Teorije znanosti o odgoju

Eckard Knig, Peter Zedler

Postoje etiri glavne teorije znanosti o odgoju:

1. Znanost o odgoju kao normativna disciplina (u skripti str. 2-3)
2. Znanost o odgoju kao empirijska znanost o ponaanju (u skripti str. 4-7)
3. Znanost o odgoju kao hermeneutika disciplina (u skripti str. 8-12)
4. Znanost o odgoju na osnovu teorije sustava (u skripti str. 13-14)

1. ZNANOST O ODGOJU KAO NORMATIVNA DISCIPLINA

Predstavnici:
Johann Friedrich HERBART
- Tuiscon ZILLER
- Karl Volkmar STOY
- Friedrich Wilhelm DORPFELD
- Wilhelm REIN
Glavne teze:
1. Polaznu toku za pedagoku znanost tvori injenica da postoje razliite
koncepcije odgoja (Roussov "prirodni" pristup, Lockeov drutveni cilj odgoja)
2. Zadaa pedagogije je pruiti znanstveno obrazloenje praktinog odgojnog
djelovanja.
3. Znanstveno obrazloiti znai svesti praksu na pouzdana naela (polazne
toke, principe)
4. Pri utvrivanju naela Herbart se slui filozofijom, a pri odreivanju metoda
slui se psihologijom.
5. Filozofija, prema Herbartu, postavlja temeljne norme i vrijednosti za ljudsko
djelovanje, koji su osnovica za postavljanje odgojnih ciljeva. Zato kaemo da
je po Herbartu pedagogija normativna disciplina koja odreuje naela
odgojnog djelovanja. To su (Opa praktina filozofija iz 1808.):
a. ideja unutarnje slobode (sloboda odluivanja)
b. ideja savrenstva (svaki ovjek se razvija s ciljem postizanja
savrenstva)
c. ideja dobrote
d. ideja prava
e. ideja prikladnosti
6. Psihologija pokazuje putove, mjere i zapreke u ostvarivanju odgojnih ciljeva.
Psihologija objanjava proces spoznaje, to olakava strukturiranje nastavnog
procesa:
a. opaanje (stupanj jasnoe)
b. usporeivanje (stupanj povezivanja)
c. apstrahiranje, stvaranje pojmova (stupanj sustava)
d. primjena poznatih pojmova na nove predmete (stupanj metode)
etiri Herbartova stupnja, Rein je dopunio, te se prema njemu nastavni proces
odvija:
1. priprema s ciljem uvoenja uenika u temu
2. prikaz novoga (zornost)
3. povezivanje novih sa starim predodbama (asocijacija)
4. saimanje s ciljem tvorbe apstraktnih pojmova (sustav)
5. primjena nauenog na praktina pitanja (metodika).

GEORG KERSCHENSTEINER: pokuaj aksiologijskog utemeljenja pedagogije. Ideju

odgoja poistovjeuje s temeljnim bezuvjetnim, bezvremenskim, duhovnim
vrijednostima:
- istinitost
- ljepota
- svetost i
- udorednost
Marian HEITGER i Karl Heinz DICKOPP do vrhovnih naela pedagogije dolaze "iz
transcendentalne svijesti". To su: ovjenost, razum i osobni identitet.
Walter TROGER traei apsolutni poetak (sama potvrda ivota) izvodi vrednote:
tolerancija, ljubav, sloboda, pravednost, istinitost iz ega izvodi konkretne odgojne
ciljeve: uenje suradnje, solidarnosti, nenasilnosti, izbjegavanje frustracija,
agresivnosti itd.
Ludwig KERSTIENS istie vanost razvoja humanosti, kroz razne norme, kao npr.
odgoj savjesti.
Kako se od postavljenih temeljnih normi dolazi do konkretnih preporuka za
pedagoko djelovanje?
1. Putem dedukcije
Iz nadreenog odgojnog cilja deduciramo konkretne smjernice. Tu se
pojavljuje problem: konkretizacija normi ovisi o pojedinanom shvaanju
pojma koji se koristi. Stoga e osobe razliitih shvaanja vrijednosti izvesti
drugaije konkretne norme. Smjernice izvedene na ovaj nain ne mogu se
primijeniti u svim situacijama. to sa situacijama u kojima one ne vae?
2. Na temelju postavljenih ciljeva
Vrhovna naela se definiraju kao odgojni ciljevi. Potom se trae sredstva
kojima se mogu postii ti ciljevi. Ako su empirijska istraivanja potvrdila vezu o
djelovanju neke metode u odnosu na cilj, tada se mogu koristiti te metode. Ali i
tu se postavlja pitanje: vrijede li odgovarajue empirijske spoznaje za sve
pedagoke situacije?
Zbog ovih se problema preporua donositi odluke o prikladnim sredstvima u
konkretnim situacijama uz uvaavanje pojedinanih situacijskih imbenika (odgajatelj
treba posjedovati "pedagoki takt"). I tu ostaju problemi moemo li na ovakav nain
znanstveno usmjeravati odgojne postupke? Kako moemo provjeriti je li izbor
odreenog sredstva bio primjeren za tu situaciju?

2. ZNANOST O ODGOJU KAO EMPIRIJSKA ZNANOST O

PONAANJU

Pokuaj da se pedagogija zasnuje po modelu prirodnih znanosti.

Prvi je to zapoeo Ernst Christian TRAPP, a potom Enst MEUMANN i Wilhelm
August LAY (eksperimentalna pedagogija), iji su nasljednici Aloys FISCHER, Peter
PETERSEN i Rudolf LOCHNER.
Zajednika osobina pedagoga ovog pravca je kritiki odnos prema normativnoj
pedagogiji. Oni zahtijevaju empirijsku potvrdu teza. Po njima:
1. Osnovu odgojne znanosti tvore "pedagoke injenice".
2. Do spoznaje injenica dolazimo opaanjem ili eksperimentom, a ne sluajnim
iskustvima.
3. Na temelju pojedinanih opaanja donose se zakljuci o opim zakonima
(naelo indukcije)
4. U konanici, eksperimentalna pedagogija postaje normativna disciplina koja
prua smjernice za praktino djelovanje. Tako smatraju Lay i Meumann, ali s
njima se ne slae Lochner koji smatra da moemo samo izrei ono to se
dogaa, ali ne i ono to bi se moglo dogoditi.
Temeljne istraivake metode su PROMATRANJE i EKSPERIMENT.
(Eksperiment je promatranje neke pojave koja se provodi u pojednostavljenim
uvjetima)
Iz toga izlazi, da je zadaa odgojne znanosti opaanje ponaanja u pedagokim
situacijama. Po Layu i Meumannu, sigurnu spoznaju moemo dosei samo ako
koristimo prokuane metode prirodnih znanosti.
Za razliku od Laya i Meumana koji su provodili eksperimente u laboratoriju, Else i
Peter PETERSEN razvili su model terenskog istraivanja: promatranje pedagokih
situacija odvija se u realnim nastavnim situacijama.
Empirijska znanost o odgoju temeljila se na pretpostavkama da postoje objektivne
injenice koje je mogue spoznati putem promatranja i eksperimenta, te pretpostavka
da se analogno prirodnim znanostima mogu iz pojedinanih opaanja postaviti iskazi
o opevaeim zakonitostima.

2.1. ZNANOST O ODGOJU U SKLOPU KRITIKOG RACIONALIZMA

Tijekom 30-tih godina 20. stoljea, kritiki racionalizam doveo je do promjene ope
teorije empirijskih znanosti.
Predstavnici: Karl. R. POPPER i Hans ALBERT.
Popper je ukazao na "problem indukcije": nemogue je iz pojedinanih zapaanja
izvesti opevaee zakonitosti. Ako opazimo 10 bijelih labudova, to nam ne daje za
pravo da zakljuimo da su svi labudovi bijeli. Zato ope iskaze "svi labudovi su bijeli",
shvaamo kao hipoteze koje kritiki provjeravamo. Postupak provjeravanja je
deduktivan. Ako i nakon strogih ispitivanja ne uspijemo opovrgnuti takve teorije,
prihvaamo ih (kaemo da se potvruju u praksi), sve dok sustav odolijeva daljnjim
provjerama (sve dok se ne dokae drugaije).
Zadatak je empirijske znanosti, u sklopu kritikog racionalizma, da daje objanjenja,
predvianja i tehnoloke upute za praktino djelovanje. Ta objanjenja, predvianja i
teholoke upute odvijaju se uvijek po istoj shemi, koju su razradili Hempel i
Oppenheim zbog ega se naziva H-O shema:

iskazi zakonitosti
sporedni uvjeti
explanandum
(singularni iskazi)

Objanjenje:
to je uzrok?
trai se
trai se
zadan

Predvianje: kakve
su posljedice?
trai se
zadan

trai
se

zadan kao cilj

70-tih godina dolazi do recepcije kritikog racionalizma, to je najuoljivije kod

Wolfganga BREZINKE, istaknutog pedagokog praktiara. Kao i ostali pobornici
empirijskih znanosti, zamjera normativnoj pedagogiji nedostatak znanstvene
utemeljenosti, definira znanost o odgoju kao sustav opih iskaza o odgojnoj
stvarnosti, za koje smatra da se mogu koristiti u praksi kao predvianja i tehnoloki
naputci za praktino djelovanje. Zahtijeva da iskazi znanosti o odgoju budu
vrijednosno neutralni i uspostavlja "praktinu pedagogiju" koju ne smatra znanou,
ve sustavom preporuka za praktino djelovanje.
Predstavnici ovog smjera 80-tih godina zadravaju za polaznu toku naelo kritikog
provjeravanja. Uvodi se provjeravanje hipoteza u smislu da procjenjujemo kolika je
vjerojatnost da sluajno dobijemo rezultat koji odstupa od norme. H-O shema se
stoga proiruje i na iskaze vjerojatnosti. Iskazi vjerojatnosti ne moraju sadravati
bezuvjetno tona objanjenja, predvianja i naputke. Uvoenje ovih promjena ujedno
je i pokazalo da je kritiki racionalizam neprikladna teorija za istraivaku praksu.

2.2. BIHEVIORISTIKA ZNANOST O ODGOJU

ISTRAIVAKA METODOLOGIJA bihevioristike znanosti (empirijske) o odgoju
izgleda ovako (klasian primjer su istraivanja Alberta BANDURE):
1. Tvorba hipoteza
Svaka hipoteza ima zavisnu i nezavisnu varijablu.
Zavisna varijabla je ona vrijednost za koju pretpostavljamo da e se mijenjati
ovisno o drugim varijablama.
Nezavisna varijabla je ona vrijednost koja se mijenja neovisno o zavisnim
varijablama.
Uobiajeno je postavljanje 0-hipoteze, koja pretpostavlja da nema uzrone
povezanosti izmeu zadanih varijabli.
2. Operacionalizacija nezavisnih i zavisnih varijabli
Operacionalizacija je prevoenje pojmova u vidljive oblike ponaanja (npr.
potrebno je odrediti to podrazumijeva "agresivno ponaanje": udariti nekoga,
vrijeati) Operacionalizacija se moe napraviti uz pomo promatranja ili
anketnog ispitivanja.
3. Kvantifikacija
Kvantificiranje jest postupak pridruivanja mjernih veliina pojedinim
opaanjima. Pri tome koristimo: nominalne ljestvice, ordinalne ljestvice,
intervalne i ljestvice proporcija ili razmjera.
4. Utvrivanje uzorka
Utvrivanje osnovnog skupa, uzorka osoba, uzorka ponaanja, koristei
postupke za utvrivanje reprezentativnih uzoraka: obini sluajni uzorak,
stratificirani, cluster ili kvotni uzorak.
5. Utvrivanje istraivakog uzorka
Transverzalno istraivanje, longitudinalno, eksperimentalno (pokusna i
kontrolna skupina)
6. Provedba predtestiranja
Cjeloviti model istraivanja se najprije iskuava na maloj skupini.
7. Provedba ispitivanja
8. Obrada podataka
- kodiranje podataka
- deskriptivna obrada (izraunavanje postotaka, srednjih vrijednosti,
mjera disperzije)
- interferencijsko-statistika obrada (istraivanje meusobnih veza
izmeu varijabli)

Osnovna naela bihevioristike znanosti o odgoju:

- Predmet odgoja su vidljive manifestacije ponaanja
- Ponaanje se objanjava pomou opevaeih iskaza zakonitosti
- Na osnovu takvih opih iskaza zakonitosti oblikuju se tehnoloki naputci
za praksu.
Po bihevioristima, odgoj je primjena tehnolokog znanja s ciljem promjene ponaanja
odgajanika. Predmet prakse je vidljivo ponaanje odgajanika (a ne njihovi unutarnji
stavovi). Cilj odgoja je stjecanje strune kvalifikacije.
Pokuaj primjene empirijske znanja na svakodnevne situacije u pedagokoj praksi
vidljiv je kod THORNDIKEA i SKINNERA (teorija uenja operantno uvjetovanje,
potkrepljivanje odreene vrste ponaanja).
Postupak pedagoke modifikacije ponaanja:
1. promatranjem utvrditi odreenu vrstu ponaanje (koristei operacionalizaciju,
kvantificiranje i uzorak)
2. izvriti operacionalizaciju cilja (promjena odreene vrste ponaanja: gaenje
ili izazivanje)
3. izbor prikladnog potkrepljivaa (materijalni igrake, slatkii; potkrepljivanje
aktivnou odlazak na izlet, koncert; socijalni pohvala, obraanje
pozornosti; token-potkrepljivai koji se utvruju prema unaprijed utvrenom
dogovoru)
4. planiranje potkrepljivanja
5. provedba
6. kontrola uspjeha (promatranjem)
Uvjebavanje ponaanja je postupak koji se esto koristi a podruju obrazovanja
odraslih za vrijeme strunog usavravanja. Cilj je usvajanje novog obrasca
ponaanja (promjena navika). Teajevi za roditelje, teajevi za uvjebavanje
komunikacije, management, uvjebavanje prodaje i sl. Postupak se izvodi ovim
redoslijedom:
1.
2.
3.
4.

utvrivanje i operacionalizacija cilja uenja

provedba predtestiranja
provedba jedinice uvjebavanja
provjera uspjeha uenja

3. ZNANOST O ODGOJU KAO HERMENEUTIKA

DISCIPLINA
Unutar ove znanosti izdvajamo pet pravaca:
1. Diltheyeva hermeneutika
2. duhovnoznanstvena pedagogija
3. kritika teorija
4. simboliki interakcionizam i etnometodologija
5. kvalitativna istraivanja

3.1. DILTHEYEVA HERMENEUTIKA

Wilhelm DILTHEY je utemeljitelj hermeneutike. On je smatrao da metode prirodnih
znanosti nisu prihvatljive za duhovne znanosti, te da im je stoga potrebno vlastito
znanstveno-teorijsko utemeljenje. Metode prirodnih znanosti, smatra Dilthey, gube iz
vida ono to je za ljudski ivot najvanije: ljudske doivljaje, smisao ivota.
Primjer: djeju igru pomou prirodnih metoda moemo izmjeriti: njeno trajanje, s im
se i koliko esto dijete igra. Ali ne moemo izmjeriti ono to dijete doivljava za
vrijeme igre: osjeaj veselja, radoznalost, a to za dijete ima znaenje koje u
znatnoj mjeri utjee na djeje postupke.
Cilj duhovnih znanosti je razumijevanje unutarnjih stanja. Na temelju vanjskih
znakova, spoznati nutrinu, iz ponaanja djeteta dokuiti njegove misli i namjere. To je
poput shvaanja smisla nekog teksta. Razumijevanje Dilthey opisuje kao
"pronalaenje svoga JA u tuem TI".
Metoda koja osigurava razumijevanje naziva se "hermeneutiki krug", koja se razvila
u radu na tumaenju tekstova:
Na razumijevanje odlomaka u nekom tekstu prvo djeluje nae
predznanje o pojmovima koji se koriste u tekstu. Na osnovu
razumijevanja tih odlomaka, preciznije odreujemo znaenje
pojmova o kojima smo imali osnovno predznanje i na taj nain
ispravljamo
prvotno
predznanje. Na
osnovu
novog
razumijevanja pojmova, cjelokupan tekst razumijevamo bolje,
na drugaiji nain. Time nastaje krug razumijevanja izmeu
predznanja i razumijevanja teksta.
Taj hermeneutiki krug ne predstavlja metodu u pravom smislu rijei, jer nam ne
kazuje kada je pripisano znaenje ispravno i koliko takvih koraka je potrebno da bi se
znaenje shvatilo.
Primjeri hermeneutikih iskaza: "Igra nalazi svoje zadovoljenje u samoj djelatnosti.
Duevni ivot djeteta izraava se u igri i mati." Do ovakvih zakljuaka se moe doi
samo tumaenjem cjelokupnog sklopa ponaanja.
8

Diltheyeve glavne teze:

1. Ne postoje openito vaei ciljevi odgoja koji bi vrijedili za sva vremena.
Odgojni ciljevi su povijesno i drutveno uvjetovani.
2. Prvenstvena zadaa pedagogije je razumijevanje odgojne stvarnosti,
postavljanje pitanja o znaenju, smislu pojedinih radnji.
3. Na osnovu razumijevanja odgojne stvarnosti mogue je izvesti norme
specifine situacije, koje vrijede samo za dotinu situaciju (npr. Odgajatelj ne
smije ograniavati slobodu u djejoj igri.). Zadaa pedagogije kao znanosti je i
utvrivanje naela prema kojima se odvija proces usavravanja u razvitku
djeteta.

3.2. DUHOVNOZNANSTVENA PEDAGOGIJA

Predstavnici: Hermann NOHL, Eduard SPRANGER, Wilhelm FLITNER, Erich
WENIGER, Teodor LITT.
Polazna toka duhovnoznanstvene pedagogije je konkretna, pojedinana pedagoka
situacija (takozvana odgojna stvarnost), koja se promatra kao smislena cjelina. To
znai da se osobe promatraju kao djelatni subjekti koji svojoj situaciji pridaju
odreeno znaenje i djeluju na osnovu tog znaenja. A zadaa pedagogije je
spoznati znaenje te odgojne stvarnosti. Da bi ispravno protumaili neku odgojnu
stvarnost moramo ju promatrati u povijesnom kontekstu:
- kao povijest drutva u kojem se oblikuju odreena shvaanja
- kao osobna povijest pojedinca.
Na osnovu takvog promatranja odgojne stvarnosti moemo postaviti obrazovne
ideale, trenutno vaee obrazovne ciljeve.
Istraivaku metodologiju hermeneutike moemo nazvati "sudjelujue promatranje",
koje se sastoji od 4 koraka:
1. promatranje konkretne situacije
2. posezanje za vlastitim iskustvima
3. posezanje za zajednikim iskustvima
4. uvaavanje povijesnog razvitka
Za predstavnike duhovnoznanstvene pedagogije, ciljevi odgoja su slijedei:
1. Cilj odgoja je obrazovanje, a ne stjecanje strune kvalifikacije. Pod
obrazovanjem podrazumijeva stjecanje temeljnih znanja, sposobnosti i
stavova koji su prijeko potrebni za ivot pojedinca unutar odreenog kulturnog
prostora.
2. Obrazovni ciljevi nisu ope vaei, ve su povijesno uvjetovani, odreeni
drutvenim i osobnim imbenicima (ne postoje ope vaee norme)

Individualna psihologija (Alfred ADLER i Rudolf DREIKURS) takoer polazi od

pretpostavke da ljudsko djelovanje ima znaenje, odnosno da se iza svakog oblika
ponaanja krije neki cilj.
60-tih godina na izobrazbu nastavnika snano je utjecala "didaktika analiza"
Wolfganga KLAFKIJA, postupak pripreme i analize nastavnog procesa. Teme i
nastavni sadraji promatraju se u okviru odreene kulture, s procjenom koje
znaenje imaju za dijete, te koje znaenje imaju za budunost djeteta kao odrasle
osobe. Pri tome je razradio metodiku analizu i metodiku obradu pojedinih
nastavnih sadraja.

3.3. KRITIKA TEORIJA I KRITIKA ZNANOST O ODGOJU

Predstavnici: Karl MARX, Max HORKHEIMER, Theodor W. ADORNO, Jurgen
HABERMAS
Kritika teorija je teza da je znanost dio drutvenog rada koji izravno utjee na
drutvene odnose. Kritika teorija nastoji drutvene injenice objasniti iz drutvenog
konteksta njihovog nastajanja. To nazivaju "objektivno razumijevanje smisla". Kritika
znanost o drutvu treba objasniti proces nastanka drutvene patologije i na taj nain
pridonijeti njenom ukidanju.
60-tih godina neki su pedagozi pokuali primijeniti kritiku teoriju na odgoj.
Najpoznatiji su: Klaus MOLLENHAUER, Herwig BLANKERTZ, Wolfgang KLAFKI,
Herman GIESECKE i Wolfgang LEMPERT.
Kritika znanost o odgoju okree se protiv bihevioristike i duhovnoznanstvene
pedagogije. Ona kritizira postojee oblike drutvenog odgoja. kola je, po njima,
aparat vlasti, a cilj odgoja je emancipacija, a pod emancipacijom se podrazumijeva
"oslobaanje za zrelost i samoodreenje". Oni su protiv kolske birokracije, trae
jedinstvenu kolu koja sjedinjuje klasinu, realnu i strunu kolu u novi, bolji tip kole.
S osloncem na nadreeni emancipatorski cilj odgoja, smatraju da uenike treba
osposobiti za kritiko sudjelovanje u sadanjem i buduem ivotu, kritiki pristup.
Kritika znanost o odgoju se definira kao normativna disciplina: Svojim pokuajem da
kritizira odgojne norme, ona i sama pretpostavlja to je ispravno, a to pogreno, pa
tako i sama postaje normativna.
Kritika znanost o odgoju povezuje empirijske i hermeneutike postupke. Pri
ispitivanju uzajamnih veza razliitih imbenika upuena je na empirijske postupke.
Kada kritiki istrauje ideologiju, koristi heremeneutiki postupak: iz pedagokih
teorija, ustanova ili nastavnih planova, oni pokuavaju izvesti zakljuke o drutvenim
interesima.
Kritika znanost koristi i akcijska istraivanja. Ona su upuena na rjeavanje
praktinih problema, pri emu u postupku istraivanja istraiva i ispitanik
uspostavljaju odnos dvaju subjekata, a ne objekta i subjekta (npr. istraiva skupa s
ispitanicima gradi umsku kolibu).
10

3.4. SIMBOLIKI INTERAKCIONIZAM I ETNOMETODOLOGIJA

Predstavnici:
- George Herbart MEAD, Herbert BLUMER, Erving GOFFMAN
(interakcionizam)
- Harold GARFINKEL (etnometodologija)
Obje teze poivaju na zajednikoj pretpostavci da ljudsko djelovanje posjeduje
znaenje, te da je postupke mogue objasniti na osnovi tog znaenja.
Glavne teze:
1. Ljudi ne reagiraju na podraaje, ve djeluju na osnovi znaenja koje pridaju
odreenoj situaciji.
2. Svi predmeti, osobe i situacije imaju odreeno znaenje koje je utvreno
drutvenim pravilima.
3. Pri tome, svi predmeti, osobe i situacije imaju i subjektivno znaenje, pri emu
dotina osoba subjektivno interpretira opa pravila.
4. Nesigurnost u znaenje neke situacije, dovodi do gubitka orijentacije u
praktinom djelovanju.
Simb. inter. i etnomet. tvrde da se u empirijskoj znanosti kriteriji za istraivanje
postavljaju izvana, te da se njima ne mogu dokuiti stvarni motivi ispitanika. Poput
duhovnoznanstvene pedagogije, trae razumijevanje osoba, ali pruaju bolje
razraene pojmove, to omoguava toniju analizu znaenja. Za razliku od
duhovnoznanstvene pedagogije, koja je najvie bila usmjerena na tekstove, simb.
inter. i etnomet. usmjereni su na razumijevanje stvarnih situacija i zato su pogodniji
za pedagogiju.
Simb. inter. ne postavlja norme, on je vrijednosno neutralan, zbog ega ga je lake
primjeniti, ali s druge strane se time izlae opasnostima s obzirom na razliite ciljeve
istraivanja.
Simb. inter. primjenjuje se danas samo na nekim izdvojenim podrujima: primjerice,
interakcionistika igra uloga. Uz pomo simb. inter. nije mogue, primjerice, pripremiti
nastavu, jer nedostaju metode.

3.5. KVALITATIVNO ISTRAIVANJE DRUTVA

Kvalitativo istraivanje temelji se na hermeneutikim naelima:
- ljudsko djelovanje ima znaenje, a ljudi djeluju na osnovi tog znaenja
- cilj kvalitativnog istraivanja je spoznati to znaenje

11

Kvalitativna istraivanja nemaju jedinstveni koncept, ve primjenjuju razliite

metodoloke postupke:
- istraivaki program subjektivnih teorija
Cilj je spoznati subjektivne konstrukte, subjektivne ciljeve, hipoteze,
objanjenja i strategije dotinog sugovornika za odreenu situaciju.
Pri tome se koristi KVALITATIVNI INTERVJU (instrument za ispitivanje
subjektivnih teorija). Takav intervju pokuava obuhvatiti znaenje koje
odreeni predmeti, injenice, situacije ili osobe imaju za ispitnika.
Intervju moe biti "narativni", gdje ispitanik pripovijeda to je mogue
slobodnije i bez utjecaja ili moe biti uz pomo "ometajuih pitanja",
gdje ispitiva namjerno dovodi u sumnju ispitanika kako bi tonije
utvrdio to ispitanik doista misli. Standardni kvalitativni intervju ima
vodeu nit, pri kojem se postavlja niz otvorenih pitanja kroz koja
ispitanik pokazuje svoje subjektivno vienje.
-

objektivna hermeneutika
Objektivna hermeneutika ima za cilj spoznati znaenje situacije na
osnovi vaeih drutvenih pravila (razlikovanje subjektivnog smisla i
objektivnog znaenja). Za objektivnu hermeneutiku karakteristina je
analiza sekvenci (pojedinih dijelova intervjua) to znai, tekst se ne
interpretira u cjelini, ve dio po dio. Analizira se upotreba rijei s ciljem
da se pronae dublje, posebno znaenje koje podrazumijeva
intervjuirana osoba (analiza latentnih misaonih struktura:
konvencionalno ili nekonvencionalno znaenje)

grounded theory
Ova se teorija koristi za analizu prikupljenih podataka intervjuima,
opaanjem, zapisnicima promatranja i sl. To je sustav pravila za obradu
kvalitativnih podataka koji ima za cilj metodoloki usmjeravati taj proces
te tako omoguiti njegovo razumijevanje i provjeru. U toj se analizi prvo
vri konceptualizacija podataka (pridruivanje pojedinih podataka
odreenim pojmovima), a potom se utvruju nadreene ope
kategorije.

12

4. ZNANOST O ODGOJU NA OSNOVI

TEORIJE SUSTAVA

4.1. OPA TEORIJA SUSTAVA

Predstavnici: Ludwig von BERTALANFFY, Frederik VESTER, Gilbert PROBST.
Sustav je skup meusobno povezanih elemenata. Teorija sustava bavi se prirodom
sustava, njegovim sastavnim dijelovima i odnosima unutar dijelova sustava i izmeu
razliitih sustava. Sustavi su granicom odvojeni od svoje okoline, hijerarhijski su
ralanjeni, tee ravnotei, a sustave karakterizira "emergencija" (da ima svojstva
koja nemaju sastavni dijelovi sustava). Stanje sustava ne proizlazi iz jednog uzroka,
ve ovisi o brojnim imbenicima. Stanje sustava se ne moe pretkazati niti
uspostaviti.
Neki sustavi se mogu matematiki izraziti, a mogu se analizirati postupkom
vizualizacije sloenih procesa u sustavima. Pri tome se pokuavaju utvrditi bitni
imbenici odreenog sustava kao i njihovo uzajamno djelovanje.

4.2. SOCIOLOKA TEORIJA SUSTAVA

Predstavnici: Talcott PARSONS, Nikolas LUHMANN
Ova teorija nudi pojmovni sustav za opis drutvenih procesa:
1. Drutveni sustavi se definiraju pomou granice izmeu sustava i okoline.
2. Unutar sustava mogue je razlikovati podsustave.
3. Temeljni elementi sustava ovise o definiranju granice izmeu sustava i
okoline.
4. Drutveni sustavi su samoreferencijalni iz ega proizlazi njihova sloenost
Luhman ne razvija istraivaku metodologiju, ve ostaje na razini metateorije, ime
ne doprinosi odgojnoj praksi ve znanstveno-teorijskoj raspravi o odgojnoj znanosti.

13

4.3. BATESONOVA TEORIJA SUSTAVA

Predstavnici: Gregory BATESON, Paul WATZLAWICK, Jay HALEY, Virginia SATIR
Glavne teze Batesonove teorije:
1. Elementi drutvenog sustava su osobe koje djeluju u tom sustavu.
2. Svaka osoba u sustavu tumai zbilju
a. Ne moemo ne komunicirati: svako ponaanje u sustavu se tumai.
b. Ljudi se u komunikaciji koriste analognim i digitalnim nainom
(verbalnim i neverbalnim)
c. Svaka komunikacija posjeduje sadraj i odnose (ponaanje se tumai u
odnosu na sadraj i s obzirom na odnos osoba koje komuniciraju)
3. Ponaanje drutvenih sustava odreeno je drutvenim pravilima
4. Drutveni sustavi imaju krune interakcijske strukture tako to se odreeni
obrasci ponaanja meusobno potkrepljuju.
5. Drutveni sustavi su granicom odvojeni od okoline.
6. Drutveni sustavi imaju svoju povijest: poetak, razvitak i kraj.
Predstavnici ove teorije nisu razvijali vlastitu istraivaku metodologiju, ali njihovu
teoriju mogue je povezati s kvantitativnim i kvalitativnim istraivanjima.
Ova teorija praktino se primjenjuje na podruju obiteljske terapije, gdje se obitelj
promatra kao sloeni sustav.

14