Avanture kulture, kulturalni studiji u lokalnom kontekstu, ur.

Sanja Puljar
D'Alessio i Nenad Fanuko, Jesenski i Turk, 2013

Zapoeti priu oko kulturalnih studija, u jednom tekstu, predstavlja

donekle operativnu potekou. Naprosto je teko pristupiti temi iz jednog
kuta; mora ju se obujmiti, odjednom, s vie strana: objeruke. Oznaka
kulturalnih studija provlai se kroz hrvatski javni govor ve nekoliko
akademskih generacija. Kulturalni studiji vjerojatno nikome vie ne
predstavljaju toku magle. Ipak, neodredivost, odnosno svestranost
discipline u mnogima jo izaziva nelagodu kada govore o kulturalnim
studijima. Kako bi izbjegli nekakve nelagode, barem ove operativne, u
ovom uvodu, nadoveimo se na uvod Simona Duringa u njegovom
zborniku The Cultural Studies Reader. Ako emo najlake etiketirati
kulturalne studije, a u ovom ili onom trenutku i to je potrebno, rei emo
da se radi o disciplini koja konstantno tei pomaku, ieznuu,
razglobljenju svojih interesnih polja i metoda. Upravo stoga to se nalaze u
trajno aktivnoj interakciji s povijesnim uvjetima svoga nastanka, kulturalni
studiji uvijek iznova definiraju svoj autoritet i poloaj u odnosu na druge
discipline. U sluaju Hrvatske, to se posebno odnosi na poloaj unutar
akademskih okvira. Od poetaka kulturalni studiji u sebi nose jaku notu
okreta prema etnografskim nainima istraivanja, kojima rade odmak od
brzoplete oznaivosti epiteta jo jedne od ... disciplina.
S ovime na umu, jasno je, nismo ni poeli ocrtavati prostor kojega
kulturalni studiji zauzimaju. Obujmiti tu polimorfnu veliinu, oznaavalo bi
rad kojim se ovaj tekst nee baviti. Prije e objeruke prihvatiti jednu laku
zadau zadau itanja. Naime, poetkom ovoga tjedna doekali smo
zbornik koji je objelodanjen pred rijekom publikom. Nije to uinio sam.
Zbornik rijekog Odsjeka za kulturalne studije, Avanture kulture, kulturalni
studiji u lokalnom kontekstu, predstavili su njegovi urednici Sanja Puljar
D'Alessio i Nenad Fanuko.
Odmah kreui u sr stvari, urednici, zajedno s kolegama Odsjeka za
kulturologiju, Fakulteta za drutvene znanosti iz Ljubljane, Lukom
Zevnikom i Francom Trekom, na slubenom predstavljanju pozicioniraju
kulturalne studije izvan tradicionalnog okvira onoga to podrazumjevamo
terminom humanistikih znanosti. Kulturalni studiji od svojih poetaka u
Birminghamu do danas ostaju na razini eksperimenta i toolbox-a za
iskustvo svijeta. Na taj nain odbijaju definiciju, ali i posvemanju
instrumentalnost. Sudionici su pokuali kontekstualizirati ulogu kulturalnih
studija, za koje kau da najbolje ordiniraju u odnosu na neki problem, a
pritom bi se etnograf kulturalnih studija najvie trebao snalazi u lokalnom
kontekstu. Nije nuna pripadnost tom lokalnom kontekstu, ali je takav

setting najblagotvorniji za ono to su moderatori nazvali problemom,

odnosno, kompleksom koloniziranoga. Time podcrtavaju kako kulturalni
studiji epitet promatraa ivljene kulture nisu zasluili teoretiziranjem
nekakvih dislociranih sluajeva uvijek se naime promatra ono gorue,
blisko, lokalno ono to i sam etnograf ivi.
Osim odreenja pojma kulturalnih studija, istaknuto je, problem s
kojim se kritike discipline danas susreu je i svojevrsan nedostatak
materijala. U gramscijevskom smislu pojam organskog intelektualca je
nemogu bez organske baze. Problem se nalazi u iznalaenju kljunih
prostora i trenutaka jedne zajednice na koje se teoretiziranje moe
nasloniti. Blago pesimistino je zakljueno kako je brisanjem tradicionalnih
klasnih distinkcija takvoga materijala sve manje, ali izvjesno je da sam
zbornik Avanture Kulture govori drugaije; posebno ako se uzmu u obzir
dobro zastupljen materijal lokalnog konteksta. Stoga je potrebno ukratko
skicirati svaki od eseja, kako bismo mogli razumjeti sve implikacije o
kojima se govori.
NE MOGU MAKNUTI OVU ISPREKIDANU CRTU NAINIO SAM JE S TRI
ZVIJEZDICE, TO SE AUTOMATSKI PREBACILO U OVU GLUPOST! AKO NETKO
MOE, NEKA OVO MAKNE.
Uvodno urednici postavljaju problem brojane kvalitete sintagme
kulturalnih studija : cultural studies is ili cultural studies are. Potpuno
legitiman problem, jer ve tada daju do znanja kako e glavni interes
prvog dijela zbornika biti postavljanje kulturalnih studija u suodnos s
drugim znanostima i pozicioniranje ove discipline u polju proizvodnje
znanja. Nakon dogovora oko mnoine kulturalnih studija, urednici istiu
kako se zbornik bavi kulturalnim praksama lokalnog konteksta lokalnim
pojavama i procesima.
Prvi
dio
zbornika,
naslovljen
Teorija,
zapoinje
esejem
Sociogenesis, Fractality and Institutionalization: A Sociology of
Cultural Studies, Nenada Fanuka. U njemu se ocrtavaju prve potekoe
definiranja kulturalnih studija kao discipline. Opcije su otvorene: kulturalni
studiji se itaju kao mrea, pokret, ak i kao trans- ili anti- disciplinarna
disciplina. Stuart Hall ih naznauje kao diskurzivne formacije kritiki i
dekonstruktivistiki projekt, kojem je sociologija, sredinja znanstvena
disciplina prema Fanuku, prepustila kritiki forte jo '70-ih godina.
Okotavanjem teorija knjievnosti koje su u to doba bile tek
eksperimentalne, a epilog dobivaju u poststrukturalizmu, mjesto
kulturalnih studija opet dolazi pod povealo. Upravo zbog toga ih prije
svrstavamo u polje humanistikih znanosti nego drutvenih, poput
sociologije. Zbog svojih anti-disciplinarnih i autoreferencijalnih metoda,

kulturalne studije vie moemo smatrati naputkom za intervenciju u

kulturi, nego za njenu izravnu analizu.
O anti-disciplini govori i slijedei esej, Cultural Studies as a NonDiscipline: Producing Knowledge Without Problems, kojega je
napisala Sarah Czerny. Iako je autorica u uvodu svog eseja uz objanjenje
sintagme kulturalnih studija rije irritation napisala ak sedam puta na
isto toliko razliitih mjesta, nita vezano za ovaj esej nema takav uinak.
Vrlo prozraan tekst govori o poziciji kulturalnih studija, opet kao antidiscipline, ali i inter-discipline, gdje ih se smjeta u okvire proizvodnje
znanja zajedno s antropologijom i mikrobiologijom. Primjer je iznimno
domiljat jer se na jednostavan nain argumentira potencijal kulturalnih
studija kao mogue spone izmeu (inter-) raznih drugih disciplina. To bi i
bilo mogue, autorica zakljuuje pomalo cinino, kada bi pozicija
kulturalnih studija zauzela drugi stav, osim onog kritikog.
Esej Kultura kao emergentno svojstvo otjelovljene spoznaje, u
koautorstvu Sanje Puljar D'Alessio i Benedikta Peraka poslijednji je naslov
iz dijela Teorija. Ovdje autori naelno govore o kulturi kao emergentnom
svojstvu zbilje, upoljavajui pri tome vokabular kognitivne lingvistike.
Zbiljsku kulturu, predmet prouavanja kulturalnih studija, oblikuju kulturni
obrasci, isprepleteni s demografskim, ekonomskim, tehnolokim i
ekolokim varijablama. Na taj nain autori eseja jo jednom produbljuju
nesvodivost sintagme kulturalnih studija na pojedinano disciplinarno
polje, produujui ono o emu govori i Czerny kulturne kategorije poput
socijalnog identiteta prije utjelovljenja moraju proi cijeli niz povezanih
polja proizvodnje znaenja, pri emu dolazi do interakcija spoznaje i
kulture te kauzalnih uinaka kulture kao emergentne pojave.
Razlog izdvajanja drugog dijela zbornika, naslovljenog Memorija,
od cjeline treeg dijela, Prakse, nije jasan. Esej The Practice of
Remembrance: Between Present Continuous and Future in the
Past Nikole Petkovia, i esej Croatia's (New) Commemorative Culture
and Politics of the Past Vjerana Pavlakovia, metodoloki nimalo ne
odstupaju od etnografije eseja iz treeg dijela zbornika. Tematski materijal
je takoer slian. Petkovi u svom eseju dobro registrira zanimljiva mjesta
sjeanja Mostarskog Bruce Leeja, Banatskog Boba Marleya, bakarski
spomenik dragovoljcima Domovinskog rata, te spomenik Mili Budaku. Ova
mjesta sjeanja su mjesta katarze, kae autor; ona otvaraju potencijal
radikalne otvorenosti drutva, kao to omoguuju snanu konfrontaciju
istog drutva s traumama sjeanja na dogaaje koje reprezentiraju. Esej V.
Pavlakovia unutar slinih tematskih okvira takoer problematizira
postojanje spomenika, komemoracijske kulture i politike sjeanja u novijoj
hrvatskoj povijesti.

Trei dio zbornika, naslovljen Praksa, otvara Boris Rui esejem

Filmska i televizijska slika: od analogne simulacije vjenosti do
digitalne stvarnosti trenutka. Rui ovim preglednim radom podastire
selektivni prikaz povijesti filmske slike, a kasnije i svojevrsan vlastiti
ontoloki zakljuak na temu. Autor vjeto klizi kroz filmografski materijal o
kojem govori, pritom upoljavajui ono to bismo
mogli oznaiti
semiotikom filmske i televizijske slike. Zadravajui se najvie na izvrsnom
primjeru filma Videogrami jedne revolucije, Haruna Farockog i Andreija
Ujice, Rui dekonstruira primjer kompilacijskog filma provlaei taj i ostali
filmski materijal kroz teoriju McLuhana, Baudrillarda, Virilia, Manovicha, i
drugih. Ipak, primjetan je nedostatak reference na noviju, a prvenstveno
lokalnu filmsku proizvodnju.
Esej Diane Grguri i Alide Lenjakovi O identitetu iz perspektive
popularne glazbe, s druge strane, za organski materijal uzima poprilino
ivu materiju izvaenu iz lokalnog konteksta. Analizirajui poziciju i ulogu
lokalnog festivala popularne glazbe, MIK-a, autorice propituju autentinost
festivalske glazbe kao lokalnog fenomena, ine semanalizu tekstualnog
materijala glazbe, kao i konstrukcije rodnih identiteta unutar istih. Iako je u
eseju dobro uinjena teorijska nadgradnja nad precizno uoenim
primjerom lokalne kulture, rad na neki nain vrvi opim mjestima u kojima
autorice donekle apstrahiraju, ne upoljavajui dovoljno referentnu
blibliografiju koja bi stajala iza opisanog materijala.
Za dobru kvalitativu analizu medijske reprezentacije lokalne kulture
treba proitati esej Hajrudina Hromadia, ir po (rijekome) Korzu:
analiza medijske konstrukcije socijalne realnosti na primjeru
novinske fotografije. Autor kroz primjer rijekog Korza uvodi u esej
klasine teorijske toponime sociologije grada. Etnografsko istraivanje se
koncentrira na prikaz i analizu novinske fotografije u lokalnoj dnevnoj
tiskovini, uslijed eka dolazi i autorova kritika fotografije kao medijskog
teksta, ali i novinarskog diskurza. Doslijedna argumentacija dolazi u paru s
prozranim stilom kojeg autor postie i diskretnim cinizmom, dajui eseju i
tanki film osobnog komentara.
Katarina Peovi Vukovi esejem Novomedijski znak i njegova
recepcija. Dva novomedijska oka definitivno potvruje pravac
zbornika prema lokalnim temama. Kao etnografski materijal uzima naoko
trivijalane primjere: lani intervju hrvatskog premijera u jednom
nacionalnom dnevnom glasilu, i situaciju curenja eksplicitnog videouratka
jedne poznate estradne linosti u javnu sferu Interneta. No autorica ubrzo
u trivijalnostima tema uvia simptomatina iskliznua koja se dogaaju u
hrvatskom javno-politikom prostoru u odnosu na fenomen novih medija, a
novomedijski tekst ita kroz poststrukturalistiku optiku dajui svoju

dijagnozu: virtualni prostor postaje mjestom pregovora o znaenjima

politikih identiteta, a kultura Mree danas je polje borbe, pregovora,
dogovora oko standarda koji definiraju strukturu medija.
Temom moda i najoriginalniji esej zbirke donosi Iva uri;
Prirunici za samopomo tekst i kontekst (samo)pomoi. Ovdje
autorica dobro detektira neistraeno polje u hrvatskoj publicistikoj
produkciji fenomen self-help prirunika. Kritika autorice ide i prema
akademskoj zajednici koja je uvelike zanemarila locirati i istraiti fenomen
prirunika za samopomo. Autorica analizira prirunike kao praksu novije
knjievne proizvodnje i jedan od simptoma suvremenog stanja, najvie
baratajui primjerima lokalne scene. uri u prirunicima za samopomo
prepoznaje uobiajena mjesta kulturalne teorije: legitimaciju, identitet,
autobiografiju, hegemoniju, poziciju autora, ali i rjee upoljenu sintagmu
knjievnog transfera. Cjelokupnu priu vrlo skladno argumentira
prvenstveno se zaustavljajui na primjeru izdanja Tkanje ivota, Mirjane
Krizmani. Prirunike za samopomo, zakljuno e uri, zatiemo u
svojstvu aktivnog drutvenog agitatora usmjerenog na pojedinano
djelovanje.
Poslijednji esej zbornika, Urbana politika: teorijski znaaj i
politike mogunosti, donosi Olgica Klepa. Rad s pravom stoji na
zaelju jer, uz zavidan broj bibliografskih jedinica, zaokruuje priu oko
neodredivosti kulturalnih studija u polju humanistikih znanosti; koliko
zaokruuje, toliko istu priu i nastavlja, produbljuje. Kreui se poljem
urbane sociologije, Klepa takoer izbjegava konkretizaciju problema na
lokalne teme (to esej nepravedno svrstava pod cjelinom Praksa,
obiljeenog etno-metodolokim nastojanjima problematizacije
lokalnih
tema), ali zato temu lokalnosti podcrtava smjetajui je u kontekst stanja
globalizacije, deindustralizacije, paradigme transnacionalnog, i radikalne
modernosti urbane politike. Za kraj zbornika urednici su odabrali gust, ali
zato sveobuhvatan tekst.
Zbornik Avanture kulture treba itati i kao zbir radova na temu
kritike teorije, odnosno (anti-) discipline kulturalnih studija, ali i kao zbir
teorijskih i idejnih mogunosti. Mnogi e bez prava reagirati kako su
discipline poput kulturalnih studija, ali i kritike teorije openito, neto
nalik na bespua, bez prave sinteze i bez puta na koji je itatelj naviknut.
Ali upravo na to Avanture kulture cijelim svojim korpusom ukazuju:
nesvodivost kulturalnih studija na nekakav jedinstven model, ili jo gore
recepturu. Ovaj zbornik se ita otvoreno, prepoznajui toke
autoreferencijalnosti u njemu, itatelj e lako upariti dva eseja i itati ih
paralelno, ili jedan nasuprot drugome. Vjetrometina ideja koju autori

otvaraju moe jedino podsjetiti na potencijalnosti koje otvaraju upravo

zvijezde teorije na koje se u svojim esejima autori referiraju.
Ostaje nejasno tek nekoliko toaka. Prva koja pada na pamet
zaobilazak novije domae knjievne proizvodnje, i uope zaobilazak polja
knjievnosti unutar zbornika. Iako se esej Ive uri najavljuje kao rad koji
problematizira knjievnu proizvodnju, nekako ostaje osjeaj da se tema
knjievnosti kroz zbornik mogla bolje provui. Zasigurno kritiki kapaciteti
veine autora i nadilaze potrebe dijagnoze recimo, Jergovia, Drakuli, ili
Tomia. Nadalje, veinom je slabo pojanjen kontekst nastanka radova:
eventualno godite ili sveobuhvatnija cjelina u kojoj su eseji nastali bi
razjasnili neke nedoumice. itatelj koji je sluajno naiao na zbornik e
vjerojatno tee shvatiti zato autori nisu inzistirali da svi eseji u zborniku
budu pisani hrvatskim jezikom, pogotovo kada su svi autori eseja
pripadnici hrvatskog govornog podruja. Pored toga, poznavajui
profesionalni interesni opseg pojedinih autora, ostaje nejasnim zato
urednici u zbornik nisu uvrstili teme poput rodnih i spolnih identiteta
goruih tema lokalne svakodnevice, umjesto to su na djelovima nezgodno
neke teme preklopili.
Ovaj zbornik se nadaje kao vana toka s koje je mogue
promiljanje smjera izdavake
proizvodnje, barem to se rijekih
kulturalnih studija tie. Njime urednici i autori zapoinju nove teme na koje
se i sami unutar svojih radova pozivaju. Kao to se da zakljuiti, Avanture
kulture predstavljaju vanu toku pisanoga traga, po svemu jedinstvenu u
hrvatskoj izdavakoj ponudi. Kulturalni studiji, ionako slabo zastupljeni na
policama hrvatskih knjiara, ovim zbornikom definitivno ine pomak prema
ozbiljnijem ustolienju unutar domaeg akademskog okvira. Autori se
pokazuju kvalitetnim itateljima lokalne stvarnosti u kojoj ive i djeluju, to
cijelom eksperimentu lokalnih kulturalnih studija daje notu ozbiljnosti u
javnom diskursu. Avanture kulture, podcrtajmo, trebalo bi rado uzeti u
ruke itateljstvo koje eli proitati kvalitetno tivo, ono koje e objasniti
pokoju kulturalnu slijepu pjegu. Slijepih pjega unutar kulture koja se
ponekad dii vlastitim neznanjem zasigurno ima mnogo, a kulturalni studiji
stoga mogu biti zadovoljni to za razliku od mnogih drugih disciplina imaju
adekvatan toolbox, pa i u vidu ovoga zbornika, za prepoznavanje takve
kulturalne stvarnosti.

Josip Mlaan, josip56@gmail.com