o
graenju takvih ureaja u kojima nastaje jo nepoznat stepen vrstog sjedinjavanja
oveka sa oruem, na mehanikom ili intelektualnom planu.
Ceo taj buket tehnikih pritisaka ugroava potencijalnim grananjem dosadanju
bioloku monolitnost ljudske vrste. Pod uticajem takvih promena ne samo
jedinstvena opteljudska kultura, nego ak i jedinstveni, univerzalni telesni oblik
oveka mogao bi da postane relikt mrtve prolosti. ovek bi svoje drutvo
efektivno pretvorio u psihozoiku varijantu mravinjaka.
S druge strane, sfera instrumentalnih tehnika moe da bude potinjena uticajima
kulture kao obiajnosti. Moglo bi na primer doi do biotehnikog produetka
uticaja na oblikovanje mode. Tehnika mode zasad se zadrava na granici ljudske
koe. Prave se, dodue, da njihov uticaj see dalje, ali samo zahvaljujui tome to
se u raznim razdobljima razliite varijante oveka lansiraju kao naroito dragoceni
obrasci. Dovoljno je podsetiti na razlike izmeu ideala lepote kod Rubensa, i

dananje ene. Neobavetenom posmatrau zemaljskih problema moglo bi se initi


da se enama (koje se otvorenije potinjavaju propisima mode) saglasno sa
diktatom prolazeih sezona as proiruju plea, a as bedra, jednom im izrastaju
vee grudi, drugi put se smanjuju, noge im postaju as pune, as opet vitke i duge,
i tako dalje. Ali sline 'plime' i 'oseke' telesne supstance samo su varka izazvana
selekcijom u okviru raznorodnosti onih fizikih tipova koji su stekli naklonost
dana. Takvo stanje moglo bi upravo podlei biotehnolokoj korekciji. Genetiko
dirigovanje tada bi sferu raznorodnosti vrste premestilo - u odabranom pravcu.
Naravno, genetika selekcija na isto anatomske crte izgleda neto naivno u
pogledu snage kulturotvornih preobraaja, i istovremeno neto poeljno iz
estetskih razloga (kao izgled za rasprostranjenje fizike lepote). Govorim ipak o
poecima puta koji bi se mogao obeleiti natpisom: 'Razum u slubi nagona'. A to
je zato to je ogromna veina materijalizovanih proizvoda investirana u isto
sibaritske radove. Mudro konstruisani televizor rasprostranjuje intelektualno
buncanje, divne komunikacione tehnike slue kako bi, umesto da se opije u svom
dvoritu, u turista preobueni maloumnik mogao to isto da uini u blizini bazilike
Svetog Petra. Kad bi ta tendencija trebalo da dovede do invazije tehnikih
sredstava u ljudska tela, re bi svakako bila o tome da se gama uivalakih
doivljaja maksimalno proiri, pa moda i do toga da, sem seksa, droga i uivanja
u kulinarstvu - postanu dostupne jo i druge, danas potpuno nepoznate vrste ulnih
zanosa i zadovoljenja.
Poto imamo u mozgu 'centar uivanja' ta bi nam branilo da u njega ukljuimo
sintetike ulne organe koji doputaju da se osvajaju mistiki i nemistiki orgazmi,
u posebno planiranim i izmiljenim postupcima, kao onima koji oslobaaju
neizmerno velike ekstaze? Tako ostvarena autoevolucija predstavlja definitivno
zatvaranje u kulturu, u obiaj, odsecanje od vanplanetarnog sveta, i izgleda kao
izuzetno prijatan oblik umnog samoubistva.
Nauka i tehnika sigurno su kadre da dostave ureaje koji ispunjavaju uslove i
prvoga i drugoga razvojnog puta. A to nam oba izgledaju poprilino monstruozni,
svaki na svoj nain, jo nita ne predodreuje.
Negativne ocene takvih promena su, naime, potpuno neosnovane. Direktivu da
sebi ne treba 'previe ugaati' mogue je podvrgavati racionalizaciji sve dotle dok

je prijatnost jedne individue istovremeno teta druge (ili - teta zbog njenog
sopstvenog tela ili duha, to se deava, na primer, u narkomaniji). Ta direktiva
moe biti izraz obine nunosti, i tada joj se valja pokoriti bez diskusije: ali tehnike
su usmerene ba u tom pravcu da jednu za drugom likvidiraju sve neophodnosti
kao ogranienja moguih postupaka. Oni koji kau da e na neke nunosti, u vidu
ogranienja slobode, civilizacija nailaziti uvek, u sutini su pristalice naivne vere u
to da je Kosmos stvoren ne bez misli o 'pravim zadacima' razumnog stvorenja. To
je obino produenje biblijske presude o radu u znoju lica svog za hleb svagdanji.
To nije, kako esto misle takve naivne osobe, sud etiki, nego sud izrazito
ontoloki. Egzistencija koja nam je pripremljena kao stan, snabdevena je
nametajem tako da se nikakvim pronalascima ne bi mogla postii situacija
'vrtoglavice od uspeha'.
Ali na tako primitivnoj veri ne mogu se zasnivati dalekosena predvianja. Ako
ne iz 'puritanskih' i 'asketskih' pobuda, ponekad se takve teze objavljuju iz straha
od svake promene. Taj strah je sedeo na dnu svih uenih razloga koji su unapred
negirali mogunost izgradnje 'inteligentnih maina'. oveanstvo se uvek
najsvojskije osealo, mada nikad ugodno, u situacijama bar malo deperaterskim:
ta primesa ne pogoduje telima, ali umiruje duh. Poziv 'sve sile i rezerve na front
nauke' takoe se moe racionalizovati samo onoliko dugo koliko 'inteligentne
maine' ne budu kadre da efektivno zamene naunike.
U osnovi, ne umemo da kaemo nita razumno o realnom izgledu oba pravca ekspanzivnog ili 'asketskog', ni 'uaurujueg' kao hedonistikog. Civilizacije mogu,
kako jedna tako i druga, ii - napadajui Kosmos ili odsecajui se od njega.
Neutrinski signal ini se da potvruje bar to, da se neke civilizacije od sveta ne
odsecaju.
Jedna civilizacija tehnoekonomski tako 'razvuena' kao naa, sa avangardom
koja tone u bogatstvu i odstupnicom koja umire od gladi, ima upravo tom svojom
rastegnutou ve dat pravac daljeg razvitka. Najpre zato zakasnele odstupnice
nastoje da stignu prethodnicu u njenom materijalnom bogatstvu, koje samo zato to
jo nije dosegnuto izgleda kao opravdanje napora gonjenja, a zatim bogata
prethodnica, kao objekt zavisti i takmienja biva uvrivana u svojoj vrednosti.
Poto je drugi oponaaju, znai da je najoitije kako ono to ona ini mora da je ne
samo dobro, nego upravo izvrsno! Proces tako postaje ciklian - jer nastaje

pozitivna sprega motiva koji podstiu dalje kretanje napred, dodatno jo podbadan
mamuzom politikih antagonizama.
A dalje: krug se stvara zato to je najtee pronai nova reenja onda kada je dati
zadatak neko reenje ve stekao. Sjedinjene Drave, bez obzira na ono ta se o
njima moe loe rei, sigurno postoje zajedno sa svojim highway-ima,
osvetljenjima, bazenima, supermarketima i svim ostalim raskonim sjajem. Ako bi
ak i mogla da se zamisli potpuno drugaija vrsta blagostanja i dobrobiti, onda bi
to bilo valjda jedino u krilu civilizacije koja je istovremeno i raznorodna i - u celini
- bez siromatva. Ali civilizacija koja bi stigla do stanja takvog izjednaenja i
samim tim postala homogena, za nas je neto potpuno nepoznato. To bi bila takva
civilizacija koja bi uspela ve da zadovolji elementarne bioloke potrebe svih
svojih lanova; tada bi u njenim nacionalnim sektorima moglo doi do daljih,
razliitih traenja puteva za budunost, ve osloboenu od ekonomskih pritisaka.
Pa ipak, sad sigurno znamo da kad se po planetama budu etali prvi Zemljini
izaslanici, drugi njeni sinovi nee sanjati o takvim pohodima, nego o komadu
hleba.
17.
Bez obzira na razlike pogleda o pitanjima Projekta, sainjavali smo - i tu
nemam na umu samo Nauni savet - grupu dovoljno jedinstvenu da bi pridolice,
tu i tamo ve nazivani 'ljudima Pentagona', mogli biti ubeeni kako e njihovi
izvodi biti od nae strane doekani na no. Ma koliko da sam i ja bio, u stvari,
neraspoloeno nastrojen prema njima, morao sam priznati da su Lerni i mladi
biolozi iz njegove pratnje (astrobiolog, kao to je sam izjavio) ipak uinili neto
impozantno. Bilo je prosto neverovatno, ali oni su, posle itave godine naih muka,
posle onoga kolektivnog pritiska kome su bili podvrgnuti nai mozgovi, uspeli da o
problemu Glasa Gospodara postave potpuno nove hipoteze koje mi nismo bili ni
dotakli, a koje su se uz to jo i meusobno razlikovale, a bile su i propraene
valjano razraenim matematikim aparatom (sa faktografskim je bilo neto gore).
Ali ba tako je bilo. ta vie, time to su se delimino meusobno iskljuivale, te
nove koncepcije doputale su da se stvori neka vrsta zlatne sredine, originalnog
kompromisa koji ih je ujedinjavao.

Moda zato to je smatrao da pri susretu s ljudima Protivprojekta ne treba


zadrati nau dotadanju 'aristokratsku' strukturu - podele na sveznajuu elitu i loe
informisane pione kolektiva - ili moda samo zato to je verovao u epohalnost
onoga to je trebalo da ujemo, Belojn je organizovao susret-predavanje ak za
vie od hiljadu naih radnika. Ako su Lerni i Sajnester bili svesni izvesne
netrpeljivosti okupljenih, oni nisu dali da se po njima to oseti. Uostalom, drali su
se pristojno.
Njihovi radovi - podvukao je Lerni u uvodu - imali su isto teorijski karakter;
nisu im uinjene dostupnim, sem samog zvezdanog koda i optih podataka o
abokreini, nikakve pojedinosti, i nije uopte bila re o nekoj 'uporednoj probi', o
elji da nas prestignu, nego samo o prilazu Glasu Gospodara drugaije, s milju ba
o ovakvoj konfrontaciji pogleda do kakve upravo dolazi.
Nije nainio prekid za ovacije, i vrlo dobro je uinio jer ih sigurno ne bi ni bilo,
nego je odmah preao na stvar, veoma jasno; pobedio me je i svojim predavanjem,
i linou; sudei prema reagovanjima dvorane - i druge takoe.
Kao kosmogoniar, pozabavio se kosmogonijom, u njenoj heblovskoj varijanti i
u Hajakavinoj modifikaciji (to znai i mojoj, ako smem tako da kaem, iako sam
ja pleo samo matematike koeve za balone u koje je Hajakava sipao novo vino).
Pokuavam da iznesem skicu njegovog izlaganja i da prenesem, ako u tome uspem,
temperamenat predavanja, esto prekidanog glasovima iz dvorane, jer bi suvo
saimanje oduzelo itavu dra te koncepcije. Matematiku u, razume se, zaobii iako je ona odigrala svoju ulogu.
"Vidim to ovako", ree. "Kosmos je pulsirajua tvorevina, gri se i oputa na
smenu, svakih trideset milijardi godina... Kada se gri, dolazi na kraju do kolapsa u
kome se raspada prostor, posavijan, pozatvaran ne ve samo oko zvezda, kao to je
sa varchildovom sferom, nego i oko svih estica, pa i elementarnih! Poto
'zajedniki' prostor atoma prestaje da postoji, gubi se oevidno i cela poznata nam
fizika, njeni zakoni podleu preobraajima... Taj besprostorni roj saima se dalje i
tada - slikovito govorei - celina poinje da se prevre na levu stranu - u oblast
zabranjenih energetskih stanja, u 'negativni prostor'; dakle to nije nitavilo, ve
manje nego nitavilo - bar u matematikom pogledu!

Na aktuelni svet nema antisvetova - to znai ima ih periodino, jednom u


trideset milijardi godina. 'Antiestice' su u naem svetu samo trag tih katastrofa,
arhaini relikt, ali takoe, razume se, i mogunost - sledee katastrofe. No ostaje vraam se svojoj slici - neka vrsta 'pupane vrpce' u kojoj tumara jo ostatak
neugasle materije, zgarite onog nestajueg Kosmosa, to je pukotina izmeu
nestajueg 'pozitivnog' prostora, ovog naeg, i onoga drugog, negativnog... Ta
pukotina ostaje otvorena, ne srasta, ne zatvara se, jer je stalno raspinje zraenje upravo neutrinsko zraenje! Ono je kao poslednje iskre arita, i od njega poinje
sledea faza, poto kada je ono 'preokrenuto' ve postiglo granicu 'unitavajue'
ekspanzije, kada je stvorilo 'antisvet', raznelo ga, ono ponovo poinje da se gri i
da provaljuje, najpre putem neutrinskog zraenja, jer je ono najtvre i najtrajnije,
jer tada jo nema svetlosti, nego postoji samo, iza neutrinskog zraenja, krajnje
gama-zraenje! Ono to ponovo poinje da raspree i loptasto da formira Kosmos
u rasprezanju, jeste sferno rasipani neutrinski talas, i taj talas je istovremeno
matrica stvaranja svih estica koje e nastaniti Kosmos koji se odmah raa, on ih u
sebi nosi, ali samo virtualno, poto za takvu materijalizaciju ima dovoljno veliku
energiju!
A kada je taj Kosmos ve u punom stadijumu disperzije maglina kao na upravo
sada, po njemu jo lutaju odjeci neutrinskog talasa koji ga je izazvao, I TO JE
UPRAVO GLAS GOSPODARA! Iz daha koji se probio kroz 'pukotinu', iz tog
neutrinskog talasa nastaju atomi, zvezde i planete, magline i metagalaksije i samim
tim se likvidira 'problem pisma'... Nita nam, dakle, ne alje 'neutrinskim
telegrafom' druga civilizacija, na drugom 'kraju' nije bilo Nikoga, nikakvog
odailjaa, nita sem kosmike pulsacije, sem one 'pupane vrpce'. Postoji samo
emisija izazvana isto fizikim, prirodnim procesima, te tako i liena svakog
jezikog karaktera, sadrine, znaenja... Ta emisija predstavlja trajni spoj izmeu
narednih svetova, onoga koji se gasi i onih koji se iznova stvaraju, ona ih vezuje
energetski i informaciono, zahvaljujui njoj oni odravaju kontinuitet, oni su
ponavljanja ni najmanje sluajna, nego ba regularna, te se moe kazati i tako da je
ova neutrinska struja 'spora' sledeeg Kosmosa, da je to neka vrsta 'promene
pokolenja' vremenom razdeljenih Svemira, ali u toj analogiji nema, naravno,
nikakvog biolokog sadraja. Neutrini su zrna raspada samo zato to su to estice
najtrajnije od svih. Njihova neunitivost je jemstvo ciklinog povraanja
kosmogeneze, njenih ponavljanja..."

Rekao je to, razume se, mnogo precizinije, podupro je, koliko je mogao,
izraunavanjima, za vreme izlaganja vladala je najvea tiina, a kad je zavrio,
poee napadi.
Obasue ga pitanjima: kako objanjava 'ivotodajnost' signala? Otkuda ona? Da
li je po njegovom miljenju ona 'ista sluajnost'? I pre svega - otkuda se nama
stvorila abokreina?
"Mislio sam o tome, razume se", odgovori Lerni. "Pitate me ko je to isplanirao,
sastavio i poslao. Da nije te ivotodajne strane emisije, ivot bi u galaksiji bio
neobino redak fenomen! Elem, upitau ja vas, a kako stoji na Zemlji sa fizikim
osobinama vode? Kad voda na temperaturi od etiri stepena ne bi bila laka od
vode sa temperaturom od nula stepeni, i kada led ne bi plivao, svi rezervoari vode
zamrzavali bi se do dna, i nikakva vodena stvorenja ne bi u njoj mogla nastati, to
znai da ne bi bilo ni belanevinskog ivota. Da li neko ipak u nauci pita ija je
naklonost tu intervenisala, kao i to ko je stvorio dielektrinu konstantu vode ili
lakou leda u odnosu prema njoj? Niko za to ne pita, jer takva pitanja smatramo
besmislenima. Kada bi voda imala druge osobine, ili bi nastao nebelanevinski
ivot, ili ne bi bilo nikakvog. Isto se tako ne moe analogno pitati ko je poslao
biofilnu emisiju. Ona uveava verovatnou za preivljavanje visokomolekularnih
tela, to je ili isti takav sluaj, ako hoete, ili ista takva nunost koja postoji u
prirodi stvari, kao ona koja je od vode nainila supstancu koja 'doprinosi ivotu'.
Ceo problem treba izokrenuti, postaviti na noge, i tada on glasi: zahvaljujui tome
to voda ima takva i takve osobine, kao i zahvaljujui tome to u Kosmosu postoji
zraenje koje stabilizuje biogenezu, ivot moe da nastaje i da se suprotstvalja
rastu entropije uspenije nego to bi se deavalo u protivnom sluaju..."
"abokreina!" vikali su. "abokreina!"
Bojao sam se da ne ponu ubrzo svi da skandiraju - u dvorani je ve vladala
atmosfera kao na bokserskom meu.
"abokreina? Vi znate bolje od mene da se nije uspelo u deifrovanju
takozvanog 'pisma' u celini, nego su deifrovani samo njegovi 'fragmenti' - i iz njih
je nastala abokreina. To znai da kao smisaona celina 'pismo' ne postoji, sem u
vaim predstavama, a abokreina je naprosto rezultat ekstrahovanja informacije
sadrane u neutrinskom zraenju, one s kojom se dalo neto uiniti. Kroz 'pukotinu

svetova', nestajueg i nastajueg, otrglo se klupko neutrinskog talasa, raspetog kao


sapunski mehur; energija toga talasa dovoljna je za 'izduvavanje' sledeeg Svemira,
a elo toga talasa je impregnirano informacijom, nasleenom nekako od faze koja
je ve iezla; elem, u tom talasu sadrana je informacija koja kreira atome, kao to
sam ve pomenuo, i takva koja 'pogoduje' biogenezi, a uz to tamo su i frakcije koje
po naem stanovitu 'niemu ne slue', koje su 'ni za ta'. Voda ima takve osobine
kao one o kojima sam govorio, koje 'pogoduju', ivotu, i ima osobine ravnodune
prema ivotu, kao na primer prozirnost; mogla bi da ne bude prozirna, a za
nastanak ivota to ne bi imalo znaaja. Isto kao to nije slobodno pitati 'a ko je
uiniio da voda bude prozirna'? - nije slobodno pitati: 'ko je stvorio recept za
abokreinu'? Ona je jedna od odlika datog Kosmosa, osobina koju moemo da
istraujemo kao prozirnost vode, ali iji 'vanfiziki' svet ne postoji."
Nastade velika galama; najzad Belojn upita kako Lerni objanjava ciklinost
ponavljanja signala, kao i to to je ceo ostali deo emisionoga spektra neba u
neutrinskom zraenju obian um, a u jednom jedinom pojasu postoji tolika
informacija?
"Pa to je prosto", odgovori kosmogoniar, koji je izgleda crpao zadovoljenje iz
sveopte ljutnje. "U poetku je cela emisija bila koncentrisana ba u tom pojasu,
poto ju je ba u toj zoni spektra 'izotrila', saela, modulisala 'pukotina svetova',
kao struju vode okruenu uskim otvorom; u poetku je to bio pojas tanak kao igla,
nita vie! Potom su se usled rasipanja, dispersije, desinhronizacije, difrakcije,
savijanja, interferencije - sve vee koliine cepale, pomuivale, dok najzad posle
vie milijardi godina trajanja naeg Kosmosa iz prvobitne informacije nije nastao
um, iz otre koncentracije - irok energetski spektar, jer su u meuvremenu
pokrenuti 'sekundarni' umni generatori neutrina - zvezde - a ono pak to primamo
kao 'pismo', jeste ostatak 'pupane vrpce', ostatak koji se jo nije opustio, nije se do
kraja rasplinuo u bezbroj odraza, pasaa kraja do kraja metagalaksije. Danas je
sveprisutna norma um, a ne informacije. No u trenutku nastajanja naeg Kosmosa,
njegovog eksplozivnog poroda, taj neutrinski mehur je sadrao u sebi potpunu
informaciju o svemu to je potom materijalno iz njega nastalo, i ba zbog toga to
nekako predstavlja relikt iz one epohe, od koje potom ne zapaamo nikakve
tragove, on nam izgleda zauujue razliit od manifestacija 'obine' materije i
obinog zraenja."

Bilo je to veoma veto, nema ta... ta lepa, logiki vrsta zgrada koju nam je
predstavio. Potom je usledila sledea porcija matematike: pokazao je kakve
osobine mora da ima 'pukotina svetova' da bi tano odgovarala, kao 'matrica', ba
onome mestu neutrinskog spektra na kome se nalazi emisija, koju smo mi nazvali
'zvezdanim kodom'. Bio je to veoma lep rad, pozvao se na teoriju rezonance, i
najzad je uspeo da unutar izvoda objasni ak i stalno ponavljanje signala: isto se
odnosilo i na mesto, na onaj radijant Malog Psa iz koga je stizalo tobonje 'pismo'.
Uzeh tada re i rekoh da je ba on stvar postavio na glavu, poto je uz 'pismo'
dogradio ceo Svemir, onakav kakav mu je odgovarao uz DATU energetiku signala
- i to obinom adaptacijom, odgovarajuim 'razmerima' te svoje 'pukotine', i ak je
tako preinaio geometriju toga ad hoc konstruisanog Kosmosa, da bi se pravac iz
koga signal nailazi pokazao sluajnim.
Lerni mi, smeei se, do izvesnog stepena dade za pravo. Ali dodade, da nije
njegove 'pukotine', naredni svetovi bi nastajali i nestajali bez koherencione veze,
svaki bi bio drugaiji, to jest mogao bi biti drugaiji, ili bi Kosmos mogao takoe
stalno ostati u bezenergetskoj fazi, fazi 'antisveta', i bio bi kraj svakog stvaranja,
kraj svih moguih svetova, ni nas ne bi bilo, ni zvezda nad nama, i niko ne bi
mogao lupati glavu nad onim to se Nije desilo... Ali ba se desilo. Monstruozna
sloenost 'pisma' objanjava se ovako: nakazna koncentracija 'agonije' ini da
nestajui svet, kao ovek duu, 'daje' svoju informaciju, ona podlee unitenju, ali zahvaljujui nama ve nepoznatim zakonima, jer fizika prestaje u toj kompresiji, u
raskomadavanju prostora - ta informacija se spaja s onim to jo traje: s
neutrinskim 'gustiem' u samoj 'pukotini'.
Belojn, koji je predsedavao, upita nas hoemo li odmah da ponemo diskusiju,
ili najpre da sasluamo i Sajnestera. Veinom glasova odluismo se za ovo drugo,
iz iste radoznalosti, razume se. Lernija sam pomalo poznavao, jer sam ga viao
kod Hajakave, ali o Sajnesteru ranije nisam ak ni uo. Bio je to onii mladi
krompirasta lica, to uostalom nema nikakvog znaaja.
On poe neobino slino Lerniju. Kosmos predstavlja pulsirajuu tvorevinu, s
nepromenljivim fazama plavih grenja, i crvenih oputanja. Svaka faza traje oko
trideset milijardi godina. U crvenoj fazi, fazi bekstva maglina, posle dovoljnog
razbeavanja materije i rashlaivanja planetoidnih tela, nastaje na njima ivot, koji

ponekad daje razumne oblike. Kad se oputanje zavri i kad Kosmos pone da se
konverguje prema svom centru, onda polako, u toj plavoj fazi, nastaju ogromne
temperature i sve tvre zraenje, koje unitava celu ivu materiju kakvom su
tokom nekoliko milijardi godina stigle da se prekriju planete. Naravno, u crvenoj
fazi, kao to je ova u kojoj smo mi uspeli da se rodimo, postoje civilizacije
razliitog stepena razvitka. Mora da postoje i one koje prednjae u tehnolokom
pogledu, koje su, zahvaljujui razvoju nauke, ukljuujui i kosmogoniju, svesne
sopstvene budunosti - i budunosti Kosmosa. Takve civilizacije, ili, radi
udobnosti recimo civilizacija, koja se nalazi u nekoj odreenoj maglini, zna, prema
tome, da e proces organizovanja proi kroz svoj vrhunac i da e tada poeti proces
sveunitenja u rastuoj ezi. Ako poseduje mnogo vie znanja nego mi, ona je
kadra u izvesnom stepenu takoe da predvidi dalji tok dogaaja - koji e ii posle
'plavog kraja sveta', a ako jo vie obogati svoje znanje, moi e na to budue
stanje da utie...
Tu se opet die izvesna buka: Sajnester je, ni manje ni vie, izlagao teoriju
upravljanja kosmogonijskim procesima!
Astrobiolog je, sledei Lernija, pretpostavljao da 'dvotaktni kosmiki motor'
nije potpuno odreen - jer naroito u fazi kompresije nastaju znatne neodreenosti
- putem promene raspada masa, neodreenosti u naelu sluajne, usled
promenljivog toka anihilacije, tako da kakva e se 'vrsta' Kosmosa razviti iz
narednoga gra, nije potpuno predvidljivo. Mi te tekoe poznajemo u naoj
minijaturnoj skali - jer ne umemo da predviamo, to jest ne umemo da izraunamo
tok turbulencionih procesa - takvih u kojima nastaju virovi (kao u vodi koja se
razbija o podvodne stene, na primer). Pojedini 'crveni Svemiri', dakle, koji nastaju
redom iz plavih, tako mogu jedni od drugih da se razlikuju, da bi danas realizovani
tip, na kome je mogu ivot, mogao predstavljati efemerid - stanje nepovratno, ili
takvo posle koga e uslediti duga serija samo mrtvih pulsacija.
Takav horoskop moe da ne odgovara ovoj visokoj civilizaciji koja se prihvata
pokuaja da promeni viziju venosti, zanavek samo mrtvaki usijane i leinski
rashlaivane - i to zahvaljujui odgovarajuim astroinenjerijskim manipulacijama.
Nekako pripremajui se za unitenje koje ju eka, ta civilizacija moe na
odgovarajui nain da 'isprogramira' zvezdu ili sistem zvezda, na bitan nain
modifikujui energetiku takvog sistema koji postaje neka vrsta za akciju spremnog

neutrinskog lasera, a u stvari - koji e takav laser postati tek u momentu kada
gravitacioni tenzori, parametri temperature, pritisak i tako dalje, prekorae izvesne
maksimalne vrednosti - kad nekako sama fizika datog Kosmosa pone da se rasipa
u ruevine! Tada e se ovo umirue sazvee, pod uticajem fenomena koji za njega
predstavljaju 'oslobodioca' nagomilane energije, u celini pretvoriti u jedan crni
neutrinski blesak, veoma precizno, veoma briljivo programiran! Kao najtvre i
najotpornije od svih zraenja, taj monotoni neutrinski talas bie ne samo posmrtno
zvono nestajue faze Kosmosa, nego e istovremeno postati protoplazma sledee
faze, poto e sauestvovati u nastanku novih elementarnih estica. Povrh toga,
direktiva 'otisnuta u zvezdi' obuhvata 'biofiliju' - poveanje izgleda za raanje
ivota.
Tako je dakle u ovoj razmahnutoj slici zvezdani kod postajao poruka koja je u
sferu naeg Kosmosa - poslata iz Kosmosa koji mu je prethodio. Poiljaoci, dakle,
nisu postojali - najmanje vie od trideset milijardi godina. Stvorili su 'poruku' tako
trajnu, da je preivela unitenje njihovog svemira, i ukljuivi se u proces sledeeg
stvaranja pokrenuli pojavu ivotne evolucije na planetama. Mi smo takoe bili
Njihova deca...
Duhovito je to bilo pomiljeno! 'Signal' uopte nije pismo, njegova
'ivotodajnost' ne predstavlja jednu 'stranu' koja bi bila u opoziciji prema 'sadrini'.
To smo se samo mi, zahvaljujui naim navikama, trudili da razdvojimo ono to se
ne da razdvojiti. Signal, ili tanije, uinski impuls, najpre poinje od takvog
'nastrojavanja' kosmike materije u njenom novom preporodu da bi nastale estice
sa osobinama koje bi sa stanovita ove civilizacije, razume se, bile poeljne - a
kada se ve pokrenu astrogeneza, i s njom planetogeneza, on se nekako 'ukljuuje u
akcije' drugaije, od samog poetka u impulsu prisutne strukturalne osobenosti, no
koje ranije jo nisu imale 'primaoce', a koje e poeti, tek tada, da ispoljavaju svoju
umenost - potpomaganja nastanka ivota. Poto je 'lake' poveati opte anse da
pretraju velike molekule, nego dirigovati i upravljati nastajanjem najelementarnijih
ciglica materije, mi smo taj prvi efekat otkrili kao zaseban, i 'bezsadrajan', dok
smo drugome, atomotvornom, pripisali naziv 'pisma'.
Nismo ga proitali, jer je to za nas, za nae znanje, za nau fiziku, hemiju, u
celini nemogue. Ali iz delia u impulsu sadranog uvrenog znanja, nainili
smo svoj recept - za abokreinu! Tako je, dakle, signal voenje, upravljanje, a ne

informacija, upuen u Kosmos, a ne bilo kakvim biima. Mi moemo samo


pokuati da nae znanje produbimo oslanjajui se na sam signal - kao i na
abokreinu.
Kad Sajnester zavri, nastade konsternacija. Tek je to bio embarras de richesse!
Signal kao prirodna tvorevina, kao poslednji 'neutrinski akord' nestajueg
Kosmosa, protisnut kroz 'pukotinu' izmeu sveta i antisveta na neutrinskom talasu,
kao predsmrtni poljubac, kao stigma otisnuta na elu toga talasa - ili i kao
testament civilizacije koja vie ne postoji: bila je to impozantna alternativa!
Meu nama se nae pristalica i jednog i drugog pogleda. Skretana je panja na
to da u obinom, to jest prirodnom tvrdom zraenju ima frakcija koje poveavaju
tempo mutacija, i samim tim mogu da ubrzavaju tok evolucije, dok druge frakcije
to ne ine, iz ega ne proizlazi da jedne takve frakcije neto znae, a druge ne
znae. Izvesno vreme svi su pokuavali da govore istovremeno. inilo mi se da
stojim kraj kolevke novih mitologija. Testament... mi kao posmrad Nekadanjih.
Poto se od mene to oekivalo, uzeh re. Poeh od ukazivanja na to da se preko
prouzvoljne koliine taaka na povri ni moe sprovesti proizvoljna koliina
krivih. Nikad nisam smatrao svojim zadatkom proizvoenje raznozvunih
hipoteza, jer ih je mogue izmisliti bezbroj. Umesto da se na Kosmos i njegove
prethodnice prilagoavaju uz signal, dovoljno je, na primer, priznati da je naa
prijemna aparatura primitivna u onom smislu u kome je primitivan radio prijemnik
s niskom selektivnou. Njime se prima po nekoliko stanica odjednom, usled ega
nastaje papazjanija; onaj ipak koji ne razume nijedan od jezika na kojima se
emituju programi, moe prosto da registruje sve, 'kako leti', i da lupa glavu pitajui
se ta je sve to. Tako smo i mi mogli postati rtve takve tehnike greke.
Moda je takozvano 'pismo' registar nekoliko istovremenih emisija. Ako se
pretpostavi da u Galaksiji rade automatski odailjai upravo sa onom
'frekvencijom', na onom talasu koji tretiramo kao jedan emisioni kanal, to onda
moe da objasni ak i stalno ponavljanje signala. Mogu to biti signali pomou
kojih drutva koja ine 'civilizacijsku zajednicu' sistematski odravaju u
sinhronizaciji neke svoje tehnike ureaje, na primer astroinenjerijske.
To bi objasnilo 'ciklinost' signala. Ali to se loe podudara sa abokreinom,
iako, kada se objanjenja nategnu, njegova sinteza takoe moe da se uklopi u tu

shemu. U svakom sluaju je skromnija, te i razumnija od ovih ogromnih vizija koje


su nam ovde otkrivene. Postoji zagonetka koju ne shvatamo IZVAN signala, naime
to to je on usamljen. Treba da ih ima veoma mnogo. Ali preraivati ceo Kosmos
da bi se 'odgonetnula' zagonetka, to je luksuz kakav sebi ne moemo dopustiti.
Mogao bi se 'signal' priznati da je 'muzika sfera', neka vrsta himne, neutrinske
fanfare kojom neka Visoka Civilizacija pozdravlja, na primer, raanje jedne
Supernove. Pismo moe da bude takoe i apostolsko: imamo tamo Re koja
postaje Telo, imamo takoe, u opoziciji prema njemu - abokreinu, koja je, kao
Gospodar Muva ve plod mraka, ukazuje na manihejsku prirodu signala - i sveta.
Nastavljanje slinih izlaganja morali bismo ve proglasiti nedozvoljenim. U
sutini, obe koncepcije su konzervativne, a naroito Lernijeva, poto se svodi na
odbranu, ak oajniku, empirijskog stanovita. Lerni nee da sie sa tradicionalne
pozicije egzaktnih nauka, koje su se od svog nastanka bavile fenomenima Prirode,
a ne Kulture, jer nema ipak fizike ili hemije Kulture, nego su to samo fizika i
hemija 'materijala Svemira'. Ne elei da se odrekne tretiranja Kosmosa kao isto
fizikog objekta, lienog znaenja, Lerni se ponaa kao onaj koji bi bio spreman da
ak i runo napisano pismo prouava kao seizmogram. Najzad rukopis, kao i
seizmogram jesu neka vrsta komplikovanih krivih linija.
Sajnesterovu hipotezu odredio sam kao pokuaj odgovora na pitanje 'da li se
naredni Kosmosi nasleuju?' Dao je takav odgovor po kome je na 'kod', ostavi
vetaka tvorevina, prestao da bude 'pismo'. Zavrio sam nabrajajui neverovatnu
koliinu postavki koje su jedan i drugi uzeli prosto iz vazduha: negativna pupana
vrpca materije, komprimovana pri dnu gra u informaciju, utiskivanje na elu
talasa 'atomorodnih' krvavih otisaka; to nikad nee moi ex definitione da se
proveri, jer to treba da se deava tamo gde vie nee biti ne samo bilo kakvih
stvorova, nego ni fizike. To je diskusija o zagrobnom ivotu, maskirana fizikom
terminologijom. Ili neki Filosophy Fiction, analogan sa Science-Ficion-om.
Matematiki ogrta skriva pod sobom mit; u tome vidim samo signum temponis i
nita vie.
Razume se da je diskusija tek potom buknula kao poar. Pred kraj je Rapaport
naglo ustao sa 'jo jednom hipotezom'. Bila je toliko originalna, da u je izneti.
Branio je tezu da razlika izmeu 'vetakog' i 'prirodnog' nije potpuno objektivna,
nije neto apsolutno dato, nego da je relativna i da zavisi od saznajno primenjenog
sistema referenci. Supstance koje pranjenjem odstranjuju ivi organizmi, u

preobraaju materija, smatramo prirodnim proizvodom. Ako pojedem veoma


mnogo eera, njegovu suvinost e luiti moji bubreg. To da li je eer u mokrai
'vetaki' ili 'prirodan' zavisi od moje namere. Ako sam toliko eera pojeo
namerno, da bih ga luio, poto poznajem mehanizam pojave i poto sam
predvideo posledice mog postupka, on e biti 'vetaki' prisutan, a ako sam eer
jeo zato to mi se naprosto jeo i ni zbog ega drugog, njegovo e prisustvo biti
'prirodno'. To se moe dokazati. Ako neko istrauje moj mozak, i ako sam se s njim
na odgovarajui nain dogovorio, prisustvo eera koje otkrije moe stei znaenje
informacionog signala. eer e oznaavati, na primer, 'da', a nedostatak eera 'ne'. To je proces simboline signalizacije, krajnje vetaki, ali samo izmeu nas
dvojice. Onaj koji ne zna za na dogovor, nita iz samog istraivanja mokrae nee
saznati. To proizlazi otuda to 'odistinski' u Prirodi, kao i u Kosmosu, postoje
iskljuivo 'prirodni' fenomeni, a oni postaju 'vetaki' samo tako to ih mi po
dogovoru ili delatnou na odgovarajui nain povezujemo. 'Apsolutno vetaka'
su samo uda, kao ono to je nemogue.
Posle takvog uvoda Rapaport je zadao glavni udarac. Recimo da bioloka
evolucija moe da ide dvostrukim kolosekom: ili proizvodi organizme izdvojeno, a
potom - od njih nastala razumna bia, ili pak, na drugoj strani, stvara 'nerazumne'
biosfere, ali koje su istovremeno visoko organizovane, nazovimo ih 'umama ivog
mesa' ili vegetacijom jo sasvim nekog drugog tipa - koja e tokom veoma dugog
razvitka ovladati ak i atomskom energetikom. Evolucija e ovladati njome, samo
ipak ne onako kako mi ovladavamo tehnikama bombi i atomskih reaktora, nego
onako kao to su naa tela 'ovladala' promenama materije. Tada e proizvodi
metabolizma postati pojave radioaktivnog tipa - a u daljoj instanci ak i neutrinske
struje, koje e predstavljati samo 'sekreciju' takvih planeta, organizama na njima,
koju mi primamo - ba u vidu 'zvezdanoga koda'. Tada je re o procesu potpuno
prirodnom, poto stvorenja nisu nameravala nikome nita da poruuju, i poto su te
struje samo neizbeni rezultat njihove promene materije, 'sekreciona emisija'. No
moe biti i tako da drugi organizmi-planete mogu da saznaju za prisutnost
pomenutih zahvaljujui takvim 'tragovima' ostavljenim u prostoru. Tada e to biti
neka vrsta 'signalizacije' izmeu njih.
Rapaport dodade da se ta hipoteza uklapa u red koji je za nauku prirodan:
nauka, naime, ne deli fenomene na 'vetake' i 'prirodne', te je on postupio u skladu
s njenim uputstvima. Hipoteza, bar u naelu, moe biti proverena (otkriem

prisustva ili samo teorijske mogunosti neutrinskih organizama), jer nas ne upuuje
na 'druge Kosmose'.
Svi nisu dobro shvatili da to nije bilo samo paradiranje ingenioznou, jer je u
principu mogue predvideti i izraunati proizvoljni tip promene organske materije,
polazei od fizike i hemije, dok meutim, polazei od te iste fizike i hemije ne
moe da se izrauna ni predvidi kultura u kojoj neka stvorenja piu i itaju
'neutrinska pisma'. Ta druga pojava spada u drugi, vanfiziki red. Ako civilizacije
govore jedna drugoj raznim jezicima, a njihove razvojne razlike su i te kako velike,
onda e oni koji su 'manje ueni' u najboljem sluaju iz primljene poruke izvui
samo ono ili gotovo samo ono to je u njoj fiziko (ili prirodno, a to je svejedno).
Nita vie nee shvatiti. U stvari, pri dovoljnom rasponu kakav deli te dve
civilizacije, isti pojmovi, ako ak i funkcioniu u jednoj i drugoj kulturi, mogu da
imaju potpuno razliita znaenja.
Raspravljalo se izmeu ostalog da li eventualna 'civilizacija Poiljalaca', koja
postoji ili koje (po Sajnesteru) ve nema meu ivima, jeste racionalna. No
moemo li priznati da je racionalna civilizacija koja se brine za ono to e biti u
'narednom Kosmosu' posle 30 milijardi godina? Kakav mora biti, ak i za strano
bogatu civilizaciju troak plaen sudbinom ivih bia da bi ta civilizacija mogla
postati upravlja Velike Kosmogonije? to se uostalom odnosi i na 'ivotodajni
efekat'. Moe se priznati da je za njih to 'racionalno' - odnosno da nema
nepromenljivog smisla rei 'racionalnost' koji bi vaio za sve civilizacije.
Posle zavretka ovog savetovanja nas nekolicina okupili smo se kod Belojna i
do kasno u no raspravljali kako su Sajnester i Lerni, ako ak i nisu uspeli da nas
ubede, svakako ipak dolili ulja u vatru koja je poinjala da se gasi. Komentarisalo
se i ono to je izneo Rapaport. On je svoju tezu dopunio, podvukao, i iz toga je
ispala neverovatna slika gigantskih biosfera koje 'aljui emisiju u Kosmos' ne
znaju ta ine; to je bila nama nepoznata, dalja faza homeostaze, sjedinjenja
ivotnih procesa koji, stigavi do izvora atomske energije, silom promene materije
poinju po svojoj snazi da bivaju ravni suncima. Biofilija njihove 'neutrinske
sekrecije' postajala je upravo onakav efekat kakav je bila delatnost biljaka koje su
Zemljinu atmosferu ispunjavale kiseonikom, omoguavajui time ivot drugim
organizmima koji ne znaju za fotosintezu - jer i nama je trava sasvim nenamerno
dala ansu za nastanak! abokreina i itava 'informaciona' strana pisma pretvarali

su se u proizvode neizmerno sloenog metabolizma. abokreina se pretvarala u


neku vrstu otpatka, u ljaku sa strukturom sloenijom od planetarnih
metabolizama.
Kad smo se Donald i ja vraali u hotel, on mi u jednom trenutku ree kako se u
sutini osea prevarenim: ue na kome trimo u krug jeste se produilo, ali nita
nije promenilo u situaciji nae sputanosti. Bili smo svedoci dosta dobrog
intelektualnog vatrometa, no kad se ugasio, nita nam nije ostalo. Moda nam je
ak neto i oduzeto - nastavio je - jer je ranije 'pismo' imalo consensus omnium, u
njegovom kovertu nalo se neto peska (tako je nazvao abokreinu). Dok
verujemo u to da smo primili pismo, ak bez obzira na to koliko za nas
nerazumljivo, koliko tajanstveno - samo znanje o postojanju Poiljaoca ima
autonomnu vrednost. No kad se pokazuje da to moda nije pismo nego besmislene
vrljotine, ne preostaje nam nita osim peska... te ak ako je i zlatonosan, oseamo
se osiromaeni, pa i vie, oseamo se kao da smo opljakani.
Razmiljao sam o tome kad sam ostao sam. Trudio sam se da shvatim otkuda u
meni sigurnost - ona koja mi doputa da se razraunavam s razliitim stanovitima,
bez obzira na to kakvom su solidnom argumentacijom poduprta? Otuda to sam bio
ubeen da smo primili 'pismo'. Veoma mi je stalo do toga ne da tu svoju veru
prenesem na itaoca - najzad, nije vana ona - nego da istaknem razloge koji iza te
vere stoje. Ako to ne bih uspeo, znaie da sam uzalud pisao ovu knjigu. Jer to je
trebalo da bude moj cilj. ovek koji se kao ja veoma dugo, mnogo puta, na
promenljivim frontovima nauke borio s problemima odgonetanja 'ifri Prirode', zna
o njima dodue vie no to mogu u sebi da sadre naune publikacije koje je
objavio.
U osloncu na to neprenosivo znanje tvrdim da je abokreina sa svojim
rezervoarom nuklearne energije, sa efektom 'transporta detonacije' bila duna da se
pod naim rukama pretvori u oruje, poto smo toliko mnogo, toliko silno to eleli.
A to u tome nismo uspeli, ne moe biti sluajno. To se postizalo ak veoma esto
u drugim situacijama, onim 'prirodnim'. Odlino mogu da zamislim bia koja su
uputila signal. Rekla su sebi: uiniemo ga nerazreivim za sve koji jo nisu
spremni; ali moramo u opreznosti otii jo dalje: ak ni pogrena deifrovanja ne
mogu im dati nita od stvari koje trae, a koje im treba odrei.

Ni atome, ni galaksije, ni planete i naa tela Niko nije obezbedio sistemom


slinih osiguranja, usled ega stalno trpimo sve mrane posledice takve Odsutnosti.
Nauka je onaj deo Kulture, koji se ee o svet. Mi iz njega upkamo komadie i
gutamo ih - ne onim redom koji bi nam najbolje prijao, jer Niko to nije
dobronamerno pripremao nego onim redom koji regulie samo otpor koji nam
prua materija. Ni atomi ni zvezde nemaju nikakvih razloga, ne mogu da nam se
odupru kad izmiljamo modele prema njihovoj slici i prilici, ne brane nam pristup
znanju koje moe da bude ubistveno tetno. to god postoji izvan oveka jeste kao
i mrtvac koji ne moe imati nikakvih motiva. Ali onog trenutka ipak, kada nam
poruku ne alju sile Prirode, nego sile Razuma, situacija se potpuno menja. Onaj
koji je poslao 'pismo' bio je podstaknut razlozima kojima pitanja ivota sigurno
nisu neto sporedno.
Od poetka sam se najvie plaio - nesporazuma. Bio sam ubeen da nam nije
poslat instrument ubistva, no sve je ipak ukazivalo na to da smo primili opis nekog
instrumenta - a zna se kako mi umemo da ih upotrebljavamo. Orue je ak jedan
ovek za drugog oveka. Znajui istoriju nauke, nisam zamiljao o tome da je
mogue savreno obezbeenje da ne doe do zloupotrebe. Jer sve tehnike su
potpuno neutralne, i svakoj smo umeli da pripiemo za cilj, smrt. U vreme one
neozbiljne, ali oajnike konspiracije, svakako glupe a ipak usled instinkta
neophodne, zakljuio sam da na Njih vie ne moemo raunati, jer valjda nisu
predvideli to da emo sa informacijom pogreno postupiti. Osiguranje onoga to je
razumski planirano smatrao sam realnim, ali ne i ono to je predstavljalo nau
greku ili nae popunjavanje praznina loim zamenama. Jer ak ni priroda, kako
nas je tokom etiri hiljade godina uila bioloka evolucija izbegavanja 'greaka',
delovanja pod peatima svih moguih osiguranja, nije uspela da hermetizuje sva
pobona iskliznua ivota, njegova iaenja, orsokake, skretanja, 'nesporazume' to dokazuju nebrojene degeneracije razvitka organizama ili barem rak. No im su
izvrili svoje, oni su za nas nedostinu perfekciju biolokih reenja ostavili daleko
iza sebe. Nisam znao ipak - jer otkuda bih mogao znati - da su ta reenja, bolja od
biolokih, ak tako svestrano sigurna, tako zatiena od mogunosti da u njih
prodru nepozvani.
One noi, u velikoj dvorani inventora, nad listovima ivrljanog papira, naglu
slabost, blisku onesveenju nisam osetio samo zato, i nije mi se samo zato
pomrailo pred oima to se mora, koja je nada mnom visila nedeljama, iznenada

rasprsla, nego i zato to sam u tom trenutku opipljivo osetio Njihovu veliinu.
Shvatio sam na emu moe da poiva i ta moe da bude civilizacija. Mislimo o
idealnoj ravnotei, o etikim vrednostima, o uzdizanju iznad vlastite slabosti kad
ujemo tu re i povezujemo je s onim to je u nama najbolje. Ali ona je pre svega
znanje koje iz sfere moguih potiskuje uravo takve situacije, za nas sveopte, kao
one kada se najbolje glave izmeu milijardi ljudi naginju nad izazivanjem sveopte
smrti, inei ono to ne ele, emu se protive, poto za njih nema drugog izlaza.
Takav izlaz nije samoubistvo - da li bismo ma i za dlaku promenili dalji tok radova,
nalet metalnih skakavaca s neba da smo se obojica ubili? Ako su predvideli takve
situacije, onda ne umem to da shvatim drugaije no samo tako da su ili nekada bili,
ili da su, ko zna, moda jo nama slini.
Zar nisam rekao na poetku ove knjige da samo sutinski zlo bie iz osnova zna
kakvu osvaja slobodu inei dobro? Pismo je bilo, poslato je, palo je na Zemlju,
pred nae noge, padalo je na nju u obliku neutrinske kie kad su jo mezozoiki
guteri svojim trbusima orali blatita karbonskih uma, kad je paleopitek, zvani
prometejskim, gloui kost zapazio u njoj prvu mougu. A abokreina? Ja u njoj
vidim naim neznanjem, ali i naim znanjem karikaturaino izukrtane, u
jednostranost razruenja iaene odlomke onoga to je 'pismo' samim svojim
odailjanjem davalo kao polaznu postavku. Ubeen sam da nije baena u mrak kao
kamen u vodu. Zamiljeno je kao glas iji e se eho vratiti - ako bude sasluan i
shvaen.
Nekako kao poboni proizvod pravog prijema trebalo je da bude povratni
signal, koji bi Poiljaoce obavestio o tome da je veza uspostavljena, istovremeno
dajui na znanje gde se to dogodilo. Mogu samo nejasno da naslutim mehanizam
koji je trebalo da to stvori. Energetska autonomija abokreine, ona njena
usmerenost na samu sebe - usmerenost nuklearnih reakcija koje niemu ne slue,
sem samome kontinuiranju stanja koje ju omoguava - predstavlja dokaz greke,
oznaku varke, poto u naem najdaljem potezu nismo doli do efekta isto onoliko
zagonetnog koliko i u drugim uslovima kadrog - da oslobodi, koncentrie i baci
natrag u prostor - impuls velike moi. Jeste, efekat Treksa, koji je otkrio Donald
Protero, posle pravilnog deifrovanja koda ostvario bi se kao povratni signal, kao
odgovor upuen Poiljaocima. To mi objanjava njegov fundamentalni mehanizam:
dejstva prebaenog najveom kosmikom brzinom, koje prenosi proizvoljno veliku
energiju na proizvoljno veliku udaljenost. Ta energija, jasna stvar, treba da poslui

kao prenoenje informacije, a ne kao prenoenje unitenja. Onaj oblik u kome nam
se Treks dao da ga upoznamo, bio je posledica deformacije kojoj je za vreme
sinteze podlegla informacija uvrena u neutrinskoj struji. Greka je proistekla iz
greke - nije moglo da bude drugaije. To je samo logino, ali ja se i dalje udim
njihovoj svestranosti koja je onemoguila ak i potencijalno pogubne posledice
greaka, pa i vie nego greaka, jer je to bio napor preduziman s predumiljajem,
napor koji je iao k tome da pokvareni instrument preokrene u ubojito oruje.
Metagalaksija je neizmerno rojilite psihozoika. Civilizacije, samo izvesnim
orijentacionim odstupanjem drugaije od nae, ali kao i naa neujedinjene, koje
srljaju kroz unutranje sukobe, koje troe svoje rezerve u bratoubilakim borbama,
tokom itavih milenijuma preduzimale su i stalno iznova preduzimaju pokuaj da
deifruju kod, isto kao i nae nesposobne; isto kao i mi pokuavaju da neobine
delie koji nastaju iz takvih napora, prerade u oruje - i isto kao mi, ni one u tome
ne uspevaju. Kada se u meni uvrstilo ubeenje da je upravo tako? Teko mi je da
kaem.
Samo najbliima, Ajvoru, Donaldu, rekao sam to, i pred konani odlazak iz
naselja rekao sam to svoje privatno miljenje i doktoru Rapaportu. Svi su oni, to
navodi na razmiljanje, najpre s radosnom satisfakcijom razumevanja prihvatali, a
poto bi porazmislili, govorili bi kako je ta misao - kao za svet koji nam je dat previe lepa celina koja se ispreda iz mojih nasluivanja. Moe biti. ta mi znamo
o civilizacijama 'boljim' od nae? Nita. Moda onda i ne vredi slikati takvu
panoramu na kojoj figuriramo negde ispod rama, kao sramota Galaksije ili kao
jedan od embriona zarobljenih u otegnutom poroajnom gru, ili najzad, da
upotrebim Rapaportovo poreenje - kao plod sasvim lep u zaetku, ve blizu toga
da se obesi o sopstvenu pupanu vrpcu. Onu koja je ogranak kulture, koja isisava
ivotne sokove znanja iz prirodnog leita.
Ne mogu da iznesem nikakve nepobitne dokaze koji bi svedoili u korist mog
ubeenja. Nemam ih. Oni nee ukazati u zvezdanom kodu, u njegovoj informaciji,
ni na ta to bi svedoilo o tome da je proizvedena za bia u bilo kom pogledu
bolja od nas. Moda sam samo, dosta dugo izjedan ponienjima, ne hotei, a ipak
idui pod komandu raznih Isterlenda i Inija, izmatao za sebe po slici i prilici
sopstvenih matarija - jedino meni dostupan pandan svetosti, mit o Blagovesti i

Otkrovenju koji sam - kao sukrivac - odbacio koliko zbog ignorancije, toliko i
zbog zle volje?
Ako oveku prestaje da bude vano da pokree atome i planete, svet postaje
naspram njega vrlo bespomoan, im ovek tada moe da ga sebi prikazuje onako
kako mu drago. Ko matom ratuje, u matu tone. A re je o tome da ona postane
prozor otvoren prema svetu. Tokom dve godine istraivali smo stvar - od kraja, u
rezultatima koji su padali na zemlju. Predlaem da ponemo od suprotne strane. Je
li mogue, ne zapavi u ludilo, pretpostaviti da nam se alje zagonetka, neka vrsta
testa za inteligenciju, neka vrsta arade poreklom iz Galaksije? Takvu taku
gledita smatram apsurdnom: tekoa testa nije bila ljuska koju je trebalo slomiti.
Poruka nije za sve: tako stvar vidim - i ne mogu drugaije. Najpre, nije namenjena
civilizacijama koje stoje nisko na lestvicama isto instrumentalnog razvoja, jer
jasno je da Sumerci ni Karolinzi ne bi uspeli ak ni da zapaze signal. No moe li se
ipak organienje primalakog kruga svesti samo na kriterijum isto tehnike
efikasnosti?
Pogledajmo iza sebe. Zatvoren u sobu bez prozora u bivem atomskom
poligonu nisam mogao prestati da mislim o tome kako veliku pustinju iza zidova,
zajedno sa tamnim svodom koje se nadnosi nad njom, i dalje, da celu Zemlju,
probija neprestano, iz asa u as, iz veka u vek i iz epohe u epohu beskonana reka
nevidljivih estica, iji tok nosi informaciju koja isto tako pada i na druge planete
sunanog sistema, i na druge takve sisteme, na druge galaksije, da je ta struja
poslata u nepoznato vreme iz nepoznatih ponora - i da tako odista jeste.
Nisam to znanje primao bez otpora - previe je bilo u zavadi sa svime na ta
sam navikao. Istovremeno sam video na poduhvat, poduhvat naunike grupe
koju diskretno nadzire drava iji sam ja graanin; opleteni mreom prislunih
aparata trebalo je da uspostavimo vezu s razumom koji stanuje u Kosmosu. U
stvari, bio je to ulog u globalno voenu igru, ula je u njen pul, u plejadu
bezbrojnih kriptona koji prepunjuju betonsku unutranjost Pentagona, i u nekoj
riznici, na nekoj polici, u jednom od registara, sa znamenjem tajnosti utisnutom na
dosjeu, jo jedan dogovoreni znak, znak operacije Master's Voice, kao ve u klici
unakaen ludilom pokuaj da se prikrije i zarobi ono to ve milionima godina
ispunjava eljust Univerzuma - da bi se istisnula, kao kotice iz limuna,
informacija snabdevena ubilakom vrednou.

Ako to nije bilo ludost, onda je nema nigde i nigde je ne moe biti. A potom Poiljalac je imao na umu neka bia, neke civilizacije, ali ne sve, pa ak ni sve
civilizacije tehnolokog kruga! Kakve civdizacije predstavljaju prave adresate? Ne
znam. Rei u samo: ako ova informacija po shvatanju Poiljalaca nije namenjena
nama, neemo je ni shvatiti. Imam veliko poverenje u Njih - jer ga nisu izdali.
Nije li sve ipak moglo biti samo serija sticaja okolnosti? Svakako. Zar nije
sluajno otkriven i sam neutrinski kod? Zar, dalje, on nije mogao sluajno nastati?
Nije li takoe samo sluajno to on oteava raspad velikih organskih estica,
sluajno se ponavlja, i najzad - da je samo sluajno iz njega nastao Gospodar
Muva? Sve to moe biti. Sluaj moe izazvati i takvu uskovitlanost talasa plime da
se posle njihovog povlaenja na glatkom pesku javi otisak bose stope.
Skepticizam je kao neprestano pojaavano, uveliavanje snage mikroskopa;
najpre otra slika najzad se rasplinjava, poto je nemogue videti krajnje stvari:
njihovo postojanje moe se samo izvesti putem zakljuaka. Uostalom, svet posle
zatvaranja Projekta ide dalje svojim putem. Moda izjava naunika, politiara i
uvenih starova o kosmikom razumu - prola je. abokreina je nala svoju
primenu, te tako budetski milioni nisu baeni u prazno, nad objavljenim kodom
moe sada da lupa glavu bilo koji od legiona manijaka koji su prethodno
pronalazili perpetuum mobile i trisekciju ugla, a potom, svako moe slobodno da
veruje u ono to mu se svia. Tim pre ako ta vera, kao moja, nema nikakvih
praktinih posledica. Jer mene nije satrla u prah. Isti sam kao i pre ulaza u
Projekat. Nita se nije promenilo.
Hou sada da ovu stvar zavrim napomenom o ljudima Projekta. Ve sam
pomenuo da moj prijatelj Donald nije vie iv. Postao je rtva statistike devijacije
serije elijskih promena: rak. Ajvor Belojn je ne samo profesor i rektor, nego i
ovek toliko zaposlen, da ak i ne zna koliko je srean. O doktoru Rapaportu nita
mi nije poznato. Pismo koje sam pre nekoliko godina uputio na adresu Institute for
Advanced Study - vratilo se. Dil ivi u Kanadi - ni on ni ja nemamo vremena za
prepisku.
Ali ta, u stvari, znae ove napomene? ta znam o tajnim strahovima, mislima i
nadama onih koji su mi bili drugovi tokom opisanog vremena? Nikad nisam umeo
da savladam distancu koja ljude razdvaja. ivotinja je prikovana za svoje Ovde i

Sada svim ulima, a ovek je kadar da se odvaja, da se sea, da saosea sa


drugima, da zamilja njihova stanja i oseanja - to je, na sreu, neistina. U takvim
pokuajima pseudoovaploenja i prenoenja samih sebe umemo samo maglovito,
nejasno sebe da zamiljamo. ta bi se s nama desilo kad bismo zaista umeli da
saoseamo sa drugima, s njima da oseamo, za njih da patimo? To to se ljudski
bolovi, strahovi, patnje raspadaju sa trenutkom individualne smrti, to nita ne
ostaje od poleta, padova, orgazama i muka - hvale je dostojan dar evolucije koja
nas je uinila slinim ivotinjama. Kada bi posle svakog nesrenika, posle svakog
muenika ostajao bar jedan atom njegovih oseanja, kada bi tako raslo naslee
pokolenja, kada bi makar i iskra mogla da prodire iz oveka u oveka - svet bi bio
pun urlanja, koje bi se silom probijalo iz ljudske utrobe.
Mi smo kao puevi, prilepljeni svaki uz svoj list. Ja se preputam odbrani svoje
matematike i kad mi ona nije dovoljna, ponavljam ovaj zavrni deo Svinbernove
pesme:

I odbacivi gnev, nadu, oholost,


Slobodni od elja, slobodni od bura,
Zahvalnih uzdaha aljemo molitve tihe
Onome - ma ko bio tamo - sred zvezdanog gluja,
Zato to prolaenje je danima ivota dato,
Zato to umrli nikad ustati nee,
I to e struje silnih reka, penom pomuene,
Skrenuti jednog dana u venu dubinu mora.

Zakopane, jun 1967.


Krakov, decembar 1967.
KRAJ

You might also like