You are on page 1of 111

Sveti Justin Ćelijski

Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VJERE I ŽIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
UVOD
 
PRVI DEO R E L I G I J A

I. O RELIGIJI UOPSTE
II. PRIRODNE RELIGIJE

DRUGI DEO H R I S C A N S T V O

I. NATPRIRODNA ILI OTKRIVENA - HRISCANSKA RELIGIJA


II. IZVORI HRISCANSKOG UCENjA
III. PRAVOSLAVNA CRKVA
 
TRECI DEO OSNOVNE ISTINE PRAVOSLAVNE HRISCANSKE VERE

I. O BOGU
II. O SVETU I COVEKU
1) MATERIJALISTICKO SHVATANjE I RESAVANjE PROBLEMA SVETA I COVEKA
a) MATERIJALISTICKO UCENjE O POSTANKU SVETA
b) MATERIJALISTICKO UCENjE O POSTANKU ZIVOTA
v) MATERIJALISTICKO UCENjE O POSTANKU ZIVOTINjSKIH VRSTA
g) MATERIJALISTICKO UCENjE O POSTANKU COVEKA
d) MATERIJALISTICKO UCENjE O DUSI
dj) ZAKLjUCAK
 
2) PANTEISTICKO UCENjE O CBETU I NjEGOVA KRITIKA
III. O HRISTU SPASITELjU I SPASENjU
1. ISUS HRISTOS - ISTINITI BOG
2. ISUS HRISTOS - ISTINITI COVEK
3. ISUS HRISTOS - ISTINITI BOGOCOVEK
 
SPASITELjSKI RAD I DELO GOSPODA HRISTA
1. TAJNA BOGOVAPLOCENjA I TAJNA SPASENjA
2. TAJNA SPASITELjEVOG KRSTENjA I TAJNA SPASENjA
3. TAJNA SPASITELjEVOG PREOBRAZENjA I TAJNA SPASENjA
4. TAJNA SPASITELjEVOG STRADANjA, KRSNE SMRTI I TAJNA SPASENjA
a) ISKUPLjENjE BOGOCOVEKOM
b) BOGOCOVEKOVA POBEDA NAD GREHOM, CMPTI I DjAVOLOM
5. TAJNA SPASITELjEVOG SILASKA U AD I TAJNA SPASENjA
6. TAJNA SPASITELjEVOG VASKRSENjA I TAJNA SPASENjA
7. TAJNA SPASITELjEVOG VAZNESENjA I TAJNA SPASENjA
8. TAJHA SPASITELjEVOG UCENjA I TAJNA SPASENjA
IV. O BOGU DUHU SVETOM I CRKVI
O CRKVI KAO BLAGODATNOM CARSTVU BOZJEM
MISIJA I CILj CRKVE
SVOJSTVA CRKVE
O CRKVENOJ JERARHIJI
O SVETIM TAJNAMA
O TAJNI KRSTENjA
O TAJNI MIROPOMAZANjA
O TAJNI PRICESCA ILI SVETOJ LITURGIJI
O TAJNI POKAJANjA
O TAJNI SVESTENSTVA
O TAJNI BRAKA
O TAJNI JELEOSVECENjA
O ZNACAJU ISKUPLjENjA ZA DUHOVNOMORALNI ZIVOT LjUDI U CRKVI
O POSTOVANjU SVETITELjA, SVETIH MOSTIJU I SVETIH IKONA U PRAVOSLAVNOJ CRKVI

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic
TAJNE VERE I ZIVOTA
(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)

 STAMPANO IZDANjE  INTERNET IZDANjE

 Izdato: 1985.  Objavljeno: 22. novembar 2005.


 Izdanje: drugo  Izdaje: © Svetosavlje.org
 Mesto: Krnjevo  Urednik: prot. Ljubo Milosevic
 Izdavac: Pravoslavna hriscanska   Digitalizacija:Viktor Grozdanic
  zajednica i Crkvena opstina Krnjevo   Osnovni format: Vladimir Blagojevic
 Stampa: "Kosmos" Beograd   Dizajn stranice: Gojko Sredovic
 Tiraz: 5000   Korektura: Gojko Sredovic

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
UVOD
 
Ova knjiga "Tajne vere i zivota", ili Osnovno bogoslovlje predstavlja bogoslovsko
hriscansko pravoslavno ucenje o osnovnim istinama nase Hriscanske vere. A te istine su ove:
istina o Bogu, svetu i coveku, istina o zivotu, smrti i besmrtnosti, istina o dobru, zlu i djavolu,
istina o istini, pravdi i ljubavi, istina o svima vecnim vrednostima, istina o Spasitelju i spasenju
coveka i sveta od greha, smrti i djavola, istina o Crkvi, o zagrobnom zivotu, istina o krajnjoj
sudbi coveka i sveta, istina o vecnom zivotu.
Posto, medjutim, u svetu postoje i druge religije a ne samo Hriscanska, zato ova knjiga
kao Osnovno bogoslovlje, u prvom delu, najpre govori o religiji uopste i o prirodnim
religijama koje postoje u svetu, da bi zatim uporedila njih sa najsavrsenijom, jedinom istinitom
i pravom religijom - Hriscanskom, koja je nadprirodno od Boga otkrivena i data nama ljudima
preko Gospoda Isusa Hrista i Njegovih Proroka i Apostola kroz Crkvu. Ovo izlaganje o
Hriscanstvu sacinjava drugi deo ovog Osnovnog bogoslovlja.
Treci deo Osnovnog bogoslovlja govori podrobnije o samim osnovnim istinama i
tajnama Hriscanske Pravoslavne vere i Crkve, tj. o Bogu, svetu i coveku, o Hristu Spasitelju i
spasenju, o Duhu Svetom i o Crkvi, i na kraju o Bogu kao sudiji i o vecnom zivotu.
Ova dva druga dela u stvari cine jednu malu pravoslavnu Dogmatiku, dok prvi deo
sacinjava kratku Apologetiku, s tim sto nekih apologetskih poglavlja ima i u trecem delu ove
knjige.
 
Sv. Justin Celijski
Sv. Justin Celijski
Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
PRVI DEO
 
RELIGIJA
 
I. O RELIGIJI UOPSTE
 
Covek je odvajkada verovao u postojanje jedne ili vise natcovecanskih sila koje su van
njega i jace od njega, od kojih on zavisi i prema kojima oseca izvesno strahopostovanje.
Otuda, covek je odvajkada osecao i neodloznu potrebu da pitanje svoga odnosa sa tom silom
ili tim silama resi na nacin koji bi mu obezbedio njihovu blagonaklonost u zivotu[1]. Ovo su
neosporne cinjenice kojih su svesni ne samo pojedinci nego i citavo covecanstvo.[2]
Razume se, sila ili sile koje je covek smatrao natcovecanskim nisu bile uvek takve. Ali za
covekovo osecanje i drzanje prema tim silama - za resavanje pitanja njegovog odnosa sa
njima - nije bilo vazno kakve su te sile ustvari, vec kako ih je on shvatio, kakve su one bile po
njegovom misljenju - kako je on u njih verovao. Zato je priroda covekovih osecanja prema tim
silama i priroda njegovih odnosa sa njima uvek zavisila od prirode shvatanja ili misljenja koje
je on o njima imao - od prirode njegove vere u njih. Iz te covekove vere logicki su sledila kako
pravila za njegov nacin zivota tako i pravila za njegov stav ili drzanje prema ovim silama -
pravila koja su regulisala njegov odnos sa njima i obezbedjivala njihovu blagonaklonost prema
njemu. Ta covekova vera u postojanje jedne ili vise natcovecanskih sila koje su van
njega i jace od njega, od kojih on zavisi, prema kojima oseca izvesno
strahopostovanje, kao i njegov odnos sa tim silama - odnos koji obezbedjuje njihovu
blagonaklonost prema njemu - jeste religija.[3]
Blagodareci posebnim okolnostima ili uslovima, pod kojima je u razlicitim periodima
svoje duge istorije ziveo i posebnim duhovnim potrebama koje je tada osecao, covek nije uvek
imao isto misljenje o prirodi natcovecanskih sila u cije je postojanje verovao. Prema tome,
njegova religija nije bila uvek ista. Naprotiv, istorija religije jasno govori o tome da broj
razlicitih religija u svetu nije mali. Pa ipak, svaka od tih religija ima svoj osnov u
covekovoj dusi: zasniva se na njegovom razumu, osecanjima i volji; svaka od njih
zadovoljava njegove specificne ili posebne duhovne potrebe; svaka se od njih izrazava kroz
veru, moral i kult.[4] To je ono sto je zajednicko svim religijama. Prema tome, svaka
religija na svoj nacin obuhvata celokupno covekovo bice - prozima celokupni covekov zivot. Jer
religija propisuje: "covekovom razumu - verovanja, njegovoj volji - zakone i sankcije,
njegovom srcu - osecanja, njegovom telu - drzanje i pokrete".[5]
 
 
OPSTA POJAVA RELIGIJE
 
Po jednom misljenju[6] u istoriji covecanstva postojalo je vreme kada je coveku svaka
misao o ma kakvom bozanstvu bila potpuno strana - kada je covek bio potpuni ateist. Covek
je, po ovom misljenju, postao religiozan tek u docnijim periodima svoje istorije.
Ovo i ovakvo misljenje je danas definitivno napusteno u nauci,[7] jer je ona neosporno
utvrdila da u istoriji covecanstva nikad nije bilo vremena kada je covek bio potpun ateist -
"potpun ateizam nigde ne postoji".[8] - U covekovoj istoriji, veli Dzevons, "nije bilo vremena
kada je on bio bez religije" ... Suprotna teza "kao sto je danas svakome antropologu poznato,
otisla je u limbo[9] mrtvih kontroverza ili naucnih rasprava".[10] - Tvrdjenje da postoje
narodi ili plemena bez religije dosada se pokazalo kao tvrdjenje koje je zasnovano ili na
netacnom posmatranju ili na brkanju pojmova. Jos se nigde nije naslo pleme ili narod koji nije
imao nikakve svete obrede ili koji nije verovao ni u kakva visa bica, i suprotna tvrdjenja
pojedinih putnika su docnije bila opovrgnuta cinjenicama. Zbog toga imamo puno pravo da
religiju, kada se ova rec primeni i na primitivno obavljanje svetih obreda, nazovemo jednom
sveopstom ljudskom pojavom".[11] Sveopstost religije je sada opste priznata. Covek je
"neizlecivo religiozan". "Otkako je covek - covek, nije bilo naroda koji je bio bez religije".[12]
 
 
POTREBA RELIGIJE
 
No ako je religija jedna sveopsta ljudska pojava, to znaci da ona mora da ima i jedan
sveopsti uzrok; jedan uzrok koji je zajednicki svima ljudima. Jer ako je tacno da covek nije i ne
moze da bude bez religije; da je on, kako se kaze "neizlecivo religiozan", onda to znaci da je
religija jedna od nasusnih potreba covekovih i da ona ima svoj uzrok u samoj
covekovoj prirodi stvorenoj takvom od Boga. Imajuci u vidu istorijski posvedocenu
sveopstost religije, "mi ne mozemo izbeci zakljucak da religija sacinjava tako prirodan sastojak
ljudske prirode kao sto je posedovanje umnih sposobnosti i fizickih osobina koje izdvajaju
coveka od zivotinjskog sveta".[13]
 
 
TEORIJE O POSTANKU RELIGIJE
 
Na koji su nacin ljudi dosli do vere u postojanje jedne ili vise natcovecanskih sila? Kako
je postala religija? O tome su pojedini naucnici pokusali da daju svoja objasnjenja, svoje
hipoteze i teorije.
Od mnogobrojnih hipoteza koje pokusavaju da odgovore na ovo pitanje, sledece su
najpoznatije:
a) Hipoteza po kojoj su religiju izmislili zreci i vladari da bi svojim zakonima dali
vecu, bozansku sankciju i na taj nacin sto lakse vladali nad narodima i sto vise ih eksploatisali.
Ovu su hipotezu zastupali jos grcki sofisti. Tako, na primer, po Kritiasu,[14] religija je
stvorena u cilju suzbijanja tajnih zlocina, protivu kojih su pozitivni zakoni nemocni; ona je delo
ostroumnog coveka, koji je ucio da istinu treba sakriti velom obmane i naterati ljude da
veruju:
"Da besmrtni duh zivi na nebu,
Da on vidi sve, cuje sve i mudro upravlja svim".[15]
Pristalice ove hipoteze bili su i predstavnici simplistickog, materijalistickog i ateistickog
racionalizma XVIII veka. I po njima, religija nije nista drugo do plod dvolicnosti svestenika i
vladara, s jedne strane, i prostodusnosti i lakovernosti naroda, s druge. Ona je zabluda koju su
izmislili i medju prostodusne i lakoverne narode rasprostrli svestenici i vladari.
Ova hipoteza je sasvim neosnovana i neopravdana.
Najpre, ona je logicki nemogucna. Jer sam pojam zreca nuzno pretpostavlja veru u
postojanje onog kome se prinose zrtve - veru u postojanje jedne vrste bozanstva. Drugim
recima: zrec postoji da bi nekome i za nekoga prinosio zrtve; da bi zadovoljio religiske potrebe
ljudi. Pojava zreceva je posledica osecanja potrebe za njima; ona je posledica jednoga uzroka,
a ne obrnuto. Prema tome, hipoteza po kojoj je religija izmisljotina zreceva pretstavlja logicku
nemogucnost. Jer, ako su zrecevi uzrok postanka religije, ko je uzrok postanka zreceva?[16]
No hipoteza o kojoj je ovde rec nije samo logicki neopravdana; ona je isto tako i
istorijski neosnovana. Jer, etiologija ne zna za plemena i narode koji bi bili bez ikakve religije,
ali zna za ljudske zajednice koje nemaju zreceve i vladare.[17] Otuda, iako je neosporno tacno
da su zrecevi i svestenici i vladari pokatkada zloupotrebljavali religiju u svoje licne svrhe, ni u
kom slucaju nije tacno - ni logicki ni istorijski - da su je oni i stvorili.
b) Hipoteza po kojoj je religija postala iz covekovog osecanja straha od
prirodnih pojava. - Po ovoj hipotezi, primitivni covek je, ne poznavajuci prave uzroke
prirodnih pojava - uzroke koje je tek nauka u toku vremena otkrila - verovao da su te pojave
delo strasnih nevidljivih si-la, od kojih i on zavisi i koje su prema njemu neprijateljski
raspolozene. Gonjen osecanjem straha od tih sila, covek pokusava da ih razlicitim sredstvima
pridobije za sebe. Religija nije nista drugo do rezultat ili plod toga pokusaja. Ovu hipotezu
ukratko izlazu latinske reci: Primus in orbe deos fecit timor (Strah je prvi stvorio bogove u
svetu).
Po ovoj, verovatno najstarijoj i najrasprostranjenijoj, hipotezi,[18] dakle, religija je u
krajnjoj liniji, posledica covekovog neznanja, jer covek veruje da iza prirodnih pojava postoje
natcovecanske i prema njemu neprijateljske nevidljive sile, i plasi ih se samo zato sto ne zna
prirodne uzroke tih pojava.
Protivu ove hipoteze govore sledeci razlozi: Najpre, ova hipoteza nije u skladu sa
psiholoskim cinjenicama: ona sasvim neopravdano svodi religisko osecanje na osecanje straha.
Medjutim, izmedju ova dva osecanja postoji velika razlika. Osecanje straha udaljava coveka od
objekta straha. Naprotiv, religisko osecanje ne samo ne udaljava coveka od natcovecanske sile
ili natcovecanskih sila u cije postojanje on veruje, vec ga njima priblizava. Dokaza za to imamo
cak i u religijama najprimitivnijih urodjenickih plemena - plemena koja se nalaze na najnizem
stupnju kulturnog razvoja. Ni ta plemena ne vide u svojim bozanstvima bica koja su obavezno
zla i sa kojima su ona primorana da se, iz straha od njih, po svaku cenu mire. Nasuprot tome,
ona u tim svojim bozanstvima vide pre prijatelje, roditelje i prirodne zastitnike. Za primitivnog
coveka njegovo bozanstvo je sila koja je "sasvim blizu njega" i koja mu daje "potrebne moci
koje on ne dobija od svoje prirode".[19] "Od najstarijih vremena, za razliku od madjije i
vracanja, religija se obraca srodnim i prijateljskim bicima... U jedino pravom smislu reci, ona
pocinje ne sa nekim neodredjenim strahom od nepoznatih sila vec sa postovanjem punim
ljubavi za poznate bogove koji su sa svojim postovaocima vezani jakim srodnickim vezama".
[20] Prema tome, pocetak religije treba traziti ne u strahu koji oseca od natcovecanskih sila
vec u njegovoj ljubavi prema njima.
No, "iako je istina da religija u pravom smislu reci ima svoj pocetak u ljubavi a ne u
strahu, ne manja je istina da je strah - ne strah od nerazumnih opasnosti vec od zasluzene
kazne - bitan za covekovo moralno i religiozno vaspitanje: strah Bozji je pocetak mudrosti".
[21] Po Maretu "strahopostovanje je jedina rec koja najpribliznije izrazava osnovno religisko
osecanje. Strahopostovanje nije isto sto i "cist strah". Primus in orbe deos fecit timor je istina
samo ako dopustimo da divljenje, interes, postovanje, pa cak i ljubav nisu manje nego strah
bitni sastavni delovi ovog osnovnog stanja duha".[22] Strah koji ulazi u sastav religiskog
osecanja jeste "strah sui generis, tj. svoje vrste, koji se sastoji vise iz postovanja nego iz
bojazni, i u kome preovladjuje ono sasvim narocito uzbudjenje koje je coveku inspirisano onim
sto je velicanstveno".[23] Prema tome, hipoteza straha je psiholoski neosnovana i
neopravdana.
Zatim, hipoteza straha ne vidi izvor religije u necem stvarnom ili objektivnom vec u
covekovim obmanama. Ona je svodi na "jednu ogromnu metaforu bez objektivne vrednosti" i
na taj nacin pretvara je u "jedan sistem halucinatornih slika". Jer "ako je glavni predmet
religije istrazivanje prirodnih sila, onda je nemoguce videti u njoj nista drugo do sistem
varljivih izmisljotina".[24] Ako religija nije nista drugo do samo rezultat osecanja covekovog
straha od prirodnih pojava zbog neznanja njihovih pravih uzroka - samo jedan sistem
halucinatornih slika i varljivih izmisljotina - onda bi bilo logicki nuzno da, naporedo sa
razvojem covekovog znanja o pravim uzrocima prirodnih pojava, tj. naporedo sa razvojem
prirodnih nauka - najpre slabi a vremenom i potpuno iscezne: prvo, covekovo osecanje straha
od prirodnih pojava, a zatim i sama njegova religija. Medjutim, opste je poznata cinjenica da
nije takav slucaj. Naprotiv, religiska osecanja su najdublja i najfinija bas kod onih ljudi kod
kojih je poznavanje naucnog objasnjenja uzroka prirodnih pojava najsvestranije i
najtemeljnije. Kao sto ce se iz daljih izlaganja u ovoj knjizi videti, najveci predstavnici nauke i
filosofije nisu ni materijalisti ni ateisti.[25] Isto tako, istorija religije jasno govori o tome da se
najcistije forme religije nalaze bas kod onih naroda koji su dostigli najvisi stupanj svog
kulturnog razvoja. Prema tome, protivu hipoteze koja izvor i osnov religije vidi u covekovom
osecanju straha od prirodnih pojava govori ne samo psihologija nego i istorija.
v) Animisticka hipoteza.[26] - Tvorac ove hipoteze je engleski etnolog Edvard Tajlor.
Po njemu, osnovna oznaka svake religije je "vera u duhovna bica".[27] A do te vere primitivan
covek je dosao na ovaj nacin. Jos dok je bio na najnizem stupnju svog kulturnog razvoja,
primitivni covek je morao da uoci razliku koja postoji izmedju jednog zivog i zdravog tela, s
jedne strane, i jednog tela koje je bolesno, u transu ili zanosu, zaspalo ili mrtvo, s druge
strane. Isto tako, jos tada, njemu je morala pasti u oci i cinjenica da se njegov zivot u budnom
stanju razlikuje od njegovog zivota za vreme spavanja. Tako, na primer, on je morao da
primeti kako on za vreme spavanja, dok njegovo telo lezi nepokretno, pohadja mesta i
razgovara sa ljudima koji su daleko od njegovog tela, vidja one koji su odavna umrli itd.
Trazeci uzrok ovim razlicitim pojavama, on se morao zapitati: "Sta je to sto prouzrokuje
razliku izmedju jednog zivog i jednog mrtvog tela, i sto izaziva budjenje, spavanje, trans,
bolest i smrt" ... ; i: "ko su one ljudske prilike koje se javljaju u snovima i vizijama?"
Zahvaljujuci stepenu kulturnog razvoja na kome je bio, primitivan covek je verovao da
su sve pojave o kojima je rec, iako medjusobno razlicite, podjednako stvarne. Tako, na primer,
za primitivnog coveka, u pogledu stvarnosti, ne postoji nikakva razlika izmedju njegovih
dozivljavanja za vreme spavanja i njegovih dozivljavanja u budnom stanju: snovi su za njega
bili onako isto stvarni kao sto su bili stvarni i njegovi posvednevni postupci. Zbog toga je on na
postavljena pitanja morao odgovoriti ovako: "Svakome coveku pripadaju dve stvari: zivot i
fantom ili duh. Ocevidno je da su ovo dvoje u uskoj vezi sa telom: zivot osposobljava telo da
oseca, misli i dela, a fantom ili duh je njegova slika ili njegov dvojnik. Isto tako, kao sto se
jasno vidi, zivot i fantom ili duh mogu se ODVOJITI od tela: zivot je u stanju da se udalji od
tela i na taj nacin ucini ga neosetljivim i mrtvim; fantom ili duh je u stanju da se javlja ljudima
koji se nalaze daleko od tela... A posto i zivot i fantom ili duh pripadaju telu, zasto oni ne bi bili
manifestacije jedne i iste duse? Na taj nacin, primitivni covek je dosao do pojma o dusi, koju
je zamisljao kao nematerijalnu ljudsku sliku, nalik na paru ili senku. Po njegovom verovanju,
ta i takva dusa je bila uzrok zivota i misljenja; ona je ta koja je u stanju da napusti telo, da
munjevitom brzinom ide od mesta do mesta i da se kao utvara javlja ljudima na javi ili u snu.
No dusa covekova nije potpuno slobodna dok je u njegovom telu; ona to postaje tek
posle smrti. Smrt covekovog tela, dakle, omogucava dusi jedan samostalan i od tela nezavisan
zivot; tek njome ona postaje potpuno samostalno duhovno bice. Kao takvo bice, ona je u
stanju ne samo da se javlja ljudima nego i "da udje u tela drugih ljudi, zivotinja, pa cak i
stvari, da ih zauzme i da u njima dejstvuje".
U toku vremena, umiranjem ljudi, broj ovih duhovnih bica je neprestano rastao. A kako
su ova bica bila nekada ljudske duse, to su ona, i posle smrti njihovih nekadanjih posednika,
imala ljudske sklonosti i osecala ljudske potrebe. Prema tome, ona nisu mogla ostati
ravnodusna prema postupcima i sudbini ljudi koji su ostali u zivotu. Naprotiv, postupci tih ljudi
pricinjavali su im ili zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Zato su ta bica prema jednim ljudima bila
dobra, a prema drugima zla; jednima su pomagala a drugima odmagala u zivotu, i na taj nacin
su bilo pozitivno bilo negativno uticala na tok ljudskog zivota - na razvoj ljudske sudbine.
Zahvaljujuci svom detinjskom mentalitetu, primitivni covek je verovao da ne samo on
nego i svaka druga stvar u svetu ima svoju dusu koja je slicna njegovoj. U tim dusama on je
video uzroke postojanja svih stvari i pojava u organskom i neorganskom svetu. Njima je on
objasnjavao sve sto postoji van njega, sve sto ga okruzava i sto na jedan ili drugi nacin
uslovljava njegov zivot.
Vera primitivnog coveka u postojanje duhovnih bica koja uticu na tok zbivanja u
materijalnom svetu i njegovom zivotu i koja odrzavaju vezu sa ljudima i primaju njihove
postupke sa zadovoljstvom ili sa nezadovoljstvom, po Tajlorovom misljenju, "prirodno, i moglo
bi se reci gotove neizbezno, pre ili posle, vodi postovanju i umilostivljavanju" ovih duhovnih
bica. Na taj nacin, "animizam, u svom punom razvoju, sadrzi u sebi veru u duse i buduci zivot,
kao i veru u bozanstva koja upravljaju i duhove koji se pokoravaju. U praksi, pak, ove doktrine
dovode do jedne vrste aktivnog kulta ili bogopostovanja".[28]
Kako je pak po verovanju primitivnog coveka njegov zivot bio zavisan, najpre i najvise,
od vol"e duhova njegovih umrlih predaka, to je i kult predaka ili kult mrtvih prvobitni i
najstariji oblik kulta (tj. religije) za koji istorija covecanstva zna. No zivot coveka nije bio
zavisan samo od volje duhova njegovih umrlih predaka; on je isto tako bio zavisan i od volje
onih duhova koji zive u predmetima organske i neorganske prirode, jer su ovi predmeti
odvajkada uslovljavali covekov opstanak u zivotu. Otuda, posle kulta predaka ili kulta mrtvih,
javlja se kult prirode - kult duhova: stena, brda, dolina, vulkana, zivotinja i drugih predmeta
materijalne prirode.
Iz ove politeisticke ili mnogobozacke religije razvile su se u toku vremena savrsenije
forme religije, u kojima je vera u duhove predaka i pojedinih prirodnih predmeta bila
zamenjena verom u visa bozanstva, pa najzad i verom u jednoga Boga. A po Tajlorovoj
animistickoj hipotezi, sve su te religije postale iz primitivnog shvatanja duse. Kada je jednom
dosao do svog pojma o dusi, primitivni covek je uzeo taj pojam "kao uzor ili obrazac po kome
je formirao ne samo svoje ideje o drugim dusama nizega stepena, vec isto tako i svoje ideje o
duhovnim bicima uopste; pocev od najsitnijeg duha koji se pojavljuje u dugackoj travi pa do
nebeskog Tvorca i Upravljaca sveta - Velikog Duha".[29]
Ovoj i ovakvoj Tajlorovoj animistickoj hipotezi o poreklu religije, koja je vremenom, u
njenim sporednim detaljima, menjana, doterivana i prosirivana, cine se sledece zamerke:
a) Po misljenju jedne grupe naucnika, animizam i nije religija vec jedan "opsti stupanj
misli"[30], jedna "teorija o vaseljeni",[31] jedna filosofija.[32]
b) Druga grupa naucnika, koja se slaze sa tvrdjenjem da je animizam religija, spori da je
animizam osnovni ili prvobitni oblik religije. Jer, po misljenju predstavnika ove grupe naucnika,
australijanska urodjenicka plemena, koja se nalaze na najnizem dosada poznatom stupnju
kulturnog razvoja, ne znaju za animizam.[33] Nauka o religiji jos ne raspolaze cinjenicama na
osnovu kojih bi mogla da utvrdi osnovni ili prvobitni oblik religije. Ali u svakom slucaju
"animizam kao teorija predstavlja sposobnost misljenja koja prevazilazi horizont primitivnog
coveka".[34] Zato, da bi se nasao koren religije, ne treba se zaustavljati na animizmu nego
treba "kopati dublje u ljudskoj prirodi".[35]
v) Da bi objasnjenje njegovih snova pomocu njegovog dvojnika postalo za primitivnog
coveka logicka nuzda, bilo bi potrebno da on prethodno dodje do neospornog zakljucka da je
svako drugo objasnjenje neprirodno i nemogucno. Ustvari nije tako. Za primitivnog coveka je
bilo mnogo lakse i prirodnije da u svojim snovima ne vidi delo svoga dvojnika vec secanje ili
uspomenu na dogadjaj i dozivljaj iz svog proteklog zivota, posto su takve uspomene i secanja
obicna pojava i u njegovom posvednevnom budnom stanju. Jer, medju njegovim snovima je
moralo biti i takvih koji se ne bi ni mogli drugacije objasniti. Takvi su, na primer, covekovi
snovi o onome sto se zbilo u njegovom detinjstvu. Kako se takvi snovi mogu objasniti pomocu
dvojnika? Ako je covekov dvojnik u stanju da za vreme covekova spavanja pohadja razlicita
mesta i razgovara sa razlicitim ljudima, kako je on u stanju da se vrati u proslost i kako covek,
kada se probudi, moze da veruje da je on za vreme spavanja doista obnovio dogadjaje i
dozivljaje koji su odavna prosli?
Zatim, ima slucajeva kada covek moze pouzdano da utvrdi kako ono sto je u snu doziveo
ne odgovara stvarnosti. Tako, na primer, kada covek u snu razgovara sa svojim poznanikom ili
prijateljem o necemu, on je u stanju da sutradan, razgovarajuci o svome snu sa istim
poznanikom ili prijateljem, sazna da taj poznanik ili prijatelj nema ni pojma o tome snu i
razgovoru koji je za vreme njegovog trajanja vodjen. Kako bi onda covek, i pored toga, mogao
verovati da su njegovi snovi nesto realno i istinito? "Neosporno je da primitivni covek i danas
svoje snove, ili bar neke od njih, pripisuje lutanju svoga dvojnika. Ali iz toga ne sledi da je sad
doista dao materijala za izgradnju ideje dvojnika ili duse. Jer ta je ideja mogla biti naknadno
primenjena na pojave sna, ekstaze, besomucnosti, a da ipak iz njih ne proizilazi".[36]
g) Ali cak i onda kada bi san neminovno vodio ideji o dvojniku ili dusi, ideja dvojnika ili
duse ne bi neminovno vodila kultu predaka ili kultu mrtvih. Jer, dvojnik je i posle telesne smrti
covekove ono isto sto je bio i za vreme njegovog zivota. Smrt ne menja njegovu prirodu, vec
ga samo oslobadja od tela. Zasto bi onda zivi potomci u dvojnicima svojih umrlih predaka
videli nesto drugo, nesto vise a ne ono sto su ti preci za vreme svoga zivota ustvari i bili - tj.
zasto oni ne bi u njima videli samo sebi slicna bica? Zasto bi posle smrti dusa njegovih predaka
postala nesto sveto - nesto sto je predmet religiskog osecanja? Usto, po verovanju primitivnih
ljudi, smrt ne samo da ne pojacava dusevne moci covekove nego ih slabi. Stoga, oni pokatkad
ubijaju svoje upravljace i svestenike pre nego sto ostare, kako bi spasli njihove duse od
starenja i slabljenja. "Postoji, dakle, jedan logicki skok, jedna logicka i psiholoska praznina
izmedju ideje o jednom dvojniku koji je slobodan i ideje o jednom duhu kome je posvecen kult
ili. bogopostovanje".[37] Prema tome, posle smrti mogu biti sveti samo oni koji su to bili i za
zivota. Drugi ne.
d) Najzad, ni izvodjenje kulta prirode iz kulta predaka ili kulta mrtvih nije u skladu ni sa
psiholoskim ni sa etnoloskim cinjenicama. Sa psiholoskim cinjenicama nije u skladu, jer nije
tacno da primitivni covek, zbog svog detinjskog mentaliteta, nije u stanju da razlikuje mrtvo
od zivog, vec da mora mrtvo i zivo da isto veruje i da mrtvim stvarima pripisuje svoja dusevna
svojstva. Po Spenseru, sposobnost razlikovanja mrtvog od zivog imaju ne samo deca nego i
zivotinje. A ako se deca u izvesnim slucajevima ponasaju prema mrtvim stvarima kao necemu
sto je zivo, to ona cine ne iz neznanja nego svesno i namerno;[38] takvo njihovo ponasanje je
rezultat osecanja potrebe za igrom.[39] "Hocemo li reci, pita se Spenser, da je primitivan
covek neinteligentniji od nizih sisara, ptica, gmizavaca i insekata? Ako ne zelimo to da kazemo,
onda moramo reci da primitivni covek razlikuje zivo od mrtvog. A ako primitivnom coveku
priznamo inteligenciju vecu od inteligencije zivotinja, mi moramo iz toga izvesti zakljucak da
on razlikuje zivo od nezivog bolje nego sto to cine zivotinje".[40] Zato je za Spensera "jasno,
da je pretpostavka, po kojoj primitivni covek tezi da pripisuje zivot stvarima koje nisu zive,
jedna neodrziva pretpostavka".[41]
Animistickom izvodjenju kulta prirode iz kulta predaka ili mrtvih protive se i etnoloske
cinjenice. Jer, etnologija tvrdi da antropomorfizam ili covekovo pripisivanje njegovih svojstava
drugim stvarima, bicima i bozanstvu nije pojava koja se konstatuje kod najprimitivnijih
urodjenickih plemena. U tih plemena sveta bica shvacena su ne kao bica u obliku coveka, vec
kao bica u obliku zivotinje i bilja. Ljudi su, pak, slicni njima. Na taj nacin, u najprimitivnijih
urodjenickih plemena covek ne pripisuje svoja svojstva i lik bozanstvu, vec prima njihova,
svojstva i njihov lik. Antropomorfizam je "obelezje jedne relativno napredne civilizacije".[42]
Ali ako za momenat cak i dopustimo da je ovakav antropomorfizam mogucan i prvobitan,
onda "smatrajuci predmete i prirodne pojave za ziva, osetljiva bica kao sto je on, covek bi se
prema njima ponasao onako isto kao sto se ponasa i prema ljudima, tj. prema stetnima -
neprijateljski, prema blagonaklonima - s raspolozenjem. Ali na kakav je nacin iz detinjskog
olicavanja predmeta moglo proizaci njihovo obozenje i religija - to je savrseno neshvatljivo".
[43]
Na osnovu svega dosada recenog moze se zakljuciti da animisticka hipoteza lisava
religiju svakog realnog osnova i svodi je na jedan sistem zabluda. Medjutim, "ne moze se
dopustiti da sistem ideja kao sto su religije, koje su u istoriji zauzimale jedno tako vazno
mesto, gde su narodi svih vremena dolazili da crpe energiju koja im je bila potrebna za zivot,
nisu nista drugo do spletovi iluzija. Danas se svi slazu u tome da su se pravo, moral i naucna
misao rodili u religiji, dugo vremena sjedinjavali se sa njom i ostali prozeti njenim duhom.
Kako bi jedna tako varljiva fantasmagorija ili obmana mogla da tako cvrsto i na tako trajan
nacin obrazuje ljudske svesti"? I "kako se je ta izvanredna obmana mogla da odrzi u toku
celokupne istorije?"[44] Zasto sa slabljenjem i iscezavanjem vere u realnost snova i dvojnika
nije najpre oslabila a zatim i potpuno iscezla i sama religija?[45]
Animisticka hipoteza, dakle, ne daje logicko i ubedljivo objasnjenje porekla religije. "Ako
je covek bio bez religije sve dok se animisticka teorija nije javila u njegovoj svesti, animizam,
sam po sebi, ne bi doveo do postanka religije".[46] Ali covek nije nikada bio bez religije, jer je
ona nasusna potreba njegova, potreba koja izvire iz same njegove prirode. I "ako covek
obozava vidljive predmete, od kamena do sebe sama, to se unutrasnja pobuda za to nalazi u
prirodi njegove duse koja je podobna Bogu i prirodno tezi svome Originalu. Samo ta
nepobedljiva i mocna potreba duse za Bogom primorava divljaka da trazi Boga u spoljasnjoj
prirodi i da naseljuje svet nevidljivim bicima. Ne znajuci Boga, ali nemajuci snage da zivi bez
Njega, covek obozava ono sto mu je poznato, ono u cemu vidi nesto narocito bozanstveno,
prema stupnju svoga umnog razvica i znanja o svetu".[47]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Sr. Morris Jastrow, The Study of Religion, pp. 17-172, London, 1901.

2. Cp. F. B. Jevons, The idea of God in early religions, p. 3, Cambridge, 1913.

3. Sr. D. Nathan Soderbfom, Tide's Kompendlum der Religions-geschichte, S. 7, Berlin, 1912.


Rec religija dolazi od latinske reci religio, koju Ciceron (106-43 pre Hr.) izvodi iz glagola re-legere sto znaci:
skupljati, preuzimati, razmatrati, razmisljati. Nasuprot Ciceronu, hriscanski pisac Laktancije († 340 posle Hrista)
izvodi rec religio iz glagola re-ligare sto znaci: spojiti, sjediniti, ujediniti. - Sr. F. Max Muller, Lectures on the Origin
and Growth of Religion, pp. 11-12, London, 1882; H. Pinard de la Baullaye, L' Etude comparee des religions, II, pp.
145, Paris, 1925; Enciclopaedia Britannica, vol. XXIII - Ed. XI: Religion.
Sv. Pismo ne zna za rec religija. Mesto nje, u Starom Zavetu se upotrebljava izraz strah Bozji, a u Novom Zavetu
izraz ljubav prema Bogu i vera. - Sr. G. Kreussler, Ewangelische Glaubens = und Sittenlehre, II, Teil, S. 4. Leipzig,
1926.

4. Cp. G. Kreussler, Op. cit., S. 3-4; Ivan Nikoljin, Pravoslavna apologetika, str. 16, preveo Z. M. Marinkovic, Beograd,
1934.

5. J. Huby, Christus (Manuel d'histoire des religions), p. 7, Paris, MSMHHIII.

6. Pretstavnik ovog misljenja bio je engleski etnolog Dzon Lobok (1834-1913).

7. Cp. De la Boullaye, Op.sit., I, pp. 360-361.

8. Dr. Tih. Bordjevic, Najstarija religija, str. 9, Beograd, 1933.

9. Usamljeno, bedno mesto, oblast, carstvo.

10. F. B. Jewons, An Introduction to the History of Religion, p. 7, London, 1896.


Isto misljenje dele i drugi cuveni naucnici. Tako, na primer, Edvard Tajlor (1832-1917) pise: "Tvrdnja da su gruba
nereligiozna plemena stvarno postojala... zasada se ne zasniva na onakvom dovoljnom dokazu kakav mi, s obzirom
na izuzetno stanje stvari, imamo pravo da trazimo". - (Primitive culture, Forth edition, revised, I, p. 418, London,
1903). Andrju Lang (1844-1912) tvrdi da "mi ne nalazimo pleme cija bi misao u pogledu vere bila tabula rasa". - The
making of Religion, II Ed., p. 50, London, 1900). Maks Miler (1823-1900) veli: "Religija nije neki nov pronalazak.
Ona je stara, ako ne koliko svet, ovda u svakom slucaju onoliko koliko i svet koji mi znamo. Najstariji knjizevni
spomenici su skoro svuda religioznog karaktera. "Nasa zemlja, kao sto kaze Herodot, duguje klice svake vise kulture
religioznoj tradiciji, bilo pisanoj bilo usmenoj"... Tako, spustili se mi do najdubljih korenova naseg intelektualnog
razvica, ili uzisli do najvisih vrhova moderne misli, svuda nalazimo religiju kao silu koja pobedjuje, i pobedjuje cak i
one koji misle da su pobedili ... Jednom recju: "Gde god ima ljudskog zivota, ima i religije" - (Op. cit., pp. 4, 5 i 7).

11. D. Nathan Soderblom, Op. cit., S. 21.

12. G. A. Barton, The religions of the world, II Ed., pp. 3-4, Chicago, 1919.

13. Morris Jastrow, Op. cit., p. 171.

14. 450-403 r. pre Hrista.

15. Navedeno no P. de la Boullaye, Op. cit., I, pp. 17-18.

16. Sto se tice razloga kojima materijalisticko-ateisticki racionalizam XVIII veka pokusava da opravda ovu hipotezu o
postanku religije, oni, po Renakovom misljenju, predstavljaju "jednu ubogu doktrinu sastavljenu od neuljudnosti i
brutalnih negacija, koja zeli da unisti religiju, ne poznavajuci njenu sustinu i nikako nemajuci jasnu ideju o njenom
poreklu i razvoju (S. Reinach, Cultes, mythes et religions, t. II, Introd., XVIII, Paris, 1906). Jep "religije nisu, kao sto
su verovali Volter i, jos blizi nama, ljudi kao sto su Karl Fogt (Carl Vogt) i Martile (Mantiilet), zive rane pozudom i
obmanom nakalemljene na socijalni organizam, vec zivot samih drustava u njihovom pocetku. Vremenom, religija je
dala zivot specijalnim granama ljudskog znanja: egzaktnim naukama, moralu i pravu". (S. Reinack, Orpheus -
histoire generale des riligions p. 34, Paris, 1924). Isto shvatanje ima i francuska socioloska skola sa njenim
osnivacem Dirkemom, I ona vidi u religiji ne izmisljotinu pojedinaca, lisenu svake realne podloge, vec majku morala,
prava, pa i same naucne misli (Sr. E. Durkheim, Les formes etementaires de la vie religieuse, p. 98, Paris, 1912).
Pretpostavku no kojoj je mitologija delo svestenika, Dzevons naziva zabludom. Ho po ovome naucniku, ova zabluda
je "samo jedan oblik jos rasprostranjenije i grublje zablude po kojoj je religija pronalazak svestenstva", posto "nije
svestenik stvorio religiju vec religija svestenika". Jer "ko kaze svestenik, kaze religija...; a pretpostaviti postojanje
svestenika ne objasnivsi ga, znaci isto sto i ostaviti poreklo religije bez objasnjenja" (F. B. Jevans, Introduction...,
pp. 269, 38).

17. Sr. P. Я. Svbtlovъ, Kursь apologeticeskago bogosloviя, str. 103-140, Kievь 1905.

18. Sp. James H. Leuba, La psychologie des phenomenes religieux (traduit de l'anglais), p. 159, Paris, 1914.

19. E. Durkheim, Op. cit., p. 320.

20. W. Robertson Smith, Lectures on the Religion of the Semites, p. 55, London. 1907.

21. F. B. Jevons, Introduction..., pp. 109-110.

22. R. R. Marret, The Threshold of religion, II Ed., p. 13 (1914).

23. E. Durkheim, Op. cit., p. 87.


24. Ibid., rr. 114-115.

25. Vidi odeljak u ovoj knjizi: Nehriscanska shvatanja i resenja problema sveta i coveka.

26. Ili animizam, od animus ili amina, tj. duh ili dusa. Po Tajlorovoj definiciji, animizam je "ucenje o dusama i drugim
duhovnim bicima uopste". - Or. cit., I, r. 23.

27. Ibid., I, p. 424.

28. Ibid., t. I, pp. 428-429; t. II, pp. 143 f; 108; t. I, pp. 427.

29. Ibid., t. I, pp. 265 i 555, t. II, pp. 111 f; 204 f; 237; 110.

30. George A. Coe, The Psychology of Religion, p. 102, 1920.

31. James B. Pratt, Concerning the Origin of Religion (The American Journal of Religious Psychology and Education, Vol.
2, № 23, Dec. 1906 - June, 1907, p. 263).

32. Narthcot W. Thomas, Animism (Encicl. Britaniea, XI Ed., II, pp. 53-55).

33. Cp. E. Durkheim, Op. cit., pp. 90-91.

34. M. Jastrow, Op. cit., p. 182; Cp. G. A. Coe, Op. cit., p. 102.

35. R. R. Marett, Op. cit., p. XII.

36. R. Durkheim, Op. cit., p. 82; cp. isto tako pp. 79-82.

37. E. Durkheim, Op. cit., pp. 86-87; cp. 85, 87, 88, 90; cp. F. B. Jevons, Op. cit., p. 55.

38. Herbert Spencer, The Principles of Sociology, Ed. II., vol. I, 144, London, 1877.

39. Cp. E. Durkheim, Op. cit., p. 93-94.

40. Herbert Spencer, Op. cit., vol. I, p. 142.

41. Ibid, pp. 143-144.

42. E. Durkheim, Op. cit., pp. 95-96.

43. Ivan Nikoljin, Op. cit., ctp. 21-22.

44. E. Durkheim, Op. cit., str. 98-99.

45. Sr. I. Nikoljin, Op. cit., r. 21.

46. Jastrow, Op. cit., str. 110-111.

47. P. Я. Svbtlovъ Op. cit., str. 110-111.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
II. PRIRODNE RELIGIJE
 
Prirodnim religijama nazivamo one religije do kojih je covek dosao prirodnim
putem. Posmatrajuci prirodu u kojoj je ziveo, on je, prema stupnju razvoja svoga razuma, na
jedan ili drugi nacin shvatao i predstavljao natprirodne sile koje su prouzrokovale postojanje te
pri-rode sa svim ogromnim bogatstvom najrazlicitijih pojava i stvari u njoj. Prirodne religije
su, dakle, delo urodjenog religioznog osecanja samoga coveka - plod njegovih licnih
napora da otkrije prauzrok svega i da sa tim prauzrokom regulise svoje odnose.
Pored animizma koji vodi do obozavanja predaka ili do kulta mrtvih i obozavanja
prirodnih pojava i stvari, prirodne su religije jos i:
a) Preanimizam[1] ili obozavanje jedne nematerijalne, tajanstvene natprirodne sile, u
kojoj je primitivan covek video uzrok svega sto ga okruzuje. Po shvatanju primitivnoga
coveka, ta sila prozima sve sto postoji; ona se u latentnom ili prikrivenom stanju nalazi u
svima ljudima, svim stvarima pa cak i recima, iako nije u svima njima podjednako zastupljena.
Natprirodni karakter ove sile, po misljenju Melanezana,[2] ogleda se u tome sto je ona u
stanju da cini i ona dela "koja premasuju obicnu ljudsku moc i nalaze se van obicnog prirodnog
procesa zbivanja". Prema tome, moc i svetost ljudi, stvari i pojava zavisi od kolicine
natprirodne sile koja se u njima nalazi. Tako, na primer, plemenske poglavice, neke zivotinje i
neke prirodne stvari i pojave nisu obicni ljudi, obicne zivotinje, obicne stvari i obicne pojave,
jer se u njima nalazi izuzetno velika kolicina natprirodne tajanstvene sile. To cini ove ljude,
zivotinje, pojave i stvari predmetima osobite moci i svetosti. Ova nematerijalna, tajanstvena
natprirodna sila, po jeziku Melanezana, zove se mana.
Kako, po misljenju primitivnog coveka, njegov uspeh u zivotu i njegova sudbina zavisi od
mane, to se i njegova celokupna religija sastoji u tome da pribavi sto vise mane za sebe, bilo
da bi se on sam njome koristio, bilo da bi ucinio da se njome drugi koristi.[3]
Manu covek dobija u dodiru sa svetim ljudima, zivotinjama i stvarima, jer ona iz njih
zraci i u njega prelazi. Ali neposredni dodir coveka sa ovim bicima i stvarima ispunjenim
manom predstavlja za njega veliku opasnost. On vrlo cesto donosi i samu smrt. Zato su ta
sveta bica i stvari za njega tabu, to jest zabranjeni.[4] Ta zabrana ili tabu skida se i ta
opasnost uklanja se narocitim obredima verskoga karaktera, koji omogucavaju bezopasno i
postepeno strujanje mane iz ovih svetih bica i stvari u coveka.
b) Fetisizam je obozavanje pojedinih predmeta kao sto su: skoljke, kosti, nokti, repovi,
parce drveta, sljunak, ljuske, so, cvet i tome slicno. Primitivni ljudi su obozavali ove predmete
zato sto su verovali da su oni privremena boravista razlicitih bozanstava ili duhova. Kako su
portugalski istrazivaci druge polovine XV veka, koji su prvi konstatovali obozavanje ovih
predmeta kod crnaca Zapadne Afrike, nazvali ove predmete portugalskom reci feitico (fetiso) -
stvar koja ima magicnu carobnu moc - to se i ova vrsta prirodne religije zove fetisizam.
Neki fetisi se pokatkad nose i kao amajlije.[5]
v) Totemizam je obozavanje pojedinih vrsta zivotinja a pokatkad i bilja. To obozavanje
je posledica verovanja da su te vrste zivotinja i bilja preci pojedinih plemena, koji su na
izvestan nacin u uskoj vezi sa bozanstvima tih plemena. Zato svako pleme nosi ime kakve
zivotinjske ili biljne vrste. Tako, na primer, postoje plemena koja se zovu: lav, medved, lisica,
kengur, zmija, guster i tome slicno. Zivotinjska ili biljna vrsta cije ime nosi jedno pleme, na
jeziku severoamerickih Indijanaca, zove se totem.
Kako je totem u krvnom srodstvu sa clanovima jednoga plemena, to im je zabranjeno
ubijanje totema. Samo u izuzetnim slucajevima, za vreme verskih svetkovanja, totem se moze
jesti. To jedenje totema ima verski karakter. Posto je totem svet, urodjenici veruju da
jedenjem totema unose u sebe ono sto je sveto i na taj nacin dobijaju potrebnu snagu,
hrabrost i umesnost. To je, dakle, put kojim urodjenici dolaze u dodir sa izvorom svete sile.
Isto tako u svome totemu urodjenici vide svoga pomocnika i zastitnika, te ga prizivaju u
pomoc. Pokatkad isto to cine i pre spavanja.
Iako mnogo redje, totem moze biti ne samo pojedina zivotinjska ili biljna vrsta, nego i
obicna stvar, deo stvari, pa i amblem ili znak, obelezje, simvol.
Totem je za clanove njegovog plemena tabu i njemu se pristupa pomocu narocitih
verskih obreda.[6]
 
 
NAJGLAVNIJE SVETSKE RELIGIJE
 
Pored Hriscanstva koje, kao sto ce se iz daljih izlaganja videti, nije prirodna religija vec
natprirodno Otkrivenje samoga Boga, najglavnije svetske prirodne religije su: bramanizam,
budizam, konfucijanizam i muhamedanizam.
1) Bramanizam je religija koja uci da u svetu stvarno postoji samo Brama, koji je
vecito, beskrajno, bezlicno bozanstvo, dusa sveta i sustina svega. Sve sto po stoji u svetu nije
nista drugo do njegova manifestacija, koja medjutim iscezava. On je cak i "otac bogova, otac
Pradzapatija, tj. boga tvorca". Prema tome, culni svet je samo maja ili obmana.
Zivot coveka na zemlji, onakav kakav je, pun je muka i patnji. U njemu ima vrlo malo
radosti. Zato zivotni cilj svakoga coveka treba da bude oslobodjen od zivotnih muka i patnji -
oslobodjenje od zivota. To oslobodjenje ne moze da se postigne smrcu, posto covekova smrt
ne unistava covekovu dusu. Jer dusa covekova, koja je pre zivota u njegovom telu zivela u
telima drugih ljudi, zivotinja i bilja, posle njegove smrti ne prestaje da zivi, nego se preseljava
u telo kakvog drugog coveka, kakve druge zivotinje ili kakve druge biljke. Ovo bramanisticko
ucenje o seobi (transmigraciji) duse)[7] zove se samsara. Seoba duse daje dusi
mogucnost da u njenim novim telesnim oblicima okaje grehe koje je ucinila u svojim ranijim
ovaplocenjima, i da prema svojim delima zasluzi bolje ili gore ovaplocenje - da se ponovo rodi
ili kao braman[8] ili kao pas, svinja i tome slicno. Seoba duse se zbiva, dakle, po neumitnom
zakonu uzrocnosti koji u svetu vlada i koji se u svetim knjigama bramanizma zove Karma.
Otuda, da bi se oslobodio svih muka i patnji u zivotu, covek mora da se oslobodi i seobe duse.
Ali, ako se zeljeno oslobodjenje ne moze da postigne njegovom smrcu, ono se po ucenju
bramanizma moze da postigne covekovim odricanjem od zivota. A da bi se odrekao zivota,
covek mora da unisti u sebi volju za zivotom, jer je ona najglavniji cinilac koji ga odrzava u
zivotu i na taj nacin vodi iz muke u muku i iz patnje u patnju. Taj cilj covek moze da postigne
vodjenjem jednog strogo asketskog nacina zivota - nacina zivota koji je ispunjen covekovim
samomucenjem, samokaznjavanjem i samopregorenjem. Jer samo takav nacin zivota
omogucava covekovom duhu da se putem seobe ovaplocava u sve savrsenija bica - najpre u
bolje ljude, zatim u duhovna bica i najzad u bozanstva. Prema tome, tek posto unisti svoju
volju za zivotom, covek moze da postigne srecu Brame, koji je slobodan od svake zelje.
Bramanizam je, dakle, na prvom mestu jedna pesimisticka religija.[9]
2) Budizam. - Osnivac budizma bio je Gautama, koji je docnije dobio ime Buda, sto na
sankritskom jeziku znaci "probudjen ili prosvecen". Gautama Buda se rodio oko 567 g. pre
Hrista, u plemenu Sakja, koje je zivelo u dolini Ganga, 200 km. severno od Benaresa.
Gautama se rodio u staroj plemickoj porodici. Posto je svoju mladost proveo u zadovoljstvu
koje mu je omogucavao njegov drustveni polozaj, on se u svojoj dvadeset i devetoj godini
resio da napusti porodicu - zenu i dete - i da se oda proucavanju religije i asketskom zivotu.
Kaze se da se na to resio onda kada je video: jednog oronulog starca, jednog bolesnog
coveka, jedan les u raspadanju i jednog dostojanstvenog pustinjaka. No pre nego sto je
napustio svoju porodicu, on je kradimice usao u sobu u kojoj je spavala njegova zena i dete,
da bi ih poslednji put video. Rastanak Budin sa njegovom porodicom budisti nazivaju "veliko
odricanje".
Buda je umro u osamdesetoj godini svoga zivota. Posle njegove smrti, njegove pristalice
su ga proglasile za boga. Buda je ucio da vrhovno bozanstvo ili Brama i dusa ne postoje. Po
njemu, dusa nije nista drugo do zbir ili skup utisaka, zelja i osecanja straha. Ali, odbacujuci
ucenje bramanizma o Brami i dusi, Buda usvaja njegovo pesimisticko gledanje na zivot i
njegovo ucenje o seobi dusa, iako ovo ucenje nije u skladu sa Budinim poricanjem postojanja
duse. U ovom pogledu izmedju bramanistickog i Budinog ucenja postoji razlika samo u
shvatanju nacina zivota koji oslobadja coveka kako od zivotnih patnji i muka, tako i od seobe
njegove duse.
Budino shvatanje ovoga problema izlazu "cetiri plemenite istine". Prva je istina:
radjanje, rascenje, opadanje, smrt, odvajanje od predmeta koje volimo, mrznja prema onome
sto se ne moze izbeci i zudnja za onim sto se ne moze dobiti - jesu puni tuge i bola. Druga je
istina: uticaj spoljasnjeg sveta na nasa cula pobudjuje nenasitu zedj za necim sto bi ih
zadovoljilo ili izaziva uzivanje u predmetima koji nam se predstavljaju. A i jedno i drugo su
praceni zudnjom za zivotom. To su uzroci bola. Treca je istina: potpuno savladjivanje i
razaranje ove pohlepne zedji, ove zudnje za zivotom, jeste ono cime se bol prekida. Cetvrta je
istina: put koji vodi prekidu ili prestanku bola jeste plemeniti osmostruki put, to jest: prava
vera, pravi ciljevi, pravi govor, pravi postupci, prava sredstva za zivot, pravi napor, prava
pazljivost, prava meditacija ili razmisljanje.[10]
Samo onaj koji ide ovim putem moze se osloboditi zelje za zivotom, gordosti,
samoljublja i neznanja, i savladati deset zabluda ili zlih stanja uma: samoobmanu, sumnju,
zavisnost od dela, culnost ili telesne strasti, zlovolju ili mrznju, ljubav prema zivotu na zemlji,
zelju za zivotom na nebu, gordost, samopozrtvovanje i neznanje.[11]
Covek, pak, koji sve ovo postigne, postigao je svoj cilj zivota. A cilj njegovog zivota je
Nirvana, to jest "gasenje onog gresnog, lakomog stanja uma i srca, koje bi inace, prema
velikoj tajni Karme, bilo uzrok obnovljene individualne egzistencije". Drugim recima, nirvana je
"isto sto i jedno bezgresno tiho stanje razuma". To stanje, "savrsenog mira, dobrote i
mudrosti" predstavlja, u budistickom smislu reci, svetost.[12] Ustvari, pak, posto Buda porice
postojanje duse, ovako shvacena nirvana i nije nista drugo do potpuno gasenje - potpuno
nistavilo.
Sve donde dok je poricao postojanje bozanstva, budizam i nije bio religija vec "metod za
eticko vaspitanje".[13] On je postao religija tek docnije kada je dobio svoga boga u licu svoga
osnivaca.[14]
v) Konfucijanizam. - Ovim imenom se naziva ucenje kineskog mudraca Kong-fu-ce-a
ili Konfucija, to jest "ucitelja iz plemena Kong", koji se rodio oko 551 a umro oko 478 god.
pre Hrista.
U toku svoga zivota, Konfucije se bavio razlicitim poslovima: on je bio i cinovnik, i
ucitelj, i ministar, i izgnanik i veliki reformator. Blagodareci svom mnogostrukom i savesnom
radu, on je postao, i sve do danas ostao, najuticajniji covek u istoriji Kine.
Sa visokih polozaja koje je zauzimao u drzavi, Konfucije je uvideo i osetio veliki pozitivni
uticaj religije na zivot narodne zajednice i njene drzave. On je uvideo i osetio da religija cini
ljude boljima, podanike ili gradjane vernijima. Zato je ulagao sve napore da religiju predaka
prilagodi potrebi vremena i iskoristi je za dobro naroda i njegove drzave.
Odusevljen istorijskom prosloscu svoga naroda, u kojoj je video "zlatni vek", Konfucije je
imao za cilj da iz te proslosti uzme, razvije i ovekoveci sve ono sto je najkarakteristicnije i
najbolje. Kako se to, po njegovom misljenju, najlakse i najbolje moglo da postigne razvijanjem
i jacanjem kulta predaka i drzave, on je trazio da se narodna proslost i narodna zajednica i
naroda drzava postuju. To postovanje je ustvari sustina religije. "Konfucijeva religija, kao
njegovo ucenje o vrlini i drzavi mogu da se obuhvate kineskim pojmom hsiao sto znaci -
detinjsko, sinovsko duboko postovanje ili pijetet". To i takvo postovanje je ona duhovna snaga
koja omogucava ne samo jedinstvo zivih u drzavi i porodici nego i jedinstvo zivih i mrtvih. Tom
jedinstvu svaki covek treba da sluzi, jer van toga jedinstva on nema nikakvu vrednost.[15]
Duznost covekova je da zivi po volji "Neba", to jest po onome poretku ili redu koji u
svetu i drzavi vlada. Jer, "red je jedini zakon Neba". Bez toga zakona bi svuda vladali haos i
zlo. Po tome zakonu: covek postoji radi zajednice i ne treba da cini drugome sto ne zeli da mu
drugi cini. Car je stozer u drzavi, a otac je stozer u porodici. Ko zivi po zakanu "Neba", postize
ravnotezu u zivotu, a to treba i da bude zivotni ideal svakog pojedinca. Otuda, da bi ostvario
ovaj ideal, svaki pojedinac treba da postuje: roditelje, vlasti i pretke, i da im bude pokoran. To
je njegova najglavnija duznost. Sreca ili nesreca, nagrada ili kazna u zivotu covekovom nisu
nista drugo do posledice ispunjavanja ili neispunjavanja ove njegove duznosti.
Kao sto se iz dosada recenog vidi, konfucijanizam je jedan eticki sistem, a ne jedna
religija. Tek u toku vremena on je dobio svoga boga. Taj bog je bio sam Konfucije, koga su
njegovi sledbenici kanonizirali ili posvetili prve godine hriscanske ere. Pedeset i sedme godine
te ere oni su poceli da mu prinose zrtve; 609 g. oni su mu podigli po jedan hram u svakom
mestu nauke; 1907 g. uvrstili su ga u red najvisih bozanstava, a 1915 g. oglasili su njegovo
ucenje za drzavnu religiju.[16]
g) Muhamedanizam. - Muhamed, osnivac muhamedanizma, rodio se oko 570 g. posle
Hrista u Meki, na Arabijskom poluostrvu. Detinjstvo je proveo kao siroce bez oca i majke. Kad
mu je bilo 25 godina, ozenio se bogatom udovicom Hadidzom, sa kojom je imao dva sina i
cetiri kceri. U cetrdesetoj godini zivota, mucen ozbiljnom sumnjom, napustio je kucu i povukao
se u pecinu koja se nalazila u jednom brdu nedaleko od Meke. Tu je Muhamed proveo dve
godine u molitvi i razmisljanju. "Muhamed je bio vizionar ili covek kome se prividja. Usled
jednog fizickog svojstva, on je s vremena na vreme imao ceste napade epileptickog karaktera,
koji su ga dovodili u besvesno stanje, u kome je on imao svoje vizije".[17]
Kada je posle dve godine napustio pecinu, Muhamed je bio ubedjen da mu je Bog stavio
u duznost da bude prorok svoga naroda. Zato je on, odmah po povratku u Meku, otpoceo da
propoveda svoju novu nauku.
Muhamed je, nasuprot svojim Arapima mnogoboscima, ucio da postoji jedan jedini Bog
ili Alah, koga je on shvatio kao veliko ljudsko bice, sa rukama, ocima i drugim ljudskim
svojstvima. Alah je svemocan i svemudar, ali se prema ostalom svetu ponasa kao apsolutni
despot. On je svakome coveku predodredio njegovu sudbinu, koju covek ni po koju cenu ne
moze da izbegne. Takvo ucenje se zove fatalizam. Covek ne moze da shvati Alaha, vec treba
samo da mu se preda. Otuda se muhamedanizam zove i islam, tj. predanost Bogu.
Preko Muhameda koji je poslednji njegov prorok, Alah daje ljudima poslednje svoje
otkrivenje. To je otkrivenje zapisano u svetoj knjizi koja se zove Koran, to jest "citanje" ili
"recitovanje".
Da bi dokazao svoju predanost Alahu, svaki pravoverni treba da se drzi u zivotu svih
onih uputstava koja se sadrze u "pet osnovnih stubova" islama. Tako, on treba:
a) Da veruje da nema drugog Boga osim Alaha i da je Muhamed njegov poslanik;
b) Da se svakog dana pet puta moli Alahu (molitva, recitovanje svetih reci, klanjanje,
kretanje tela, okretanje lica Meki itd.);
v) Da cini dobra dela i daje milostinju;
g) Da posti u odredjeno vreme (Bajram);
d) Da makar jedanput u zivotu poseti Kabu (Cabu).
Prva cetiri od ovih "pet osnovnih stubova" svoje nauke Muhamed je pozajmio od
Judaizma i Hriscanstva, pa ih je shvatio i preradio na svoj nacin.
Ako se pravoverni strogo pridrzava ovako rezimirane ili sazete Muhamedove nauke,
zasluzice dzenet (raj), ako ne - pakao. I dzenet i pakao su u muhamedanizmu shvaceni cisto
realisticki: uzivanje u raju i patnje u paklu su sasvim materijalne prirode.
Zbog svega ovoga se smatra da "islam po svome ucenju, narocito po svome shvatanju
Boga i pre svega po svojoj etici, sasvim zaostaje ne samo iza Hriscanstva, nego isto tako i iza
jevrejskog profetizma i Judejstva... On je najmladja, ali isto tako i najniza od svih svetskih
religija".[18]
 
Prof. Velimir Hadzi-Arsic
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Prof. Maret je prvi upotrebio ovaj izraz. - Sr. Op. cit., r. 1 f.

2. Stanovnici Melanezije (jednog od mnogih ostrvlja u Tihom Okeanu).

3. R. H. Codrington, The Melanesians, pp. 118-120, Oxford, 1891; Cp, R, R. Marett, Op. cit., pp. 99-100; E. Durkheim,
Op. cit., pp. 274-278.

4. Tabu je polineziska rec, tj. rec urodjenika koji zive u Polineziji (ostrvlju u Tihom Okeanu).

5. Sr. F. B. Jevons, Op. cit., chap., XIII; N. W. Thomas, Fetishism, Enciclop. Britannica, XI Ed., Vol. X p. 295.

6. Cp. D. N. Soderblom, Op. sit., S. 34-37; G. A. Coe, Op. sit., p. 81; S. Reinach, Op. sit., p. 20; E. Durkheim, Op. sit.,
pp. 143 suiv.; G. A. Barton, Op. sit., p. 11.

7. Ucenje o seobi duse bilo je poznato Egipcanima, Keltima i Grcima. Ono se naziva i metempsihoza.

8. Clan najvise indijske kaste, tj. staleza ili drustvenog reda. U Indiji postoje cetiri kaste: Braman ili svestenicka kasta;
Radzanija ili ratnicka kasta; Vaisija ili zemljoradnicka kasta i Sudra ili robovska kasta.

9. Cp. G. A. Barton, Op. cit., pp. 154 f; J. Huby, Op. cit., p. 372 suiv.; D. N. Soderblom, Op. cit., S. 252-263; G.
Kreussler, Op. cit., S. 13-14; S. Reinach, Op. cit., pp. 79-80.

10. T. W. Rhys Davids, Buddhism, pp. 47-48, London, 1899.

11. G. A. Barton, Op. cit., p. 164.

12. T. W. Rhys Davids, Op.cit., p. 163.

13. G. A. Barton, Op. cit., p. 163.

14. Cp. T. W. Rhys Davids, Op. cit., p. 22 t; J. Huby, Op. cit., 390 suiv.; D. D. Soderblom, Op. cit., S. 274-305; G. A.
Barton, Op. cit., pp. 159-175; S. Reinach, Op. cit., pp. 81 suiv.

15. D. N. Soderblom, Op. cit., S. 75.

16. Cp. D. N. Soderblom, Op. cit., S. 72-78; G. A. Barton, Op. cit., pp. 209-213; S. Reinach, Op. cit., pp. 217-220; J.
Huby, Op. cit., pp. 144-166.

17. D. N. Soderblom, Op. cit., p. 184.

18. D. N, Soderblom, Op. cit., S. 218; Cp. Ibid., S. 184-218; G. A. Barton, Op. cit., pp. 97 f; J. Huby, Op. cit., ch. XIV;
S. Reinach, Op. cit., chap. VI.

 
Sv. Justin Celijski
Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
DRUGI DEO
 
HRISCANSTVO
 
I. NATPRIRODNA ILI OTKRIVENA - HRISCANSKA RELIGIJA
 
Za razliku od prirodnih religija, koje su delo coveka, natprirodna Hriscanska religija je
delo samoga Boga; do te religije covek nije dosao svojim umom nego mu je ona data u
natprirodnom Bozjem Otkrivenju, koje je svoj vrhunac i punocu dostiglo dolaskom u svet i
ovaplocenjem Sina Bozjeg, Gospoda Isusa Hrista.
 
 
ZNACI NATPRIRODNOG OTKRIVENjA
 
Natprirodno Hriscansko Otkrivenje nosi u sebi sve odlike svoga tvorca i davaoca: Boga.
Jer sva sadrzina to ga Otkrivenja dolazi posredno ili neposredno od Boga. Otuda, svojstva
Bozja i sacinjavaju znake natprirodnog Otkrivenja.
Kao ucenje, Hriscansko natprirodno Otkrivenje odlikuje se od ostalih ucenja time sto se u
njemu ogleda sva bozanska Istina i bozanska sila, bozansko dejstvo i Bozje stvarno prisustvo.
Po recima Apostola Pavla: "Vera nasa (hriscanska) nije u mudrosti ljudskoj, nego u sili Bozjoj";
ona je "dokaz Duha Svetog i sile" (1.Kor.2,4-5). Ta sila Bozja narocito se dokazuje u cudima,
kojih je natprirodno Otkrivenje puno, a najvise pak ona se po kazala i projavila u Licnosti i
delima Sina Bozjeg, Bogocoveka Isusa Hrista, u Njegovom ovaplocenju (ili ocovecenju), zivotu
i radu na zemlji, krstenju, preobrazenju, stradanju, vaskrsenju iz mrtvih, vaznesenju na nebo,
silasku Duha Svetog na Apostole, davanju bozanske nauke i osnivanju Crkve Hriscanske na
zemlji.
O izvorima i ucenju Hriscanskog natprirodnog Otkrivenja Bozjeg, ili drugim recima o
ucenju Hriscanske Crkve, sto je isto, govori se u daljim delovima ove knjige.
Sv. Justin Celijski
Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
II. IZVORI HRISCANSKOG UCENjA
 
Jedini izvor Hriscanskog ucenja jeste Bozje Otkrivenje, koje se cuva u Crkvi. Kroz njega
je Bog otkrio, saopstio ljudima sve osnovne istine o sebi, svetu i coveku.
Bozje Otkrivenje je dvojako: prirodno i natprirodno.
Pod prirodnim Bozjim otkrivenjem razumemo one istine o Bogu koje je Bog
otkrio ljudima kroz prirodu, ciji je On tvorac. Sebe i svoju silu Bog je pokazao i u vidljivoj
prirodi i u prirodi ljudske duse. Vidljiva priroda je ogledalo sile, mudrosti, ljubavi i dobrote
Bozje. A priroda duse covekove je bogolika, to jest stvorena po liku Bozjem, te svima svojim
silama ukazuje na Boga, govori o Bogu i vodi Bogu. Dusa covekova je najblizi i najneposredniji
prirodni izvor covekovog znanja o Bogu; stoga se dusa nicim ne moze zameniti, niti ima stvari
u ovom svetu koja joj je ravna po vrednosti i dostojanstvu. To je Sin Bozji, Gospod Hristos,
objavio kada je rekao: Kakva je korist coveku ako sav svet dobije a dusi svojoj naudi? I kakav
ce otkup dati covek za svoju dusu?[1]
Kada covek kao razumno bice posmatra i ispituje vidljivu prirodu, on dolazi do znanja i
do ubedjenja da postoji Bog koji je tu prirodu stvorio i upravlja n,ome mudro i mocno. Sva
priroda, kao neki kaziprst neprestano ukazuje na Boga - Tvorca.[2] Bog, koji je nevidljivo bice,
donekle pokazuje sebe kroz svoje delo, kroz vidljivu prirodu; Bog koji je coveku nepoznat
ucinio je sebe donekle poznatim kroz prirodu. Stoga ljudi ne mogu imati izgovora za svoje
neverovanje u Boga. Apostol Pavle je u pravu kada kaze: Ono sto je nevidljivo u Bogu, to jest
njegova vecna sila i bozanstvo, moze se poznati i videti na stvorenjima Bozjim.[3]
Ali posto je vidljiva priroda ogranicena, a razum ljudski ogranicen i nesavrsen, to je i
znanje o Bogu koje covek dobija pomocu njih ograniceno, nepotpuno i nesavrseno, Otuda je
prirodno otkrivenje nedovoljno za pravilno poznanje i istinsko postovanje Boga. Ono
je samo kao neki uvod u natprirodno Otkrivenje Bozje.
Pod natprirodnim Bozjim Otkrivenjem razumemo one istine o Bogu koje je sam
Bog otkrio ljudima na cudan, natprirodan nacin preko svojih narocitih izabranika,
Proroka i Apostola, i preko Sina Svog. Posto ljudi ne bi nikada mogli svojim umom da
dodju do punije istine o Bogu, to je Bog ovu istinu postupno otkrivao ljudima preko svetih
starozavetnih Patrijaraha i Proroka, i najzad u potpunosti i savrsenstvu objavio preko
jedinorodnoga Sina Svog, Gospoda naseg Isusa Hrista.[4]
 
 
SVETO PREDANjE I SVETO PISMO
 
Natprirodno Bozje Otkrivenje nije bilo zapisano u pocetku nego je usmeno pamceno i
pricanjem cuvano i prenoseno s pokolenja na pokolenje. Tek je docnije jedan deo Bozjeg
Otkrivenja zapisan po nadahnucu Duha Svetog, i tako zapisan sacuvan sve do danas. Otuda se
vecne istine natprirodnog Otkrivenja podjednako nalaze i cuvaju i u Svetom Predanju i u
Svetom Pismu. Sveto Pismo je zapisano Sveto Predanje, a Sveto Predanje je usmeno
Sveto Pismo. I jedno i drugo su istog bozanskog porekla i imaju istu vaznost, jer su
Otkrivenje jedno istog Bozanstva, jednog i istog zivog i istinitog Boga.
 
 
O SVETOM PREDANjU
 
Svetim Predanjem zovemo zbir onih natprirodnih istina Bozjih, koje je Bog
usmeno otkrio svetim ljudima, i koje se u Crkvi predaju od predaka potomcima po
veri. Po vremenu, Sveto Predanje je starije od Svetog Pisma. Kako u Starom Zavetu, tako
i u Novom, Sveto Predanje prethodi Svetom Pismu. Mojsije je prvi zapisao jedan deo onih
istina natprirodnog Otkrivenja Bozjeg, koje su do njega usmeno predavane s kolena
na koleno. U Novom Zavetu sam Gospod Hristos predao je svojim ucenicima svoje
bozansko ucenje usmenom reci i primerom a ne knjigom. Tako su u pocetku radili i
njegovi ucenici Apostoli. Vise od desetinu godina Crkva nije imala zapisan Novi Zavet,
nego je Sveto Predanje bilo jedini oblik natprirodnog Otkrivenja Bozjeg. A i kada su bile
napisane knjige Novog Zaveta, u njima nije bilo zapisano sve sto se sadrzi u Svetom Predanju.
[5] Ovo Sveto Predanje se svagda cuva u Crkvi Duhom Svetim i svetim Bozjim ljudima.
 
 
O SVETOM PISMU
 
Sveto Pismo je skup svetih knjiga koje su po nadahnucu Svetoga Duha napisali
sveti Bozji ljudi: proroci i apostoli. Sveto Pismo se naziva jos i Biblija. To je grcka rec i
znaci: Knjige. Mnoge bozanske istine natprirodnog Otkrivenja Bozjeg nisu se sacuvale samo
predanjem vec su zapisane u svetim knjigama. Posto je Sveto Pismo dato ljudima da bi ziveli
po njemu, ono se i naziva Knjiga zivota.[6]
Sveto Pismo deli se na Stari i Novi Zavet. One svete knjige koje su napisane pre
Hrista nazivaju se Stari Zavet; a one svete knjige koje su napisane posle Hrista nazivaju se
Novi Zavet. Stari Zavet oznacava stari savez Boga sa ljudima. Starozavetne knjige
opisuju kako se Bog brine i stara o starozavetnim ljudima i kako ih kroz postupna otkrivenja,
zapovesti, prorostva, praslike, molitve i bogosluzenja priprema za dolazak bozanskog
Spasitelja. Novozavetne knjige opisuju dolazak u svet bozanskog Spasitelja, Gospoda Hrista,
njegov zivot i rad, i sve sto je ucinio za spasenje ljudi od greha, zla i smrti. Isto tako, one
opisuju zivot i rad njegovih svetih ucenika - Apostola.
U Svetom Pismu sve je vazno, sve spasonosno; u njemu nema niceg
izmisljenog, niceg suvisnog. Sto covek vise cita i izucava Sveto Pismo, to sve vise nalazi
razloga da ga sto duze i usrdnije cita i izucava. Jer je ono, po recima Sv. Zlatousta, kao
mirisavo korenje koje sve vise mirise sto se duze tare.
 
 
AUTENTICNOST I BOGONADAHNUTOST HRISCANSKIH IZVORA
 
Od samog pocetka Crkva je bila veoma obazriva pri propovedanju bozanskih istina
Svetog Otkrivenja. Za istinito, izvorno, pravovazno ucenje ona je smatrala samo ono koje su
sveti Bozji ljudi primili od samog Gospoda Hrista.7) Apostoli su bili samo svedoci onoga sto su
videli, culi i naucili, od samoga Hrista; oni nisu nista ni izmisljali, ni dodavali, ni preinacavali.
[7] Zeleci da pokaze i dokaze ociglednu i na iskustvu osnovanu istinitost, autenticnost onoga
sto Hristovi ucenici propovedaju, sv. Apostol Jovan Bogoslov izjavljuje: Mi propovedamo ono
sto cusmo, sto videsmo ocima svojim, sto razmotrismo i ruke nase opipase.[8] Kada
apostolima Jevrejske staresine prete i ostro zabranjuju da propovedaju Gospoda Hrista i
njegovo ucenje, oni izjavljuju: Mi ne mozemo ne govoriti sto videsmo i cusmo.[9] A kada ih
zbog propovedi Hristovog Evandjelja bacaju u tamnicu, muce i biju, oni smelo izjavljuju da od
toga nece odustati: Vecma se treba pokoravati Bogu nego ljudima.[10]
Hristovi apostoli su iznad svega zeleli jedno i radili na jednom: da budu i ostanu verni
cinjenicama i Hristovim bozanskim istinama. Stoga i izjavljuju: Mi ne propovedamo sebe nego
Hrista Isusa Gospoda.[11] Oni su potpuno svesni, i to hoce da ucine ociglednim za sve, da su
od Boga i njihovo ucenje, i sila, i neustrasivost.[12] I svi oni propovedaju Evandjelje, svesni da
sve sto govore, govore pred Bogom.[13] Celokupnu Hristovu nauku oni nazivaju zdravom
naukom, revnosno je cuvaju i budno motre da i drugi to cine.[14]
To apostolsko saznanje i ubedjenje postalo je saznanje i ubedjenje celokupne Crkve
Hristove. Stoga je Crkva i znala, i umela, i mogla da objavi kao istinite i verodostojne samo
one knjige koje su sadrzale u sebi cistu, potpunu i savrsenu Istinu Bozanskog Otkrivenja, koju
su nadahnucem Svetog Duha zapisali Sveti Apostoli i ostali sveti Bozji ljudi (2.Petr.1,21;
2.Tim.3,16). Knjige Svetoga Pisma koje su napisane po nadahnucu Svetoga Duha i koje su
istinite, izvorne, autenticne nazivaju se kanonske, po grckoj reci kanon sto znaci pravilo.
Takvih knjiga ima u Starom Zavetu dvadeset i dve (a ako se broji svaka knjiga posebno onda
cetrdeset i devet), a u Novom Zavetu dvadeset i sedam.
Sveto Pismo se odlikuje od drugih knjiga time sto su ga sveti Bozji ljudi pisali
po nadahnucu Svetoga Duha. Ogranicen i nesavrsen, duh ljudski nije u stanju ni da potpuno
shvati ni da potpuno izrazi vecne bozanske istine. Stoga je pisce knjiga Svetoga Pisma pri
pisanju ozaravao, prosvecivao, upucivao i rukovodio sam Duh Sveti, Duh Bozji nepogresivi.
Pritom Duh Sveti niti je sputavao njihovu slobodu niti ih pretvarao u automate; oni su bili i
ostali slobodne i svesne licnosti.
Svetost svetih knjiga Svetoga Pisma dolazi od Svetoga Duha, po cijem su ih nadahnucu
pisali sveti Bozji ljudi: Proroci i Apostoli. Otuda se i nazivaju svetima i bogonadahnutima.[15]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Mt.16,26.

2. Ps.18,1.

3. Rim.1,20.

4. Jevr.1,1; Jn.1,18; Mat.11, 27.

5. Jn.21,25.

6. Otkr.13,8; 17,8.

7. Lk.24,48; D.Ap.1,8. 22; 2,32; 3,15; 5,32; 10,39. 41; 13,31; 22,15. 20; 26,16; Jevr.12,1; 2.Pet.1,16; Otkr.2,13;
3,14; 11,3.

8. 1.Jn.1,1.

9. D.Ap.4,20.

10. D.Ap.5,29.

11. 2.Kor.4,5.

12. 2.Kor.3,5; Flb.4,13.

13. Sr. 2.Kor.2,17.

14. Tit.1,9; 2.Tim.4,3.

15. 2.Tim.3,16; Rm.1,2; Tim.3,16; 2.Petr.1,21.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
III. PRAVOSLAVNA CRKVA
 
Sve istine Svetog Otkrivenja sacinjavaju jednu vecnu i nedeljivu istinu. Na njoj je
izgradjena prava Crkva, zato je Crkva, po recima apostola, stub i tvrdjava istine.[1] Posto je
Crkva - telo Hristovo, a Duh Sveti - njena dusa, to jedino ona ima bozansku silu i
vlast da u potpunosti cuva Sveto Otkrivenje. Ziveci Hristom i Duhom Svetim, Crkva
pomocu njih i cuva vecne istine Bozjeg Otkrivenja, to, po hriscanskom ucenju, najvece blago u
ovom svetu. Imajuci to u vidu, apostol Pavle naredjuje apostolu Timoteju: Povereno ti blago
sacuvaj Duhom Svetim koji zivi u nama;[2] sto si cuo od mene pred mnogim svedocima, to
predaj vernim ljudima, koji ce biti kadri i druge nauciti.[3]
Posto su Sveto Pismo napisali sveti Bozji ljudi, nadahnuti Duhom Svetim, to ga najbolje
razumeju i cuvaju kao najvece blago ljudi puni Duha Svetoga. A to su Sveti Oci i Ucitelji Crkve
Pravoslavne, Zato su oni nasi najbolji i najpouzdaniji ucitelji u tome kako treba citati, razumeti
i cuvati Sveto Pismo. Kroz Svete Oce, narocito na Vaseljenskim Saborima, Crkva ispoveda i
brani svete istine Otkrivenja onako kako je Duh Sveti upucuje i uci. Zato Sv. Ipolit govori
nesuvislu istinu kada veli da jedino "duh Crkve" moze biti i jeste rukovodjenje u tumacenju i
citanju Svetog Otkrivenja.[4]
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. 1.Tim.3,15.

2. 2.Tim.1,14.

3. 2.Tim.2,2.

4. Kod Jevsejeva Kesarijskog, Hist. Ecclesiastica, V, 28.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
TRECI DEO
 
OSNOVNE ISTINE PRAVOSLAVNE HRISCANSKE VERE
 
I. O BOGU
 
Svakodnevno iskustvo svedoci nam da nijedno bice ne zivi samo sobom i od sebe, vec
mnogo stosta pozajmljuje od drugih bica oko sebe. Travka, da bi postojala, hrani se svetloscu i
toplotom sunca, vazduhom, vodom i svim ostalim silama prirode. Sto vazi za travku, vazi za
sve bilje, za sve zivotinje, i za sva bica redom: od protoplazme do coveka. Isti zakon vlada i u
svemu onome sto postoji u kosmosu, Tako, zemlja zivi suncem i svim silama naseg suncanog
sistema; nas suncani sistem zivi kosmosom; kosmos pak mora ziveti nekim bicem koje je vece
od njega i predstavlja sobom Svebice. To Svebice moze biti samo Bog. Nema sumnje, sva su
bica glavnim nervom svoga postojanja vezana za Svebice, koje im, posredno ili neposredno,
daje sve sto im je potrebno za postojanje. Otuda, osnovna istina, na kojoj stoje i pomocu koje
postoje sve ostale istine zivota i sveta, jeste istina o Bogu. Ma kojim putem isla ljudska misao
kroz tajanstva i zagonetke ovoga sveta, mora na kraju krajeva doci do saznanja: da iza ovako
tajanstvenog, zagonetnog, cudesnog i ogromnog sveta postoji neko svemocno Bice, koje drzi u
postojanju sve sto postoji i daje zivot svemu sto zivi.
Ako se logicki misli do kraja, covek mora doci do ovakvog zakljucka: sve stvaralacke sile
u ovome svetu dolaze, i moraju dolaziti, od nekog bica koje je i vece, i dublje, i mocnije, i
mudrije, i trajnije od ovoga sveta.
Sam zivot je nesto nesravnjeno sire, jace, nezavisnije i ogromnije od coveka. Znaci,
zivot je nesto sto covek nije mogao ni izmisliti ni stvoriti, stoga stvaralac i davalac zivota mora
biti neko bice nesravnjeno vece i mocnije od coveka. Ono sto mi ljudi nazivamo svescu,
osecanjem, toliko je tajanstveno, zagonetno i slozeno, da se ne moze proizvesti ni u jednoj
laboratoriji ljudske nauke. To mora biti dar nekog bica koje je nesravnjeno umnije i savrsenije
od coveka. A to bice moze biti samo Bog.
Covek je licnost i najsavrsenije bice u sferi zemaljskih stvarnosti. A mi ljudi znamo da
covek ne moze dodati sebi jedno novo culo, a kamoli izmisliti i stvoriti svet, saznanje, savest,
osecanje, i iz svega toga sastaviti licnost. Sudeci po svemu, licnost nije tvorevina ni coveka ni
nekog bica nizeg od coveka. Svim svojim bicem, licnost ukazuje na neko bice koje je kao
licnost nesravnjeno savrsenije i mocnije od coveka. Ta savrsena Licnost, to savrseno Bice jeste
Bog.
 
 
BOG KAO APSOLUTNO I LICNO DUHOVNO BICE
 
Sam covek, i sve sto postoji u svetu, jeste nesto ograniceno i relativno. A ograniceno je
time sto se oko njegovih granica nalazi nesto sire i vece od njega. I tako iduci od vise
ogranicenog ka manje ogranicenom, mi najzad dolazimo do pojma o bezgranicnom Bicu.
Tako isto, sve sto je relativno, relativno je stoga sto prema njemu i oko njega postoji
nesto apsolutno. Ustrojstvo, harmonija, logicnost svega relativnog ukazuju da iza njih stoji
apsolutno Bice kao sveznajuci i svemocni tvorac svih relativnih bica. U odnosu prema Bogu koji
je apsolutno Bice sva stvorena bica su relativna i ogranicena. Dva apsolutna bica ne mogu
postojati, jer postojanje jednog apsolutnog Bica logicki iskljucuje postojanje drugog takvog
Bica.
Mi ljudi znamo: u nasem suncanom sistemu covek je najsavrsenije bice. I to bice je
licnost. A licnost predstavlja nesto najsavrsenije, najharmonicnije i najkomplikovanije u nasem
zemaljskom svetu. Pitanje je, kako je covek postao licnost kada je sve oko njega nesavrsenije
od njega i kada sam on nije u stanju da pronadje psihofizicku formulu svoje licnosti, a kamoli
da tu licnost stvori? Logicki odgovor moze biti samo jedan: coveka je moglo stvoriti kao licnost
samo bice koje je i samo savrsena Licnost. A takva Licnost jeste Bog. Apsolutno bice mi ne
mozemo zamisliti savrsenim ako nije Licnost. Jer i covek je medju zemaljskim bicima
najsavrsenije bice zato sto je licnost.
Nema sumnje, Bog je apsolutno i licno bice. Ali ta apsolutnost i ta savrsena licnost
pretpostavljaju potpunu duhovnost. Jer, kada bi Bog bio, makar u najmanjoj meri, materijalno
bice, On bi samim tim bio ogranicen, jer je materija zato materija sto ima granica, sto se ne
moze zamisliti bez ogranicenosti. Apsolutno bice mora biti duhovno, jer je bezgranicno i
beskrajno. Savrsena licnost mora biti duhovna po prirodi, jer su bitne osobine svesavrsenstva -
beskrajnost, bezgranicnost i apsolutnost. Prema tome, Bog je beskrajno, bezgranicno,
apsolutno i licno duhovno bice.
 
 
SADRZINA, KAKVOCA I GRANICE LjUDSKOG BOGOPOZNANjA
 
Ljudsko poznanje Boga zavisi od dve stvari: prvo, od prirode ljudskih organa
saznanja i drugo, od prirode predmeta saznanja. Iskustvo nam svedoci: ljudski organi
saznanja su ograniceni, relativni i nesavrseni, stoga i nase poznanje Boga jeste ograniceno,
relativno i nesavrseno,
Sadrzina i kakvoca ljudskog poznanja Boga zavisi koliko od sadrzine i kakvoce ljudskih
organa saznanja, toliko i od sadrzine i kakvoce samog predmeta saznanja: Boga. Bog moze
biti, i jeste, predmet ljudskog poznanja samo utoliko, ukoliko su organi ljudskog saznanja
sposobni da Ga prime. Od bezgranicnog Boga, ljudski ograniceni organi saznanja mogu
zahvatiti nesto; od apsolutnog Boga, ljudski relativni organi saznanja mogu dokuciti nesto.
Ljudsko saznanje je ograniceno, relativno i nesavrseno ne samo u oblasti poznanja
Boga nego i u svima ostalim oblastima poznanja. I u naucnoj, i u filosofskoj oblasti poznanja,
ljudsko saznanje moze ici samo donekle i u visinu, i u dubinu, i u sirinu. No ono nije u stanju
da obuhvati i dokuci poslednju sustinu stvari, zivota i sveta. Kant je tacno izrazio
ogranicenost, relativnost i nesavrsenost ljudskog saznanja, kada je razgranicio svet: na svet
numena, tj. sustina nedoseznih ljudskom saznanju, i na svet fenomena, tj. pojava podloznih
ljudskom saznanju. I filosofija i nauka prikazuju nam svet sa njegove pojavne strane, dok
sustina sveta ostaje nedostupna filosofskom i naucnom saznanju.
Posto ovo vazi u oblasti poznanja u kome je rec o vidljivom, materijalnom svetu, utoliko
je prirodnije da to isto vazi i u oblasti poznanja Boga, koji je po svemu nesto nesravnjeno vece
i tajanstvenije od vidljivog, materijalnog sveta. Kao sto ljudsko saznanje nije u stanju da
dokuci sustinu sveta, tako neuporedivo vise nije u stanju da dokuci ni sustinu Boga.
O tome Sveto Pismo veli: Bog zivi u svetlosti kojoj se ne moze pristupiti; Njega niko od ljudi
nije video, niti moze videti.[1]
Ono sto se moze saznati o Bogu jeste delatnost i dela Bozija u svetu ("energije" Bozje).
Te dostupne saznanju sile Bozje i energije po prirodi svojoj su vecne. Sustina pak Bozja, koju
te sile javljaju, ostaje nedostupna za ljudsko saznanje. Pomocu svojih organa saznanja ljudi
mogu poznati dela Bozija u svetu i sebi, i na osnovu njih govoriti o Bogu i Njegovim
osobinama. Ustvari, time se i bave takozvani logicki dokazi ljudski o postojanju Boga. Medju
njima su najglavniji ovi: kosmoloski, teleoloski, religijsko-istorijski i moralni dokaz.
 
 
1. KOSMOLOSKI DOKAZ[2]
 
Zeleci da poznadu Boga, ljudi su stvorili kosmoloski dokaz o postojanju Boga. On se
zasniva na logickoj postavci: nullus effectus sine causa - nema posledice bez uzroka.
Svaka stvar i svaka pojava u svetu ima svoj uzrok. Prema tome, i ovaj kosmos mora imati svoj
uzrok. Iza svih uzroka sviju stvari i pojava u kosmosu mora posto jati neki Prauzrok. Taj
Prauzrok i jeste Bog.
Kosmos je nesto nesravnjeno vece, jace i mocnije od svega sto covek vidi u sebi i u
svetu oko sebe. Stoga i uzrok kosmosa mora biti neko bice neizmerno vece, jace i mocnije od
coveka. To bice moze biti samo Bog.
 
 
2. TEOLOSKI DOKAZ[3]
 
Za ljudski razum je ocigledna cinjenica: u vasioni vlada poredak, red i harmonija. Neka
mudra celishodnost i neki logicki plan opaza se u svemu: od najveceg do najmanjeg, od
beskonacno velikog do beskonacno malog. Ta celishodnost i taj plan primecuju se ne samo u
suncanim sistemima i zvezdanim jatima, nego i u svima bicima i stvarima, od najvecih do
najmanjih. Ocigledna je neka cudesna celishodnost i u organskom i u neorganskom, i u
psihofizickom i u psihickom svetu. Ljudski razum stoji zapanjen pred celishodnoscu ustrojstva i
rada ne samo jedne pcele nego i jednog atoma, ne samo covekove svesti nego i covekovih
cula.
Ta cudesna celishodnost ne potice od coveka, niti od nekog nizeg bica. Jer covek, iako
razumno bice, nema ni toliko pameti ni toliko moci da moze stvoriti jednoga mrava ili jedan
listic ljubicice, a kamoli cudesnu celishodnost koja vlada vasionom i svime sto je u njoj. Nema
sumnje, celishodnost, koja vlada svuda i svime, ukazuje ljudskom duhu na nekog
tvorca i umetnika, nesravnjeno mudrijeg i mocnijeg od coveka. Takav tvorac i
umetnik moze biti jedino Bog.
Kao sto cemo iz daljih izlaganja videti tacnost kosmoloskog i teleoloskog dokaza
potvrdjuje i sama nauka.[4]
 
 
3. MORALNI DOKAZ
 
Covek ima u sebi silu kojom razlikuje dobro i zlo, kojom procenjuje vrednost dobra i zla,
i kojom hvali jedno a osudjuje drugo. Ta sila jeste savest. I u njoj - moralni zakon. Sama po
sebi, savest je nesto sto ne postoji kod bica nizih od coveka. Ali je ni sam covek nije mogao
stvoriti, jer je jaca od coveka: muci ga kada zlo cini, ispunjuje ga radoscu kada dobro cini. To
pokazuje da je coveku mogao dati savest samo Bog kao bice savrseno pravedno i savrseno
mudro.
Nase ljudsko iskustvo svedoci nam: covek nije u stanju ni da dostojno nagradi coveka za
dobro ni kazni za zlo. To moze uciniti samo sveznajuce, svemudro i svesavrseno bice. A takvo
bice jeste samo Bog.
 
 
4. RELIGIJSKO-ISTORIJSKI DOKAZ
 
Postoji cinjenica: u istoriji sveta, od najstarijih vremena pa sve do danas, nije bilo na
zemlji naroda koji ne bi verovao u neko bozanstvo, Iz te cinjenice razum ljudski izvodi
zakljucak: posto je vera u Boga opsta karakteristika svih naroda sviju vremena, logicno je i
prirodno zakljuciti da Bog postoji. Jer jedna opsta pojava kao sto je vera u Boga mora imati i
jedan opsti uzrok kao sto je Bog.
Ovaj dokaz osniva se ustvari na psiholoskom dokazu, po kome je ljudskoj dusi urodjena
ceznja i teznja za beskrajnim, za beskonacnim, za vecnim. A to znaci - za Bogom. A ta ceznja
u coveka za Bogom vodi poreklo od samoga Boga.
 
 
BOG U SVETOM OTKRIVENjU
 
Istinu o Bogu, o njegovom postojanju, svojstvima i delima najbolje i najvernije otkriva i
daje Sveto Otkrivenje.
Takozvani logicki dokazi o postojanju Boga nemaju, niti mogu imati vrednost
"stvarnih" dokaza, jer su zasnovani na principima ogranicenog, relativnog, nesavrsenog i
ogrehovljenog ljudskog razuma i culnog opazanja. Oni nemaju vrednost "stvarnih" dokaza jos i
stoga sto istina o postojanju Boga nije logicka "pretpostavka" koju treba dokazivati
putem logickih silogizama ili zakljucaka. Na osnovu "logickih dokaza" postojanje Boga
moze se, u najbolju ruku, ukazati i nagovestiti, ali ne i stvarno pokazati. Jer se logicki dokazi
gube u protivurecnostima slabe ljudske ogranicene logike. Medjutim, istina bica i egzistencije
Bozje je iznad ljudske logike. Zato, "naucnim putem", u strogom smislu reci, ne moze se
dokazivati postojanje Boga. Nauka se bavi onim cinjenicama koje podlezu culnom
opazanju, tj. fenomenima ili pojavama. Bog nije predmet obicnog culnog opazanja i
shvatanja zasnovanog na njemu, zato ne moze biti predmet naucnog istrazivanja.
Nauka radi po utvrdjenom metodu posmatranja, analize i sinteze. Ali se takav metod ne moze
primeniti u dokazivanju postojanja Boga zbog same prirode Bozje koja je beskrajna,
apsolutna, nevidljiva, neuhvatljiva, nedoznajna, nedostizna, vecna. Nedosezan za naucna
sredstva saznanja, Bog se ne moze naucnim putem ni saznati, ni dokazivati. Ali to jos nikako
ne znaci da Bog ne postoji.
Posto se pomocu logickih dokaza Bog ne moze ni poznati ni dokazati, to je neophodno da
coveku pritekne u pomoc Sveto Otkrivenje. Sama priroda Bozanstva cini neophodnim i
Otkrivenje, i Crkvu, i veru. Osnovna istina Otkrivenja o Bogu jeste: po svojoj beskonacnoj
prirodi Bog je nevidljiv i zivi u nepristupacnoj svetlosti,[5] zato ne moze biti predmet ljudskog
"naucnog saznanja" i logickih nadmudrivanja. Bog je predmet nase vere i blagodatnog
iskustva.
Boga, cija je sustina nedokucna za ljudski razum, ljudi mogu znati samo onoliko
koliko je On sam otkrio sebe. Znanje o Bogu dobija se kao dar od Boga, kao otkrivenje
Bozije.[6] Bez pomoci Bozije nemogucno je poznati Boga. Sv. Irinej veli: "Niko ne moze znati
Boga ako ga Bog ne nauci, tj. Bog se ne moze poznati bez Boga".[7]
 
 
SVOJSTVA BICA BOZJEG
 
Bice Bozje, nedostupno ljudskom razumu po svojoj sustini, dostupno je donekle kroz
svoja vecna svojstva i dejstva. Pod svojstvima Bozjim razumemo one osobine koje Bog
ima kao Bog. Kroz ljubav, pravdu, dobrotu, svemogucstvo i ostala svoja vecna svojstva Bog
nam saopstava onoliko stvarne istine o sebi koliko je ljudima potrebno za zivot i spasenje. A
po ucenju Svetoga Otkrivenja, svojstva Bozja su: samobitnost, neizmenljivost,
svudaprisutnost, sveznanje, svemudrost, sloboda, svemogucstvo, dobrota, svetost,
pravednost, blazenstvo, ljubav. On se preko njih nama saopstava i otkriva, ostajuci po sustini
Svojoj nepristupan za sva stvorena bica.
 
 
JEDINSTVO BICA BOZJEG
 
Beskrajan, bezgranican, vecan, apsolutan bicem Bog je, u isto vreme, jedan jedini. Jer
kada bi pored Boga postojalo jos neko bice ravno Njemu, onda On ne bi bio beskrajan,
bezgranican i apsolutan, vec krajan, relativan i ogranicen. Jednom recju: On ne bi bio Bog. Jer
"ako Bog nije jedan, onda ne postoji".[8]
Sam pojam o Apsolutnom neminovno pretpostavlja i pojam o jednom. Jer apsolutno bice
je time apsolutno sto je jedno, posto dva ili vise apsolutna bica ne mogu postojati a da ne
prestanu biti apsolutna. Drugim recima, dva ili vise bogova kao apsolutna bica ne mogu
postojati.
Osnovna bozanska istina, na kojoj stoje sve istine Otkrivenja, jeste ova: postoji jedan
jedini istiniti Bog i Gospod.[9] Sam Gospod Hristos cini zavisnim spasenje ljudi i sticanje
vecnoga zivota od poznanja i ispovedanja vere u jednog jedinog i istinitog Boga.[10] Ali isto to
hriscansko Otkrivenje uci nas da je Bog jedan po bicu, po Bozanskoj prirodi svojoj, ali i trojican
po licima, to jest da je jedan i jedini Bog: Otac, i Sin i Duh Sveti.[11]
 
 
O SVETOJ TROJICI
 
Sveto Otkrivenje nas uci, dakle, ne samo da je Bog jedan po bicu, nego i trojican po
licima. Sva tri Lica Sv. Trojice: Otac, Sin i Duh Sveti sacinjavaju jedno Bozanstvo, i stoga nisu
tri boga nego jedan Bog: Otac, Sin i Sv. Duh. Svako Bozansko Lice (Ipostas) ima u punoj
meri sva bozanska savrsenstva, te su sva tri Lica u svemu po prirodi jednaka, jednosusna i
ravna po Bozanstvu. To znaci: i Otac je Bog, i Sin je Bog, i Duh Sveti je Bog; ali nisu tri boga
nego jedan jedini Bog - Sveta, Zivotvorna i nerazdeljiva Trojica. U Svetoj Trojici svako
Bozansko Lice ima svoja licna svojstva ili osobine. Licna osobina Oca jeste nerodjenost,
Sina - racanje od Oca, Duha Svetoga - ishodjenje od Oca.
Iako nam Otkrivenje jasno kazuje i silno posvedocava istinu o Sv. Trojici, ipak nam ne
objasnjava kako su i na koji nacin tri bozanska Lica Jedan Bog. To je tako u Bogu i to
je tako dato nasoj veri, jer je to tajna koju ljudski razum ne moze shvatiti niti reci
izraziti. Nama je o Svetoj Trojici otkriveno onoliko koliko nam je potrebno za nase spasenje,
za nas pobozni zivot u ovom i vecni zivot u onom svetu. Zato se mi i krstavamo (i krstimo): u
ime Oca i Sina i Svetoga Duha (Mt.28,19).
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. 1.Tim.6,16; Jn.1,18.

2. Rec "kosmoloski" je slozenica od dve grcke reci: kosmos, sto znaci vasiona, svet kao uredjena celina, i logos, sto
znaci rec, ucenje, nauka.

3. Rec "teleoloski" dolazi od grcke reci: telos, sto znaci cilj, svrha, i reci logos o kojoj smo vec govorili (u prethodnoj
napomeni).

4. Vidi str.

5. 1.Jn.4,12; Jov.1,18; 2.Mojs.33,20; 1.Tim.6,16.

6. Mt.11,27; sr. Jn.14,7-11; 1.Kor.2,10; Rim.8,16; 1.Jn.4,13; D.Ap.5,32.

7. Contra haereses IV, 6, 4.

8. Tertulijan, adv. Marc. I, 3.

9. 5.Mojs.4,39; sr. 4,35; 32,39; Is.Nav.2,11; Is.44,8; 3.Car.8,60; 2.Mojs.20,2. 3; 5.Mojs.5,6-7; Ps.80,11; 5.Mojs.6,4;
Ps.85,8. 10; 5.Mojs.3,24; 2.Car.7,22; Is.45,21; Is.45,5; Ps.17,32; 2.Car.22,32; 2.Mojs.15,11; Is.43,11; Os.2,23;
Zahar.14,9; Mal.2,10.

10. Jn.17,3.

11. Mt.28,19; Lk.1,35; Jn.1,1; 10,30; 15,26; 2.Kor.13,13; Tit.3,4-6; 1.Jn.5,7; Otkr.4,8 itd.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
II. O SVETU I COVEKU
 
Po svetu koji nosi u sebi covek sudi o svetu oko sebe. Pomocu onoga sto je u njemu, on
prima utiske o onome sto je oko njega. On ne moze drugacije videti spoljni svet nego kroz
prizmu svoga duha. Svima ljudima je zajednicko ovo iskustvo: ono cime covek zivi u sebi,
cime misli, oseca, sudi, prosudjuje, hoce, jeste nesto nevidljivo, neopipljivo, pa ipak vrlo
realno. To ljudi nazivaju: svest, saznanje, osecanje, volja. Jednom recju: dusa. Sama dusa
ukazuje na neki duhovni svet u coveku. A telo covekovo predstavlja fizicki, materijalni, vidljivi,
opipljivi svet. Ali da je nase telo nesto fizicko, materijalno, vidljivo, opipljivo, kazuje nam dusa
koja je po prirodi duhovna, nevidljiva, neopipljiva. Nase telo nas vezuje za fizicki, materijalni
svet koji je oko nas. No mi smo sve sni te veze pomocu duse koja je nematerijalna, duhovna.
Covek je vrlo tajanstveno i zagonetno bice. Iako ima samosvest, on nije potpuno svestan niti
zna sta sve ima u svome vlastitom bicu. Utoliko manje zna sta sve u sebi skriva tajanstveni
svet koji ga okruzuje. Covek ne raspolaze ni saznanjem, ni culima, pomocu kojih bi mogao sve
izmeriti, sve ispitati, sve otkriti, sve saznati. Zato je neophodno da coveku pritekne u pomoc
Bog i svojim Otkrivenjem rasvetli i objasni tajnu coveka i sveta.
Covek oseca: tajna njegovog bica je neraspletivo utkana u tajnu sveta koji ga opkoljava.
A tamo negde, na kraju svih krajeva, ove se dve tajne slivaju u jednu tajnu: tajnu Tvorca
svetova. Ako ljudska misao ide logicki do kraja, neminovno dolazi do ovog zakljucka: koliko
god ima tajni u coveku i u svetu oko coveka, sve isticu i sve se sticu u jednu glavnu tajnu:
Tvorca. Ogranicena i nesavrsena, ljudska misao nije u stanju da resi zagonetku sveta i coveka.
Da bi to postigla, ona mora da pribegne Tvorcu sveta n coveka: Bogu i njegovom Otkrivenju.
 
 
POSTANAK SVETA UOPSTE
 
Svoja nevidljiva i beskrajna tajanstvena savrsenstva Bog nam je donekle otkrio u
stvaranju vidljivog i nevidljivog sveta. Bogom je postalo sve i bez Njega nista nije postalo sto
je postalo.[1] Pre postanja sveta postojao je samo Bog. On je silom volje svoje i energije svoje
stvorio svet. A to znaci: "Bog je stvorio iz nebica bice, iz nevidljivog vidljivo, iz nepostojeceg
postojece".[2]
Nacin stvaranja ovako slozenog i tajanstvenog sveta, u osnovi svojoj, nedokucan
je za um ljudski. To je tajna Bozja koju otkriva vera.[3]
Sve nam pokazuje da je Bog stvorio svet po jednom izvanrednom poretku i
planu. Bozansko Otkrivenje razlikuje dva momenta u stvaranju: prvi je: stvaranje
duhovnog sveta i bezoblicne kosmicke materije,[4] a drugi - stvaranje bica i stvari iz vec
sazdane bezoblicne materije, i to stvaranje postepeno, po vrstama, u toku od sest dana ili
perioda. Sveti Oci uce da pod prvobitnim nebom i zemljom, o kojima se govori u samom
pocetku Biblije[5] ne treba razumeti nebo koje danas vidimo, ni zemlju na kojoj sada zivimo,
jer je ovo nebo postalo kasnije, u drugi dan stvaranja, a ova zemlja u treci dan. Prvobitno
nebo oznacava svet duhovni, ancelski, a prvobitna zemlja - kosmicku masu koja je
sadrzala u sebi materiju svega onoga sto je u toku sest dana (jevrejski "jom" znaci: dan,
trenutak, i period) dobilo svoje postojanje i svoj oblik.[6]
 
 
O DUHOVNOM, ANDjELSKOM SVETU
 
Svoju tvoracku mudrost i silu Bog je projavio najpre u stvaranju duhovnog sveta. Bica
duhovnog sveta on je obdario zivotom, razumom, slobodom i moralnim osobinama. Stvorena
da budu izvrsioci i vesnici volje Bozje, ova su bica i nazvani andjeli. A andjeo znaci: glasnik,
vesnik.
Po ucenju Otkrivenja, andjeli su posebna bica i slobodne licnosti. Oni se kao takvi
javljaju i delaju i u Starom i Novom Zavetu.[7]
Priroda andjela je bestelesna, duhovna, jer su oni - duhovi.[8] Kao duhovi, oni su
nevidljivi, razumni, slobodni, besmrtni, bestrasni. A kada se po naredjenju Bozjem javljaju
ljudima, andjeli se ne javljaju onakvi kakvi su po sebi u svojoj nevidljivoj prirodi, vec u nekom
preobrazenom obliku u kakvom ih ljudi mogu videti.[9]
Andjeli su savrseniji od ljudi po prirodi, umu, volji, moci i sili.[10]
 
 
O ZLIM DUSIMA
 
Otkrivenje pokazuje da postoje i zli dusi. I to postoje kao licna, samostalna bica, koja su
otpala svojom slobodnom voljom od Boga i dragovoljno se i nepopravljivo utvrdila i usavrsila u
zlu.[11] Zli dusi ili djavoli, svojevoljno su svu prirodu svoga bica pretvorili u radionicu zla i
greha, te su stoga glavni tvorci zla i greha i u nasem covecanskom svetu.[12]
Poreklo djavola treba traziti u njima samima, u njihovom dragovoljnom
otpadnistvu od Boga kao vecne Istine, Svetosti i Dobra. Bog je i njih bio stvorio svetima,
dobrima, svetlima i slobodnima. Ali oni nisu hteli da se ljubavlju prema Bogu odrze u dobru, da
ostanu u istini, te su stoga pali i otpali od Boga i postali laz, tama i zlo.[13]
Osnovna je odlika djavola i njegovih slugu: protiviti se Bogu i izdavati sebe za
Boga.[14] Djavoli mogu navoditi ljude na zlo, ali ih ne mogu bez njihovog pristanka primorati
na zlo. Zato je i covek, kao slobodno bice, odgovoran za svoju saradnju sa djavolom.
 
 
O COVEKU
 
Na sredini izmecu nevidljivog i vidljivog sveta stoji covek. Bog ga je stvorio
manjim od andjela, a vecim od ostalih stvorenja. Telo mu je sazdano od zemljanog praha, -
time je u coveku zastupljen vidljivi, materijalni svet; i zadahnuo ga duhom zivota, - time je u
njemu zastupljen nevidljivi duhovni svet.[15] Pripadajuci dusom duhovnom svetu a telom
materijalnom, covek predstavlja mali svet u velikom - mikrokosmos - ili (po
dostojanstvu) veliki svet u malome - makrokosmos. Tako stvoren, covek pretstavlja
sobom tajanstveno jedinstvo materije i duha, vidljivoga i nevidljivoga, zemaljskoga i
nebeskoga, vremenskoga i vecnoga, prostornoga i beskrajnoga.
Nacin stvaranja coveka upadljivo se razlikuje od nacina stvaranja materijalnoga sveta.
Otkrivenje svedoci da je materijalni svet stvoren po reci Bozjoj, a covek po liku Bozjem. - "I
stvori Bog coveka, po liku Bozjem stvori ga, musko i zensko stvori ih" (1.Mojs.1,27). Istinita je
rec svetog Grigorija Niskog: "Covek je stvoren Tvorcem da bude ovaploceno oblicje
transcendentne, natprirodne Bozanske moci".[16] Covek nije ni samo telo, ni samo duh, vec
tajanstveno jedinstvo tela i duha, duhovno teleona bogolika licnost.
 
 
SVOJSTVA COVEKOVE DUSE I TELA
 
Svojstva covekove duse i tela nesumnjivo zavise od Tvorca koji je stvorio coveka i od
gradje koju je uneo u sastav njegove duse i tela. Iako je telo neophodni sastojak
covekova bica, njegov materijalni osnov, ipak je ono - orudje, organ, a dusa je zivot i
zivotvorno nacelo u coveku. Dusa moze ziveti i bez tela, ali telo ne moze ziveti bez
duse: duh je ono sto ozivljava, telo ne koristi nista,[17] jer je telo bez duha mrtvo.[18]
Dusa je bice prosto, bestelesno, razumno, slobodno, zivotvorno. Kao prosto bice,
ona je nedeljiva; kao bestelesno - nevidljiva; kao zivotvorno - besmrtna; kao razumno -
slobodna. A telo je prasina zemljina, glineni sasud duse, zemljani dom duse,[19] u
kome dusa zivi ovde privremeno,[20] ali ce se ponovo sjediniti sa njime kada ga Bog
besmrtno vaskrsne na svrsetku ovoga sveta i ove istorije, kada ce otpoceti vecni zivot.
Svu svoju vrednost telo dobija od bogolike duse koja boravi u njemu; bez nje - ono se
raspada, umire i gubi svoju vrednost. Dusa predstavlja besmrtnu, vecitu, bozansku
vrednost covekova bica. To potvrdjuju Spasiteljeve reci: Kakva je korist coveku ako sav
svet dobije, a dusu svoju osteti? Ili kakav ce otkup dati covek za dusu svoju?[21]
Telo zivi dusom, a dusa - Bogom. "Dusa je zivot tela, a zivot duse je Duh Bozji".[ 22]
Covek je najslozenije i najraznovrsnije bice: dusa mu je od Boga, i ima nebesku plemenitost, a
telo mu je od praha zemljinog. Sto je Bog za dusu, to je dusa za telo, sjedinjujuci ga i
upravljajuci njime.[23]
Sva neprolazna vrednost, dragocenost i nezamenljivost duse dolazi od njene bogolikosti,
tj. od toga sto je covek stvoren po liku Bozjem. Bogolikost duse sastoji se u odrazavanju
lika Bozjeg u dusi covekovoj: Bog je svesavrsena duhovnost, svesavrseni Um, svesavrsena
Sloboda, apsolutni Zivot i Vecnost, svesavrsena Dobrota i Svetost, a dusa covekova je odrazaj,
odblesak, otsjaj svega toga. Bog je vrhovni gospodar i upravitelj svetova, covekova
sposobnost vladanja nad prirodom jeste odrazaj toga. Uopste, sve karakteristicne crte
Bozanstva, po recima sv. Grigorija Niskog, sadrze se na izvestan nacin u bogolikoj dusi
covekovoj.[24] Ali, pored sve slicnosti koja postoji izmedju Boga i coveka, stvorenog po liku
Bozjem, postoji i velika razlika medju njima, jer dok je Bog nestvoren, neizmenljiv i uvek isti,
dotle stvorena priroda ne moze postojati bez promene.[25]
 
 
BESMRTNOST DUSE
 
Vodeci poreklo neposredno od svoga Tvorca, vecnoga Boga, dusa je neprolazna i
besmrtna. Tu neprolaznost i besmrtnost svoju ona pokazuje kroz sve sto cini i stvara. Iz
celokupnog stvaralastva njenog izbija covekova ceznja za beskrajnoscu u svima oblastima: u
znanju, u zivotu, u postojanju. Duh ljudski neumorno cezne za beskrajnim znanjem, za
beskrajnim zivotom, za beskrajnim postojanjem. A kroza sve to on zeli i hoce jedno: da
savlada prolaznost i ogranicenost, a omoguci i osigura neprolaznost i bezgranicnost. Na kraju
svih krajeva, u svima kulturama i civilizacijama svi napori i sve muke duha. ljudskog slivaju se
u jedan gigantski napor: savladati smrt i smrtnost po svaku cenu, a osigurati besmrtnost i
zivot vecni.
Ali, zar sve to ne podstice na pitanje: otkuda u duhu ljudskom ta ceznja za
beskrajnoscu u svima pravcima? Ako se ova ceznja za beskrajnoscu i moze nametnuti
slabijem coveku, onda otkuda ona kod najsamostalnijih mislilaca i stvaralaca u rodu ljudskom?
Jer ona je kod njih najjaca i najrazvijenija.
Sve to pokazuje da se ceznja za beskrajnoscu nalazi u samoj sustini duha
ljudskog. Sazdan po liku Bozjem, covek tezi za beskrajnim znanjem; priroda samog osecanja
tezi za beskrajnoscu osecanja; priroda samog zivota tezi za beskrajnim zivotom. Sav duh
covekov: i kroz saznanje, i kroz osecanje, i kroz volju, i kroz zivot hoce da je beskrajan, a to
znaci: besmrtan. Jednom recju: duh ljudski hoce beskrajnost, hoce besmtrnost po svaku
cenu i ma u kom obliku.
Ocigledno je da ovu ceznju za beskrajnoscu nije mogla nametnuti coveku vestastvena
priroda, jer je sama ogranicena i nema u sebi te ceznje. Takodje je ocigledno da je duhu
ljudskom nije moglo nametnuti ni telo covecje, jer je i samo ograniceno. Kao jedini moguci i
logican izlaz ostaje ova postavka: ljudska ceznja za beskrajnoscu, za besmrtnoscu nalazi
se u samoj prirodi duha ljudskog. Sazdan po liku Bozjem, covek je sav u toj ceznji. Jer
bogolikost i jeste ono u bicu ljudskom sto cezne za beskrajnim Bogom i Bozjim
istinama u svima svetovima.
Prirodno je za bogoliku dusu ljudsku da cezne za Bogom kao za svojim originalom. Ovo
je zakljucak, zasnovan na svekolikom iskustvu roda ljudskog. Jer to iskustvo na
najraznovrsnije nacine svedoci o neodoljivoj ceznji duha ljudskog za beskrajnoscu, za
besmrtnoscu, za vecnim zivotom bilo u ovom ili u onom svetu. Ako se oslonimo na sveopste
iskustvo roda ljudskog i svedemo coveka na njegove osnovne elemente, sigurno cemo pronaci
da je ova ceznja za besmrtnoscu najosnovniji elemenat covekovog bica.
Stvarajuci coveka po liku svom, Bog je samim tim razlio po bicu njegovom ceznju za
bozanskom beskrajnoscu zivota, saznanja, savrsenstva. Stoga se ova silna ceznja bica
ljudskog za besmtrnoscu ne moze potpuno zadovoljiti i zasititi nicim do Bogom. I kad
Gospod Hristos objavljuje da je bozansko savrsenstvo glavni cilj covekova postojanja u svetu:
Budite savrseni kao sto je savrsen Otac vas nebeski,[26] - On time odgovara na osnovni
zahtev i glavnu potrebu bogolikog i bogoceznjivog bica ljudskog. I jos pokazuje time da je
dusa ljudska stvarno besmrtna. Jer samo besmrtno bice moze postojati slicno vecnom Bogu po
savrsenstvu.
Zbog svega toga Gospod Hristos je svoje Evandjelje istine, pravde, ljubavi, dobrote,
vecnoga zivota nazidao na besmrtnosti ljudske duse kao na bogodanom temelju. Glavni i jedini
cilj njegovog zivota i rada u covecanskom svetu jeste: da ljudima osigura i da vecni zivot,
ispunjujuci ljudsko bice vecnom bozanskom istinom, pravdom, ljubavlju i dobrotom.U toj
nameri je On i pobedio smrt svojim vaskrsenjem, jer je vaskrsenjem dokazao i pokazao da je
dusa ljudska zaista besmrtna. A kada je od Boga data besmrtna, onda i moze ziveti vecnim
zivotom Bozjim.
 
 
CILj COVEKOVA BICA I POSTOJANjA
 
Cilj covekova bica odgovara prirodi i sposobnostima koje je Bog stavio u coveka pri
stvaranju. Cilj je covekova bica i postojanja: upodobiti se Bogu, tj. postati slican Bogu
i zajednicariti u vecnom Zivotu Bozjem. Posto je Bog stvorio coveka po liku svom, On mu
Je samim tim dao sile i mogucnosti da se upodobljava Njemu. Covekovo upodobljavanje
Bogu sastoji se u njegovom pravilnom razvijanju i usavrsavanju bogolikih sila i
sposobnosti sa ciljem - da postigne bozansko savrsenstvo.
Novi Zavet je sav u toj istini: cilj je covekova bica i postojanja da postane savrsen
kao sto je savrsen - Bog.[27] To covek postize upraznjavanjem evandjelskih vrlina: vere,
ljubavi, nade, molitve, posta, krotosti, smirenosti, bogoljublja, bratoljublja i drugih. Covek
nesumnjivo ide svome cilju ako svako delo svoje cini u ime Bozje i radi slave Bozje,
[28] ako zivi onako kako je ziveo Bog u telu - Gospod Hristos,[29] koji svojim pravim
sledbenicima daje blagodatne sile i moci da mogu tako ziveti.[30]
 
 
PORETKLO I JEDINSTVO RODA LjUDSKOG
 
Kada se ljudi ma kog kontinenta, ma koje rase i ma ko-je narodnosti, posmatraju sa
strane njihovog psihofizickog sastava, brzo se uvidi da su svi od iste gradje i da svi imaju iste
fizioloske sastojke, iste organe, ista cula. Ne samo to, nego i delatnost ljudi, u poslednjoj liniji,
ima iste bitne oznake, tj. uvek se krece u okviru covecjeg, ljudskog. Po psihofizickom sastavu i
delatnosti svi su ljudi u osnovi jedno i isto. Ma gde bili, ma koji bili, ljudi su time ljudi sto svoje
bice projavljuju, i moraju projavljivati, u odredjenom okviru covecjeg, tj. onoga sto coveka cini
covekom.
Od ljudi radjaju se ljudi. A svi ljudi, posto su u osnovi isti, mogli su postati, i
nesumnjivo su postali, od jednog para ljudi, od prvog covecanskog para. Kao sto
Otkrivenje uci: Od Adama i Eve. Kao sto je prirodi dao stvaralacke sile da iz sebe proizvodi
raznovrsna bica, tako je Bog i prvom paru ljudskom dao blagoslov i silu da se mnoze i napune
zemlju.[31] Stoga je i prva zena nazvana Eva, sto znaci majka sviju zivih.
Jedinstvo roda ljudskog je jedna od osnovnih istina Otkrivenja. O tome se kaze:
Bog je ucinio da od jednoga coveka postane sav rod ljudski i da zivi po svoj zemlji.[32] Prvi
covek, Adam, jeste rodonacelnik celog roda ljudskog: sve sto njega cini covekom preslo je na
sve njegove potomke, pa i greh i smrt. Bogocovek Hristos je novi rodonacelnik roda ljudskog, i
sobom predstavlja novog Adama. Sve njegove spasilacke sile prelaze na njegove duhovne
potomke: jer se ljudi spasavaju greha i smrti samo radjajuci se duhovno od Spasitelja Hrista.
[33]
 
NEHRISCANSKA SHVATANjA I RESAVANjA PROBLEMA SVETA I COVEKA
 
Problem postanka sveta i coveka je star kao i covek. Jer nema umno normalno
razvijenog coveka koji ne bi osecao potrebu za resenjem ovoga problema, posto od nacina
resenja ovoga problema zavisi i nacin covekova zivota na zemlji. Otuda su ljudi bili odvajkada
primorani da problem postanka sveta i coveka shvataju i resavaju kako najbolje znaju i umeju.
Hriscansko shvatanje i resenje ovoga problema, iako jedino istinito, nije i jedino
postojece u svetu, nego je samo jedno od mnogih dosada poznatih. Ono je tacno i
zadovoljavajuce za hriscane, ali, pored hriscana, u svetu postoje i nehriscani. Otuda su i pre i
posle pojave Hriscanstva postojala mnoga shvatanja i davana mnoga resenja ovoga
problema, koja su nehriscanska. Neka od njih su cak i potpuno oprecna hriscanskom.
Takva su shvatanja materijalisticko i panteisticko.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Jn.1,3; sr. 1.Mojs.1,1. 3. 6. 9. 11. 15. 16. 20. 24. 27. 31; Kol.1,16; Jevr.3,4; Jov.12,9; D.Ap.4,24; 14,15; 17,24;
Otkr.10,6; 14,7; Rm.11,36.

2. Sv. Jovan Zlatoust, In Hebr. Hom. 22,1.

3. Jevr.11,3.

4. 1.Mojs.1,1. 2.

5. 1.Mojs.1,1.

6. Sv. Jovan Damaskin, De fide, II, 6; P. gr. t. 94, col. 880 A. B.

7. 1.Mojs,3, 24; 19,1. 15; Jov.38,7; Is.6,2-7; Lk.1,11-20; 2,9-13; Mt.1,20; 2,13. 19; 28; 2; Lk.24,4-8; Jn.20,12;
D.Ap.1,10-11; 5,19-20; 10,3; 12,7-11 itd.
8. Jevr.1,14; sr. Mt.22,30.

9. Sv. Jovan Damaskin, De fide, II, 3; P. gr. t. 94, col. 869 A.

10. Ps.8,5-7; Jevr.2,7; 2.Petr.2,11; Ps.102,20.

11. Mt.4,1-11; Lk.4,1-13.

12. 1.Jn.3,8.

13. Sr. Jn.8,44; Jud.6.

14. Sr. 2.Sol.2,4. Sr. sv. Kiril Jerusalimski, Catech. IV, 1; sv. Damaskin, De fide, II, 4; col.877 C.

15. 1.Mojs.2,7; 1Kor.15,45.

16. Orat. catech. c. 6.

17. Jn.6,63.

18. Jak.2,26.

19. Sr. 2.Kor.5,1. 10; 1.Kor.6,20; 7,34; 3-5.

20. Eklez.12,7; sr. Ps.145,4.

21. Mt.16,16; sr. Lk.8,36-37; Mt.6,25-26; 10,28.

22. Sv. Makarije Veliki, Homil. 30,5.

23. Sv. Grigorije Bogoslov, Orat. II, 16 i 17; P. gr. t. 35 col. 425 AC.

24. Orat. catech. c. 5.

25. Sv. Metodije, De hominils opific. 5, 1.

26. Mt.5,48.

27. Mt.5,48.

28. Sr. 1.Kor.6,20; 10,31; Mt.5,16.

29. 1.Sol.2,12; Kol.1,10.

30. Gal.2,20; Flb.4,13.

31. 1.Mojs.1,28.

32. D.Ap.17,26.

33. Sr. Rim.5,12-21.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
1) MATERIJALISTICKO SHVATANjE I RESAVANjE PROBLEMA SVETA I COVEKA
 
Materijalisticko shvatanje i resenje problema sveta i coveka naziva se materijalizam, a
njegovi predstavnici materijalisti.
Nasuprot Hriscanstvu, koje uci da postoji jedno savrseno duhovno bice koje je tvorac
vidljivog i nevidljivog ili duhovnog sveta i koje nazivamo Bogom, materijalizam uci da ne
postoji ni Bog ni duhovni svet. Jer ni Bog ni duhovni svet nisu culnom iskustvu podlozni, tj. ne
mogu se niti videti niti opipati. A po materijalistickom shvatanju postoji samo ono sto se moze
videti i opipati; ono pak sto se ne moze ni videti niti opipati, to ustvari i ne postoji. Kako je
materija jedino vidljiva i jedino opipljiva supstanca, to ustvari ona jedino i postoji. Po svojim
osobinama materija je samobitna i vecna, tj. ona postoji odvajkada i sama je uzrok svome
postojanju. Iz nje je u toku vremena postao celokupni svet neorganskih, organskih i psihickih
fenomena ili pojava. Drugim recima: jedinopostojeca, samobitna i vecna materija je tvorac
svega vidljivog i nevidljivog sveta. Sve pojave neorganskog i organskog sveta su samo
rezultati najrazlicitijih kombinacija osnovnih elemenata te i takve materije. A pojave
takozvanog psihickog zivota nisu nista drugo do epifenomeni ili supojave ovih najrazlicitijih
kombinacija osnovnih elemenata materije. Prema tome, po materijalistickom shvatanju sveta i
coveka, jedinopostojeca, samobitna i vecna materija je jedini izvor i uvor svih pojava vidljivog
ili materijalnog i nevidljivog ili duhovnog sveta. Bez nje i izvan nje, nista ne postoji.
Kao i svako drugo "sistematsko" shvatanje i resenje problema sveta i coveka
materijalizam ima svoje sopstveno ucenje o postanku sveta, zivota, zivotinjskih vrsta, coveka i
njegove duse.
Sv. Justin Celijski
Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
a) MATERIJALISTICKO UCENjE O POSTANKU SVETA
 
Materijalisticko ucenje o postanku sveta sistematski je izlozeno u vise naucnih hipoteza,
od kojih je najpoznatija cuvena Kant-Laplasova hipoteza.[1]
Po ovoj hipotezi materija iz koje je u toku vremena postao nas celokupni suncani sistem
nalazila se u pocetku u gasovitom stanju. Tada je ona predstavljala jednu ogromnu maglovitu
masu, koja je ispunjavala celokupni prostor u kome se danas krece nas suncani sistem. Kant
uci da je ova ogromna maglovita masa bila u pocetku nepokretna, a kada se u toku vremena
pocela da okrece sama oko sebe, onda se usled toga kretanja razvila ogromna toplota, koja je
ucinila da ova ogromna maglovita masa postane ogromna usijana lopta. Nasuprot Kantu,
Laplas uci da je prvobitna ogromna maglovita masa loptastog oblika odvajkada bila u pokretu i
usijanom stanju. Okrecuci se oko svoje osovine, ova usijana masa loptastog oblika postepenim
zracenjem gubila je sve vise od svoje toplote i zbog toga postajala sve gusca. Do najveceg
zgusnjavanja ove mase doslo je najpre u njenom centru, koji je vremenom trebalo da postane
sunce. Oko ovog zgusnutog centralnog dela mase velikom brzinom su se kruzno kretali njeni
ostali delovi. Usled brzog okretanja oko svoje osovine i dejstva centripetalne i centrifugalne
sile, ova masa je sve vise i vise dobijala oblik lopte spljosnute na polovima a ispupcene na
polutaru. Na taj nacin, ova usijana loptasta masa pretstavljala je jedno ogromno gasovito
sunce, koje je zauzimalo celokupni prostor suncanog sistema. Koliko je to sunce bilo veliko vidi
se po duzini njegovog precnika i velicini njegove zapremine. Njegov je precnik bio 6500 puta
duzi od precnika sadasnjeg sunca, a njegova zapremina 860 milijardi puta veca od sadanje
sunceve zapremine.[2] Naporedo sa hladjenjem ovog ogromnog gasovitog sunca, njegovi su
se elementi sve vise zgusnjavali, njegova se zapremina smanjivala a brzina njegovog kretanja
postajala sve veca. Zbog toga se sa polutara ovoga sunca, gde je centrifugalna sila bila najjaca
a centripetalna najslabija, odvojio jedan deo od njegove glavne mase i u obliku jednog
koncentricnog prstena produzio da se krece u istom pravcu, u kome se kretala i glavna masa
sunca. Kako brzina kretanja i zgusnjavanje pojedinih sastavnih elemenata ovoga prstena nisu
bili isti, to se on u jednom datom momentu prekinuo i obrazovao novu masu loptastog oblika,
koja je, produzujuci da se krece u istom pravcu u kome se kretao i koncentricni prsten od koga
je ona i po stala, pocela da se krece i sama oko sebe. To je bila prva planeta naseg suncanog
sistema. Na isti nacin, u toku vremena, postale su ne samo i sve ostale planete naseg
suncanog sistema, zajedno sa nasom Zemljom, nego i svi njihovi sateliti ili pratioci. Tako,
dakle, od sunca su postale njegove planete, a od planeta njihovi sateliti ili pratioci. Svi oni
zajedno, pak, sacinjavaju nas suncani sistem.
Pomocu ove Kant-Laplasove hipoteze, kojom su njeni tvorci pokusali da objasne
postanak samo naseg suncanog sistema, Braun pokusava da objasni postanak celog kosmosa.
[3]
Da bi se tacnost Kant-Laplasove hipoteze o postanku naseg suncanog sistema dokazala
ociglednim primerom, obicno se vrsi poznati opit belgijskog fizicara Platoa. U stakleni sud
napunjen vodom i cistim alkoholom kane se kap maslinova zejtina. Ako se kroz sredinu te kapi
zejtina provuce igla i njome kap zejtina stavi u ravnomerni kruzni pokret, onda ce se videti
kako ta kap zejtina postepeno dobija oblik loptice, spljosnute na polovima a ispupcene na
polutaru. Zatim ce se videti kako se od ove loptice zejtina postepeno odvajaju manji delovi, a
od ovih jos manji, koji nastavljaju da se okrecu oko delova od kojih su postali, u istom pravcu
u kome i ovi.
Ovaj Platov opit treba, dakle, da bude kratkotrajno obnavljanje dugotrajnog procesa
formiranja ne samo naseg suncanog sistema nego i SBIH ostalih suncanih sistema sveta, koji
su postali na isti nacin kao i nas. Loptica zejtina u ovom Platovom opitu treba da predstavlja
minijaturno sunce jednog suncanog sistema, a njeni manji delovi njegove minijaturne planete i
njihove minijaturne satelite ili pratioce.
 
 
KRITIKA MATERIJALISTICKOG UCENjA O POSTANKU SVETA
 
Sta treba misliti o ovakvom objasnjenju postanka sveta?
Kant-Laplasova hipoteza kao najpoznatija naucna hipoteza za objasnjenje postanka
sveta spada u takozvane velike naucne hipoteze, tj. hipoteze koje imaju za zadatak da
obuhvate i objasne ne samo jedan vec vise prirodnih fenomena i ne samo jedan vec vise
prirodnih zakona. Ona je u toku vremena dopunjavana i ispravljana, tako da se njome i
dandanji mogu obuhvatiti i objasniti izvesni fenomeni i zakoni u svetu. No i ovako dopunjena i
ispravljena Kant-Laplasova hipoteza ostavlja izvesne znacajne fenomene bez
objasnjenja i izvesna vrlo vazna pitanja bez odgovora.
Tako na primer, ova hipoteza ne objasnjava:
a) Zasto komete nemaju oblik planeta naseg suncanog sistema i zasto se one okrecu oko
sunca parabolskom a ne elipticnom putanjom, kako to cine planete tog sistema.
b) Zasto se planete Uran i Neptun ne okrecu oko svojih osovina u istom vec u
suprotnom pravcu od onoga u kome se krecu ostale planete naseg suncanog sistema.
v) Zasto pratioci Urana i Neptuna ne zauzimaju prema Suncevoj putanji, tj. prema krugu
koji Sunce napravi za godinu dana, isti polozaj koji zauzimaju pratioci ostalih planeta naseg
suncanog sistema.
g) Zasto se Feb, deveti pratilac Saturna, ne krece u istom vec u suprotnom pravcu od
onoga u kome se krecu ostali pratioci ove planete, koja je, posle Jupitera najveca u nasem
suncanom sistemu.[4]
Kao sto nije u stanju da objasni sve prirodne pojave u nasem suncanom sistemu - a
navedenim pojavama se ni izdaleka ne iscrpljuje broj prirodnih pojava u svetu koje Kant-
Laplasova hipoteza ne moze da objasni - ova hipoteza isto tako nije u stanju da odgovori
i na dva vrlo vazna pitanja. Prvo pitanje je: ko je tvorac prvobitne gasovite mase ili
materije, od koje je u toku vremena postao ceo svet? A drugo: ko je tu prvobitnu gasovitu
masu ili materiju stavio u pokret?
Ni Kant ni Laplas ne samo da nisu dali odgovore na ova pitanja, nego ih nisu cak ni
postavili. Oni su pokusali da objasne postanak sveta iz prvobitne gasovite mase ili materije, i
ne pokusavsi prethodno da objasne njeno poreklo i uzrok njenog kretanja. Medjutim, preko tih
pitanja porekla materije i uzroka njenoga kretanja ne moze se cutke preci. Ona i dandanji
stoje otvorena i traze svoje resenje. Evo zasto:
Kao sto smo videli, materijalizam uci da je materija samobitna i vecna, tj. da je ona
sama uzrok svome postojanju. Medjutim, najnovija naucna proucavanja osnovnih elemenata
materije ne opravdavaju ovo i ovakvo materijalisticko ucenje o materiji.[5]
Sto se tice prirode ove materije, ona je u toku vremena shvatana na razlicite
nacine.
Po ucenju grckih atomista[6] materija se sastoji iz bezbroj sitnih delica ("atoma")
razlicitog oblika koji su nepromenljivi, nedeljivi i neunistivi. Oni se krecu po praznom prostoru
vasione i kombinuju na razlicite nacine. Sve pojave neorganskog, organskog i psihickog sveta
nisu nista drugo do rezultati razlicitih kombinacija ovih najsitnijih delica materije. Kako se ovi
najsitniji, nepromenljivi, nedeljivi i neunistivi delici materije na grckom jeziku zovu atomi, to se
i filosofsko shvatanje po kome je sav vidljivi i nevidljivi svet samo plod najrazlicitijih
kombinacija atoma naziva atomizam a njegovi predstavnici atomisti.
Ovo i ovakvo atomisticko shvatanje materije ne zadovoljava. Jer, iako je atom najsitniji
delic materije, on ipak zauzima izvestan prostor. A sve ono sto zauzima makar i najmanji
prostor ne moze biti nedeljivo. Prema tome, i atomi ne mogu biti nedeljivi, sto je danas
pogotovu dokazano i pokazano.
Da je ovakvo atomisticko shvatanje prirode osnovnog elementa materije bilo pogresno,
jasno su dokazali rezultati najnovijih naucnih proucavanja atoma. Po shvatanju moderne
nauke atomi su po obliku i velicini ne razliciti vec slicni medju sobom. Oni nisu elementarni i
nedeljivi vec slozeni i deljivi. Jer, blagodareci sredstvima koja joj danas stoje na raspolozenju,
moderna nauka je uspela da razbije atom na sitnije delove i u njemu otkrije jedan novi
minijaturni suncani sistem.[7] Proucavajuci razbijeni atom, nauka je konstatovala da se on
sastoji od vise sitnih delica. Jedni od njih sacinjavaju jezgro atoma i napunjeni su pozitivnim
elektricitetom. To su Joni.[8] Oko jona gravitiraju drugi delici atoma koji su napunjeni
negativnim elektricitetom. Oni se zovu elektroni.
Broj elektrona u jednome atomu razlicit je.[9] Elektroni se okrecu oko jona brzinom od
vise biliona obrta u sekundu.[10]
Svaki atom materije sadrzi u sebi izvesnu kolicinu energije. To je tzv. Intra-
atomska energija, koja je "najvecim svojim delom nerazdvojno vezana za sastav elektrona i
protona" i koja se "moze jedino osloboditi kada se oni razruse".[11] A kada se razruse, oni
oslobadjaju neobicno veliku energiju.[12]
Medjutim, razrusavanje atoma nije jedini put kojim se oslobadja energija nagomilana u
njemu. Intra-atomska energija oslobadja se isto tako i radijacijom ili zracenjem.
No, po tvrdjenju moderne nauke, zracenjem i razrusavanjem atoma vrsi se ne samo
postepeno ili naglo oslobadjanje njihove energije, vec isto tako i postepena ili nagla emanacija,
isparavanje ili gubljenje njihove mase ili materije. Jednovremeno sa oslobodjenjem snage
atoma vrsi se i njegova dezintegracija. Atom postepeno ili naglo prestaje da postoji. Tako, na
pr., "atomi radijuma i drugih radioaktivnih tela vremenom se raspadnu u atome olova i
heliuma".[13] Zracenjem, dakle, materija gubi od svoje tezine; zracenjem ona postepeno
iscezava, prestaje da postoji kao materija. Sto u ovom pogledu vazi za najmanju kolicinu
materije - za atom, vazi i za najvecu - za zvezde."[14]
Na osnovu svega dosada recenog, jasno je, dakle, da je materijalisticko shvatanje, po
kome su osnovni elementi materije nedeljivi, nepromenljivi i neunistivi - sasvim pogresno. Jer
moderna nauka tvrdi da su ti elementi i deljivi, i promenljivi, i unistivi. Prema tome i sama
materija je i deljiva, i promenljnva, i unistiva. Samim tim, pak, otpada i materijalisticko
tvrdjenje da je materija jedinopostojeca, samobitna i vecna. Jer, ono sto ima svoj kraj mora
imati i svoj pocetak. A ono sto ima i pocetak i kraj ne moze biti jedinopostojece, samobitno i
vecno, posto je uslovljeno uzrokom koji postoji pre njega i ograniceno vremenom.[15]
No ako po tvrdjenju moderne nauke materija predstavlja nesto konacno ili ograniceno i
ako ona zbog toga nije i ne moze biti samobitna, vec mora imati uzrok svog postojanja, onda
se nuzno namece pitanje: koji je uzrok postojanja materije i postepenog, dugotrajnog
formiranja materijalnog sveta iz nje?
Polazeci od pogresnog verovanja da je materija samobitna i vecna, materijalizam ovo
pitanje i ne postavlja. Biblija, pak, nasuprot materijalizmu, uci da je uzrok po stojanja
materije i postepenog, dugotrajnog formiranja ne samo materijalnog vec isto tako i organskog
sveta iz nje, jedna samobitna i vecna, svesna, osecajna i voljna duhovna sila, koju ona naziva
Bogom. Slazuci se sa tvrdjenjem nauke da je prvobitna materija, od koje je postao sav
materijalni svet, bila haoticna i bezzivotna, "bezoblicna i pusta" (1.Mojs.1,2), Biblija, za razliku
od nauke, uci da se nad tom bezoblicnom i pustom materijom dizao "Duh Bozji", tj. duhovni
prauzrok postojanja kako te same materije, tako i celokupnog vidljivog sveta koji ce u toku
vremena iz nje nastati.[16] Na taj nacin Biblija jasno istice da je duhovna stvaralacka svesna i
voljna sila nesumnjivo realnost svoje vrste i da ona prethodi materijalnom kao uzrok
posledici. Prema tome, po ucenju Biblije, sve sto postoji nije rezultat slepog slucaja, vec
plod planskih zakona, u kojima je bila izrazena Bozja volja - "neka bude" - kojoj se materija
bezuslovno pokoravala - "i bi tako".[17] Dalje, Biblija, kao i nauka, uci da je sve sto
postoji postalo postepeno, u etapama, iduci od prostog ka slozenom, od neorganskog -
organskom, a od organskog - duhovnom i svesnom. Razume se, sve ove bitne istine o
postanku sveta i svega sto je u njemu Biblija iznosi jezikom koji je bio jedino shvatljiv za ljude
onoga vremena kada je ona i pisana. Tako, na pr., faza razvoja prvobitne "bezoblicne i puste"
materije u niz nebeskih tela i bezbroj fenomena neorganskog i organskog sveta Biblija naziva
"danima", jer je po njenom ucenju, "jedan dan pred Gospodom kao hiljada godina, i hiljada
godina kao jedan dan".[18]
Biblija uci, dakle, da je stvaranju sveta prethodila bozanska misao i bozanska
volja, da je svet onakav kakav je - odraz te misli i te volje. Da li je ovakvo ucenje Biblije o
postanku sveta u suprotnosti sa ucenjem moderne nauke o tome? Pusticemo da na ovo pitanje
odgovori jedan od najvidnijih predstavnika te nauke. "Danas je postignuta saglasnost, pise
Dzems Dzins - saglasnost koja se u fizickoj nauci pretvara gotovo u jednodusnost - u tome da
nas tok znanja vodi jednoj nemehanickoj stvarnosti. Svet ili svemir pocinje da nam lici vise na
veliku misao nego na veliku masinu. Razum ne izgleda vise kao nezvani gost u carstvu
materije. Naprotiv, mi pocinjemo da naslucujemo kako bas taj razum treba da pozdravimo kao
tvorca i upravljaca carstva materije. Razume se, ovde nije rec o nasim individualnim
razumima, vec o razumu u kome atomi iz kojih su nastali nasi individualni razumi postoje kao
misli... Mi dolazimo do saznanja da svet pruza ocevidne dokaze za postojanje jedne sile koja
mu odredjuje cilj i njime upravlja, a koja ima neceg zajednickog sa nasim sopstvenim
individualnim razumima".[19]
Istina, ni bozanski ni covecanski razum nisu nesto sto podlezi culnom iskustvu. Ali, zar
postoji samo ono sto podlezi culnom iskustvu? Zar se iz dosadanjih izlaganja ne vidi da i sama
moderna nauka tvrdi da je i materija nesto sto je u krajnjoj liniji nematerijalno, nesto
sto je u sustini van domasaja covekovog culnog iskustva? Nisu li isto tako i mnoge
prirodne sile, kojima nauka pokusava da objasni mnoge prirodne pojave, nesto sto se ne moze
ni videti, ni cuti, ni opipati, ni omirisati, ni okusiti? Pa ipak sve te nematerijalne sile postoje, jer
su posledice njihovog dejstva podlozne covekovom culnom iskustvu. Po prirodi tih dejstava
covek jedino i moze da donese svoj sud o prirodi sila koje ih prouzrokuju. Tako, na pr., ako se
vratimo na eksperimenat kojim je Plato hteo da na jedan ocigledan nacin dokaze tacnost Kant-
Laplasove hipoteze, mi cemo morati u tome eksperimentu da vidimo ne rezultat slucajnog
sticaja izvesnih okolnosti vec plansko delo jednog misaonog eksperimentatora, koji je, pre
vrsenja eksperimenta, pripremio sve sto je za uspesno izvodjenje toga eksperimenta bilo
potrebno: i stakleni sud, i vodu, i alkohol, i zejtin, i iglu. Platov eksperimenat je, dakle,
misaono delo samoga Plato-a i on se bez svoga tvorca ne da ni zamisliti, a kamoli izvrsiti.
A ako se jedan sitan eksperimenat, kao sto je Platov, ne moze ni zamisliti, a kamoli
izvrsiti bez jednog svesnog i voljnog eksperimentatora, onda kako ce se ne samo zamisliti
nego i izvrsiti jedan neuporedljivo krupniji eksperimenat - eksperimenat koji se vrsi ne u
malenom staklenom sudu nego sa ogromnom kosmickom masom - ako iza tog i takvog
eksperimenta ne postoji jedan sve-mudri i svemocni eksperimentator kao sto je Bog?
Na osnovu svega dosada recenog, mozemo zakljuciti da materijalisticko shvatanje
materije i njegovo ucenje o postanku sveta - ucenje koje je "sistematski" izlozeno u Kant-
Laplasovoj teoriji - ne zadovoljava.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Nemacki filosof Emanuel Kant (1724-1804) izlozio je svoju hipotezu o postanku sveta u svome spisu Allgemeine
Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1755, g. Tu njegovu hipotezu razvio je nemacki astronom Hersel (1738-
1822). Nezavisno od Kanta, francuski matematicar i astronom Laplas izlozio je svoju hipotezu o postanku sveta na
kraju svoga dela Exposition du systeme du monde, 1796. g. Kako sam Laplas kaze, on je tu svoju hipotezu izlozio
"sa nepoverenjem".

2. Sr. F. Challaye, Philosophie scientifique et philosophie morale, p. 123; Librarie F. Nathan, Paris.

3. Sr. K. Kern: Materijalizam i nauka, 1936. str. 15.

4. Sr.: P. Я. Svetlov, Op. cit., str. 143-144; K. Kern, Op. cit., str. 16-17; G. Sarfais, Precis de philosophie scientifique et
de philosophie morale, pp. 253/256, Paris, 1904.

5. Moderna astronomija, na pr., tvrdi da vasiona nije beskonacna ili neogranicena vec konacna ili ogranicena (Sr.
Dzems Dzins: Zvezde i njihova kruzenja (preveo Z. Simic), Beograd, 1932, str. 138-139; J. G. Growther, An outline
of the Universe, rr. 19-20, 1938). Po Ajnstajnu, "prostor se ne siri beskonacno, nego se svija prema samom sebi kao
i Zemljina povrsina" (Dz. Dzins, Op. cit., r. 140). Habl misli da zapremina vasione iznosi oko 380,000,000,000,000
bilion, bilion, bilion, biliona kubnih milja (J. G. Growther,, Op. cit., r. 20). Dzins veruje da u toj i tolikoj vasioni ima
onoliko zvezda koliko ima zrna peska na svima morskim obalama Zemlje ili kapljica u plahoj kisi koja bi citav jedan
dan pljustala nad celim Londonom. "A ne smemo pritom zaboraviti, veli Dzins, da je jedna osrednja zvezda oko
milion puta veca od Zemlje" (Dz. Dzins, Op. cit., r. 148). Sunceva masa je, po Edingtonu, teska
2,000.000.000.000.000.000.000.000.000 tona (A. S. Edington: Zvezde i atomi, Beograd, 1938, str. 16), a ukupna
kolicina materije u celoj vasioni iznosi koliko i 11.000 miliona, miliona, miliona sunaca (Dz. Dzins, Op. cit., str. 147).
Pa ipak ova ogromna kolicina materije zauzima samo jedan vrlo, vrlo mali deo nepreglednog prostora vasione.
"Covek bi pomislio, veli Dzins, da bi prostor, koji sadrzi toliko ogroman broj zvezda bio strahovito pretrpan. Naprotiv,
vasionski prostor je prazniji nego sto se da i zamisliti. Pretpostavimo da samo tri musice zive u celoj Evropi, pa cak i
u tom slucaju vazduh Evrope bi bio prenaseljeniji musicama nego sto je vasionski prostor zvezdama, bar u onim
delovima vasione koji su nam poznati" (Dz. Dzins, Op. cit., str. 148). I po misljenju nemackog astronoma Rima,
materija je samo izuzetak u vasioni. "Odnos celokupne materijalne mase svih nebeskih tela prema celokupnom
materijalnom prostoru u svemiru jednak je odnosu koji postoji izmedju dvanaest glava od ciode i celokupnog
prostora Nemacke carevine" (K. Kern, Op. cit., str. 14).

6. Leukip (oko 450 god. pre Hrista); Demokrit († 360 g. pre Hr.); Epikur (341-270 g. pre Hrista). Atomizam je branio i
latinski pesnik Lukrecije (95-51 g. pre Hrista).

7. Sr. Dz. Dzins, Op. cit., str.87; F. Challaye, Op. cit., 117.

8. Ako je jezgro atoma sastavljeno samo od delica vodonika, onda se zove proton.
9. U atomu uranijuma ima 92, u atomu srebra 47, a u atomu aluminijuma 13 itd.

10. Po Dr. P. A. M. Diracu, elektroni se krecu oko praznog prostora, jer proton ustvari i ne postoji. Duzina precnika
jednog atoma varira od jedan do pet desetmilionitih delova milimetra, A ako bi se atom vodonika, koji se sastoji
svega iz jednog protona i jednog elektrona, i smatra se prvobitnim atomom od koga su svi drugi postali, uvecao
deset hiljada milijardi puta, onda bi njegov proton predstavljao lopticu, ciji je poluprecnik dugacak svega jedan
polustoti deo od milimetra. Na kilometar odstojanja od ovog protona, kretao bi se u krugu oko njega elektron koji
predstavlja lopticu sa precnikom od jednog santimetra (Sr. F. Challaye, Op. cit., r. 118). Ako su atomi svih dosada
poznatih tela samo razlicite kombinacije atoma vodonika, onda i celokupna materija vasione nije nista drugo do zbir
atoma vodonika (Sr. F. Roussel et Mne D. Roussel, Traite elementaire de philosophie, rr. 132-134, Paris, 1935).

11. A. S. Edington, Op. cit., str. 78.

12. Tako, na pr., "unistenje obicne vodene kapi omogucilo bi nam da raspolazemo moci od 200 konjskih snaga u toku
jedne godine dana" (A. S. Edington, Op. cit., str. 81). Ako bi jedan gram radijuma eksplodirao odjedanput, onda bi
toplota, koja bi se tom prilikom razvila, bila dovoljna da zagreje 10,000.000 litara vode do 100 stepeni (K. Kern, Op.
cit., str. 13). A ako bi kolicina radijuma koji eksplodira bila teska ne jedan nego trideset grama, onda bi njena
ekoplozija izazvala svetlost i toplotu ravnu svetlosti i toploti jednog velikog vulkana (Sr. J. G. Growther, Op. cit., rr.
114-115). Uostalom, najnovije atomske i vodonicne bombe pokazuju strahovitu energiju koju sadrzi u sebi atom.

13. Sir James Jeans, The Mysterious Universe, p. 18. Cambridge, 1937.

14. "Da zvezde gube svoju masu zracenjem nesumnjivo je, veli Edinggon. Sunce godisnje gubi 120 biliona tona...
Najmanji delici predaju jedni drugima svoju energiju i prestaju da postoje". Zato se Edington, iako "prilicno ocajan"
zbog toga, odlucuje da primi teoriju o "unistenju materije", tj. teoriju po kojoj je materija ne nedeljiva,
nepromenljiva i neunistiva, vec deljiva, promenljiva i unistiva (S. A. S. Edington, Op. cit., str. 79-96). Dzins, pak, sa
svoje strane pise: "Moderna nauka se jako udaljila od starog misljenja po kome je vasiona bila samo zbir cvrstih
komadica materije u kojoj su se talasi zracenja povremeno pojavljivali kao nesto slucajno" (Sir James Jeans, The
Mysterious Universe, r. 39). Jer, "materijalna vasiona izgleda da prolazi kao bajka koju smo slusali, koja kao vizija
iscezava u nistavilo" (Dz. Dzins: Zvezde i njihova kruzenja, str. 151).

15. Sr. J. G. Growther, Op. cit., p. 1.

16. 1.Mojs.1,2.

17. 1.Mojs.1,3-30.

18. 2.Petr.3,8.

19. The Misterious Universe, p. 137.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
b) MATERIJALISTICKO UCENjE O POSTANKU ZIVOTA
 
Po mssvenju moderne astronomije odnos izmedju velicine nase Zemlje i velicine
celokupne kosmicke materije je isti kao i odnos izmedju milionitog dela jednog zrna peska i
peska svih mora u svetu.[1] Ili, po jednom drugom uporedjenju, nasa je Zemlja "manja - i to
znatno manja - od tacke nad slovom j u nasoj biblioteci od pola miliona knjiga".[2] Ta i tolika
nasa Zemlja bila je najpre usijana masa. Kolika je bila toplota te mase moze se naslucivati po
sadanjoj toploti Sunca, od koga je nasa Zemlja i postala. Sadanja toplota Sunca, pak, iznosi: u
centru Sunceve mase oko 40.000.000° a na njenoj periferiji oko 6000°.[3] Razume se, ovakva
toplota jednog nebeskog tela iskljucuje mogucnost postojanja ma kakvog zivota na njemu.[4]
Prema tome, ni na nasoj Zemlji nije mogao postojati nikakav zivot sve dok je ona bila u
usijanom stanju. Pa ipak, neosporna je cinjenica da danas na nasoj Zemlji postoji zivot. Kad je
on postao, gde je on postao, i kako je on postao?
Na pitanje o poreklu zivota na Zemlji neki naucnici su pokusali da odgovore
hipotezom, po kojoj je zivot dosao na nasu Zemlju sa strane - sa neke druge planete,
pomocu meteora, ili iz kosmickog prostora, koji je ispunjen zivotnim klicama.[5]
Ova hipoteza, cak i kada bi se primila kao tacna, ne bi resila problem postanka zivota.
Jer ona bi nam, u najboljem slucaju, mogla da objasni samo nacin na koji je zivot prenet na
nasu Zemlju, ali samim tim ne i nacin na koji je on uopste postao. Prema tome, cak kada bi se
ova hipoteza primila kao tacna, pitanje porekla zivota uopste ostalo bi otvoreno. No ova
hipoteza nije ni tacna.[6]
Otuda, po shvatanju mnogih naucnika, zivot nije dosao na nasu Zemlju sa
strane nego je postao na njoj i to od onih istih elemenata od kojih se i ona sama
sastoji. To stvaranje zivota od materijalnih ili neorganskih elemenata same nase Zemlje nije
se, kazu oni, izvrsilo pod uticajem kakve svesne natprirodne duhovne sile, kako to uci
Hriscanstvo, vec jedino i iskljucivo pod uticajem slepih prirodnih sila. Zivot na nasoj Zemlji,
dakle, nije plod jedne razumne planske delatnosti vec rezultat slucajnog sticaja okolnosti - delo
nerazumne i besvesne igre bezzivotnih mehanickih prirodnih snaga. Zato je ovo i ovakvo
shvatanje o poreklu zivota na Zemlji poznato u nauci pod imenom mehanisticko shvatanje
zivota. Po njemu, dakle, izmedju mrtve ili neorganske materije i zivota, tj. zivih bica - od
celice do coveka - nema nikakvih bitnih razlika. Zivot kao nesto specificno, nesto odvojeno i
nezavisno od mrtve ili neorganske materije ne postoji. On nije nista drugo do supojava
slucajne kombinacnje izvesnih materijalnih elemenata. On nije postao po prethodnom
razumnom i ciljnom planu, vec spontano ili samoniklo - on se nekada, negde i na neki nacin
sam zaceo, Zato je mehanisticko shvatanje zivota poznato i kao hipoteza o samozacecu ili
spontanom postanku zivota iz mrtve ili neorganske materije - generatio aequivoca ili
generatio spontanea.[7]
 
 
KRITIKA MATERIJALISTICKOG UCENjA O POSTANKU ZIVOTA
 
Hipoteza o samozacecu ili spontanom postanku zivota iz mrtve ili neorganske materije
vladala je u naucnom svetu sve do 1858. godine. Te godine, pak, francuski hemicar Luj
Paster[8] eksperimentalnim putem dokazao je nemogucnost samozaceca ili postanka zivih bica
iz mrtve ili neorganske materije. Svi njegovi, vise puta ponovljeni, pokusaji da u vodi u kojoj
je prethodno unisten svaki trag zivota dobije infuzorije, samo i iskljucivo dejstvom spoljasnjih
prirodnih sila na vodu, nisu uspeli. Na osnovu ovih i ovakvih svojih savesno pripremljenih i
izvedenih eksperimenata, Paster je c pravom zakljucio da zive klice ne postaju i ne mogu
spontano postati iz mrtve ili neorganske materije. One postaju i moraju postajati samo i
iskljucivo iz drugih zivih klica. Zivot se radja samo iz zivota; uzrok pojave jednog zivog bica
mora da bude samo drugo zivo bice. Otuda Pasterovo pravilo: Omne vivum ex vivo. Ove
opravdane Pasterove zakljucke morali su vremenom da prime i svi drugi ozbiljni naucnici. I
tako, posle Pasterovih ubedljivih eksperimenata, prestiz hipoteze o samozacecu ili spontanom
postanku zivota, u njenom prvobitnom obliku, danas je potpuno pokopan. Jer ona "u svom
golom obliku ima necega frapantno prostog" cak i za one koji, i posle Pastera, zastupaju i
brane mehanisticko shvatanje zivota,[9]
Ali, sa napustanjem hipoteze o samozacecu ili spontanom postanku zivota iz mrtve ili
neorganske materije predstavnici mehanistickog shvatanja zivota nisu se u isto vreme odrekli i
svakog daljeg pokusaja da poreklo zivota nadju ne u zivom nego u mrtvom. Tako. na pr.,
americki paleontolog Osborn pretpostavlja da je zivot postao iz takozvanih bio-
elemenata, tj. iz elemenata iz kojih se sastoji zivotna supstanca. Po vlaznim pukotinama
stena i zemlje, u slatkim vodama jezera i na obalama prvobitnih mora, ovi su se elementi, v
toku vremena, skupljali najpre u obliku koloida,[10] a pre vise desetina miliona godina i u
obliku zivih celica. Prema tome, zivot je postao od bioelemenata, a neposredno od koloida.
Koloidi su dakle "koren iz koga je iznikao zivotni proces".
Medjutim, ova Osbornova hipoteza u sustini nije nista bolja od hipoteze o samozacecu ili
spontanom postanku zivota iz mrtve materije, jer i jedna i druga ne vide izvor u zivom nego u
mrtvom, posto koloidi nisu nista drugo do mrtva materija. Prema tome, pri resavanju
problema postanka zivota Osbornova hipoteza stoji pred istim nesavladljivim teskocama pred
kojima je stajala i koje nije mogla da ukloni hipoteza o samozacecu ili spontanom postanku.
Na taj nacin, razlozi koji spore tacnost jedne, spore i tacnost druge, jer ni jedna ni druga ne
uspevaju da uklone veliku razliku koja postoji izmecu mrtve materije i zivih bica. Jer, ni
dandanji za nauku "tacni koraci evolucije od koloida do zive celice jos nisu poznati".[11]
Razlike, pak, koje nauka konstatuje izmedju jednog zivog bica i mrtve ili grupe
materije sledeci su:
"Gruba materija nije ni osetljiva, ni obdarena pravim spontanim kretanjem. Ako se
uvecava, ona se mora uvecavati samo dodavanjem delova, kao sto se uvecavaju kristal i
gomila peska, koja uvecava svoju masu samo onda kada se na nju naspe jedna nova kolicina
peska. Ziva materija, pak, raste na taj nacin sto u sebe unosi iz spoljasnjeg sveta supstance
odredjene za njenu ishranu; i to ne ma kakve supstance i u ma kakvom njihovom stanju i
kolicini, vec supstance u srazmeri koja obezbedjuje njihovu asimilaciju, njihovo pretvaranje u
cilju iskoriscavanja, izlucivanja njihovih skodljivih ostataka i rastenje putem nadoknadjivanja
gubitaka.
"Ono sto nije zivo ne umnozava se. Ako se deli, onda svaki od njega odvojeni elemenat
ostaje ono sto je bio. Masa onoga sto nije zivo moze da se povecava, smanjuje ili traje
neodredjeno, jer sve ove promene pogadjaju ovu masu spolja. Zivo se, pak, deljenjem mnozi i
rasplodjava. Nasledjem ono prenosi svoja svojstva na svoje naslednike. No, ono ne moze da
raste, da se smanjuje i da traje preko izvesne granice - granice njihove organizacije ili sklopa.
"Ono sto nije zivo sastavljeno je iz delova koji su slicni jedni drugima; u kristalu sve je
od kristala, a u kamenu sve je od kamena. U zivome pak - i to cak i u celijici - postoji
diferenciranje elemenata i funkcija.
"Najzad, zivo ima uvek jedan jasno odredjeni oblik, bar od onog momenta kada pocinje
da se uistinu organizuje. Jednocelicna bica, zbog neprekidnih razmena koje odrzavaju sa
spoljnim svetom, mogu da imaju samo jednu neodredjenu i nepostojanu formu. Pa ipak ta
forma postoji: ta su bica ogranicena u prostoru, zasebna, rastavljena i imaju odredjene
spoljasnosti. U sistemima vise organizacije forma dobija odredjenost, postojanost i razlicnost
koje jasno karakterisu vrstu". "Organizacija i forma su dakle dva nerazdvojna pojma koji se
naporedo razvijaju. One imaju svoj pocetak u samome zivotu "koji ih stvara i udesava. One su
izraz zivotne aktivnosti".[12]
Svi dosadanji pokusaji nauke da ukloni ove razlike na rezultate slucajne kombinacije
materijalnih elemenata, da u njima otkrije samo nepredvidjene posledice slepe igre besvesnih
fiziko-hemijskih prirodnih sila - ostali su bez uspeha. Napori njenih pretstavnika da u svojim
laboratorijumima, putem vestacke sinteze fiziko-hemijskih elemenata, stvore zivi organizam,
sve do danas, nisu dali nikakve rezultate.[13]
Pokusavajuci da problem postanka zivota na zemlji rese cisto fiziko-hemijskim
sredstvima, pretstavnici mehanistickog shvatanja zivota u nauci nailaze na nesavladljive
teskoce. Jer je ocevidna cinjenica da se zivo bice nikako ne moze svesti na jednu obicnu fiziko-
hemijsku masinu. U tome bicu, u njegovom zivotu postoji nesto sto uporno prkosi svakom
cisto mehanistickom objasnjenju i sto se nikada ne moze uhvatiti ni u kakve fiziko-hemijske
formule; nesto sto pripada iskljucivo njemu kao zivom bicu; nesto sto odredjuje cilj i daje
smisao njegovim postupcima. Ako bi se, dakle uopste i moglo govoriti o zivom bicu kao o
masini, onda bi se moralo reci da je to bice masina koja funkcionise ne nasumce i bez ikakvog
smisla, vec masina koja funkcionise u jednom sasvim odredjenom cilju, bez obzira na to da li
je ona uvek svesna toga cilja ili ne. A masina koja funkcionise u jednom odredjenom cilju mora
da ima kako jednog pouzdanog masinistu, koji njome upravlja i odredjuje joj ciljeve, tako i
jednog razumnog i svesnog konstruktora koji joj je omogucio postojanje.[14]
Mehanisticko shvatanje zivota i dolazi u sukob sa ociglednim cinjenicama, jer negira
postojanje jednog ovakvog masiniste i jednog ovakvog konstruktora masine - zivog bica. No
bas zato sto svesno porice postojanje takoreci opipljivih fakata, ovo mehanisticko shvatanje
zivota je napusteno od svih onih pretstavnika nauke cija sposobnost za objektivnije
konstatovanje i nepristrasnije objasnjenje neospornih prirodnih cinjenica nije
sputana i ogranicena mnogobrojnim teorijskim predrasudama ili predubedjenjima.
Oslobodjeni mehamistickih predrasuda i predubedjenja o poreklu zivota iz mrtve materije, ovi
pretstavnici nauke uce da to poreklo zivota u zivim bicima ne treba traziti u mrtvoj materiji
nego u jednom posebnom izvoru zivota - u jednom zivotnom principu. Prvobitna ziva celica
nije rezultat slucajne kombinacije izvesnih elemenata mrtve materije, vec plod stvaralacke
snage tog stvaralackog principa. Stvarajuci ziva bica, zivotni princip u isto vreme odredjuje im
i pravac delatnosti, koja obezbedjuje kako zivotnu evoluciju tako i organsku celinu ovih bica.
Prema tome, jedno zivo bice nije zivo zbog toga sto je snabdeveno zivotnim organima, nego je
ono snabdeveno zivotnim organima zbog toga sto je zivo. Nije, dakle, zivot jednoga bica
uslovljen njegovim zivotnim organima, vec su zivotni organi toga bica uslovljeni zivotom. Zivot
nije posledica; on je, u pravom smislu reci, uzrok.[15] "Ono je bitno u oblasti zivota, kaze Klod
Bernar,[16] ono sto ne pripada ni fizici ni hemiji, to je misao vodilja zivotne evolucije".[17] U
organskom svetu sve se desava kao da zivotnim fenomenima upravlja jedna misao - misao o
odrzanju organizma i vrste.[18] Nemacki naucnik Hans Dris, kao i Aristotel, naziva zivotni
princip entelehijom.[19]
Zbog toga sto izvor zivota u organskim bicima vidi u zivotnom principu, ovo i ovakvo
shvatanje se zove vitalisticko shvatanje zivota ili vitalizam, a njegovi pretstavnici -
vitalisti.
Medjutim, u trazenju uzroka zivota zivih bica van mrtve materije, vitalisti ne idu do
logickog kraja. Jer, po njihovom misljenju, zivotni princip koji je stvorio zivu celicu i druga ziva
bica, iako nije materijalne prirode, nije isto sto i duh. Po jednima, on je nesto sto je blize
materiji nego duhu; po drugima, pak, naprotiv, on je nesto sto je blize duhu nego materiji. Ali
ni po jednima ni po drugima on se ne istovetuje ni sa materijom ni sa duhom. Otuda
vitalizam odbacuju i dosledni materijalisti i dosledni spiritualisti,[20] Materijalisti ga
odbacuju zato sto on trazi izvor zivota van mrtve ili neorganske materije, a spiritualisti zato sto
misle da je, pored duse, takav zivotni princip nepotreban za objasnjenje postanka zivota u
zivim organizmima. Traziti to objasnjenje ne u dusi nego u vitalistickom zivotnom principu ne
znaci uprostiti nego bez ikakve stvarne potrebe komplikovati problem odnosa materije i duha -
tela i duse - a samim tim i problem postanka zivota u zivim bicima.[21] Prema tome, ni
vitalizam ne daje jedan zadovoljavajuci odgovor na pitanje: kad je, gde je i kako je postao
zivot, tj. kad je gde je i kako je postala prvobitna ziva celica kao najelementarnije vidljivo zivo
bice?
Ali ako se uzrok zivota zivih bica ne nalazi i ne moze naci ni u mrtvoj materiji ni u
vitalistickom zivotnom principu, on se mora traziti i naci drugde. Hriscanstvo uci da se taj
uzrok mora traziti i moze naci jedino u Bogu, jer on van Boga niti postoji niti moze
postojati. Do ovog i ovakvog zakljucka se mora doci ako se pri iznalazenju uzroka zivota
upotrebi induktivni metod, tj. ako se ide od fakta - njegovom objasnjenju, od posledice -
njenom uzroku. Tako, na pr., neosporan je fakt da ne samo u zivoj celici nego isto tako i u
svakom drugom organizmu postoji instinkt ili nagon, tj. "sposobnost da se dela tako kako bi se
postigli izvesni ciljevi bez njihovog predvicanja i prethodnog vaspitanja za njihovo postizanje".
[22] A glavni cilj celokupne instinktivne delatnosti svih organizama je odrzanje zivota individue
i vrste. Kako mrtva materija ne zna za instinkt, to on i ne moze biti supojava narocito slucajne
kombinacije izvesnih njenih elemenata. Naprotiv, instinkt je onaj zivotni faktor koji nagoni
najraznovrsnije organizme, da zive i delaju ne nasumce vec po jednom odredjenom planu i sa
jednim odredjenim ciljem - da se razvijaju, hrane i mnoze kako bi se odrzali u zivotu. Prema
tome, ako je, po misljenju pretstavnika mehanistickog shvatanja zivota jedan organizam -
jedna masina, onda je instinkt ili nagon jedan nematerijalni ili duhovni masinist koji upravlja
tim organizmom - masinom i odredjuje mu svrhu delatnosti i kretanja. Odakle je taj
nematerijalni ili duhovni masinist dosao u tu takozvanu masinu - organizam i ucinio je onim
sto je - zivim organizmom a ne mrtvom kombinacijom elemenata mrtve materije?
Ovo pitanje pretstavnici mehanistickog shvatanja zivota i ne postavljaju. Jer,
dosledni svome osnovnom nazoru da je mrtva ili neorganska materija jedina stvaralacka
realnost, oni i ne govore o instinktu kao glavnom zivotnom faktoru. "Pri proucavanju
bioloskih cinjenica, oni zele da brutalno primene postupke onog istog eksperimentalnog
metoda koji se upotrebljava u fizici i hemiji, gde ne moze ni biti reci o instinktu. Da bi u tome
uspeli oni su bili primorani da instinkt ili nagon kod zivih bica ili potpuno zanemare ili pak da
ga smatraju kao nesto nekorisno ili nepotrebno". Ho, jecu li pretstavnici mehanistickog
shvatanja zivota "ovlasceni cinjenicama" da "amputiraju ili izbace iz proucavanja zivota jedan
od njegovih delova koji bi doista mogao da bude njegov bitni deo?"[23]
Taj bitni deo svakog organizma ili svakog. zivog bica jeste nesto zivo, nesto bez cega
jedan organizam ili jedno zivo bice i ne bi bilo ono sto je - ne bi bilo zivi organizam ili zivo bice;
ne bi bilo - zivot. A ako zivot moze doci samo iz zivota - omne vivum ex vivo - onda ko je zivi
tvorac bitnog, zivog dela svakog organizma ili zivog bica? Posto, kao sto smo videli, taj tvorac
nije i ne moze biti ni mrtva ili neorganska materija ni vitalisticki zivotni princip, onda se nuzno
namece logicki zakljucak da taj tvorac mora biti jedna visa stvaralacka duhovna ziva sila. Jer
se bez postojanja jedne takve sile kao uzroka njegovog postojanja zivot sa svima njegovim
manifestacijama ne bi mogao ni shvatiti ni objasniti.
Po hriscanskom ucenju, ta i takva sila olicena je u vecnom, samobitnom, sveznajucem i
svemogucnom Bogu, koji je tvorac i promislitelj svega sto postoji, Stvorivsi iz nicega mrtvu
materiju, a iz mrtve materije sva nebeska tela pa i nasu Zemlju, Bog je stvorio i zivot na njoj.
Pa kao sto je fizickom svetu dao fizicke zakone po kojima ce se upravljati, Bog je organskom
svetu ili svetu zivih bica dao bioloske zakone ili zakone zivota, po kojima ce on ziveti da bi
ostvario svoj Bogom dani zivotni cilj.
Prema tome, po hriscanskom ucenju, Bog je ne samo tvorac svega vidljivog, fizickog
sveta vec isto tako i tvorac svega zivota na njemu, jer je On "izvor zivota",[24] i sam
zivot.[25]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Cp. J. Jeans: The Mysterious Universe, p. 3.

2. Dz. Dzins: Zvezde i njihova kruzenja, str. 214.

3. A. S. Edington, Op. sit., str. 7.

4. J. Jeans, The Myst. Universe, p. 2.

5. Engleski fizicar Lord Kelvin je, na pr., pretpostavljao da je zivot prenesen na Zemlju meteorom, dok je svedski fizicar
Arenius ucio da su zivotne klice prenesene iz svemira na Zemlju pomocu pritiska svetlosti.

6. Jer, najpre, ispitivanje na Zemlju palih meteora dokazuje da na njima nema nikakvog traga o zivotu i da njihov
sastav onemogucava postojanje ma kakvog zivota na njima. Zatim, ako bi na meteorima i postojao ma kakav zivot,
on ne bi mogao stici do nase Zemlje, jer meteori padaju na nju kao usijane mase, cija velika toplota mora da unisti
svaki zivot na njima. Isto tako, svemir ne samo da nije pun zivotnih klica, nego je, kako kaze Dzins, neprijatelj
zivota. "Najvecim svojim delom, kaze ovaj engleski naucnik, prazan prostor je tako hladan da bi se svaki zivot u
njemu smrzao. Najveci deo materije u prostoru, pak, tako je topao da onemogucava ma kakav zivot na njemu. Kroz
prostor prolaze zraci razlicitih vrsta koji neprestano bombarduju astronomska tela i od kojih su mnogi ne samo
neprijateljski nego i razorni po zivot" (J. Jeans, The Mysterious Universe, p. 3). Najzad, ako je "zivot koji postoji na
nasoj Zemlji jedini u suncevoj porodici" (Dz. Dzins, Zvezde i njihova kruzenja, str. 58), i ako on nije postao na samoj
Zemlji nego je dosao sa strane, onda kako je on mogao da savlada sve kosmicke prepreke koje su pretile njegovom
opstanku i da pod pritiskom svetlosti dodje na nasu Zemlju?

7. Dokaze za tacnost ove svoje hipoteze predstavnici mehanistickog shvatanja zivota nalaze u cinjenici da je celica,
koja je sve do danas ostala kao jedina osnovna ili prvobitna forma zivota koja je culnom iskustvu podlozna,
sastavljena od elemenata koji se nalaze u mrtvoj ili neorganskoj materiji. Tako, na pr., protoplazma, koja je
najglavniji i najvazniji deo celice - "materijalna baza zivota" - sadrzi u sebi protein ili belancevinu, u kojoj se nalazi
oko: 50 procenata ugljenika, 7 procenata vodonika, 20 procenata kiseonika, 20 procenata nitrogena ili azota, 2
procenata sumpora i 1 procenat fosfora (J. G. Growther, Op. cit., Glossary: Protoplasm, Proteins). Ziva celica je,
dakle, plod narocite kombinacije izvesnih elemenata mrtve ili neorganske materije. A kako ziva bica nisu nista drugo
do narocite kombinacije zivih celica, to i sva ta ziva bica, u krajnjoj liniji, nisu nista drugo do rezultati razlicitih
kombinacija izvesnih elemenata mrtve ili neorganske materije. Ziva celica pak kao praizvor celokupnog zivota
postala je spontano.

8. Rodjen 1822, a umro 1895.

9. Wilhelm Bolsche, Poreklo coveka, str. 108.

10. Koloidi su ultramikroskopski delici ciji precnik varira od dvadesetohiljadita do dvadesetomilionita dela jednoga inca,
koji ima 2,54 cm. Razliciti su po velicini - manji su od zrna peska, ali veci od molekula. Njihova delatnost je daleko
slozenija od delatnosti prostih atoma i molekula. Koloidi se tako zovu po gustoj pihtijskoj supstanci koja je dobila
svoje ime od grckih reci kolla (lepak), tutkalo i eidos (idos) oblik, forma. Sr. F. Pahores, L'epanouissement de la vie,
p. 162, Paris, 1938; J. G. Growther, Op. cit., pp. 158, 162 i Glossary: Colloid).

11. J. G. Growther, Op. cit., p. 163.

12. F. Palhories, Op. cit., 105-106.

13. Jer mokraca, alkohol i neka druga ulja koje su pretstavnici nauke stvorili u svojim laboratorijumima, ne pretstavljaju
nista zivo; oni nisu nista drugo do mrtva materija koju luce ziva bica. A kada su naucnici pokusali ne da stvore
belancevinu nego samo da je analiziraju fiziko-hemijskim sredstvima, ona je prestala da bude ono sto je. Pod
uticajem fiziko-hemijskih uzroka, belancevina je ne samo promenila svoju prirodu ili svojstva, vec je bila razorena
(Sr. F. Roussel et Mme Roussel, Op. cit., pp. 152, 156 i 160). Po misljenju Lekont Di Noija, hemija, koja je svojim
"brutalnim metodama" razbila celicu - taj "slabacki i cudesni dzin - molekil, koji nije otkrio svoju tajnu" - stoji pred
njenim komadjem onako isto obezoruzana kao sto je obezoruzan kovac koji, posto je udarcem cekica razbio fonograf
u komade, pokusava da sastavljanjem tih komada od drveta, bakra, cinka i kaucuka ponova ozivi glas Karuza (F.
Roussel, et Mme Roussel, Op. cit., pp. 156-157).

14. Sr. F. Roussel et Mme Roussel, Op. cit., p. 159.

15. Cp. Malapert, Lecon de philosophie, tome II, p. 453; Paris, 1918.

16. Francuski fiziolog, rodjen 1813 a umro 1878.

17. F. Challaye, Op. cit., p. 133.

18. Ibid., p. 133.

19. Po Drisu, entelehija je besprostorni, nematerijalni, individualni zivotni princip koji obustavlja, regulise i uoblicava
energije; ona je jedna prirodna pokretna sila, ono sto je postojano u individualitetima organizma. - (Rudolf Eister:
Handworterbuch der Pholosophie, S. 173, Berlin, 1922). Kod Aristotela (384-322 pre Hr.) entelehija je "aktivni
princip koji ono sto je moguce stvara zatim usavrsava i, najzad, od toga pravi cilj svoga zivota" - M. Vujaklija;
Leksikon stranih reci i izraza, 1936. str. 391: entelehija.

20. Spiritualizam je "metafizicko shvatanje po kome je ono sto stvarno postoji, u svojoj sustini, duhovne prirode,
duhovna supstancija sastavljena od duhovnih bica, a tela samo pretstave ili pojave jedne cisto duhovne stvarnosti"...
- M. Vujaklija Op. cit., str 1097: spiritualizam.

21. Cp. P. Malapert, Op. cit., pp. 454-455.

22. William James, Psyhology (Briefer course), London, 1920, p. 391.

23. F. Roussel et Mme Roussel, Op. cit., p. 161.

24. Cp. Ps.36,9; Jn.1,3-4.

25. Jn.14,6.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic
TAJNE VERE I ZIVOTA
(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
v) MATERIJALISTICKO UCENjE O POSTANKU ZIVOTINjSKIH VRSTA
 
Zna se da na nasoj Zemlji ima oko sest stotina hiljada zivotinjskih vrsta,[1] a misli se da
je njihov broj jos i daleko veci. Kako su one postale?
Ha ovo pitanje pretstavnici biologije daju razlicite odgovore.
Po misljenju jednih pretstavnika ove nauke sve zivotinjske vrste postale su svaka za
sebe i kao razlicite traju neprekidno, tj. postojane su i neizmenljive. Ovakvo ucenje o poreklu i
prirodi zivotinjskih vrsta zove se fiksizam.[2] Njegovi najglavniji pretstavnici bili su Line[3] i
Kivije.[4]
Nasuprot ovom fiksistickom shvatanju problema postanka zivotinjskih vrsta drugi
pretstavnici biologije uce da su sve zivotinjske vrste postale samo iz jedne ili iz nekoliko vrlo
prostih prvobitnih ili osnovnih zivotinjskih vrsta, koje su se u toku vremena postepeno menjale
i razvijale u sve slozenije i slozenije nove zivotinjske vrste. Ucenje o ovakvom postanku
zivotinjskih vrsta zove se Transformizam[5] ili evolucionizam.[6]
Transformizam ili evolucionizam koji uci da se preobrazavanje ili razvoj prostijih i nizih
zivotinjskih vrsta u slozenije i vise, vrsi iskljucivo pod uticajem slepih mehanickih prirodnih sila
i bez ikakvog odredjenog cilja zove se mehanicki trasformizam ili evolucionizam. On je
poznat i pod imenom tihogeneza.[7]
Transformizam ili evolucionizam, pak, koji uci da se to preobrazavanje ili taj razvoj zbiva
ie slucajno nego po jednom utvrdjenom planu i sa jednim odredjenim ciljem zove se teoloski
transformizam ili evolucionizam.
Osnivaci i glavni pretstavnici mehanickog transformizma u modernoj biologiji[8] bili su
Lamark[9] i Darvin.[10]
Lamark je ucio da su sve zivotinjske vrste postale postepenim razvojem neznatnog
broja vrlo prostih osnovnih organskih tipova. Ovo postepeno razvijanje prostih organizama u
sve slozenije i slozenije organske vrste - najpre biljne pa onda i zivotinjske - jeste rezultat
uticaja koji na organizme vrse spoljni uslovi zivota ili sredina u kojoj oni zive i reakcije ovih
organizama na taj uticaj, Jer ako je istina da svaki organizam ima u sebi zivotnu moc, koja je
glavni unutarnji uzrok njegove delatnosti, isto tako je istina da priroda i uspeh te delatnosti
jednoga organizma u mnogome zavisi od uticaja koji na taj organizam vrse spoljasnji uslovi ili
sredina u kojoj on zivi. Da bi se pod tim uslovima mogao da odrzi, organizam mora da im se
prilagodi, tj. da svoju delatnost podesi prema njima. A da bi svoju delatnost podesio prema
spoljasnjim uslovima svoga zivota, organizam treba da bude snabdeven organima koji su mu
za to potrebni. Otuda, pod pritiskom osecanja potrebe da svoju delatnost podesi prema
spoljasnjim uslovima zivota sredine u kojoj se nalazi, organizam stvara potrebne organe i
neprekidnom vezbom razvija ih, usavrsava i jaca. A kako se sredina ili spoljasnji uslovi zivota
organizma neprestano menjaju, to se, naporedo sa menjanjem te sredine ili tih uslova,
menjaju i organi toga organizma: potrebni se neprestano razvijaju, usavrsavaju i jacaju, a
nepotrebni slabe, zakrzljavaju i atrofiraju. Tako, na pr., vrat u zirafe je dugacak jer ga je ona
neprestano istezala, da bi mogla da dohvati sa visokog drveca lisce kojim se hrani. Kod krtice
oci su potpuno zakrzljale, jer ona ne oseca potrebu za njima, posto zivi u savrsenoj tami.
Prema tome, glavni faktori ili uzroci transformiranja ili evoluiranja osnovnih prostih organskih
tipova u mnogobrojne slozene zivotinjske vrste jesu: sredina, potreba i navika. Osobine ili
svojstva, pak, koje razliciti organizmi steknu u toku svoga zivota prenose se na njihove
potomke nasledjem.
Ovo i ovakvo Lamarkovo ucenje o poreklu ili postanku zivotinjskih vrsta poznato je u
biologiji pod imenom lamarkizam. Lamarkizam je ostao nezapazen sve do 1859. g. kada se
pojavilo Darvinovo cuveno delo "O postanku vrsta".[11]
Darvin je ucio da je Lamark bio u pravu kada je smatrao da su svi organizmi - biljni
kao i zivotinjski - postali postepenim transformiranjem cetiri do pet prvobitnih organskih
tipova, a mozda i samo jednog jedinog takvog tipa. Isto tako Darvin nije sporio ni vaznost
uticaja koji su na ovo postepeno transformiranje organskih bica vrsili kako upotreba ili
vezbanje njihovih organa tako i prenosenje njihovih stecenih osobina nasledjem. Samo, dok je
uticaj ovih faktora na transformiranje razlicitih organizama, po Lamarku, najglavniji, dotle je
on, po Darvinovom misljenju, sporedniji - drugostepeni. Jer, Darvin je ucio da je najglavniji
faktor ovoga transformiranja takozvana prirodna selekcija ili prirodno odabiranje.
Do ovoga zakljucka Darvin je dosao na osnovu dobro poznate cinjenice da se kod
domacih zivotinja i pitomih biljaka desavaju organske promene koje se prenose nasledjem.
Zahvaljujuci ovoj cinjenici, odgajivaci domacih zivotinja i pitomih biljaka uspeli su da
ukrstanjem vesto izabranih primeraka i biljaka dobiju mnogobrojne njihove varijetete ili
podvrste. Na taj nacin oni su dobili mnogobrojne varijetete konja, pasa, golubova, cveca,
drveca itd. Ovakav nacin dobijanja raznih organskih varijeteta zove se vestacka selekcija ili
vestacko odabiranje. Iz konstatacije da postoji vestacka selekcija, Darvin je zakljucio da
postoji i prirodna selekcija. Samo dok se vestacka selekcija vrsi svesno i po jednom unapred
utvrdjenom planu, dotle se prirodna selekcija vrsi besvesno i bez plana; ona nije delo jednog
razumnog i svesnog uzroka, vec slucajni i besciljni rezultat dejstva slepih mehanicki prirodnih
sila. Po Darvinu, ulogu koju u vestackoj selekciji igra razumni i svesni odgajivac, u prirodnoj
selekciji igra borba koju organska bica vode medju sobom radi obezbedjenja sredstava
potrebnih za odrzavanje njihovog zivota. Ta borba se zove borba za zivot ili opstanak.[12]
Borba za zivot ili opstanak je, po Darvinu, jedan neophodnost, nametnuta organskim
bicima samom prirodom. Jer organska bica se mnoze tako brzo da zemlja nije u stanju da
svima njima pruzi dovoljna sredstva za njihovo odrzavanje u zivotu. Otuda, da bi obezbedila
potrebna sredstva za zivot, sva organska bica su silom prilika primorana da se medjusobno
bore i unistavaju. U ovoj njihovoj medjusobnoj borbi oko najnuznijih sredstava za zivot
pobedjuju samo ona organska bica koja su za uspesno vodjenje ove borbe najbolje
osposobljena. Organska bica, pak, koja su za ovu borbu neosposobljena bivaju u njoj
pobedjena i unistena. Ovu borbu, dakle, nadzivljavaju samo najsposobnija organska bica. Pod
sposobnoscu jednog organskog bica da uspesno vodi borbu za svoj zivot ili opstanak i da je
nadzivi, ne treba razumeti samo njegovu fizicku snagu. Naprotiv, u njegovoj borbi za zivot ili
opstanak, jednome organizmu, pored njegove fizicke snage, mnogo pomazu i njegova druga
svojstva kao sto su: okretnost, lukavstvo, boja itd. Najsposobnija organska bica koja su u
borbi sa drugim organskim bicima stekla izvesne sposobnosti i ovu borbu nadzivela, te
stecene sposobnosti prenose na svoje potomke nasledjem. Na taj nacin sama priroda
vrsi selekciju ili odabiranje izmedju mnogih organskih bica u njoj i omogucava opstanak i
razvoj samo najsposobnijim od njih. Prema tome, najglavniji faktori postepene transformacije
organskih bica i stvaranja njihovih razlicitih vrsta jesu prirodna selekcija ili prirodno odabiranje
i nasledje.[13]
Kao sto smo vec videli, jedan deo svoga ucenja o postanku zivotinjskih vrsta Darvin je
pozajmio od Lamarka. Isto tako nije originalan ni onaj deo Darvinovog ucenja u kome se
govori o borbi za zivot ili opstanak, koju organska bica vode medju sobom. Na ideju o ovoj
borbi i njenoj ulozi u zivotu organskih bica Darvin je dosao tek kada je procitao delo "Esej o
stanovnistvu", u kome je engleski ekonomist Maltus[14] izlozio svoje shvatanje o
neminovnosti borbe medju ljudima, posto se njihov broj na zemlji uvecava u geometrijskoj, a
sredstva za odrzavanje njihovog zivota u aritmetickoj progresiji. Prema tome, ono sto je jedino
novo u Darvinovom objasnjenju transformacije organskih bica i postanka zivotinjskih vrsta to
je njegovo ucenje o prirodnoj selekciji ili prirodnom odabiranju. Darvinovo shvatanje i resenje
problema postanka zivotinjskih vrsta poznato je pod imenom darvinizam, a njegove pristalice
pod imenom darvinisti.
Darvinisti su u toku vremena razvili i popularisali ucenje svoga ucitelja tako i toliko, da je
ono postalo - i sve do danas ostalo - najrasprostranjenija i najpoznatija naucna hipoteza za
objasnjenje postanka zivotinjskih vrsta. Stavise, neki od njih su otisli i korak dalje: oni su u
prirodnoj selekciji videli ne samo najglavniji nego i jedin faktor transformacije organskih bica.
Protivu ovako pogresnog shvatanja i tumacenja njegovih ideja protestovao je sam Darvin.
Pristalice ovako pogresno shvacenog darvinizma zovu se neodarvinisti.[15] Nasuprot njima,
izvestan broj biologa vratio se lamarkizmu i ucio da je glavni faktor transformacije organskih
bica ne prirodna selekcija nego prilagodjavanje organizma njihovoj sredini ili spoljasnjim
uslovima njihovog zivota. To cu bili neolamarkisti.
 
 
KRITIKA MATERIJALISTICKOG UCENjA O POSTANKU ZIVOTINjSKIH VRSTA
 
Po ucenju mehanickog transformizma ili evolucionizma, koje je izlozeno u
lamarkizmu i darvinizmu, glavni faktori ili cinioci postanka zivotinjskih vrsta jesu:
a) Uticaj koji na organska bica vrsi njihova sredina ili spoljasnji uslovi njihova zivota;
b) Osecanje potrebe organskih bica da se tom uticaju prilagode;
v) Borba organskih bica za njihov opstanak;
g) Prenosenje stecenih osobina organskih bica nasledjem; i
d) Prirodna selekcija ili prirodno odabiranje.
Kakav je pravi ili stvarni uticaj ovih faktora ili cinilaca na transformiranje organskih bica;
sta se moze reci o njihovoj pravoj ili stvarnoj ulozi u obrazovanju razlicitih zivotinjskih vrsta?
Pre svega treba konstatovati da je transformiranje organskih bica kao i postojanje
njihovih razlicitih vrsta fakt koji se ne moze sporiti. Proucavanje toga fakta je predmet nauke,
a za njegovo objasnjenje postoji vise naucnih hipoteza.
Mehanicki transformizam ili evolucionizam je samo jedna od njih. Da li ona ubedljivo
objasnjava uzroke postojanja ovoga fakta?
Jedna naucna hipoteza treba da bude verni odraz cinjenickog stanja koje je stvorila
nauka pri proucavanju jedne odredjene grupe prirodnih fenomena. A kako pri proucavanju tih
fenomena nauka dolazi sve do novijih i novijih cinjenica, tj. kako se sa razvojem nauke menja i
cinjenicno stanje koje ona stvara, to se naporedo sa promenama toga stanja moraju menjati i
naucne hipoteze koje treba da ga naucno objasne.
Sto vazi za druge naucne hipoteze, mora vaziti i za bioloske: i one se moraju menjati
prema stvarnim rezultatima koje biologija postize u razlicitim periodima svoga razvoja.[16]
Da li hipoteza mehanickog transformizma ili evolucionizma potpuno ubedljivo
objasnjava postanak onih zivotinjskih vrsta za koje savremena biologija zna? Odgovor
na ovo pitanje mora biti odrecan. A evo zasto.
Prvo, uticaj sredine ili spoljasnjih uslova zivota jednog organskog bica - klime,
hrane, svetlosti itd. na njegovo preobrazavanje ili razvijanje nije ni izdaleka onako jak i
sudbonosan kako je to pogresno predstavljao Lamark. Sam Darvin, kao sto smo videli,
tom uticaju u ovom pogledu pripisuje drugostepeni znacaj.
Drugo, iako je neosporno da upotreba ili vezbanje vec postojecih organa zivih bica te
organe jaca i razvija a neupotreba ili nevezbanje slabi i degenerise, ipak je sasvim
neopravdano tvrdjenje da je sama potreba jednog organskog bica za izvesnim
organom tvorac toga organa. Jer, takvo stvaranje jednog novog organa niko nikada nije
utvrdio. Pored toga, po principu takozvane organske korelacije[17] stvaranje jednog novog
organa u organizmu moralo bi izazvati promene i kod drugih organa toga organizma.
Medjutim, to se ne moze dopustiti.[18]
Trece, uloga koju borba organskih bica za njihov op-stanak u zivotu igra u
njihovom preobrazavanju ili razvijanju ne samo nije onako pozitivna kako je to Darvin
pogresno ucio, nego je jako negativna. U ovom pogledu ona vise razara nego sto stvara. Jer
u toj borbi cesto puta pobedjuju i nju nadzivljuju ne najjaca i najsposobnija vec najslabija i
najnesposobnija organska bica. Tako, na primer, dok su mamuti, bizoni i druge ogromne
zivotinje odavna izumrle, dotle gliste, stenice, vasi kao i mnogi drugi mikroorganizmi[19] i
dandani zive i naglo se mnoze. A koja od ovih organskih bica predstavljaju veci progres na
putu evolucije organskog sveta nije tesko pogoditi. Zar mnogobrojni sukobi i ratovi ne
unistavaju bas najjace i za zivot najsposobnije clanove jedne ljudske zajednice? I koji je to
sukob ili rat - pa cak i onda kada je najpobedonosniji - koji u bioloskom pogledu znaci dobit za
one koji su ga vodili i u njemu ucestvovali? Usto, neosporna je cinjenica da se mnogobrojna
organska bica ne odrzavaju u zivotu uzajamnom nepostednom borbom vec svestranom
saradnjom i medjusobnim pomaganjem. Pored borbe za opstanak, u biljnom i zivotinjskom
svetu postoji i takozvana simbioza[20] ili "zajednicki zivot zasnovan na uzajamnoj pomoci"
raznih organskih bica. U prirodi "poznajemo hiljade stvarnih slucajeva ovakvih simbioza".[21]
Tako, na primer, "ako kroz telo lisaja napravimo tanak poprecan presek i posmatramo pod
mikroskopom, videcemo zelene loptice, obavijene bezbojnim koncima. Zelena telasca su alge,
a oni bezbojni konci su gljive. Prema tome, telo lisaja grade: alga i gljive. Sta je nateralo ovu
zelenu algu i bezbojnu gljivu da se udruze? Mnoge alge imaju zelenu boju. A zelena boja im
omogucava, da se samo stalno ishranjuju. Pomocu zelene boje, a posredstvom sunca, one
stvaraju organsku hranu. Gljive medjutim nemaju zelene boje, te nisu u stanju, da pripremaju
sebi hranu. Zato se gljiva udruzila sa algom, i od nje uzima organsku hranu. Ali u naknadu za
to, gljiva crpe vodu iz spoljasnje sredine, i tu vodu dostavlja algi. Ona dakle poji algu, i u isto
vreme se pricvrscuje za stene ili koru drveta. Ovde vidimo, kako su se dva druga udruzila i
uZajamno se potpomazu. Iz te zajednice proizlazi ono, sto mi nazivamo lisaj".[22]
Isto tako, poznato je da mnoga organska bica zive u vecim ili manjim zajednicama, od
kojih su najcuvenije zajednice mrava i pcela, da i ne pominjemo ljudske zajednice. Da li bi te
zajednice mogle da postoje bez uzajamne saradnje i pomoci njihovih clanova? Po misljenju
francuskog sociologa Espinasa, sve te zajednice ili drustva zive po moralnim zakonima. Ako
posmatramo ova drustva "mi cemo, iduci od najnizih do najvisih, lako konstatovati kako se kod
njih neprekidno razvijaju osecanja naklonosti ili ljubavi, koje svakog clana grupe pobudjuju da
se o drugima stara onako isto kao sto se stara o sebi. Ustvari, mnoge vise drustvene zivotinje
ponasaju se jedne prema drugima tako kao da licnost svakog clana grupe ima za njih
apsolutnu vrednost... Borba za opstanak i unistavanje individue ne samo nisu karakterna
oznaka zivota u granicama jedne iste grupe ili jednog istog drustva, nego, naprotiv, prvi uslov
i preovladjujuci karakter toga zivota jesu savez i uzajamno postovanje solidarnih individua,
udruzenih radi sto boljeg izdrzavanja ove borbe".[23]
Prema tome, po pobudama iz kojih se vodi, cak i takozvana borba za opstanak nije
onako usko sebicna kako je to Darvin pogresno mislio, jer cilj te borbe nije odrzanje pojedinih
individua vec odrzanje njihovih vrsta.[24] U toj borbi jedna individua se ne rukovodi iskljucivo
licnim interesima, vec interesima svoje zajednice. Da bi te interese zastitila kako valja,
individua mora biti spremna i na krajnje samopregorevanje. "Da bi u ogromnom procesu
razvoja zivota posluzila sirem interesu svoje vrste, individua mora da umre".[25] A TO na
kraju krajeva znaci da je razvoj i opstanak organskih bica u zivotu omogucen ne njihovom
uzajamnom borbom i unistavanjem vec njihovom uzajamnom saradnjom i medjusobnom
pomoci. Posle svega ovoga logicki se namece zakljucak da je hriscanstvo sasvim u pravu kada
normalni razvoj i istinski napredak ljudske zajednice vidi ne u sirenju uzajamne borbe i
pojacavanju uzajamne mrznje medju njenim clanovima, vec u produbljavanju osecanja
nesebicne i samopregorne hriscanske ljubavi i ucvrscivanju hriscanskog mira medju njima.
Cetvrto, mnogi biolozi spore tacnost Darvinovog ucenja o nasledjivanju stecenih
osobina. Poznato je, na primer, Vajsmanovo[26] tvrdjenje da se osobine jednog organskog
bica, stecene za vreme njegovog zivota, ne prenose na njegovo potomstvo nasledjem. Isto
tako netacnost Darvinovog ucenja u ovom pogledu dokazana je i eksperimentima koje je sa
bastardima[27] vrsio Mendel.[28] Tacnost rezultata Mendelovih eksperimenata potvrdili su i
drugi naucnici. Mendelovo ucenje o nasledju zove se mendelizam, i neki naucnici ga isticu i
zastupaju nasuprot lamarkizmu i darvinizmu.[29]
Peto, ako, po Darvinovom shvatanju, prirodna selekcija kao najglavniji faktor
transformiranja ili evoluiranja organskih bica i postanka zivotinjskih vrsta nije nista drugo do
jedan slucajan mehanicko-besvesni proces zbivanja, onda izmedju te i takve
prirodne selekcije, s jedne strane, i vestacke selekcije, s druge, nema nikakve analogije
ili slicnosti. Jer kakve analogije ili slicnosti moze biti izmedju selekcije, koju po unapred
smisljenom planu vrsi jedan zivi i razumni cinilac, kao sto je odgajivac, i selekcije koja se vrsi
slucajno, bez jednog zivog i svesnog uzroka? Da bi pomocu ukrstanja narocito izabranih
primeraka raznih organskih vrsta izvrsio vestacku selekciju, odgajivac je pokatkad primoran da
te primerke dovede iz najrazlicitijih i najudaljenijih krajeva zemlje. Sem toga on mora da ulozi
jedan dug i sistematski napor da bi njegov pothvat uspeo. Da li je priroda, koja je po misljenju
Darvina i njegovih sledbenika slepa i nerazumna, u stanju da, radi stvaranja novih zivotinjskih
vrsta, uvek na vreme i kako valja obavlja slozen i smisljen posao jednog razumnog i svesnog
odgajivaca, to jest da, kako to kaze Darvin, "svakog dana i svakog casa pazljivo pregleda i
najneznatnije varijacije u svima delovima sveta, odbacujuci one koje su rdjave, a cuvajuci i
pribirajuci one koje su dobre?" Je li mogucna u ovom pogledu ma kakva slicnost izmedju
razumnog i svesnog odgajivaca, s jedne strane, i slepe i nerazumne prirode, s druge? A
Darvinovo ucenje o prirodnoj selekciji zasnovano je na mogucnosti ove slicnosti.
Ali, ako za momenat predjemo preko svih logickih teskoca i dopustimo mogucnost
slicnosti izmecu razumnog i svesnog odgajivaca i slepe i nerazumne prirode, mi samim tim ne
mozemo da uklonimo i jednu drugu veliku stvarnu teskocu na koju dosledni darvinizam
neizbezno nailazi. Ta teskoca se nalazi u neospornom faktu da se ukrstanjem raznih
primeraka jedne vrste organskih bica ne dobijaju nikakve nove vrste tih bica, vec
samo njihovi varijeteti u granicama te iste vrste. Tako, na primer, ukrstanjem raznih
primeraka vrste pasa, konja, golubova itd. ne dobijaju se nove vrste ovih organskih bica, vec
samo njihovi razliciti varijeteti u granicama njihovih odgovarajucih vrsta. Ponovljeni pokusaji
da se vestackim ukrstanjem organskih bica dveju susednih vrsta dobiju organska bica jedne
nove vrste, zavrsavali su se dobijanjem bastarda ili meleza, koji su, posle nekoliko generacija,
ostajali besplodni ili su se vracali svojim prvobitnim vrstama. Sam Darvin je priznao da je ovaj
fakt sa gledista transformizma ili evolucionizma "neobjasnjiv".[30] A to na kraju krajeva znaci
da su razlicite zivotinjske vrste u svojim bitnim osobinama konstantne ili postojane, a u svojim
sporednim osobinama varijabilne ili promenljive. Jer jos niko nije stvarno konstatovao i
dokazao ma kakvo prelazenje jedne vrste u drugu ili ma kakvo radjanje jedne vrste iz druge.
[31]
Da bi dokazao postojanost vrsta, Kivije je navodio poznatu cinjenicu da su mnoge
zivotinje i danas isto onakve kakve su bile pre 60-70 stoleca. Sada se, pak, pozitivno zna za
mnogo organskih vrsta koje se nisu nimalo izmenile cak ni posle vise stotina hiljada godina.
[32] A ako je transformiranje ili evoluiranje organskih bica jedan opsti ili univerzalni proces,
onda zasto on nije zahvatio sva organska bica bez razlike: zasto je izvestan broj ovih bica
ostao van ovoga procesa?
Istina, kao sto smo vec videli, Darvin je ucio da su varijacije ili promene organskih bica
tako postepene i neprimetne da mi od njih ne vidimo nista "sve dok ruka vremena ne obelezi
tok vekova". Pa i onda "mi vidimo samo to kako se sadanje forme zivota razlikuju od
predjasnjih". No, tacnost ovog Darvinovog ucenja osporena je uspesnim eksperimentima koje
je poznati naucnik De Friz vrsio sa biljkom Oenothera Lamarckiana. Proucavajuci varijacije ili
promene ove biljke u toku vise generacija, De Friz je neosporno utvrdio da te varijacije
nisu uvek postepene i neprimetne. Naprotiv, pored ovakvih varijacija, postoje i
iznenadne i jako upadljive varijacije, koje menjaju prvobitni oblik ove biljke. Biljka koja
postaje posle ovih i ovakvih varijacija ima sve odlike jedne nove vrste: ona se zasebno mnozi i
prenosi svoje prirodne, bitne osobine na svoje potomstvo. Ove nagle i iznenadne, ne
graduelne ili postupne vec esencijalne ili bitne varijacije, De Friz naziva mutacijama
(skokovima). Mnogobrojni eksperimenti doveli su ovog naucnika do zakljucka da sve organske
vrste u toku svoga zivota prolaze kroz period stabilnosti i period promenljivosti. U ovom
drugom periodu, one iznenada, iz nama dosada nepoznatih uzroka, menjaju svoj prvobitni
oblik i stvaraju nove vrste organskih bica.[33] Nasuprot lamarkizmu i darvinizmu, dakle,
De Friz misli da su sve organske vrste delo ne postepenih varijacija nego iznenadnih
i naglih mutacija.
Ovo De Frizovo misljenje dele i mnogi drugi naucnici.[34]
Prema tome, sve osnovne teze, pomocu kojih pristalice mehanickog transformizma
ili evolucionizma zele da objasne postanak zivotinjskih vrsta, nemaju u modernoj biologiji
ni izdaleka onu naucnu vrednost, koju su im pridavali i koju im pridaju njihovi
branioci. Za najvidjenije predstavnike ove biologije, po recima jednog ruskog pisca,
darvinizam, u njegovoj prvobitnoj formi, nije nista drugo do jedna "prezivela zabluda, koju deli
samo mali broj njegovih najupornijih privrzenika".[35] Jer primajuci samu evoluciju organskih
bica kao neosporan fakt, ovi predstavnici moderne biologije odbijaju da prime ma koje cisto
mehanicko objasnjenje ovoga fakta kao dovoljno i zadovoljavajuce. Za njih transformacija ili
evolucija organskih bica nije samo jedan besciljni mehanicki proces, vec jedno ciljno zivotno
zbivanje. Glavni faktor ovog zbivanja nije spoljasnji uticaj koji na organska bica vrsi sredina u
kojoj ona zive, vec jedan nematerijalni princip koji se nalazi u samim tim bicima. Po Bergsonu,
pa primer, taj je princip zelja za zivotom ili zivotni nagon, koji on naziva elan vital.
3ahvaljujuci tom zivotnom nagonu, sva organska bica teze jednom istom cilju, iako se nalaze u
najrazlicitijim sredinama i pod najraznovrsnijim spoljasnjim uticajima.[36] Taj zivotni nagon je,
dakle, "duboki uzrok varijacija".[37]
Odbacujuci mehanicki transformizam ili evolucionizam - ucenje o tihogenezi -
najvidjeniji predstavnici moderne biologije i filosofije[38] zastupaju teleoloski
transformizam ili evolucionizam. Oni zahtevaju da biologija prestane da se u trazenju
uzroka postanka zivota i zivotinjskih vrsta povodi za fizikom i hemijom.[39] Jer, blagodareci
uspesima koje je dosada postigla pri proucavalju organskog sveta, moderna biologija vec
"lomi sa svih strana vrlo uske okvire, u koje su pozitivnu nauku stavili metodi, koji su
inace plodonosni u matematici, fizici i hemiji. Jedna uska mehanicka doktrina je
pritiskivala, pa jos i danas pritiskuje, naucnu misao, koja je zivot i akcija. Ova misao
treba da se oslobodi tog pritiska, ako ne zeli da, pokoravajuci se predrasudama, preinaci fakta
ili, jos i vise, paralizuje svoj polet".[40]
Ali, ako je po misljenju predstavnika teleoloskog transformizma ili evolucionizma u
modernoj biologiji, glavni faktor transformiranja ili evoluiranja organskih bica i njihovih vrsta
zivotni nagon, a ne mehanicka sila, onda se nuzno i logicki namece pitanje: ko je tvorac tog i
takvog nagona?
Po hriscanskom ucenju, kao sto smo videli, jedini izvor i tvorac zivota je Bog. A kako
je zivotni nagon koji omogucava ciljne postupke organskih bica i postanak njihovih vrsta -
zivot, to i tvorac toga nagona moze biti samo Bog. To pak, na kraju krajeva, znaci da je glavni
uzrok postanka organskih vrsta u Bogu.
Biblija jasno i nedvosmisleno podvlaci da je pri stvaranju organskih vrsta
tvoracka Bozja sila isla od prostog ka slozenom. "I rece Bog: neka pusta zemlja iz sebe
travu, bilje, sto nosi seme, i drvo rodno, koje radja rod po svojim vrstama... I bi tako...[41]
Po tom rece Bog: neka vrve po vodi zive duse, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski.
I stvori Bog kitove velike i sve zive duse sto se micu, sto povrvese po vodi po vrstama
svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovim.[42] Po tom rece Bog: neka zemlja pusti iz
sebe duse zive po vrstama njihovim, stoku i sitne zivotinje i zveri zemaljske po vrstama
njihovim. I bi tako".[43]
Iz ovih citata se jasno vidi da Biblija tvrdi da na zemlji, u vodi i u vazduhu zive
mnogobrojne organske vrste i da su one stvorene ne u isto vreme vec u razlicite dane, to jest
postepeno, u etapama: najpre prostije pa onda slozenije. U ovom pogledu izmedju Biblije i
biologije ne postoji bitno razmimoilazenje. Istina, Biblija ne navodi detaljno sve organske
vrste, za koje moderna biologija zna, i o postanku ovih vrsta ne govori jezikom koji je u
strogom smislu reci naucan. Tako, na primer, da bi izrazila kauzalni odnos izmedju Boga kao
tvorca raznih organskih vrsta i ovih vrsta kao stvorenja Bozjih, Biblija upotrebljava recenice
kao sto su: "I rece Bog: neka pusti zemlja iz sebe travu... ; neka vrve po vodi zive duse", itd.
Iako ove recenice ustvari znace: I prouzrokova duhovna tvoracka sila Bozja pojavu trave na
zemlji i drugih organskih bica u vodi, itd. - ipak one su i po formi i po duhu sasvim strane
modernoj biologiji. No, i u ovom pogledu razlika izmedju Biblije i biologije je vise formalna a
manje stvarna, i sasvim je prirodna i razumljiva. Jer Biblija nije naucno biolosko delo, vec
knjiga koja sadrzi u sebi vecne istine bozanskog Otkrivenja. A istine svog Otkrivenja Bog
saopstava ljudima kroz cinjenice, koje oni znaju i jezikom koji oni shvataju. Razume se,
blagodareci ogromnim naporima koje je razumni covek ulozio u proucavanju organskog sveta,
moderna biologija poznaje vrlo mnogo bioloskih cinjenica, koje su ljudima iz vre-mena
postanka Biblije bile posve nepoznate, i izlaze ih jezikom koji nije biblijski. Ali te nove bioloske
cinjenice, izlozene naucnim jezikom, nisu ni izdaleka takve da bi mogle ozbiljno da ospore
tacnost jedne od najosnovnijih istina Otkrivenja: istine po kojoj je glavni uzrok postanka
organskih vrsta jedno u svakom pogledu savrseno duhovno bice, koje Biblija naziva Bogom.
Stavise, ne mogavsi cinjenicama da ospori tacnost ove biblijske istine, moderna biologija je,
preko svojih najvidjenijih predstavnika, pocela polako da joj se priblizava. Dokaza zato imamo
u naucnom teleoloskom transformizmu ili evolucionizmu. No, priznajuci postojanje zivotnog
nagona kao glavnog faktora transformiranja ili evoluiranja organskih bica, a ostavljajuci
potpuno po strani problem postanka samog tog nagona, naucni teleoloski transformizam ili
evolucionizam, u trazenju uzroka transformiranja ili evoluiranja organskih bica i postanka
njihovih vrsta, ne ide do jedino logickog kraja - do Boga.
Pravilnije shvatanje i logicnije objasnjenje transformiranja organskih bica i postanka
njihovih vrsta daje takozvani hriscanski teleoloski transformizam. Taj transformizam vidi u
preobrazavanju organskih bica i postanku njihovih vrsta ne proizvod jednog slucajnog sticaja
razlicitih uticaja cisto mehanickih prirodnih sila, vec ciljno zbivanje, ciji je uzrok u savrsenoj
svemocnoj duhovnoj sili - u jednom savrsenom duhovnom bicu - u Bogu. Sam Darvin na kraju
svoga dela "Poreklo vrsta" pise: "Ima neceg velikog u shvatanju zivota po kome je Tvorac u
pocetku udahnuo zivot samo malom broju organskih oblika ili cak i samo jednom takvom
obliku, i po kome su se dok se ova planeta okretala prema utvrdjenom zakonu gravitacije, iz
tog prostog pocetak razvili i jos se razvijaju beskrajni najlepsi i najcudnovatiji organski oblici".
[44]
Po ucenju takozvanog hriscanskog teleoloskog transformizma, dakle, Bog je stvorio
osnovne organske vrste i transformiranjem organskih bica tih vrsta omogucio
postanak novih organskih vrsta.[45]
Ucenje ovoga transformizma je najblize biblijskom opisu postanka organskih vrsta.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Pod jednom zivotinjskom vrstom - spegies - treba razumeti zbir svih zivotinja sa izvesnim brojem zajednickih bitnih
osobina, koje se nasledjem prenose sa pokolenja na pokolenje. Clanovi jedne zivotinjske vrste se mnoze uzajamnim
ukrstavanjem. Prema tome, postojanost i uzajamna oplodljivost su glavne oznake jedne zivotinjske vrste.

2. Fixus - cvrst, postojan, nepokretan.

3. Svedski prirodnjak Charles de Linne (1707-1778).

4. Francuski prirodnjak Georges Cuvier, tvorac uporedne apatomije i paleontologije.


5. Transformatio-onis = preobrazavanje, menjanje.

6. Evolutio-onis = razvijanje.

7. Od grckih reci: fihi - sudbina, slucaj; i genesis = rodjenje, pojava.

8. Misao o transformaciji ili evoluciji nije bila strana ni staroj grckoj filosofiji. Tako, n. pr., Heraklit (535-475 pre Hr.) je
ucio da se sve u svetu menja - "sve tece" (panta rei)). Po Empedoklu (495-435 pre Hr.), sve sto u svetu postoji nije
nista drugo do razlicita kombinacija cetiri osnovna elementa: vatre, vazduha, vode i zemlje, koji su "koreni svega". -
Sr. Dr. E. Zeller, Grundriss der Geschichte der griechischen Philosophie, S. 56-65, Leipzig 1886.

9. Francuski prirodnjak Jean Baptist Lamarck, 1744-1829 g.

10. Engleski prirodnjak i fiziolog Charles-Robert Darwin, 1809-1882.

11. Posto je napustio medicinu, koju je tri godine studirao na Edinburskom univerzitetu, Darvin se upisao na Teoloski
fakultet u Kembridzu i zavrsio ga 1831 g. Po zavrsetku svojih teoloskih studija Darvin je primio svestenicki cin, a
odmah posle toga je postao clan naucne ekspedicije, koja je po naredbi engleske vlade trebalo da prouci obale Juzne
Amerike. Ladja "Bigl" u kojoj je bila ekspedicija, krenula je na put pred sam kraj 1831 g. Sa toga puta Darvin se
vratio tek oktobra meseca 1836. Rezultate svog proucavanja razlicitih organizama Darvin je objavio u delima: "Put
jednog prirodnjaka oko sveta" (1839); "O postanku vrsta" (1859) i "Poreklo coveka" (1871).

12. Struggle for life = stragl for lajf.

13. "Prirodna selekcija, kako kaze Darvin, svakog dana i svakog casa pazljivo pregleda i najneznatnije varijacije u svima
delovima sveta, odbacujuci one koje su rdjave, a cuvajuci i sakupljajuci one koje su dobre. Ona tiho i besvesno radi
na usavrsavanju svakog organskog bica prema njegovim organskim i neorganskim uslovima zivota, kad god se i gde
god se za to ukaze zgodna prilika. Od ovih laganih neprekidnih promena mi ne vidimo nista sve dok ruka vremena ne
obelezi tok vekova. Pa i onda nas pogled u davno protekle geoloske vekove je tako nesavrsen, da mi vidimo samo to
kako se sadanje forme zivota razlikuju od predjasnjih" (The Origin of Species, pp. 60-61, London, 1902).

14. Tomas Robert Maltus, 1766-1834 g. - Sr. Benjamin Kidd, Social evolution, p. 32, London, 1920.

15. Neo znaci novo. Dolazi od grcke reci neos = nov; otuda - novodarvinisti.

16. Ali cak i onda kada obuhvata i objasnjava sve bioloske fenomene i sve rezultate njihovog naucnog proucavanja,
jedna bioloska hipoteza nema i ne moze da ima vrednost jedne definitivne i nepromenljive istine. Jer sve noviji i
noviji rezultati koje postizu bioloske nauke pri proucavanju bioloskih fenomena sve vise i vise sire krug naseg znanja
o ovim fenomenima. Na osnovu tih rezultata, na primer, zoologija mora da menja svoje klasiranje zivih bica. Jer
klasirati ziva bica znaci sastaviti listu u kojoj ce se ukratko i hronoloski pobrojati forme zivih bica po onome redu po
kome su one dolazile na svet. Klasiranje bica je jedna vrsta genealogije. Jedna takva klasifikacija nema pretenzija da
bude definitivna i nepromenljiva. Klasifikacija izvrsena u doba pleziosaurusa ("zivotinja bliska gusteru", zmija-guster,
fosilni gmizavac, dug od 11/2-3 i od 4-7 m., dugackog vrata, male glave, kratkog repa i sa perajima mesto nogu. -
M. Vujaklija: Leksikon stranih reci i izraza, str. 907), ne bi odgovarala klasifikaciji koju mi danas vrsimo. A kroz
nekoliko hiljada vekova, sadanja ce klasifikacija "biti samo jedna glava paleontologije" (F. Roussel et Mme Rou&sel,
Op. cit., p. 173). Prema tome, ca promenom ovih klasifikacija zivih bica, moraju se menjati i hipoteze koje imaju za
zadatak da objasne postanak svih zivotinjskih vrsta koje su ovim klasifikacijama obuhvacene.

17. Po Kiviju, ovaj se princip moze izloziti ovako: "Svako bice, snabdeveno organima za zivot, obrazuje jedan zatvoreni
sistem ciji delovi odgovaraju jedni drugima i, jednim uzajamnim otporom protivu onoga sto skodi organizmu,
sudeluju u jednoj odredjenoj akciji". - G. Sartais, Op. cit., p. 191, note 2.

18. Cp. G. Sartais, Op. cit., 264.

19. Organizmi koji se mogu videti pomocu mikroskopa.

20. Od grcke reci: sin = sa, zajedno; i bios = zivot.

21. W. Bolsche, Op. cit., str. 99.

22. Dr. Stevan J. Jakovljevic, Botanika, Beograd, 1938, str. 124-125.

23. Alfred Espinas, Des soctetes animales, III ed., Paris, 1924, p. 121.

24. Sr. V. Kidd, Principles of western civilisation, pp. 40-43.

25. B. Kidd, Ibid., p. 54.

26. Nemacki biolog Avgust Vajsman, 1834-1915.

27. Bastard je melez koji nastaje od ukrstanja dveju biljnih ili zivotinjskih vrsta.
28. Gregor Mendel ziveo je od 1822 do 1884. g. Pored drugih biljaka, on je ukrstio i 22 varijeteta graska. Posle
mnogobrojnih eksperimenata ove vrste, on je dosao do zakljucka da se bastard "cepa". Sta to znaci videce se na
sledecem primeru. Kada se ukrste beli i crveni nocurak "oni cine novu roditeljsku generaciju, koju cemo oznaciti sa
R. Oplodjenjem crvenih i belih cvetova postaje bastard. Ovu prvu generaciju nazvacemo: prva generacija bastarda, i
oznaciti je sa F1. Bastard prve generacije razlikuje se od oba roditelja: nije ni crven, ni beo, vec ruzicaste (roze)
boje. Ako se izvrsi oplodjenje samo izmedju bastarda F1 generacije, onda se dobijaju bastardi druge generacije F2.
Ali medju njima postoje znatne razlike i mozemo odmah uociti trojake jedinke. Jedne imaju cisto bele cvetove, druge
imaju cisto crvene cvetove, a trece imaju roze cvetove. Ovu pojavu prvi je posmatrao Mendel, i zato se kaze bastard
se "mendeluje", tj. "cepa". Mendel je ustanovio cak i brojni odnos bastarda druge generacije. On je nasao da je 25%
jedinki sa belim cvetovima, 25% sa crvenim cvetovima, a 50% sa roze cvetovima. Kada se izvrsi samooplodjenje
medju istovetnim jedinkama druge generacije bastarda onda se dobijaju bastardi trece generacije - F3 Cepanje
bastarda druge generacije teklo je na sledeci nacin. Od jedinki sa belim cvetovima, dobice se jedinke sa cisto belim
cvetovima. Od jedinki sa cisto crvenim cvetovima, dobice se jedinke sa crvenim cvetovima. Znaci, bastardi druge
generacije sa cisto crvenim i cisto belim cvetovima ne cepaju se vise i ne daju bastarde. Medjutim, bastardi druge
generacije sa roze cvetovima cepaju se jos i dalje. Medju jedinkama trece generacije, proizislih iz roze bastarda
druge generacije, naci cemo 25% sa cisto belim cvetovima, 25% sa cisto crvenim cvetovima i 50% sa roze
cvetovima". Dr. St. J. Jakovljevic, Op cit., str. 207-208.

29. Sr. F. Challaye, Op. cit., p. 150, note 1.

30. Sr. G. Sartais, Op. cit., p. 271.

31. Pisuci o ovome, Iv Delaz, nekadanji profesor anatomije i uporedne anatomije na Sorboni, pored ostaloga, kaze i ovo:
"Rado priznajem, da niko nikada nije video kako jedna vrsta radja drugu vrstu, kao i to da ne postoji nikakva
apsolutna jasna opaska koja bi dokazivala da se je ma kada tako sto desilo... Ja sam apsolutno ubedjen, da je covek
transformist ili netransformist ne iz razloga koje je izvukao iz prirodne istorije, nego zbog svojih filosofskih misljenja.
Kada bi radi objasnjenja porekla vrsta, sem descendentne, postojala kakva druga naucna hipoteza, mnogi bi
transformisti napustili njihovo sadanje misljenje kao nedovoljno dokazano" (I. Delage, La structure du protoplasme
et les theories sur l'heredite et les grandes problemes de la biologie generale, p. 184, Paris, 1895 (Navedeno po G.
Sartais-u, Op. cit., p. 277).

32. Sr. K. Kern, Op. cit., str. 33-34.

33. Sr. F. Challaye, Op. cit., p. 150.

34. Cp. K. Kepn, Op. cit., str. 29.

35. P. Я. Svйetlov, Op. cit., str.152.

36. Cp. F. Roussel et Mme Roussel, Op. cit., pp. 176-177.

37. Henri Bergson, l'envolution creatrice, F. Alcan, Paris, 1924, p. 95.

38. Rajnke, Dris, Denert, Bergson, Karel i drugi.

39. Cp. F. Roussel et Mme Roussel, Op. cit., p. 177.

40. Ibid., p. 180.

41. 1.Mojc.1,11.

42. 1.Mojs.1,20-21.

43. 1.Mojs.1,24.

44. The Origin of species, p. 403.

45. Cp G. Sartais, Op. Cit., pp. 275-276; P. Я. Svйetlov, Op. cit., str. 157-163.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
g) MATERIJALISTICKO UCENjE O POSTANKU COVEKA
 
Jedno od zivotnih pitanja covekovih, tj. jedno od onih njegovih pitanja koja on kao
razuman i svesna licnost nije nikada mogao da izbegne, jeste: kako je postao covek?
Nasuprot hriscanskom shvatanju postanka coveka, materijalizam, odnosno mehanicki
transformizam uci da je covek postao iz istih uzroka i na isti nacin kao i sva ostala organska
bica. U lancu mehanickog transformiranja ovih bica, koji se u toku vremena stvarao po jednim
i istim zakonima slepe prirode, covek ne predstavlja nista drugo do poslednji beocug. Prema
tome, neposrednog pretka covekovog treba traziti ne drugde, vec medju predstavnicima onih
zivotinjskih vrsta koje su, posle coveka, najrazvijenije i po svojim osobinama coveku
najslicnije. A kako su takozvani covekoliki majmuni - gorila, simpanza, orangutan i gibon - u
svakom pogledu coveku najslicniji, to i covek vodi svoje poreklo od njih. To poreklo nije
neposredno vec posredno, jer covek nije neposredni vec posredni potomak ovih majmuna.
Neposredni predak covekov je takozvani pitekantropos[1] ili majmun-covek koji je davno
izumro, no ciji je skelet docnije pronadjen u zemlji.[2]
Dokaze za tacnost svoga ucenja o majmunskom poreklu coveka predstavnici
mehanickog transformizma nalaze u cinjenicama koje nam pruzaju: uporedna
anatomija[3] i fiziologija,[4] embriologija[5] i paleontologija.[6] Tako, na primer, po njihovom
misljenju:
a) Uporedna anatomija i fiziologija jasno govore o tome da izmedju telesne gradje
majmuna i coveka, kao i izmedju funkcija njihovih organa postoji velika slicnost. Ta slicnost je
pokatkad tolika, da su cak i zakrzljali ostaci - takozvani "rudimenti" - pojedinih organa
majmunskog i covecjeg tela istovetni.[7]
b) Embriologija dokazuje da "ontogeneza"[8] obnavlja "filogenezu",[9] to jest da
embrion jednog organskog bica prolazi kroz sve faze razvoja kroz koje su prosla sva organska
bica pre njega. A sto vazi za embrion ostalih organskih bica, vazi i za embrion coveka: i on,
pre nego sto postane covekov, postepeno biva embrion svih organskih bica koja su nastala pre
coveka, pa prema tome i embrion majmuna.
v) Paleontologija pruza dovoljno dokaza da je pitekantropos ili majmun-covek nekada
postojao, jer se u zemlji nalaze njegovi skeleti.
 
 
KRITIKA MATERIJALISTICKOG UCENjA O POSTANKU COVEKA
 
Jesu li ova i ovakva tvrdjenja predstavnika nauke o majmunskom poreklu coveka sasvim
opravdana?
Prvo, neosporna je cinjenica da izmedju takozvanih antropoidnih ili covekolikih majmuna
postoji izvesna anatomsko-fizioloska slicnost. Ali je isto tako neosporna i cinjenica da izmedju
ovih majmuna i coveka postoje i vrlo vazne anatomsko-fizioloske razlike. Po priznanju
samih nepristrasnih predstavnika biologije, te su razlike takve i tolike[10] da se zbog njih
antropoidni majmuni i covek moraju smatrati i klasifikovati kao clanovi posebnih zivotinjskih
vrsta.[11]
Drugo, tacnost takozvanog biogeneticnog zakona[12] po kome "ontogeneza obnavlja
filogenezu" osporena je od mnogih najvidjenijih predstavnika same biologije.[13]
Trece, istrajni napori paleontologije da u slojevima zemlje pronadje skelet
izumrlog pitekantroposa ili majmuna-coveka, sve do danas, ostali su bezuspesni. Jer
se najbolji predstavnici nauke slazu u tome, da svi dosada pronadjeni delovi toboze skeleta
izumrlog pitekantroposa nisu ustvari nista drugo do ili delovi skeleta majmunskog, ili delovi
skeleta covecjeg.[14] Prema tome, sve do nasih dana, paleontologija nije uspela da ospori
tacnost tvrdnje samoga Darvina, da "na organskom nizu izmedju coveka i njegovih najblizih
srodnika postoji prekid koji ne moze da se premosti nijednom izumrlom ili zivom vrstom".[15]
No prekid izmedju coveka i njegovih najblizih srodnika - covekolikih majmuna -
postaje daleko siri i dublji, kada se, pored anatomsko-fizioloskih, uzmu u obzir i
psiholoske ili duhovne razlike koje ih dele. Tako, na pr., cak i onda kada se nalazi na
najnizem ili najprimitivnijem stupnju kulturnog razvoja, covek je jedna svesna i razumna
licnost koja misli i govori pomocu pojmova, raspolaze svescu o slobodnoj volji, nosi u sebi
jedan kriterijum dobra i zla - jedno merilo etickih vrednosti - i, zahvaljujuci tim svojim
duhovnim ili psihickim sposobnostima, on ima: religiju, etiku, filosofiju, pravo, umetnost i
druge kulturne vrednosti. Medjutim opste poznata je istina da su sve ove i ovakve
manifestacije covekovog zivota zivotinjama - cak i onim najrazumnijim i coveku najslicnijim -
potpuno strane.
Prema tome, cak i kada bi mehanicki transformizam uspeo da dokaze potpunu
anatomsko-fiziolosku i embriolosku slicnost izmedju covekolikih majmuna i coveka, on time ne
bi mogao da svede coveka na jednu vrstu razvijenijeg majmuna. Jer se "argumentima te vrste,
bitna razlika izmedju coveka i zivotinje - razlika koja postoji u drugoj, psihickoj oblasti - i ne
dodiruje".[16] A ta i takva razlika izmedju coveka i ostalih zivotinja se narocito i istice
u bibliskom opisu stvaranja coveka. Jer Biblija jasno govori o tome da je covek u telesnom
pogledu slican ostalim zivotinjama, posto je stvoren od onih istih elemenata od kojih su i one
sastavljene.[17] No za razliku od ostalih zivotinja covek je postao "dusa ziva" na jedan
poseban nacin;[18] on je dobio dusu koja nosi u sebi oblicje svoga Tvorca - oblicje Boga.[19]
U toj i takvoj dusi covekovoj i nalaze se ona posebna psihicka svojstva njegova koja mu
obezbedjuju izuzetan polozaj u svetu.[20] Bez te i takve duse covek ne bi bio ni gospodar
zemlje i svega sto je na njoj, ni gospodar sebe samog. Sa tom i takvom dusom, pak, covek
postepeno ali istrajno siri i jaca svoju vlast nad materijalnom i organskom prirodom, i van sebe
i u sebi. Dokaz za to imamo u uspesima koje je covek u toku svoje duge i mucne istorije
postigao u svima granama svoje mnogostruke kulturne delatnosti: religijske, eticke, pravne,
umetnicke, filosofske, naucne itd. U hriscanskom svetitelju ta i takva dusa dovodi coveka do
potpune kontrole i vlasti nad njegovim telom. Zato je Karelu pravu kada kaze da je dusa
"najveca sila ovoga sveta", i da ona pretstavlja specificni vid ili oznaku coveka - vid ili oznaku
kojom se on razlikuje od svih drugih zivih bica.[21]
Po hriscanskom ucenju, tvorac covekove duse i covekovog tela je Bog.
Prema tome, nasuprot materijalizmu, Hriscanstva uci da covek kao sinteza materijalnog i
duhovnog - tela i duse - nije proizvod slepog ili pukog slucaja, vec posledica neposredne ili
posredne intervencije jednog svesnog i razumnog uzroka, ispunjenje jednog smisljenog i
odredjenog plana i cilja - delo Bozje.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Od grckih reci: pitekos = majmun, i anthropos = covek.

2. U prvom izdanju svoga dela "Poreklo vrsta", Darvin nije zastupao tezu o majmunskom poreklu coveka. Naprotiv, on
je u njemu dopustao Bozju interven1daju u stvaranju prvih organskih bica. Tek docnije, pod uticajem svojih ucenika,
Darvin je primio tezu o majmunskom poreklu coveka i 1871. god. izlozio je u svome delu "O poreklu coveka".
Razume se, iz ovoga se ne sme izvesti zakljucak da je Darvin bio materijalist i ateist, Jer, 1873. g. - dakle dve
godine posle objavljivanja ovog njegovog dela - Darvin je pisao jednom holandskom studentu ovako: "Nemogucnost
zamisliti da je ovaj velicanstveni i cudni svemir zajedno sa svima nama razumnim bicima postao pukim slucajem - za
mene je glavni razlog da postoji Bog". U svojoj autobiografiji Darvin kaze: "Tajna pocetka svih stvari za nas je
nerazresiva; sto se, pak, mene tice, ja ostajem u ovom slucaju agnosticar". (Citirano po K. Kernu, Op. Cit., str. 26-
27). - Isto tako i Lamark je verovao u Boga, koji je, po njemu, tvorac vaseljene i prirode. - Cp. G. Sartais, Op. cit.,
p. 264.

3. Nauka koja uporedjuje gradju i sastav covecjeg tela sa telom zivotinje. - M. Vujaklija, Op. cit., str. 58.

4. Nauka o prirodnim procesima u telu organizama, biljaka, zivotinja i coveka. - M Vujaklija, Op. cit., str. 1211.

5. Nauka o razvitku zametka (embrija) u materinoj utrobi pocevsi od jajne celije do napustanja jajnih ovoja ili do
poroda. - M. Vujaklija, Op. cit., ctp. 383.

6. Nauka koja proucava zivotinje i biljke koje su zivele na Zemlji u ranijim vremenima i ciji se tragovi i ostaci nalaze i
danas u Zemljinoj kori. - M. Vujaklija, Op. cit., str. 837.

7. Na pr.: slepo crevo; tiroidna ili stitasta zlezda (glandula thyreoidea); nadmozdana zlezda (glandula pinealis) i dr.

8. Razvitak jedinke od oplodjenog jajeta pa do potpunog organizma. - M. Vujaklija, Op. cit., str. 811.

9. Razvitak vrste; geneoloski razvitak biljnih i zivotinjskih vrsta, rodova, familija i klasa. - M. Vujaklija, Op. cit., str.
1214.

10. Tako, na pr., dok majmun skace, drzeci savijene noge i telo nagnuto napred i oslanjajuci se na stegnute pesnice,
dotle covek, za razliku od majmuna, ima vertikalan stav i ide uspravno. Isto tako postoji razlika izmedju oblika i
sastava majmunove i covekove kicme, duzine njegovih prednjih i zadnjih udova (majmun, ustvari, ima prednje i
zadnje "ruke"; anatomski on je "cetvororucna" zivotinja, pa je zato neobjasnjivo razvice nogu iz ruku), kao i izmedju
funkcija njihovih pojedinih organa. Covekova lobanja obuhvata ? njegove glave, a lobanja majmuna ne obuhvata ni
1/2 njegove glave. Takozvani Kamperov licni ugao iznosi: kod majmuna 30-35°; kod obicnog coveka 70-80°, a kod
statua grckih bogova punih 90°. Zapremina lobanje jednog majmuna iznosi 420-580 sm3, a kod antropoidnih
majmuna nikada ne prelazi 620°. Kod mikrokefalnog coveka (sa malom glavicom), ta zapremina iznosi 1000 sm3,
kod odrasle zene 1335 sm3; kod odraslog coveka 1500 sm3, a ima lobanja cija zapremina iznosi 1600 sm3. Sto se
tice tezine mozga, najmanji covecji mozak je tezi od najveceg majmunskog mozga: odrasli gorila je gotovo dvaput
tezi od jednog Busmana, dok je njegov mozak mnogo laksi od mozga ovog poslednjeg. Mozak simpanza je tezak 400
a mozak obicnog coveka 1500 grama. Bajronov je mozak bio tezak 2238 gr., Kivijev 1830 gr., Kromvelov 2233 gr., a
Kantov 1650 gr. itd. Isto tako postoji razlika izmedju krvi majmuna i krvi coveka. (Sr. F. Palhories, Op. cit., pp. 225-
256; G. Rauschen, Apologetik fur Prima, Bonn, 1910, S. 22-23; K. Kern, Op. cit., str. 35-36.

11. P. Я. Svйetlov, Op. cit., str. 150.

12. Biogenetican (gr. bios, genos), koji se ticu razvitka zivota; biogenetican zakon, zakon koji su najpre formulisali
nemacki prirodnjaci Fric Miler i Ernst Hekl, po kome sve zivotinje u toku embrionalnog razvitka prolaze kroz faze u
kojima lice na druge potpuno razlicite zivotinje. - M. Vujaklija, Op. cit., str. 157.

13. Po samom Darvinu, sve zivotinje ne prolaze kroz sve faze razvoja kroz koje su prosli njihovi preci. (Sp. G. Sartais,
Op. cit., p. 272). - Agasiz (svajcarski prirodnjak, 1807-1873} pise: "Nijedna visa zivotinja ne prolazi kroz sve faze
razvoja koje su prosli svi nizi tipovi zivotinjskog carstva, vec prosto trpi jednu seriju promena, koje su svojstvene
zivotinjama one grane kojoj i ona sama pripada". (Citirano po G. Sartais-u, Op. cit., p. 273). Biogeneticki zakon su
poricali jos i: Denert, Dris, Vajsman, Stajman, Flajsman, Fogt i dr.

14. Broj ovih manjih ili vecih delova skeleta, do kojih je dosla paleontologija, nije mali. I on se iz dana u dan povecava.
Prvo mesto po redu iskopavanja zauzima takozvana neandertalska lobanja. Ta lobanja, odnosno samo jedan njen
deo, nalazi se u muzeju u Bonu. Nju, kao i jos nekoliko kostiju sa njom, otkrio je L. Fulrot u Neandertalu kod
Diseldorfa. Na osnovu te lobanje i tih kostiju rekonstruisan je takozvani neandertalski covek. Virhov pak misli da i
danas zive ljudi koji imaju lobanju ovog neandertalskog coveka. Po misljenju prof. Klaca, neandertalski covek je
sasvim blizak sadanjem australijskom urodjeniku. Ovde je rec dakle ne o pitekantroposu, vec o coveku koji se po
svome fizicko-hemijskom sklopu razlikuje od svake zivotinje.
Godine 1891, holandski lekar Eugen Diboa nasao je na ostrvu Javi, pored mnogih kostiju davno izumrlih velikih
sisara, i: jednu butnu kost, jednu temenu kost, jedno parce vilice i dva kutnjaka. Te kosti on je 1895. g. oglasio za
kosti onog organskog bica koje je na lancu evolucije popunjavalo prazninu izmedju majmuna i coveka. To bice on je
nazvao majmun-covek ili pitekantropos. Medjutim, Virhov je bio misljenja, da od svih kostiju koje je nasao Diboa
samo butna kost pripada coveku dok su ostale majmunske. Docnija istrazivanja, pak, jasno su dokazala da je
takozvani pitekantropos u stvari majmun, koji je nesto blizi savremenom coveku, nego sadasnji covekoliki maJmun.
(Opsirnije o ovome kod K. Kerna, Op. cit., str. 32-33).

15. "Covekovo poreklo", Beograd, 1931, str. 205.

16. P. Я. Svйetlov, Op. cit., str. 151-152.

17. 1.Mojs.2,7 i 19.

18. 1.Mojs.2,7.

19. 1.Mojs.1,26-27.
20. 1.Mojs.1,28.

21. Dr. Alexis Carrel, L'homme, cet inconnu, Paris, 1938, p. 138.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
d) MATERIJALISTICKO UCENjE O DUSI
 
Dosledan svom osnovnom shvatanju sveta, po kome je mrtva materija jedina realna
supstanca i jedini izvor i uvor svih fenomena ne samo neorganskog vec isto tako i organskog i
psihickog zivota - materijalizam uci, da dusa kao nematerijalno, duhovno, od tela nezavisno i
besmrtno bice ne postoji. Takozvani psihicki fenomeni, smatraju materijalisti, nisu
manifestacije te i takve duse, vec funkcije pojedinih organa naseg tela, narocito naseg mozga;
oni su supojave tela, tj. materije. Poznato je, na primer, Fogtovo[1] tvrdjenje da duhovna
delatnost covekova nije nista drugo do funkcija njegovog mozga, tj. funkcija jedne cisto
materijalne supstance. Isto tako, poznato je i Malesotovo[2] uporedjenje, po kome, izmedju
covekove misli i njegovog mozga postoji isti odnos kao i izmecu crne dzigerice i zuci, i njegovih
bubrega i mokrace.
Otuda materijalisti misle da za pravilno shvatanje i objasnjenje takozvanog psihickog
zivota nije potrebno da covek pretpostavlja postojanje jedne posebne duse, vec da dobro
poznaje fizioloske procese mozga koji ovom zivotu prethode i od kojih on iskljucivo zavisi. Jer
se psiholoski fenomeni mogu svesti na fizioloske onako isto kao sto se bioloski mogu svesti na
fizicko-hemijske. Prema tome, po misljenju materijalista, psihologija[3] ustvari i nije nista
drugo do fiziologija mozga.[4]
Da bi dokazali tacnost ovakvog svog ucenja o dusi, materijalisti se pozivaju na izvesne
cinjenice iz anatomije i uporedne antropologije,[5] psihologije i patologije.[6] Tako, na primer,
po njihovom misljenju:
a) Anatomija i uporedna antropologija tvrde da stepen razvoja covekovog svesnog
duhovnog zivota zavisi od velicine njegovog mozga.
b) Materijalisticka psihologija tvrdi da je svaki psihicki fenomen uslovljen fizioloskim
fenomenom - nervnim procesom. Drugim recima, ova psihologija tvrdi da svaki psihicki
fenomen ima svoj fizioloski supstrat ili podlogu, bez koje ne moze da postoji. Prema tome,
psiholosko zavisi od fizioloskog, a ne fiziolosko od psiholoskog; covekova psihologija se menja
prema covekovoj fiziologiji, a ne njegova fiziologija prema njegovoj psihologiji; covekovo telo
utice na covekovu dusu, a ne covekova dusa na covekovo telo.
v) Patologija tvrdi da svaka povreda jednoga dela covekovog mozga povlaci za sobom
promenu ili poremecaj u onoj oblasti covekovog duhovnog zivota koja od tog dela covekovog
mozga zavisi. Dusevne bolesti su neminovne posledice nervnih oboljenja.[7]
 
 
KRITIKA MATERIJALISTICKOG UCENjA O DUSI
 
Ovakvo materijalisticko ucenje o dusi zasnovano je na tvrdnjama koje se ne
slazu sa sledecim neospornim cinjenicama:
a) Izmedju materijalnih i psihickih pojava postoji velika razlika.
Prvo, dok se materijalne pojave nalaze u prostoru, dotle psihicke pojave ne
zauzimaju nikakav prostor. Jer covekove misli, osecanja i zelje nemaju ni duzinu, ni sirinu.
ni visinu; one nisu ni gore ni dole, ni levo ni desno, ni blizu ni daleko.
Drugo, za razliku od materijalnih pojava koje se mogu meriti, psihicke pojave su
nemerljive; za njihovo merenje ne postoji jedna posebna, odredjena mera. Jer izrazi: veliki,
tezak, dubok i njima slicni - velika ljubav, teska tuga, duboka misao itd. - nemaju u psihologiji
matematicko znacenje.
Trece, posto se nalaze u prostoru i posto su merljive, materijalne pojave podlezu
culnom iskustvu, to jest njih covek saznaje pomocu svojih cula. Kao bezprostorne i
nemerljive, pak, psihicke pojave su van domasaja covekovog culnog iskustva; njih covek
saznaje svojom svescu. Isto tako, materijalne pojave su saznajne za sve ljude, dok psihicke
pojave saznaje samo pojedinac kao svesni subjekt.[8]
Prema tome, neosporna je cinjenica "da su psihicke pojave potpuno osobene prirode i
neuporedljive sa fizickim".[9] Zato se psihicke pojave i ne mogu svesti na materijalne; zato
psihologija nije i ne moze biti isto sto i fiziologija mozga.
b) Ako se psihicko ne moze svesti na materijalno, onda ono i nije funkcija ili
epifenomen materijalnog. Otuda je i tvrdjenje da mozak luci misao onako isto kao sto crna
dzigerica luci zuc a bubrezi mokracu - apsurdno ili besmisleno.[10] Jer crna dzigerica i bubrezi,
s jedne strane, i zuc i mokraca, s druge, predstavljaju pojave iste vrste, to jest pojave fizicko-
hemijske ili materijalne prirode. U ovom slucaju, dakle, dva uzroka materijalne prirode
izazivaju dve materijalne posledice. Medjutim, nije isti slucaj sa covekovim mozgom i
njegovom mislju: izmedju njih postoji bitna kvalitetna razlika.
Isto tako, postoji bitna razlika i izmedju ostalih covekovih psihickih stanja i
njihovih materijalnih supstrata. Zato Di Boa Rejmond[11] smatra da pitanje nacina
postanka psihickog i fizickog predstavlja jednu od dosada neresenih zagonetaka sveta. "Kakva
pojmljiva veza postoji, pita se on, izmedju odredjenih pokreta koje u mome mozgu vrse
odredjeni atomi, s jedne strane, i cinjenica: da ja osecam bol, radost, slatko ... i da iz toga
dolazim do uverenja: ja postojim, dakle - s druge strane?"[12]
Bitnu razliku izmedju materijalnog i psihickog naglasava i francuski psiholog Ribo kada
kaze: "Nesumnjivo je, da bi anatomist i fiziolog mogli vekovima da proucavaju mozak i nerve,
pa da ipak i ne naslute sto su to bol i zadovoljstvo, ako ih prethodno nisu osetili. U ovom
pogledu, nista ne moze da zameni svedocanstvo svesti, i uvek se treba secati sledecih reci
jednog anatomiste: "Pred zilicama mozga mi licimo na fijakeriste koji poznaju ulice i kuce ali
ne znaju sta se u njima zbiva".[13] Tindal[14] misli, da cak i onda kada bi nam rad mozga bio
potpuno poznat, mi ne bi mogli da odgovorimo na pitanje: "Kako su fizicki postupci vezani za
cinjenice svesti?" Jer "ce provalija koja razdvaja ove dve vrste pojava uvek ostati neprelazna
za razum".[15] To misljenje deli i Karel kada kaze: "Nista nam ne dopusta da razumemo
odnose izmedju svesti i nervnih procesa, izmedju misaonog i mozdanog... i kako se radja
misao... Mi nista ne znamo o poreklu razuma".[16]
Protivu materijalistickog tvrdjenja da su psihicke pojave epifenomeni
materijalnih, govori i cinjenica da se materija, iz koje je sastavljeno covekovo telo, u
toku svakih 7-9 godina potpuno izmeni. Kada bi psihicki zivot covekov bio samo
epifenomen njegovog telesnog zivota, onda bi covek, posle svake sedme ili devete godine,
prestajao da bude svestan svih misli, osecanja i zelja koje je imao u toku proteklih 7-9 godina.
Medjutim, svi mi iz licnog iskustva znamo da nije takav slucaj. Tako, na primer, cak i najstariji
ljudi se secaju svog najranijeg detinjstva cesto puta do najsitnijih i najneznatnijih detalja. Gde
se cuvaju te uspomene iz najudaljenije proslosti, kad se telo deteta u toku vise decenija vise
puta iz osnova izmenilo?
Otuda, nije sasvim neosporno ni materijalisticko tvrdjenje da stepen razvoja
covekovog svesnog zivota uvek zavisi od velicine njegovog mozga. Toboznja srazmera
"izmedju razvijenosti mozga i svesnoga zivota je ono sto je najnejasnije ili najnerazumljivije u
svetu". Jer "bilo da je rec o velicini mozga, bilo o njegovoj tezini ili o odnosu njegove tezine
prema tezini celoga tela, nijedna od materijalistickih formula nije u skladu sa cinjenicama".
[17] Bilo je, na primer, genijalnih ljudi, koji su imali mozak laksi od mozga najprosecnijeg
coveka. A lobanja sa najvecom unutarnjom zapreminom ili najvecim kapacitetom ne pripada
coveku sa najrazvijenijim svesnim zivotom, kako bi po ucenju materijalizma trebalo da bude,
vec jednom divljaku iz Nove Britanije.[18]
Isti je slucaj i sa materijalistickim tvrdjenjem da povreda jednog dela
covekovog mozga izaziva odgovarajuci poremecaj u njegovom duhovnom zivotu. Ni
ovo materijalisticko tvrdjenje nije ostalo neosporeno. Dokazano je, na primer, da se pojedine
umne funkcije mogu povratiti i onda kada su njihovi odgovarajuci materijalni supstrati - nervni
centri - razoreni. Ove povracene umne funkcije Florens[19] i Vunt[20] su nazvali
vikarnim[21] funkcijama mozga. Isto tako, po tvrdjenju najvecih strucnjaka, neke mentalne
bolesti, kao sto je na primer histerija, nisu posledica nikakvih povreda.[22]
v) Kao sto psihicke pojave zavise od materijalnih, tako i materijalne zavise od
psihickih; kao sto telo utice na dusu, tako i dusa utice na telo. Neosporna je cinjenica da
psihicki zivot covekov umnogome zavisi od njegovog telesnog zivota. Svaki covek iz licnog
iskustva zna kakve promene u njegovom psihickom zivotu izazivaju, na primer: glavobolja,
zubobolja, glad, zedj, zamor, alkohol i tome slicno. Hirursko odstranjenje kakvog vaznog
organa iz covecjeg tela moze pak da izazove citave poremecaje u covekovom psihickom zivotu.
I materijalisti su u pravu kada naglasavaju i podvlace ove neosporne cinjenice.
Ali materijalisti nisu u pravu kada ili previdjaju ili bezrazlozno spore druge isto tako
neosporne cinjenice, koje nepobitno dokazuju da i materijalno zavisi od psihickog, da
i dusa utice na telo. Ima li coveka koji nikada u svome zivotu nije na svome sopstvenom telu
osetio fizioloske promene, koje su neminovna posledica osecanja: ljubavi, mrznje, gneva,
straha, radosti, tuge, zavisti m drugih slicnih psihickih uzroka? Ko ne zna da covek od osecanja
zadovoljstva porumeni, od osecanja gneva i straha pobledi? "Jedna zena vise pati kada izgubi
svoje dete nego kada joj se amputira kakav deo tela".[23] Jesu li nepoznati slucajevi kada
kakva nemila vest iznenada prouzrokuje smrt coveka? Kada zavist, mrznja i strah po stanu
navika, "mogu da izazovu organske promene i prave bolesti... Kosa jedne Belgijanke, koju su
osudili na smrt, iznenada je osedela u toku noci koja je prethodila izvrsenju smrtne kazne...
Zoltren je dokazao da moralni udar izaziva vazne promene u krvi. Kod onih koji su osetili veliki
strah on je nasao manji broj belih krvnih, zrnaca", i druge promene, koje dokazuju da je izraz
"stvarati zlu krv" bukvalno istinit. Misao moze da prouzrokuje organske povrede... Lecenje
mnogih bolesti molitvom dokazano je neospornim cinjenicama. "Nase sadanje shvatanje
uticaja molitve na patoloska stanja zasnovano je na posmatranju bolesnika, koji su se, gotovo
trenutno izlecili od razlicitih bolesti, kao sto su: tuberkuloza kostiju, hladan abces, gnojave
rane, zive rane, rak itd. Proces ozdravljenja raznih individua malo se razlikuje. Cesto se oseti
veliki bol, a zatim iznenadno osecanje potpunog ozdravljenja. Za nekoliko sekunda, za
nekoliko minuta ili najvise za nekoliko casova rane se zalece, opsti znaci bolesti isceznu i apetit
se vrati... Jedini neophodni uslov za ovo je molitva. No, nije potrebno da se sam bolesnik moli
i da je religiozan. Dovoljno je da se neko drugi nalazi pored njega u molitvenom stanju. Ove
cinjenice su od velikog znacaja. One dokazuju stvarno postojanje izvesnih odnosa izmedju
psiholoskih i organskih procesa, cija je priroda jos nepoznata. One potvrdjuju stvarnu vaznost
spiritualnih ili duhovnih delatnosti, kojima higijenicari, doktori, vaspitaci i sociolozi nisu gotovo
nikada mislili da se bave. Ove cinjenice nam otvaraju jedan novi svet".[24]
Isto tako, covek moze po svojoj volji da izaziva vazne promene u svome telu.
Tako, na primer, svi se covekovi svesni pokreti vrse po njegovoj volji. Uticaj covekove volje na
njegovo telo je pokatkad takav i toliki da ne samo suzbija vec potpuno savladjuje njegove
osnovne prirodne nagone. Dovoljno dokaza za ovo imamo u mnogobrojnim primerima voljne
autosugestije, askeze, strajkovanja gladju i samoubistava.
Najzad, mocan uticaj na covekovo telo vrsi i njegova savest. Pokoravajuci se glasu
svoje savesti, covek podnosi velike zrtve, a pokatkad ide ne samo na robiju nego i u smrt.
g) Posto se bitno razlikuJe od tela i nije njegov epifenomen, vec mocno utice na njega,
covekova dusa je posebno nematerijalno bice. To ce vidi i iz sledecih cinjenica:
Prvo, covek je svestan da se njegov psihicki zivot ne moze da svede samo na zbir
nepovezanih psihickih pojava, koje nisu nista drugo do razlicite funkcije razlicitih organa
njegovog tela. Naprotiv, on je svestan da su sva stanja njegovog psihickog zivota - sve
njegove misli, osecanja i zelje - vezane za ono sto on naziva svojim "ja" - svojom licnoscu. On
je svestan da je to njegovo "ja" ustvari ono sto u njemu misli, oseca i zeli - da se njegov
celokupni psihicki zivot grupise oko tog njegovog "ja"; da je taj njegov zivot ustvari zivot tog
njegovog "ja".
Drugo, covekovo psihicko "ja" se ne oseca kao epifenomen covekovog tela, vec kao
realnost svoje vrste, kao psihicka licnost, koja upravlja i vlada covekovim telom. Ono se oseca
kao posebna duhovna sila, kao dusa, koja u samom covekovom telu vidi ne samo predmet
svoga proucavanja nego i instrumenat ili orudje svoje volje.
Trece, neosporna je cinjenica da covek, pored razuma, osecanja i volje, nosi u svojoj
dusi i jedno merilo vrednosti, kojim deli na dobre i zle ne samo svoje postupke nego isto tako i
svoje misli, osecanja i zelje, pa jedne odobrava i hvali a druge zabranjuje i osudjuje.
Da li bi covekova dusa, koja ne bi bila jedno samostalno nematerijalno bice vec samo
funkcija ili epifenomen tela, mogla da ima ovakva svojstva i ovakvu vlast i kontrolu kako nad
razlicitim psihickim stanjima covekovim tako i nad njegovim telom?
d) Kao samostalno nematerijalno bice, dusa je besmrtna. Ucenje o dusi kao
besmrtnom bicu zastupaju svi filosofi-spiritualisti, kao sto su: Platon, Dekart, Lajbnic, Kant,
Hegel, Bergson i drugi. Tako, na primer, Bergson koji veruje da je besmrtnost covekove duse
ne samo mogucna nego i verovatna, kaze: "Jedini razlog za verovanje u to da se svest posle
smrti gasi jeste cinjenica, da mi vidimo kako se telo rastura ili raspada. No ovaj razlog nema
vise vaznosti, ako je nezavisnost gotovo celokupne svesti od tela isto tako cinjenica koja se
konstatuje".[25]
Po hriscanskom ucenju, kao sto smo videli, besmrtnu dusu dao je coveku Bog.[26]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Prirodnjak Karl Fogt, 1817-1895. g.

2. Nemacki prirodnjak Jakob Malesot, 1822-1893. g.

3. Od grckih reci: psyhi = dusa, i logia = reci, nauka.

4. Sr. Vilhelm Jerusalem: Uvod u filosofiju, Beograd, 1921, str. 23.

5. Antropologija (gr. anthropos, logia), nauka koja proucava coveka na osnovu anatomije, fiziologije, psihologije,
istorije, sociologije, filosofije, arheologije i nauke o jeziku. - M. Vujaklija. Or. cit., str. 79.

6. Od grckih reci: pathos i logia. Nauka o bolestima i raznim oblicima u kojima se one javljaju. - Sr. M. Vujaklija, Op.
cit., str. 864.

7. Sr. P. Malapert, Op. cit., p. 464; F. Challaye, Psychologie et metaphysique, pp. 687-689, Paris, 1925.

8. Sr. G. Sartais, Op. cit., pp. 298-301; F. Challaye, Psychologie et metaphysique, pp. 24-26; Dr. S. Zimmermann,
Temelji psihologije, str. 208-209; B. Jerusalim, Op. cit., str. 28-29.

9. V. Jerusalim, Op. cit., str. 29.


10. Cp. P. Malapert, Op. cit., pp. 463-464.

11. Nemacki fiziolog, 1818-1896.

12. Citirano po G. Rauschen-u, Op. cit., S. 23.

13. Th. Ribot, La psychologie anglalse contemporaine, Paris, 1914, r. 26.

14. John Tyndall, engleski fizicar, 1820-1893.

15. Cp. P. Malapert, Op. cit., p. 466.

16. Dr. A. Carrel, Op. cit., pp. 111-112, 142.

17. P. Malapert, Op. cit., p. 465.

18. Cp. G. Rauschen, Op. cit., S. 23.

19. Francuski fiziolog, 1794-1867.

20. Nemacki psiholog i fiziolog, 1832-1920.

21. Vikarni - namesnicki, zastupajuci.

22. Cp. P. Malapert, Op. cit., p. 465.

23. Dr. A. Carrel, Op. cit., p. 313.

24. Dr. A. Carrel, Op. cit., pp. 175-176.

25. L'Energie splrltuelle, pp. 62-63, comp. p. 84. - Cp. F. Challaye, Psychologie et metaphlsique, p. 747.

26. 1.Mojc.2,7.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
dj) ZAKLjUCAK
 
Na osnovu svega dosada recenog o materijalistickom ucenju o postanku sveta, zivota,
zivotinjskih vrsta i coveka i njegove duse jasno se vidi da ovo ucenje ne zadovoljava.
Materijalizam uzalud pokusava da "objasni vise nizim, kvalitet kvantitetom". Nista nije
pogresnije Hero smatrati materijalizam naucnom hipotezom. "Materijalizam je malo
prosta i vrlo sporna metafizicka doktrina. I, ima izvesne naivnosti i mnogo nesmotrenosti
u tvrdjenju, koje se cesto ponavlja, da je sudbina nauke... vezana za pobedu materijalizma".
[1]
Izlazuci svoje misljenje o materijalizmu, Jerusalem, pored ostalog, kaze:
"Materijalizam kao glediste na svet ne odgovara jednom velikom delu iskustva...
Naucni me-tod na koji se on poziva, odlucuje protivu njega... U naucnim krugovima
on je poslednjih godina ponova izgubio od svoje vaznosti... Pocetak ni kraj duhovnog
zbivanja nisu nam dati nikakvim iskustvom... Psihicki zivot kao zivot uopste, ima
svoju osobitu zakonitost, koja se ne da izvesti iz zakona onoga sto nema zivota.
Dokle god postoji ili bude postojala ova vasiona, kakvu je danas znamo, ne mozemo
preci preko te razlike. Da li moze ili ce ikada postojati kakav univerzum bez duhovnoga
zivota, to je izvan mogucnosti nasega saznanja... Ko stvarno prozivi psihicko u svoj njegovoj
neposrednosti i dubini, taj ne moze naci nikada zadovoljenja u materijalizmu... Glediste, da
bice sveta, koje nasim culima opazamo, nije telesno, materijalno, nego da je duhovne prirode,
ima neceg sto jako zapanjuje razum koji ne filozofise. Dok i manje obrazovan covek brzo
shvati materijalizam, zbog cega je ovaj i postao vrlo popularno glediste, dotle
spiritualizam[2] pretpostavlja mnogo vecu izvezbanost u apstraktnom misljenju i
sposobnost da se covek duboko unese u zivot svoje sopstvene duse".[3]
Izrazena jezikom apostola Pavla, ova poslednja Jerusalemova misao glasi: Materijalizam
je dovoljna i podesna duhovna hrana samo za ljude skromnijih umnih sposobnosti, to jest za
duhovno nedorasle. Za duhovno zrele ljude pak materijalizam je sasvim nepodesna i
nedovoljna duhovna hrana.[4]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. F. Roussel et Mme D. Rouasel, Op. cit., p. 614.

2. Metafizicko shvatanje po kome je ono sto stvarno postoji, u svojoj sustini, duhovne prirode, duhovna supstancija
sastavljena od duhovnih bica, a tela samo predstave ili pojave jedne cisto duhovne stvarnosti. - M. Vujaklija, Op. cit.,
str. 1097.

3. V. Jerusalim, Op. cit., str. 105-109. Kurziv je nas.

4. Sr. 1.Kor.3,1-3; Jev.5,12-14.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
2) PANTEISTICKO UCENjE O CBETU I NjEGOVA KRITIKA
 
Nasuprot materijalizmu koji je ateisticki, panteizam[1] je teisticko filosofsko shvatanje,
to jest filosofsko shvatanje koje dopusta postojanje Boga. No za razliku od Hriscanstva koje uci
da je Bog samo tvorac sveta a svet samo tvorevina Bozja, panteizam uci da izmedju Boga i
sveta nema nikakve razlike, da su Bog i svet isto. Po ucenju panteizma, dakle, Bog je sve i sve
je Bog, jer svet, onakav kakav je, nije nista drugo do vidljivi izraz nevidljivog Boga.
Predstavnici panteizma su bili: stoici,[2] Plotin,[3] Spinoza,[4] Hegel[5] i jos neki drugi
filosofi.
Panteizmu se s pravom cine sledece zamerke:
Prvo, ako izmedju Boga i sveta ne postoji nikakva razlika - ako su Bog i svet isto - onda
Bog mora u isto vreme da bude: vecan i prolazan, neogranicen i ogranicen, nepromenljiv i
promenljiv, pun ljubavi i pun mrznje, dobar i zao, srecan i nesrecan itd. Jer je neosporna
cinjenica, da je svet, koji po ucenju panteizma nije nista drugo do vidljivi izraz nevidljivog
Boga, i prolazan, i ogranicen, i promenljiv. Isto tako, neosporna je cinjenica, da ljudi koji zive
u svetu mogu biti: puni ljubavi i puni mrznje; dobri i zli; srecni i nesrecni itd. Prema tome, ako
se panteisticko ucenje primi kao tacno, onda Bog, koji je olicenje svega najsavrsenijeg, mora
da postane olicenje svih mogucih, pokatkad dijametralno oprecnih, svojstava i osobina.
Medjutim, logicki je nemoguce da jedno i isto bice bude u isto vreme: i vecno i prolazno, i
neograniceno i ograniceno, i nepromenljivo i promenljivo, i savrseno i nesavrseno itd. Jer,
jedno i isto bice ne moze u jedno i isto vreme i biti isto i ne biti isto. Tako, na primer, Bog kao
savrseno bice ne menja se - ne razvija ss. Poznata je pak cinjenica da je svet u neprekidnom
menjanju - u neprekidnom razvoju: on se neprekidno usavrsava. Ako je Bog isto sto i svet,
moze li On u jedno i isto vreme da bude i savrsen i da se usavrsava?
Drugo, ako je svet samo vidljivi izraz nevidljivoga Boga, onda sve sto se u svetu zbiva,
zbiva se po nuzdi. Prema tome, ni covek kao slobodna licnost ne postoji; on je samo jedan od
mnogobrojnih izraza bozanske sustine. A ako covek kao slobodna licnost - kao bice sa
slobodnom voljom - ne postoji, onda ne postoji ni moral ni pravo. Jer covek, ako nije slobodan,
ne moze biti ni moralno ni pravno odgovoran za svoje postupke. Koji je to covek, pak, koji se
ne oseca moralno i pravno slobodnim i odgovornim; i koje je to drustvo koje je dosada zivelo i
koje bi i odsada moglo ziveti bez pravne i moralne svesti i odgovornosti njegovih clanova - bez
prava i bez morala?
Panteizam ne zadovoljava, dakle, ni u filosofskom ni u moralnom pogledu. Jer i
njegove u teoriji najdoslednije pristalice, u prakticnom, svakidanjem zivotu odstupaju od
njegovih osnovnih postavaka: osecaju se posebnim, slobodnim i moralno-pravno odgovornim
licnostima. A TO znaci da panteizam ne obuhvata i ne resava bitne probleme sveta i coveka -
da on ide u raskorak sa tokom stvarnoga zivota i individue i drustva.
 
 
HRISCANSKO UCENjE O PRVOBITNOM STANjU COVEKOVOM
 
Stvoren po liku Bozjem, covek je izisao iz Bozje ruke neporocan, bestrasan, bezazlen,
svet, bezgresan. Sve je to cinilo da dusa njegova neobicno cezne za Bogom - tezi Bogu. Kao
takav, covek je bio sposoban da, pomagan Bogom, postigne cilj koji mu je Bog postavio:
bozansko savrsenstvo.
Bog je stvorio coveka bezgresnim.[6] Ali, ta bezgresnost nije bila apsolutna vec
relativna. Ona je lezala u covekovoj slobodnoj volji, a nije bila neophodnost covekove prirode.
Drugim recima: covek je mogao da ne gresi; a ne: covek nije mogao da gresi. Greh nije
bio sastavni deo covekove prirode, ali je mogao postati sopstvenost njegove slobodne volje.
Iako stvoreni bezgresni, nasim praroditeljima je, kao slobodnim bicima, bilo ostavljeno da se
dragovoljno, uz pripomoc Bozju, utvrdjuju u bozanskom dobru i usavrsavaju u svima
bozanskim vrlinama.
Sto vazi za dusu, vazi i za telo prvih ljudi. Stvoreno Bogom, i ono je bilo bezgresno i
bestrasno, a ca tim i slobodno od bolesti, stradanja i smrti.[7] Sa takvom dusom i takvim
telom covek je mogao nesmetano i radosno postici cilj zivota koji mu je Bog postavio:
bozansko savrsenstvo. To znaci, covek je bio prednaznacen za besmrtnost koju je mogao
postici samo da je ostao poslusan Bogu.
Bog je Adamu u raju dao zapovest da ne jede od drveta poznanja dobra i zla,[8] da bi
mu jos od samog pocetka pokazao da je za coveka najglavnije u zivotu: dragovoljno se
potpuno pokoravati Tvorcu, jer je bogopodobno usavrsavanje mogucno samo ako covek bude
svoju volju dobrovoljno potcinjavao i saobrazavao volji Bozjoj. Da je to zaista najvaznije za
coveka, Bog pokazuje jos i time sto za prekrsaj zapovesti predocava smrt. Jer je odstupanje
od volje Bozje - smrt za dusu i telo covekovo i prekid bogocentricnog usavrsavanja, tj.
usavrsavanja koje tezi Bogu kao svome centru. U toj zapovesti sadrzao se sav zakon i sve
potonje zapovesti koje je Bog dao ljudima u Svetom Otkrivenju.
Po prirodi svojoj drvo poznanja bilo je divno: divan je bio i plod njegov. Jer nije ono bilo
smrtonosno nego prekrsaj zapovesti.[9] Ono je nazvano drvetom poznanja dobra i zla, jer je
covek preko njega saznao eksperimentalno, opitno, kakvo se dobro sadrzi u pokoravanju, a
kakvo zlo u protivljenju volji Bozjoj. Smrt i ostale nevolje dosle su ustvari ne od drveta nego
od prekrsaja zapovesti Bozje, od neposlusnosti Bogu.[10]
 
 
PRVORODNI GREH
 
Nasi praroditelji Adam i Eva nisu ostali u stanju prvobitne svetosti i bezgresnosti, nego
su prestupili zapovest Bozju, i tako otpali od Boga, svetlosti, zivota, i pali u greh, tamu, smrt.
Iz bibliskog opisa vidi se da je djavo glavni uzrok pada nasih praroditelja i, na taj
nacin, pronalazac, zacetnik, tvorac greha i zla u vidljivom svetu. A drugi uzrok, ili bolje reci
sauzrok pada nasih praroditelja bila je njihova slobodna volja koju su oni zloupotrebili.
Jer oni nisu pogresili sto su morali nego sto su hteli.[11]
 
 
SUSTINA I ZNACAJ PRVORODNOG GREHA
 
Greh nasih praroditelja je beskrajno vazan i sudbonosan postupak, jer je njime
poremecen sav Bogom propisani odnos coveka prema Bogu i prema svetu. Do pada sav se
zivot nasih praroditelja zasnivao na bogocovecanskom poretku koji je Bog propisao. Po tom
poretku: Bog je bio sve u svemu, i nasi su praroditelji to sa radoscu osecali, saznavali i
primali; Bog im je neposredno otkrivao svoju volju, i oni su joj se svesno i dobrovoljno
pokoravali; Bog ih je rukovodio u svemu, i oni su Mu svim bicem svesno i radosno sledovali.
Padom su nasi praroditelji narusili ovaj bogocovecanski poredak zivota, a usvojili suprotan
ovome koji bi se mogao nazvati djavocovecanski i djavocentricni. Jer su dobrovoljnim
prekrsajem zapovesti Bozje prvi ljudi objavili da zele dostici bozansko savrsenstvo, postati
"kao bogovi" ne pomocu Boga vec pomocu djavola. A to znaci: mimo Boga, bez Boga, protiv
Boga.
Ustvari, greh nasih praroditelja znaci odbacivanje od strane coveka Bogom
odredjenog cilja zivota: upodobljavanje Bogu, - i zamenjivanje toga
upodobljavanjem djavolu. Jer greh i jeste sila koja coveka cini slicnim djavolu, srodnim
djavolu.[12] Grehom su ljudi centar svoga zivota preneli iz svetlosti u tamu, iz besmrtnosti u
smrt.[13]
U sustini, greh je nesto protivprirodno i neprirodno, jer u prirodi koju je Bog
stvorio nije bilo zla, nego se ono pojavilo u slobodnoj volji nekih bica, ili bolje reci u
zloupotrebi te volje. Zlo nije drugo, veli sv. Damaskin, do skretanje od prirodnog u
protivprirodno, jer nema niceg zlog po prirodi. Jer sve sto je Bog stvorio, dobro je veoma; i sve
sto ostaje u onakvom stanju u kakvom je sazdano, - dobro je veoma; ono pak sto svojevoljno
odstupa od prirodnoga i skrece u protivprirodno, nalazi se u zlu.[14]
 
 
POSLEDICE PRVORODNOG GREHA PO PRARODITELjE I ROD LjUDSKI
 
Greh nasih praroditelja naziva se prvorodnim zato sto je javio u prvom rodu
ljudi i sto je bio prvi greh u svetu covecanskom. Ovaj greh izazvao je pagubne posledice
po nase praroditelje, po sav rod ljudski i svu vidljivu prirodu uopste. Usavsi u ljudsku prirodu,
greh je postao u njoj neko stvaralacko nacelo zla.
Grehom su nasi praroditelji lisili sebe i svoje potomke neposrednog opstenja sa
Bogom i time osudili i sebe i njih na dvostruku smrt: telesnu i duhovnu; telesnu koja
nastaje kada se telo lisi duse koja ga ozivljava i duhovnu koja nastaje kada se dusa lisi
blagodati Bozje koja je osposobljava za visi duhovni zivot. Sv. Zlatoust veli: "Kao sto telo onda
umire kada ga dusa ostavi bez svoje sile, tako i dusa onda umire kada je Duh Sveti ista vi bez
svoje sile".[15] Smrt tela razlikuje se od smrti duse, jer se telo sa smrcu raspada, a kad
dusa umre zbog greha - ne raspada se, nego se lisava duhovne svetlosti,
bogoceznjivosti i blazenstva, i ostaje u stanju mraka, tuge i stradanja.
Pogubna promena koja je sa grehom nastala u dusi ljudi, zahvatila je i sve sile
njihove duse: razum, volju i osecanje ili srce. Kroz greh ljudski razum je izgubio svoju
dotadanju mudrost, pronicljivost, vidovitost i bogoceznjivost - odao se gresnim
mislima, i njime je ovladala sebicnost i gordost. Grehom je povredjena, oslabljena i iskvarena
ljudska volja. Ona je postala zla i greholjubiva i zato vise sklona zlu nego dobru.
Grehom je oskrnavljeno ljudsko srce: ono je izgubilo svoju prvobitnu cistotu i bezgresnost
i predalo se nerazumnim ceznjama i strasnim zeljama.
Ova grehovna iskvarenost odrazila se u coveku i na lik Bozji kao celinu: i on se
pomracio i unakazio. Greh je unakazio krasotu lika Bozjeg u coveku, veli sv. Vasilije Veliki,
jer je uvukao u dusu strasne zelje.[16]
Zbog prisne i tesne veze duse sa telom prvorodni greh je proizveo rastrojstvo i u
telu nasih praroditelja. Posledice greha po telo njihovo bile su: bolesti, patnje i smrt. "Iz
greha su se kao iz izvora izlile na coveka bolesti, nevolje, stradanja".[17] Grehom je telo
izgubilo svoje prvobitno zdravlje, nevinost i besmrtnost i postalo bolesljivo, porocno i smrtno.
Do greha ono je bilo u savrsenoj harmoniji sa dusom; od greha ta je harmonija prestala, i
nastao je rat tela sa dusom. Kao neminovna posledica prvorodnog greha javila se smrt tela,
jer je greh uneo u telo razorno nacelo bolesti, nemoci i trulezi.
Grehom su nasi praroditelji poremetili svoj Bogom propisani odnos prema vidljivoj
prirodi: isterani su iz raja, izgubili su u mnogome vlast nad prirodom, i zemlja je postala
prokleta zbog coveka: pocela je radjati trnje i korov.
Posto svi ljudi vode poreklo od praroditelja, to je prvorodni greh putem nasledja
presao na sve ljude. Stoga je prvorodni greh u isto vreme i nasledni greh. Primajuci od
praroditelja ljudsku prirodu, svi mi primamo njom propadljivost, slabost, grehovnu iskvarenost
i smrtnost. Robovi greha su istovremeno robovi smrti.[18] Poticuci od praroditelja,
ogrehovljenost ljudske prirode projavljuje se u svima ljudima bez izuzetka kao ziva grehovna
sila, kao grehovno nacelo, kao "zakon greha", koji zivi u coveku i dejstvuje u njemu i kroz
njega.[19] Ali u tome i covek ucestvuje svojom slobodnom voljom, te je zato i svaki covek
odgovoran za svoje grehe.
 
 
O BOZJEM PROMISLU
 
Bog je iz ljubavi stvorio svet sa odredjenim ciljem. Svojom dobrotom, mudroscu, vlascu i
silom On drzi i odrzava u postojanju stvoreni svet, upravlja njime i vodi ga ostvarenju
postavljenog cilja. To neprekidno staranje Bozje o svima bicima, stvarima i ljudima
zove se Pro misao Bozji, promisljanje Bozje.
Gospod neprekidno promislja, tj. neprekidno se stara kako u celokupnoj tvorevini
uopste, tako i o svakome stvoru posebno. Otkrivenje uci: Bog sve drzi svojom silom, sve
ozivotvorava, ocinski se stara o svima stvorenjima, jer zapoveda svome suncu te obasjava i
zle i dobre, i daje dazd i pravednima i nepravednima. U njegovoj je ruci dusa svih bica, i duh
svakoga coveka. On svima daje zivot i dihanje i sve; bez njegove volje ni dlaka s glave ne
pada. On nadgleda zemlju i zaliva je, pokriva nebo oblacima, daje dazd, proizvodi travu, daje
hranu stoci i pticama, zaodeva polja psenicom. On hrani ptice nebeske i odeva ih a nekmoli
ljude; On daje sile ljiljanima u polju te rastu i odevaju se krasotom neiskazanom. Ustvari,
vascelo Sveto Pismo jeste stvarni letopis Bozjeg promisljanja o svetu.
Iako bogolike duse, covek nije bio ostavljen samome sebi. O njemu kao nosiocu najvece
dragocenosti u ovome svetu Bog je od samoga pocetka pokazao narocito promisljanje. Stvoren
bezgresnim i relativno savrsenim covek je mogao postici postavljeni cilj: bozansko
savrsenstvo samo uz promisliteljsku pomoc Bozju.
Svoje promisljenje o coveku do pada i posle pada Bog pokazuje na raznovrsne nacine. A
vrhunac Bozjeg promisljanja o palom rodu ljudskom predstavlja to sto je poslao
ljudima Spasitelja sveta, Gospoda Hrista, da ih spase od najvecih neprijatelja i
najsvirepijih mucitelja: greha, smrti i djavola.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Od grckih reci: pan = sve, i Theos = Bog.

2. Pristalice grckog filosofa Zenona (342-270) g. pre Hr.). Dobili ime od grcke reci stoa = sarena dvorana sa stubovima
u Atini u kojoj je ucio Zenon. Najpre su se zvali Zenonovci.

3. Grcki filosof (205-270).

4. Baruh Spinoza (1632-1677).

5. Nemacki filosof (1770-1831).

6. Sv. Atanasije Veliki, Contra Apollinar. lib. II, 5; P. gr. t. 26, col. 1140 B.

7. Cp. sv. Zlatoust, De statuis, hom. 11,2; Jn Genes, hom. 16,5; 17,1-2.

8. 1.Mojc.1,26-27; cp. 5,12; 6,23.

9. Sv. Teofil, Ad Autolic. II, 25.

10. Sr. sv. J. Zlatoust, In Genes, hornil. 16,6.

11. 1.Mojs.3,6. 17.

12. 1.Jn.3, 6.

13. Po recima sv. Atanasija Velikog, dusa je kroz greh odlutala od sebe, od svoje bogolikosti, i dosla van sebe. I
zatvorivsi oko kojim je mogla gledati Boga, ona je sebi izmislila zlo, i na njega okrenula svoju delatnost,
uobrazavajuci da nesto radi, dok se ustvari batrga po tami i trulezi. (Contra gent. 8; P. gr. t. 25, col. 16 D; ib. 7; col.
16 AC).

14. De Fide, IV, 20; P. gr. t. 94, col. 1196. BD.

15. In Ephes. hom. 18,3.

16. Sermo asceticus, I, 1.

17. Sv. Teofil, Ad Autolic. II, 25.

18. Rim.3,9. 23; 7,14; 5,12. 24; 5,23-29; 1.Kor.15,21-23.

19. Rim.7,13-23.
Sv. Justin Celijski
Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
III. O HRISTU SPASITELjU I SPASENjU
 
Svojim celokupnim istorijskim iskustvom ljudski rod Je pokazao da je nemocan i
bespomocan pred glavnim neprijateljima svojim: grehom, smrcu i djavolom. Ma c koje strane
posmatran, rod ljudski je i u celini i u svakom posebnom ljudskom bicu - rob greha, smrti i
djavola. Da je tako pokazuje cinjenica: svi ljudi umiru, jer su svi smrtni. Robovanju smrti
dokaz je robovanje grehu, jer greh radja smrt, i robovanja djavolu, jer je djavo tvorac greha i
smrti. To robovanje roda ljudskog grehu, smrti i djavolu, sprecavalo je, i sprecava, u svakom
pogledu ljude da postignu krajnji cilj svoga postojanja: bozansko savrsenstvo.
Kroz sve svoje napore rod ljudski je, posredno i neposredno, ceznuo za jednim:
da se spase i oslobodi smrti, tog najljuceg i najsvirepijeg neprijatelja svog. Na tome je
on radio kroz sve svoje religije, filosofije, nauke, kulture. Ali nikako i nicim nije u tome
uspevao. Uvek je ostajao rob smrti. A TO znaci: posredno je ostajao rob greha i rob tvorca
greha i zla - djavola. A greh i djavo su planski udaljavali rod ljudski od Boga kao Svezivota i
Svebica i potapali ga u smrt i nebice. Tako je sve ljudsko zarazeno smrcu kao neizlecivom
bolescu. A TO znaci: zarazeno grehom i satanizmom kao neunistivom za ljude epidemijom.
Ljudi, bespomocno roblje greha, smrti i djavola, nisu mogli medju sobom pronaci ni leka ni
lekara za tu bolest n za tu epidemiju.
Takve istorijske stvarnosti primoravaju ljudsku logiku na ovakav zakljucak: od smrti
mogao bi coveka osloboditi i spasti samo Besmrtni, od greha - samo Bezgresni, od djavola -
samo Bog. Drugim recima: od greha, smrti i djavola mogao bi spasti samo pobeditelj smrti,
greha i djavola, tj. Bog.
Posto su u pitanju zive i samostalne ljudske licnosti, to bi i Spasitelj ljudi morao biti
licnost, ali licnost koja nije rob greha - tj. bezgresna, koja nije rob smrti - dakle besmrtna,
koja nije rob prolaznoga - vecna. A takva licnost moze biti, i jeste, samo Bog.
Zbog svega toga covekovo spasenje od greha, smrti i djavola moze se obaviti samo
pomocu njegovog sjedinjenja sa Spasiteljem. Jer sjedinjujuci se sa Bezgresnim, covek
dobija silu da savlada i pobedi greh; sjedinjujuci se sa Besmrtnim, dobija silu da savlada i
pobedi smrt; sjedinjujuci se sa Bogom, dobija silu da savlada i pobedi djavola. Samo Bog kao
Spasitelj daje, izvrsuje i obavlja spasenje. Stoga sv. Atanasije Veliki kaze: "Od Spasitelja
je spasenje kao od svetlosti osvetljenje".[1]
Istorija roda ljudskog zna samo za jednog takvog Spasitelja. To je ovaploceni Bog,
Gospod Hristos: istorijski Bogocovek. Ako ljudi hoce da nepristrasno i objektivno ostanu verni
cinjenicama, onda sve cinjenice iz Bogocovekovog zivota svedoce i tvrde: Bogocovek je u
istoriji naseg zemaljskog sveta zaista jedini spasitelj ljudi od greha, smrti i djavola.
Kroz sve svoje istorijske delatnosti ljudi su svesno i nesvesno, voljno i nevoljno,
posredno i neposredno ceznuli za takvim Spasiteljem i takvim spasenjem. A i sam je
Bog svojom bozanskom mudroscu pripremao ljude i vodio ih takvom Spasitelju i takvom
spasenju. Posto je jos pre stvaranja coveka predvideo da ce covek pasti u greh i zalutati u
bespuca i ponore zla, Trojicni Bog je resio da palog coveka spase ovaplocenjem Sina Bozjeg,
koga Evandjelje naziva jos i Bogom Logosom.[2] A Logos znaci: Razum, Mudrost, Rec,
Smisao, Logika.
Pripremanje roda ljudskog za Spasitelja i spasenje Bog je vrsio preko izabranog
naroda i preko neznabozaca. Izabrani narod pripremao je preko svojih svetih
izabranika: starozavetnih Patrijaraha, Proroka, Pravednika. Neznabosce je Bog pripremao
za Spasitelja i spasenje pomocu prirodnog otkrivenja.
 
 
TAJNA OVAPLOCENjA SINA BOZJEG
 
Prateci rod ljudski na svima putevima i bespucima zla i greha, Promisao Bozji izvodio je
protiv svakog zla bozansko dobro, dok najzad protiv celokupnog djavolskog zla u svetu nije
izveo celokupno bozansko dobro u licu Bogocoveka Hrista.
Ako ikakva pojava u ovom zagonetnom svetu zasluzuje da ss nazove tajnom, onda je to
na prvom mestu: licnost Isusa Hrista - ovaplocenog Boga. Posmatrali je ma s koje strane,
ova je Licnost istoriska cinjenica koja je jednovremeno i neodoljivo realna i neodoljivo
tajanstvena. Ako je u Hriscanstvu ista velika tajna, onda je to - ovaploceni Bog. Velicina ove
tajne sastoji se u tome sto Logos koji je Bog postade covek ne prestavsi biti Bogom.[3]
U Bogocoveku je ljudska priroda nasla svoj vecni smisao i cilj. Tek u Njemu -
covek je nasao sebe, svoj bozanski original koji je u njemu bio unakazen i iskvaren grehom,
zlom i smrtnoscu. Ovaplocen u coveka, beskonacni Bog je pokazao, da Bog u coveku, i
nerazdeljivo sjedinjen sa covekom, jeste nesto najprirodnije i najnormalnije za ljudsko bice.
Ovaplocenjem svojim Bog je na najocigledniji nacin usao u samu maticu ljudskog zivota,
u srce, u centar svega. Potisnut grehom iz sveta, tela i duse ljudske, Bog se ovaplocenjem
vraca u svet, telo i dusu, postaje covek, i iz coveka radi za coveka. Do ovaplocenja Boga, veli
sv. Zlatoust, postojao je rascep, raselina, provalija izmedju neba i zemlje, ali je Gospod svojim
ovaplocenjem sjedinio nebeski svet sa zemaljskim,[4] duhovno sa vestastvenim, nevidljivo sa
vidljivim.[5] Sjedinivsi sobom sve, Bogocovek ja postao centar oko koga kruze sva bica i sve
stvari.[6]
Ovaplocenje Boga zbilo se onda kada je, po recima sv. Grigorija Niskog, koren zla na
najraznovrsnije nacine proklijao u ljudskim slobodnim voljama i kada je zlo dostiglo krajnju
meru, te nije bilo ni jedne vrste poroka na koju se ljudi ne bi odvazili.[7]
U tajni ovaplocenja Boga Logosa ljudsko se saznanje susrece sa svima tajnama
Bozjim. Zato od shvatanja i objasnjenja ove tajne zavisi shvatanje i objasnjenje i
ostalih tajni Bozjih: o svetu, coveku, zivotu, smrti, spasenju, osvecenju, savrsenstvu i cilju
sveta i coveka. U tajni ovaplocenja je tajna licnosti Isusa iz Nazareta. Shvati li se
pravilno ovaplocenje Boga, shvatice se pravilno i delo ovaplocenog Boga.
Ko iole nepristrasno pristupi izucavanju zivota Isusovog, mora steci ubedjenje: da je
spasiteljski podvig Isusov delo njegove tajanstvene Licosti. To ce dvoje ne moze ni
deliti ni rastavljati. Isus spasava zato sto je Spasitelj. Bez njegove bozanske Licnosti
njegova nauka ne moze spasavati ljude od greha, smrti i djavola. Samo Njime ona je - duh i
zivot.[8] Bez Njega, ona zanavek ostaje - teorija, apstrakcija, utopija.
Sam vecito ziv i zivotvoran, Gospod Isus i nauku svoju cini vecito zivom i zivotvornom.
Ustvari, On sledbenicima svojim, svojoj Crkvi, ostavlja svoju Licnost, a ca njom i svoju nauku:
On je sa njima i u njima u sve dane do svrsetka veka.[9] U tome je osnovna razlika izmedju
Gospoda Isusa i ostalih osnivaca prirodnih religija. Ali, posto je Hristova nauka
neodvojiva od njegove Licnosti, to se najpre mora izloziti tajna licnosti Isusove, pa tek
onda pristupiti objasnjenju dela spasenja koje je On izvrsio. Od resenja problema njegove
Licnosti zavisi resenje problema spasenja coveka i sveta od greha, zla i smrti.
 
 
O LICNOSTI ISUSA HRISTA
Ako ima bica u kome su se stekle sve tajne neba i zemlje, onda je to bice - Isus iz
Nazareta. Sve sto je nebesko, onostrano, natprirodno, bozansko postiglo je u njemu svoju
zemaljsku ovostranu, fizicku realnost. Kroz Njega je nevidljivo postalo vidljivim, nebesko -
zemaljskim, bozansko - covecanskim, onostrano - ovostranim, Bog - covekom. Sve tajne neba
i zemlje u Njemu su tako cudesno zdruzene, sljubljene, sjedinjene, da je neosetan i prirodan
prelaz onostranog u ovostrano, metafizickog u fizicko, natprirodnog u prirodno, bozanskog u
ljudsko. Sva tajna Boga i sva tajna coveka ovaplotile su ce u Njemu, i to je ono sto Ga je
ucinilo jedinstvenom i izuzetnom Licnoscu. Kao takav On je najvece cudo kako za ljude, tako i
za andjele. A ako se i djavoli icemu cude, cude se Bogu u telu.[ 10] Otuda je On - "jedino novo
pod suncem".[11]
Nema licnosti u istoriji sveta oko koje je niklo toliko pitanja, oko koje se toliko sporilo i
govorilo i oko koje su toliki ljudi padali i dizali se.[12] Nju ne moze obici ni jedna dusa na
svome putu ka vecnoj istini. "Sta je ovo?" pitali su se u cudu savremenici i ocevici Gospoda
Isusa?[13] Sta je ovo? pitaju se ljudi svih vremena cim se sretnu sa zagonetnim Isusom iz
Nazareta.
Tesko je umu i srcu ljudskom cnaci ce pred ovako neobicnim problemom i cudom. A
odgovoriti pravilno na pitanje, ko je i sta je Isus iz Nazareta, - nemoguce je bez
pomoci Bozje, bez otkrivenja Bozjeg. To posvedocava sam Isus. Njegovi prisni ucenici koji
su dugo vremena isli za Njim, prisustvovali pa i ucestvovali u njegovim dozivljajima, delima i
poukama, nikako nisu mogli da silom svog ljudskog saznanja shvate ko je On, sta je On. I On,
tajna nad tajnama, pita svoje ucenike: A vi, sta mislite, ko sam ja? I kada apostoli odgovaraju:
Ti si Hristos, Sin Boga zivoga, - Gospod Hristos im pokazuje da im je tu istinu o Njemu otkrio
Otac nebeski, a ne njihova ljudska krv, ljudski um, ljudsko srce.[14]
Tako je sam Gospod Isus jednom zasvagda pokazao nacin na koji se moze
jedino pravilno resiti problem njegove Licnosti, i odgovoriti na pitanje ko je i sta je
Isus Hristos. Tu odgovara sam Bog kroz Sveto Otkrivenje, jer "niko ne moze Isusa nazvati
Gospodom osim pomocu Duha Svetog".[15] Tajna licnosti Isusove otkriva se Duhom Svetim.
Bozansko Otkrivenje kazuje nam tri istine o Isusu Hristu, tri istine koje ss svode
na jednu istinu. A te su tri istine ove: 1) Isus Hristos je istiniti Bog, 2) Isus Hristos je
istiniti covek i 3) Isus Hristos je istiniti Bogocovek.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Sermo major de fide, 22; P. gr. t. 26, col. 1276 A.

2. Jn.1.1; D.Ap.2,23; Ef.1,9; Kol.1, 26; Rim.16,25; 1.Pet.1,20; Ef.3,9-10; 1.Kor.2,7.

3. Sv. Kiril Aleksandrijski, Ad reginas de recta fide, Orat. II, 33; P. gr. t. 76, col. 1377 B.

4. In Ephes. hom. 1,4; P. gr. t. 62, col. 15.

5. Sv. Maksim Ispovednik, Expositio orations Dominicae; P. gr. t. 90, col. 877 B.

6. On, Mystagogia, c. 1; P. gr. t. 91, col. 668 AB.

7. Orat. catech. c. 29; P. gr. t. 45, col. 7 AB.

8. Cr. Jn.6,63.
9. Sr. Mt.23,20; 10,40.

10. Sr. Mt.4,1-11.

11. Sv. J. Damaskin, De fide, III, 1; P. gr. t. 94, col. 948 B.

12. Cp. Lk.2,34.

13. Cp. Lk.1,27.

14. Mt.16,15-17.

15. 1.Kor.12,3; sr. 2,11.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
1. ISUS HRISTOS - ISTINITI BOG
 
Ako covek nepristrasno prosledi do kraja ma koju misao Hristovu, ili rec, ili delo, ili
osecanje, uvek ce na njihovom dnu naci Boga. Stvarnost svih stvarnosti na kojoj stoji
licnost Isusa iz Nazareta, jeste njegovo Bozanstvo. Odbaci li se Bog iz Isusa, onda je
Isus najtragicnije i najbednije stvorenje pod suncem. U tom slucaju, On nije realno bice
vec prividjenje, utvara, sablast. Jer je Bog to sto njegovu Licnost cini izuzetno realnom,
trajnom, vecnom. Posmatran u nagoj istorijskoj stvarnosti Isus iz Nazareta je projavio sebe
kroz stvarni zivot, stvarna dela i stvarne reci, koje najociglednije pokazuju da je On zaista Bog.
Jer onakav zivot, onakva dela, onakve reci, mogu biti samo zivot Boga, dela Boga, reci Boga.
Posmatran iz cisto istorijskih cinjenica Svetog Otkrivenja, Isus se u svemu pokazuje
kao Bog, kao Bog u telu, istoriji, u vremenskom i prostornom zivotu. Ako se izvrnu,
unakaze, izvitopere istorijske cinjenice Otkrivenja, onda ss gubi realno tle, na kome se jedino
moze dobiti tacan pojam o Isusu.
Bozanstvo Isusa Hrista je osnovna stvarnost u Novom Zavetu. Iz nje nicu sve
ostale novozavetne stvarnosti i istine. Ko zraci iz sunca tako bozanska dela Isusova
prirodno isticu iz njegove Licnosti. Bozanski karakter svojih dela i svoga ucenja sam Isus
objasnjava time sto je Bog, sto je jednosustan sa Bogom Ocem: Ja i Otac jedno smo.[1] Cak i
kada Jevreji gledaju da ga ubiju "sto ocem svojim nazivase Boga i gradjase se jednak Bogu",
On ne odstupa od toga da je Bog, vec im odlucno govori: "Zaista, zaista vam kazem: Sin ne
moze nista ciniti sam od sebe nego sto vidi da Otac cini; jer sto on cini, i Sin cini onako. Ako
ne tvorim dela Oca svoga, ne verujte mi. Ako li tvorim, ako meni ne verujete, delima mojim
verujte, da poznate i verujete da je Otac u meni i ja u Njemu".[2]
Po prirodi svojoj dela Isusova su dela koja samo Bog moze ciniti i cini. To su:
isceljivanje od najraznovrsnijih bolesti, izgonjenje necistih duhova, oprastanje grehova,
vaskrsavanje mrtvih, strasni sud, pobeda nad smrcu, darivanje vecnog zivota.[3] A to je
dovoljan razlog da Hrista treba postovati kao Boga.[4] Jednosusnost Sina sa Ocem cini Sina u
svemu jednakim i ravnim Ocu po prirodi, dostojanstvu i slavi.[5] Stoga je Spasitelj i mogao
reci za sebe: Koji vidi mene - vidi Oca.[6] Kao istiniti Bog koji ima sva bozanska savrsenstva,
Isus zahteva veru u Njega kao i u Boga Oca: Verujte u Boga i u mene verujte.[7]
Bozanstvo Isusa Hrista je narocito silno posvedoceno delima njegovih svetih
ucenika i sledbenika. Jer dela apostolska su dela bozanska. Niko od ljudi, ostajuci u
granicama ljudske prirode i ljudske moci, ne bi mogao uci-niti nijedno od onih dela koja su
opisana u Delima Apostolskim i Poslanicima svetih Apostola. Ocigledna dela svedoce o Isusu da
je On Bog koji uvek, kao sto je obecao,[8] zivi i dela u svojim sledbenicima, i kroz njih cini
dela kao sto su njegova i veca od ovih.[9]
Ocevici Boga Logosa i svedoci njegovog bogocovecanskog zivota na zemlji, sveti
Apostoli, jednodusno ispovedaju i uce da je Isus Hristos Sin Bozji i Bog.[10] Njihovo je
sopstveno iskustvo i saznanje: u Hristu zivi sva punoca Bozanstva telesno.[11] Imajuci kao
Bog sva bozanska savrsenstva, Gospod Isus ima i sva bozanska svojstva: On je vecan, On je
alfa i omega, prvi i poslednji, On je samobitan, On je neizmenljiv, On je sveznajuci, On je
svemocan, On je tvorac svega vidljivoga i nevidljivoga, On je promislitelj, On je zivot i
zivotodavac, On je svetlost i svetlodavac, On je car nad carevima i gospodar nad gospodarima.
Posto je Isus Hristos po svemu istiniti Bog i Gospod, Njega treba postovati kao i Boga
Oca, verovati u Njega kao u Boga, nadati se u Njega kao u Boga, ljubiti Ga kao Boga,
moliti Mu se kao Bogu, klanjati Mu ce kao Bogu, ispovedati ga kao Boga.[12]
Ziveci istinom da je Isus Hristos - Bog i Gospod, Crkva je tu istinu jednom zasvagda
uoblicila i neizmenljivo izrazila u sest (od 2-7) clanova Nikejsko-carigradskog Simvola vere,
koji mi pravoslavni hriscani uvek drzimo, verujemo i ispovedamo (citamo), osobito na sv.
Liturgiji.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Jn.10,30; sr. 17,21; 14,9. 11; 8,19; 14,7.

2. Jn.5,18. 19; 10,31. 33. 37. 38; sr. 15,24.

3. Jn.5,20-30; Mt.9,6; Jn.11,43-44; Mk.5,41; Lk.1,14-15.

4. Jn.5,23.

5. Jn.16,15; 17,10.

6. Jn.14,9; sr. 17,10; 14,11.

7. Jn.14,1; sr. 5,23.

8. Mt.28,20.

9. Jn.14,12.

10. Jn.1,49; Mt.16,16; Jn.1,1; 1,18. 14; Jn.1,1-2.

11. Kol.2,9.

12. Jn.5,23; 1.Jn.2,23; Jn.14,1. 6. 40; Jn.3,23; 1.Tm.1,1; 1.Jn.3,3; D.Ap.28,20; Rim.5,2; 1.Kor.16,22; Jn.14,23;
Jn.14,13-14; 15,16; 16,23; Rim.10,13; D. Ap.2,21; Jev.1,6; Flb.2,10-11; Otk.5,11-14; 7,11; 1.Jn.4,15; Mt.10,32;
Lk.12,8; 1.Jn.2,23; 4,2; 2.Jn.7.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
2. ISUS HRISTOS - ISTINITI COVEK
 
Da je Isus Hristos bio samo istiniti Bog a ne i istiniti covek, On ne bi mogao na onako
realan nacin uci u istoriju covecanstva niti znaciti za coveka ono sto sada znaci. Da nije bio
pravi covek, covek sa razumnom dusom i telom, Gospod Isus bi ostao izvan okvira
ljudskog zivota i istorije i s pravom bi sva povest o Njemu bila oglasena za mit a On
uvrscen u mitska bica. Jedino telesnom, opipljivom, covecanskom realnoscu svoje licnosti
Gospod Isus je mogao stvoriti Novi Zavet, javiti se kao stvarni odgovor na sva pitanja ljudskog
duha, i ostati za ljude nezamenljiva vrednost i jedina uteha. Da Gospod Hristos nije bio
covek ne bi bilo evandjelske istorije. Samo iz fizicke, covecanske stvarnosti Hristove
licnosti potekla je, i neprestano istice, istorijska stvarnost Hriscanstva kao jedine blage vesti
("evancelja") u ovom svetu. Isus Hristos - istiniti covek, izvor je te stvarnosti; ukloni li se taj
izvor, presahnuce reka hriscanske vere.
Da nije bio istiniti covek Isus Hristos ne bi mogao osnovati Hriscanstvo kao istorijsku
stvarnost i silu, jer se na bajci, na prividjenju, na mitu ne bi mogla sazidati ogromna
zgrada istorijskog Hriscanstva. Zar bi prosti, neknjizevni, siromasni ribari galilejski posli za
Gospodom Isusom, da On nije bio stvaran covek, covecanski stvaran u svima svojim delima,
A1islima, recima i celokupnom zivotu? I zar bi oni u ime prividjenja i pomocu prividjenja mogli
zapaliti svet novom verom? Evandjelja su isuvise prosta, isuvise neposredna u svojoj
istorijskoj stvarnosti i realizmu. Ona ne dokazuje covecanstvo Isusovo vec ga pokazuju,
konstatuju, opisuju kao najobicniju stvarnost. Niko u evandjeljima nije posumnjao da je
Isus istiniti covek. To je cinjenica van spora. Da nije bio pravi covek, zar bi Isus mogao
biti onako privlacna licnost za neizbrojne mase prostordacnog naroda, i onako mrsko bice za
fariseje i knjizevnike? Nisu li se ovi dan i noc lomili i trudili kako da okrive, uhvate i ubiju,
sigurno ne Isusa - prividjenje i utvaru, vec Isusa - coveka stvarnog, ociglednog, cudotvornog,
zemaljskog?
Njemu su savremeni neprijatelji osporavali Bozanstvo, ali Mu niko nije
osporavao covecanstvo. Ono je toliko van spora, da su njegovi neprijatelji samo na jednom
radili: da Ga ubiju, i na taj nacin oslobode sebe strasne stvarnosti i prisutnosti njegovog tela. U
kolikoj je meri Gospod Hristos istiniti covek da se lako uociti ako se, makar u glavnim
potezima, pregledaju cinjenice Novog Zaveta, cinjenice, izrazene u dogadjajima, dozivljajima,
delima, recima Gospoda Isusa i njegovih svetih ucenika.
Sva propoved Apostola nije drugo do neprekidno svedocenje ocevidaca o
istorijskoj stvarnosti i istinitosti Isusa Hrista kao pravoga Boga i pravog coveka. U njih
je sva vera u Gospoda Hrista i sve ucenje o Njemu zasnovano na njihovom licnom iskustvu i
licnom osvedocenju. Stoga oni i naglasavaju da je u njih sve zasnovano na istorijskoj
stvarnosti a ne na izmisljotinama i bajkama: "Mi vam ne pokazasmo silu i dolazak Gospoda
naseg Isusa Hrista iduci za bajkama vesto izmisljenim, nego sami besmo ocevici Njegovog
velicanstva.[1] Kao ocevici i pratioci Boga u telu Apostoli samo svedoce ono sto su videli i culi.
[2]
Apostolstvo se sastoji u tom svedocenju. Kada se uznosi na nebo, sam Spasitelj ostavlja
svojim ucenicima kao svoju poslednju zelju: da budu svedoci Njegove licnosti, zivota i rada.[3]
Istorijska stvarnost Boga i coveka Isusa, njegov rad i ucenje jeste ono sto su oni kao Isusovi
pratioci i svedoci "usima svojim culi, ocima svojim videli, rukama svojim razmotrili i opipali".
[4] Stoga oni, kada im protivnici zabranjuju da spominju ime Isusovo, neustrasivo izjavljuju:
"Mi ne mozemo ne govoriti sto videsmo i cusmo".[5]
Sveto Otkrivenje prikazuje i opisuje Gospoda Isusa kao istinitog, potpunog i savrsenog
coveka, ali coveka koji se od svih ostalih ljudi odlikuje: 1) time sto je na natprirodan
nacin rodjen od Svete Djeve i Svetog Duha, i 2) sto je bezgresan.
1. U pogledu natprirodnog rodjenja Njegovog od Presvete Djeve Bogorodice,
nama se u Otkrivenju daje cinjenica, ali se ne objasnjava na koji je nacin obavljeno
to sveto rodjenje (v. Lk.1,26-55; 2,4-16; Mt.1,18-25). Zbog ovog bogocovecanskog rodjenja
Hristovog Sveta Djeva se slavi kao istinska Bogorodica.
2. Druga odlika Gospoda Isusa kao coveka jeste savrsena bezgresnost, odnosno
savrsena svetost. Sva istorija Isusovog zemaljskog zivota svedoci o tome. Sve sto je ljudsko,
sve - osim greha, naslo je u Isusu svoj savrseni zivot i svoj savrseni izraz. Iako pravi covek,
Isus je bio slobodan od praroditeljske grehovnosti, jer je rodjen na natprirodan nacin. Njegov
zivot na zemlji bio je zivot apsolutne svetosti i bezgresnosti. Cak i najljuci neprijatelji njegovi,
fariseji, nisu ga mogli okriviti za greh ni onda kada ih je On otvoreno i javno pitao: Koji me od
vas kori za greh".[6] Ocevici i svedoci Isusovog zemaljskog zivota i rada, sveti apostoli, tvrde:
Greha u njemu nema,[7] On ne znadjase greha,[8] On greha ne ucini, niti se prevara nadje u
ustima njegovim.[9]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. 2.Pet.1,16.

2. D.Ap.1,21-22.

3. Lk.24,48; D.Ap.1,8.

4. 1.Jn.1,1.

5. D.Ap.4,20; sr. 1.Jn.1,3.

6. Jn.8,46.

7. 1.Jn.3,5.

8. 2.Kor.5,21.

9. 1.Pet.2,22; sr. Is.53,9.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
3. ISUS HRISTOS - ISTINITI BOGOCOVEK
 
Istine da je Isus Hristos istiniti Bog i istiniti covek slivaju se opet u jednu istinu: Isus
Hristos je istiniti Bogocovek. Ali, iako istiniti Bog i istiniti covek, Isus Hristos je ipak
jedno lice, jedna Licnost, ne dva lica niti dve licnosti. Iako su u Njemu dve prirode:
bozanska i covecanska, On ni u kom smislu ne predstavlja sobom dva posebna lica vec
jedno jedino, i to - Bozansko lice, Lice (ili Ipostas) Boga Logosa, koji je u svoju Bozansku
licnost primio covecansku prirodu. Po sustini bozanska i covecanska priroda razlikuje se
beskrajno i neizmerno. Ali se bogocovecansko cudo Hristove Licnosti bas u tome i sastoji sto
su ove dve beskonacno razlicite prirode sjedinjene licnoscu Logosa u nedeljivo jedinstvo.
Novozavetno otkrivenje recito pokazuje da Bogocovek uvek oseca i saznaje
sebe kao jedno lice. U svima dogadjajima Bogocovekovog zivota, iza svih cudesa njegovih
stoji, kao tvorac i izvrsitelj njihov, jedna i ista licnost ovaplocenog Boga Logosa. Isto tako iz
svake Bogocovekove misli, osecanja, reci, zraci jedna i ista licnost. Ali ovo jedinstvo
Bogocovekove Licnosti ni u kom slucaju ne unistava razliku koja uvek postoji izmedju
Bozanske i covecanske prirode u Njemu.
Apostoli jednodusno osecaju, saznaju i ispovedaju da je Bogocovek jedna
jedina licnost, nedeljiva i neizmenljiva. Nikada, nigde, ni u cemu oni ne dele Bogocoveka u
dva bica, ili u dve licnosti, ili u Isusa coveka i u Isusa Boga. Jedan je Isus i postradao i
vaskrsao; nije jedan Isus umro a drugi vaskrsao. Celokupno svedocanstvo svetih apostola se
svodi na tvrdjenje, da je to jedna ista i istovetna licnost.[1] U Isusu Hristu "obitava sva punoca
Bozanstva telesno".[2] To najociglednije pokazuje da je On savrseni Bog i savrseni covek, tj.
Bogocovek. Celokupna tajna hriscanske vere izrazena je recima: Bog se javi u telu,[3]
tj. Bog se javi kao Bogocovek. O tome jedinstvu Licnosti Bogocoveka Hrista govore sest
clanova Simvola vere, od drugog do sedmog.
Kao Bogocovek Isus Hristos je otkrio i tajnu Boga i tajnu coveka i potpuno i
savrseno resio i problem Boga i problem coveka. Zato je Bogocovestvo Hristovo - temelj
Hriscanstva. Preporod, osvecenje i spasenje coveka i sveta nalazi se u Bogocoveku.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. D.Ap.2,32; sr. 2,22-24; 3,13-16; 5,30-32; Jn.1,14; sr. Mt.16,16; Flb.2,6-8; Jn.1,14.

2. Kol.2,9.

3. 1.Tim,3,16.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
SPASITELjSKI RAD I DELO GOSPODA HRISTA
 
Celokupni rad Bogocoveka Hrista odredjen je Njegovom Licnoscu. Samo Bogocovekovo
ime: Isus, znaci Spasitelj. Ovo ime odredjuje, karakterise, kazuje sadrzinu i obim
Bogocovekovog rada. To je - spasenje. Isus-Spasitelj spasava, izvrsava i obavlja spasenje.
To je smisao i cilj Njegovog boravka u covecanskom svetu. Zato se celokupno delo
Hristovo naziva spasenje.
Kao sto je Licnost Bogocoveka jedna i nedeljiva, tako i njegov celokupni zivot i rad na
zemlji sacinjava jednu nedeljivu, organsku celinu. Nema nicega ni u licnosti, ni u zivotu,
ni u radu Gospoda Isusa sto bi se moglo odbaciti kao suvisno ili nepotrebno. U Bogocoveku i
njegovom zivotu, radu i ucenju, sve je bozanski vazno i bozanski neophodno. Stoga je Gospod
svojim svetim uceni-cima ostavio kao lozinku spasenja zapovest o drzanju svega sto je On
zapovedio: "Idite i naucite sve narode krsteci ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, uceci ih da
sve drze sto sam vas zapovedio".[1]
Vrlo je znacajno da Bog nije nazvao Gospoda Hrista ni uciteljem, ni pastirom, ni carem,
ni prvosvestenikom, ni prorokom, nego Spasiteljem, jer je to ime sire od svih ostalih imena i
sve ih sadrzi u sebi. Osim toga, u mnogoljudnoj istoriji roda ljudskog Bog nikoga nije nazvao
Spasiteljem, jer su svi ljudi bez izuzetka pod grehom i smrcu. Samo je bezgresni Gospod
Hristos udostojen toga imena, jer je On u istoriji sveta jedina licnost u kojoj se nije
nasla ni trunka greha. Otkrivenje svedoci: spasenje ljudi je samo u Hristu. Jer "nema drugog
imena pod nebom danoga ljudima kojima bi se mi mogli spasti".[2] Otuda delo iskupljenja i
spasenja coveka i sveta Hristos nije izvrsno samo kao Prorok, Prvosvestenik i Car,
vec kao jedna nedeljiva Bogocovecanska Licnost, kao Bogocovek.
Iako u svom celokupnom iskupiteljskom i spasiteljskom radu Hristos prisustvuje sav,
svom punocom svoje Bogocovecanske Licnosti, ipak se njegova spasiteljska sila n delatnost
jace projavljuje u nekim njegovim delima, kao sto su ovaplocenje, krstenje i preobrazenje, a
dostizu svoj vrhunac u krsnoj smrti, vaskrsenju, vaznesenju i silasku Svetoga Duha. Ali sve su
to sastavni delovi Njegovog bogocovecanskog zivota i podviga kao jedne nedeljive organske
celine. Krst je vrh na piramidi spasenja.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Mt.28,19-20.

2. D.Ap.4,11-12.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
1. TAJNA BOGOVAPLOCENjA I TAJNA SPASENjA
 
Pri stvaranju coveka Bog je svoj lik kroz dusu uneo u telo coveka i dobilo se bogoliko
bice: covek, a pri ovlapocenju sam Bog postaje covek, i dobio se: Bogocovek. Onamo je
ukazan cilj covekovog postojanja, a ovde - ostvaren potpuno. Kroz ovaplocenje Boga covek je
usavrsen i dovrsen Bogocovekom. Zato je rodjenje Boga u telu najznacajniji prevrat n
najsudbonosnija prekretnica u istoriji nase planete i najveci dogadjaj posle stvaranja sveta i
coveka.
Bog u telu, to je punoca Bozanskog zivota,[1] istine, dobra, i ljubavi u telu, uopste
punoca svih Bozanskih savrsenstava u telu. Ovaplocenjem Boga sva su Bozanska
savrsenstva postala svojinom coveka. Tek u Bogocoveku covecanska priroda je nasla svoju
apsolutnu svetost, dobrotu, istinu, savrsenstvo. Jedino u Njemu ona je potpuno nasla sebe,
svoj vecni smisao i svoj vecni zivot. Jer samo sjedinjenje sa Bogom, koji je vecna Istina i vecni
Zivot, moglo je dati, i dalo je ljudskoj prirodi spasenje od greha, smrti i djavola.
Sva velicina tajne spasenja sastoji se u istorijskoj cinjenici: "Bog se javi u telu".[2] A sa
Bogom - i sve sto je Bozje. U ovaplocenom Bogu Logosu ljudima su date sve bozanske
sile koje su im potrebne za spasenje i zivot vecni; usvajajuci ih i pretvarajuci ih u
svoju svojinu putem vere i ostalih evandjelskih vrlina, ljudi se spasavaju od greha,
smrti i djavola, i postizu bozansko sovrsenstvo.[3] Proces spasenja ustvari je proces
obozenja ljudske prirode pomocu bozanske blagodati, proces prisajedinjenja coveka
Bogocoveku Hristu.[4] Zato Pravoslavna Crkva i uci da se spasenje ljudi sastoji u njihovom
duhovnom i blagodatnom sjedinjenju sa ovaplocenim Bogom Logosom. Otuda Bozic, dan u koji
Bog Logos postaje covek, ona najsvecanije proslavlja i najradosnije velica, i naziva ga "majka
svih praznika".
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Sr. Kol.2,9; Ef.1,23.

2. 1.Tim.3,16.

3. 2.Pet.1,3-9.

4. Sr. Ef.3,6; 4,11-16.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
2. TAJNA SPASITELjEVOG KRSTENjA I TAJNA SPASENjA
 
Krstenje Gospoda Hrista na Jordanu ima svecovecanski znacaj. Kao bezgresan, Gospod
Hristos nije imao potrebe da ss krsti Jovanovim krstenjem pokajanja. Ali kao novi rodonacelnik
covecanstva, koji je uzeo na sebe sve grehe sveta,[1] On se krstava radi spasenja ljudi. Jer,
kao sto je radi ljudi postao covek, tako se radi ljudi i krstava da bi u vodi sahranio
prljavstinu onih koji su se imali preporoditi verom i Duhom.[2]
U krstenju Gospoda Hrista krstava se sva ljudska priroda na tajanstven nacin,
jer sve sto je Bogocovekovo prenosi se na rod Ljudski silom njegove Bozanske Licnosti. Po
ucenju sv. Otaca silazak Duha Svetoga na Bogocoveka pri krstenju na Jordanu bio je silazak na
nas, jer On nosi nase telo.[3]
Bogojavljenje je dan naseg spasenja,[4] jer Hristovo krstenje na Jordanu ima
opstecovecanski i kosmicki znacaj. Krstenjem se Hristovim osvecuje voda i sa njom sva
tvar; osvecuje se covek i sa njim sav rod ljudski.[5]
Crkva naziva Bogojavljenje praznikom Prosvescenija, tj. praznikom prosvetljenja,
prosvecenja, ozarenja. Jer se u Hristovom krstenju prosvetljuje ljudska priroda, izbavlja ss od
tame greha i oblaci u bozansku odecu neprolaznosti.[6] Krsteci se od Jovana, Hristos je sav
svet, i spolja i iznutra, obasjao bozanskom svetloscu.[7]
Greh je na sve ljude navukao smrt; bozanskim krstenjem svojim Gospod Isus daje svima
besmrtnost.[8] Krstivsi se, On je nasim dusama podario besmrtnost,[9] i obukao ljudsku
prirodu u odecu besmrtnosti.[10]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Jn.1,29.

2. Jevtimije Zigaben, Comment, in Matth., cap. 3, vers. 15; P. gr. t. 129, col. 169 C.

3. Cp. sv. Atanasije Veliki, Contra arian., Oral. I, 47; P. gr. t. 26, col. 108 C, 109 C; ib. 48, col. 112 C-113 A.

4. Sv. Grigorije Bogoslov, Orat. 40, 1; P. gr. t. 36, col. 360 A.

5. Sv. Grigorije Niski, In baptismum Christi; P. gr. t. 46, col. 580 B. "Zasto se, pita sv. Zlatoust u svojoj besedi na
Bogojavljenje, Bogojavljenjem se ne naziva dan u koji se Gospod Hristos rodio Hego dan v koji se krstio? Danasnji
dan jeste dan u koji se On krstio i osvetio prirodu voda. Stoga na danasnji praznik svi zahvataju vodu (sv. vodicu).
odnose je u domove n cuvaju u toku cele godine, posto su danas osvecene vode, i desava se ocigledno cudo: ova se
voda ne kvari od dugog stajanja, nego, zahvacena danas, ona celu godinu, a cesto i dve i tri godine ostaje citava i
sveza, i posle tolikog vremena ne ustupa vodi koja je tek zahvacena sa izvora. Zasto se, dakle, ovaj dan naziva
Bogojavljenjem? Zato sto je Gospod Hristos postao poznat svima ne kada se radio nego kad se krstio. Do ovoga
dana On nije bio poznat mnogima". (De baptismo Christi; P. gi. t. 49, col. 365, 366).

6. Bogojavljenska pesma 2 januara na jutrenju.

7. Bogojavljenska pesma 8 jan. na jutrenju.

8. Tamo.

9. Bogojavljenska pesma 9 jan. na vecernju.

10. Bogojavljenska pesma 5 jan. na vecernju.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
3. TAJNA SPASITELjEVOG PREOBRAZENjA I TAJNA SPASENjA
 
Preobrazivsi se na Tavoru Gospod je pokazao da je preobrazenje ljudske prirode
neophodna potreba u bogocovecanskom podvigu spasenja sveta od greha, zla i smrti. Jer je
spasenje nemogucno bez preobrazenja ljudske prirode Bogom iz gresne u svetu, iz
rdjave u dobru, iz tamne u svetlosnu, iz smrtne u besmrtnu. U samoj stvari spasenje se
sastoji u svestranom preobrazenju ljudske prirode Bogom.
Spasiteljevo preobrazenje ima opstecovecanski znacaj, jer se On, po recima
svetog Prokla, sam preobrazio da bi nam pokazao buduce preobrazenje prirode.[1] Kao novi
rodonacelnik Spasitelj na Tavoru pokazuje kroz kakvo preobrazenje ima da prodje ljudska
priroda na svome putu osvecenja, obozenja, spasenja. Kao novi Adam Bogocovek svojim
preobrazenjem obuhvata na tajanstveni nacin sav rod ljudski, i u svojoj covecanskoj prirodi
izvrsuje, u nacelu, preobrazenje celokupne ljudske prirode.
Svojim preobrazenjem Bogocovek je preobrazio obraz Bozji u coveku, te je zablistao u
svome prvobitnom bozanskom sjaju i lepoti. Jer je smisao i cilj Bogocovekovog preobrazenja:
vratiti coveka na obraz Bozji kao na sustinu covekova bica; skinuti talog greha sa obraza, sa
lika Bozjeg u dusi covekovoj; uspostaviti bogolikost duse covekove u njenoj bezgresnoj lepoti;
potciniti sav zivot covekov bogolikoj sustini i sili duse i tako osigurati coveku vecni zivot.[2]
Svetli dan Hristovog Preobrazenja jeste dan prosvecenja i obozenja ljudske prirode.
Spasiteljevo Preobrazenje je izvor nepresusne preobrazajne sile koja preobrazava svu tvar i
sva bica, zbog cega i klicemo na taj praznik cudesnom Spasitelju: Ocigledno se preobrazava
tvar tvojim preobrazenjem, Hriste.[3]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Oratio in Transfigur. Domini; P. gr. t. 65, col. 768 B.

2. Preobrazenska pesma 9 avgusta, na vecernju.

3. Preobrazenska pesma 9 avgusta, na vecernju.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
4. TAJNA SPASITELjEVOG STRADANjA, KRSNE SMRTI I TAJNA SPASENjA
 
Sve sto pripada Spasitelju i dolazi od Spasitelja spasonosno je. To narocito vazi za
njegovo stradanje Jer da Spasitelj nije stradao i da nije umro, najmucniji problem
ljudskog zivota: stradanje i smrt ostao bi neresen, a time najveca muka neolaksana i
najvece zlo neunisteno. Stradanje i smrt predstavljaju strasnu stvarnost kojoj ljudska misao ne
moze pronaci smisao. Smisao stradanja i smrti moze se pronaci tek kada Bogocovek prodje
kroz njih, kada postanu Bozji.
Stari Zavet prorokuje, a Novi Zavet pokazuje: da je smrt Mesije Spasitelja
neophodna u delu spasenja roda ljudskog. Toliko neophodna, da Spasitelj naziva
bezumnima svoje ucenike koji to ce veruju i ne shvataju.[1] Iz Evandjelja je ocigledno da je
stradanje Bogocovekovo neophodno za spasenje roda ljudskog. Jer Bogocovek izjavljuje da je
cilj njegovog stradanja spasenje sveta: "Za to dodjoh na cas ovaj".[2]
Sav Spasiteljev zivot na zemlji predstavlja jedan neprekidni podvig stradanja za
spasenje sveta. Nije mogao is stradati i ne patiti neprekidno Bogocovek koji je svakoga
trenutka imao pred svojim svevidecim ocima sve grehe, poroke i zlocine svih svojih
savremenika, kao i svih ljudi svih vremena. Nema sumnje, istinito je predanje da se Gospod
Hristos nikada nije smejao, a cesto su Ga vidjali gde place, Cesto se desavalo, veli sv. Zlatoust
za Spasitelja, da su Ga vidjali gde place, ali niko nikada nije ga video da se smeje ili bar
osmehuje. Stoga nijedan od evandjelista to i ne pominje.[3]
Sva stradanja Gospoda Isusa dostizu svoj strasni ali i spasonosni vrhunac u
njegovoj krsnoj smrti. To je razlog sto On hita toj smrti kao izvrsenju spasenja sveta
govoreci: "Za to dodjoh na cas ovaj", - dodjoh na stradanje u ovaj svet radi spasenja sveta:
"ja dodjoh na cas ovaj, da bih primio smrt za sve".[4]
U krsnoj smrti Spasiteljevoj dolazi do svoga vrhunca njegova neizmerna ljubav prema
coveku. Stoga se krst i izdvaja kao vrhunac Bogocovekovog spasenja sveta. Krst je sinteza
svega toga.
Kroz sva svoja stradanja Gospod Hristos vodi ljudsku prirodu spasenju. Kao predstavnik
celoga covecanstva, jer je bio istiniti Bog i istiniti covek, On se u svima svojim borbama i
mukama borio i mucio za spasenje celog roda ljudskog. Ustvari, On je u sustini
odstradao sva stradanja ljudska i prepatio sve muke ljudske. Zato je vapijao i tugovao:
"Zalosna je dusa moja do smrti".[5]
Prezivljavajuci to za sve ljude i umesto svih ljudi, On je plakao i tugovao nad gresima
celoga sveta i molio se do krvavog znoja.[6] Sve to On nije cinio radi sebe[7] vec radi ljudskog
roda, cije je grehe, stradanja i smrt uzeo na sebe.
Svojim bogocovecanskim stradanjem Gospod je osvetio, osmislio i zasladio ljudska
stradanja, te su ona postala radost za njegove sledbenike.[8] Njegovo stradanje ima
spasonosnu i zivotvornu silu i znacaj po celo covecanstvo, zato sto je bogocovecansko, i On
kroza nj prevodi ljudsku prirodu iz ropstva u slobodu, iz smrti u zivot.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Lk.24,25-26; sr. 22,37; D.Ap.17,3; 26,23; Mt.16,21-23.

2. Jn.12,27.

3. In Matth. hom. 6,6; P. gr. t. 57, col. 69.

4. Blaz. Teofilakt, Enarrat. in evangel. Joan., cap. 12, vers. 27; P. gr. t. 57, col. 69.

5. Mt.26,38.

6. Lk.22,44.

7. Lk.23,27-38.

8. Cp. D.Ap.5,40-41; 1.Kop.4,12; Jev.12,5-13.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
a) ISKUPLjENjE BOGOCOVEKOM
 
Jedno je ocigledno: svespasonosna sila krsta Hristovog obuhvata celog coveka, spasava
ga, iskupljuje, ociscuje i osvecuje.
U svemu i po svemu bezgresan, Gospod Hristos nije mogao umreti, jer je smrt posledica
greha, plata za greh.[1] Ali iako zbog svoje bozanske bezgresnosti besmrtan, Gospod je
dobrovoljno primio smrt za ljude koje je ona zbog njihovog greha pustosila, i svojom
iskupiteljskom zrtvom postao Iskupitelj i Spasitelj roda ljudskog od greha i smrti.[2]
Dobrovoljno prolivena za ljude krv Hristova ima beskrajnu vrednost pred Bogom, zato
sto je to krv Bogocoveka. I samo kao takva ona iskupljuje rod ljudski od greha i smrti i prevodi
ga u besmrtnost i zivot vecni.
Kroz grehe covek je mnogo naudio svojoj bogolikoj dusi, iskvario je, pomracio i
delimicno je izgubio. Nijedno od stvorenih bica nije moglo da je otkupi i spase. Jedina sila, a
time i jedina vrednost, kojom se moze otkupiti ogrehovljena, izgubljena dusa ljudska jeste -
bezgresna dusa Bogocoveka Hrista. Ona beskrajno vise vredi nego sva sazdana bica skupa.
Njena svemocna iskupiteljska i spasiteljska sila lezi u njenoj bezgresnoj svecistoti i bozanskoj
svevrednosti s jedne strane, i u njenom prirodnom srodstvu sa dusom ljudskom s druge
strane. Zato je Spasitelj i objavio da je dosao: da dusu svoju da u otkup za mnoge.[3]
Spasitelj je to ucinio svojim zivotom, a narocito svojom krsnom smrcu i vaskrsenjem.
Dajuci dobrovoljno svoju dusu za spasenje ljudi, Spasitelj je svepobednom silom njene
bezgresnosti i svevrednosti otkupio dusu ljudsku, prodanu grehu i smrti.[4]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Rim.6,23.

2. "Adam je zgresio i - umro, veli sv. Zlatoust, Hristos nije zgresio i - takodje je umro. Ovo je (neobicno i cudno: Adam
je zgresio i - umro, a Hristos nije zgresio i - takodje je umro. Otkuda to i zasto? Zato, da bi se onaj sto je zgresio i
umro mogao pomocu onoga sto nije zgresio i umro osloboditi od okova smrti. Tako cesto biva i sa novcanim
duznicima: ako je neko duzan nekome novcano i ne moze da vrati, ostaje zbog toga u rukama poverioca; a neko
drugi, iako nije duznik, ali imajuci mogucnosti da plati, placa i oslobadja duznika. Tako se desilo i sa Adamom i
Hristom. Adam je postao duznik, podlozan smrti, i bio je u rukama djavola; Hristos nije bio duznik n nije bio u
rukama djavola, ali je dosao i platio smrcu za onoga sto je bio u djavolovim rukama, da bi coveka oslobodio od
okova smrti" (Nomil. in Pasha, 4; P. gr. t. 52, ool. 770).

3. Mk.10,45.

4. Pim.7,14; 6,17. 20; 5,12.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
b) BOGOCOVEKOVA POBEDA NAD GREHOM, CMPTI I DjAVOLOM
 
Gresi su proizvod djavola. Bezgresni Bogocovek je pobedio ne samo grehe nego i
samoga tvorca grehova - djavola. Da to nije ucinio, njegova pobeda nad grehom ne bi bila ni
potpuna ni stvarna, jer bi bio kao onaj koji reku presusuje na sredini toka ili na uvoru a ne na
samom izvoru. Sav bogocovecanski domostroj spasenja ima za cilj: pobedu nad
djavolom kao nad vrhovnim tvorcem i samobitnim ocem greha i zla. Stoga apostol
Pavle veli: "Posto ljudi imaju telo i krv, tako i Bog Logos uze udela u tome da smrcu satre
onoga koji ima drzavu smrti, to jest djavola".[1]
Kavo je silan i strasan time sto ima silu smrti, sto gospodari i raspolaze smrcu. A sila
smrti jesu gresi. Svaki je greh jedna mala smrt; a svi gresi skupa sacinjavaju smrt
beskrajnu i vecnu. U klici svojoj svaki je greh od djavola. Bog Logos se i javio u ovom svetu
kao covek da satre djavole, njegovu silu - grehe, a kroz njih i samu smrt (Jev.2,14-15).
Da je smrt unistena, veli sv. Atanasije Veliki, i da je krst postao pobeda nad njom, i da
opa nema vise sile, nego da je stvorio mrtva, znak i dokaz toga je to sto je svi ucenici Hristovi
nipodastavaju, svi udaraju na nju i ne plase je se, vec je krsnim znakom i verom u Hrista gaze
kao mrtvu. U staro vreme, pre bozanskog dolaska Spasiteljevog, smrt je bila strasna i samim
svetiteljima, i svi su oplakivali mrtve kao propale. A sada, posto je Spasitelj vaskrsao telo,
smrt vise nije strasna, nego je svi koji veruju u Hrista potiru kao nista, i vise vole da umru
nego da se odreknu vere u Hrista. Jer oni sigurno znaju da oni koji umiru ne propadaju vec
zive, i kroz vaskrsenje ce postati netrulezni. Jedino je lukavi djavo, koji nam se u staro doba
gorko narugao smrcu, ostao istinski mrtav, posto su unistene smrtne muke. I evo dokaza za
to: pre no sto poveruju u Hrista, ljudi smatraju smrt strasnom i plase je se; a cim
pristupe Hristovoj veri i Hristovom ucenju, oni toliko preziru smrt da s radoscu
nasrcu na nju i postaju svedoci vaskrsenja koje je Spasitelj izvrsio radi unistenja smrti.
Cak i decica hitaju da umru. I ne samo ljudi, nego i zene se uce kako da se bore sa smrcu.
Ona je tako nemocna postala da je i zene, koje je ona ranije drzala u obmani, ismevaju kao
mrtvu i unistenu. Posto je Spasiteljem na krstu smrt pobedjena i osramocena, i posto su joj
svezane i ruke i noge, to svi koji hode u Hristu - satiru smrt, i postajuci mucenici za Hrista oni
joj se rugaju i sa podsmehom joj govore: smrti, gde ti je pobeda? pakle, gde ti je zalac?[2]
Krst Hristov je spasao vaseljenu, prognao zabludu, povratio istinu, nacinio zemlju
nebom, napravio ljude andjelima. Zahvaljujuci njemu, demoni nisu vise strasni vec prezreni, i
smrt nije smrt vec san i bdenje.[3]
Krst je postao simvol jedine istinske pobede i zauvek ostao sredstvo koje
savladjuje i pobedjuje sve grehe, sve smrti, sve djavole. Zato svi istinski hriscani toliko
postuju casni krst, poklanjaju mu se i celivaju ga. Svojom krsnom zrtvom Gospod je dao
prirodi ljudskoj bogocovecansku silu, kojom se ljudi izbavljaju od svakog zla i bezakonja,[4]
Zato sto je Spasitelj svu svoju spasonosnu i zivotvornu silu usredsredio u krstu, krst
je postao: znak Njegov i na zemlji i na nebu, znak po kome Ga poznaju i raspoznaju
sva zemaljska i nebeska bica.[5]
 
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Jev.2,14; 1.Jn.3,8; sr. Otk.6,8; Jak.1,15.

2. De incarnat. Verbi, 27; P. gr. t. 25, col. 141 C, 144 AB.

3. Sv. Zlatoust, De aidorat. praetiosae crucis, 3; P. gr. t. 52, col. 838.

4. Tit 2,13. 14.

5. Cp. Mt.24,30.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
5. TAJNA SPASITELjEVOG SILASKA U AD I TAJNA SPASENjA
 
Gospod Hristos svojim bogocovecanskim domostrojem spasenja obuhvatio je sva ljudska
bica ne samo u sadasnjosti, nego i u proslosti i buducnosti. Na taj nacin On je postao Spasitelj
celokupnog ljudskog roda, i stekao pravo da se tako nazove. Istinita je rec sv. Irineja: Hristos
je dosao ne samo radi onih koji su u vreme cesara Tiberija poverovali u Njega, i Otac je
promisljao ne samo radi onih koji sada zive, nego za sve ljude uopste, koji su se od pocetka
bojali Boga i ljubili Ga, i pravedno i pobozno se odnosili prema bliznjima, i zeleli videti Hrista i
slusati glas njegov.[1]
Spasiteljev silazak u ad, mesto u kome su boravile duse svih ljudi koji su ziveli i pomrli
do njegovog dolaska u ovaj svet, bio je prirodan, neophodan i logican. I Spasitelj je sisao u ad
svojom covecanskom dusom, i to sisao dok je telo njegovo lezalo u grobu mrtvo.[2]
Svoj silazak u ad Spasitelj je propratio svojom propovedju onog istog Evandjelja koje je
propovedao na zemlji. Jer isto Evandjelje vazi za sva ljudska bica u obadva sveta: i u ovom
svetu zemaljskog zivota i u svetu smrti - adu. Isto Evandjelje i isto spasenje. Apostol Petar
jasno veli da je Spasitelj propovedao dusama u adu svoje Evandjelje spasenja.[3]
Silazak Bogocoveka Hrista u ad znaci unistenje smrti, pobedu nad adom i djavolom, i
vlast nad njima. To pokazuju reci apostola Jovana, da Gospod Hristos ima kljuceve od ada i
smrti.[4] Ad u koji je Gospod sisao, u kome su boravile i pravedne duse, oznacava carstvo
smrti, ziliste u kome se osecala ona tuga, nemoc, bol i zalost, koji su bili ovladali
ljudskom prirodom zbog greha.
Spasonosna sila Gospoda Hrista prostire se i na sav zagrobni zivot. To svedoci sveta
pesnicka misao Crkve: "Kada Gospod Hristos bi raspet, djavo bi svezan, i smrt bi umrtvljena, a
duse koje su u adu bile drzane, oslobodise se uza".[5] Kao jedini mocan i silan, Hristos opleni
ad, i sve osmrcene podize sa Sobom, unistivsi silom krsta strah od osude[6].
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Contra haeres. IV, 22, 2.
2. 1.Pet.3,18-20.

3. 1.Pet.3,19; 4,6.

4. Otk.1,18; sr. Ef.4,8.

5. Sreda, na jutrenju, sjedalni (Glas 7, Osmoglasnik).

6. Utornik druge sedmice po Uskrsu, na jutrenju, sjedalen (Cvetni triod).

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
6. TAJNA SPASITELjEVOG VASKRSENjA I TAJNA SPASENjA
 
Iako stvarno mrtav SVOJIM telom u grobu, Spasitelj Hristos se pokazao jaci od smrti, jer
je telo Njegovo bilo telo Boga Logosa, te ga smrt nije mogla zadrzati u svome carstvu kao
plen. Bogocovek je vaskrsao, jer smrt nije mogla da Ga drzi u svojoj vlasti[1].
a) Mesto Vaskrsenja Hristovog u Hriscanstvu. Nema dogadjaja, ne samo u
Evandjelju vec i u istoriji roda ljudskog, koji je tako silno, neodoljivo i nepobitno posvedocen
kao vaskrsenje Hristovo. Jer je Hriscanstvo, u svojoj celokupnoj istorijskoj stvarnosti i
moci, zasnovano na faktu Hristovog vaskrsenja. A TO znaci: na vecito zivoj vaskrsloj
Licnosti Bogocoveka Hrista. Sva mnogovekovna istorija Hriscanstva svedoci o tome. Jer ako
ima dogadjaja na koji se mogu svesti svi dogadjaji iz zivota Gospoda Hrista, Apostola, i uopste
svekolikog Hriscanstva, onda je taj dogadjaj - vaskrsenje Hristovo. Isto tako, ako ima istine na
koju se mogu svesti sve istine evandjelske, onda je ta istina - vaskrsenje Hristovo. I jos: ako
ima stvarnosti na koju se mogu svesti sve novozavetne stvarnosti, onda je ta stvarnost -
vaskrsenje Hristovo. I najzad, ako ima evandjelskog cuda na koje se mogu svesti sva
novozavetna cuda, onda je to cudo - vaskrsenje Hristovo. Jer, tek u svetlosti vaskrsenja
Hristovog postaje potpuno jasan lik Hristov, Njegova Licnost i delo Njegovo. Tek u vaskrsenju
Hristovom dobijaju svoje potpuno objasnjenje sva cuda Hristova, sve istine njegove, sve reci
njegove, svi dogadjaji evandjelski. Zato se praznik Hristovog Vaskrsenja - Uskrs, Pasha, tako
svetlo i radosno praznuje u Pravoslavnoj Crkvi. (Uskrs se praznuje 40 dana i opet svake
nedelje tokom cele godine).
Bez vaskrsenja Hristovog - sve je sablast, sve prividjenje: i Hristos, i sva dela
njegova, i celokupno ucenje njegovo. Zato je i sam Spasitelj jos za zivota na zemlji
ukazivao na svoje vaskrsenje kao na dogadjaj koji ce objasniti i njegovu Licnost i njegovo
delo. Tako posle svog Preobrazenja Spasitelj naredjuje svojim ucenicima da nikome ne kazuju
sta su videli dok On ne ustane iz mrtvih[2]. Jer tek u svetlosti Vaskrsenja postaje jasan i
dogadjaj Preobrazenja, i sav zivot Bogocovekov, i svekoliko ucenje njegovo. Zasto? Zato sto je
tek vaskrsenjem svojim iz mrtvih Isus neporecno i sveubedljivo posvedocio da je On zaista
Bog i Sin Bozji.[3] Do vaskrsenja svog Spasitelj je ucio o vecnom zivotu, ali je vaskrsenjem
pokazao da je On zaista zivot vecni. Do vaskrsenja svog On je ucio o vaskrsenju mrtvih, ali je
vaskrsenjem svojim pokazao da je On zaista vaskrsenje mrtvih. Do vaskrsenja svog On je ucio
da vera u Njega prevodi iz smrti u zivot, ali je vaskrsenjem svojim pokazao da je pobedio
smrt, i time osigurao osmrcenim ljudima prelazak iz smrti u besmrtnost. Jednom recju:
celokupno Spasiteljevo ucenje dobija svoju potvrdu i obrazlozenje u njegovom
vaskrsenju.
No bez Bogocovekovog Vaskrsenja ne bi se moglo objasniti ni apostolstvo Apostola, ni
mucenistvo Mucenika, ni ispovednistvo Ispovednika, ni svetiteljstvo Svetitelja, ni podviznistvo
Padviznika, ni cudotvorstvo Cudotvoraca, ni vera verujucih, ni ljubav ljubecih, ni nada
nadajucih se, ni post isposnika, ni molitva molitvenika, ni krotost krotkih, ni milosrdje
milosrdnih, niti ikoji hriscanski podvig uopste. Da Gospod Isus nije vaskrsao i kao takav
ispunio svoje ucenike svezivotnom silom i cudotvornom mudroscu, ko bi njih, plasljivce i
begunce, skupio i dao im smelosti, sile i mudrosti, da onako neustrasivo, silno i mudro
propovedaju i ispovedaju vaskrslog Gospoda, i onako radosno idu u smrt za Njega? A da
vaskrsli Spasitelj nije njih ispunio bozanskom silom i mudroscu, kako bi oni zapalili svet
neugasivim pozarom novozavetne vere, oni - ljudi prosti, neknjizevni, neuki, siromasni?
Da vera hriscanska nije vera Vaskrslog, i istog vecno zivog i zivotvornog Gospoda Hrista,
ko bi Mucenike odusevio za podvig mucenistva, i Ispovednike za podvig ispovednistva, i
Isposnike za podvig isposnistva, i ma kog hriscanina za ma koji evandjelski podvig? Jednom
recju: da nije vaskrsenja Hristovog, hriscanstva ne bi bilo; Hristos bi bio prvi i
poslednji hriscanin, koji je izdahnuo i umro na krstu, a sa Njim - izdahnulo bi i umrlo
i delo njegovo i ucenje njegovo.
b) Istinitost i stvarnost vaskrsenja Hristovog. Istinitost, stvarnost vaskrsenja Hristovog
proverena je najkritickije od strane samih ocevidaca, ucenika Hristovih. Oni nisu olako
poverovali u vaskrsenje Hristovo; naprotiv, proverili su ga nemilosrdnim kriticizmom. Moze se
smelo tvrditi: Apostoli su se nasumnjali u vaskrsenje Hristovo ne samo za sebe, nego i
za sve ljude svih vremena, za svu prirodu ljudsku uopste.
Od same prve vesti o Spasiteljevom vaskrsenju, koju su culi od Marije Magdalene
koja je prva videla vaskrslog Gospoda, Apostoli se odnose sa kritickim neverjem prema
tome. Evandjelist pise: "Cuvsi da je ziv i da ga je ona videla oni ne poverovase".[4] Tome
prvom neverju dodaje se drugo: vaskrsli Gospod javlja se dvojici ucenika na putu za Emaus, i
oni otisavsi javise ucenicima; i ni njima ne verovase[5]. Tada vaskrsli Gospod, da bi svoje
neverne ucenike uverio u svoje vaskrsenje, pruza najopipljiviji, najocigledniji psihofizicki dokaz
o sebi vaskrslom: pokazuje im ruke svoje i noge i jede pred njima. Evandjelist to ovako
opisuje: "Sam Isus stade medju njih i rece im: mir vam! A oni se uplasise i, poplaseni buduci,
misljahu da vide duha. I rece im: sto se plasite? i zasto se javlja sumnja u srcima vasim?
Vidite ruke i noge moje; ja sam glavom. Opipajte me i vidite: duh nema tela i kostiju kao sto
vidite da ja imam. I kad to rece pokaza im ruke i noge. A kako oni jos ne verovahu od radosti i
cudjahu se, rece im: imate li ovde sto za jelo? A oni mu dadose komad pecene ribe i meda u
sacu. I uzevsi pojede pred njima"[6].
Vrhunac apostolskog nemilosrdnog kriticizma u proveravanju stvarnosti i istinitosti
vaskrsenja Hristovog predstavlja slucaj apostola Tome. Kada ostali Apostoli, kojima se
vaskrsli Gospod javio, saopstavaju Tomi: videsmo Gospoda, - on im skepticki odvraca: "dok ne
vidim na rukama njegovim rane od klinaca, i ne metnem prsta svoga u rane od klinaca, i ne
metnem ruke svoje u rebra njegova, necu verovati"[7]. - I zelju ovako upornog neverja
vaskrsli Gospod zadovoljava. Evandjelist prica: "Posle osam dana opet behu ucenici njegovi
unutra i Toma s njima. Dodje Isus kad vrata behu zakljucana, stade na sredu i rece: mir vam!
Zatim rece Tomi: pruzi prst svoj ovamo i vidi ruke moje; i pruzi ruku svoju i metni u rebra
moja, i ne budi neveran nego veran". - Uveren na tako ocigledan i nesumnjiv nacin u stvarnost
vaskrslog Gospoda, Toma sa verom uzvikuje: "Gospod moj i Bog moj!"[8]
v) Vaskrsenje je temelj Hriscanstva. Vaskrsenje Gospoda Hrista je temelj na kome
sveti ucenici njegovi zidaju svu veru i propoved svoju. Sva njegova dela, ustvari, nicu iz
tog jednog Hristovog dela. Jer, po recima sv. Zlatousta, Dela Apostolska sadrze u sebi, upravo,
dokaz o vaskrsenju, posto je onome koji je poverovao u vaskrsenje bilo vec lako primiti i sve
ostalo.[9] Posvedociti i dokazati vaskrsenje Hristovo za Apostole znaci: posvedociti i dokazati
da je Isus Hristos - Bog i Gospod, Iskupitelj i Spasitelj. Recima koje govore i cudesima koja
tvore u ime vaskrslog Isusa oni neprestano tvrde i dokazuju da to kroz njih govori i dela
Vaskrsli Gospod svojom zivotvornom i cudotvornom silom. Sav svoj apostolski poziv oni svode
na svedocanstvo o vaskrsenju Hristovom; biti apostol znaci svedociti vaskrsenje Hristovo.[10]
Bez vere u vaskrsenje Hristovo nemogucna je vera u Hrista kao Spasitelja,[11] Jednom
recju: nemogucno je Hriscanstvo; nemogucno je biti hriscanin. Zato Apostol Pavle odlucno i
jasno izjavljuje: "Ako Hristos ne usta, uzalud je propoved nasa, uzalud i vera vasa".[12] Sve je
izgubljeno, sve je propalo, ako Hristos nije vaskrsao, veli sv. Zlatoust, objasnjavajuci ove
apostolske reci.[13]
g) Neminovnost vaskrsenja svih ljudi kao posledica Vaskrsenja Hristovog. Iako
je licno delo Bogocoveka, vaskrsenje Gospoda Isusa ima svecovecanski i svekosmicki znacaj i
silu, jer je Bogocovek, rodonacelnik novog covecanstva, te sve sto se tice njegove covecanske
prirode istovremeno se tice vascelog roda ljudskog. Bogocovek vaskrsava da bi vaskrsenjem
svoje covecanske prirode proputio put u vaskrsenje celokupnoj prirodi ljudskoj.[14] U
vaskrsenju naseg Spasitelja, veli blazeni Teodorit, mi imamo zalog naseg vaskrsenja. On je
prvi razorio drzavu smrti, a za Njim, kao za pocetkom i prvinom, nesumnjivo ce sledovati i sva
ljudska priroda.[15]
Vaskrsnuvsi iz mrtvih, Gospod Isus je vaskrsenje iz mrtvih ucinio obaveznim za
sve ljude: i dobre i zle. Po svemocnom dejstvu Bogocovekovog vaskrsenja i njegove sile sva
se priroda ljudska nalazi u vlasti te sile kao isceljena od smrtnosti. I svaki covek, posto kao
ljudsko bice ima udela u sveopstoj ljudskoj prirodi, mora vaskrsnuti u poslednji dan.[16]
I posle vaskrsenja Hristovog postoji smrt u ovome svetu. Kako to objasniti? Da,
smrt postoji, ali je blago dacu Bogocovekovog vaskrsenja ona prestala da bude za ljudsku
prirodu prokletstvo, uzas i strah, vec je postala kao privremen i prolazan san.[17] Mi i sada
umiremo, veli sv. Atanasije Veliki, ali ne vise kao osudjeni, nego kao.oni koji imaju ustati
ocekujemo opste vaskrsenje sviju, koje ce u svoje vreme pokazati Bog koji ga je izvrsio i
darovao.[18] Mi i sada umiremo predjasnjom smrcu, izjavljuje sv. Zlatoust, ali ne ostajemo u
njoj. A to ne znaci umreti. Vlast smrti i istinska smrt je kad onaj koji je umro nema vise
mogucnosti da se vrati u zivot; ako ce pak on posle smrti oziveti i pritom ziveti boljim zivotom,
onda to nije smrt vec spasenje.[19]
dj) Vaskrsenje i moralni preporod ljudi. Da je Gospod Isus zaista vaskrsao i da kao
vecito ziv neprestano deluje, sv. Atanasije Veliki dokazuje i njegovim neprekidnim uticajem na
moralni preporod ljudi medju svima narodima. Jer samo ziva licnost a ne mrtvac moze delovati
i imati uticaj na ljude. Posto Spasitelj tako utice na ljude, i svakodnevno svuda nevidljivo
ubedjuje premnoge ljude da pristupaju veri u Njega i da se pokoravaju njegovom ucenju, zar
posle toga moze iko sumnjati da je vaskrsenje Hristovo stvarno bilo, i da je Hristos ziv, ili
bolje, da je On sam Zivog? Zar je svojstveno mrtvacu - duse ljudske privoditi u takvu
tronutost da se oni odricu otackih zakona i klanjaju se Hristovom ucenju? Ili, ako Hristos ne
deluje na ljude, onda na koji nacin On utice da preljubocinac ne cini vise preljube, covekoubica
vise ne ubija, lazljivac vise ne obmanjuje i da bezboznik postaje pobozan?[20]
Zaista, najjaci dokaz Hristovog vaskrsenja Je to sto je umrtvljeni pa vaskrsli Hristos
pokazao posle smrti takvu silu, da je zive ljude ubedjivao da preziru i otadzbinu, i kucu, i
prijatelje, i rodjake, i sami zivot - radi ispovedanja Njega, i da zadovoljstvima ovoga sveta
pretpostave sibanje, opasnosti i smrt. Takva su dela svojstvena ne mrtvacu i ne onome koji je
ostao u grobu, nego vaskrslome i zivome.[21]
e) Vaskrsenje Hristovo i saznanje Crkve. Ako igde, on da nesumnjivo u zivotu Crkve,
osecanje ljudsko neodoljivo oseca i misao ljudska jasno saznaje: da je Bogocovek Hristos
svojim Vaskrsenjem zaista umrtvio greh, pobedio smrt, satro djavola, razorio drzavu smrti,
srusio ad, obnovio, osvetio, prosvetio, obesmrtio ljudsku prirodu, spasao svet, dao zivot vecni
ljudima, darovao nam oprostaj grehova i veliku milost, sav svet ispunio radoscu, i podario rodu
ljudskom sve sto Bog ljubavi i neiskazanog covekoljublja moze podariti.
Zato na Uskrs: mi praznujemo umrtvljenje smrti, razrusenje ada, pocetak vecnoga
zivota.[22] Svojim Vaskrsenjem Hristos Bog nas prevede iz smrti u zivot, i od zemlje na nebo.
[23] Spasitelj nas, vaskrsnuvsi iz groba, vaskrse sa sobom sav rod ljudski.[24] Vaskrsnuvsi
treceg dana iz groba, Gospod je sa sobom vaskrsao i svet.[25] Hristos vaskrse kao sto dolikuje
Bogu, podigavsi sa sobom mrtve kao svemocan,[26] a to znaci: podigavsi sa sobom sav rod
ljudski.[27]
Zbog izuzetnih i nevidjenih bozanskih darova, kojima je prirodu ljudsku obdario kroz
svoje Vaskrsenje Bogocovek Hristos, Uskrs je postao izuzetni dan medju svima danima, i
uskrsnja noc - izuzetna noc medju svima nocima. Uskrs je: dan koji Gospod stvori,
radujmo se i veselimo se zbog njega,[28] Uskrsnja noc je vaistinu svestena, i svepraznicna, i
spasonosna, i svetozarna noc svetlosnoga dana. Uskrs je praznik nad praznicima i slavlje
nad slavljima. Uskrs je zato najveci praznik u Crkvi Pravoslavnoj, a svaka nedelja je mali
ponovljeni Uskrs. Zato mi hriscani praznujemo nedelju kao dan Gospodnji.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. D.Ap.2,24.

2. Mt.17,9; sr. Mk.9,9.

3. Rim.1,4.

4. Mk.16,11.

5. Mk.16,12-13.

6. Lk.24,36-43.

7. Jn.20,25.

8. Jn.20,26-28.

9. In Ata Apost., Homil. 1, 2; P. gr. t. 60, col. 16.

10. D.Ap.1,22; 1,32; 3,15; 4,10. 33; 5,30. 32; 10,39-41; 13,31; 17,3; 25,19; 26,23; 1.Kop.15,15; 2.Tim.2,8.

11. Rim.1,3.

12. 1.Kor.15,14. 17.

13. In 1 ad Carinth., Homil. 29,2; P. gr. t. 61, col. 334.

14. 1.Kor.15,21-22.

15. Interpret. epist. 1 ad Corinth. cap. 15. v. 19. 20; P. gr. t. 82, col. 353 C.

16. Jn.5,28-29.

17. Sr. Jn.11,11; Lk.8,52; Mt.9,24; Mk.5,39.

18. De incarnat. Verbi, 10; P. gr. t. 25, col. 113 C.

19. In Hebr. Homil. 17, 2; P. gr. t. 63, col. 129.

20. De incarnat. Verbi, 30. 21; R. gr. t. 25, col. 148 B. C. D., 149 A. B. C. D.

21. Sv. Zlatoust, In s. Ignatium Martyrem laudatio, 4; P. gr. t. 50, col. 539. - "Kakva je revnost, pita sv. Zlatoust,
pobudjivala apostole da stoje za mrtvaca? Kakvu su nagradu ocekivali? Kakvu pocast? Oni su pobegli i od Njega
zivoga cim je bio uhvacen; a posle smrti zar bi mogli biti onako smeli za Njega da On nije vaskrsao? Kako to shvatiti?
Da oni nisu hteli i nisu mogli izmisliti vaskrsenje koje se nije desilo, vidi se iz sledeceg. Njima je Spasitelj mnogo
puta govorio o vaskrsenju, cak i neprestano ponavljao da ce ustati posle tri dana (Mt.27,63). Stoga, da On nije
vaskrsao, oni bi, kao obmanuti i gonjeni od celog naroda, proterivani iz kuca i gradova, ocigledno morali odustati od
Njega; i oni, kao obmanuti Njime i zbog Njega podvrgnuti strasnim nevoljama, ne bi zazeleli da sire takav glas o
Njemu. A da oni nisu mogli izmisliti vaskrsenje da se ono nije stvarno desilo, o tome ne treba ni govoriti. Ustvari, u
sta su se oni pri tome mogli uzdati? Da li u silu svoje reci? Ali, oni su bili vrlo neuki ljudi. Da li u bogatstvo? Ali, oni
nisu imali cak ni stapa, ni obuce. Da li u znatnost porekla? Ali, oni su bili siromasni, i rodjeni od siromasnih. Da li u
znamenitost zavicaja? Ali, oni su dolazili iz neznatnih sela. Da li u svoju mnogobrojnost? Ali, njih nije bilo vise od
jedanaest, i to rasejanih. Da li u Uciteljeva obecanja? Ali u kakva? Da On nije vaskrsao, onda i ostala njegova
obecanja ne bi bila verodostojna. I kako bi oni mogli ukrotiti narodni bes? Kada vrhovni od njih nije podneo reci zene
sluzavke, a svi se ostali, videci ga vezana, razbegli, kako bi onda oni pomislili da idu u sve krajeve zemlje, i da tamo
usadjuju izmisljenu propoved o vaskrsenju? Kada se jedan od njih nije odrzao od pretnje zene, a drugi od samog
pogleda na uze, kako su se onda mogli odrzati pred carevima, vladarima i narodima, gde su macevi, uzareni kazani,
peci, bezbrojne vrste svakodnevne smrti, da nisu bili okrepljeni silom i pomoci Vaskrsloga? Ucinjena su bila
mnogobrojna velika cudesa, i Judejci se nisu postideli ni jednoga od njih, vec su raspeli Onoga koji ih je ucinio; a
prostim recima ucenika zar bi mogli poverovati? Ne, ne! Sve je to ucinila sila Vaskrsloga". (In Math. Homil. 89, 1; R.
gr. t. 58, col. 782-783).

22. Uskrs, na jutrenju, Kanon, pesma 7.

23. Tamo, pesma 1.

24. Tamo, pesma 6.

25. Nedelja Antipashe, u subotu na malom vecernju.

26. Treca nedelja po Uskrsu, na jutrenju, Kanon, pesma 7.

27. Tamo, pesma 6.

28. Uskrs, na jutrenju.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
7. TAJNA SPASITELjEVOG VAZNESENjA I TAJNA SPASENjA
 
Svoj zemaljski zivot Spasitelj je zavrsio vaznesenjem na nebo. Sva delatnost
ovlapocenog Boga vodila je tome. Prirodno je sto se Spasiteljev podvig spasenja roda ljudskog
zavrsio vaznesenjem prirode ljudske na nebo koju je Gospod svojim ovaplocenjem zauvek
ucinio sastavnim delom svoje Bogocovecanske Licnosti. "Niko se ne pope na nebo, veli
evandjelist Jovan, osim onoga koji sidje s neba, Sin covecji koji je na nebu".[1]
U Spasiteljevom vaznesenju otkrila se potpuna misao Bozja i naznacenje o prirodi
ljudskoj. A ta je misao u ovome: priroda ljudska je sazdana sa ciljem da vecno zivi u
licnom jedinstvu sa vecnim Sinom Bozjim.[2] Vaznesenjem prirode ljudske na nebo
Gospod Hristos je pokazao da je cilj njegovog dolaska na svet bio da omoguci i osigura to
vecno sjedinjenje prirode ljudske sa Bogom, koja je zbog to ga i bila sazdana
bogolikom.
Na nebo se uzneo onaj isti vaskrsli Isus koji je na najubedljiviji nacin pokazao i dokazao
realnost svoga vaskrslog tela. Proslavljeno pobedom nad smrcu, to se telo uznosi na nebo da
kao telo Boga Logosa vecito zivi u vecnoj slavi Trojicinog Bozanstva, "s desne strane Boga".[3]
Govoreci da Hristos na telesan nacin sedi s desne strane Boga Oca, veli sv. Damaskin,
mi ne shvatamo desnu stranu Oca u prostornom smislu. Jer kako Bezgranicni moze imati
desnu stranu ogranicenu mestom? Desna i leva strana pripadaju onome sto je ograniceno. A
pod desnom stranom Oca mi razumemo slavu i cast Bozanstva, u kojoj Sin Bozji, kao
Bog i jednosustan sa Ocem, boravi i na telesan nacin.[4]
Kao i svako drugo delo Bogocoveka Hrista tako i vaznesenje Njegovo na nebo, iako
jeste i ostaje licno delo Bogocoveka, ipak ima svecovecanski i svekosmicki znacaj i silu.
Jer vaznesenje Gospoda Hrista na nebo jeste, u nacelu, vaznesenje sveopste ljudske prirode.
Njime je ljudskoj prirodi propucen put u vaznesenje, i time joj osiguran vecni zivot sa Bogom,
kod Boga i u Bogu.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Jn.3,13; sr. Ef.4,10.

2. Sr. Ef.2,6; Kol.3,1-3.

3. Jev.9,24; 4,14; Ef.4,10; Mk.16,19; sr. D.Ap.7,55.

4. De fide, IV, 2; R. gr. t. 94, col. 1104 BC.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
8. TAJHA SPASITELjEVOG UCENjA I TAJNA SPASENjA
 
Spasitelj je Bogocovek; u tome je sva njegova tajna, pa i tajna njegovog ucenja. I
njegovo evandjelsko ucenje je spasonosno time sto je bogocovecansko.
a) Hristovo ucenje je blagovest ("Evangelion"). Sve sto treba spasenju ovoga sveta i
ljudima u svetu Spasitelj je kazao u svome ucenju. Na sva vazna pitanja On je u njemu dao
odgovor. Nema pitanja koje moze muciti dusu ljudsku a da na njega u Bogocovekovom ucenju
nije dat posredni ili neposredni odgovor. Ljudi ne mogu izmisliti vise pitanja no sto ima
odgovora u Spasiteljevom ucenju. Ne nadje li covek u Bogocovekovom ucenju odgovor na
neko svoje pitanje, znaci: postavio je sporedno ili besmisleno pitanje, na koje Bog mudrosti ne
odgovara.[1]
Sve sto je Spasitelj govorio, govorio je kao Bogocovek, Stoga je On jedini u rodu
ljudskom imao pravo da svoje ucenje i svoj rad nazove Evandjeljem, Blagovescu.[2] On je
uistinu jedini Ucitelj blagih vesti u ovom svetu, jer je svojim ucenjem, zivotom, smrcu i
vaskrsenjem uklonio ne samo najuzasniju gorcinu ljudskog zivota: smrt, nego i izvor gorcine:
greh, pobedjujuci istovremeno i samog oca greha: djavola. Kao takav, On je jedini medju
ljudima imao pravo da sebe nazove jedinim Uciteljem roda ljudskog.[3]
Bogocovekovo ucenje ima jedno ime: Evandjelje = Blagovest. To je Blagovest: o Bogu,
coveku, svetu, vecnoj istini, pravdi, dobru, ljubavi, vaskrsenju, vecnom zivotu, - Blagovest o
svemu Bozjem sto je potrebno coveku za zivot u ovom i onom svetu.
b) Najidealnije i najrealnije ucenje. U Bogocoveku je dat idealno savrsen i savrseno
idealan covek kao primer i ugled za sve ljude svih vremena, boja, rasa, staleza i uzrasta. Ono
sto je u Njemu dato kao zivot i kao stvarnost, dato je sa ciljem da postane nas zivot i nasa
stvarnost. Nista Bogocovek nije ucio sto nije imao u sebi kao svoj zivot i svoju stvarnost. Zato
je On ne samo najidealniji nego i najrealniji Ucitelj u svetu covecanskom.
Ono sto je Bogocovek svojim zivotom cinio, to je svojim ucenjem saopstavao i
objasnjavao. To dvoje sacinjava jednu nedeljivu organsku celinu. Gospod nije ucio ljude
nicemu sto sam nije ostvario. Otuda, sve sto je Bogocovekovo, covecanski je ostvarljivo i
realno.
Reci Spasiteljeve "duh su i zivot su"[4] samo silom njegove Bogocovecanske Licnosti,
koja je "Put, Istina i Zivot" (Jn.14,6). Odvojene od Nje, one nemaju spasonosnu silu, niti
mogu same sobom obaviti spasenje covekovo. Reci Spasiteljeve spasavaju time sto su reci
Boga, i kao takve - ispunjene silom Bozjom. Ako Hristos nije Bog, onda reci njegove nisu
drugo do puste varke i caroliske opsene. Na primer: njegove reci o besmrtnosti ljudske duse, o
vecnom zivotu, o vaskrsenju mrtvih, istinite su, ako je On zaista vaskrsao i ako zaista vecito
zivi kao Bogocovek da bi i ljudima mogao davati besmrtnost, vaskrsenje i zivot vecni. To isto
vazi i za ostale delove njegovog ucenja. Jednom recju: njegovo je ucenje zivotvorno i
spasonosno samo ako je On - Bog, Bogocovek.
v) Vrednost Bogocovekovog ucenja. - Posto Spasiteljeve reci sadrze svu istinu i
mudrost Bozju, to stav coveka prema njima pokazuje kakav je covek: mudar ili lud. I to mudar
ili lud u ocima samoga Hrista. Jer je On bozanski bezgresno i mudro razvrstao sve ljude u dve
vrste: u vrstu mudrih i u vrstu nerazumnih, ludih. Mudri su oni koji slusaju reci njegove i
izvrsavaju ih, a ludi su oni koji ne slusaju reci njegove i ne izvrsavaju ih.[5]
Kada se govori o vrednosti i sili reci Bozjih, tu ne moze biti preuvelicavanja. U
Spasiteljevim recima je Bog i sve Bozje, stoga su one neprolazne. Usvoji li ih covek, on postaje
neprolazniji od neba i zemlje, jer je u njima sila koja obesmrcuje coveka i cini ga vecnim. Zato
je On i rekao; "Nebo i zemlja proci ce, ali reci moje nece proci".[ 6] No i to je malo. Veci dar je
pred nama i veca radost. Izucavanjem i ispunjavanjem Spasiteljevih reci covek se udostojava
jos i vece casti: on postaje brat Hristov, i sestra, i mati. To je Hristos objavio kada je rekao:
"Mati moja i braca moja oni su koji slusaju rec Bozju i izvrsuju je".[ 7] Od slusanja i vrsenja
reci Bozje po dusi se neosetno razliva neko neiskazano blazenstvo koje ne lici ni na sta
zemaljsko. O tome je Spasitelj govorio kada je rekao: "Blazeni su koji slusaju rec Bozju i drze
je".[8]
g) Ispovedanje Apostola Petra i ostalih Apostola i osnivanje Crkve na Licnosti
Hristovoj, Njegovom ucenju i na veri u Njega. - Gospod Isus nije odjednom otkrio ljudima
istinu svoje Licnosti, istinu da je On - Sin Bozji i Bog. Tome je On postupno vodio ljude: cinio
je Bozanska dela i govorio Bozanske reci, da bi na osnovu toga ljudi sami dosli do zakljucka da
je On - Bog. To postepeno pripremanje ljudi narocito je ocigledno u Spasiteljevom odnosu
prema njegovim ucenicima. Oni su Ga pratili svu-da: svojim sopstvenim ocima gledali su kako
isceljuje ljude od najraznovrsnijih bolesti, kako izgoni neciste duhove, kako neodoljivom silom
propoveda Evandjelje, kako vaskrsava mrtve, kako se beskrajno milosrdno ophodi sa ljudima.
Na osnovu tog licnog iskustva oni su postupno dosli do ubedjenja: da je Isus - Sin Bozji,
Mesija, Bog.
To se narocito vidi iz slucaja Apostola Petra koji je opisan u sesnaestoj glavi Matejevog
Evandjelja. Tamo pise: "A kad dodje Isus u okolinu Kesarije Filipove, pitase ucenike svoje
govoreci: Sta govore ljudi, ko sam ja, Sin covecji? A oni rekose: Jedni govore da si Jovan
Krstitelj, drugi da se Ilija, treci da si Jeremija ili koji od proroka. Rece im Isus: A vi sta velite,
ko sam ja? A Simon Petar odgovori: Ti si Hristos (- Mesija), Sin Boga zivoga. A Isus odgovori i
rece mu: Blago tebi Simone, sine Jonin! Jer ti to nisu otkrili telo i krv; nego Otac moj koji je na
nebesima. A i ja tebi kazem: Ti si Petar, i na ovome kamenu sazidacu crkvu svoju, i vrata
paklena nece je nadvladati".[9]
U ovom dogadjaju otkrivene su svetu dve osnovne evandjelske istine. Prva je: da je
Isus - Bog, a druga da je Crkva sazidana na njegovom Bozanstvu i na veri u Njega
kao Sina Bozjeg i Boga. Ovo isto ispovedanje i veru pokazali su i ostali Apostoli:
Natanail (Jn.1,49), Toma (Jn.20,28) i ostali Apostoli, i zato je Crkva osnovana na Hristu
Bogocoveku i Njegovim Apostolima (1.Kor.3,11; Ef.2,20).
 
 
NEOSNOVANOST PRIGOVORA DA ISUS HRISTOS NIJE ISTORIJSKA LICNOST
 
U toku svog istorijskog postojanja Hriscanstvo je cesto napadano, gonjeno i poricano.
Narocito su napadane i poricane izvesne ideje i izvesne evandjelske cinjenice, ali se retko ko
usudio da Hriscanstvo potpuno ospori, jer ono nosi u sebi nesto opstecovecansko, nesto sto je
zajednicko svima ljudima svih vremena. No u svima napadima na Hriscanstvo, u svima
poricanjima izvesnih hriscanskih ideja, ostajalo je jasno ovo: da Hriscanstvo celim svojim
bicem stoji u Hristu, dolazi od Njega, zavisi od Njega. Uvidelo se da je Licnost Hristova sve i
sva u Hriscanstvu. Borili su se mnogi u toku istorije sa pojedinim hriscanskim idejama, borili sa
Hristom, ali niko nije uspeo da pobedi Hrista. Njegova svetla Licnost ostajala je uvek koliko
zemaljski realna toliko i bozanski nepobediva. Treba se setiti reci Julijana Otstupnika:
"Galilejce, ti si pobedio!"
Svojim istorijskim masivom, kakav nema nijedna religija niti ikoji covecanski pokret,
svojim istorijskim vrednostima, stvarnostima, postignucima i cinjenicama, Hriscanstvo je, ako
ista, pokazalo i dokazalo svoju zivu i nepresusnu istorijsku stvaralacku silu, svoju istoricnost. A
to znaci pre svega istoricnost svoga osnivaca, svoga produzitelja, svoga vecnog stvaraoca -
Bogocoveka Hrista.
Ali, ljudska misao, u svojoj ljubavi prema negativnom, dosla je cak i do tog paradoksa i
apsurda da odrice istoricnost Isusovu. Tu privilegiju prigrabila je sebi narocito takozvana
negativna kritika. "Covek Isus nije postojao", - to je osnovna postavka ove kritike. U njoj ima
jos i ovakvih rasudjivanja: kao istorijska licnost, kao covek - Isus nije nikada postojao; ako mu
se pri tome dopusti postojanje, ono ima mitski karakter: Isus je mitsko bice, mitski heroj; na
osnovu uporednih religija moze se objasniti Isus i njegova delatnost. Glavni predstavnici
negativne kritike jesu: Bendzamin Smit, Sarl Fransoa Dipi, Fridrih Straus, Bruno Bauer, Albert
Kalthof, Reter Jensen, Artur Drevs.
Kada se ove postavke negativne kritike posmatraju u svetlosti proste ljudske logike,
mora se uvideti da Hriscanstvo, kao istorijska stvarnost i sila, ne bi moglo postojati bez
istorijske stvarne licnosti svoga Osnivaca. Pored onoga sto je dosada receno o stvarnosti i
istoricnosti Bogocoveka Isusa i njegovog dela, spomenucemo svedocanstva koja nam o
istoricnosti Isusa pruzaju nehriscanski svedoci. To su: jevrejski istoricar Josif Flavije, rimski
istoricar Tacit i jevrejska tradicija.
1. U svome delu Jevrejske starine Josif Flavije je obuhvatio istoriju Jevrejskog naroda
od prvog coveka pa do dvanaeste godine Neronove vladavine, tj. do 66 godine posle Hrista. Po
tvrdjenju samoga Flavija, on je ovo svoje delo zavrsio u Rimu u zimu 93-94 god.
U ovom Flavijevom delu ima dva pasusa u kojima se govori o Isusu Hristu. Prvi pasus
glasi: "U to vreme zivljase Isus, jedan mudar covek, ako bi zaista bilo zgodno nazivati ga
covekom. Jer on bese tvorac divnih dela, i ucitelj ljudi koji s radoscu primaju istinu. I on je
privukao sebi mnoge Jevreje, a takodje i mnoge neznabosce. On bese Mesija. Kada ga Pilat, na
optuzbu nasih poglavara, osudi na raspece, oni koji su ga voleli u pocetku ne prestadose da ga
vole. Jer on se njima javi opet ziv trecega dana, o cemu su kao i o drugim mnogobrojnim
stvarima koje se odnose na njega govorili bozanski proroci. Sem toga, hriscanski rod, koji je
po njemu nazvan, postoji do danasnjega dana".[10]
Drugi pasus, koji govori o tome kako se prvosvestenik Ana poneo prema svetom Jakovu,
bratu Isusa Hrista, glasi: "On (tj. Ana) je sazvao Sinedrion, i izveo pred njega brata Isusa,
takozvanog Hrista, po imenu Jakova, zajedno sa nekim drugima i optuzio ih za povredu zakona
i osudio ih da budu kamenovani".[11]
2. Tacit je svoje Annales zavrsio oko 116 godine posle Hrista. Pisuci o Neronovom
gonjenju "hriscana", on dodaje kratko obavestenje o Hristu. On kaze: "Tvorac ovoga imena (tj.
imena: hriscani) Hristos, bese osudjen na smrt za vlade Tiberijeve po naredbi upravljaca
Pontija Pilata. Tako suzbijena za trenutak, nesrecna praznoverica (tj. hriscanstvo) zatim izbi
ponova, ne samo u Judeji, gde je zlo pocelo, nego isto tako i u Rimu, gde se sve gnusne i
sramne stvari sticu sa svih strana i postaju slavne".[12]
Vrlo je vazna cinjenica, s pravom veli istoricar Dr. Fridrih Lofs, da u Jevrejskoj tradiciji
ne nailazimo ni na najmanju sumnju o tome da je Isus ziveo. Jevrejski teolozi prvog i drugog
stoleca, cije su pouke i pricanja sacuvana jevrejskom tradicijom, bili su vezani tradicijom sa
vremenom u koje je Pilat bio prokurator u Judeji, i nema sumnje da ih je propoved o Isusu
uznemirila od samog pocetka. Da su bili u stanju da uniste ovu propoved, oni bi to sigurno
ucinili, pokazujuci da je cela prica o Isusu koji je ziveo i umro za vreme Pilata, samo jedna
izmisljotina. I da je to bio slucaj, nesumnjivo bi Jevrejska tradicija sacuvala neko obavestenje
o tom faktu.[13] Jevreja medjutim ni do danas ne poricu da je Isus Hristos postojao i ziveo,
samo sto ga oni ne priznaju za Boga.
 
 
VASKRSENjE HRISTOVO I PRIGOVORI PROTIV NjEGA
 
Iako je vaskrsenje Hristovo nesumnjivi istorijski dogadjaj, posvedocen jace i silnije nego
li ma koji dogadjaj u istoriji roda ljudskog; iako je istinitost njegova najkritickije i
najnemilosrdnije proverena i dokazana; iako je ono temelj Hriscanstva; iako je ono logicna,
prirodna i neminovna posledica celokupnog zivota Bogocovekovog na zemlji; iako je ono
nepresusni izvor moralnog preporoda svih hriscana sviju vremena; iako se bez njega ne moze
ni na koji nacin objasniti dvehiljadugodisnja istorija Hriscanstva, - ipak je ono poricano od
strane negativne kritike.
Negativna kritika je stvorila hipoteze, pretpostavke, pomocu kojih zeli da dokaze
neistinitost vaskrsenja Hristovog. Od tih hipoteza najglavnije su: 1) hipoteza o kradji mrtvog
tela Hristovog; 2) hipoteza o obamrlosti ili letargicnom snu i 3) vizionarno-halucinacijska
hipoteza.
1. Hipoteza o kradji mrtvog tela Hristovog sastoji se u ovome: Apostoli su ukrali telo
Hristovo, a zatim objavili da je on vaskrsao.
Ova hipoteza zasnovana na jednoj lazi, koju su izmislili neprijatelji Hristovi, da bi sakrili i
osporili fakt vaskrsenja Hristovog. Sami evandjelisti pisu o tome jasno i otvoreno "Posto je
Hristos vaskrsao, strazari koji su cuvali grob, dodjose u grad i javise prvosvestenicima
Judejskim sve sto se dogodilo. Ovi se sastase sa staresinama, dogovorise se i dadose
vojnicima dosta novaca i rekose: Kazite: ucenici njegovi dodjose nocu i ukradose ga kad smo
mi spavali. I ako ovo cuje prokurator, mi cemo ga umiriti, i uciniti da vama nista ne bude. A
oni uzese novac i ucinise kao sto su bili nauceni. I razglasi se ova rec medju Jevrejima do
danas".[14]
Ova laz, skovana od neprijatelja Hristovih, postala je dakle hipotezom pomocu koje se
zeli da objasni vaskrsenje Hristovo. Ali, laz ostaje lazju, makar se oblacila i presvlacila u
bezbroj silogizama. Pre svega, da Apostoli ukradu telo Hristovo postojala je jedna cisto fizicka
neuklonjiva smetnja. To je: jaka straza na utvrdjenom i zapecacenom grobu Hristovom. A grob
su utvrdili i zapecatili najljuci neprijatelji Hristovi: jevrejski prvosvestenici i staresine, uz
pripomoc rimske straze koju su dobili od Pilata. A to su postigli na taj nacin sto su pred Pilatom
upotrebili laz, koju su po vaskrsenju Hristovom pretvorili u objasnjenje vaskrsenja. Evandjelist
pise: "Sutradan, po petku, sabrase se prvosvestenici i fariseji kod Pilata i rekose: Gospodaru,
setismo se da ona varalica (Isus) jos za zivota rece: Posle tri dana ustacu, Zapovedi dakle da
se osigura grob do treceg dana, da ne dodju ucenici i ukradu ga i kazu narodu: Usta iz mrtvih,
- i bila bi poslednja prevara gora od prve. Rece im Pilat: Evo vam straze, idite i osigurajte kako
znate. A oni odose i osigurase grob zapecativsi kamen sa strazom".[15]
Ali, ova hipoteza je ne samo nelogicna nego je i smesna. Jer kako bi mogli ukrasti telo
Isusovo iz utvrdjenog i cuvanog groba Apostoli, plasljivi begunci, koji su se razbegli od zivog
Isusa cim je bio uhvacen i izveden na sud, - Apostoli, za koje evandjelist veli da su na sam dan
vaskrsenja bili, "zbog straha od Jevreja", skupljeni u sobi i "vrata zakljucana"?[16]. Da su
Apostoli zaista ukrali telo Hristovo, i da se vaskrsenje Hristovo nije stvarno desilo, zar bi
staresine jevrejske samo zabranile Apostolima da propovedaju ime Hristovo; ne bi li ih povukli
na sud i odgovornost? Oni koji su samog Isusa osudili na osnovu laznih svedocanstava, zar ne
bi i njegove ucenike osudili na smrt, da su zbilja bili ukrali mrtvo telo Hristovo, a zatim stali
propovedati kako je vaskrsao?
Osim toga, kakvu bi korist imali Apostoli od mrtvog tela Isusovog i cemu bi ono sluzilo?
Sto je najglavnije, mrtvo telo ne bi moglo ni izazvati ni stvoriti u njima veru u vaskrsenje
Hristovo, i od plasljivaca preobraziti ih u neustrasive propovednike i ispovednike Vaskrslog
Hrista. Oni su sa nevidjenom radoscu isli na stradanje i u smrt za Vaskrslog Isusa koji im je
davao sile i radosti u stradanju i umiranju za Njega. A sve to ne bi moglo ciniti mrtvo telo
Isusovo.
2. Hipoteza o obamrlosti ili letargicnom snu sastoji se u ovome: Isus Hristos nije na
krstu umro vec samo obamro, pao u neki letargican san. Takav, bio je sahranjen. U grobu se
osvestio i izisao iz njega, i malo po malo ozdravio od rana i iznemoglosti. Iznuren, on se
pokatkad oprezno javljao svojim ucenicima.
Ova se hipoteza ne moze odrzati, ako se obasja svetloscu istorijskih cinjenica. Pre svega,
Hristos je i do samog raspeca bio siban, bijen, pljuvan, mucen, i zbog toga toliko iznuren da
nije bio u stanju ni svoj krst da nosi. I tako izmucen i iznuren, bio je raspet. On je izdahnuo na
krstu i stvarno umro. To su proverili: iskusni kapetan straze i sami strazari. Jevreji, da bi se
uverili da je Isus zaista umro, molili su Pilata da raspetom Isusu i razbojnicima prebiju kolena.
Vojnici su prebili kolena razbojnicima. A kad su to isto hteli da ucine i Isusu. videli su da je vec
umro, pa Mu ne prebise kolena, nego Mu jedan od vojnika probode rebra iz kojih izidje krv i
voda.[17]
Ako se cak i to dopusti da Isus ni na krstu nije izdahnuo, dovoljno bi bilo da njegovu
smrt izazove to sto je proboden kopljem. Pored toga, ako se pretpostavi da je iz obamrlosti
dosao sebi i izisao iz groba, nastaje pitanje, kako je on, sa ranama od klinaca na nogama i
rukama, sav iznemogao i iznuren, odmah preduzeo duga putovanja, javljajuci se ucenicima
cas u Judeji cas u Galileji?
Ako je ova hipoteza tacna, kako se onda moze objasniti vera Apostola u vaskrsenje
Hristovo i u Njegov besmrtni vecni zivot posle vaskrsenja? Osim toga, Isus je bio toliki ljubitelj
istine, da nikad ne bi dopustio da njegovi ucenici zidaju na obmani svoj rad i Evandjelje. Jer
oni tvrde za Njega da se "obmana ne nadje u ustima njegovim"[18]. Plamena vera svetih
Apostola u Hristovo vaskrsenje i njihova neustrasiva propoved Hristovog Evandjelja neoboriv
su dokaz toga: da su se oni svim sredstvima osvedocili i uverili da je Hristos zaista vaskrsao,
zaista pobedio smrt.
3. Vizionarno-halucinaciska[19] hipoteza sastoji se u ovome: Isus Hristos je umro i
bio sahranjen, ali nije vaskrsao. Njegovi ucenici nisu nikako mogli da se pomire sa tim da je
zauvek nestalo njihovog omiljenog ucitelja. Uzbudjeni i potreseni golgotskom katastrofom, a
vodjeni ljubavlju prema ucitelju, njima se pricinilo da su videli Hrista vaskrslog i zivog. Secanje
na starozavetna prorostva, secanje na reci samog ucitelja da ce posle tri dana vaskrsnuti,
rastrojenost nerava, sve je to ucinilo da su se kod ucenika pocele javljati halucinacije. U dusi
egzaltirane Magdaline planula je prva iskra vere. Ta se iskra, pri dodiru sa ucenicima, razvila u
veliki plamen koji je kod njih izazvao halucinacije, te su oni svoje sopstvene predstave o
vaskrslom Isusu primili za stvarna objektivna fakta.
Ova teorija nema ni psiholoske ni istorijske uslove, da bi mogla biti istinita. Poznato je:
Apostoli su bili preplaseni svim onim sto se desilo sa Hristom; u njihovoj dusi je vladalo i
preovladjivalo osecanje straha. To osecanje je onemogucavalo i najmanju veru u vaskrsenje
Hristovo, a kamoli veru punu entuzijazma, veru koja bi izmislila vaskrsenje Hristovo i na toj
izmisljotini sazidala ogromnu zgradu istorijskog Hriscanstva. Od njihovog psihickog stanja bilo
je daleko svako ocekivanje vaskrsenja Hristovog. To se jasno vidi iz napora vaskrslog
Spasitelja da im dokaze najopipljivijim i najociglednijim sredstvima istinitost svoga vaskrsenja
i stvarnost svoga vaskrslog tela. Malaksali svim bicem, oni se jadaju: "A mi se nadasmo da je
On Onaj koji ce izbaviti Izrailja"[20]. Da oni nisu bili ni pod kakvom autosugestijom ni
sugestijom vidi se iz toga, sto oni smatraju pojavu vaskrslog Hrista za utvaru, za prividjenje,
zbog cega i traze da ga opipaju.[21]
Obicno se halucinacije pojavljuju samo ili kod cula sluha, ili kod cula vida, ili kod cula
pipanja. A ucenici Hristovi istovremeno i gledaju Hrista, i razgovaraju s Njim, i pipaju Ga. I to
se ponavlja mnogo puta u toku cetrdeset dana, i to ne samo kod jedanaestorice nego i kod
vise od 500 hriscana[22].
No, ako bi se mogla i za trenutak dopustiti ova teorija, zna se da halucinacije traju
izvesno vreme, i kad se ljudi vrate u normalno stanje, one iscezavaju, a ljudi onda uvidjaju
svoju obmanu. Ali kod ucenika Hristovih to ni u kom pogledu nije slucaj. Oni su revnosni i
neustrasivi propovednici vaskrslog Hrista, ne samo dok im se vaskrsli Gospod javljao u toku
cetrdeset dana posle svog vaskrsenja, nego takvi ostaju do kraja svojih zivota. I jos: tu su
veru ostavili svojim ucenicima, a ovi opet svojima, i tako redom do danasnjega dana. Tako
stvarna i besmrtna vera mogla je ponici, i ponikla je, samo iz stvarne cinjenice vaskrsenja
Hristovog. Apostoli, a za njima i ostali hriscani, nisu se plasili nikakve smrti niti se plase, jer su
ubedjeni u Hristovo i u svoje vaskrsenje. To je izvor njihove vere, njihove propovedi, njihovog
entuzijazma, njihove neustrasivosti, njihovog radosnog mucenistva i stradanja, i njihovog
ushicenog umiranja za vaskrslog Gospoda Hrista i njegovu istinu.
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Sr. Mt.21,23-27; Lk.12,13-15.

2. Lk.4,18-19.

3. Mt.23,8-10; Lk.6,40.

4. Jn.6,63.

5. Mt.7,24-27.

6. Mt.14,35.

7. Lk.8,21.

8. Lk.11,28.

9. Mt.16,13-19.

10. Antiquitates Judaicae, HHIII, 3, 3.

11. Ibid., XX, 9, 1.

12. Annales XV, 44.

13. Vidi: F. Loofs, What is the Truth about Jesus Christ? Pp. 30-31; Edinburg, T. Clark, 1913.

14. Mt.28,11-15; cp. Mt.27,64.


15. Mt.27,62-66.

16. Jn.20,19.

17. Jn.19,31-34.

18. 1.Pet.2,22.

19. Halucinacija (lat. hallucinatio), prividjenje; psiholoski: culna obmana, predstava koju smatramo za opazaj, opazanje
spoljnih objekata i dogadjaja koji uopste i ne postoje (posledica bolesne razdrazenosti centralnog nervnog sistema);
najcesce su halucinacije cula vida (vizije) i cula sluha, a redje cula pipanja, mirisa i ukusa. - M. Vujaklija, Or. cit., str.
1238.

20. Lk.24,21.

21. Lk.24,37-43; Jn.21,24-29.

22. 1.Kor.15,6.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
IV. O BOGU DUHU SVETOM I CRKVI
 
O DUHU SVETOM
 
Svojim bogocovecanskim zivotom i radom na zemlji Gospod Hristos je izvrsio spasenje
roda ljudskog od greha, smrti i djavola. Ali, da bi covek postao ucesnik u tome spasenju, mora
se sjediniti sa samim Spasiteljem, a to biva Duhom Svetim. Zato je Spasitelj deset dana posle
svoga Vaznesenja poslao od Oca svoga u svet Duha Svetoga,[1] koji ce sjedinjavati ljude sa
Hristom u telu Hristovom - Crkvi. Ovo duhovno sjedinjenje covekovo sa Spasiteljem zahteva
od coveka borbu sa svim onim sto ga udaljuje od Spasitelja. A coveka udaljuje od bezgresnog
Spasitelja: greh, smrt i djavo. Zato, da bi se priblizio bezgresnom Spasitelju i sjedinio s Njime,
covek mora pobediti u sebi sve sto je gresno, smrtno i djavolsko. No ovu pobedu covek ne
moze izvojevati samo svojim covecanskim silama bez pomoci Bozje. Pomoc Bozja, koju
coveku daje Duh Sveti u obliku bozanske sile, naziva se blagodat.
Coveka koji svesrdno veruje u Gospoda Hrista kao Boga i Spasitelja ispunjuje Duh Sveti
svojom blagodacu i osposobljuje za pobedu nad svakim grehom, smrcu i djavolom.
Ovakvu delatnost Duha Svetoga u spasenju coveka i sveta Spasitelj je predskazao i
obecao svojim sledbenicima na Tajnoj Veceri. On je tada objavio: da ce Duh Sveti uciti
njegove sledbenike svemu sto je spasonosno[2], da ce boraviti u svima njima i spasavati ih[3],
i da ce svedociti o Gospodu Hristu kao jedinom Spasitelju roda ljudskog[4]. Jos je Spasitelj
pred svoje vaznesenje na nebo naglasio svojim sledbenicima da im nema spasenja dok se ne
ispune s vise od Boga silom Svetoga Duha[5].
Svoje obecanje da ce svojim sledbenicima poslati Duha Svetoga, Spasitelj je ispunio. Na
dan sv. Pedesetnice On je ucenicima svojim, Crkvi svojoj, poslao Duha Svetoga.[6] I od tada
Duh Sveti uvek boravi u Crkvi, i svojom blagodatnom silom osvecuje i spasava sve istinske
clanove Crkve. Jer, po recima sv. Irineja, gde je Crkva, onde je i Duh Sveti i svaka blagodat[7]
- Apostol Pavle veli: "Bog Duha Svetoga izli na nas obilno kroz Isusa Hrista Spasitelja, da
blagodacu njegovom postanemo naslednici vecnoga zivota"[8].
Blagodacu Svetoga Duha, koji svagda boravi u Crkvi kao dusa Crkve, Crkva osvecuje i
spasava svakoga vernika. Osvecuje ga i spasava kroz sve sto je njeno: kroz svaku molitvu,
obred, bogosluzenje, a narocito kroz svete tajne, Zato sto osvecenje coveka, prvenstveno,
pripada Duhu Svetom, Duh Sveti se naziva Utesiteljem, Osvecenjem i Posvetiteljem. Razume
se, u osvecenju coveka ucestvuje i Bog Otac i Bog Sin, jer sve u Crkvi biva od Oca kroz Sina u
Duhu Svetom. Sv. Atanasije o tome pise: "Blagodat, davana Svetom Trojicom, daje se od Oca
kroz Sina u Duhu Svetom".[9] Zato se Duh Sveti tako cesto molitveno priziva u Pravoslavnoj
Crkvi, osobito na sv. Liturgiji (epikleza), pri rukopolozenju svestenika, i u ostalim svetim
tajnama Crkve.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. D.Ap.2,1-33.

2. Jn.14,26.

3. Jn.14,17.

4. Jn.15,28.

5. Lk.24,49.

6. D.Ap.2,1-33.

7. Contra haereses III, 24, 1.

8. Tit.3,5-7.

9. Ad Serapion I, 9. 12. 20. 25.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O CRKVI KAO BLAGODATNOM CARSTVU BOZJEM
 
Sve sto je Hristovo ima bogocovecanski karakter. Otuda i Crkva, osnovana
Bogocovekom, ima bogocovecansku misiju i bogocovecanski karakter. Zato sto je od
Bogocoveka, Crkva je pre svega bogocovecanska zajednica: zajednica Boga i ljudi. U njoj je
Bog uvek na prvom mestu a covek na drugom: Bog vodi, covek je vodjen; Bog spasava, covek
se spasava; Bog osvecuje, covek se osvecuje; Bog prosvecuje, covek se prosvecuje; Bog radi,
covek saradjuje. Jedan isti zivot koji dolazi od Boga u Crkvi se daje svima vernicima; tako i
istina, i pravda, i ljubav, i dobrota, i sve bozanske sile: dolaze od Boga, i Bogom se daju u
Crkvi svima. To je tako, jer je Crkva, po recima apostola Pavla, telo Hristovo[1]. A to znaci:
Crkva je bogocovecanski organizam; njega ozivljuje i drzi u postojanju sam Bogocovek. To je
On objavio kada je sebe nazvao cokotom a svoje sledbenike lozama[2]. Kao sto loza ne moze
roda roditi sama od sebe ako ne bude na cokotu, tako i sledbenici Hristovi ako ne budu u
Njemu. Jer bez Njega ne mogu ciniti nista istinski dobro, pravedno, sveto, bozansko,
besmrtno, vecno[3].
To pokazuje da je zivot Crkve - organska zajednica Boga i coveka, Bozjeg i covecjeg.
Samo nakalemljen svim bicem na Bogocoveku (a nakalemljuje se covek verom, ljubavlju,
molitvom i ostalim evandjelskim blagodatnim vrlinama),covek dobija zivotvorne sile od
Bogocoveka Svetim Duhom i tako osposobljuje sebe za evandjelska i bozanska dela, misli,
osecanja, zelje. Po svemu, Crkva je bogocovecanski organizam, i sa tim - bogocovecanska
organizacija. Prvo organizam, pa onda organizacija. Kao bogocovecanska organizacija,
zajednica ili drustvo Crkva se odlikuje od ostalih ljudskih organizacija, zajednica i drustava
time sto ona predstavlja i stvarno jeste jedan zivi, nedeljivi organizam, jedno zivo i nedeljivo
telo Hristovo. Glava toga tela je Bogocovek Hristos, a clanovi su toga tela hriscani[4]. To
bogocovecansko drustvo, kao telo Boga i Spasitelja, ima sva spasonosna sredstva i sile koje su
neophodne za spasenje svakog posebno i svih ljudi skupa. Stoga se moze reci: Crkva je
Bogom ustanovljena bogocovecanska zajednica ljudi u Hristu, koji su Duhom Svetim
sjedinjeni pravoslavnom verom, zakonom Bozjim, jerarhijom i svetim tajnama.
Na istini da je Bog, Isus Hristos je sagradio svoju Crkvu[5]. Crkva oseca i zna sebe kao
Telo Gospoda Hrista. Njeno postojanje, sila i moc potpuno zavise od Bozanstva Gospoda
Hrista. Samo time sto je Hristos - Bog, Crkva je bozanska ustanova i riznica bozanske
blagodati. Kada Hristos ne bi bio Bog, Crkva ne bi mogla neprestano ciniti bozanska dela u
svetu: otpustati grehe, isceljivati od zla i smrti, oslobadjati od djavola, davati darove Duha
Svetoga. Od Bozanstva Hristovog dolazi sila njene celokupne delatnosti i zivota.
Po prirodi svojoj Crkva je u isto vreme i vidljiva i nevidljiva, i bozanska i
covecanska. Ona je vidljiva, jer je njen osnivac - ovaploceni Bog koji je kao vidljiv ziveo
medju ljudima; jer blagodat spasenja daje ljudima kroz vidljiva sredstva; jer javno ispoveda
veru Hristovu; jer ima vidljivu apostolsku jerarhiju; jer ima vidljive ljude za svoje clanove; jer
zivi u vidljivom svetu. Ali ona je i nevidljiva, jer je nevidljiva glava njena - Hristos; jer je
nevidljiva dusa njena - Sveti Duh; jer je nevidljiva blagodat spasenja; jer su nevidljivi njeni
preminuli clanovi. Kao sto je Bogocovek tajanstveno i neshvatljivo jedinstvo Boga i coveka,
tako je i Crkva tajanstveno i neshvatljivo jedinstvo bozanskog i covecanskog elementa. Zbog
ovog tesnog jedinstva bozanskog i covecanskog elementa, Crkva je, iako vidljiva ustanova,
ipak predmet vere. Stoga Drugi Vaseljenski Sabor devetim clanom Simvola vere i propisuje
veru u Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku Crkvu.
Crkva je jedna i na zemlji i na nebu, i jedna joj je glava: Gospod Isus. Ona je u isto
vreme i zemaljska i nebeska: zemaljska je ukoliko je na zemlji i ukoliko joj pripadaju svi
pravoslavni hriscani koji zive na zemlji; nebeska je ukoliko joj pripadaju oni koji su preminuli
sa verom i poboznoscu i sada zive na nebu[6].
U Crkvi kao telu Hristovom neprekidno i u izobilju boravi nevidljiva blagodat Bozja. Da je
tako, svedoci nam to sto je Spasitelj glava Crkve, a On je - "pun blagodati i istine"[7], i tom
blagodacu i istinom neprestano ispunjuje telo svoje, Crkvu. Ova blagodat nikad nece
presahnuti u Crkvi, jer je Spasitelj rekao: "Sazidacu Crkvu svoju, i vrata paklena nece je
nadvladati"[8]; i: "Evo, ja sam s vama u sve dane do svrsetka veka"[9]. Isto tako, Spasitelj je
poslao od Oca Crkvi svojoj Duha Svetog da bude u njoj doveka[10]. Ove reci pokazuju da
svemocni i vecni Spasitelj neprekidno boravi u Crkvi svojoj, ispunjuje je svojom blagodacu i
istinom, osvecuje i spasava sve koji su u njoj i pobedjuje sve koji su protiv nje.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Ef.1,23; Kol.1,24.

2. Jn.15,5.

3. Jn.15,1-8.

4. Ef.1,22-23; Kol.1,18; Ef.5,23.

5. Mt.16,16-18.

6. Jev.12,22-24.

7. Jn.1,14-16.

8. Mt.16,18.

9. Mt.28,20.

10. Jn.14,16-17 i dr.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
MISIJA I CILj CRKVE
 
Misija i cilj Crkve je osvecenje i spasenje ljudi. Ljudi se osvecuju kada postanu
sastavni delovi zivog Tela Hristovog, Crkve, i zive u njoj zivotom i blagodacu Hristovom. Ko je
u telu Hristovom neminovno zivi zivotom tog bogocovecanskog tela i njegovom zivotvornom
silom. Cilj je celokupnog ustrojstva Crkve: da sto vise ucini ljude sastavnim delovima Tela
Hristovog, da ih ispuni Duhom Hristovim, i na taj nacin osveti, usavrsi, obozi i spase. Radi
ostvarenja tog cilja Spasitelj je dao Crkvi apostole, proroke, evandjeliste, pastire, ucitelje[1];
dao joj je sva sveta sredstva, sve svete tajne, sve svete bozanstvene sile[2]; dao joj je
bozansku vlast i silu da sto god sveze na zemlji - bude svezano i na nebu, i sto god razdresi na
zemlji - bude razdreseno i na nebu[3]. Radi ostvarenja toga cilja i sam Gospod neprekidno
boravi u svojoj Crkvi, usavrsavajuci njene clanove i cineci da rastu rastom Bozjim u coveka
savrsena[4]. Radi ostvarenja toga cilja Duh Sveti neprekidno zivi u Crkvi, osvecuje njene
clanove, upucuje ih u svaku istinu, daje im razne bozanske darove i sile, sjedinjuje ih u jedno
duhovno telo i osposobljuje ih da savladjuju greh, smrt i djavola[5].
Misija dakle i cilj Crkve je: spasenje i sjedinjenje svih i svega u Hristu i obozenje svega u
Trojicnom Bogu.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Ef.4,11-13.
2. Sr. 2.Pet.1,4; 1.Kor.12,4-28.

3. Mt.18,18; Lk.10,16.

4. Ef.4,12-16; Kol.2,19; Ef.2,18.

5. Jn.14,16. 26; 15,26; 16,7; 1.Kor.12,3-28; Rim.8,9; 2,18.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
SVOJSTVA CRKVE
 
Iz same prirode Crkve i njenog cilja isticu svojstva Crkve: jedinstvo, svetost, sabornost i
apostolnost.
1. Jedinstvo Crkve. - Crkva je jedna, jer je jedno duhovno telo, koje ima jednog
osnivaca i jednu glavu, Gospoda Hrista, i koje ozivljava jedan Duh Bozji, i koje ima jednu veru,
jednu istinu, jednu blagodat, jedne svete tajne, jednu jerarhiju.[1] Kao sto je telo jedno, iako
ima mnoge udove, tako je i Crkva, kao telo Hristovo, jedna, iako ima mnoge clanove, jer se u
njoj jednim Duhom svi krstavaju u jedno telo i jednim Duhom svi napajaju.[2] To cini te su
clanovi njeni jedno. Stoga ap. Pavle i pise hriscanima: "Vi ste telo Hristovo, i udi medju
sobom[3]; vi ste svi jedno u Hristu Isusu".[4] Ovo jedinstvo Crkve prostire se na sve clanove
Crkve, i oni su pozvani da uzajamnom ljubavlju cuvaju "jedinstvo duha u svezi mira"[5]
Jedinstvo izmedju zemaljske i nebeske Crkve nesumnjivo postoji. Ono se sastoji u
tome sto nebeska i zemaljska Crkva imaju jednu zajednicku glavu, Gospoda Hrista, sto zive
jednom blagodacu Svetoga Duha i neprekidno opste medju sobom. Sredstvo kojim one opste
medju sobom jeste molitva vere i ljubavi. Clanovi zemaljske Crkve obracaju se u svojim
molitvama Svetiteljima koji pripadaju nebeskoj Crkvi. Na molitvu vere Svetitelji odgovaraju
ljubavlju: usrdno se mole Bogu za one koji im se obracaju. I posto molitva pravednoga moze
mnogo pomoci,[6] to Svetitelji na razne nacine pomazu one koji im se molitvom obracaju,
pomazu ih vidljivo i nevidljivo, javljanjem ili nekim drugim nacinom. Zato mi pravoslavni
postujemo, slavimo i molitveno prizivamo Svetitelje, a uz to postujemo i njihove svete ikone i
svete mosti.
Jedinstvo Crkve ne narusava se ni time sto postoje zasebne, takozvane pomesne
Pravoslavne Crkve, kao: Jerusalimska, Ruska, Grcka, Srpska i dr. Sve su one organski delova
jedne Saborne Vaseljenske Crkve Hristove. Podela Crkve na razne oblasti, narode i drzave
jeste spoljasnja administrativna podela. Ali u duhovnom pogledu one su sastavni delovi jednog
i nedeljivog tela Saborne Vaseljenske Crkve. Njihovo se jedinstvo u Hristu i Duhu Svetom
izrazava jednakim ispovedanjem vere, istine i zajednickim opstenjem u molitvama i tajnama.
Iz ucenja o unutrasnjem, organskom jedinstvu Crkve prirodno i logicno istice i ucenje o
jedinstvenosti prave Crkve. Crkva je, dakle, ne samo jedna nego i jedina. Kao sto u Hrista
ne moze biti nekoliko tela, tako je nemogucno da postoje mnoge crkve. Po svojoj
bogocovecanskoj prirodi Crkva je jedna i jedina, kao sto je Bogocovek Hristos - jedan i jedini.
Crkva je uvek bila i ostala jedna i jedina, samo su se u razna vremena odvajali od nje i
otpadali razni jeretici i raskolnici i time prestali biti clanovi prave Crkve. Pravoslavna Crkva
je ta jedna i jedina Hristova Crkva, jer je potpuno sacuvala sve sto su joj njen Osnivac
Hristos i Njegovi Apostoli dali i ostavili. Zato se i zove Pravoslavna Katolicanska (ili
Saborna) Apostolska Crkva.
 
2. Svetost Crkve. - Crkva je sveta, jer je svet Spasitelj, glava njena, jer u njoj
stalno boravi Duh Sveti; jer je sveto sve njeno: i ucenje, i blagodat, i tajne, i bogosluzenja.
Svojom svetoscu Crkva osvecuje verne, cini ih domom Bozjim, hramom Bozjim[7]. Njeni
clanovi sacinjavaju narod sveti[8]; oni su deca svetlosti[9]; oni su sveti[10]; oni su sazitelji
svetima i domaci Bogu[11].
Svojim gresima hriscani ne smetaju Crkvi da bude sveta, ne narusavaju i ne
unistavaju njenu svetost. Crkva je dugotrpeljiva prema gresnicima, poucava ih, pobudjuje na
pokajanje i evandjelski zivot i oni se u Crkvi uvek mogu ocistiti od svojih grehova svetom
tajnom pokajanja. Samo oni gresnici koji su uporni u zlu i ne kaju se odlucuju se od Crkve ili
nevidljivim dejstvom Spasitelja ili vidljivom vlascu Crkve. Jer je takvo pravo i takvu vlast
Spasitelj dao Crkvi, rekavsi: "Ako ti sagresi brat tvoj, idi i pokaraj ga u cetiri oka. Ako te
poslusa, dobio si brata svog. A ako te ne poslusa, uzmi sa sobom jos jednoga ili dvojicu. Ako i
njih ne poslusa, kazi Crkvi; pa ako ne poslusa ni Crkve, neka ti bude kao neznabozac".[12] A
sv. Pavle naredjuje hriscanima: "Izvadite zlog izmedju sebe".[13] Takvi su bili uglavnom
jeretici koji su iskljucivani iz Crkve.
3. Sabornost Crkve. - Crkva je saborna, katolicanska, vaseljenska, jer sadrzi u
sebi sve Bozje darove za spasenje i okuplja sva Bozja stvorenja, te se ne ogranicava
ni mestom, ni vremenom, ni narodom, nego obuhvata hriscane svih vremena, mesta i
naroda. Na ovu sabornost Crkve ukazuju Spasiteljeve reci, upucene apostolima: "Idite i
naucite sve narode, krsteci ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha".[14] I ap. Pavle ukazuje na to
kada kaze da u Crkvi Hristovoj: "Nema Grka ne Jevrejina, obrezanja ni neobrezanja, divljaka
ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Hristos".[15]
Crkva je saborna s obzirom i na vreme, jer vazi za sva vremena. A vazi za sva
vremena, jer je saborna i vaseljenska po svome ucenju o svima predmetima koji su neophodni
za osvecenje i spasenje svih ljudi sviju vremena. Crkvi je Spasitelj obecao da ce biti sa njom u
sve dane do svrsetka veka i da joj ni vrata paklena nece odoleti (Mt.28,20; 16,18).
Saborna, katolicanska, vaseljenska bila je, jeste i uvek ce biti samo Pravoslavna
Crkva, jer je u svoj cistoti i celosti sacuvala evandjelsku vaseljensku veru, koju su propovedali
sveti Apostoli i utvrdili sveti Vaseljenski Sabori i Sveti Oci.
4. Apostolnost Crkve. - Crkva je apostolska; zato sto su je rasirili i utvrdili
Apostoli i sto neprekidno i neizmenljivo cuva ucenje i predanje svetih Apostola.
Apostoli su rasirili Crkvu po svetu i utvrdili je posle silaska Svetoga Duha. Oni su svima koji
veruju u Hrista predavali bozansko ucenje Spasiteljevo, a pastirima Crkve - darove Svetoga
Duha kroz svesteno rukopolozenje za episkope, svestenike i djakone.
Svojim radom na sirenju Crkve sveti Apostoli su postali temelj Crkve. Zato ap. Pavle i
veli hriscanima da su "nazidani na temelju Apostola i Proroka, gde je kamen od ugla sam Isus
Hristos".[16] Zivot u Crkvi je zivot po apostolskom ucenju i predanju. Ko pripada Crkvi duzan
je da se strogo drzi apostolskog ucenja i predanja i da se kloni svega sto nije u saglasnosti sa
njim[17].
Apostolska sluzba u Hristovoj Crkvi produzava se neprekidno kroz apostolske naslednike:
episkope i svestenike kao pastire i ucitelje Crkve, tj. kroz crkvenu jerarhiju.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Ef.4,4-6.

2. 1.Kor.12,12-13.

3. 1.Kor.12,27.

4. Gal.3,28; sr. Kol.3,11.

5. Ef.4,3.

6. Jak.5,16.

7. Jev.3,6; 1.Pet.2,5; 4,17; Ef.2,21.

8. 1.Pet.2,9.

9. Ef.5,9; 1.Sol.5,5.

10. Rim.1,17; 1.Tim.5,10.

11. Ef.2,19.

12. Mt.18,15-17.

13. 1.Kor.5,13.

14. Mt.28,19.

15. Kol.3,11.

16. Ef.3,20.

17. 2.Sol.2,15.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O CRKVENOJ JERARHIJI
 
Kao vidljiva bogocovecanska zajednica Crkva se sastoji iz jerarhije i vernika, pastve. Oni
cine jednu celinu - telo Hristovo. Spasitelj je ustanovio jerarhiju i predao joj
bogocovecansku vlast: da svestenodejstvuje, uci i upravlja. Jerarhija produzava delo
Spasitelja i svetih Apostola. Posto je covek podlozan smrti, te stoga ne moze biti postojana
glava Crkve, to Gospod Hristos, kao glava Crkve, upravlja Crkvom preko Svetih Otaca.
Crkvena jerarhija vodi poreklo od samoga Gospoda Hrista i od Duha Svetoga koji je sisao
na Apostole. I otada se crkvena jerarhija neprestano produzava u Pravoslavnoj Crkvi kroz
rukopolozenje u tajni svestenstva.[1] Spasitelj je sam izabrao Apostole i dao im pravo i
vlast da propovedaju Evandjelje, svestenodejstvuju i upravljaju. Njima je, po
vaskrsenju svom, rekao: "Kao sto Otac posla mene, i ja saljem vas. I kad ovo rece, dunu i
rece im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grehe, oprostice im se; kojima zadrzite,
zadrzace im se".[2] Njima, svojim iza-branicima, On je dao neogranicenu, bozansku vlast,
rekavsi im: "Sto god svezete na zemlji, bice svezano na nebu, i sto god razdresite na zemlji,
bice razdreseno na nebu".[3] Posto je obecao Apostolima da ce biti s njima "u sve dane do
svrsetka veka",[4] Spasitelj je time objavio da ce se sluzba Apostola produziti i posle njih,
putem episkopskog nasledja ili prejemstva, sve do svrsetka sveta.
Opunomoceni od samog Spasitelja da jerarhijsku vlast prenose na svoje naslednike
putem rukopolozenja, Apostoli su postavljali svoje naslednike - episkope, da vrse
njihovu sluzbu. Pri tome su im davali narocitu blagodat kroz rukopolozenje,[5] objavljujuci
da ih u Crkvi postavlja za episkope sam Duh Sveti.[6] Ovi naslednici svetih Apostola
predavali su svoja prava i duznosti svojim naslednicima, a ovi opet svojim, i tako se,
kroz neprekidno nasledje, apostolsko rukopolozenje neprekidno produzava do danas, i
produzavace se do svrsetka veka. Da bi se ocuvala punoca i cistota ove bogodane vlasti i
prava, Apostoli su davali svojim naslednicima najpodrobnija uputstva o tome "kako treba ziveti
u domu Bozjem - Crkvi Boga zivoga, koja je stub i tvrdjava istine".[7]
Ucenje Svetog Otkrivenja jasno pokazuje da se cilj Crkve postize pomocu crkvene
svestene jerarhije. To znaci da je jerarhija neophodna u Crkvi i da bez nje ne moze biti
Crkve, jer bez nje ne bi mogla Crkva obavljati svoju spasonosnu sluzbu. Stoga je duznost
pastve da se povinjava jerarhiji i pomaze joj; ali je i duznost jerarhije da se brine o vernicima.
Apostolski ucenik, sv. Ignjatije Bogonosac, pise hriscanima: "Starajte se da se povinjavate
episkopu, prezviterima i djakonima, jer ko se njima povinjava, povinjava se Hristu, koji ih je
ustanovio; a ko im se protivi, protivi se Hristu Isusu".[8]
Crkvom nevidljivo upravlja sam Spasitelj, kao glava Crkve, i Duh Sveti. Apostoli nisu
glava Crkve, vec sluge Hristove i sluzitelji Crkve. Crkvom Hristovom na zemlji vidljivo
upravlja crkvena jerarhija, tj. episkopi sa svestenicima i episkopski sabori. Najvecu i
najvisu vlast u Crkvi pretstavljaju Vaseljenski Sabori. Odluke Vaseljenskih Sabora su
obavezne za sve hriscane svih vremena. U upravljanju pomesnim Crkvama episkopi tih Crkava
ima-ju se u svemu drzati ucenja i pravila Svetih Apostola, odredaba Sv. Vaseljenskih Sabora i
propisa Svetih Otaca. Nikakav papa ne postoji kao glava Crkve, jer je jedina glava Crkve i na
nebu i na zemlji Bogocovek Isus Hristos.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Sr. Ef.4,11-12; D.Ap.20,28; 1.Pet.5,2-3; 2.Tim.4,2, 5; Tit.1,5.

2. Jn.20,21-23.

3. Mt.18,18.

4. Mt.28,20.

5. D.Ap.14,23.

6. D.Ap.20,28; sr. 1.Pet.5,2-3; 2.Tim.4,2. 5; Tit.1,5.

7. 1.Tim.3,15.

8. Ad Philad. s. 52.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O SVETIM TAJNAMA
 
Svete tajne su takve svestenoradnje, kroz koje se vernima na vidljiv nacin daje
nevidljiva blagodat Bozja. Svaka sveta tajna ima dve strane: vidljivu i nevidljivu.
Vidljivu stranu sacinjavaju: svestenikova radnja, reci, molitve i materija koja se upotrebljuje, a
nevidljivu: blagodat Bozja.
Posto se kroz svete tajne daje vernima blagodat Bozja to su one neophodne za svakog
coveka, za njegovo spasenje i oblagodacenje.
Svetih tajni u Crkvi ima mnogo, jer je u Crkvi sve tajna Bozja, a i sama Crkva je
"Tajna Hristova". No mi cemo od sv. tajana spomenuti ovih sedam: tajna krstenja,
miropomazanja, pricesca, pokajanja, jeleosvecenja, svestenstva i tajna braka. Njih je
ustanovio sam Spasitelj. Episkop moze vrsiti sve svete tajne, svestenik sve sem tajne
svestenstva, a pravoslavni hriscanin moze vrsiti samo tajnu krstenja, i to kad nema
svestenika, a dete se rodilo bolesno i u opasnosti je da umre.
Svete tajne se nalaze u Crkvi i one su neophodne za clanove Crkve. To je Crkva izrazila
u desetom clanu Simvola vere koji glasi: Ispovedam jedno krstenje za oprostaj grehova. Iako
se u ovom clanu Simvola spominje samo tajna krstenja, ipak ss tu podrazumevaju i ostale
tajne. U Simvolu vere se pominje samo tajna krstenja zato sto se njome ulazi u Crkvu i
postaje clan Crkve koja cuva i obavlja ostale svete tajne. Kada so covek krsti, on time stice
pravo na sve ostale svete tajne.
Postoji jos jedan razlog zbog koga je u Simvolu vere spomenuto samo krstenje. Taj je
razlog u tome sto je u prva vremena hriscanstva postojala sumnja da li treba ponova krstavati
one koji su privremeno otpali od vere i Crkve u neku jeres, pa se ponovo vrate pravoj veri.
Crkva je resila da ih ne treba ponovo krstavati, i to istakla u Simvolu vere recima: Ispovedam
jedno krstenje.
Sv. Justin Celijski
Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O TAJNI KRSTENjA
 
Krstenje je sveta tajna u kojoj se covek, ispovedivsi prethodno pravu veru, kroz
trostruko pogruzenje u vodu u ime Oca i Sina i Svetoga Duha ociscava od svih
grehova, umire za greh i gresni zivot i ponovo radja u duhovni, sveti zivot. Takodje,
krstenjem se ulazi u Crkvu i postaje hriscanin. Po reci Spasiteljevoj: "Ako se ko ne rodi
vodom i Duhom, ne moze uci u Carstvo Bozje".[1] U svetoj vodi krstenja covek se ociscuje od
svega gresnog i preporadja Duhom Svetim. Ako je dete, ociscuje se od praroditeljskog greha;
ako je pak odrastao, ociscuje se i od licnih grehova. Samim primanjem krstenja postaje clan
Tela Hristovog - Crkve.
Tajnu krstenja ustanovio je sam Spasitelj kada je po vaskrsenju svom dao Apostolima
zapovest: "Idite i naucite sve narode, krsteci ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha".[2] On je i
primerom svojim osvetio krstenje, primivsi ga od Jovana.
Tajna krstenja se moze izvrsiti nad svakim koji ima veru a kaje se za svoje grehe. To se
vidi iz reci samoga Spasitelja i sv. Apostola Petra. Spasitelj veli: "Koji uzveruje i krsti se,
spasce se"[3] a Ap. Petar: "Pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za
oprostenje grehova: i primicete dar Svetoga Duha".[4] Zato odrastao ispoveda pri krstenju
svoju veru citanjem Simvola vere. A kada se krstavaju deca koja nisu u stanju da ispovede
svoju veru, onda to umesto njih i za njih cini kum citajuci Simvol vere. Zato kum i prima na
sebe obavezu da svoje kumce, kada odraste, nauci istinama vere i poboznom zivotu.
U obredu tajne krstenja najvaznija je radnja trostruko pogruzavanje u vodu onoga
koji se krstava, pri cemu svestenik izgovara reci: "Krstava se sluga Bozji (kaze se ime
koje je kum namenio) u ime Oca - amin, i Sina - amin, i Svetoga Duha - amin". Ovo
pogruzavanje oznacava sahranjivanje starog i vaskrsavanje novog coveka, jer pretstavlja
Spasiteljevu smrt i vaskrsenje (Rim.6,3-11).
Krstenje se ne ponavlja, jer je ono duhovno rodjenje; i kao sto se covek jedanput
radja, tako se jedanput i krsti. Zato je i receno u Simvolu vere: Ispovedam jedno krstenje.
Pravo da vrse svetu tajnu krstenja imaju episkopi i svestenici, kao naslednici svetih
Apostola. U krajnjoj nuzdi krstenje mogu obaviti djakoni, pa i pravoslavni vernici
svetovnjaci. U takvom slucaju, krstavani se triput pogruzava u vodu, pri cemu se izgovaraju
reci: "Krstava se sluga Bozji (ime) u ime Oca - amin, i Sina - amin, i Svetoga Duha - amin".
Ako ovako krstena licnost ostane u zivotu, svestenik dopuni krstenje vrseci ceo obred krstenja
sem trostrukog pogruzavanja. (Krstenje se vrsi pogruzavanjem u vodu; samo u slucaju
nedostatka vode, ili u nekoj krajnjoj nuzdi, krstenje se moze vrsiti i oblivanjem ili
kropljenjem).
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Jn.3,5.

2. Mt.28,19.

3. Mk.16,16.

4. D.Ap.2,38.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O TAJNI MIROPOMAZANjA
 
Miropomazanje je sveta tajna u kojoj se kroz pomazivanje svetim mirom
izvesnih delova tela u ime Svetoga Duha daju krstenome narociti darovi Svetoga
Duha, koji ga krepe, prosvetljuju i usavrsavaju u duhovnom zivotu. Ustvari, svetim
miropomazanjem verni dobija Duha Svetoga i njegovu blagodat.
Ovi darovi Svetoga Duha ispunjuju svu dusu, prosvetljuju je i osposobljavaju za pravilno
razumevanje glavnih istina vere i za zivot u njima. O tome sv. Apostol Jovan veli hriscanima:
"Vi imate pomazanje od Svetoga i znate sve. Ne pisah vam kao da ne znate istine, nego sto je
znate, i znate da nijedna laz nije od istine".[1]
U svetoj tajni miropomazanja hriscanin se ispunjuje silom Duha Svetoga i zapecacuje u
novom duhovnom zivotu. Zato Ap. Pavle i veli: "Bog nas utvrdi u Hristu, i pomaza nas, i
zapecati, i dade zalog Duha u srca nasa".[2] Otuda smo mi: zapecaceni Svetim Duhom[3]. Na
to ukazuju reci koje se izgovaraju pri vrsenju tajne miropomazanja: "Pecat dara Duha
Svetoga".
U ovoj svetoj tajni pomazuje se: celo - radi osvecenja i prosvetljenja uma, prsa - radi
osvecenja i prosvetljenja srca, oci, usi, usta - radi osvecenja i prosvetljenja spoljasnjih cula,
ruke i noge - radi osvecenja i prosvetljenja celokupne delatnosti i vladanja hriscaninovog.
Pomazanje se vrsi svetim mirom. To je gusta tecnost, sastavljena iz cistog jeleja,
vina i mnogih mirisljavih sastojaka, i osvecena od episkopa. Pravo osvecenja mira pripada
samo episkopima, a pravo vrsenja svete tajne miropomazanja pripada episkopima i
svestenicima.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Jn.2.19-20.

2. 2.Kor.1,21-22.

3. Ef.1,13.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O TAJNI PRICESCA ILI SVETOJ LITURGIJI
 
Sveta tajna Pricesca, ili Evharistija, jeste ustvari sveta Liturgija koja se vrsi u
Crkvi kao tajna Hrista i Njegove Crkve. Na sv. Liturgiji biva pricesce. Pricesce je
sveta tajna u kojoj hriscanin, pod oblikom hleba i vina, prima samo telo i krv
Gospoda Hrista, sjedinjuje se s Njim, dobija oprostaj grehova i zalog vecnoga zivota.
Ovu svetu tajnu ustanovio je sam Spasitelj na Tajnoj Veceri. Uzeo je hleb, blagoslovio
ga, prelomio i dao svojim ucenicima, rekavsi: "Uzmite, jedite ga, - ovo je telo Moje, koje se za
vas lomi." Zatim je uzeo casu, zahvalio Bogu, i dao im govoreci: "Pijte iz nje svi, jer je ovo krv
moja Novoga Zaveta, koja se proliva za mnoge radi otpustenja grehova".[1]
Ova sveta tajna, zbog svoje neizmerne vaznosti, sacinjava sustinu najglavnijeg
hriscanskog crkvenog bogosluzenja, svete Liturgije. Na njoj se prineseni hleb i vino
prizivom ("epiklezom") i dejstvom Svetoga Duha osvecuju i pretvaraju u telo i krv Gospoda
Hrista, kojim se verni onda pricescuju i tako sjedinjuju sa Hristom Bogom. Zato je sv. Liturgija,
kao zajednica Boga i Njegovog naroda, ustvari srce same Crkve.
Svetoj tajni pricesca moze pristupiti svaki hriscanin: od odojceta do starca. Jer
se u njoj ljudsko bice sjedinjuje sa samim Spasiteljem. Sjedinjen s Njim, covek zivi Njime i
njegovim vecnim zivotom. Po reci samoga Spasitelja: "Koji jede moje telo i pije moju krv,
boravi u meni, i ja u njemu. Ko jede moje telo i pije moju krv, ima zivot vecni. Koji jede mene,
zivece mnome".[2] Imajuci u vidu sveto pricesce, Spasitelj naziva sebe: "hlebom Bozjim koji
silazi s neba i daje zivot svetu",[3] hlebom zivota od koga se nikad ne gladni,[4] hlebom
nebeskim koji pricasniku daje besmrtnost i zivot vecni[5].
Posto u svetoj tajni Pricesca pricesnik prima telo i krv Spasitelja, neophodno je
potrebno da se pricesnik pripremi za ovu svetu tajnu. Priprema se vrsi postom i
molitvom, jer post i molitva ociscuju nasu dusu od svakog greha i necistote. Pri tome je covek
duzan da ispituje sebe i da savest svoju ocisti od grehova pokajanjem. Samo tako pripremljen,
covek se moze dostojno pricestiti. Pristupi li svetom pricescu nepripremljen, covek navlaci na
sebe strahovitu osudu. O tome govori ap. Pavle: "Ali covek da ispituje sebe, pa onda od hleba
da jede i od case da pije; jer koji nedostojno jede i pije - sud sebi jede i pije, ne razlikujuci tela
Gospodnjeg"[6].
Zbog beskrajne vaznosti koju sveto Pricesce ima za hriscane, u prva vremena
Hriscanstva hriscani su se pricescivali svake Liturgije, a kasnije su to cinili redje, jer su
poceli smatrati sebe za nedostojne da cesto pristupaju tako velikoj tajni. Crkva je odredila
da se pobozni i revnosni hriscani pricescuju vise puta godisnje i to svi neizostavno.
Neclanovi Crkve Pravoslavne (nekrsteni, jeretici, sektasi) ne mogu se pricescivati.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Mt.26,26-28.

2. Jn.6,55. 54. 57.

3. Jn.6,33.

4. Jn.6,35.

5. Jn.6,50-51.

6. 1.Kor.11,28-29.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O TAJNI POKAJANjA
 
Pokajanje je sveta tajna u kojoj hriscanin ispoveda Bogu svoje grehe pred
svestenikom i preko njega dobija nevidljivi oprostaj grehova od samoga Gospoda
Hrista.
Ovu tajnu ustanovio je sam Spasitelj radi oprostaja grehova, ucinjenih posle krstenja.
Ustanovio ju je posle svog vaskrsenja, kada je rekao svojim ucenicima: "Primite Duh Sveti.
Kojima otpustite grehe, otpustice im se; i kojima zadrzite, zadrzace se".[1] Vlast otpustati
grehe ima samo Bog. Tu vlast Spasitelj je dao svojim ucenicima, dajuci im Duha Svetoga. A tu
vlast Op im je bio obecao pre svog vaskrsenja kada im je rekao: "Sto god svezete na zemlji,
bice svezano na nebu i sto god razdresite na zemlji, bice razdreseno na nebu".[2]
Da bi stvarno dobio oprostaj od grehova kroz ovu svetu tajnu, hriscanin je duzan da
se iskreno i skruseno kaje za grehe svoje, da ih smireno ispovedi svesteniku, da ima
odlucnu nameru da se popravi i da bude uveren u bezmerno milosrdje Spasiteljevo. Post n
molitva su odlicna evandjelska sredstva koja pomazu i utvrdjuju coveka u pokajnickom
raspolozenju.
Pokajnicko se raspolozenje narocito izrazava u iskrenom ispovedanju svojih
grehova svesteniku, u mrznji prema gresima, u odricanju od njih i u cinjenju
evandjelskih dela. Ispovedanje grehova svojih svesteniku neophodno je, da bi svestenik
znao kakve grehe ima da oprosti i kakve lekove ima da preporuci za izlecenje od njih. Ako je
pokajnik ucinio neke greske grehe, onda se na njega nalaze epitimija. Epitimija je grcka rec
i znaci zabrana. Ta zabrana se odnosi uglavnom na udaljavanje na neko vreme od svetog
Pricesca i nalaganje izvesnih molitava i podviga, Ona se nalaze, da bi gresnik iskorenio svoj
teski greh i popravio svoj zivot. Otuda vrsta ove duhovne zabrane zavisi od vrste greha. Na
primer, ako covek pati od srebroljublja, na njega se nalaze cinjenje milostinje; ako je ucinio
neki tezak greh, odlucuje se od svetog Pricesca na izvesno vreme, itd.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Jn.20,22-23.

2. Mt.18,18.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O TAJNI SVESTENSTVA
 
Svestenstvo je sveta tajna u kojoj Duh Sveti kroz molitvu i polaganje ruku od
strane episkopa za vreme svete Liturgije daje pravilno izabranome licu blagodat za
vrsenje svetih tajni i rukovodjenje stada Hristovog u veri i poboznosti.
O takvoj prirodi tajne svestenstva svedoci ap. Pavle kada pastirima Crkve Efeske kaze:
"Pazite, dakle, na sebe i na sve stado, u kome vas Duh Sveti postavi za episkope, da pasete
Crkvu Gospoda i Boga koju stece krvlju svojom".[1] I jos: "Tako da nas drze ljudi kao sluge
Hristove i vrsitelje tajni Bozjih".[2]
Postoje tri glavna stepena svestenstva: episkopski, prezviterski i djakonski.
Episkopski cin je najglavniji, jer episkop ima punocu blagodati svestenstva. On ne
samo da ima pravo da vrsi sve svete tajne, i da osvecuje sveto miro, nego ima vlast da putem
rukopolozenja daje i drugima blagodat za vrsenje svetih tajni. Episkop je u svojoj oblasti
(eparhiji) vrhovni svestenosluzitelj, vrhovni ucitelj vere i vrhovni staresina nad svima
hriscanima.
Prezviterski ili svestenicki cin je nizi od episkopskoga i u potpunoj zavisnosti od
ovog. Svestenik dobija od episkopa pravo i vlast da vrsi svete tajne i da duhovno rukovodi
pastvu. Svestenik ne moze vrsiti ni tajnu posvecenja (rukopolozenja) svestenika, ni osvecenje
mira, ni osvecenje antiminsa.
Djakonski cin je najnizi. Djakon je samo pomocnik episkopu i svesteniku pri vrsenju
svetih tajni i bogosluzenja, osobito svete Liturgije.
O vlasti episkopa govori Apostol: "3ato te ostavih u Krsu, da popravis sto je nedovrseno i
da postavis svestenike po svima gradovima".[3] I jos: "Ruku brzo ne meci ni na koga".[4]
Dela, Apostolska svedoce da su sveti Apostoli sami izabrali i rukopolozili prvih sedam
djakona[5] i prezvitere i episkope u svakoj Crkvi[6].
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. D.Ap.20,28.

2. 1.Kor.4,1.

3. Tit.1,5.

4. 1.Tim.5,22.

5. D.Ap.6,1-7.

6. D.Ap.14,23; 20,28.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O TAJNI BRAKA
 
Brak je sveta tajna u kojoj se od strane svestenosluzitelja Crkve blagosilja
dobrovoljna bracna veza dvoje supruga i daje blagodat Bozja koja osvecuje njihov
bracni zivot radi uzajamne pomoci u njihovom evandjelskom zivotu i radi zakonitog
radjanja i hriscanskog vaspitanja dece.
Brak ima za cilj da pomocu blagodati Bozje ucini da zivot supruznika u svojoj duhovnosti,
cistoti i uzvisenosti lici na odnos Spasitelja prema Crkvi. O toj svetoj tajanstvenosti braka
govori Ap. Pavle: "Ostavice covek oca svog i mater, i prilepice se zeni svojoj; i bice dvoje
jedno telo, Tajna je ovo velika, i ja govorim za Hrista i za Crkvu".[1]
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Ef.5,31-32.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O TAJNI JELEOSVECENjA
 
Jeleosvecenje ili svestanje masla jeste sveta tajna u kojoj se hriscaninu,
pomazivanjem izvesnih delova tela osvecenim jelejem, nevidljivo daje blagodat
Bozja, koja isceljuje dusevne nemoci, a ponekad i telesne.
Ova sveta tajna vodi poreklo od samoga Spasitelja, jer su njegovi ucenici, po njegovoj
zapovesti, "mazali uljem mnoge bolesnike, i isceljivali ih".[1] Crkva je upotrebljavala ovu svetu
tajnu od najranijih vremena. To se vidi iz reci Ap. Jakova koji kaze: "Boluje li ko medju vama,
neka dozove staresine crkvene, te neka citaju molitvu nad njim, i neka ga pomazu uljem u ime
Gospodnje. I molitva vere pomoci ce bolesniku, i podignuce ga Gospod, i ako je grehe ucinio,
oprostice mu se".[2]
U ovoj svetoj tajni citaju se sedam Apostola i sedam Evandjelja; posle svakog Evandjelja
svestenici pomazuju bolesnike jelejem koji je pomesan sa vinom, i to pomazuju celo, nozdrve,
obraze, usta, prsa i ruke na obe strane, pri cemu se izgovara molitva. Ovu svetu tajnu vrse
sedam svestenika, u nedostatku tri, a u slucaju nuzde i jedan.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Mk.6,13.

2. Jk.5,14-15.

Sv. Justin Celijski


Prof. Velimir Hadzi-Arsic
TAJNE VERE I ZIVOTA
(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O ZNACAJU ISKUPLjENjA ZA DUHOVNOMORALNI ZIVOT LjUDI U CRKVI
 
(Oprostajna beseda Spasiteljeva, Jn.15-17)
 
Na Tajnoj Veceri Spasitelj je otkrio svojim ucenicima mnoge tajne. Narocito je mnogo
kazao o znacaju tajne iskupljenja i spasenja roda ljudskog za covekov duhovnomoralni zivot.
Prastajuci se sa ucenicima, On sve tajne svoga ucenja, zivota i rada svodi na tajnu svoje
Bogocovecanske Licnosti. Sta znaci Spasitelj za spasenje i zivot roda ljudskog i kako se ljudi
spasavaju Spasiteljem od greha, smrti i djavola, pokazuje nam Gospod s narocitom silom u
Oprostajnoj besedi sa svojim ucenicima, izlozenoj u Jovanovom Evandjelju od 15 do 17 glave.
Ta Oprostajna beseda sadrzi sledece istine o spasenju i hriscanskom zivotu.
Prva istina o spasenju i zivotu coveka jeste: Spasenje coveka od greha, smrti i
djavola obavlja se organskim sjedinjenjem coveka sa Spasiteljem (Jn.15,1-8). Iz toga
izvire hriscanski zivot.
Sto je cokot za lozu, to je Bogocovek za coveka, Spasitelj za onog koji zeli
spasenje. Da bi rod rodila, loza mora biti na cokotu, mora se negovati, cuvati, cistiti. Spasitelj
je cokot spasenja, i to besmrtni, vecni cokot; iz njega neprekidno struje u sve loze na njemu
sve bogocovecanske sile kao zivotvorni sokovi; oni se razlivaju po svima lozama, ociscuju ih od
greha, smrti i djavola, osvecuju ih, spasavaju. Samo ona loza napreduje i donosi roda koja
cvrsto stoji na cokotu; tako isto samo onaj covek zivi vrlinski i sveto i spasava se koji svim
bicem stoji na Spasitelju i zivi Njime.
Kada covek zivi Bogocovekom, on dobija od Njega bozanske sile i postaje bozanski
mocan i silan. Njemu Bogocovek ispunjuje sve molitvene zelje. On, takoreci, postaje svemocan
Bogocovekom, i sto god zaiste od svemocnog Boga i Spasitelja - dobija. Ali takav covek zeli,
hoce i iste samo ono sto je bozansko, sveto, pravedno, besmrtno, vecno. Ko pak ne zivi
Bogocovekom, propada, i smrt ga sa svih strana unistava. To znace Spasiteljeve reci: "Ko u
meni ne ostane, izbacice se napolje, kao loza, i osusice se, i skupice je, i u oganj baciti, i
spaliti. Ako ostanete u meni i reci moje ostanu u vama, sto god hocete istite, i bice vam" (st.
6-7).
Druga istina o spasenju i pravom zivotu coveka jeste: Organsko sjedinjenje sa
Bogocovekom ispunjuje coveka be-smrtnom blagodatno moralnom silom:
bogocovecanskom ljubavlju (Jn.15,9-17).
Bogocovecanska ljubav se daje samo onome coveku koji je u duhovnom jedinstvu sa
Gospodom Hristom. Za njega je takva ljubav prirodna, logicna i neophodna. Stoga je Spasitelj
i zahtevao od svojih sledbenika: "Kao sto Otac ima ljubav k meni, i ja imam ljubav k vama;
budite u ljubavi mojoj" (st. 9).
Ovu ljubav prema Bogocoveku covek izrazava vrsenjem Bogocovecanskih
zapovesti i zivotom po njima. A glavne Bogocovekove zapovesti su ove: Ljubav prema Bogu
i bliznjemu (Mk.12,29-31; Mt.22,37-40). Drzanjem tih i svih ostalih zapovesti ljubav se njima
uvecava i zivi. Jer ljubav se hrani ostalim evandjelskim vrlinama, kao sto se i ove hrane
njome. Samo ziveci evandjelskim vrlinama, covek ss ukorenjuje u bogocovecanskoj ljubavi i
ostaje u njoj. Covek koji iz ljubavi i sa ljubavlju tvori Spasiteljeve zapovesti, dobija
narociti dar: bozansku radost. Iako je vrsenje Spasiteljevih zapovesti spojeno sa mukama,
naporima, patnjama, on sve to podnosi sa radoscu koju mu po dusi razliva sam Spasitelj. Jer
covekovo bice, spaseno Bogocovekom od greha, smrti i djavola, oseca stvaralacku radost od
duhovne zajednice sa Bogocovekom. To nam govore Spasiteljeve reci: "Ovo vam kazah, da
radost moja u vama ostane i da radost vasa bude potpuna" (st. 11).
Po svojoj prirodi, bogocovecanska ljubav je puna samopozrtvovanja. U njoj nema
niceg sebicnog i samozivog. Ona stalno zahteva od Bogocovekovih sledbenika
samopozrtvovanje do kraja. To znace Spasiteljeve reci: "Od ove ljubavi nema vece, da ko dusu
svoju polozi za prijatelje svoje" (st. 13).
Bogocovecanska ljubav zblizuje, sprijateljuje coveka sa Bogocovekom i sa
ljudima. Jer covek tvoreci zapovesti Hristove postaje prijatelj njegov, a to znaci: prijatelj
Bozji. U tom prijateljstvu sa Bogocovekom i sastoji se covekovo izbranistvo. Spasitelj izabira
za svoje prijatelje samo ope koji dobrovoljno, iz ljubavi i sa radoscu vrse njegove
zapovesti. Takvim prijateljima On obecava da ce im Bog dati sve sto zaistu u ime njegovo, tj.
sve sto je bozansko, besmrtno, vecno, korisno (st. 16).
Treca istina o zivotu i spasenju coveka jeste: Bogocovek je u rodu ljudskom
jedina istinska ljubav, zivot, svetlost, besmrtnost i vecnost, a ljudi Ga mrze, jer su
zaljubljeni u greh, u tamu, u smrt (Jn.15,18-16, 4).
Spasitelj je dosao u svet da ljude spase od zla i greha. Ali ljudi, zaljubljeni u greh i zlo,
ne vole Spasitelja koji unistava ono sto im je tako milo i drago: greh i zlo. Tama mrzi pa
svetlost, zlo mrzi na dobro, djavo mrzi na Boga (sr. Jn.3,19-20). Sa istih razloga oni mrze i
sledbenike Hristove. Jer Hristovi sledbenici izvode: protiv zla - Hristovo dobro, protiv tame -
svetlost, protiv greha - vrlinu, protiv smrti - besmrtnost, protiv lazi - istinu, protiv djavola -
Boga. A svet mrzi na sve to, jer je ogrezao u zlu, tami, grehu, smrti, lazi, djavolu. To znace
Spasiteljeve reci: "Ako svet mrzi na vas, znajte da je na mene omrznuo pre vas. Kad biste bili
od sveta, svet bi svoje ljubio. A kako niste od sveta, nego vas ja izabrah od sveta, zato mrzi
na vas svet" (st. 1,8-19).
Ziveci zivotom Bogocoveka, sledbenici njegovi dozivljuju njegovu sudbinu u
ovom svetu: gone ih kao i Njega, muce ih kao i Njega. A to cine stoga sto im je greh
svojom tamom pomracio saznanje i savest, te u Isusu ne vide Boga i Spasitelja (st. 20-21).
Cetvrta istina o spasenju i duhovnom zivotu coveka jeste: Duh Sveti pomagace
ljudima da se spasu od greha, smrti i djavola, osposobljujuci ih da zivom verom i
vrlinskim zivotom usvajaju Spasitelja i spasenje (Jn.16,5-33).
Bogocovek je pripremio put za silazak Duha Svetoga u ovaj svet i za njegovo ucesce u
delu spasenja. Ljudi ce mrzeti i goniti hriscane, ali im nece moci nauditi. Jer Duh Sveti nema
tela, da bi Ga ljudi mogli ubiti i ukloniti iz sveta. I oni ne mogu nikakvim pretnjama, mukama n
nevoljama ucutkati svedocanstvo Hristovih sledbenika o Isusu kao Bogocoveku i Spasitelju, niti
ih zaplasiti ikakvom smrcu. U svemu tome oni ce biti radosni i neustrasivi. Tu radost i tu
neustrasivost davace im Duh Sveti, Utesitelj.
Peta istina o znacaju Hristovog dela spasenja coveka za nas zivot jeste: Cilj
celokupnog Bogocovekovog zivota i rada sastoji se u tome da ljudima da zivot vecni
kroz poznanje istinitog Boga (Jn.17,1-10).
Covek poznaje istinitog Boga i dobija vecni zivot kada usvoji Bogocoveka sa svima
njegovim istinama, delima, zivotom, ucenjem. Posao spasenja sveta od greha, smrti i djavola,
a to znaci: osiguranje i davanje ljudima vecnog zivota Bogocovek je izvrsio celokupnim svojim
zivotnim podvigom, od zaceca do vaznesenja. Spasitelj i naziva svojim zivotnim poslom:
spasenje sveta od greha, smrti i djavola, i darivanje ljudima vecnoga zivota (st. 1-5).
To poznanje istine postizu, taj vecni zivot zadobijaju samo oni koji veruju u Hrista kao
Spasitelja i zive tvoreci njegove zapovesti, tj. oni koji "drze" rec njegovu.
Sesta istina o spasenju coveka jeste: Svojom istinom Bogocovek osvecuje ljude
i sjedinjuje ih u jedno vecno, nerazdeljivo, bozansko jedinstvo, u jedinstvo sa Sobom
i svom Svetom Trojicom (Jn.17,11-26).
U ovom svetu greha, smrti i zla, ljudi se osvecuju bozanskom Istinom. A tom se Istinom
osvecuju ako je usvoje, ako zive njome. To ih cuva od lazi, od zla, u kome sav svet lezi.
(1.Jn.5,19). Zivljenje bozanskom Istinom stvara u njima saznanje i osecanje: da oni nisu od
ovoga sveta, nego su od onoga sveta, od Boga, od bozanske Istine. Drugim recima: od
samoga Hrista, jer je On rekao za sebe: "Da sam Istina" (Jn.14,6).
Svojom bozanskom silom Bogocovek sjedinjuje ljude u jednu narocitu zajednicu, kakvu
svet ne zna i nema: zajednicu u kojoj su ljudi sjedinjeni medju sobom do jednodusnosti i
jednosustnosti, u kojoj je covek sa covekom jedno kao sto su jedno Bog Otac i Bog Sin. To je
jedinstvo - jedinstvo ljubavlju i istinom. Sledbenici Hristovi ostvaruju to jedinstvo ziveci
Bogocovekom i Njegovim vrlinama. U njih se onda stvara "jedna dusa i jedno srce", o cemu i
govore Dela Apostolska kad govore o prvoj Crkvi (4,32), A to jedinstvo svih u Hristu
Bogocoveku i jeste osiguranje vecnoga zivota u Trojicnom Bozanstvu. Tu vlada ljubav Duha
Svetog kao glavna stvaralacka i sjedinjujuca sila. U tom jedinstvu ljudi u Hristu nema niceg ni
nasilnog, ni mehanickog, ni nametnutog, vec sve sama ljubav Bozja i bratska, sve sama vera i
zivot bogocovecanski, sve sama istina, sve sama pravda, sve sama dobra volja, sve sama
sloboda, istinska sloboda kojom nas Hristos oslobodi (Gal.5,1). Tu svi zive u Hristu i u svima
zivi Hristos (Gal.2, 20); Hristos je svima sve, i svi su jedno u Hristu (Kol.3, 11; Gal.3,28).
 
Sv. Justin Celijski
Prof. Velimir Hadzi-Arsic

TAJNE VERE I ZIVOTA


(OSNOVNO BOGOSLOVLjE)
 
 
 
O POSTOVANjU SVETITELjA, SVETIH MOSTIJU I SVETIH IKONA U PRAVOSLAVNOJ CRKVI
 
Samom prirodom Crkve kao tela Bogocoveka Hrista odredjen je odnos medju clanovima
Crkve, pa bili ono na zemlji ili na nebu. Posto svi clanovi Crkve, kao udovi vecnozivog Hrista,
nikada ne podlezu smrti, to telesna smrt clanova Crkve ne prekida vezu koja postoji izmedju
njih, vec je ta oblagodacena veza uvek ziva i neprekidna. Svi koji su u Crkvi, i na nebu i na
zemlji, sutelesnici su Hristovi i zivi su Bogu, kroz sve njih struji jedna blagodat Duha Svetog, i
svi su domaci Bogu i sazitelji Svetima.[1] Svi su oni zitelji jednog grada Bozjeg - nebeskog
Jerusalima, clanovi "Sabora Svetih" koji se nikada ne razilazi.[2]
Na osnovi ove crkvene bogocovecanske zajednice svih verujucih u Hristu pociva i
postovanje Svetitelja, kao svetih udova Hrista - glave Crkve, i kao svete starije brace nase
proslavljene od Boga. Zbog toga je jos u Starom Zavetu receno za Svetitelje: "Pravednik ce se
spominjati vecno".[3]
Pobozno spominjanje i postovanje Svetitelja, i pre svih Preciste Majke Hrista Spasitelja,
Presvete Bogorodice, koja je i od Heruvima cesnija i od Serafima slavnija, sastoji se u
molitvenom odnosu prema njihovim hristolikim licnostima, zatim u proslavljanju njihovih vrlina
i svetosti, cime se ustvari proslavlja sam Bog koji ih je osvetio i posvetio. Ovo postovanje biva
na slavu Bozju, jer je Bog "divan u Svetima svojima" (Ps.67,36), a nama biva na korist: da bi
tako podrazavali sveti zivot i dela Svetitelja i smerno se ugledali na njih.
Pobozno postovanje Svetitelja sastoji se i u molitvenom prizivanju njihove blagodatne
pomoci, njihovog molitvenog posredovanja pred Bogom za nas slabe i gresne, jer su oni pred
Bogom smeliji i mocniji kao prijatelji i ugodnici Bozji, i jer svesveti Bog "u Svetima pociva".
Postovanje Svetitelja ni u kom slucaju ne znaci njihovo bogotvorenje, tj. kao da ih mi
postujemo kao bogove, vec mi njih postujemo i prizivamo kao "sluge Bozje" i "prijatelje
Hristove", kao "sinove Bozje" u Jedinorodnom Sinu Bozjem, Koji se izjednacio sa nama ljudima
da bi nas ljude izjednacio sa Bogom po blagodati.
Postujuci Svetitelje mi postujemo i njihove svete mosti kao sasude blagodati Bozje, jer
su njihova sveta i osvecena tela blagodacu postala netrulezna i cudotvorna. Svete mosti su
znak Bozjeg blagovoljenja i blagodatnog prisustva Duha Bozjeg u materijalnim telima ljudskim,
sto prestavlja takodje svedocanstvo i zalog da ce i tela ljudska vaskrsnuti i naslediti od Boga
netruleznost i blazenu besmrtnost i zivot vecni.
Ko ne prima i ne postuje Svetitelje i njihove svete mosti, taj ne prima i ne postuje ni
Hrista ni Boga Oca (sr. Mt.10,16. 40-41). Jer se osnova postovanja Svetih nalazi u Hristu
Bogocoveku, Koji je zato i postao covek da proslavi coveka, i to i telo mu i dusu. Ko ne postuje
Svetitelje kao udove bogocovecanskog Tela ovaplocenog Gospoda Hrista, taj kao da
razovaplocuje Hrista i izgoni ga iz tela Njegovog koje je Crkva Njegova.
Ovaplocenje Boga Logosa, Koji je zivi Lik, ziva Ikona nevidljivoga Boga (Kol.1,15), jeste
osnova i za nase pobozno postovanje svetih Ikona.
Postovanje svetih ikona postojalo je u Crkvi od samog njenog pocetka (o cemu svedoce
freske po najstarijim hriscanskim katakombama, jos iz drugog veka u Rimu i na grckim
ostrvima). Zato je Pravoslavna Crkva na svom VII Vaseljenskom Saboru osudila jeretike
ikonoborce koji su hteli da poreknu postovanje svetih ikona. Ovo postovanje poricu danas i
neki od sektasa, koji poricu cak i postovanje svetog i zivotvornog Krsta Hristovog. Ali mi smo
napred vec videli kakav spasonosni znacaj i silu za nase spasenje ima casni Krst Hristov, zbog
cega sa sv. Apostolom Pavlom i govorimo, klanjajuci se Krstu Hristovom: "D ja Boze sacuvaj
da se cim drugim hvalim osim Krstom Gospoda naseg Isusa Hrista" (Gal.6,14).
Uz casni i zivotvorni Krst mi pobozno postujemo i svete ikone, najpre precasnu ikonu
Hrista Bogocoveka, pa onda i ikone Presvete Bogorodice i Svetih Apostola i Ugodnika Bozjih.
Jer, po recima Svetih Otaca, "postovanje koje se ukazuje ikoni odnosi se na njen Prvolik", na
Lice samog Bogocoveka Hrista po cijem liku je i sazdan svaki covek (sr. Kol,3,10).
Ikone ni u kom slucaju nisu idoli (postovanje idola Bog je zabranio u svojoj drugoj
zapovesti datoj preko Mojsija), i mi ih ne smatramo za neka bozanstva, nego samo za svete
slike koje je sam Bog jos u Strom Zavetu zapovedio da se postuju u hramu (skiniji)
Jevrejskom (vidi 2.Mojs.25,10-26; 26,1-33; 5.Mojs.10,1-5). U Novom Zavetu, od ovaplocenja
Hristova, svete ikone se postuju kao sveta slikovita svedocanstva prevelike tajne uoblicenja
Boga Logosa u telo i oblicje ljudsko; one su Sveto Pismo za nepismene; one su mesto
prisustva blagodati Bozje, zbog cega su mnoge svete ikone i cudotvorne i mirotocive.
 
 
 

 
 
NAPOMENA:
1. Ef.2,19; 3,6.

2. Sr. Jev.12,22-23.

3. Ps. 111,6; Price 10,7.

You might also like