Professional Documents
Culture Documents
Stanislav Lem
1.
O projektu Master's Voice postoji ogromna literatura, opirnija i mnogo
raznorodnija no ona koja se odnosila na plan Manhattan. Posle objavljivanja ovog
projekta Ameriku i svet prelila je poplava lanaka, studija i monografija tako
obilna da bibliografija predmeta ini obimnu knjigu veliine enciklopedije.
Zvaninu verziju predstavlja Belojnov izvetaj, koju je Ameriken Lajbreri potom
izdala u 10 miliona primeraka, a njegova kvintesecnija nalazi se u osmom tomu
amerike enciklopedije. O Projektu su pisali i drugi ljudi koji su radili u njemu na
vodeim poloajima, kao S. Rapaport (The First Case of Interstellar
Communication), V. Dil (Master's Voice - I was there) ili D. Protero (Mavo Project
- Physical Aspects). Ovo poslednje delo, iz pera moga danas ve pokojnog
prijatelja, spada u najtanije, iako ga u stvari treba ubrojati u specijalistiku
literaturu koja se pojavljuje tamo gde se ono to je ispitivano definitivno odvaja od
onih koji vre ispitivanja.
Istorijskih istraivanja ima previe da bismo ih mogli nabrojati. Monumentalno
je delo u etiri knjige, koje je napisao istoriar nauke Vilijem Enders (Chronicle
of 749 Days.) Ja sam pun divljenja za njegovu skrupuloznost, jer je Enders stigao
u dodir sa svim bivim saradnicima Projekta i dao kompilaciju njihovih pogleda,
ali nisam njegovo delo proitao do kraja - jer mi se to uinilo nemoguim, kao
itanje telefonskog imenika.
Posebnu oblast ine dela koja se ne bave faktografijom, nego koja izlau
Projekt, poev od filozofije i teologije, pa sve do psihijatrije. itanje takvih
publikacija uvek me je dovodilo do ljutnje i zamora. Sigurno nije sluajno to su o
Projektu najvie imali da kau oni koji se neposredno s njim nikad nisu sreli.
Podsea to na odnos kakav prema gravitaciji ili elektronima imaju fiziari - i
kulturne osobe koje itaju popularne knjige. Tim osobama ini se da neto znaju o
stvarima o kojima se strunjaci i ne usuuju da govore. Informacija iz druge ruke
uvek daje utisak skladnosti, nasuprot informaciji kojom moe da raspolae naunik
- punoj praznina i nejasnoa. Autori radova o MAVO-u, koji spadaju u
Nisam kadar da shvatim zato se na javne puteve ne putaju ljudi koji nemaju
pravo vonje, dok na knjiarske police mogu da se probiju u proizvoljnom broju
knjige lica koja nemaju u sebi trunke pristojnosti - a da ak i ne govorim o znanju.
Inflacija tampane rei izazvana je sigurno eksponencijalnim rastom broja onih
koji piu, ali u jednakoj meri i izdavakom politikom. Detinjstvo nae civilizacije
bilo je stanje u kome su itati i pisati umela samo izabrana, valjano obrazovana
lica, i slian kriterijum delovao je jo i posle pronalaska tampe, a ako su ak i
objavljivana dela glupaka (to je valjda nemogue potpuno izbei), onda njihov
broj nije bio astronomski, kao danas. Sada u poplavi mire moraju da tonu vredne
publikacije, poto je lake nai vrednu knjigu meu deset loih, nego njih hiljadu u
milion loih. Uz to neizbena postaje pojava pseudoplagijata - nehotinog
ponavljanja tuih misli za koje ovek i ne zna da su tue.
Ne mogu da budem uveren da ovo to piem nije slino neemu to je ve
napisano. To je rizik vremena u kome je oveanstvo eksplodiralo. Ako sam reio
da iznesem svoje uspomene vezane za rad u Projektu, onda je to zato to me nije
zadovoljilo nita od onoga to sam o njemu proitao. Ne obeavam da u pisati
'istinu i samo istinu'. Da je nae napore ovenao uspeh, to bi bilo mogue, i to bi
istovremeno uinilo moj poduhvat suvinim, jer bi ta zavrna istina pomraila
okolnosti njenog sticanja i postala bi materijalna injenica zabijena u sredite
civilizacije. Poraz je ipak unekoliko sve ove napore vratio natrag njihovim
izvorima. im ne razumemo zagonetku, ne preostaje nam u stvari nita sem onih
okolnosti koje su imale da budu samo skele, a ne graevina, proces prevoda, a ne
sadraj dela. Ipak, ono prvo pokazalo se da je i sve s ime smo se vratili sa
ekspedicije poslate u potragu za zlatnim runom zvezda. Ve na ovom mestu
razilazim se s tenorom istih verzija koje sam nazvao objektivnima, poev od
Belojnova izvetaja, poto se ak ni re kao to je 'poraz' u njima ne pojavljuje. Zar
nismo iz Projekta izili neuporedivo bogatiji no to smo u njega uli? Nova
poglavlja fizike koloida, fizike jakih interakcija, neutrinske astronomije,
nukleonike, biologije, i pre svega - nova znanja o Kosmosu predstavljaju u stvari
prve kamate od ovog informacionog kapitala koji, po miljenju strunjaka, obeava
dalje dobiti.
To svakako. Ali koristi bivaju razliite. Mravi koji na svom putu naiu na
umrlog filozofa, takoe od toga imaju koristi. Ako je primer okantan, upravo sam
eleo da takav bude. Pismena umetnost je od svoga roenja imala ini se jednoga
godina kvare, ali duh?! eleli bismo da ga vidimo da nije slian ni jednom
mehanizmu, da nije podloan defektima. Gladni smo savrenstva - ak i ako je
obeleeno negativnim znakom, ak i sramnim i grenim, samo ako nas spasava od
objanjenja goreg no da potie od samog avola, objanjenja da je u pitanju
izvesna igra snaga, idealno ravnodunih prema oveku. A poto se naa misao
kree u krugu iz koga je nemogue iskoiti, priznajem da ima neto istine u reima
jednog od naih uvenih antropologa; rekao mi je - i dobro sam to upamtio:
"Satisfakcija kojom se hvalie svojim dokazom o aleatorikom karakteru ljudske
prirode, nije ista; to nije samo radost zbog saznanja, nego i uivanje u blaenju
onoga to je za druge tako lepo i prijatno."
Kad god se setim toga svog nepriznatog rada ne mogu da se otmem neveseloj
misli da takvih radova mora na svetu da ima vie. Nalazita potencijalnih otkria
postoje sigurno u raznim bibliotekama, ali ih kompetentni ljudi nisu zapazili.
Navikli smo na jasnu situaciju u kojoj se ono to je tamno i nepoznato iri pred
monolitnim frontom nauke, a ono to je osvojeno i razumljivo, ini njeno zalee.
No u sutini stvari svejedno je da li nepoznato postoji u krilu Prirode, ili je pak
zakopano u starim papirima neitanih biblioteka, jer sadrine koje nisu ule u
krvotok nauke i ne krue u njima oploujue, praktino za nas ne postoje.
Kapacitet nauke svakog istorijskog vremena za radikalno razliito razumevanje
pojava, u stvari je neveliki. Samoubistvo i ludilo jednog od tvoraca termodinamike
samo su sitan primer za to.
Naa kultura u tome reklo bi se avangardnom delu nauke jeste uska tvorevina,
vienje svaki put sueno istorijski sve ukoenijom konstelacijom mnotva inilaca,
meu kojima sticaji okolnosti, priznati za nepokolebljive direktive metodologije,
mogu da igraju prvorazrednu ulogu. Ne piem sve ovo tek onako.
Ako naa kultura ne ume veto da asimiluje ak ni koncepcije koje nastaju u
ljudskim glavama, kad se raaju van njene centralne struje, iako su tvorci tih
koncepcija deca istog vremena kao i drugi ljudi, kako bismo mogli raunati na to
da emo biti sposobni da uspeno shvatimo kulturu potpuno razliitu od nae ako
nam se ona obrati preko kosmikog prostranstva? Poreenje s armijom ivotinjica
koje su mnogo koristi imale od toga to su naile na umrlog filozofa, ini mi se tu
veoma pogodnom. Dok do takvog susreta nije dolo, moj sud je mogao biti
Kolega po struci kome sam pokazao uvod ree mi da sebe ocrnjujem, kako bih
potom dao slobodu svojoj sklonosti da govorim istinu, poto e onima koje ne
potedim teko biti da se zbog toga na mene ljute, im nisam najpre potedeo ni
samog sebe. Ta primedba, iako izreena polualjivo, naterala me je da se zamislim.
Mada mi tako perfidna namera nije pala na pamet, dovoljno se orijentiemo u
mehanici duha da bismo znali kako slino odricanje nema nikakve vrednosti.
Moda je primedba bila ispravna. Moda sam bio podstaknut nesvesnim
lukavstvom: runou moje zloe javno sam pokazao, lokalizovao sam je kako bih
se od nje odvojio - no uinio sam to samo na reima.
Ona je meutim, kriom, osmotiki proniknuvi moju 'dobru volju' sve vreme
upravljala perom i poneo sam se kao propovednik koji grmei protiv ljudskih
gadosti nalazi tajno uivanje bar u njihovom nazivanju, poto ne sme i delom u
njima da uestvuje. U tako radikalno izokrenutom poretku stvari ono to sam
smatrao neprijatnom nunou koju su mi nametnuli zahtevi teme, postaje glavni
motiv inspiracije, a cela prava tema - Master's Voice - samo pretekst koji se
skladno poturio. Uostalom, okosnica tog rezonovanja, koje bi se moglo nazvati
'ringipilskim' - poto se vrti ukrug tako da se premise i zakljuci smenjuju na
svojim mestima - daje se dalje preneti na samu problematiku Projekta. Nae
miljenje mora se sudarati sa tvrdom akumulacijom injenica koje ga otrenjuju i
koriguju, a u odsustvo takvog korektora lako postaje projekcija naih tajnih poroka
(ili vrlina, svejedno) - na prostor onoga to se istrauje. Svoenje filozofskih
sistema na biografske slabosti njihovih tvoraca smatra se (znam neto o tome)
poslom koliko trivijalnim, toliko i nedozvoljenim. Ali na dnu filozofije, koja uvek
hoe da kae vie no to je u datom vremenu mogue, jer predstavlja pokuaj
'hvatanja sveta' u zatvorenu mreu pojmova, ba u spisima najsjajnijih mislilaca
pritajena je dirljiva bespomonost.
Saznajni ovekov napor jeste niz sa granicom u nesavrenstvu, a filozofija je
pokuaj da se ta granica dosegne jednim zamahom, u kratkom spoju koji daje
sigurnost savrenog i nepomuenog znanja. Nauka, meutim, ide napred svojim
sitnim korakom, nekad nalik na puzanje, a povremeno ak i na tapkanje u mestu,
ali na kraju stie do razliitih krajnjih rovova koje je iskopala filozofska misao, i ne
marei uopte za to da je ba tamo trebalo da protie ultimativna granica razuma,
ide dalje.
brzo u njima nailazio na mesta u kojima autorova oiglednost vie nije bila i moja,
te je otada ve jedino samome sebi govorio, o sebi mi priao, na sebe se pozivao,
gubei pravo da proglaava utvrene stvari, istinitih za mene, a tim pre za ostale
dvonoce to nastanjuju planetu.
Kako me je nasmejavala u najmanju ruku samouverenost onih koji su tvrdili da
postoji jedino i iskljuivo jeziko miljenje. Ti filozofi nisu znali da ine izvesnu
frakciju vrste, takvu koja nije matematiki obdarena. A koliko li sam se puta u
ivotu, kada bih ve bio ozaren novim otkriem, imajui ga koncipirano tako
vrsto da se nije moglo zaboraviti, morao satima boriti da pronaem za njega
odgovarajuu jeziki formu, poto se u meni rodilo izvan svakog jezika, kako
prirodnog tako i formalnog.
Taj fenomen nazvao sam stanjem pojavljivanja; ono je neopisivo, poto ono to
se izdvaja iz nesvesnosti i s mukom, polako, iznalazi za sebe rei kao gnezdo, jer
kao celina postoji mnogo pre no to se smesti unutar tih gnezda, ali nisam kadar da
iscedim iz sebe ni najmanju napomenu koja bi objasnila u kome e se obliku u
stvari javiti ovaj bez-jeziki i van-jeziki fenomen, najavljen samo dirljivim
oseanjem da njegovo oekivanje nee biti jalovo. Filozof koji ne zna za takva
stanja iz introspekcije, jeste ovek u pogledu kvaliteta nekih modanih
mehanizama od mene drugaiji; nezavisno od stepena vrsne slinosti, mi se
meusobno razlikujemo vie no to bi takvi mislioci mogli da ele.
Upravo u pogledu bespomonosti kakvu filozof na sebe preuzima, slina je bila
situacija ljudi Projekta pred licem njegovog sredinjeg problema. ime smo
raspolagali? Tajnom i dunglom nagaanja. Iz tajne smo iskopali odlomke
injenica, no kad one nisu dobijale, nisu se razrastale u vrst masiv kadar da
koriguje nae pretpostavke, one su polako poinjale da izlaze na povrinu i na
kraju smo tumarali kroz umu domiljanja graenu na ranijim domiljanjima. Nae
konstrukcije bile su sve poletnije i smelije, sve dalje od zalea steenog znanja bili smo spremni da ga ruimo, da razaramo najbriljantnije principe fizike ili
astronomije, samo da bismo ovladali tajnom. Tako nam se inilo.
itaoca koji je dolutao ak do ovoga mesta i koji s rastuim nestrpljenjem
oekuje da ga uvedem u meritum slavne zagonetke, nadajui se da u u njemu
pobuditi drhtaj jednako sladostrasan kao onaj koji se doivljava na predstavama
filmova od kojih mu se ledi krv u ilama, nagovaram da moju knjigu ostavi, poto
e se razoarati. Ne piem senzacionalnu istoriju, nego priam na koji je nain naa
kultura stavljena na kosmiku probu - ili u najmanju ruku na univerzalnost koja
nije samo zemaljska, i ta je iz toga proizilo. Od poetka rada na Projektu smatrao
sam ga ba takvim kriterijumom, bez obzira na to kakve su se koristi oekivale od
moga rada i rada mojih drugova.
Onaj koji me prati moda je zapazio da sam se; prenosei problem
'ringipilskog miljenja' iz odnosa izmeu mene i moje teme ne samu ovu temu (to
jest na odnos izmeu istraivaa i Glasa Gospodara), nekako iskobeljao iz
nezgodne situacije, poto sam prigovor zbog 'neotkrivenih izvora inspiracije'
proirio tako da se u njemu najzad smestio ceo Projekt. Ali ba takvo postupanje
bilo je moja namera jo pre no to sam sasluao kritike napomene. S preteranou,
neophodnom za jasnije izraavnje svoje misli, rei u da sam u toku rada (teko mi
je da kaem kada se tano to dogodilo) poeo podozrevati da je 'zvezdano pismo'
za nas koji smo se trudili da ga razgrizemo, postalo neka vrsta psiholokog testa
asocijacija, specijalno komplikovanog Rorahovog testa. Onako, naime, kao to
istraiva koji, mislei da u arenim mrljama opaa anele ili zlokobne ptice, u
stvari dorauje impresiju onim to mu 'u dui svira', i mi smo se trudili da iza
zavese neshvaenih znakova utvrdimo prisustvo onoga to je u nama samima pre
svega postojalo.
Ta sumnja mi je oteavala rad, a i sad me je prisilila da iznesem priznanja koja
bih radije zadrao za sebe, no shvatio sam ipak da naunik, do te mere uinjen
bespomonim, ne moe vie svoju strunost smatrati nekom vrstom izdvojene
lezde ili buraga, te stoga ne sme da zataji ak ni najstidljivije sopstvene probleme.
Botaniar koji klasifikuje cvee nema veliko polje za projektovanje u tako
nastajue sheme - svojih sopstvenih fantazama, himera i moda ak neistih strasti.
Istraivaa drevnih mitova oekuje ve mnogo vei rizik, poto - usled njihove
prekobrojnosti - samim izborom koji izvri, moe da posvedoi vie o onome to
uznemirava njegove snove i njegovu nenaunu javu, nego o onome to predstavlja
strukturne invarijante samih mitova.
Ljudi Projekta bili su prisiljeni da izvre naredni, vratolomni korak preduzimajui rizik predstavljene vrste u njegovim dotad nepoznatim razmerima.
Niko od nas ne zna, dakle, u kojoj smo meri bili ureaji objektivne analize, u kojoj
ponavljaju u istom postupnom redu. U tom smislu 'umnu seriju' ini, na primer,
hiljadu brojeva koji izlaze na ruletu. Potpuno je nemogue da bi u hiljadu narednih
igara mogli da se ponove u istom redu - rezultati prethodne serije. U tome ba i
jeste sutina 'uma', to je red pojavljivanja elemenata - zvukova ili drugih signala u njemu nepredvidiv. Ako se serije ipak ponavljaju, to je dokaz da je 'umnost'
pojave bila privid da, u stvari, pred sobom imamo odailja koji saoptava poruke.
Doktor Rapaport je pomislio kako Svanson moda nije lagao na sudu i nije
kopirao ponavljajui samo jednu traku, nego je upotrebio redom trake koje su
nastale tokom viemesene registracije kosmikog zraenja. Ako je zraenje bilo
prominjena signalizacija, i ako se u to vreme jedna serija emisije 'poruke' zavrila,
a potom je preduzeto slanje poruke od poetka, u razultatu bi nastalo ono na emu
je insistirao Svanson. Naredne trake zapisale bi tano iste serije impulsa koje bi
svojom ponovljivou odavale da je njihov 'umni izgled' u stvari samo prividan!
Bilo je to krajnje neverovatno, ali ipak mogue. Kada bi mu se deavale
iluminacije sline ovoj, Rapaport, koji je inae bio ovek dobroudan, pokazivao
bi neobinu ustrinu i preduzimljivost. Poto su novine objavile adresu doktora
Hejlera, mogao je s njim lako da uspostavi kontakt. Najvie mu je bilo stalo do
toga da dobije u ruke trake. Pisao je, dakle, doktoru Hejleru, ne otkrivi mu ipak
svoju koncepciju - zvuala je previe fantastino - nego ga samo zapitavi da li bi
mu mogao ustupiti trake koje su preostale u arhivu Maunt Palomar. Hejler,
pogoen zbog toga to je umean u aferu s Laserovicom, odbi. To, meutim, nagna
Rapaporta da se propisno potrudi i obrati neposredno opservatoriji. Njegovo ime je
bilo dovoljno poznato u naunim krugovima, tako da je ubrzo dobio ceo kilometar
traka, koje predade svom prijatelju, doktoru Hoviceru, da pomou kompjutera
ispita raspored uestalosti elemenata na trakama, odnosno da izvri takozvanu
distributivnu analizu.
Ve u toj fazi problem je bio sloeniji no to ga ovde predstavljam. Informacija
utoliko vie podsea na isti um, ukoliko tanije odailja koristi kapacitet
otpremnog kanala. Ako je iskorien potpuno, to znai lien prekobrojnosti, signal
se za neupuenoga niim ne razlikuje od potpunog haosa. Kao to sam rekao, takav
um moe se razobliiti kao informacija samo onda, ako se emisija iste poruke
ponavlja ukrug, i ako to ponavljanje moe da se uporedi. Upravo to je bila
Rapaportova namera, i u tome su imali da mu pomognu ureaji raunskog centra u
kome je radio Hovicer. Ni njemu Rapaport nije odmah rekao o emu je re, poto
je eleo da sauva tajnu; sem toga, ako bi se pokazalo da je njegova zamisao bila
pogrena, niko za to ne bi saznao. Ovaj zabavni poetak istorije koja inae kasnije
nije bila nimalo zabavna, Rapaport je kasnije priao vie puta, i kao relikviju
sauvao je primerak novina koji ga je naveo na to otkrovenje.
Hovicer, pretovaren poslom, nije ba eleo da se poduhvati mune analize, ne
znajui emu ona slui: tada konano Rapaport rei da ga uvede u tajnu. Hovicer
ga najpre ismeja, no pod uticajem Rapaportovih sugestivnih rei najzad popusti
pred njegovim molbama.
Kada se posle nekoliko dana Rapaport vratio u Masausets, Hovicer ga
pozdravi veu o negativnom rezultatu istraivanja koji je, po njegovom miljenju,
oborio fantastinu hipotezu: Rapaport je - znam to od njega lino - bio ve
spreman da stvar odbaci, ali razdraen prijateljevim peckanjem, poe s njim da se
prepire. Ta - ree mu - itava neutrinska emisija jednoga kvadranta nebeskog svoda
jeste pravi okean protegnut na ogromnom spektru frekvencija, i ako su ak Hejler i
Mehaun predosetivi taj spektar iz njega istom sluajnou izvukli 'komadi'
vetake emisije koja potie od razumnog poiljaoca, onda bi bilo pravo udo kada
bi to - opet sluajno - izvrili i drugi put.
Tako je, dakle, valjalo postarati se za dobijanje traka koje je imao kod sebe
Svanson. Hovicer se sloio s tom argumentacijom, samo je primetio, poto je i on
hteo da bude u pravu, kako je pri razmatranju alternative 'vest sa zvezda' ili
'Svansonova prevara' - njen drugi lan imao nekoliko miliona puta veu
verovatnou nego prvi. Jo je dodao da Rapaport nee mnogo postii dobijanjem
traka; dobivi sudski poziv i elei da stvori za sebe osnove za uspenu odbranu,
Svanson je mogao prosto izvriti kopiju trake kojom raspolae i tu kopiju podneti
kao tobonji original neutrinske registracije.
Rapaport nije umeo na to da odgovori, no kako je imao poznanika strunjaka za
aparate dugoserijske poluatomatske registracije, telefonirao mu je i upitao ga da li
trake na kojima su zabeleeni neki prirodni tokovi mogu nekako da se razlikuju od
traka na kojima su slini zapisi naneseni posle (odnosno, kakva je - ako uopte
postoji - razlika izmeu originala registacije i njegove kopije). Pokazalo se da je
dotine razlike mogue utvrditi; Rapaport se tada obratio Svansonovom advokatu i
jer sam, imajui jedva deset asova nedeljno, mogao danima da tumaram po
tamonjim umama i vresovom ipraju, i mada sam, u stvari, imao pravo na
potpuni odmor, jer sam tek u junu zavrio saradnju s profesorom Hajakavom, koja
je trajala godinu i po dana, znajui sebe bilo mi je jasno da na odmoru neu moi
da se odmaram ako ne budem imao makar povremeni kontakt s matematikom. U
stvari, odmor u meni kao prvu reakciju budi griu savesti zbog upropaivanja
vremena. Uz to, uvek sam voleo da upoznam nove sledbenike moje prefinjene
discipline, o kojoj postoji vie lanih predstava nego o bilo kojoj drugoj.
Ne mogu o sebi rei da sam 'sterilni', to jest 'isti' matematiar, poto su me
previe esto zaokupljali tui problemi. Upravo zato sam nekad radio s mladim
Tornopom (njegov doprinos antropologiji nije dovoljno cenjen poto je mlad umro:
u nauci je takoe neophodna bioloka prisutnost, jer uprkos prividima otkria nisu
dovoljno reita da bi se legitimisala sopstvenom vrednou), a potom s Donaldom
Proterom (koga sam, s najveim uenjem, otkrio u Projektu), kao i sa Demsom
Fenisonom (kasnijim dobitnikom Nobelove nagrade), i najzad s Hajakavom. Sa
ovim poslednjim gradio sam matematiku kimu kosmogonske teorije, koja se
kasnije tako iznenadno probila - zahvaljujui jednom od Hajakavinih pobunjenih
uenika - u sam centar Projekta.
Neke kolege uzimali su mi za zlo ove partizanske ispade na terene
prirodoznanstvenih lovita. Ali korist je obino bivala obostrana - ne samo to su
empiriari cenili moju pomo, nego sam i ja, upoznajui njihove probleme,
poinjao da se orijentiem u tome koji razvojni pravci nae platonske drave lee
na putevima glavnog strategijskog udara u budunosti.
esto se moe sresti miljenje da su za matematiku dovoljne 'gole sposobnosti',
poto njihov nedostatak ne moe nikako da se maskira, dok u drugim disciplinama
odnosi, moda, protekcije, najzad nedostatak one apsolutnosti dokaza koja je
svojstvena matematici, ine da karijera koja se u njima gradi predstavlja rezultat
sposobnosti i vannaunih inilaca. Uzalud sam objanjavao takvim zavidljivcima
da u matematikom raju, na alost, nije ba tako dobro. Najbolje oblasti
matematike - kao, recimo, klasina Kantorova teorija skupova - godinama su bile
ignorisane iz isto nematematikih pobuda.
Poto svaki ovek mora nekome da zavidi, alio sam to sam u loem odnosu sa
informatikom, jer su u njoj, a naroito u carstvu algoritama, kojim apsolutistiki
vladaju opterekurentne funkcije, mogla da se oekuju fenomenalna otkria.
Klasinu logiku, zajedno sa Bulovom algebrom, koje su bile babice teorije
informacija, od samog poetka je opteretila kombinatorika neelastinost. Stoga su
i matematika orua pozajmljena iz tih regiona uvek hramala - po mome miljenju
ona su nespretna, runa, nezgrapna i mada donose rezultate, ine to na potpuno
trom nain. Pomislio sam da u najbolje moi da porazmislim o tim temama ako
prihvatim Komptonovu ponudu. Naime, upravo o perspektivama kakve stoje pred
tim oblastima matematikog fronta trebalo je da govorim u Nju Hempajru. Moda
udno zvui to to sam ja hteo da uim drei predavanja, ali sa mnom se to ve
vie puta deavalo; najbolje mislim uvek kad pone da se stvara spoj izmeu mene
i stvarno aktivnog auditorijuma. Sem toga, moe ovek da ita radove koje slabo
poznaje, ali za predavanja mora obavezno da se pripremi, to sam ja i inio, te tako
ne znam ko je vie od toga imao koristi, ja ili sluaoci.
Vreme je tog leta bilo lepo, ali previe toplo, ak i meu vresovima koji su se
tuno sasuili. Imam mnogo oseanja za trave, poto zahvaljujui njima ivimo;
tek posle one biljne revolucije koja je ozelenela kontinente, ivot je mogao na
njima da se zacari svojim ivotinjskim felama. Uostalom, ne tvrdim da se taj moj
sentiment svodi samo na razmiljanja o evoluciji.
Avgust je bio u punom jeku kad se jednog dana pojavio glasnik promene - u licu
doktora Mihaela Grocijusa, koji mi je doneo pismo od Ajvora Belojna zajedno s
tajnom usmenom porukom.
Tamo, na drugom spratu stare pseudogotske zgrade od tamne cigle, sa iljatim
krovom opletenim divljom lozom ije je lie ve poinjalo pomalo da se preliva
crvenilom, u mojoj ne ba prozranoj sobi (stari zidovi nisu imali klimatizaciju),
od ovog omanjeg, tihog, kao kineski porcelan prefinjenog mladia sa crnom
bradicom u obliku polumeseca, saznao sam da je na zemlju stigla novost - ne zna
se jo da li dobra, poto i pored preko dvanaestomesenih napora ljudi nisu uspeli
da je deifruju.
Iako mi to ni Grocijus nije rekao, niti je u prijateljevom pismu bilo pomena o
tome, shvatio sam da je re o istraivanjima koja se vode pod izuzetno visokim
protektoratom ili - ako neko vie voli - nadzorom. Jer kako bi inae moglo biti da o
radovima takve vanosti nikakva vest ne procuri u tampu ili u radijske i
televizijske kanale? Jasno je bilo da se njihovim sakrivanjem bave prvorazredni
strunjaci.
I pored mladih godina, Grocijus se pokazao kao iskusan igra. Poto nije bilo
sigurno da li u izraziti saglasnost da uestvujem u Projektu, nije mi o njemu
mogao rei nita konkretno. Trebalo je ipak, apelujui na mene, polaskati mome
samoljublju podvlaenjem da je dve i po hiljade ljudi - izmeu njih etiri milijarde
- izabralo upravo mene kao potencijalnog spasitelja, ali i tu je Grocijus znao meru,
jer nije pribegao grubo skrojenim komplimentima.
Veina ljudi smatra da nema takve pohvale koju njome obdareni nee sa
uivanjem progutati. Ako je to pravilo, ja sam izuzetak, jer nikad nisam cenio ako
me neko hvali. Hvaliti se moe - da tako kaem - samo odozgo nanie, ali ne
odozdo navie, a ja sam dobro znam koliko vredim. Grocijusa ili je Belojn
upozorio, ili je naprosto imao dobar nos. Govorio je mnogo, odgovarao na moja
pitanja toboe iscrpno, ali na kraju razgovora je sve to sam saznao moglo da se
ispie na dve strane.
Glavna zakoljica bila je tajnost radova. Belojn je shvatao da e to biti
najdelikatnija taka, te mi je u pismu napisao o svom linom razgovoru s
predsednikom drave koji mu je dao re da e svi inioci radova Projekta biti
objavljeni, izuzev informacija koje bi mogle naneti tetu interesima Sjedinjenih
Drava. Izgledalo je da po miljenju Pentagona, ili bar one njegove elije koja je
Projekt uzela pod svoje, poruka sa zveza predstavlja neku vrstu planova superbombe ili drugog nekog ultimativnog oruja, to je koncepcija na prvi pogled
prilino nastrana i koja vie govori o optoj politikoj atmosferi, nego o
civilizacijama u galaksiji.
Otpravivi Grocijusa na tri asa, pooh bez urbe na terene obrasle vresom, i
tamo, na jakom suncu, legoh u travu da porazmislim. Ni Grocijus ni Belojn u
pismu nisu ni rei rekli o tome kako treba sveano da obeam, ili ak moda da se
zakunem da u uvati tajnu, ali se takva 'inicijacija' u Projekt podrazumevala sama
po sebi.
odliku svoje prirode. Ako je meutim takva vrsta oajanja imala udela u njegovoj
odluci, onda se on sigurno pokazao kao pravi ovek na ovom najneugodnijem od
svih moguih mesta u celom Projektu.
Priali su mi kako general Isterlend, prvi administrativni ef MAVO-a do te
mere nije umeo s njim da izie na kraj, da se dobrovoljno povukao sa svoje
dunosti, a Belojn je oko sebe stvorio atmosferu i miljenje o sebi kao o oveku
koji eli pre svega da pobegne iz Projekta, i tako je glasno sanjao o mogunosti da
Vaington prihvati njegovu ostavku, da su Isterlendovi naslednici, u elji da
izbegnu neprijatne razgovore na vrhu, poputali Belojnu koliko god su mogli. Kad
se osetio sigurnijim u sedlu, sam je istupio sa zahtevom da ja budem primljen u
Nauni savet; pretnja ostavkom vie nije bila ak ni potrebna.
Na susret obavljen je bez prisustva reportera i bliceva; nije bilo ni govora o
nekakvom publicitetu. Izlazei iz helikoptera na krovu video sam da je zaista bio
uzbuen. ak je pokuao da me zagrli (to ja ne podnosim). Njegova svita drala
se na izvesnom odstojanju; primio me je pomalo kao suvereni vladalac, i imao sam
utisak da obojica jednako oseamo koliko je neodoljivo smena ta situacija. Na
krovu nije bilo nijednog oveka u uniformi; sinula mi je misao kako ih je Belojn
briljivo sakrio da me ne bi povredio, ali, to jeste jeste - prevario sam se samo u
pogledu razmera njegove vlasti: jer on ih je uklonio s celokupnog terena svoje
jurisdikcije.
Na vratima njegova kabineta neko je karminom napisao krupnim slovima:
'COEIUM'. Govorio mi je, razume se, bez prekida, a sinuo je u iekivanju tek kad
je, kao noem odseena, svita ostala na drugoj strani vrata, i kad smo jedan drugom
pogledali u oi - sami.
Dok smo se gledali sa simpatijom isto, da tako kaem, ivotinjskom, nita nije
mutilo harmoniju naeg susreta; no, iako me je zanimalo da ujem najvaniju
tajnu, najpre sam Belojna upitao o poloaju Projekta naspram Pentagona i
administracije - a konkretno o razmerima slobode raspolaganja eventualnim
rezultatima radova. Pokuao je, iako bez uverenosti, da se poslui onim
monumentalnim dijalektom kojim se sluio dravni departman, te sam ispoljio
veu pakost no to sam nameravao, usled ega je zavladala izmeu nas laka
napetost, koju je spralo tek crno vino (Belojn je morao da pije vino) za vreme
movens Projekta - ili, tanije reeno, njegov stareina u rukavicama. Bio je kao
diplomat meu uroenicima koji se trude da na tako potovano lice srue mrnju
zbog bespomonosti, a ponekada, kad ih gnev pritera, ak i da se izviu, da ga
izbubetaju; ali diplomat lako podnosi takve demonstracije, jer on upravo zato tu i
jeste i zna da ak i kad bi bio povreen, to ne bi bilo namenjeno njemu lino, nego
velesili koju on predstavlja. Moe, dakle, da se poistoveti s njom, i osea se pri tom
veoma ugodno, jer ga takvo stanje obezlienja obdaruje oseanjem trajno
obezbeene superiornosti.
Ljude koji ne predstavljaju sebe lino, ve samo ine neki opipljivi i
materijalizovani, u osnovi apstraktni simbol, iako nose tregere i leptir-manu, ljude
koji su lokalna konkretizacija organizacije to ljudima upravlja kao da su stvari iskreno ne trpim i nisam sposoban da takva oseanja preraujem u njihove aljive
ili bodljikave ekvivalente. Stoga je i Ini mene zaobilazio kao ljutoga psa, jer je
odlino to osetio; inae ne bi ni mogao da vri svoju funkciju. Ja sam njega
prezirao, a on se meni sigurno obilato oduivao svojim bezlinim nainom, iako je
uvek bio veoma utiv, to je mene, razume se, jo vie ljutilo. Moja ljudska
navlaka bila je za ljude njegova kova samo zaklon koji je u sebi krio instrument
potreban za vie, njima poznate, a meni nedostupne ciljeve. Za mene je u njemu
najudnije bilo to to je, ini se, odista imao neke poglede. Uostalom, moda je to
bila samo savrena imitacija.
Jo vie neameriki, nesportski odnos gajio je prema Iniju doktor Saul
Rapaport, onaj koji je prvi otkrio zvezdanu poruku. Jednom mi je proitao
odlomak neke knjige iz XIX veka, u kojoj se opisuje nain gajenja veprova
dresiranih za traenje plemenitih jalen-gljiva; bio je to veoma lep pasa koji je
uzvienim stilom, svojstvenim tome veku, priao o tome kako ovekov razum
saglasno svom poslanitvu iskoriava poudnu halapljivost svinja, kojima se daje
obilna porcija ira kad god pronau gomoljike.
Takvo racionalno uzgajanje ekalo je, po Rapaportu, naunike, i ve je, u stvari,
uvoeno u ivot, to je ba pokazivao na sluaj. To mi je ovaj prognostiar izneo
sasvim ozbiljno. Trgovac naveliko ne interesuje se za svet duhovnog preivljavanja
izdresiranog vepra koji ide po tragu za gljivama; taj svet za trgovca ne postoji
izvan rezultata svinjske delatnosti, a stvar sasvim isto izgleda s nama i naim
pretpostavljenima.
Poto silom prilika spadam u partiju 'Fiza', biu proglaen pristrasnim, ali
moram priznati da mi je u poetku svako predubeenje bilo tue. im sam stigao u
Projekt, poeo sam izuavati lingvistiku, jer mi se to uinilo neophodnim, i brzo
sam bio obuzet najveim uenjem uvidevi da o primarnim i najelementarnijim
pojmovima nema ni najmanjeg slaganja u toj toboe tako matematizovanoj i
fizikalizovanoj naunoj grani. Tako najvei autoriteti ne mogu da postignu
saglasnost ak ni u tako fundamentalnom i nekako uvodnom problemu kako to je,
recimo, taj, ta su morfeme i foneme.
A kad sam sasvim iskreno upitao odgovarajue ljude kako mogu da rade dok
vlada takvo stanje stvari, oni su moja naivna pitanja shvatili kao secanja diktirana
pakou. Upao sam, naime - ne budui toga prvih dana svestan - meu nakovnje i
ekie, mislio sam da drva treba sei ne vodei rauna kakvi iveri pri tom lete - i
tek su me dobronamerniji, kao Rapaport ili Dil, privatno posvetili u komplikovanu
psihosociologiju koegzistencije 'Fiza' i 'Huma', povremeno nazivanu takoe
'hladnim ratom'.
Moram napomenuti da nije sve to su 'Humi' radili bilo bez vrednosti; tako, na
primer, zanimljivo su ispali teorijski radovi meane Vejnove i Trekslerove ekipe,
posveeni teoriji 'svrenih automata lienih nesvesnosti', to jest sposobnih za
'potpunu autodeskripciju' - i uopte mnogo se dragocenih radova rodilo u sredini
'Huma', s tom ispravkom, jedino, to je njihova veza sa 'zvezdanim pismom' bila
labava ili ak nikakva. O svemu tome govorim bez i najmanje namere da okrivim
'Hume', ve samo da bih pokazao kako je velika i sloena maina na Zemlji
pokrenuta pred licem Prvoga Kontakta, i koliko je mnogo posla imala ona sa
samom sobom, sa sopstvenim zupanicima, to sigurno nije doprinosilo postizanju
njenoga pravog cilja.
Takoe ni uslovi nae egzistencije, u telesnom pogledu, nisu bili ba previe
povoljni. U naselju uopte nismo imali automobila, jer su neki izgraeni putevi bili
zasuti peanim nanosima, a u samom naselju radio je minijaturni metro, izgraen
jo u ono vreme kada je trebalo da slui atomskom poligonu. Sve zgrade stajale su
na ogromnim betonskim stubovima; bile su to sive i teke kutije sa oblim stranama,
a ispod njih, na betonu pustih parkinga, besneo je samo vreli vetar, jak kao da
izbija iz livnike pei u tako stisnutom prostoru, nosei onaj uasni, crvenkasti,
neobino sitni pesak koji je prodirao svud, im bi se ma i za trenutak napustile
mogao izdaleka da vidim Vilijema Inija, ne samo to bih teorijski shvatio, nego bih
unapred osetio da sve nae slobode mogu da nestanu onog trenutka kad
proizvedemo ono to od nas oekuju, i u tom sluaju ko zna da li bih tako olako
pristao da se ukljuim u rad Projekta. Ali ak se i kardinalski sabor moe dovesti
do ljudoderstva, ako se samo strpljivo i polako postupa. Mehanizam psihike
adaptacije je neumoljiv.
Da je neko gospoi Kiri rekao kako e za pedeset godina iz njene
radioaktivnosti nastati gigatoni i overkilli, moda se ne bi usudila da radi - a
sasvim sigurno se ne bi vratila u ranije spokojstvo iz strahote u koju bi je moralo
dovesti ovo obavetenje. Ali mi smo se navikli, i ljude koji prebrojavaju kilo-leine
i mega-mrtvace niko ne smatra ludacima. Naa sposobnost prilagoavanja i njome
potpomognuto prihvatanje svega, jeste jedna od naih najveih opasnosti.
Stvorenja sposobna za svakovrsno savreno prilagoavanje, ne mogu imati vrst
moral.
5.
utanje Kosmosa, slavni Silentium Universi, uspeno zagluivano odjecima
lokalnih ratova iz prve polovine stolea, mnogi astrofiziari su smatrali aksiomom,
im uporni radiooslukivai nisu dali rezultate - poev od projekta Ozma pa do
dugogodinjih istraivanja u Australiji.
Tokom sveg tog vremena radili su, sem astrofiziara, i drugi specijalisti, oni to
su izmislili Loglan i Lincaos, kao i niz drugih vetakih jezika kao sredstava za
uspostavljanje meuzvezdane veze. Nainjeno je mnogo otkria, kao to je ono o
ekonominosti slanja televizijskih slika umesto rei. Teorija i metodologija
kontakta polako su prerasle u biblioteku. Tano se ve znalo na koji nain treba da
se ponaa civilizacija koja eli da se povee sa drugima. Uvod bi bilo slanje
pozivnih signala u irokoj lepezi, ritmikih signala koji bi najpre ispoljavali svoju
vetaku strukturu, a potom, svojom uestalou ukazivali gde, u kojim kilociklima
ili megaciklima treba traiti pravu emisiju. Ona treba da pone sistematsko
izlaganje gramatike, sintakse, renika - bio je to pravi savoir-vivre sastavljen za
ceo Kosmos, koji obavezuje posvuda, ak do najdalje magline.
Dogodilo se ipak da je nepoznati poiljalac nainio kobni pogrean korak, jer je
poslao pismo bez uvoda, bez gramatike, bez renika - ogromno pismo zabeleeno
Primer je primitivan, jer pretpostavlja da onaj koji prima signal zna ta u njemu
predstavlja informacione znake, a ta njihovu nebitnu podlogu. Mi smo naspram
pisma sa zveda bili u drugaijoj situaciji. Registrovani ritam mogao je da
predstavlja, na primer, samo reenine znake, dok su prava 'slova' ili ideogrami
mogli uopte da ne stignu do povrine registrujue trake, inei impulse na koje
aparatura nije bila usmerena da bi ih zapisala.
Posebno pitanje jeste razlika u nivoima meu civilizacijama. Iz zlatne posmrtne
maske Amenhotepa istoriar umetnosti e deifrovati epohu i njen kulturni stil. Iz
njene ornamentacije religiolog e zakljuiti kakva su bila ondanja verovanja.
Hemiar e saoptiti kakav je u to vreme primenjivan metod obrade zlata.
Antropolog e pokazati da li se primerak vrste od pre est hiljada godina razlikuje
od savremenog oveka, a lekar e postaviti dijagnozu da je Amenhotep patio od
hormonalnih poremeaja, koji su mu akromegalski izobliili vilicu. Na taj nain
predmet od pre ezdeset vekova prua nama, dananjima, mnogo vie informacija
no to su ih imali njeni tvorci, jer ta su oni mogli znati o hemiji zlata, akromegaliji
i kulturnim stilovima? Ako prosede obrnemo u vremenu i mi Egipaninu iz
Amenhotepova doba poaljemo pismo napisano danas, on ga nee deifrovati ne
samo zato to ne zna na jezik, nego i zato to ne raspolae reima ni pojmovima
kojima bi mogao da podredi nae.
Tako su izgledala opta razmiljanja izazvana 'zvezdanim pismom'. Informacija
o njemu komprimirana je praktinim obiajem u neku vrstu uzornog teksta,
zapisanog na magnetofonu i putenog da ga uju 'Veoma Vana Lica' koja su nas
posetila. Umesto da ga prepriam svojim reima, citirau doslovno:
"Zadatak Projekta Master's Voice jeste da svestrano ispita i pokua da prevede
takozvanu 'vest sa zvezda' koja po svoj verovatnoi, predstavlja seriju signala s
predumiljajem poslatih pomou vetakih tehnikih ureaja, poslatih od strane
bia ili bia koje spada u blie neodredljivu vanzamaljsku civilizaciju. Nosilac
prave informacije jeste struja estica zvanih neutrini, lienih mase mirovanja,
obdarenih magnetnim momentom 1.600 puta manjim od magnetnog momenta
elektrona. Neutrini su najprodornija vrsta poznatih nam elementarnih estica. Na
Zemlju stiu takve estice sa svih strana nebeskog svoda. Meu njima se izdvajaju
estice generisane u zvezdama (to znai i u Suncu) putem prirodnih procesa; na
primer, reakcija raspada beta, kao i u drugim prirodnim reakcijama atomskih
drugoga da niko ne bi preda mnom odao nijednu stvar koju u to vreme nisam imao
prava da znam.
6.
Od ateriranja na krovu, tokom svih susreta i razgovora nije me naputao utisak
da igram ulogu naunika u nekom, u stvari, loem filmu. Taj utisak jo je poveala
soba, ili bolje reeno apartman u koji su me smestili. Ne pamtim da sam ikad imao
na raspolaganju toliko mnogo nepotrebnih stvari. U kabinetu je stajao sto kao za
predsednika republike, a naspram njega - dva televizijska aparata i radio-aparat.
Fotelja je imala regulator za dizanje, okretanje i sputanje, svakako da bi se u njoj,
za vreme umnih napora, u pauzi moglo malo odremati. Sa strane se nalazio neki
veliki predmet pod belom navlakom. Najpre sam pomisli da je to neka gimnastika
sprava ili konj za ljuljanje (ak se ni konju ne bih vie zaudio), ali bio je to
potpuno nov, veoma lep kriotronski aritmometar IBM-a, koji mi je zaista dobro
posluio. elei da to intimnije poveu oveka i mainu, inenjeri IBM-a su od
njega traili da rauna ak i nogama. Maina je imala svoda rauna na pedalu, i
pritiskajui je uvek sam instinktivno oekivao da poletim na zid, toliko je ta pedala
liila na papuicu za gas. U plakaru iza stola otkrio sam diktafon, pisau mainu,
kao i mali bar, veoma briljivo snabdeven.
Ali naudnija je bila priruna biblioteka. Onaj koji ju je popunjavao bio je
potpuno ubeen da su knjige utoliko vrednije, ukoliko vie staju. Bile su tu, dakle,
enciklopedije, dela iz istorije matematike i istorije nauke - ak i o kosmogoniji
Maja. Vladao je tamo idealan red, to se tie hrbata i poveza knjiga, kao i potpun
besmisao u tampanoj sadrini - tokom cele godine nijednom se nisam koristio
svojom bibliotekom. U spavaoj sobi takoe je bilo lepo. Otkrio sam u njoj
elektrini termofor, prirunu apoteku i minijaturni aparat za gluhe. Do danas ne
znam je li to bila ala, ili nesporazum. Sve zajedno predstavljalo je rezultat tanog
izvravanja nareenja koje je glasilo: "Stvoriti odlian stan za odlinog
matematiara." Ugledavi na stoiu pored kreveta Bibliju, umirih se - zaista su
vodili rauna o tome da mi bude udobno.
Knjiga koja je sadrala zvezdani kod, a koju su mi sveano uruili, nije bila
previe zanimljiva - bar u prvom itanju. Njen poetak je glasio:
"00011010100011111100110111111001010010100."
Jedno pitanje nije mi davalo mira. Zvezdani kod davan je na kontinuiran nain,
u vidu neprekidnih ponavljanja, i to je bilo nerazumljivo, jer je oteavalo da signal
bude prepoznat upravo kao signal. Nesreni Laserovic nije bio potpuno lud: zone
periodinog utanja izgledale su zaista potrebne, pa i vie, neophodne, kao
ukazivanje na vetaku prirodu signala. Zone tiine skrenule bi na sebe panju
svakog posmatraa. I zato se onda nije tako postupilo? Nisam mogao da se
oslobodim tog pitanja. Pokuavao sam da ga izokrenem - nedostatak pauze liio je
na nedostatak informacije koja bi ukazivala na razumno poreklo emisije. A ako je
to bila ba dopunska informacija? ta bi mogla da znai? To da su 'poetak' i 'kraj'
poruke nebitni. Da se mogu deifrovati polazei od proizvoljnog mesta.
Ta me je koncepcija opinila. Sada sam dobro razumeo zato su se moji
prijatelji toliko uvali da mi ne kau nita o nainima na koje su napadali 'pismo'.
Saglasno njihovom planu, bio sam bez ikakvih predrasuda. Istovremeno sam
morao da preduzmem, da tako kaem, borbu na dva fronta odjednom: istina, glavni
'protivnik' ije sam motive nastojao da odgonetnem, bio je nepoznati poiljalac, no
uprkos svemu nisam mogao da istovremeno - na svakoj etapi razmiljanja - ne
mislim i na to da li su matematiari Projekta ili istim putem kao i ja? O njihovom
radu znao sam jedino da nije dao definitivni rezultat, ne samo u tom smislu to nisu
deifrovali do kraja 'pismo', nego i u tome to nisu bili sigurni, to jest nisu dokazali
da je 'pismo' takva kategorijalna vrsta informacije kakva je sadrana u pretpostavci
'stvar - proces'.
Ne razlikujui se od svojih prethodnika, i ja sam smatrao da je kod previe
lakonski. Mogao je u stvari biti snabdeven uvodnim delom, koji bi prostim
relacijama ukazivao kako ga treba deifrovati. Tako je barem izgledalo. Pa ipak,
lakoninost koda nije njegova objektivna svojina, nego zavisi od razmera
primaoeva znanja, i tanije - od razlike u znanju poiljaoca i primaoca. Istu
ifnormaciju jedan e smatrati zadovoljavajuom, a drugi previe 'lakonskom'.
Svaki i najprostiji objekt sadri beskrajnu potencijalnu koliinu infromacije.
Koliko god, dakle, podetaljili poslati opis, on e uvek za jedne biti - previe taan,
a za druge - fragmentaran. Tekoe na koje smo nailazili ukazivale su nam na to da
se poiljalac obraao verovatno razvijenijim primaocima no to su bili ljudi u
datom istorijskom momentu.
geometrijskog tela ili predmeta sloenog tako kao to je sloen genotip ili ivi
organizam. Istina, genotip se zatvara drugaije nego telo; pa ipak, uputajui se
podrobnije u razmatranje takvih razlika, pre u itaoca dovesti u zabunu, no to u
uspeti da objasnim ta sam, u stvari, uinio s 'pismom'.
Moram samo podvui da sam od prodiranja u njegov 'smisao', ili govorei jo
obinijim jezikom, u ono o emu se tamo 'radilo', bio isto onako daleko kao i pre
obavljanja toga rada. Iz neprebrojive koliine odlika 'pisma' upoznao sam, i to
samo posredno, jednu, koja se odnosi na izvesnu jednu, generalnu osobinu njegove
celovite strukture. Poto sam tako dobro uspeo, trudio sam se da kasnije napadnem
ovaj 'drugi zadatak' - ujednoznaavanje strukture u njenoj 'zatvorenosti', no tokom
rada u Projektu nisam postigao nikakve rezultate. Tri godine kasnije, ve izvan
Projekta, ponovio sam napore, poto se taj problem vukao za mnom kao mora;
postigao sam toliko da sam saznao kako se upotrebom topoloke i transformacijske
algebre taj problem NE moe reiti. To, naravno, u vreme pristupanja poslu, nisam
mogao znati. U svakom sluaju pruio sam ozbiljan argument u prilog tvrenju da
smo iz Kosmosa dobili zaista neto takvo emu se, s obzirom na stepen sadrine,
koncentracije, spojnosti, koji daju 'zatvaranje', mogu pripisati odlike 'objekta' (to
jest, opisa objekta, jer se ovde sluim saetou).
Predstavio sam svoj rad ne bez nemira. Pokazalo se ipak da sam uinio neto
to nikomi nije ni palo na pamet, a desilo se tako zato to je ve u toku
preliminarnih diskusija pobedila koncepcija da pismo mora biti algoritam (u
matematikom smislu), dakle izvesna opte-rekurentna funkcija, i traenje
vrednosti te funkcije zaguilo je sve kompjutere. Bilo je to razumno utoliko to bi,
ako bi nekom polo za rukom da zadatak rei, to ve donelo informaciju kao
putokaz koji usmerava ka daljim etapama rada na prevoenju. Ali stepen sloenosti
'pisma' kao algoritma bio je takav da zadatak nije reen. Meutim, 'krunost' pisma
je, dodue, zapaena, ali je zakljueno da je nedovoljno bitna, jer nije obeavala - u
ovoj uvodnoj eposi velikih nada - brze i istovremeno velike uspehe. A potom su se
pak svi toliko zaglibili u algoritamsku koncepciju, da nisu mogli da je se oslobode.
Moglo bi se misliti da sam na samom poetku postigao prilino veliku pobedu.
Dokazao sam da je pismo opis krune pojave, a poto su sva empirijska
istraivanja ila upravo u tom pravcu, obdario sam ih nekako blagoslovom
matematikog dokaza koji je garantovao da je trag dobar. Time sam ujedinio
opti nivo znanja. Zato su, na primer, slina bila atomistika, meusobno nezavisna
reenja koja su dobili fiziari Istoka i Zapada, zato jedni nisu mogli otkriti principe
lasera tako da za ostale to ostane nepoznato. Podudarnosti, dakle, ne smeju biti u
saznajnom smislu precenjivane.
abokreina - taj naziv je nosila meu biohemiarima - predstavljala je
polutenu supstancu u jednim, pihtijastu u drugim uslovima; na sobnoj
temperaturi, pod normalnim pritiskom i u nevelikoj koliini izgledala je kao
bletava, lepljiva tenost koja je odista podseala na ablja jajaca pokrivena
sluzavom opnom, otuda i ovaj naziv. Biofiziari su odmah proizveli gotovo ceo
hektolitar ove pseudoplazme koja je, ponaajui se - u bezvazdunoj cisterni drugaije od abokreine, u vezi s jednim udnim efektom dobila demonskiji
naziv.
U grai te tvorevine znaajnu ulogu igrao je ugljenik, ali i silicijum i teki
elementi, praktino u zemaljskim organizmima neprisutni. Reagovala je na neke
impulse, proizvodei energiju, jer ju je rasprivala u vidu toplote, ali nije poznavala
promene materije - u biolokom smislu. Najpre se uinilo da je to nemogu a ipak
ostvaren - perpetuum mobile, dodue u vidu koloida, a ne 'maine'. Kao atentat na
osvetane termodinamike zakone podvrgnuta je vrlo stogim istraivanjima. Na
kraju su nukleoniari doli dotle da energiju koju podrava njeno stanje - neku
vrstu 'cirkuske opsene', akrobatske parade gigantskih molekula, izolovano
nepostojanih - abokreina crpe iz nuklearnih reakcija 'hladnoga tipa'. Inicirala ju
je kad postigne izvesnu masu, zvanu kritinom, pri emu je sutinska bila ne samo
koliina supstance, nego i njena konfiguracija.
Ove reakcije teko je bilo otkriti poto je celokupnu energiju nuklearnih
odlomaka, kako zranu tako i kinetiku, ova materija do kraja gutala i
iskoriavala 'za vlastite potrebe'. Na strunjake je ovo otkrie delovalo prosto
potresno. U osnovi, atomska jezgra su unutar svakog zemaljskog organizma 'tua
tela', ili bar tela neutralna. ivotni proces nikad ne dopire do energetskih
mogunosti u njima sadranih, ne sme da iskoristi ogromnu, magaziniranu u njima
silu - atomi su u tkivu u stvari samo elektronske navlake, jer oni jedino uestvuju u
bilokim (hemijskim) reakcijama. I upravo otuda radioaktivni atomi koji prodiru u
organizam, 'uvueni' tamo vodom, hranom ili vazduhom, igraju u njemu ulogu
uljeza, 'maskiranih' samo spoljanjom slinou (to jest slinou elektronskih
na njegovu sadrinu. Ali jednako dobro moe nastati takva veza izmeu prave
informacije i njenog materijalnog nosioca, jer kad otkrijemo malo, suptilno
naparfemisano pisamce od ene, u stvari ne oekujemo da emo u njemu nai
gomilu psovki, ili nacrt gradske kanalizacione mree. O tome da li veza moe da
postoji, kao i o tome da li ona ima neko specijalno znaenje, obino odluuje
kultura, kao mesto na kome dolazi do uspostavljanja veza. Ramni-Melerov efekt
predstavlja jedno od naih najveih dostignua, i istovremeno, kao to se obino u
Projektu deavalo, jednu od najosobenijih tajni, koje su istraivaima odgonile san
iz oiju. Broj hipoteza koje su izbile na tome mestu nije uopte bio manji od broja
onih hipoteza koje su, poput vinove loze, obavijale supstancu 'izvedenu' iz prave
informacije, to jest iz sadrine zvezdane poruke - hou rei iz abokreine. Da li je
izmeu ove 'nuklearne sluzi' i 'biosimpatije' neutrinskog koda postojala veza, i ako
jeste, ta ona znai - to su bila pitanja!
8.
Inicijatori moga uvlaenja u Projekt bili su Belojn, Ber i Protero. Kao to sam
uvideo tokom prvih nedelja, zadatak koji mi je u poetku postavljen, ovenan
uspehom koji se nije oekivao, nije bio glavni uzrok moga kooptiranja u Nauni
savet. Strunjaka, i to najboljih, imao je Projekt dosta; stvar je bila u tome to nije
raspolagao pravim strunjacima, a takvih na svetu nije bilo. Ja, koji sam ve toliko
puta izdao istotu svoje matematike prenosei se iz jedne discipline u drugu, u
velikom domenu koji se irio od kosmogonije do etologije, ne samo to sam pri
tom liznuo svakojaka znanja, to nije bilo najvanije, nego sam tokom ponavljanih
prenoenja navikao na ikonoborake postupke.
Kao doljaku spolja, koji se nije srdano vezao za svete i osvetane zakone
terena u koji sam kroio, meni je najlake padalo da osporavam ono na ta drugi,
koji su vrsto sedeli u datoj nauci, nisu mogli da dignu ruku. Stoga se meni
deavalo da ee nego da gradim, ruim zateeni poredak, plod napora
nastavljanih s najveom upornou. Upravo takvog oveka eleli su rukovodioci
Projekta. Veina ljudi u njegovim ekipama - a naroito prirodnjaci - bili su spremni
da nastavljaju dotadanje radove ne obzirui se mnogo na to da li e se oni uklapati
u monolitnu celinu koja odgovara ovome informacionom molohu stiglome sa
zvezda, koji je rodio bezbroj zanimljivih posebnih problema i realno vodio - dao
sam primere za to - ka novim znaajnim otkriima.
istorijskog vremena nisu otkrili otvorenije no kad sam sluao o tim hioptezama,
prividno smelim, a u sutini rastuujue naivnim.
Za vreme rasprave kod glavnog informacioniste Projekta, doktora Makenzija,
kad sam uspeo - izvrtanjem takvih ideja - da razljutim prisutne, jedan od mlaih
Makenzijevih saradnika upita me ta je onda singal po mome miljenju, jer iz
energinosti mojih negiranja proistie da to moram znati.
"Moda Otkrovenje", odgovorih. "Sveto pismo ne mora biti odtampano na
papiru i povezano u platno sa pozlaenim slovima. Moe da bude i plazmatska
masa... makar i abokreine."
Nisam to rekao ozbiljno, no oni koji su svoje neznanje bili spremni da razmene
za bilo ta, samo ako nosi privid sigurnosti, poee odista da razmiljaju o mojim
reima. I odmah im se sve lepo sredilo: da je to Re koja postaje Telo... (u pitanju
je bio efekat 'pogodovanja biogenezi', poznat kao Ramni-Melerov efekat), da
pobude koje nekog navode da potpomae razvoj ivota u galaksijskoj skali, ne
mogu biti 'pragmatine', koristoljubive, tehnike... jer da bi se tako postupilo, treba
najpre biogenezu - u celom Kosmosu - priznati kao poeljnu i dobru pojavu. Da je
to nekako akt 'kosmike naklonosti' koji se - s te strane posmatran - pokazuje kao
objavljivanje (ali delatno, aktivno, realno uspeno) 'Dobre Novosti', izuzetan po
tome to je kadar za samorealizaciju - bez okretanja prema njoj uiju voljnih da je
sasluaju.
Napustio sam ih tako grozniavo raspaljene da nisu ak ni primetili moj
odlazak, i vratio sam se u svoju sobu. Jedino u ta sam bio siguran postao je
Ramni-Melerov efekat: zvezdani kod poveavao je verovatnou ivotnog
stvaranja. Biogeneza je sigurno i bez njega bila mogua - samo tada posle dueg
vremena i valjda u manjem procentu sluajeva. Taj zakljuak imao je u sebi neeg
potkrepljujueg - poto sam stvorove koji su tako delovali odlino shvatao.
Da li se moglo smatrati da je ta isto materijalna, ivotodajna strana signala
potpuno nezavisna, totalno odseena od njegove sadrine? To da on nije
predstavljao uopte nikakvu informaciju 'sa smislom', sem svoga 'protekcionog'
odnosa prema ivotu - bilo je nemogue. Dokaz je makar abokreina. Pa onda zar
se ta sadrina nalazila u nekoj paraleli s onim to je inio njen nosilac? Bio sam
svestan toga koliko je muljevit teren na koji stupam; koncepcija koda kod poruke
koja je takoe svojom sadrinom trebalo da 'usrei', 'da ini dobro' - nametala se
ve sama po sebi. A da li se ipak - kao to lepo stoji kod Voltera - kad padiahu
voze ito, kapetan brine o tome kakve pogodnosti uivaju mievi na brodu?
Gosti iz spoljnog sveta nisu kod nas nosili naziv VIP ('Very important persons'),
nego FM, od 'Feeble Minded'. Taj naziv iskovan je ne toliko zbog zadovoljenja
opteg miljenja o duhovnoj slabosti svih vanih osoba, nego prosto zato to smo
se borili s neprilikama koje su nastajale kad je probleme tipine za Projekt trebalo
izloiti ljudima koji nisu poznavali struni jezik nauke. Da bismo im uinili
dostupnim problem odnosa 'ivotodajne forme' zvezdane poruke prema njenoj
'sadrini' - iz koje smo zasad izveli samo Gospodara Muha - izmislio sam sledee
poreenje.
Recimo da e slaga sloiti na linotipu stih od metalnih slova. Taj sih ima
odreeno jeziko znaenje. Ali osim toga moe jo biti i tako da ako se preko
metalnih slova pree odgovarajuim elastinim dletom, nastaje zvuk koji sluajno
moe imati vrednost harmoninog akorda. Bilo bi ipak potpuno neverovatno da bi
se tako nastavi zvuci sloili - zahvaljujui najistijem sluaju - u prve taktove
Betovenove Pete simfonije. Kad bi se to desilo, pre bismo mislili da ova
muzikalnost nije izazvana sluajnou, nego da je neko namerno slova poredao
upravo tako, birajui njihove prave razmere i razmake izmeu njih. Ono to bi kao
'pobona harmonija zvukova' bilo za odliveni tamparski slog veoma malo
verovatno, za poruku kakvu je predstavljalo zvezdano pismo predstavljalo je ve
neverovatnou ravnu nemogunosti.
Drugim reima, ivotodajnost ove poruke nije mogla biti stvar sluaja.
Poiljalac je morao smiljeno dati takve modulovane treptaje neutrinskom
zraenju, da bi ono ispoljilo osobinu 'pogodovanja biogenezi'. Elem, to simultano
prisustvo 'forme' i 'sadrine' ini se da je neumoljivo zahtevalo specijalna
objanjenja, a najprostija pretpostavka je sugerisala da poto 'forma' pogoduje
ivotu, i sadrina mora da bude nekako - slino - 'pozitivna'. Ako se meutim
odbacivala hipoteza o takvoj 'svenaklonosti' koja je 'neposrednom ivotodajnom
delovanju' prikljuila odgovarajuu sadrinu pisma kao takvu koja 'pogoduje
primaocima', onda se bilo nekako osueno na dijametralno suprotni koncept po
kome je Poiljalac poruke 'dobronamerne' zbog svoje 'ivotodajnosti' - dostavljao
(dijaboline) sadrine koje su primaocima mogle da nanesu propast.
Poiljalac smatra da je egzistencija, kao ivot, neto 'dobro'. Ali na sledei korak na pripisivanje 'intencionalne dobrote' ak i informacionoj 'podstavi' koda - ve se
nisam usuivao, isto kao to se nisam usuivao ni da joj pridajem negativni znak.
'Crne' pomisli nastale su kod njihovih tvoraca mehaniki, kad su ono to nam je
uruivano putem pisma primili kao dostojno samo danajskog dara: kao instrument,
ali takav koji e Zemlju porobiti, kao bie, ali koje treba da nam se nametne u
svojstvu vladaoca.
Sve te koncepcije bezglavo su skakale izmeu avolstva i aneostva kao muhe
izmedu dva okna. Pokuavao sam da se stavim u Poiljaoevu situaciju. Ne bih
poslao nita to bi moglo da bude iskorieno suprotno mojim na merama. Dati
bilo kakva orua ne znajui kome se daju, isto je to i deci deliti bombe. Pa ta je
onda poslato? Plan idealnog drutva, snabdeven 'gravurama' koje za to drutvo
predstavljaju energetske izvore (u obliku Gospodara Muha)? Ali takav plan je
sistem koji zavisi od sopstvenih elemenata, odnosno od pojedinih bia. Ne moe
postojati jedan, optimalan za sva mesta i vremena. Takav plan mora uzeti u obzir i
specifinu biologiju - a ja nisam verovao da ovek u tom pogledu predstavlja neku
kosmiku konstantu.
U poetku mi se nije inilo da je 'pismo' moglo predstavljati poruku koja je
deli 'meupulanetarnog razgovora' koji smo sasvim sluajno uhvatili. To se,
naime, nije slagalo sa postojanim ponovljanjem emisije; jer razgovor ne poiva na
tome to bi jedan partner stalno iznova, godinama, ponavljao stalno jedno i isto, od
poetka. No tu je opet ulazila u igru vremenska skala; poruka je u neizmenjenom
vidu stizala na Zemlju najmanje od pre dve godine - to je bilo sigurno. Moda su
meusobno 'razgovarali' automatski ureaji, i aparatura jedne strane je svoj
odgovor slala sve dok ne primi lozinku da je iskaz primljen? U tom sluaju
ponavljanja su mogla trajati i hiljadu godina, ako su samo civilizacije koje vode
razgovor bile dovoljno jedna od druge udaljene. Nismo apsolutno znali ne mogu li
se na 'ivotodajnu emisiju' naslojavati razliite sadrine - to je a priori bilo sasvim
verovatno.
Uprkos tome verzija 'oslunutog razgovora' izgledala je krajnje neverovatna.
Ako 'pitanja' deli od dobijenih 'odgovora' vreme koje se rauna na vekove, teko je
takvu razmenu informacija nazvati 'razgovorom'. Pre se valjalo nadati tome da e
svaka od 'strana' saoptavati drugoj bitne podatke o sebi. Trebalo je, dakle, primati
ne jednu emisiju, nego najmanje dve. Tako ipak nije bilo. Neutrinski 'etar', ukoliko
su na to ukazivali astrofiziarski ureaji, bio je savreno prazan - sem ovog jednog
transmisionog pojasa. Bila je to valjda najtvra ljuska zagonetnog oraha.
Najprostije objanjenje govorilo je da nema ni razgovora, ni dveju civilizacija, ve
da postoji samo jedna civilizacija, ona koja alje izotropski signal. Pri takvoj
konstataciji trebalo je ponovo vratiti se na lupanje glave oko dvojnosti ovog
signala... da capo al fine.
Svakako, pismo je moglo sadrati neto relativno prosto. Moglo je, na primer,
biti samo shema maine za uspostavljanje veze s Poiljaocima. To bi onda bio 'plan
odailjaa' - na 'elementima' tipa abokreine. Mi, kao malo dete koje teko
premilja nad shemom radioaparata, nismo uspeli da sastavimo nita vie sem
nekoliko najprimitivnijih rafia. Mogla je to biti 'ovaploena' psihokosmogonijska
teorija koja otkriva kako nastaje, kako je rasporeen i kako funkcionie razumni
ivot u Metagalaksiji. Kad su se odbacivale 'manihejske' predrasude, kao sugestije
koje nam doaptavaju kako nam Poiljalac mora eleti ili zlo, ili dobro (ili 'dobro i
zlo' istovremeno, na primer, kad bi po svojim kriterijumima bio prema nama
intencionalno 'dobar', a po naim - 'zao') - odgonetanje je davalo sve slobodnije
ideje sline pomenutim, i postajalo movara ne manja od onog profesionalnog
suenja koje je empiriare Projekta zarobilo u zlatnim kavezima njihovih
senzacionalnih otkria. Smatrali su, bar neki, da e se preko istraivanja Gospodara
Muha moi najzad prodreti do sutine tajne Poiljalaca - kao preko niti do
klupeta. Ja sam smatrao da je to drugostepena racionalizacija: poto nisu imali
nita sem Gospodara Muha, grevito su ga se drali u svom istraivanju. Dao bih
im za pravo da je u pitanju bio prirodoznanstveni problem - ali pred nama je stajao
drugi; iz hemijske analize mastila, kojim je napisano pismo to nam je upueno,
nikad se nee zakljuiti kakav je bio intelektualni karakter onoga koji je pismo
pisao.
Moda je trebalo biti skromniji u namerama i odgonetati namere Poiljalaca
postepenim priblienjima? No tu se vraalo gorue pitanje, zato su spojili ujedno
poruku namenjenu razumnim primaocima, i biofilno dejstvo?
Na prvi pogled to je izgledalo neobino, ak i zauujue. Najpre, opta
razmatranja ukazivala su na to da civilizacija Poiljalaca mora da je neverovatno
stara. Emisija signala - izraunali smo to priblino - zahtevala je potronju sile
"Jednako dobro", govorio je, "'to' bi se u stvari moglo odrediti naprosto kao
tajna i onda bi tajna mogla da se kvantuje, rasipa, prelama kroz kristale, grupie i
razreuje; ako se opet prizna da 'volja' moe da bude totalno izoptena iz
unutranjosti oseajnih jestestava, i jo da joj se pripie neka vrsta 'samokretanja',
to jest ona sklonost ka venoj jurnjavi, koja je u atomima toliko iritirajua, jer
stvara sve same brige, ne samo matematici - ta nam u stvari brani da se pomirimo
sa openhauerom?
mnom i preko mog ramena bacao pogled na ispodvlaene rukopise, nikad nije ni
postojao. Kad sam neku godinu kasnije proitao vest o njegovoj smrti, nita vie
nisam oseao. Ali dugo je trajalo dok se u meni nije zasvodilo to ispranjeno
mesto.
Znao sam da ima sina. Dila juniora upoznao sam tek u Projektu. Majka mu je,
ini mi se, bila Maarica, i otuda neobino ime koje me je podsealo na Temerlana.
Iako junior, nije vie bio mlad. Spadao je meu malo ostarele mladie. Ima ljudi
koji kao da su predodreeni samo za jedne godine. Belojn, na primer, bio je
programiran da deluje kao krepak starac, to je ini mi se njegov pravi oblik ka
kome uurbano tei, jer zna da tada ne samo to nee izgubiti energiju, nego e joj
jo pridati neeg biblijskog, i niko nee moi ni da posumnja u njegovu slabost.
Ima ljudi koji konzerviraju crte neodgovornog sazrevanja. Takav je bio Dil junior.
Od oca je nasledio dranje, sveano, sa prostudiranou svakog pokreta. Sigurno
nije spadao meu ljude kojima je svejedno ta se u svakom trenu deava s njihovim
rukama ili licem. Bio je takozvani 'nemirni fiziar', pomalo kao ja nemirni
matematiar, jer se stalno prebacivao iz struke u struku, i neko vreme je radio u
ekipi Andersonovih biofiziara. Kod Rapaporta je dolo do naeg zbliavanja, koje
me je stajalo izvesnog napora, jer mi Dil nije bio simpatian, ali sam se savladao,
nekako zbog seanja na seniora. Ako je to nedovoljno razumljivo, mogu samo
posvedoiti da je za mene to takoe bilo nerazumljivo, ali tako je bilo.
Ljudi sa vie specijalnosti, zvani kod nas ponekad 'univerzalcima', bili su na
velikoj ceni. Dil je spadao meu tvorce sinteze abokreine. Ali teme, vezane
neposredno za Projekt, bile su na naim veernjim razgovorima kod Rapaporta
radije izbegavane. Pre rada kod Andersona Dil se naao - valjda pod
pokroviteljstvom Uneska - u istraivakoj grupi koja je trebalo da razradi projekte
protivdejstva demografske eksplozije oveanstva. Priao je o tome sa
zadovoljstvom. Bilo je tamo neto biologa, sociologa, genetiara i antropologa.
Naravno, i slavnih ljudi, s Nobelovom nagradom.
Jedan od njih smatrao je atomski rat kao jedini spas pred ljudskim potopom.
Njegovo rezonovanje, uostalom, izgledalo je dosta korektno. Ni pilule, ni
ubeivanje nee zakoiti prirodni prirataj. Neophodno je nekako planirano
prodiranje silom u porodicu. Nije stvar u tome to svaki plan zvui ili komarno ili
groteskno, kao na primer predlog da se 'dozvola za dete' moe dobiti tek poto se
hala sinteze zauzimala je etiri hiljade kvadratnih metara. Dalji put vodio je iz nje
u takozvani srebrni deo podzemlja, gde je - kao u riznici - poivala supstanca koju
su izdiktirale zvezde. Bila je tamo okrugla soba, ili komora bez prozora, sa
zidovima od srebra poliranog u ogledalo; znao sam zato je to bilo neophodno, ali
sam ve zaboravio. Obliven hladnom svetlou fluorescentnih lampi, na masivnom
postolju stajao je stakleni rezervoar nalik na veliki akvarijum, gotovo prazan samo je njegovo dno prekrivao sloj nepomine, sivkaste tenosti koja je snano
opalizovala.
Prostoriju je u dva dela razdvajala staklena ploa; nasuprot rezervoara zjapio je
u njoj otvor sa daljinskim manipulatorom, montiranim u debelim oklopima. Mar
je najpre vrh pincete nalik na hirurki aparat spustio na povrinu tenosti, a kad ju
je digao, s vrka je visila svetla, iskriava nit koja u sebi nije imala nita od lepljive
tenosti. Izgledalo je to kao da je lepljiva tenost izbacila iz sebe elastino, ali
dosta vrsto vlakno koje je leno osciliralo, poput strune. Kad je opet spustio
manipulator i veto njime protresao tako da je to vlakno otpalo, povrina tenosti,
koja je bletala odbijenom svetlou, nije ga primila; vlakno se zgrilo, odebljalo,
pretvoreno u neku vrstu svetlucave larve, i poelo da puzi kreui se kao prava
gusenica, a kad je stiglo do stakla, zaustavilo se i vratilo. To putovanje je trajalo
priblino jedan minut - a potom se ova neobina tvorevina razmazala, obrisi kao da
su joj se rasplinuli i, usisana, vratila se u matricu.
Ovaj trik sa 'gusenicom' bio je samo beznaajna parada. Kad je ugaena svetlost
i kad je eksperiment ponovljen u mraku, ugledao sam u jednom trenutku veoma
slab, ali razgovetan blesak, kao da se izmeu dna rezervoara i njegovog stropa u
jednom deliu sekunde upalila zvezdica. Mar mi potom ree da to nije
luminiscencija. Poto nit podlee kidanju, na tome mestu stvara se
monomolekularni sloj koji vie nije kadar da pod kontrolom zadri nuklearne
procese i tada nastaje neka vrsta mikroskopske lavinske reakcije - a blesak je
sekundaran efekat, poto aktivirani elektroni, prebaeni u vie energetske nivoe,
naglo ih naputajui isputaju istovrednu koliinu fotona. Pitao sam ga vide li oni
izgleda za praktino korienje abokreine. Nadu su imali manju nego odmah
posle sinteze, jer se abokreina ponaala slino kao ivo tkivo u tom pogledu to,
kao i ono to iskljuivo za sebe troi energiju hemijskih reakcija, abokreina nije
dozvoljavala nikako da se njoj oduzme njena nuklearna reakcija.
zujanje. Grocijus jo malo priblii posudu klapni - muve odmah poee da udaraju
o zidove jo jae - a Grocijus tada vrati bocu u futrolu, okrete se i poe natrag u
kuhinju.
Najzad sam saznao otkuda je potekao naziv. Gospodar Muva je bio naprosto
abokreina - u koliini koja je prevazilazila 200 litara; uostalom, ta promena je
nastupala postepeno; to se tie ovog zaista osobenog efekta s muvama, niko nije
imao ni najmanjeg pojma o njegovom mehanizmu, tim pre to su mu, sem muva,
podlegale samo jo neke malobrojne vrste opnokrilaca. Pauci, hrutevi i mnotvo
drugih insekata koje su biolozi strpljivo prinosili ovoj eljusti, uopte nisu
reagovali na supstancu koja se zagrevala od reakcija to su se dogaale unutar nje.
Govorilo se o talasima, zracima, sva srea to se nije govorilo i o telepatiji. Kod
muva iji su trbuni vorovi farmakoloki povreeni, efekat se nije ispoljavao. No
ta konstatacija je bila u stvari trivijalna. Nesrene muve su narkotizovane,
odsecano im je redom sve to se dalo, na smenu su im paralizovane noice i krilca,
no na kraju se saznalo samo to da grubi sloj dielektrika uspeno ekranizuje efekat.
Bio je dakle fizike prirode, a ne iz domena 'uda'. Svakako. Ali ni dalje se nije
znalo ta ga izaziva. Ubeivali su me da e se stvar razjasniti - na tome je radila
posebna grupa bioniara i fiziara. Ako je neto i otkrila, do danas nita o tome
nisam saznao.
Uostalom, Gospodar Muva nije bio opasan za ive organizme koji su se nalazili
u njegovoj blizini; ak ni muvama se, najzad, nije dogaalo nikakvo zlo.
11.
S dolaskom jeseni, kalendarske samo, jer je sunce stajalo nad pustinjom kao u
avgustu, ponovo sam se, iako je teko rei da je to bilo s novim silama, prihvatio
koda. Ono to se u Projektu smatralo njegovim najveim uspehom, i to je u
tehnikom pogledu i bilo najvei njegov uspeh, sintezu abokreine sam u svojim
premiljanjima ne samo zanemarivao, nego sam je u sutini zaobilazio, kao da sam
na ovaj osobeni proizvod gledao kao na artefakt. Oni to su ga stvorili prebacivali
su mi da se povodim za tradicionalnim predubeenjem, ukorenjenim u privatnoj
averziji prema ovoj supstanci - ma koliko smeno to zvualo. Takoe su sugerisali,
na primer Dil, da je malo dramatizovani ceremonijal kojim su ljudi obeju ekipa
okruili ovu 'nuklearnu sluz', pobudila u meni rezervisanost, prenesenu na samoga
prvi postigne taj cilj postao hegemon Zemljine kugle: o tome je ceo svet govorio.
Kako se ipak moglo verovati u to da e protivnik koji slabi pokorno dopustiti da
mu se nametne jaram? Tako je cela ta doktrina bila u sutini protivrena, kao
istovremeno unitenje postojee ravnotee snaga - pri neprestanom njenom
obnavljanju.
Pali smo, kao civilizacija, u tehnoloku stupicu, i o naoj sudbini imalo je da
odluuje samo to, kako su ureene neke, nama jo nepoznate veze nivoa energije i
materije. Kad sam govorio tako, obino bi me nazivali defetistom, naroito u
naunikim krugovima iji su lanovi dali svoje savesti pod zakup dravnog
departmana. oveanstvo je dok se jo sa kamila i mula prebacivalo na dvokolice,
brike, koije, u automobile, parne maine, tenkove - moglo jo raunati na
opstanak - putem kidanja okova te trke. Sredinom veka totalna grozota
paralizovala je politiku, ali je nije promenila, strategija je ostala ista, dani su
stavljani iznad meseci, godine iznad vekova, a trebalo je postupati obrnuto, pojam
interesa ljudske vrste upisati na zastave, obuzdati tehnoloki polet kako se ne bi
pretvorio u pad.
Meutim, na materijalni jaz poveavao se izmeu Velikih i Treeg sveta, koji
ekonomisti nazivaju 'rastegljivom materijom'; odgovarajue linosti koje dre u
rukama sudbinu drugih, govorili su da to shvataju, da se takvo stanje ne moe
protezati u nedogled, ali nita nisu inili, kao da ekaju udo. Trebalo je
koordinirati napredak, ali mu ne verovati, kao automatu, u njegovom sve brem
automatizmu, jer ludost bi bila vera da initi sve to god je tehniki mogue jeste
isto to i initi mudro i bezbedno, jer nismo mogli raunati na udesnu naklonost
Prirode ije smo sve vee delove, pretvarane u hranu za tela i maine, uvlaili u
domen civilizacije. Naime, to je mogao biti trojanski konj, slatki otrov koji ne truje
zato to nam je svet tako eleo, nego zato to smo delovali naslepo.
Nisam mogao da zaobilazim to tle u svome radu. Morao sam na njega da
mislim, kad bih premiljao o dvojnosti poruke. Diplomati u svojim
nepokolebljivim frakovima, s prijatnim drhtanjem kolena ve su oekivali
Trenutak kada emo najzad zavriti na nezvanini, manje vani, uvodni posao, pa
da oni, prekriveni zvezdanim ordenjem, polete na zvezde da predaju akreditive i da
se protokolarno, notama, sporazumevaju s milijardugodinjom civilizacijom. Na
je zadatak bio samo da im sagradimo most. Njihov - da ga puste u promet.
Vraajui se jednom iz takve etnje sreo sam, kako se pokazalo nimalo sluajno,
Donalda Protera. Ovaj predstavnik drugog pokolenja jedne stare kornvolske
porodice bio je najengleskiji od svih Amerikanaca koje sam poznavao.
Sedei na sednicama Saveta izmeu ogromnog Belojna i motkastog Dila, ispred
nemirnog Rapaporta i Inija, kao sa slike iz urnala, Protero je bio izuzetan ba po
tome to u njemu nije bilo niega izuzetnog. Oliena prosenost, lice obino,
pomalo zemljaste boje, engleski izdueno, sa jakim onim udubljenjima i vrstom
vilicom, s venom lulom u zubima, bestrasna glasa, prirodno miran, bez bilo
kakvog izrazitijeg gestikuliranja - te eto mogu da ga prikaem samo tako, pomou
samog oduzimanja odlika. A pri tom je bio um prvog reda.
Moram priznati da sam o njemu mislio sa izvesnim nemirom, poto ne verujem
u ljudsko savrenstvo, a lica liena nastranosti, tikova, opsesija, naleta neke
nevelike manije, koja se nikad za neto odreeno ne kae, uvek sam sklon da
sumnjiim zbog sistematskog glumljenja (svako sudi po sebi), ili zbog prosenosti.
Svakako, mnogo zavisi od toga s koje strane oveka upoznajemo. Ako sam nekoga,
kako mi se obino deavalo, upoznao preko njegovog rada, u mojoj struci krajnje
apstraktnog, te tako i s najproduhovljenije strane, estina susreta sa ovim potpuno
telesnim organizmom koji sam refleksivno zamiljao poput onog platonskog
luenja - pretvarao se u ok.
Posmatrajui kako se sama misao, najvia apstrakcija - znoji, trepe, aka uho,
bolje ili gore vladajui svojom mainerijom koja, nosei um, umu tako esto smeta
- uvek je za mene imalo neega od zlobne ikonoklastike satisfakcije, protkane
pakou. Pamtim kako me je jednom neki istaknuti filozof, koji je sebe smatrao
solipsistom, vozio kolima i kako mu je pukla guma. Prekinuvi izlaganje o feeriji
iluzija kakvu predstavlja svako bie, on se najobinije, ak pomalo stenjui,
prihvatio podizanja kola, nametanja rezervnog toka, a ja sam to posmatrao sa
detinjim zadovoljstvom, kao da sam gledao kijaviavog Hrista. Koristei kljuiluziju on je redom zavijao rafove - fantasmagorije, zatim oajno pogledao ruke
pokrivene prljavtinom, koja je, u stvari, po njegovoj doktrini imala samo vrednost
sna - ali to mu nekako nije padalo na um.
Kao dete verovao sam, istina, da postoji kategorija savrenih linosti, u koju
spadaju pre svega naunici, a najbolji meu njima da su svakako profesori
univerziteta: stvarnost me je prisilila da se odreknem takvih idealistikih uverenja.
Poznavajui Donalda ve dvadeset godina, nita nisam mogao protiv injenice
da je on zaista onaj naunik u kakvog su sklone da veruju samo jo anahronino
egzaltirane osobe. Belojn, takoe veliki um ali i grenik, molio je jednom Donalda,
seam se, da bude tako dobar pa da se s nama makar ponekad izjednai, i da bar
jednom oda neku svoju runu tajnu, ili ak - da uini neto neasno to bi ga u
naim oima uunilo ljudskijim. No ovaj se samo osmehnuo iza svoje lule.
Te veeri kad smo prolazili doljom izmeu padina peanih dina, obasjani
crvenkastom svetlou suneva zalaska, a ja sam posmatrao projekciju naih senki
na pesku ija su zrna - kao na impresionistikim slikama - izgledala kao da emituju
ljubiasti sjaj nekih mikroskopskih plamiaka plina, Protero je poeo da mi pria o
svome radu na 'hladnim' nuklearnim reakcijama abokreine. Sluao sam ga vie
iz utivosti, i zaudio sam se kad je rekao kako ga naa situacija podsea na onu iz
projekta Menhetn.
"Ako se lavinska reakcija u abokreini ak daje oslobaati u velikim
razmerama", primetih "mo hidrogenskih bombi je ionako tehniki neograniena,
te nam s te strane valjda nita ne preti."
Protero tada vrati lulu u dep. Bio je to vaan znak. Potrai u depu rolnicu
filma i dade mi je, razvijenu; kao svetlosni izvor posluio je ogromni sunani disk.
U mikro fiziku sam se razumeo toliko da sam prepoznao seriju snimljenih putanja
iz male mehuraste elije. Stojei uz mene Donald mi bez urbe pokaza nekoliko
izuzetnijih mesta. U samom centru elije nalazila se grudica abokreine, ne vea
od iodine glave, a zvezda rasprsnutog jedra, raspeta na tragovima njenih
odlomaka videla se otprilike jedan milimetar van obima sluzaste kapljice. Nisam u
tome video nita naroito - ali usledie i dalji snimci. Deavalo se neto nemogue:
ak i kad je kapljica sa svih strana bivala optoena olovnom ljuspom, zvezdice
rasprskavanih atoma pojavljivale su se u eliji - izvan toga tankog oklopa!
"Reakcija je daljinska", zakljui Protero. "Energija nestaje na jednom mestu
zajedno sa rasprskavanim atomom, koji se pojavljuje na drugom mestu. Jesi li
ikada video kad opsenar sakrije jaje u dep, a vadi ga iz usta? To je isto."
"Ne znam koliki MOE da bude. U svakom sluaju ne manji od prenika elije
- dva i po cola. Radio sam to i u Vilsonu - deset cola."
"Moe li da kontrolie reakciju? To jest - da odredi mesto na kome se obavlja
to 'prebacivanje'?"
"S najveom tanou. Cilj je oznaen fazama - tamo gde polje dosee
maksimum."
Pokuah da shvatim kakva je to vrsta dejstva. Jedra su se raspadala u
abokreini, a delii raspada istovremeno su iskakali van nje. Donald je tvrdio da
se pojava nalazi van domena nae fizike - s njenog stanovita je zabranjena.
Kvantni efekti u takvim makroskopskim razmerima nisu doputeni - u okviru naih
teorija. Polako mu se razvezao jezik. Na trag je naiao sluajno, sa svojim
saradnikom Mak Hilom, kad je pokuao - u stvari naslepo - da ponovi, oslanjajui
se na Ramnija, ali u fizikoj varijanti, njegove oglede. Na abokreinu je
dejstvovao zraenjem emisije. Nije imao pojma da li e iz toga neto proizii.
Proizilo je. Bilo je to neposredno uoi njegova polaska u Vaington. U toku
nedelju dana, dok njega nije bilo, Mak Hil je na osnovu zajednikog plana gradio
veu aparaturu koja je trebalo da omogui da se reakcije prebacuju i koncentriu u
rasponu od nekoliko metara.
Nekoliko metara. Mislio sam da nisam dobro uo. Sa izrazom oveka koji je
saznao da boluje od raka i fenomenalno vlada nad sobom, Donald je napomenuo
kako nita, u stvari, ne spreava izgradnju takve aparature koja bi dopustila da se
efekat pojaa milionima puta.
Upitah ga zna li neko za to. Nije rekao nikome, ak ni Naunom savetu. Ree
mi svoje motive. Imao je puno poverenje u Belojna, ali nije hteo da ga dovede u
teku situaciju, jer je Ajvor bio onaj meu nama koji je pred administracijom
neposredno odgovarao za sve radove. Poto je tako bilo, nije to mogao da kae
nikome drugom od lanova Saveta. Za svoga Mak Hila je jamio. Upitah ga do
koje granice je jamio. On me pogleda, a zatim slee ramenima. Bio je previe
razborit da ne bi znao kako poinje igra sa ulogom toliko visokim da se vie ne
moe garantovati ni za koga. Iako je ve bilo dosta hladno, oznojio sam se tokom
daljeg razgovora kao mi. Donald mi ree zato je bio u Vaingtonu. Napisao je o
Projektu memorijal i, ne govorei nikome o tome, predao ga Rau na ruke, a sada
je leteo po odgovor. Ra ga je pozvao. Saoptio je administraciji koliko je tetna
tajnost naih radova. Izloio je da ak i kad bismo stekli znanje koje bi pojaalo
na vojni potencijal, ve samo to bi moglo da izazove globalni rast ugroenosti.
Sadanje stanje dri se na nepostojanoj ravnotei, i bez obzira na to na ijoj e
strani biti prevaga, ako samo pokret kojim e ona nastati bude suvie nagao, to
moe dovesti do oajnikih koraka protivnike strane. Ravnotea se odrava
zahvaljujui tome to svaki korak jedne strane druga strana parira. Tako stvari stoje
u trci naoruanja i politikih poteza. Koliko god sam Donaldu zamerao to se ak
ni sa mnom nije dogovorio, nisam dao da to po meni pozna, nego ga samo upitah
kakav je odgovor dobio. Mogao sam dodue, da zamislim kakav je bio.
"Govorio sam sa generalom. Ree mi kako su i te kako svesni onoga to sam
napisao, ali da moramo nastaviti da radimo kao i dosad, jer se ne zna ne sprovodi li
i druga strana iste ovakve radove kao i mi... te eventualnim otkriima ravnoteu
neemo naruiti, nego emo je, naprotiv, uspostaviti. Valjano sam se upetljao, nema
ta", zavri on.
Poeh ga ubeivati, iako sam znao da nije tako, da e taj njegov memorijal biti
stavljen ad acta, no to ga nije umirilo. "Napisao sam to", ree, "u vreme kad nisam
imao ta da krijem, apsolutno nita. U meuvremenu, kad je memorijal ve bio kod
Raa, naiao sam na trag toga efekta. Mislio sam ak da taj nesreni dokument
povuem, ali tek bi im se to uinilo sumnjivim! I zamisli kako e me sad gledati!"
Spomenu i naeg 'prijatelja', Vilijema Inija. Ja takoe nisam sumnjao da je Ini
ve morao primiti odgovarajue instrukcije. Upitah Donalda ne misli li da
eksperimente treba prekinuti, a samu aparaturu prosto razmontirati i unititi. Na
alost, znao sam ta e mi odgovoriti.
"Ne mogu se sakriti jednom nainjena otkria. Sem toga, tu je Mak Hil.
Posluae me dok je ovde sa mnom i dok radimo zajedno, ali ne znam ta bi uinio
kad bih se odluio na to to kae. Uostalom, ak i kad bih posle toga mogao da se
pouzdam u njega, nita se ne bi postiglo, sem odlaganja. Biofiziari su ve nainili
plan rada za iduu godinu. Video sam nacrt. Hoe da rade neto slino ovome to
sam ja radio. Imaju komore, imaju dobre nukleoniare - kao Pikering - imaju
inventor, hoe da izvre analizu efekata mikrodetonacija u monomolekularnim
slojevima abokreine, i to u drugom kvartalu. Aparatura je automatska. Nainie
nekoliko hiljada snimaka dnevno i efekat e im sam pasti u oi."
"Idue godine", rekoh.
"Idue godine", ponovi Donald.
Nismo znali ta jo da kaemo. Vratismo se utke, prolazei izmeu dina, koje
je jedva osvetljavao tanki rub crvenog sunca to se ve sputalo ispod linije
horizonta. Seam se da sam idui video predeo oko sebe s takvom jasnoom, i
uinio mi se toliko lep, kao da je trebalo odmah da umrem. Pre no to se rastasmo
htedoh Donalda da upitam zato je ba mene izabrao da mi se poveri, ali ne uinih
to. Zaista nita vie nije imalo da se kae.
13.
Problem izvuen iz ljuture strunih termina bio je prost. Ako se Protero nije
varao i ako je trebalo da dalji eksperimenti potvrde ranije nalaze, pokazivalo se
moguim izazivanje atomskih ekspozija tako da, prenoene brzinom svetlosti, ne bi
oslobaale razorenu energiju tamo gde je izvrena detonacija, nego na proizvoljno
odabranoj taki zemljine kugle. Pri sledeem susretu Donald mi pokaza idejnu
shemu aparature i uvodna izraunavanja iz kojih je proizlazilo da - ako efekat
ostane linearan uz rast snage i razdaljine - nita ne stvara ogranienje ni za jedno ni
"Postupamo kao neko ko izgubljenu stvar ne trai svuda, nego samo pod
upaljenom ulinom sijalicom, jer je tamo svetlo. Znate li kako izgledaju trake za
automatski pijanino - za pijanolu?"
"Svakako. To su trake sa odgovarajuim rupicama."
"Uz pijanolu sasvim sluajno moe odgovarati i programska traka raunara, i
mada taj program nema ba nita zajedniko s muzikom - moe se odnositi na neku
jednainu petog stepena - uvedena u pijanolu proizvodie zvuke. I moe se
dogoditi da svi tako proizvedeni zvuci ispadnu kompletan haos, ali da se tu i tamo
moe uti neka muzika fraza. Pogaate li zato sam upotrebio taj primer?"
"Mislim da shvatam. Smatrate da je abokreina 'muzika fraza' nastala
unoenjem u pijanolu trake koja u stvari pripada raunskoj maini?"
"Da. Ba tako mislim. Onaj ko upotrebljava brojanu traku za pijanolu, ini
greku, i sasvim je mogue da mi upravo takvu greku smatramo uspehom."
"Ali vae dve ekipe su potpuno nezavisno jedna od druge proizvele
abokreinu i Gospodara Muva - a to je jedna ista supstanca."
"Ako imate kod kue pijanolu, i nita niste uli o postojanju raunskih maina, a
to se tie i suseda, onda, ako naete negde trake raunske maine, sasvim je
verovatno da ete obojica uiniti isto - smatraete da je traka namenjena pijanoli,
jer vam o drugim eventualnostima nita nije poznato."
"Razumem. To je sigurno vaa hipoteza?"
"Svakako. To je moja hipoteza."
"Govorili ste o velikom riziku. U emu se on sastoji?"
"Zamena brojane trake trakom za pijanolu naravno nije rizina, u pitanju je
nekodljiv nesporazum, ali u naem sluaju moe da bude drugaije, i posledice
greke mogu postati nepredvidljive."
"Na koji nain?"
"To ne znam. Imam na umu greku takve vrste kao kad neko umesto rei
'detelina' u kuhinjskom receptu proita re 'akontina', i napravi sos koji e usmrtiti
sve goste. Molim vas da upamtite to da smo mi inili ono to smo bili kadri da
inimo, i na taj nain smo nae znanje, naa moda uproena, moda lana
miljenja nametnuli kodu."
Mak Mahon poele da sazna kako je to mogue, im je to tako slino reevanju
ifre. Video je Gospodara Muva. Je li mogue kod reiti kako ne treba, a ipak
dobiti tako zauujue rezultate? Zar fragment prevoda, kakav je Gospodar Muva,
moe biti potpuno pogrean?
"Moe", odgovorih. "Kad bismo telegrafski poslali genotip oveka, a primalac
bi na osnovu njega umeo da sintetizuje iskljuivo bela krvna zrnca, imao bi pred
sobom neto poput ameba, i mnotvo neiskoriene informacije. Ne moe se tvrditi
da je onaj koji proizvodi krvna zrnca oslanjajui se na ljudski genotip, depeu
pravilno proitao."
"Razlike su te vrste?"
"Da. Iskoristili smo dva do etiri posto cele kodne informacije, a to nije sve, jer
u tih nekoliko procenata moe se nalaziti, recimo, jedna treina naeg domiljanja,
ono to smo sami uloili u prevod, zahvaljujui naem znanju: stereohemijskom,
fizikom i tako dalje. Pri isto tako niskom stepenu iitavanja ovekova genotipa,
ne bi se mogla proizvesti ak ni krvna zrnca. U najbolju ruku neto poput mrtvog
belanevinskog taloga, ne vie. Smatram, uostalom, da bi obavljanje upravo takvih
eksperimenata s ljudskim genotipom - koji je ve deifrovan u nekih sedamnaest
procenata - bilo za nas neobino instruktivno, ali ne moemo da ih vrimo, jer
nemamo za to ni vremena, ni sredstava.
Kad upita kako ocenjujem razvojnu razliku koja nas deli od Poiljalaca, rekoh
da je iz fon Hernerove i Brejsevelove statistike, dodue, proizlazilo kao
najverovatnije da emo stupiti u kontakt s civilizacijom koja je stara oko 12.000
godina, ili da ja smatram verovatnim da Poiljaoci moraju imati iza sebe ak i
milijardu godina. Drugaije se emitovanje 'ivotodajnog' signala ne bi moglo
racionalno obistiniti, jer u toku nekoliko hiljada godina on ne moe nita da uini."
"Mora da imaju i vladu koja se bira na duge rokove", ree Mak Mahon.
Htede jo da uje moje miljenje o razlonosti daljeg posla, ako stvari tako
stoje.
bizarnost koja se u jednoj Galaksiji na njih hiljadu deava jednom u toku deset
milijardi godina. Poiljaoci takvu ansu nisu u svojim izraunavanjima i u svojim
namerama mogli uzeti u obzir. Ili - bilo kako bilo - oni e ostati nevini."
"Rekli ste to kao Kasandra", ree Mak Mahon, i videh da mu nije bilo do ale;
meni uostalom takoe nije bilo do nje. Razgovarali smo jo, ali nisam mu rekao
nita to bi moglo pobuditi i najmanju sumnju, to bi ukazalo na to da je Projekt
uao u novu fazu. Ali pri oprotaju sam se oseao nelagodno, poto sam i tako
imao utisak da sam previe govorio; naroito pred kraj. Mora da sam Kasandra bio
u mimici, u izrazu, vie no u reima, poto sam pazio pre svega na ono to
govorim.
Senator je jo boravio kod nas kad sam se vratio svojim izraunavanjima. Sa
Belojnom sam se video tek posle senatorova odlaska. Belojn je, inilo mi se, bio
razdraen i utuen.
"Mak Mahon?" ree. "Doputovao je prilino uznemiren, a otputovao
zadovoljan. Zna li zato? Ne zna? Administracija se boji previe velikog uspeha.
Boji se otkria koje bi imalo militarne posledice."
Tome se zaudih.
"Rekao ti je to?" upitah. Belojn se zaudi mojoj naivnosti.
"Kako bi mi mogao tako neto rei? Ali to je oito. Sanjaju o tome da nita ne
postignemo, ili bar da na kraju ispadne tako da nam je stigla karta kojom nam alju
pozdrave i ele sve najbolje. Jeste, tada bi to objavili uz najveu buku i galamu, i
bili bi oduevljeni. Mak Mahon se upustio previe daleko - ti ga ne zna, on je
ovek neobino oprezan. A ipak, Ramnija je u etiri oka pritisnuo ispitujui ga o
najdaljim tehnolokim konsekvencama abokreine. Najdaljim! I sa Donaldom je
o tom razgovarao."
"A ta oni?" upitah. Za Donalda nisam morao da brinem. Bio je kao oklopna
kasa.
"U stvari, nita. Za Donalda ak ne znam ta mu je rekao, a Ramni mu je samo
mogao poveriti svoje none komare, jer na javi nita ne vidi."
"To je dobro."
priznavao) - onda to nismo mi, nego svet, usled svoje strukture. Jer prema svakom
objektivnom razumevanju unitavati je jednostavno lake - ma i u skladu s
pravilom najmanjeg delovanja - nego kreirati, poto je destrukcija po gradijentu
saglasna sa glavnim pokazivaem pravca procesa u celom Kosmosu, dok kreacija
mora uvek da ide nasuprot njima.
Podsetih ga na mit o Prometeju. U njegovoj slici treba da se stiu, kao u izvoru,
naune tendencije dostojne priznanja pa ak i asti, ali ovaj mit ne nosi u sebi
nekoristoljubivo razumevanje, nego otimanje, ne nosi saznavanje, nego
ovladavanje, to su temelji celokupne empirije. Donald mi ree da bih takvim
pretpostavkama obradovao nekog frojdovca, samim tim to motive saznanja
svodim na agresiju i sadizam. Sad vidim da sam zaista polako gubio razum,
shvatan kao razboritost, kao hladnoa, kao rezultat direktive delovanja sine ira et
studio - i da sam svojim spekulacijama krivicu sa nepoznatih Poiljalaca prenosio
na ljude, kao veni mizantrop.
Prvih dana novembra aparatura je krenula, ali uvodni, u maloj skali preduzeti
eksperimenti nisu uspevali - detonacija je nekoliko puta istupala s takvim rasapom
da je do nje dolo van glavnog zida-ekrana, i mada je bila slaba, ipak je dolo do
skoka zraenja u duini od 60 rendgena. Stoga se oko ekranovanja morao podii
drugi, spoljanji zaklon. Tako masivan zaklon vie se nije dao sakriti - i zaista, Ini
koji pre toga nikad nije dolazio u laboratoriju za fiziku, sada se nekoliko puta
naao kod Donalda, a to to nije postavljao nikakva pitanja ve je samo paljivo
motrio i muvao se, takoe nije obeavalo nita dobro. Najzad ga Donald zamoli da
izie, govorei da ometa ljude pri radu. Prekoreo sam ga zbog toga, no on
odgovori, hladniji od mene, da e se stvari, ovako ili onako, uskoro reiti, a da on
dotle nee Inija da puta u laboratoriju.
Kada sad na to gledam vidim koliko smo obojica postupali nerazumno, pa jo i
gore - besmisleno. Ni danas ne znam ta je trebalo initi, ali ova konspirativna
delatnost, ne mogu drugaije da je nazovem, sluila je samo tome da ouvamo
iluziju istih ruku. Grozno smo se zaglibili. Radove koji su valjano poodmakli
nemogue je bilo prikriti, a kamoli ih jednoga dana naglo prekinuti pod izgovorom
da je uvanje tajne postalo bespredmetno. To je trebalo uiniti ili odmah posle
otkria Treksa - ili nikada. Oba ta izlaza, ma koliko logina, bila su nam zatvorena.
Svest o tome da e biofiziari posle tri meseca poeti da se kreu po ovom tako
'vrelom' terenu, gonila nas je na urbu. Poto smo se plaili za budunost sveta nita manje - bili smo prisiljeni, nekako instinktivno, da krijemo svoj rad. Izii
sada na svetlost dana - znailo bi izloiti se zauenim pitanjima: pa lepo, ali zato
s tim dolazite ba sada? Imate li ve konane rezultate? Zato niste doli im ste
dobili prve? Ne bih na to umeo da odgovorim.
Protero je gajio maglovitu nadu da e efekat, ako bude velikih razmera, delovati
nekako odbojno - jer je polazna teorija ukazivala upravo na to, ali prvo, ve se
pokazala kao bezvredna, a drugo, ona je ova vrataca otvarala posle prihvatanja
nekih postavki, od kojih su na daljoj etapi proizlazile negativne verovatnoe.
Belojna sam u to vreme izbegavao koliko god sam mogao, jer mi je u odnosu
prema njemu bila neista savest. Ali njega su muile druge brige - sem Lernija
oekivali smo ve drugog oveka 'izvan Projekta'; trebalo je da nas obojica poaste
svojim izlaganjima pred kraj meseca, i takvo ve otvoreno priznavanje da ima
'svoje' posebne strunjake za Glas Gospodara, i to takve koji su radili bez ikakvog
kontakta s nama, stavljalo je Belojna u neobino neprijatnu i teku situaciju pred
svim istraivakim ekipama. Dil, Donald, Rapaport (ja takoe) smatrali su ipak da
svoj krst (a on je ve primenjivao takve izraze) treba da nosi do kraja. Uostalom,
dvojica naunika ija nam je poseta bila najavljena, bili su umovi prvog reda.
Sad vie nije bilo ni govora o nekom skresavanju budeta za Projekat. Izgledalo
je da ako nezvani konsultanti svojim koncepcijama ne poguraju istraivanja napred
(a to mi je izgledalo neverovatnim) Projekat mora trajati usled same inercije, jer se
niko na vrhu nee usuditi, s obzirom na slavni HSR, da bilo ta u njemu promeni a i da ne govorimo o njegovoj likvidaciji.
U Savetu su nastale line zategnutosti. Najpre izmeu Belojna i Inija, poto je
ovaj drugi, po naem ubeenju morao znati za ovaj drugi, fantomski Projekt, Ghost
voice, ali se pored sve svoje leporeivosti nikad ni reju nije odao da zna za njega
(dok je ovamo Belojna stalno obasipao panjom). Napetost izmeu nae
'konspirativne dvojke' s jedne, i opet Belojna s druge strane - jer je on neto ipak
nagaao, ponekad sam ga viao kako me prati pogledom, kao u oekivanju
objanjenja, ili bar nekog nagovetaja. No ja sam samo manevrisao kako sam
umeo, sigurno ne mnogo veto, jer mi takva igra nikad nije bila mnogo bliska.
Rapaport je zamerao Rau to ak i on, koji je prvi otkrio neto, nije bio obaveten
oseanjem zadovoljenja. Nisam vie dejstvovao uprkos sebi; tavie, radio sam ono
to se od mene oekivalo. Bio sam rodoljub. Stavljao sam se u situaciju as
napadaa, a as branioca, oba puta sa savrenom lojalnou.
Problem je ipak bio lien pobednike strategije. im je arite eksplozije moglo
da se prenese na proizvoljno izabranu taku zemaljske kugle - takoe sa mesta koje
se proizvoljno izabere - mogao je da se uniti ivot na prostranstvu proizvoljne
veliine. Klasina atomska eksplozija bila je u enrgetskom pogledu rasipanje
sredstava, poto je overkill nastupao u taki 'nula'. estice zgrada i tela podleu u
njoj rasprskavanju hiljadu puta veem od vojnih potreba, dok razorna mo, koja
slabi uporedo sa razdaljinom, dozvoljava da se preivi u dosta prostom sklonitu
ve nekoliko ili nekoliko desetina milja dalje.
Takvo neekonomino stanje stvari, kad sam programirao svoju mainu izlazilo
mi je pred oi kao preistorijska mumija. Treks je bio sredstvo savreno zbog svoje
ekonominosti. Vatrene kugle klasinih eksplozija bilo je sad mogue spljotiti,
nekako ih izvaljati u smrtonosnu foliju i prostreti je pod ljudske noge na
prostranstvu Azije ili Sjedinjenih Drava. Trodimenzionalno lokalizovani tanki sloj
materije, izdvojen iz geoloke kore kontinenata, mogao je u jednom deliu sekunde
da postane vatrena kaljuga. Svakome oveku pripadalo je tano onoliko
osloboene energije koliko mu je bilo neophodno da bi umro. Ali tabovima koji
ginu jo su preostajali decimali sekunda za odailjanje signala upuenog
podmornicama s nuklearnim raketama. Umirui je jo mogao da ubije svoga
protivnika. Ako bi mogao, morao bi upravo tako da postupi. Znai, vratnice
tehnoloke stupice najzad su se zalupile.
Dalje sam traio izlaz, stavljajui se u situaciju globalnog stratega, ali raun je
stalno pretvarao u nita sva naredna istraivanja. Radio sam brzo, ali sam oseao
drhtanje prstiju, a kad sam se naginjao iznad traka to su klizile iz maine, da bih
proitao rezultate na njima, srce mi je lupalo, a istovremeno sam oseao takvu
vrelinu koja mi je suila usta, i greve u trbuhu, kao da mi je neko vezao creva
konopcem koji se u njih usecao. Te simptome utrobne panike organizma pratio sam
sa izuzetno hladnom ironijom, kao da je strah pripadao samo mojim miiima i
crevima, dok se u meni otimao bezglasni kikot, isti onaj od pre pola veka,
neizmenjen i neostareo. Nisam oseao glad ni ed, hranjen i pojen nizovima brojki,
tokom bezmalo pet asova, stalno iznova programirajui mainu. Trake izvlaene
iz kaseta guvao sam i trpao u depove. Najzad i taj posao postade jalov.
Plaio sam se, poem li u hotel, da u pri pogledu na jelovnik ili na kelnerovo
lice, poeti grohtom da se smejem. U svoj apartman takoe nisam mogao da
poem. A neku da sam ipak morao otii. Poto je bio zauzet svojim poslom,
Donald je, bar zasad, bio u boljoj situaciji. Na ulicu sam izaao kao omamljen.
Sputao se mrak, naselje, okupano bleskom sijalica u kojima je izgarala iva, u
obliku zvezdaste konture usecalo se u pustinjski mrak, i samo na loije osvetljenim
mestima mogle su na tamnom nebu da se zapaze zvezde. Jo jedna izdaja postala je
ve beznaajna, te tako prekrih re datu Donaldu i pooh svome hotelskom
susedu, Rapaportu. Zatekoh ga u stanu. Stavih pred njega zguvane trake i saeto
mu sve saoptih. Pokaza se kao pravi ovek. Postavio mi je jedva tri-etiri pitanja
koja su pokazala da je odmah shvatio vanost i posledice otkria. Naoj
konspirativnoj zaveri nije se nimalo udio. ak nije na nju ni obratio panju.
Ne seam se ta mi je rekao kad je ispustio trake iz ruku, ali sam iz njegovih
rei shvatio da je gotovo od samog poetka oekivao neto slino. Strah ga je
stalno pratio u stopu, i kada su se predoseanja sad ostvarila, intelektualno
zadovoljenje, ili moda naprosto svest o kraju svega, dala mu je da oseti izvesno
olakanje. Mora da sam bio rasejaniji no to sam bio i sam toga svestan, jer se u
prvom redu nije poeo zanimati za kraj oveanstva, nego za mene. Od evropskih
lutanja preostala mu je izvesna navika koju sam ja smatrao smenom. Postupao je
po naelu omniamea mecum porto, kao da je instinktivno raunao na neophodnost
sledeeg bekstva - u svakom trenutku. Tako sam sebi objanjavao to je u svojim
koferima uvek imao neku vrstu 'nune porcije', zajedno sa aparatom za pripremanje
kafe, eerom i dvopekom. Nala se i flaica konjaka - a i jedno i drugo dobro je
dolo. Poe ono to tada nije imalo naziv, a to smo kasnije pominjali kao dau ili
kao njenu anglosaksonsku varijantu (wake), to jest - ritualno bdenje pored mrtvaca.
Dodue, pokojnik koji je bio u pitanju jo nita nije ni znao o svojoj neizbenoj
sahrani.
Pili smo kafu i konjak, okrueni takvom tiinom kao da smo se nali na pustom
mestu, kao da se ve dogodilo ono to je tek trebalo da se dogodi. Shvatajui jedan
drugoga ve u polureima, u odlomcima izmenjivanih reenica, najpre smo
predvideli razvoj nailazeih dogaaja. Slagali smo se kao scenaristi. Sva sredstva
bie uloena u izgradnju ureaja za Treks. Ljudi kao to smo mi vie nee ugledati
svetlost dana.
Zbog svoje neodloene smrti ljudi iz generaltaba e se, svakako nesvesno,
najpre osvetiti nama. Nee pasti na lea, diui ape uvis; poto racionalno
postupanje nee biti mogue, prihvatie se iracionalnog. Poto ni planinski masivi,
ni kilometarski debeli elini zakloni ne mogu predstavljati zatitu od napada, oni
e ultimativnim oklopom proglasiti - tajnost. Usledie uveanje, rasprivanje i
uvlaenje u zemlju tabova, pri emu e se glavni tab svakako smestiti na neku
ogromnu atomsku podmornicu ili u specijalno izgraeni batiskaf, koji e bdeti,
privezan za okeansko dno.
Doi e do krajnjeg otpadanja ljuture demokratskih formi, iju je sredinu ve
ionako propisno izgrizla globalna strategija iz ezdesetih godina. To e na svojoj
koi osetiti i naunici. Nee biti volje, mesta ni vremena da se prema njima
postupa sa ouvanjem izvesnih privida, kao da su u pitanju udljiva deca koju je
bolje ne izlagati frustracijama.
Poto smo saglasno s Paskalovom milju o misleoj trsci koja udi da upozna
mehanizam vlastitog unitenja, u optim crtama predvideli kakva sudbina eka nas
i ostale, Rapaport mi ispria o svojim pokuajima koje je bio preduzeo u prolee te
godine. Jo pre no to sam ja stigao u Projekat, on je generalu Isterlendu - koji je
tada bio ef MAVO-a - izneo plan o sporazumu s Rusima. Predlagao je da mi
stvorimo ekipu koja bi po brojnosti i strunosti odgovarala jednoj ruskoj ekipi, te
da zajedniki preduzmu rad na prevodu 'pisma'. Isterlend mu tada blago objasni
koliko bi to bilo naivno. Rusi bi obrazovali lanu ekipu, a na 'pismu' bi meutim
radili sami.
Pogledali smo se i nasmejali, jer nam je pala na pamet ista misao. Isterlend mu
je jednostavno ispriao ono to smo saznali tek poslednjih dana. Ve tada je sam
Pentagon zaveo princip 'dvojnosti'. Jer mi smo predstavljali 'prividnu' ekipu, i to
tako da nismo za to ni znali, dok su generali imali na raspolaganju drugi,
poverljiviji kolektiv.
Za trenutak smo se zamislili nad problemom mentaliteta stratega. Nikad nisu
ozbiljno tretirali ljude koji su uporno tvrdili da je najvanije bioloki ouvati vrstu.
Slavno ceterum censeo speciem preservandam esse postalo je parola slina svim
Integracija u skali planete moe postati 'zamrznuta' na etapi koja nije krajnja;
ako doe - prerano - do otkria nukleonike. Jer samo tada slabija strana postaje
jednaka sa jaom - poto svaka od njih, raspolaui atomskim orujem, moe da
uniti celu ljudsku vrstu. Svakako, drutvena integracija uvek nastaje na osnovu
tehnike i nauke, ali otkrie atomske energije moe regularno spadati u razdoblje
koje dolazi posle ujedinjenja - i tada ono vie nema pogubnih posledica. Sklonost
vrste ka samounitenju, ili njena sklonost da poini 'neohotino samoubistvo',
sigurno je funkcija broja drutava koja raspolau 'ultimativnim orujem'.
Ako na nekoj planeti postoji hiljadu zavaenih drava, a svaka poseduje hiljadu
nuklearnih glava, izgled isto lokalnog konflikta koji e prerasti u apokalipsu
mnogo puta je vei nego onda kad postoje samo malobrojni protivnici. Stoga odnos
dvaju kalendara - onoga koji pokazuje postupnost naunih otkria - i onoga koji
registruje uspehe ujedinjavanja pojedinih drutava - odluuje u Galaksiji o sudbini
pojedinih Psihozoika. Mi smo na Zemlji imali sigurno 'peh': prelazak iz
predatomske civilizacije u atomsku dogodio se na netipian nain, i to je upravo
prouzrokovalo 'zamrzavanje' statusa kvo upravo dok se nije nailo na neutrinsku
emisiju. Za ujedinjenu planetu deifrovanje 'pisma' bilo bi neto pozitivno, kao
korak u okvir 'kluba kosmikih civilizacija'. Ali za nas, u naoj situaciji, to je
zvono koje poziva na sputanje zavese.
"Moe biti", rekoh, "da su Galilej i Njutn kojim sluajem umrli od magareeg
kalja u svom detinjstvu, da bi fizika dovoljno okasnila, tako da bi do razbijanja
atoma dolo u XXI veku. Taj magarei kaalj koji nije usledio mogao nas je
spasti."
Rapaport mi prebaci da vulgarizujem: fizika je u razvoju ergodina - i smrt
jednoga ili dvojice ljudi ne bi mogla izmeniti njen tok.
"Pa dobro", rekoh, "mogla nas je spasti okolnost da se na Zapadu, kao
vladajua, pojavila neka druga religija, a ne hrianstvo ili jo - da se koji milion
godina ranije - formirala drugaija konfiguracija ovekove seksualne sfere."
Izazvan, poeh da dokazujem ovu tezu. Fizika nije na Zapadu sluajno nastala
kao 'kraljica empirije'. Zapadna kultura je, zahvaljujui hrianstvu, kultura Greha.
Pad - a prvi je pad bio seksualni! - angauje celu ovekovu linost u
ljude, ali ne dira ipak Poiljaoce, oni ostaju savreno dobri i nevini. Ali ba to je
moja greka. S milju o njima treba najpre uvesti pojam 'praga solidarnosti'. Svaka
misao kree se u pravcu sve univerzalnijih generalizacija: ini ih tako ispravnim
zahvaljujui tome to Kosmos doputa takvo postupanje; onaj koji generalizuje na
pravi nain, moe da ovlada pojavama u rastuem obimu.
Svest o evoluciji ili shvatanje da duh proistie iz procesa homeostatskog
'penjanja' ukorak sa entropijskom strujom, doputa da se solidarnou obuhvati ono evoluciono stablo koje je rodilo razumno bie. Ali solidarnou se ne moe
obuhvatiti celo evoluciono stablo, poto 'vie' bie neophodno mora da se hrani
'niim' biima. Granicu solidarnosti negde treba sprovesti. Na Zemlji je niko nikad
nje smetao ispod grananja u kome se biljke odvajaju od ivotinja. U
instrumentalnoj praksi ne moe se priznati da su solidarnou obuhvaeni - na
primer - insekti. Kad bismo znali da zbog nekih razloga signalizacija s Kosmosom
konano zahteva unitenje zemaljskih mrava, sigurno bismo zakljuili da mrave
'vredi' rtvovati. A eto, mi, na naem stepenu razvitka, moemo za Nekoga biti mravi. Nivo solidarnosti ne mora po svaku cenu - sa stanovita tih stvorenja obuhvatati ovakve planetarne gmizavce kao to smo mi. I moda za takvo
stanovite raspolau racionalizacijama. Moda znaju da je u skladu sa
galaksijskom statistikom zemaljski tip psihozoika unapred preputen na nemilost i
tehnoevolucije, te tako nita strano nee biti ako se naa egzistencija dopunski
ugrozi, im i onako 'od nas najverovatnije nita nee biti'."
Iznosim ovde sadraj toga nonog bdenja, uoi eksperimenta, ali to nije
hronoloki zapis razgovora, jer se njega inae ne seam tano i ne znam kada mi je
Rapaport ispriao jedan od svojih evropskih razgovora - onaj koji sam prethodno
zabeleio. Dogodilo se to valjda onda kada smo ve zakljuili problem sa
generalima, a jo nismo poeli da traimo epilog. Rekao je manje-vie ovo:
"Doktore Rapaporte, vi ste jo nepopravljiviji od mene. Vi ste od Poiljalaca
nainili 'viu rasu' koja se solidarizuje samo sa 'viim oblicima' Galaksije. Pa zato
se onda trude da rasprostrane biogenezu? Zato rasejavaju ivot, ako bi mogli da
sprovode politiku ekspanzije i kolonizacije planeta? Nijedan od nas prosto ne moe
u svom razmiljanju da iskorai van pojmova koji su nam dostupni. Moda ste u
pravu kad kaete da uzroke naeg poraza lokalizujem na Zemlju zato to sam tako
vaspitan u detinjstvu. Samo to umesto 'ljudske krivice' ja zapaam stohastiki
proces koji nas je naterao u orsokak. Vi, begunac iz zemlje ubijenih, uvek ste
previe snano oseali svoju nevinost pred licem unitenja, i zato izvore katastrofe
smetate negde drugde: u sredite Poiljalaca. O unitenju nismo odluili mi sami oni su to uinili umesto nas. Tako se zavrava svaki pokuaj transcendencije.
Potrebno nam je vreme, koje vie neemo imati.
Uvek sam ponavljao da kad bi se nala vlada dovoljno razumna da poeli da
celo oveanstvo izvue iz ove doline, a ne da izvue samo svoje ljude, moda
bismo iz te doline najzad i izili. Ali sredstva saveznog budeta uvek su bila
spremna samo za istraivae 'novih oruja'. Kad sam politiarima govorio kako
treba pokrenuti antropoloki crash program, kako treba graditi maine za
modelovanje socioevolucionih programa za onoliki novac koliki se ulae u
istraivanje raketa i antiraketa, oni su se smekali i slegali ramenima. Niko to nije
prihvatao ozbiljno, i mogu da osetim u najboljem sluaju tu gorku satisfakciju - to
sam bio u pravu. Trebalo je najpre istraiti oveka, to je bio prioritet nad
priroritetima. Nismo ga istraili, ono to o njemu znamo nije dovoljno, priznajmo.
Ignoramus et ignorabimus, poto vie nemamo vremena."
Dobri Rapaport nije vie pokuavao da odgovara. Ispratio me je - pijanog - u
moju sobu.
Pre no to se rastadosmo, ree:
"Ne brinite preterano, gospodine Hogarte. I bez vas bi sve polo isto tako
naopako."
14.
Donald je isplanirao da ogledi traju najmanje celu nedelju, i da se obavljaju po
etiri puta dnevno. To je bio maksimum mogunosti kakve je davala provizorno
nainjena aparatura. Posle svakog ogleda ona je delimino bivala pokvarena, i
valjalo ju je popravljati. Popravke su ile sporo, jer je trebalo raditi u zatitnim
kombinezonima - s materijalom koji je bio radioaktivno zagaen. Krenuli smo u
eksperimente posle 'dae', to znai da je u stvari krenuo on, jer sam ja bio samo
svedok. Ve smo znali da e ljudi iz Fantomskog Projekta, odnosno iz
Kontraprojekta stii k nama za osam dana. Donald je trebalo da pone ujutro, jer je
eleo da njegovi ljudi, i dalje zaposleni lanim istraivanjem koje im je nametnuo,
Nisam bio svestan u kakvom se stanju nalazim, i poeo sam to uviati tek kada
nisam mogao da identifikujem znakove koji su mi inae bili tako poznati - priglupo
sam gledao stupce brojki, trudei se da saberem misli. A kad znaenje koordinata
etvorostruke serije proba stie najzad do moje svesti, osetih kako mi se tresu
kolena.
Pored zida je stajala stolica, sedoh na nju i jo jednom, paljivije i natanane
pogledah sve rezultate. Papir odjednom poe da mi deluje kao da je siv, neto mi
zakloni pogled. Ta slabost potraja jedva nekoliko sekundi. Kad proe, osetih da me
je sveg oblio hladan, lepljiv znoj. Donald najzad opazi da se sa mnom neto udno
deava, ali rekoh mu da je ve sve u redu.
Htede da uzme od mene beleke, ali ih ne dadoh. Jo su mi bile potrebne. to je
vea bila energija, tim je manje tana bivala lokalizacija eksplozije. Ma koliko da
etiri probe nisu jo doputale sprovodenje statistike obrade, ova zavisnost je
padala u oi. Verovatno kada je prevazilazila mikrotonu (savreno smo ve
operisali jedinicama nuklearne balistike) dispersija je postajala ravna razdaljini
mesta na kome je tovar pranjen, i objektiva na koji je usmerena. Sada su bile
dovoljne jo tri, najvie etiri probe kako bi se precizno utvrdilo da je beskorisnost
Treksa kao oruja pouzdana. No ja u nju vie nisam sumnjao, jer sam se odjednom
s neobinom tanou setio svih prethodnih rezultata i mojih tekoa sa formulama
fenomenoloke koncepcije. Poeo mi se ocrtavati neverovatno prost odnos, koji je
predstavljao pravi zahvat celine: bio je to najobiniji prenos indeterministikog
principa na efekat Treksa: to vea energija, tim manja tanost koncentracije, to
manja energija, tim je otrije mogue koncentrisati efekat. Pri razdaljinama reda
jednog kilometra efekat je bilo mogue koncentrisati u rasponu cilja veliine
jednog kvadratnog metra doputajui da eksplodira samo aica atoma; nikakva
mo kontaminacije, nikakva razorna sila, nita.
Kada digoh oi, shvatih da Donald zna isto to i ja. Bilo je dovoljno samo
nekoliko rei. Postojala je jo jedna tekoa: dalji eksperimenti s energijama
poveanim za jedan red veliine, potrebni da bi se definitivno presudilo o karijeri
Treksa, morali su biti opasni, poto je neodreenost mesta na kome se energija
oslobaala, njegovo lutanje, potpuno nepredvidljivo, izlagalo opasnostima ljude
koji obavljaju eksperimente. Bio je potreban neki specijalni poligon, u nekoj vrsti
pustinje... kao i aparatura kojom bi se upravljalo sa velike razdaljine. Donald je ve
na sednici Saveta - bio Vilijem Ini. Koliko god da ga nisam podnosio, morao sam
da mu se divim, jer za sve vreme Donaldova izlaganja nije ni trepnuo. Paljivo sam
ga posmatrao. Taj ovek rodio se za politiara, mada ne moda i za diplomatu, jer
diplomata ne treba da bude preveliko zlopamtilo, a Ini je pak, gotovo tano godinu
dana posle ove sednice, kada je Projekat okonao svoje postojanje, posredstvom
treeg lica - nekog novinara - predao tampi gomilu obavetenja, meu kojima je
kao glavna figurirala Donaldova i moja akcija, svojevrsno osvetljena i
prokomentarisana. Da nije bilo njega, ta stvar ne bi uopte iskrsla u onom
senzacionalistikom obliku koji je prisilio razne osobe sa vrha, kao to su Ra i
Mak Mahon, da uzmu u odbranu Donalda i mene.
Kao to je italac mogao da se uveri, ako smo neto bili krivi, onda je to bila
nedoslednost, jer je na tajni rad ovako ili onako morao na kraju stii u zvanini
mlin Projekta. No cela stvar predstavljena je kao krajnje tetna rabota, s nakaznim
namerama da se Projektu nanese teta, jer smo mi, umesto da se odmah obratimo
nadlenim strunjacima (to znai nuklearnim balistiarima Vojske), kao sitne
zanatlije eprkali neto u malome, davi samim tim 'drugoj strani' mogunost da
nas prestigne i da nas smrtno ugrozi.
Istravam ovako daleko napred kako bih pokazao da Ini nije bio tako naivan
kao to je izgledao. A jedina stvar koju je sebi dozvolio za vreme pomenute sednice
bilo je nekoliko pogleda ispod naoari prema Belojnu, koga je sigurno sumnjiio
zbog sudelovanja u konspiraciji s nama dvojicom; koliko god da smo se trudili da
privremeno saoptenje formuliemo tako da je tajnost naih radova bila diktirana
zahtevima metodike i nesigurnostima u pogledu uspeha (jasna stvar, pod 'uspehom'
se podrazumevalo ono ega smo se najvie plaili), Inija ta opravdanja nisu ni za
trenutak zavarala.
Nastala je potom diskusija u kojoj je Dil primetio, dosta neoekivano, kako bi
realizovani Treks svetu mogao obezbediti mir, a ne unitenje, jer bi on oznaio pad
doktrine EW (early warning, ranog upozorenja), koji se oslanjao na vremenski
interval koji deli ispaljivanje meukontinentalnih raketa od njihove pojave na
radarskim ekranima odbrane na visokim punktovima podorbitalnog leta. Oruje
koje na distanci zemaljskog dijametra razara svetlosnom brzinom, ne doputa 'rano
upozorenje', i obe strane nale bi se u situaciji ljudi od kojih svaki dri u ruci
revolver prislonjen uz slepoonicu drugoga. Moglo bi to dovesti do globalnog
razoruanja. Ali takvo leenje okom moglo bi se isto tako zavriti potpuno
drugaije, kao to mu je odgovorio Donald.
Belojn je, meutim, oseao da ga Ini sumnjii i poeo je onaj krajnji raspad
Saveta, koji za sve preostalo vreme trajanja Projekta nije vie mogao da se zakrpi.
Ini je otada prestao da se pravi kao da je on samo neka vrsta neutralnog
ambasadora ili posmatraa koga je delegirao Pentagon, to se ispoljavalo na razne
naine, ali uvek po nas neprijatno. I tako je najezda armijskih atomskih i balistikih
strunjaka, koja je poela ravno dvadeset i etiri asa posle nae sednice, ve bila u
toku, nalik na operaciju okupiranja neprijateljske teritorije (mlaznjaci su doleteli
kao roj skakavaca), i tek je tada Ini o tom koraku telefonom obavestio Belojna.
Istovremeno je najavljeni dolazak ljudi iz Protivprojekta odloen. Ja sam bio
ubeen da e armijski nukleoniari, koje nikad nisam smatrao naunicima ni u
kakvom razumevanju te rei, samo potvrditi nae rezultate eksperimentima
izvrenim na poligonu, ali nain na koji su nam oteti iz ruku svi podaci, oduzeta
aparatura, filmovi, zapisnici - do kraja su mi rasejali ostatke iluzija ako sam ih
uopte imao.
Donald, koga su jedva trpeli u njegovoj radionici, podnosio je to filozofski, i
ak mi je objanjavao da drugaije ne moe ni biti, jer kad bi i bilo drugaije, bio
bi sauvan samo sloj privida, koji se pak ni onako ne rauna. A poto su takvi
postupci logina posledica svetske situacije... i tako dalje. U izvesnom smislu bio
je u pravu, ali tipa koji je rano ujutro upao u moju sobu (leao sam jo u krevetu) i
zatraio predaju svih izraunavanja upitao sam ima li dozvolu za pretres i nije li
doao da me uhapsi. Malo ga je to zbunilo i mogao sam bar jo da operem zube,
obrijem se i obuem, a on me je saekao na hodniku. Postupio sam tako, naravno,
zbog oseanja potpune bespomonosti. Jedino sam sebi ponavljao kako bi trebalo,
u stvari, da se radujem, jer kakvo bi bilo stanje moga duha da sam kojim sluajem
morao da mu predam izraunavanja koja su najavljivala kraj Zemlje!
Tumarali smo po naselju kao muve, dok je Armija sruivala s neba svoje, inilo
se, beskrajne jedinice i rezerve; ova operacija sigurno nije bila improvizovana u
poslednjem trenu - mora da je odavno bila pripremljena, u nekom okvirnom
obliku, jer niko nije mogao predvideti ta bi iz Projekta moglo da iskrsne. Tri
nedelje bilo im je dovoljno da bi zapoeli pravu seriju mikrotonskih eksplozija;
nisam se ni najmanje zaudio to o rezultatima uopte nismo bili informisani
Jedne veeri doe u moju hotelsku sobu Belojn, koji je toga dana imao privatni
susret, u etiri oka, s Raem, i iznese mi razloge ovog neprestanog ubeivanja.
Savetnici su doli do ubeenja da je Treks promaio samo u poetnoj seriji, da
predstavlja upravo jasno ukazivanje na plodnost buduih istraivanja, koja su sada
prosto na raison d'etre, dravna stvar, pitanje ivota i smrti. Koliko god da sam
takva rezonovanja smatrao besmilenim, poto sam razmislio doao sam do
zakljuka da u stvari moemo da se vratimo ako administracija ispuni nae uslove,
koje odmah tu sa Belojnom poesmo zajedniki da utvrujemo. Bio sam, naime,
svestan, ako bi radovi trebalo da se nastave bez mene, da nikad ne bih mogao da se
smirim i da se vratim svojoj istoj, to znai neokaljanoj matematici. Jer vera u
osiguranja koja su Poiljaoci uloili u zvezdani kod bila je ba vera, a ne pouzdano
znanje. Belojnu sam to, uostalom, rekao saetije: neka se ispuni Paskalova izreka o
slabakoj trsci. Ako ne moemo da protivdejstvujemo, barem emo manje znati.
Posavetovavi se uetvoro, doosmo i do zakljuka zato Projekt nije predat
Armiji. Ona je odnegovala za sebe naroitu rasu naunika, takvih koji su izvravali
osnovne zadatke, kadre za ogranienu samostalnost. Znajui odakle i dokle da
deluju, inili su to savreno. Ali kosmike civilizacije, motivi delatnosti,
ivotodajni efekti signala, veza izmeu njih i njegove sadrine, sve je to za njih
bilo magija. "Dodue i za nas", primeti uvek pakosni Rapaport. Na kraju se
sloismo na dalji rad, sasluae nas, doktor prava Vilijem Ini nestao je iz Projekta
(to je bio jedan od naih uslova), mada ga je zamenilo drugo graansko lice, mr
Hjus Fenton. Na taj nain sekiricu smo dali za tapi. Budet je povean, ljudi
Protivprojekta (kojima smo takoe grozno mlatarali pred malice zbunjenim
vlastodrcima) ukljueni su u nae ekipe, a on je sam izgleda prestao da postoji,
dok u stvari nije tako bilo, poto prema zvaninoj verziji nikad nije ni postojao.
Nabesnevi se, dakle, nasavetovavi se, postavivi uslove koji su imali da budu
dosledno ispunjavani, vratismo se 'kui' - u pustinju, i tako otpoe, ve posle Nove
godine, naredno, poslednje poglavlje Glasa Gospodara.
16.
Sve se dakle vratilo na staro - samo to se na sednicama Saveta pojavilo novo
lice Hjusa Fentona, zvanog nevidljivim ovekom, poto je postojao prosto nekako
mikroskopski, ne zato to nije bio veliki, nego to se drao u senci. Zima je donela
este bure, ali peane, a ne kie, koje su padale neobino retko. Bez tekoa smo
uskoili u prethodni nain rada, a u stvari samo vegetiranja, jer sam ja odlazio na
prie k Rapaportu, ponovo sam kod njega sretao ponekad Dila, izgledalo mi je kao
da je Projekat pravi ivot, da e se jedan okonati zajedno s drugim.
Jedina novost bile su radne konferencije odravane svake sedmice, veoma
nezvanine, na kojima su postupno pretresane razne teme - na primer takve, kao
perspektive autoevolucije (to jest dirigovane evolucije) razumnih bia.
ta je to obeavalo? Toboe - ulaz u trag anatomije, fiziologije, a time i
civilizacije Poiljalaca. No u drutvu koje je stizalo u fazu razvitka slinu naoj,
pojavljuju se suprotni trendovi na dugu stazu, ije udaljene posledice je nemogue
predvideti. S jedne strane, ve odlikovane tehnologije vre pritiske na postojeu
kulturu i nekako navode ljude na to da se adaptaciono potine potrebama
pokrenutih instrumentalizama. Te se tako pojavljuju oznake ovekovog duhovnog
takmienja s mainom, kao i pojave raznih oblika obostrane simbioze - i
psihologija i fizioanatomija, barem inenjerijska, otkrivaju 'slabe take', loe
parametre ljudskog organizma, otkuda put ve vodi u planiranje odgovarajuih
'poboljanja'. I ba s te take polazi misao o proizvodnji 'kiborga', kao delimino
vetaki proteziranih ljudi, namenjenih specijalno kosmonautskim radovima i
prodoru na planete sa uslovima koji se izrazito razlikuju od zemaljskih. Misli o
neposrednom ukijuivanju ljudskog mozga u rezervoare mainskog pamenja, o
graenju takvih ureaja u kojima nastaje jo nepoznat stepen vrstog sjedinjavanja
oveka sa oruem, na mehanikom ili intelektualnom planu.
Ceo taj buket tehnikih pritisaka ugroava potencijalnim grananjem dosadanju
bioloku monolitnost ljudske vrste. Pod uticajem takvih promena ne samo
jedinstvena opteljudska kultura, nego ak i jedinstveni, univerzalni telesni oblik
oveka mogao bi da postane relikt mrtve prolosti. ovek bi svoje drutvo
efektivno pretvorio u psihozoiku varijantu mravinjaka.
S druge strane, sfera instrumentalnih tehnika moe da bude potinjena uticajima
kulture kao obiajnosti. Moglo bi na primer doi do biotehnikog produetka
uticaja na oblikovanje mode. Tehnika mode zasad se zadrava na granici ljudske
koe. Prave se, dodue, da njihov uticaj see dalje, ali samo zahvaljujui tome to
se u raznim razdobljima razliite varijante oveka lansiraju kao naroito dragoceni
obrasci. Dovoljno je podsetiti na razlike izmeu ideala lepote kod Rubensa, i
je prijatnost jedne individue istovremeno teta druge (ili - teta zbog njenog
sopstvenog tela ili duha, to se deava, na primer, u narkomaniji). Ta direktiva
moe biti izraz obine nunosti, i tada joj se valja pokoriti bez diskusije: ali tehnike
su usmerene ba u tom pravcu da jednu za drugom likvidiraju sve neophodnosti
kao ogranienja moguih postupaka. Oni koji kau da e na neke nunosti, u vidu
ogranienja slobode, civilizacija nailaziti uvek, u sutini su pristalice naivne vere u
to da je Kosmos stvoren ne bez misli o 'pravim zadacima' razumnog stvorenja. To
je obino produenje biblijske presude o radu u znoju lica svog za hleb svagdanji.
To nije, kako esto misle takve naivne osobe, sud etiki, nego sud izrazito
ontoloki. Egzistencija koja nam je pripremljena kao stan, snabdevena je
nametajem tako da se nikakvim pronalascima ne bi mogla postii situacija
'vrtoglavice od uspeha'.
Ali na tako primitivnoj veri ne mogu se zasnivati dalekosena predvianja. Ako
ne iz 'puritanskih' i 'asketskih' pobuda, ponekad se takve teze objavljuju iz straha
od svake promene. Taj strah je sedeo na dnu svih uenih razloga koji su unapred
negirali mogunost izgradnje 'inteligentnih maina'. oveanstvo se uvek
najsvojskije osealo, mada nikad ugodno, u situacijama bar malo deperaterskim:
ta primesa ne pogoduje telima, ali umiruje duh. Poziv 'sve sile i rezerve na front
nauke' takoe se moe racionalizovati samo onoliko dugo koliko 'inteligentne
maine' ne budu kadre da efektivno zamene naunike.
U osnovi, ne umemo da kaemo nita razumno o realnom izgledu oba pravca ekspanzivnog ili 'asketskog', ni 'uaurujueg' kao hedonistikog. Civilizacije mogu,
kako jedna tako i druga, ii - napadajui Kosmos ili odsecajui se od njega.
Neutrinski signal ini se da potvruje bar to, da se neke civilizacije od sveta ne
odsecaju.
Jedna civilizacija tehnoekonomski tako 'razvuena' kao naa, sa avangardom
koja tone u bogatstvu i odstupnicom koja umire od gladi, ima upravo tom svojom
rastegnutou ve dat pravac daljeg razvitka. Najpre zato zakasnele odstupnice
nastoje da stignu prethodnicu u njenom materijalnom bogatstvu, koje samo zato to
jo nije dosegnuto izgleda kao opravdanje napora gonjenja, a zatim bogata
prethodnica, kao objekt zavisti i takmienja biva uvrivana u svojoj vrednosti.
Poto je drugi oponaaju, znai da je najoitije kako ono to ona ini mora da je ne
samo dobro, nego upravo izvrsno! Proces tako postaje ciklian - jer nastaje
pozitivna sprega motiva koji podstiu dalje kretanje napred, dodatno jo podbadan
mamuzom politikih antagonizama.
A dalje: krug se stvara zato to je najtee pronai nova reenja onda kada je dati
zadatak neko reenje ve stekao. Sjedinjene Drave, bez obzira na ono ta se o
njima moe loe rei, sigurno postoje zajedno sa svojim highway-ima,
osvetljenjima, bazenima, supermarketima i svim ostalim raskonim sjajem. Ako bi
ak i mogla da se zamisli potpuno drugaija vrsta blagostanja i dobrobiti, onda bi
to bilo valjda jedino u krilu civilizacije koja je istovremeno i raznorodna i - u celini
- bez siromatva. Ali civilizacija koja bi stigla do stanja takvog izjednaenja i
samim tim postala homogena, za nas je neto potpuno nepoznato. To bi bila takva
civilizacija koja bi uspela ve da zadovolji elementarne bioloke potrebe svih
svojih lanova; tada bi u njenim nacionalnim sektorima moglo doi do daljih,
razliitih traenja puteva za budunost, ve osloboenu od ekonomskih pritisaka.
Pa ipak, sad sigurno znamo da kad se po planetama budu etali prvi Zemljini
izaslanici, drugi njeni sinovi nee sanjati o takvim pohodima, nego o komadu
hleba.
17.
Bez obzira na razlike pogleda o pitanjima Projekta, sainjavali smo - i tu
nemam na umu samo Nauni savet - grupu dovoljno jedinstvenu da bi pridolice,
tu i tamo ve nazivani 'ljudima Pentagona', mogli biti ubeeni kako e njihovi
izvodi biti od nae strane doekani na no. Ma koliko da sam i ja bio, u stvari,
neraspoloeno nastrojen prema njima, morao sam priznati da su Lerni i mladi
biolozi iz njegove pratnje (astrobiolog, kao to je sam izjavio) ipak uinili neto
impozantno. Bilo je prosto neverovatno, ali oni su, posle itave godine naih muka,
posle onoga kolektivnog pritiska kome su bili podvrgnuti nai mozgovi, uspeli da o
problemu Glasa Gospodara postave potpuno nove hipoteze koje mi nismo bili ni
dotakli, a koje su se uz to jo i meusobno razlikovale, a bile su i propraene
valjano razraenim matematikim aparatom (sa faktografskim je bilo neto gore).
Ali ba tako je bilo. ta vie, time to su se delimino meusobno iskljuivale, te
nove koncepcije doputale su da se stvori neka vrsta zlatne sredine, originalnog
kompromisa koji ih je ujedinjavao.
Rekao je to, razume se, mnogo precizinije, podupro je, koliko je mogao,
izraunavanjima, za vreme izlaganja vladala je najvea tiina, a kad je zavrio,
poee napadi.
Obasue ga pitanjima: kako objanjava 'ivotodajnost' signala? Otkuda ona? Da
li je po njegovom miljenju ona 'ista sluajnost'? I pre svega - otkuda se nama
stvorila abokreina?
"Mislio sam o tome, razume se", odgovori Lerni. "Pitate me ko je to isplanirao,
sastavio i poslao. Da nije te ivotodajne strane emisije, ivot bi u galaksiji bio
neobino redak fenomen! Elem, upitau ja vas, a kako stoji na Zemlji sa fizikim
osobinama vode? Kad voda na temperaturi od etiri stepena ne bi bila laka od
vode sa temperaturom od nula stepeni, i kada led ne bi plivao, svi rezervoari vode
zamrzavali bi se do dna, i nikakva vodena stvorenja ne bi u njoj mogla nastati, to
znai da ne bi bilo ni belanevinskog ivota. Da li neko ipak u nauci pita ija je
naklonost tu intervenisala, kao i to ko je stvorio dielektrinu konstantu vode ili
lakou leda u odnosu prema njoj? Niko za to ne pita, jer takva pitanja smatramo
besmislenima. Kada bi voda imala druge osobine, ili bi nastao nebelanevinski
ivot, ili ne bi bilo nikakvog. Isto se tako ne moe analogno pitati ko je poslao
biofilnu emisiju. Ona uveava verovatnou za preivljavanje visokomolekularnih
tela, to je ili isti takav sluaj, ako hoete, ili ista takva nunost koja postoji u
prirodi stvari, kao ona koja je od vode nainila supstancu koja 'doprinosi ivotu'.
Ceo problem treba izokrenuti, postaviti na noge, i tada on glasi: zahvaljujui tome
to voda ima takva i takve osobine, kao i zahvaljujui tome to u Kosmosu postoji
zraenje koje stabilizuje biogenezu, ivot moe da nastaje i da se suprotstvalja
rastu entropije uspenije nego to bi se deavalo u protivnom sluaju..."
"abokreina!" vikali su. "abokreina!"
Bojao sam se da ne ponu ubrzo svi da skandiraju - u dvorani je ve vladala
atmosfera kao na bokserskom meu.
"abokreina? Vi znate bolje od mene da se nije uspelo u deifrovanju
takozvanog 'pisma' u celini, nego su deifrovani samo njegovi 'fragmenti' - i iz njih
je nastala abokreina. To znai da kao smisaona celina 'pismo' ne postoji, sem u
vaim predstavama, a abokreina je naprosto rezultat ekstrahovanja informacije
sadrane u neutrinskom zraenju, one s kojom se dalo neto uiniti. Kroz 'pukotinu
Bilo je to veoma veto, nema ta... ta lepa, logiki vrsta zgrada koju nam je
predstavio. Potom je usledila sledea porcija matematike: pokazao je kakve
osobine mora da ima 'pukotina svetova' da bi tano odgovarala, kao 'matrica', ba
onome mestu neutrinskog spektra na kome se nalazi emisija, koju smo mi nazvali
'zvezdanim kodom'. Bio je to veoma lep rad, pozvao se na teoriju rezonance, i
najzad je uspeo da unutar izvoda objasni ak i stalno ponavljanje signala: isto se
odnosilo i na mesto, na onaj radijant Malog Psa iz koga je stizalo tobonje 'pismo'.
Uzeh tada re i rekoh da je ba on stvar postavio na glavu, poto je uz 'pismo'
dogradio ceo Svemir, onakav kakav mu je odgovarao uz DATU energetiku signala
- i to obinom adaptacijom, odgovarajuim 'razmerima' te svoje 'pukotine', i ak je
tako preinaio geometriju toga ad hoc konstruisanog Kosmosa, da bi se pravac iz
koga signal nailazi pokazao sluajnim.
Lerni mi, smeei se, do izvesnog stepena dade za pravo. Ali dodade, da nije
njegove 'pukotine', naredni svetovi bi nastajali i nestajali bez koherencione veze,
svaki bi bio drugaiji, to jest mogao bi biti drugaiji, ili bi Kosmos mogao takoe
stalno ostati u bezenergetskoj fazi, fazi 'antisveta', i bio bi kraj svakog stvaranja,
kraj svih moguih svetova, ni nas ne bi bilo, ni zvezda nad nama, i niko ne bi
mogao lupati glavu nad onim to se Nije desilo... Ali ba se desilo. Monstruozna
sloenost 'pisma' objanjava se ovako: nakazna koncentracija 'agonije' ini da
nestajui svet, kao ovek duu, 'daje' svoju informaciju, ona podlee unitenju, ali zahvaljujui nama ve nepoznatim zakonima, jer fizika prestaje u toj kompresiji, u
raskomadavanju prostora - ta informacija se spaja s onim to jo traje: s
neutrinskim 'gustiem' u samoj 'pukotini'.
Belojn, koji je predsedavao, upita nas hoemo li odmah da ponemo diskusiju,
ili najpre da sasluamo i Sajnestera. Veinom glasova odluismo se za ovo drugo,
iz iste radoznalosti, razume se. Lernija sam pomalo poznavao, jer sam ga viao
kod Hajakave, ali o Sajnesteru ranije nisam ak ni uo. Bio je to onii mladi
krompirasta lica, to uostalom nema nikakvog znaaja.
On poe neobino slino Lerniju. Kosmos predstavlja pulsirajuu tvorevinu, s
nepromenljivim fazama plavih grenja, i crvenih oputanja. Svaka faza traje oko
trideset milijardi godina. U crvenoj fazi, fazi bekstva maglina, posle dovoljnog
razbeavanja materije i rashlaivanja planetoidnih tela, nastaje na njima ivot, koji
ponekad daje razumne oblike. Kad se oputanje zavri i kad Kosmos pone da se
konverguje prema svom centru, onda polako, u toj plavoj fazi, nastaju ogromne
temperature i sve tvre zraenje, koje unitava celu ivu materiju kakvom su
tokom nekoliko milijardi godina stigle da se prekriju planete. Naravno, u crvenoj
fazi, kao to je ova u kojoj smo mi uspeli da se rodimo, postoje civilizacije
razliitog stepena razvitka. Mora da postoje i one koje prednjae u tehnolokom
pogledu, koje su, zahvaljujui razvoju nauke, ukljuujui i kosmogoniju, svesne
sopstvene budunosti - i budunosti Kosmosa. Takve civilizacije, ili, radi
udobnosti recimo civilizacija, koja se nalazi u nekoj odreenoj maglini, zna, prema
tome, da e proces organizovanja proi kroz svoj vrhunac i da e tada poeti proces
sveunitenja u rastuoj ezi. Ako poseduje mnogo vie znanja nego mi, ona je
kadra u izvesnom stepenu takoe da predvidi dalji tok dogaaja - koji e ii posle
'plavog kraja sveta', a ako jo vie obogati svoje znanje, moi e na to budue
stanje da utie...
Tu se opet die izvesna buka: Sajnester je, ni manje ni vie, izlagao teoriju
upravljanja kosmogonijskim procesima!
Astrobiolog je, sledei Lernija, pretpostavljao da 'dvotaktni kosmiki motor'
nije potpuno odreen - jer naroito u fazi kompresije nastaju znatne neodreenosti
- putem promene raspada masa, neodreenosti u naelu sluajne, usled
promenljivog toka anihilacije, tako da kakva e se 'vrsta' Kosmosa razviti iz
narednoga gra, nije potpuno predvidljivo. Mi te tekoe poznajemo u naoj
minijaturnoj skali - jer ne umemo da predviamo, to jest ne umemo da izraunamo
tok turbulencionih procesa - takvih u kojima nastaju virovi (kao u vodi koja se
razbija o podvodne stene, na primer). Pojedini 'crveni Svemiri', dakle, koji nastaju
redom iz plavih, tako mogu jedni od drugih da se razlikuju, da bi danas realizovani
tip, na kome je mogu ivot, mogao predstavljati efemerid - stanje nepovratno, ili
takvo posle koga e uslediti duga serija samo mrtvih pulsacija.
Takav horoskop moe da ne odgovara ovoj visokoj civilizaciji koja se prihvata
pokuaja da promeni viziju venosti, zanavek samo mrtvaki usijane i leinski
rashlaivane - i to zahvaljujui odgovarajuim astroinenjerijskim manipulacijama.
Nekako pripremajui se za unitenje koje ju eka, ta civilizacija moe na
odgovarajui nain da 'isprogramira' zvezdu ili sistem zvezda, na bitan nain
modifikujui energetiku takvog sistema koji postaje neka vrsta za akciju spremnog
neutrinskog lasera, a u stvari - koji e takav laser postati tek u momentu kada
gravitacioni tenzori, parametri temperature, pritisak i tako dalje, prekorae izvesne
maksimalne vrednosti - kad nekako sama fizika datog Kosmosa pone da se rasipa
u ruevine! Tada e se ovo umirue sazvee, pod uticajem fenomena koji za njega
predstavljaju 'oslobodioca' nagomilane energije, u celini pretvoriti u jedan crni
neutrinski blesak, veoma precizno, veoma briljivo programiran! Kao najtvre i
najotpornije od svih zraenja, taj monotoni neutrinski talas bie ne samo posmrtno
zvono nestajue faze Kosmosa, nego e istovremeno postati protoplazma sledee
faze, poto e sauestvovati u nastanku novih elementarnih estica. Povrh toga,
direktiva 'otisnuta u zvezdi' obuhvata 'biofiliju' - poveanje izgleda za raanje
ivota.
Tako je dakle u ovoj razmahnutoj slici zvezdani kod postajao poruka koja je u
sferu naeg Kosmosa - poslata iz Kosmosa koji mu je prethodio. Poiljaoci, dakle,
nisu postojali - najmanje vie od trideset milijardi godina. Stvorili su 'poruku' tako
trajnu, da je preivela unitenje njihovog svemira, i ukljuivi se u proces sledeeg
stvaranja pokrenuli pojavu ivotne evolucije na planetama. Mi smo takoe bili
Njihova deca...
Duhovito je to bilo pomiljeno! 'Signal' uopte nije pismo, njegova
'ivotodajnost' ne predstavlja jednu 'stranu' koja bi bila u opoziciji prema 'sadrini'.
To smo se samo mi, zahvaljujui naim navikama, trudili da razdvojimo ono to se
ne da razdvojiti. Signal, ili tanije, uinski impuls, najpre poinje od takvog
'nastrojavanja' kosmike materije u njenom novom preporodu da bi nastale estice
sa osobinama koje bi sa stanovita ove civilizacije, razume se, bile poeljne - a
kada se ve pokrenu astrogeneza, i s njom planetogeneza, on se nekako 'ukljuuje u
akcije' drugaije, od samog poetka u impulsu prisutne strukturalne osobenosti, no
koje ranije jo nisu imale 'primaoce', a koje e poeti, tek tada, da ispoljavaju svoju
umenost - potpomaganja nastanka ivota. Poto je 'lake' poveati opte anse da
pretraju velike molekule, nego dirigovati i upravljati nastajanjem najelementarnijih
ciglica materije, mi smo taj prvi efekat otkrili kao zaseban, i 'bezsadrajan', dok
smo drugome, atomotvornom, pripisali naziv 'pisma'.
Nismo ga proitali, jer je to za nas, za nae znanje, za nau fiziku, hemiju, u
celini nemogue. Ali iz delia u impulsu sadranog uvrenog znanja, nainili
smo svoj recept - za abokreinu! Tako je, dakle, signal voenje, upravljanje, a ne
prisustva ili samo teorijske mogunosti neutrinskih organizama), jer nas ne upuuje
na 'druge Kosmose'.
Svi nisu dobro shvatili da to nije bilo samo paradiranje ingenioznou, jer je u
principu mogue predvideti i izraunati proizvoljni tip promene organske materije,
polazei od fizike i hemije, dok meutim, polazei od te iste fizike i hemije ne
moe da se izrauna ni predvidi kultura u kojoj neka stvorenja piu i itaju
'neutrinska pisma'. Ta druga pojava spada u drugi, vanfiziki red. Ako civilizacije
govore jedna drugoj raznim jezicima, a njihove razvojne razlike su i te kako velike,
onda e oni koji su 'manje ueni' u najboljem sluaju iz primljene poruke izvui
samo ono ili gotovo samo ono to je u njoj fiziko (ili prirodno, a to je svejedno).
Nita vie nee shvatiti. U stvari, pri dovoljnom rasponu kakav deli te dve
civilizacije, isti pojmovi, ako ak i funkcioniu u jednoj i drugoj kulturi, mogu da
imaju potpuno razliita znaenja.
Raspravljalo se izmeu ostalog da li eventualna 'civilizacija Poiljalaca', koja
postoji ili koje (po Sajnesteru) ve nema meu ivima, jeste racionalna. No
moemo li priznati da je racionalna civilizacija koja se brine za ono to e biti u
'narednom Kosmosu' posle 30 milijardi godina? Kakav mora biti, ak i za strano
bogatu civilizaciju troak plaen sudbinom ivih bia da bi ta civilizacija mogla
postati upravlja Velike Kosmogonije? to se uostalom odnosi i na 'ivotodajni
efekat'. Moe se priznati da je za njih to 'racionalno' - odnosno da nema
nepromenljivog smisla rei 'racionalnost' koji bi vaio za sve civilizacije.
Posle zavretka ovog savetovanja nas nekolicina okupili smo se kod Belojna i
do kasno u no raspravljali kako su Sajnester i Lerni, ako ak i nisu uspeli da nas
ubede, svakako ipak dolili ulja u vatru koja je poinjala da se gasi. Komentarisalo
se i ono to je izneo Rapaport. On je svoju tezu dopunio, podvukao, i iz toga je
ispala neverovatna slika gigantskih biosfera koje 'aljui emisiju u Kosmos' ne
znaju ta ine; to je bila nama nepoznata, dalja faza homeostaze, sjedinjenja
ivotnih procesa koji, stigavi do izvora atomske energije, silom promene materije
poinju po svojoj snazi da bivaju ravni suncima. Biofilija njihove 'neutrinske
sekrecije' postajala je upravo onakav efekat kakav je bila delatnost biljaka koje su
Zemljinu atmosferu ispunjavale kiseonikom, omoguavajui time ivot drugim
organizmima koji ne znaju za fotosintezu - jer i nama je trava sasvim nenamerno
dala ansu za nastanak! abokreina i itava 'informaciona' strana pisma pretvarali
rasprsla, nego i zato to sam u tom trenutku opipljivo osetio Njihovu veliinu.
Shvatio sam na emu moe da poiva i ta moe da bude civilizacija. Mislimo o
idealnoj ravnotei, o etikim vrednostima, o uzdizanju iznad vlastite slabosti kad
ujemo tu re i povezujemo je s onim to je u nama najbolje. Ali ona je pre svega
znanje koje iz sfere moguih potiskuje uravo takve situacije, za nas sveopte, kao
one kada se najbolje glave izmeu milijardi ljudi naginju nad izazivanjem sveopte
smrti, inei ono to ne ele, emu se protive, poto za njih nema drugog izlaza.
Takav izlaz nije samoubistvo - da li bismo ma i za dlaku promenili dalji tok radova,
nalet metalnih skakavaca s neba da smo se obojica ubili? Ako su predvideli takve
situacije, onda ne umem to da shvatim drugaije no samo tako da su ili nekada bili,
ili da su, ko zna, moda jo nama slini.
Zar nisam rekao na poetku ove knjige da samo sutinski zlo bie iz osnova zna
kakvu osvaja slobodu inei dobro? Pismo je bilo, poslato je, palo je na Zemlju,
pred nae noge, padalo je na nju u obliku neutrinske kie kad su jo mezozoiki
guteri svojim trbusima orali blatita karbonskih uma, kad je paleopitek, zvani
prometejskim, gloui kost zapazio u njoj prvu mougu. A abokreina? Ja u njoj
vidim naim neznanjem, ali i naim znanjem karikaturaino izukrtane, u
jednostranost razruenja iaene odlomke onoga to je 'pismo' samim svojim
odailjanjem davalo kao polaznu postavku. Ubeen sam da nije baena u mrak kao
kamen u vodu. Zamiljeno je kao glas iji e se eho vratiti - ako bude sasluan i
shvaen.
Nekako kao poboni proizvod pravog prijema trebalo je da bude povratni
signal, koji bi Poiljaoce obavestio o tome da je veza uspostavljena, istovremeno
dajui na znanje gde se to dogodilo. Mogu samo nejasno da naslutim mehanizam
koji je trebalo da to stvori. Energetska autonomija abokreine, ona njena
usmerenost na samu sebe - usmerenost nuklearnih reakcija koje niemu ne slue,
sem samome kontinuiranju stanja koje ju omoguava - predstavlja dokaz greke,
oznaku varke, poto u naem najdaljem potezu nismo doli do efekta isto onoliko
zagonetnog koliko i u drugim uslovima kadrog - da oslobodi, koncentrie i baci
natrag u prostor - impuls velike moi. Jeste, efekat Treksa, koji je otkrio Donald
Protero, posle pravilnog deifrovanja koda ostvario bi se kao povratni signal, kao
odgovor upuen Poiljaocima. To mi objanjava njegov fundamentalni mehanizam:
dejstva prebaenog najveom kosmikom brzinom, koje prenosi proizvoljno veliku
energiju na proizvoljno veliku udaljenost. Ta energija, jasna stvar, treba da poslui
kao prenoenje informacije, a ne kao prenoenje unitenja. Onaj oblik u kome nam
se Treks dao da ga upoznamo, bio je posledica deformacije kojoj je za vreme
sinteze podlegla informacija uvrena u neutrinskoj struji. Greka je proistekla iz
greke - nije moglo da bude drugaije. To je samo logino, ali ja se i dalje udim
njihovoj svestranosti koja je onemoguila ak i potencijalno pogubne posledice
greaka, pa i vie nego greaka, jer je to bio napor preduziman s predumiljajem,
napor koji je iao k tome da pokvareni instrument preokrene u ubojito oruje.
Metagalaksija je neizmerno rojilite psihozoika. Civilizacije, samo izvesnim
orijentacionim odstupanjem drugaije od nae, ali kao i naa neujedinjene, koje
srljaju kroz unutranje sukobe, koje troe svoje rezerve u bratoubilakim borbama,
tokom itavih milenijuma preduzimale su i stalno iznova preduzimaju pokuaj da
deifruju kod, isto kao i nae nesposobne; isto kao i mi pokuavaju da neobine
delie koji nastaju iz takvih napora, prerade u oruje - i isto kao mi, ni one u tome
ne uspevaju. Kada se u meni uvrstilo ubeenje da je upravo tako? Teko mi je da
kaem.
Samo najbliima, Ajvoru, Donaldu, rekao sam to, i pred konani odlazak iz
naselja rekao sam to svoje privatno miljenje i doktoru Rapaportu. Svi su oni, to
navodi na razmiljanje, najpre s radosnom satisfakcijom razumevanja prihvatali, a
poto bi porazmislili, govorili bi kako je ta misao - kao za svet koji nam je dat previe lepa celina koja se ispreda iz mojih nasluivanja. Moe biti. ta mi znamo
o civilizacijama 'boljim' od nae? Nita. Moda onda i ne vredi slikati takvu
panoramu na kojoj figuriramo negde ispod rama, kao sramota Galaksije ili kao
jedan od embriona zarobljenih u otegnutom poroajnom gru, ili najzad, da
upotrebim Rapaportovo poreenje - kao plod sasvim lep u zaetku, ve blizu toga
da se obesi o sopstvenu pupanu vrpcu. Onu koja je ogranak kulture, koja isisava
ivotne sokove znanja iz prirodnog leita.
Ne mogu da iznesem nikakve nepobitne dokaze koji bi svedoili u korist mog
ubeenja. Nemam ih. Oni nee ukazati u zvezdanom kodu, u njegovoj informaciji,
ni na ta to bi svedoilo o tome da je proizvedena za bia u bilo kom pogledu
bolja od nas. Moda sam samo, dosta dugo izjedan ponienjima, ne hotei, a ipak
idui pod komandu raznih Isterlenda i Inija, izmatao za sebe po slici i prilici
sopstvenih matarija - jedino meni dostupan pandan svetosti, mit o Blagovesti i
Otkrovenju koji sam - kao sukrivac - odbacio koliko zbog ignorancije, toliko i
zbog zle volje?
Ako oveku prestaje da bude vano da pokree atome i planete, svet postaje
naspram njega vrlo bespomoan, im ovek tada moe da ga sebi prikazuje onako
kako mu drago. Ko matom ratuje, u matu tone. A re je o tome da ona postane
prozor otvoren prema svetu. Tokom dve godine istraivali smo stvar - od kraja, u
rezultatima koji su padali na zemlju. Predlaem da ponemo od suprotne strane. Je
li mogue, ne zapavi u ludilo, pretpostaviti da nam se alje zagonetka, neka vrsta
testa za inteligenciju, neka vrsta arade poreklom iz Galaksije? Takvu taku
gledita smatram apsurdnom: tekoa testa nije bila ljuska koju je trebalo slomiti.
Poruka nije za sve: tako stvar vidim - i ne mogu drugaije. Najpre, nije namenjena
civilizacijama koje stoje nisko na lestvicama isto instrumentalnog razvoja, jer
jasno je da Sumerci ni Karolinzi ne bi uspeli ak ni da zapaze signal. No moe li se
ipak organienje primalakog kruga svesti samo na kriterijum isto tehnike
efikasnosti?
Pogledajmo iza sebe. Zatvoren u sobu bez prozora u bivem atomskom
poligonu nisam mogao prestati da mislim o tome kako veliku pustinju iza zidova,
zajedno sa tamnim svodom koje se nadnosi nad njom, i dalje, da celu Zemlju,
probija neprestano, iz asa u as, iz veka u vek i iz epohe u epohu beskonana reka
nevidljivih estica, iji tok nosi informaciju koja isto tako pada i na druge planete
sunanog sistema, i na druge takve sisteme, na druge galaksije, da je ta struja
poslata u nepoznato vreme iz nepoznatih ponora - i da tako odista jeste.
Nisam to znanje primao bez otpora - previe je bilo u zavadi sa svime na ta
sam navikao. Istovremeno sam video na poduhvat, poduhvat naunike grupe
koju diskretno nadzire drava iji sam ja graanin; opleteni mreom prislunih
aparata trebalo je da uspostavimo vezu s razumom koji stanuje u Kosmosu. U
stvari, bio je to ulog u globalno voenu igru, ula je u njen pul, u plejadu
bezbrojnih kriptona koji prepunjuju betonsku unutranjost Pentagona, i u nekoj
riznici, na nekoj polici, u jednom od registara, sa znamenjem tajnosti utisnutom na
dosjeu, jo jedan dogovoreni znak, znak operacije Master's Voice, kao ve u klici
unakaen ludilom pokuaj da se prikrije i zarobi ono to ve milionima godina
ispunjava eljust Univerzuma - da bi se istisnula, kao kotice iz limuna,
informacija snabdevena ubilakom vrednou.
Ako to nije bilo ludost, onda je nema nigde i nigde je ne moe biti. A potom Poiljalac je imao na umu neka bia, neke civilizacije, ali ne sve, pa ak ni sve
civilizacije tehnolokog kruga! Kakve civdizacije predstavljaju prave adresate? Ne
znam. Rei u samo: ako ova informacija po shvatanju Poiljalaca nije namenjena
nama, neemo je ni shvatiti. Imam veliko poverenje u Njih - jer ga nisu izdali.
Nije li sve ipak moglo biti samo serija sticaja okolnosti? Svakako. Zar nije
sluajno otkriven i sam neutrinski kod? Zar, dalje, on nije mogao sluajno nastati?
Nije li takoe samo sluajno to on oteava raspad velikih organskih estica,
sluajno se ponavlja, i najzad - da je samo sluajno iz njega nastao Gospodar
Muva? Sve to moe biti. Sluaj moe izazvati i takvu uskovitlanost talasa plime da
se posle njihovog povlaenja na glatkom pesku javi otisak bose stope.
Skepticizam je kao neprestano pojaavano, uveliavanje snage mikroskopa;
najpre otra slika najzad se rasplinjava, poto je nemogue videti krajnje stvari:
njihovo postojanje moe se samo izvesti putem zakljuaka. Uostalom, svet posle
zatvaranja Projekta ide dalje svojim putem. Moda izjava naunika, politiara i
uvenih starova o kosmikom razumu - prola je. abokreina je nala svoju
primenu, te tako budetski milioni nisu baeni u prazno, nad objavljenim kodom
moe sada da lupa glavu bilo koji od legiona manijaka koji su prethodno
pronalazili perpetuum mobile i trisekciju ugla, a potom, svako moe slobodno da
veruje u ono to mu se svia. Tim pre ako ta vera, kao moja, nema nikakvih
praktinih posledica. Jer mene nije satrla u prah. Isti sam kao i pre ulaza u
Projekat. Nita se nije promenilo.
Hou sada da ovu stvar zavrim napomenom o ljudima Projekta. Ve sam
pomenuo da moj prijatelj Donald nije vie iv. Postao je rtva statistike devijacije
serije elijskih promena: rak. Ajvor Belojn je ne samo profesor i rektor, nego i
ovek toliko zaposlen, da ak i ne zna koliko je srean. O doktoru Rapaportu nita
mi nije poznato. Pismo koje sam pre nekoliko godina uputio na adresu Institute for
Advanced Study - vratilo se. Dil ivi u Kanadi - ni on ni ja nemamo vremena za
prepisku.
Ali ta, u stvari, znae ove napomene? ta znam o tajnim strahovima, mislima i
nadama onih koji su mi bili drugovi tokom opisanog vremena? Nikad nisam umeo
da savladam distancu koja ljude razdvaja. ivotinja je prikovana za svoje Ovde i