Branko opi U SVIJETU MEDVJEDA I LEPTIROVA

VJESNIK PROLJEA Daleko na jugu, dolje pored mora, Proljee se smijalo pod sunanim nebom, etalo po maslinovim gajevima i ispod tamnih empresa na grobljima i odmaralo se u hladovini pored kamenih crkava na ijim su tornjevima utala zvona od starosti. etalo se tako Proljee i mislilo o svom skorom putu na sjever. Uskoro e vrijeme da poem gore na svoj dragi sjever. A koga da poaljem da objavi moj dolazak? Da li e ti poi, mala moja prijateljice, da javi da ja dolazim? obrati se proljee jednoj lasti koja je upravo toga trenutka vijala jednu bubu oko crkvenog tornja. Ah, ah, pusti me samo jo malo da se nagledam nemirnog mora, a ove godine poalji nekog drugog umjesto mene zamoli lasta tako umiljato, da joj niko na svijetu ne bi mogao odbiti molbe. Poalji, na primjer, dugonogu rodu, ona je i onako jaa od mene. Rodu? Ko da sad nju nae; ona je negdje u Egiptu, eta obalom velike rijeke Nila i gleda krokodile kako se sunaju u toplome mulju. Moram da potraim koga drugog. To ree Proljee i poe uzdu mora da potrai nekog ko e biti njegov ovogodinji vjesnik. Molilo je mnoge ptiice, ali svaka je htjela da jo bar malo ostane u sunanom primorju: jedna se bojala da je na sjeveru jo hladno, drugoj je bilo ao junog sunca, neke su opet bile zaljubljene u vitke emprese i tako Proljee ve umorno i tuno od traenja sjede u jedan maslinjak i doboko se zamisli. Koga, koga da poaljem na sjever? uzviknu ono glasno i skoro u oajanju. Koga, pita? Ta zar se na mene zaboravilo? javi se neiji veseo glas iz maslinovih grana. Zaueno i obradovano Proljee podie glavu, ali na svoje veliko udo ne ugleda nikog. Hej, ko je to, ko to misli dobrovoljno na moj dragi sjever? Gdje si, junae, ne vidim te? Otkuda da me i vidi. Ja sam vjetar Jugo. Jug je moj zaviaj, obiao sam ga ve uzdu i poprijeko, poznajem sve zalive, bio sam u svim gradovima, proao sam kroza sve maslinjake, bezbroj puta obletio sam stare kule i bedeme i ve mi je ovdje postalo dosadno. Velim ti, drage u volje poletiti na sjever da javim tvoj dolazak. Ali kako e na sjeveru doznati da ja dolazim, kad tebe, moga glasnika, niko ne moe da vidi? Lastu bar svak ugleda i onda kae: "Eto Proljea, dolaze laste." Ne brini ti nita radosno povika Jugo, die se visoko u sunan vazduh i poleti put sjevera. Za kratko vrijeme Jugo stie na vrh prve planine na sjeveru. Najprije ga osjeti snijeg i odmah stade da se topi.

 Ne znam ni sam ta mi je proapta on vrlo zauen postaje mi tako toplo kao da sam bolestan. Bie sigurno da Proljee dolazi. U dubokoj mranoj peini probudi se zlovoljni medvjed, omirisa vazduh i radostan krenu izlazu. Osjeam da e uskoro Proljee. Golica me u nosu topli juni vjetar. Podigavi se s visoke litice, orao krsta veseo zaokrui nad planinom. Ohoho, ini mi se da Jugo duva u moja krila, a to je znak da je Proljee blizu. S planine se Jugo spusti u nizine jo ponegdje pokrivene slojem tanka snijega. Ko me je to zovnuo? proapta visibaba zaueno provirivi ispod snijega. Gle, ko me je to zovnuo, sve mi se ini da sam ula neiji glas? I mene je neko probudio, lijepa susjetko zau se sneni glas jednog starog drijena. Moram da pourim da razvijem svoje zlatne cvjetove, jer im se ja probudim, znai da e ubrzo Proljee, a ja meu prvima moram da ga pozdravim. Ti da ga prvi pozdravi! To pravo pripada samo meni i mojim bijelim cvjetovima povika jedan crni trn iz oblinje ivice poznat inae kao velika svaalica. A moda i meni u se iz blizine jagorevina. Svak e rei da su moji uti cvjetovi najljepi dar Proljeu. Zadovoljan Jugo je sluao njihovu prepirku, oslukivao kako pucketaju pupovi na drveu, gledao vesele vrane kako se diu iznad oranica, pa se onda odjednom i sam zamisli: koji li je to najljepi dar koji se sprema Proljeu? Zamisli se tako Jugo, duboko se zamisli i krenu da pogleda ko je to spremio najljepi dar za Proljee. Lutao je nekoliko dana, divio se zlatnim cvjetovima drijena, bijelim visibabama, utoj jagorevini, rascvjetalom crnom trnu, i tek jednog sunanog jutra, dok je lutao kroza bunove na ivici jednog breuljka, on zadivljen zastade opijen divnim mirisom. Ispod buna ga je gledao skroman cvjeti modar kao njegovo rodno more daleko tamo dolje na jugu. Gle, evo ga, naao sam ga. Zar ovo nije najljepi dar Proljeu? povika on radostan i podie se visoko u sunan vazduh nosei sa sobom miris ljubiice. Ah, ah, ne vjerujem da je ljepeg mirisa naao ak ni moj daleki roak, vjetar iz Indije. Pijan od radosti on ak zaboravi i na koju stranu treba da duva i stade da se vrti u krug ba kao obijesni vihor. I zabavljen tako svojom igrom nije ni opazio, da Proljee ve bjee stiglo i u ozbiljni sjeverni kraj.

UA RAUNDIJA ua, veseli ovarski pas, odveden je da uva vinograd. U jednom uglu vinograda, do druma kojim prolaze skitnice i lopovi, namjestili su pseu kuicu, pored nje su udarili kolac, za kolac su svezali lanac, a na kraju lanca uu. U vinogradu nema ni ovaca, ni maaka, ni ostalih pasa niega, i zato je ui bilo strano dosadno. Da laje na cvrke ne ide, to nikad ne rade pristojni ovarski psi; da obno broji zvijezde sauvaj boe, da skii uzalud. Elem, prava nevolja, pa to ti je.

Sjedi tako ua pred kuicom, gleda jednim okom u nebo, pa onda sa oba oka osmotri drum, da vjetar sluajno ne bi nanio kakvog kradljivca groa. Ali kao za pakost, nikog ni na nebu, ni na drumu. Au-vau, ko e ovako sam ivjeti zijevnu on od puste dosade progutavi zauzgred jednu bezobraznu muvu. Ba je teko biti sam. Niste sami, mnogopotovani zau se iza njega neiji sitan utiv glas. Tu je jo i moja neznatna malenkost. ua se iznenaen okrenu. Na vrh gomilice izrivene zemlje stajala je jedna mlada krtica i zaueno ga gledala. A ko si ti? obradova se ua neobinom gostu. On dotad ne bijae vidio nijednu krticu. Ja sam, uvaeni prijatelju, krt koji ivi pod zemljom. Zovu me Dvaput Dva Jeste Pet. Dvaput Dva Jeste Pet zaueno promrmlja ua koji je inae odlino znao raun. udno ime, drue, a uz to jo pogreno. Moda je zaista tako, veleueni skromno priznade krt. To ime dao mi je na uitelj iz Velikog Krtinjaka zato to slabo znam raun. Aha, aha! uskliknu ua. Sad razumijem. Ti si, dakle, nekakav opasan raundija. Tako je, premudri. A ko ste vi, ako smijem da znam? Nikad jo ne vidjeh tako veliko stvorenje. Ja sam ovarski pas, zovu me ua. udi se koliki sam? A ta bi tek rekao da vidi mog brata. On je dugaak dvaput toliko koliko polovina mene. Jao, jao, ta nije moguno zaprepasti se krt. To je onda prava grdosija. Tako je, drue nasmija se ua raspoloen da zbija alu s ravim raundijom. A kako bi se tek ti zaudio, kad bih ti ispriao kako sam jurio stranu zvijerku kratkouhog i dugorepog zeca. Hajde priaj, veleumni zamoli na Dvaput Dva Jeste Pet, koji je neobino volio prie. Dobro, sluaj. Poranim ti ja jednog jutra i to vrlo rano, tano u pet sati i stodvadeset minuta, preskoim batenski plot visok triput po etvrtinu metra i bub u batu. Kad tamo, ima ta i da se vidi. U kupusu gricka strana zvijerka zec. Ui mu dugake dvadeset i dva decimetra manje dva metra, a rep, strano dugaka repina, itav metar manje devedeset devet centimetara. Auh, auh, da strane zvijerke, da grdnog reponje! prenerazi se Dvaput Dva Jeste Pet. Nije to nita, moj drue nastavlja ua. Ja zalajah tako gromovito da se ulo deset puta manje od deset kilometara, zadrhtae sve zvijezde koliko ih je god toga jutra bilo na nebu, a moj ti zec, kad to u, skoi, skoi itav jedan hiljaditi dio kilometra, a ja ne bio lijen, pa i ja skoih itav metar, a zec opet hiljaditi dio kilometra, a ja opet jedan metar... I zec, razumije se, pobjee, jer je bio mnogo bri uskliknu Dvaput Dva Jeste Pet. Jeste vraga. A ja ti onda prikupih svu svoju snagu i skoih devet stotina i devedeset i devet milimetara. I prestie zeca obradova se krt. Ama ni blizu nastavi Zua. Moj ti zec onda stade da skae etiri puta po etvrt metra, a ja samo dvaput po pola metra... Jurili smo se tako dvadeset i pet sati manje jedan dan i zec mi ve bijae odmakao stoti dio metra. Jao, jao, koliko ti je samo odmakao zaudi se mladi krt. Pa da li si ga ikad stigao?

 Da li sam ga stigao? Evo, pa sam izraunaj. Kad smo stali da trimo, on je bio deset metara ispred mene, a dok smo trali, on je pretrao deset kilometara, a ja pet puta po dva kilometra vie deset metara. Sad ti je jasno, da li sam ga stigao. Auh, pa odmah se vidi da si ga prestigao i to vrlo mnogo. Prestigao! uje, mladiu, pogrijeio je onaj ko ti je dao ime Dvaput Dva Jeste Pet. Ja bih te nazvao Dvaput Dva Jeste est. Ba nita ne zna rauna. ek, ek, zbunio sam se promuca krt i stade u sebi da rauna. Aha, sad znam, on je tebi daleko izmakao. uu zaudi toliko neznanje. Izmako! E, ti si pravi Dvaput Dva Jeste Sedam. Pa ta je onda bilo? plano upita radoznali krt. ta je bilo? Da zna samo ta je dalje bilo. Ah, to je najdivnija pria koju su ikad ule ui, ali ja ti je neu kazati sve dok ne naui dobro da rauna i dok sam ne izrauna da li sam stigao zeca. A kad sve to lijepo svri, doi k meni pa u ti priati priu o maki i goveoj glavi. A sad, dovienja, neu vie da razgovaram s neznalicom. Kad naui da rauna, prijavi se. I ua dostojanstveno ue u svoju kuicu, a Dvaput Dva Jeste Pet vrati se pokunjen u svoju rupu i ode u mjesto Veliki Krtinjak, da trai uitelja. Sljedee godine Dvaput Dva Jeste Pet doao je u posjetu ui, ali sa novim imenom; zvao se Dvaput Dva Jeste etiri. Postao je najbolji raundija meu svim krticama i ua mu je nastavio priu o sebi i zecu, o maku i goveoj glavi i jo o mnogim stvarima koje je mogao da zna samo jedan stari ovarski pas koji je uvao stado toliko godina, da je ve dobio i pseu penziju i otiao da uva vinograd.

PAUK, BUBICA I VJETROVI Ispod niske strehe jednog starog hambara, tamo gdje se ak ni vjetar ne sjeti da ee zaviri, stao je da plete mreu jedan stari pauk, uveni razbojnik, koga su ljudi ve desetak puta protjerali iz svojih kua. Pleo je mrani lovac mreu i srdito gunao: Provrijedniu se, pa u premreiti itavo nebo, zakloniu sunce i ljudi e onda da sjede u mraku. Tako im treba, kad su toliko puta pokidali moju divnu mreu. Aha-ha-ha-ha... Jedna mala bubica tvrdih krila, koja je bila toliko siromana da nije imala ni kue, ni pravog zaviaja, pa ak ni imena, ba je milila uz brvna hambara, a kad je ula ta pauk govori, jako se zaudi. Ali, dragi prijatelju, zato hoe da svojom mreom zakloni sunce? Zar nije ljepe kad je sunan dan i kad svaka travka pjeva i veseli se? Hu, kakvo sunce, kakve travke! namrti se pauk koji je uvijek ivio po sumranim uglovima. ivjeti u mraku i plesti mree, to je prava radost. Prezirem iz dna trbuha one paukove koji pletu mree po seoskim ivicama; tamo je suvie svijetlo za jednog pauka. I zar ba misli da premrei nebo i da zakloni sunce? sa strahom pripita bubica uplaeno gledajui velikog pauka.

 Oho-ho, ti jo sumnja u to! Priekaj samo, za dva dana sve e biti gotovo i onda e u itavom svijetu biti sumrano i tiho, tako u gustu mreu oplesti. Zemlja e onda postati carstvo Velikog Pauka. I svi e se onda klanjati monom osvajau neba. Kad u te rijei, bubica se jako, jako sneveseli, jer niko vie od nje nije volio sunane dane. A kad bi pljusnula kia, ona je uurena i tuna sjedila pod kakvim mokrim listom i zabrinuto provirivala kad e se pokazati vedro nebo. Oh, oh, kako da spasim nebo, kako da zatitim sunce? vajkala je sirota bubica silazei niz hambarska brvna. Idem da potraim nekog ko e da uplai ovu stranu ivotinju i da je natjera da se ostavi svoje zle namjere. Lutajui kroz travu bubica u itavoj umi zlatnog maslaka naie na bumbara koji se, zujei po itav dan uokolo, samo hvalisao svojom odjeom i svojim junatvom. Prekrasni bumbaru, stara delijo i junae, treba mi pomo protiv jednog ravog stvorenja obrati mu se bubica. Hr-vr, zuu-zuu, koji je to ravko, pokai mi ga samo, pa e da vidi ta e od njega biti vano zaguna bumbar. Znate, mnogopotovani bumbaru, to je jedan rav stvor koji plete veliku mreu kojom e da pokrije itavo nebo i da zakloni sunce. Au, au, zrr-vrrr, kakva li je to ivotinja, kad toliku mreu plete? prestrai se bumbar. Oprostite, ovaj, ali ja... hm, nije da ne smijem, nego, eto, tako... nemam vremena da doem i da ga izlupam. I zbunjen bumbar se podie i odleti kroz plavi vazduh. Rastuena bubica krenu dalje da trai spasioca. Ali kome god se obratila, svak je sa strahom odustajao od borbe ujui da taj razbojnik plete mreu kojom e premreiti itavo nebo. Kolika li tek mora da bude ta ivotinja, kad joj je tolika mrea pomiljao je svak ve unapred drhtei od straha. A kad ak i ponositi jelenak odbi da se bori s takvim udovitem, sirota bubica se vrati u blizinu hambara i ve u samu no skloni se pod jedan list opao s lipe. I tek to je poela da drijema, spolja se zau tiho uketanje i neiji tanak glasi zacvili nad samom bubicom: Hej, ima li koga ovdje?... O, dobro vee, domaice. Izvinite, ja sam povjetarac Nonik i vrlo sam radoznalo stvorenje... Ovaj, onaj... ne ljutite se moda to sam vam uznemiravao san? O, izvolite samo, izvolite naprijed ponudi ga gostoljubiva bubica. Istina, moj noanji stan vrlo je skroman, ali... ali, gdje ste vi, zaboga, ne vidim vas? He-he, he-he, ja sam, znate, nevidljivo stvorenje. Svi su vjetrovi nevidljivi. Hm, da, da, razumijem zbunjeno mu se opravda bubica. Ja sam brina, pa se toga nisam ni sjetila. Brina si? A radi ega, ako se smije znati? Ja nikad u ivotu nisam bio brian, pa sam ve i zbog toga radoznao. Bezbrini moj goste, strane se stvari dogaaju. Tu gore pod hambarskom strehom jedno udovite plete mreu kojom e zakloniti nebo, sakriti sunce, a po svoj prilici i sve zvijezde i Mjesec. Gle, gle, gle, ba sam radoznao da vidim kako izgleda to udovite, ba sam radoznao i Nonik tako brzo odleti da itav list zadrhta, a bubica ne stie ni da se zaudi. Gunajui pauk se upravo spremao da spava u jednom uglu svoje mree, kad Nonik doleti pod strehu i povika:

 Hura, hura, stanuje li ovdje budui osvaja neba? Htio bih da ga vidim. Auh, trista mu strljenova, kakva se to bitanga dere iz mraka? Ala me uplai, skitnice nona, lopove... Sijevaj odavde, pa ma ko to bio da bio. Ne primam goste koji nou dolaze, njima savjest nikad nije ista. A, tako ti dakle naljuti se Nonik. ekaj samo, ekaj, idem ja u planinu da pozovem svog starog roaka Velikog Vjetra. On e ve nauiti pameti one koji misle da premree nebo. I Nonik poleti put daleke ljubiaste planine i ubrzo pronae Velikog Vjetra u dubokom gorskom klancu. Velikom Vjetru bilo je tijesno u vlanoj guduri, pa se po svu no svaao s drveem. Hej, roae, imam za neto da te molim javi se zadihano Nonik. Ne ujem; glasnije, mladiu, jer sam ve napola ogluio u ovoj guduri prodera se Veliki Vjetar. Roae, roaino, jedan pleta mrea sprema se da premrei nebo. Molim te, poi i naui ga pameti povika Nonik to je mogao glasnije. Aha-ha-ha, to je onaj mranjak pauk. Znam ja njega dobro. Odavna bi on neto tako uinio da nije nas vjetrova koji poistimo sve to ne valja u svijetu. I poto se jo jednom gromko nasmija, Veliki Vjetar jurnu iz planinskog klanca, prohuja preko breuljaka i polja i kad stie do onoga hambara, dunu pod strehu, poisti za trenutak i pauka i njegovu mreu, pa od obijesti ponese sa sobom ak i onaj list pod kojim je spavala brina bubica. Umorna bubica vrsto je spavala te noi, pa nije ni opazila kad je proao Veliki Vjetar, a kad se ujutru trgla iza sna, grdno se zaudi ugledavi iznad sebe modro nebo i sunce koje se raalo. Boe, boe, da udnih stvari: neko mi je odnio krov iznad glave dok sam spavala. I sva srea to sam noas bila pokrivena nebeskim svodom, inae bih, bez sumnje, jako nazebla. I mala buba, jo snena, zijevnu, junaki protegnu sve svoje noge i stade da se penje uz hambar. Hajde da vidim ta je uradio onaj pakosnik. Ali kad se pope pod strehu, buba se jako iznenadi kad pauka ne nae na njegovom starom mjestu. Gdje li je samo onaj pleta mrea? glasno se zaudi ona. Pleta mrea? Ohoh-ho, odnio ga je noas Veliki Vjetar zau se iza nje tih glasi. Bubica se zaueno okrenu. Iza nje nije bilo nikog. Hej, ko to sa mnom zbija alu? Gdje si ti, ljubazni govornie? Ho-ho, ho-ho, ja sam Jutarnji Povjetarac, brat Nonikov. I ja sam takoe nevidljiv. Moj brat otiao je ve na spavanje, a mene je zamolio da ti kaem to se desilo zlobnom pauku. Dovienja, mali drue, letim da vidim ta rade golubovi na tornju. Odleti Jutarnji Povjetarac, a mala crna buba izmili na sunce i sva blaena stade da apue: Oh, dobri vjetrovi, vi koji istite svijet od mrea i paukova, kako vam je zahvalno moje malo srce. Oh, veliki vjetrovi...

MEDVJED I KRUKA ivio na jednom kraju Grme-Planine medvjed Gunalo, ivio onako kao i toliki ostali medvjedi u toj planini: itave godine, osim zime koju bi cijelu prespavao, brinuo se samo o tome ta e da pojede, pronalazio stare uplje bukve u kojima su stanovale divlje pele i otuda vadio med kad gazde nije bilo kod kue. Razumije se da je tom prilikom ponekad i nastradao napadnut od divljih pela, ali sve mu to nije smetalo da se po volji iri i dulji u tome dijelu planine, sve dok mu se jednog dana nije prohtjelo meso od ovaca i poto je ve zaklao dvije-tri ovce, seljaci se odluie da takvog tetoinu protjeraju iz svoga kraja. Die se jedne nedjelje itavo selo sa upavim ovarskim psima, sa budama, pukama kljocarama i starim kantama u koje su tako lupali da se Gunalu dlaka jeila od straha i on je onako trom i teak stao da bjei tako urno i bezobzirno, da su mu se poslije itava tri dana smijale sve umske ivotinje poevi od vuga koje su sjedile u svojim gnijezdima objeenim visoko u raljama drvea pa sve do debelih prugastih jazavaca koji su povazdan kopali rupe ispod ila drvea, a nou ili u polja i krali seljacima kukuruz. Brbljive svrake zaas su raspriale Gunalovu sramotu po itavom tome kraju, da su za nju ule ak i divlje svinje koje su ivjele duboko u vlanom umskom gustiu i inae nikad nisu znale nikakvih novosti. A na Gunalo od velike sramote pobjee daleko, ak na drugi kraj Grme-Planine, nae tamo neku staru peinu i odlui da se tu stalno nastani. Ve sljedeih dana poao je Gunalo da malo poblie upozna okolinu svog novog boravita. Hodajui tako tamo-ovamo po umi Gunalo se vrlo obradova kad na jednom proplanku, pokraj nekakvog starog puta, ugleda jednu veliku staru kruku koju tu bijahu jo davno zasadili neki ugljenari koji su u tome kraju dugo vremena ivjeli i spremali ugalj. Hura! povika on sav radostan videi drvo okieno krupnim, tek dozrelim plodovima evo me. I odmah se prope uza stablo i stade da drma drvo, ali kako je kruka bila stara i debela, ona se samo malo strese i jedva tri-etiri natrula crvljiva ploda otpadoe i bubnue u travu ispod drveta. Gle! pomisli srdito Gunalo kako se ne da stresati; ali ekaj, ekaj, sad sam se sjetio kako u ipak doi do kruaka. I rekavi to on u blizini nae jedan golem teak kamen i svom snagom grunu njim o stablo. Zastenja bolno i strese se do korijena veliko drvo, sunue s njega kruke kao grd, a na stablu ostade bijela rana, jer kamen bijae razmrskao i odvalio veliki komad kore. Jao, zato me udari? zaumori tuno stara kruka. ta sam ti ja kriva? Ako hoe mojih plodova, a ti priekaj dok potpuno sazru, i oni e ve sami otpasti. Inae, ako me bude ovako udarao, mogla bih se jo i osuiti, pa dogodine nee imati nijedne kruke. ta je mene briga za dogodine odvrati joj grubo Gunalo. Ja hou sad da se najedem. I ponovo stade onim kamenom da udara jadno drvo. Tako je radio iz dana u dan sve do duboke jeseni, a kad vrijeme zahladni, on se zavue duboko u svoju peinu, sklupa se i pade u dubok zimski san. Potkraj drugog ljeta opet se prisjeti Gunalo da obie onu kruku i vrlo se zaudi kad ugleda na njoj tek ponegdje sitan krljav plod. Drvo je tuno umilo na vjetru.

 Eto, medvjede, vidi sad to si od mene uradio, da si me lani posluao i ove bi godine imao sonih i krupnih kruaka. ta! povika srdito Gunalo ti mene, dakle, da ui, glupa, hrapava kruko? Ti nisi htjela da rodi samo meni za inat! I ponovo zgrabi onaj veliki kamen i stade jo jae da udara u stablo kruke tako da je izranjavio svu koru i prestade tek onda kad se ve bijae sasvim umorio. Proe opet jedna godina i nastupi ve i trea jesen otkad se Gunalo bijae nastanio u svom novom obitavalitu. Pronaavi negdje duboko u bukovoj umi, u jednom upljem drvetu, naputeno leite divljih pela, Gunalo se tako najede starog saa i pokvarenog meda, da ga je trbuh estoko zabolio, i poto je tri dana leao u svojoj peini, a trbuh ga nikako nije prestajao, on poe da trai savjeta od jednog vrlo starog lisca koji po itavoj umi bijae poznat kao odlian ljekar. Hm ree ljekar poto ga je dugo pregledao i pipao po trbuhu svemu je kriva tvoja prodrljivost! Moe brzo da se izlijei jedino sonim zrelim krukama. Krukama! uskliknu radosno medvjed. Ba imam u blizini svoje kue jednu divnu kruku. Idem odmah tamo. I brzo pouri kroza umu put one kruke, ali kad doe na proplanak gdje je ona stajala, Gunalo se grdno zaprepasti i sneveseli. Stara kruka bila se ve gotovo sasvim osuila i tek su se na jednom kraju vidjele dvije-tri zelene grane. ta je to s tobom?! povika preplaeno medvjed. Ja doao da se lijeim tvojim krukama, a ti, gle, osuila se! Da apatom odgovori kruka umirem. Upropastila me je tvoja nerazumna prodrljivost. Jo malo i ja u ve biti mrtva! Eto ti to si uinio... uvi te rijei Gunalo neveselo sjede ispod drveta i utei sluae kako kruka tiho umei ita svoju samrtnu molitvu. I mjesec je ve odavna bio iziao i smijao se na svoju sliku koju bijae ugledao u jednoj lokvici na proplanku, a Gunalo je jo uvijek tuan sjedio ispod umirueg drveta i, po prvi put dotada, njegovo se tvrdo srce razmekalo i on je, kajui se iskreno, plakao na jasnoj utoj mjeseini za starom krukom koja je umirala.

HRABRI MITA I DREKAVAC IZ RITA Jedne mlake proljetne veeri, dok je grupa ribara sa svojim malim amcima lovei ribu vukla mree po irokoj razlivenoj Savi u blizini jednog velikog rita obraslog aom, trskom i kojekakvim drugim kiselim barskim travama, odjedanput se iz mraka u ritu zauo takav prodoran i snaan krik i nekakva piskava dreka, da su ribari svi do jednog zadrhtali, problijedili i stali se preplaeno zgldati. Drekavac! proaptao je uplaeno najstariji ribar, starac druge sijede kose. I na to su se ostali ribari jo vie prestraili i problijedili kao zimska zora, jer su svi odreda, kao nepismeni i prosti ljudi, bili vrlo praznovjerni i vjerovali su u prie o udnoj i neobinoj prikazi koja se zove drekavac i koja svojom drekom predskazuje bolesti i nesree, potapa amce siromanih ribara i u pomrini navodi seljake sa njihovim kolima u glibovite opasne movare i kanale.

Svi su hitro stali da skupljaju i privlae u amce svoje mokre teke mree i ne obraajui panju na to to su im iz mrea svaki as iskakali krupni blistavi arani i ostale ribe, a onda su urno zaveslali na suprotnu obalu, tamo gdje se nalazilo malo ribarsko seoce. I ve odmah te iste veeri itavo je seoce saznalo da se u ritu na suprotnoj obali, tamo gdje je bilo najvie ribe, pojavio zloglasni drekavac. Svi su se pozatvarali u svoje kuice, niko nije smio ni da proviri napolje, a kamoli da pree sokakom do susjedne kue, a pustim blatnjavim ulicama sela etao se jedino Strah zamotan u tamni ogrta i provirivao na vrsto pritvorene prozorie kua. A jedini u itavom ribarskom seocetu koji nije povjerovao u priu o drekavcu niti se bio uplaio to je bio mali Mita, dvanaestogodinji sin jednog ribara. On je jedini iz sela iao u kolu u dosta udaljeno susjedno mjesto, bio je ve u etvrtom razredu, pa je iz uiteljevog prianja i iz knjiga koje je proitao znao da ne postoje vjetice, vukodlaci, gvozdenzube, drekavci i ostala izmiljena udovita kojih se praznovjerni svijet plai. A inae, on je u itavom seocetu bio poznat kao najjai i najhrabriji deko koji je sam samcat usred noi smio da obie itavo selo i da se ak amcem proeta po Savi. I kako ribari ve tree veeri nisu smjeli da idu da love ribu, a u selu se sve vie poela da osjea oskudica u hrani, jer je selo uglavnom ivjelo od prodaje ribe, to mali Mita odlui da se uvee uputi amcem u rit i da vidi kakvo je to stvorenje koje se nou onako uasno dere i krii plaei ribare. Dok su mu otac i majka spavali, Mita se kriom izvukao napolje, proao kroza selo i izbio na savsku obalu. Iznad amaca, nad vodom, drijemale su u noi pognute vrbe i zelena kosa sputala im se ak do povrine rijeke. Svuda mir i tiina, samo Sava jedva ujno umori. Prelijeu oblaci i svaki as zaklanjaju mjesec. A onda tiinu raspara snaan glas iz rita sa susjedne obale. Mali Mita zadrhta, ali ipak odvano sjede u oev ribarski amac i zavesla preko Save put rita. as bi ga sakrila pomrina, a as bi ga opet obasjao krupan pun mjesec koji bi iznenada izronio iza tekih oblaka i zaueno gledao malog junaka kako se povija veslajui preko rijeke. Kud li se to uputio mali Mita? pitali su se meu sobom talasii, zapljuskujui bokove amca. On ide u rit da bije veliki boj s udovitem koje die glupu dreku i plai ribare! odgovorila im je s vrbove grane mudra sova i neujno sunula nekuda u no. A mali Mita doveslao je do suprotne obale i njegov amac neujno je uplovio meu trske i zaustavio se na muljevitom dnu plitke movare. I tek to je bosim nogama stupio napolje zagazivi do koljena u meki mulj, sasvim u blizini javio se onaj strani krik tako da se naem malom junaku koa od straha najeila, ali je ipak stao oprezno da se ulja prema onome mjestu odakle se glas uo, sam sebe usput hrabrei: Nema drekavaca, to je izmiljotina. Ovaj glas lii na glas divlje patke, samo je mnogo jai. I kad je, oprezno razmiui trsku, ve sasvim blizu priao onome mjestu, iznenada izie mjesec iza oblaka i Mita dva koraka ispred sebe ugleda neku pticu malo poveu od divlje patke: glave dignute put neba ona je resko i zagluno kriala tako da je Mita opet zadrhtao od njenog neobinog glasa. A to li si ti, gospodine drekave, ekaj, sad e da vidi ko je Mita! proaputao je u sebi na mali junak. Kako mu je ptica bila okrenuta leima i nije ga vidjela, on se lagano nagnuo i itavom duinom pao po njoj zgrabivi je snano objema rukama za vrat. Zamro je krik u grlu

neobine ptice i ona je stala oajniki da se otima leprajui krilima i prskajui Mitu blatnom vodom, ali je on nije putao iz ruku. Odnio je pticu do amca i zamotao je u komad stare poderane mree, a onda je veselo zaveslao natrag put sela. Hej, ustajte, ulovio sam vaeg drekavca! povikao je Mita u prozore prvih seoskih kua i zaas se oko njega sjatilo itavo selo. U kuici njegova oca, pokraj male kiljave lampe, okupljeni seljaci zaueno su razgledali barsku pticu koja se jo uvijek otimala putajui katkad svoj neobini snani krik. Sutradan su pticu odnijeli u grad gdje im je jedan stari bradati gospodin rastumaio da je to ptica zvana buka ili nebogled, dosta rijetka u naim krajevima, koja se pojavljuje obino u proljee po movarnim predjelima i svojim snanim i neobinim glasom plai nou praznovjerni svijet koji misli da je to nekakvo udovite zvano drekavac. Junatvo malog Mite proulo se ubrzo po itavom tome kraju, a slavonski Cigani koji su kroza selo prolazili na svojim malim arenim kolima raznesoe mu slavu jo i dalje i tako je pria o njegovu junatvu doprla ak i do nas. A od toga dana u njegovu selu niko vie ne vjeruje u drekavca.

PRIA STAROG DRUMA Njie se u umi zlatna penica u noi punoj mjeseine. Talasa se teko sazrelo klasje i itava njiva pjeva pjesmu o vrijednim i neumornim rukama i o tome kako se u rano jutro die seljak na rad sa svojim arenim volovima i pozdravlja sunce na izlasku. Pjeva plodna njiva veliku pjesmu o znoju i radu, a pored nje se otegao utljivi prastari kameniti drum sav bijel od praine i paljivo slua pjesmu. Oslukuje stari drum sav preliven srebrnom mjeseinom, drhti od tihe radosti ak i njegovo kamenito srce i on uzbuen pita njivu: Zato se veseli noas? Kakva je to udna pjesma koja dira ak i moje granitno srce? Radujem se, jer sam plodna i donosim korist! odgovori mu njiva. Seljak koji me je obradio uloio je u mene sve svoje nade i one su se danas ispunile, sazrelo je zlatno ito. Radujem se, jer vie nisam pusta i besplodna kao nekad. Razumijem dobro tvoju radost ree joj stari drum. Ej-hej, i ja sam tugovao mnogo stotina godina pa sam se tek od lani razveselio i moja je tuga pobjegla daleko, daleko, mislim da se vie nikad nee ni vratiti. Stara je to i dugaka pria, draga moja. Pa hajd' mi je ispriaj, no je tako lijepa, a ja od radosti ne mogu da zaspim, sluau te zamoli ga njiva. Priaj, priaj saleti ga i sanjivi mjesec itavu no putujem pa mi se drijema. Razdrijemaj me svojom priom pa u te svake noi politi svojom srebrnom rijekom da e biti ljepi i od same duge. Zamisli se stari drum, duboko se i daleko zamisli, dok se sjeti poetka svoje prie, a onda stade da pripovijeda. "Jo davno, tako davno da se jedva sjeam toga, sagradie me od granita stari umjeni Rimljani. I tek to se zabijelih preko brda i dolina, tek to se htjedoh obradovati modrom nebu, kad preko mene zatutnjie kopita rimske konjice i zazvoni bat koraka oklopljenih rimskih vojnika. Odoe vojske na sjever i ubrzo se vratie prorijeene, s mnogo ranjenika

i mnogo roblja i plijena. Plakalo je roblje boso gazei po mojim tvrdim leima, kapale su u prainu tople suze, mukala su opljakana goveda, a vojnici su mirisali na krv i na paljevinu. Duboko se rastuih i bi mi vrlo teko. Zar sam zbog ovoga sagraen? tuno pomislih. Dugo su po meni gazile vojske Istonog Rimskog Carstva kreui se iz ponositog Vizanta, a onda jednog dana osvanue na meni prve ete sa sjevernih strana, ljudi plave kose i irokih plea Sloveni. I opet se stala prolijevati krv, jo mnogo puta sinuo je ubilaki ma i zazvonio bronzani lk, dok najzad zauvijek nije nestalo blistave vojske Vizanta. Ali se jo uvijek po meni prolijevala krv: zapamtio sam jo mnogi bratoubilaki plemenski rat, galopirale su po meni ete skitnikih naroda Tatara, Avara i Kumana jaui konje, brze kao vjetar, a jednog dana zadrhtao sam pod silnom vojskom turskog sultana. Vidio sam i velikog vezira Kara Mustafu i Sulejmana Sjajnog kad su silne vojske na Be predvodili, stenjala je zemlja pod njihovom silom, a danas ih, eto, vie nema. I vidjeh jo mnogo sile i sjaja, i krvi i suza, i carskih napada, i trgovakih karavana iz Dubrovnika, i tunih povorki roblja, ali se nikad ne obradovah, jer je na meni uvijek neko tuio, patio, strahovao i plakao, i nikad me nije pohodio srean i veseo stvor. I tek lani se prvi put u ivotu iskreno obradovah." Gle! A radi ega? prekida ga mjesec. Svakako se po tebi provezao carevi u zlatnoj koiji? Ne, nije bilo nikakvih carevia nastavi drum nego je uz moju desnu ivicu, na kraju ovoga sela, lani bila sagraena visoka svijetla kola; nasmijala se na me jednog dana sa svojih desetak visokih prozora, ve potpuno dovrena. I tada, jednog jutra u ranu jesen, veselo sam se probudio od nestanog topota mnogobrojnih dejih nogu; sa svih strana sela slivala su se na me radosna djeica i trei prema koli radosno su uzvikivala: Da divnog druma, kako je lijepo po njemu otrati do kole. Deder, potrimo jo. isto sam oivio i podmladio se od njihove vesele cike i nevinog nestaluka, bio sam radostan kao kakav stari sijedi djeda okruen unuiima, radovao sam se zajedno s malom kolskom djecom koja su uivala da tre po meni idui u kolu i iz kole kui. Tada tek uvidjeh da sluim na pravu korist i po sto puta blagoslovih vrijedne i umjene ruke onih starih davno pomrlih Rimljana koji me nekad sagradie. Samo sam tada preko ljeta malo tuan i osamljen, jer djeca ljeti ne idu u kolu i sada razgovaram jedino s tokovima natovarenih seoskih kola koja mi ispriaju po koju novost iz sela i okoline. A kad e djeca opet ponovo poi u kolu? upita radoznali mjesec. Kad? Kad ti jo pedesetak puta preputuje itavo nebo i kad ova njiva ve odavna bude ponjevena. Oh, bogami, jo mnogo, esto me zabole noge kad pomislim na toliki put proaputa mjesec koji ve bijae stigao na zapad pa se spusti za drvee na brijegu i ugasi svoj uti fenjer. Hvala na prii, susjede drume! sneno se javi njiva. A sad je vrijeme da se spava. Laku no. Laku no odvrati joj stari drum i potonu u duboku tiinu.

IVA VATRA I RIS USAMLJENIK Mladi nemirni divlji maak zvani iva Vatra, sin mnogohvaljene i na tri dana hoda uvene make Stare Prelje, posljednji put srdito frknu na dvojicu svoje brae i krenu kroz gustu hladovitu umu. Neu vie da ivim s vama dvojicom, lopovi jedni! Ne mogu po volji da se irim i duljim na leaju vi mi smetate; ne mogu da pojedem svu lovinu koju mati donese vi je sa mnom dijelite; a najsunanija mjesta pred naom kuom vi ste zauzeli. E, pa ko e onda da ivi s vama... idem lijepo u daleki svijet, tamo e svakako bolje biti... Uostalom, zar mati nije priala o nekoj zemlji gdje eve same lete u usta. Ha, ha, ha, ha, idi samo, idi, svaalico jedna. A s kim e se tamo igrati? povikae za njim braa. Igrau se sam jo ljepe nego s vama. A ko e ti uvee priati prie? To naa majka najbolje zna. Nai u ve nekog ko ljepe pria od nje. I namrteni mladi maak sam krenu kroza umu. Proao je pored mnogo studenih umskih izvora, posvaao se s jednom vjevericom koja mu je na glavu bacila prazne orahove ljuske, oslukivao je kako lisica pria svojoj djeci priu o debeloj glupoj kokoki, divio se jednom arenom tetrijebu, i kad god bi ugledao neto neobino, prohtjelo bi mu se da to nekom ispria. Ali kad bi se god okrenuo, iza njega nije bilo ni Munje ni ike njegove brae. Hm, ba bi valjalo da su sad oni lopovi ovdje. I to je dalje odmicao kroz umu, osjeao se sve usamljeniji i toliko puta na kakvoj istini meu starim bukvama poelio je da se bar malo poigra. Ali ko bi se igrao sam u pustoj umi. Na puteljku vie jednog izvora susrete se s medvjedom. Hajde, iko, ispriaj mi neto lijepo. Dosadilo mi je samom u umi. Aha, ha, ha! zasmija se medvjedina otkud bi moja dugaka pria mogla da stane u tako malu smijenu glavicu s brkovima. Moje su prie samo za mlade meie dodade on pouno i produi put. Oaloen i posramljen, iva Vatra krenu dalje. Iza jednog kamenjara susrete ga debeli prugasti jazavac. Hajde, striko, ispriaj mi neto lijepo. Hm, neto lijepo zamisli se dobroudni jazavac. Eto, bila jednom jedna njiva puna utih zrelih kukuruza... Kukuruza! The, zar mi je to neto lijepo kiselo procijedi iva Vatra. Ne valja ti pria, idem ja, brate, dalje. Zbogom. Da udna stvorenja, brao moja zaudi se jazavac gledajui za njim ne voli prie o kukuruzima. Ta ta je ljepe od toga. U movarnom umskom gustiu iva Vatra nabasa na divlju svinju. Um-hrum, ko je to? skoi svinja nakostrijeene dlake, ve spremna za bitku. iva Vatra, sin Stare Prelje iz roda maaka predstavi se mladi maak. Traim nekog ko bi mi ispriao togod lijepo, dosadno mi je samom u umi. Stara Prelja? zamisli se svinja. ini mi se, ovaj, da sam jo neto naula za nju. Znam, ovaj, lani je ovdje imala gnijezdo neka jako brbljiva ptica, pa je, ovaj, mnogo priala... Hm, ovaj, ao mi je to ti nita ne znam ispriati.

Zna, ovaj, mi svinje uopte malo razgovaramo... Dovienja, strane, elim ti da do jeseni dobije to deblju slaninu i, ovaj... I nespretna divlja svinja, i ne zavrivi razgovor, utonu u kaljugu, a iva Vatra jo tuniji produi put. Hej, to si tuan, mladiu? zacrvkuta s grane jedna radoznala krstokljuna. Nemam nikog svog da se sa njim poigram i porazgovorim odvrati joj tuni maak. Kako da nema! ukliknu ptica. Ba maloprije vidjela sam gore na jednom drvetu neko stvorenje, ini mi se da je od tvog roda, samo, kako da kaem, ima brkove na uima. Hajde, poi gore pa pogledaj. iva Vatra hitro ustra uza strminu. Gore, na krivu nisku drvetu, leao je jedan ris. Hej, ko si ti? obradovan povika maak. Ris je leao na krivom drvenom ogranku s glavom tuno poloenom na prednje noge. Kad u pitanje, on umorno otvori oi. Ja sam ris Usamljenik. A ti, ko si ti, mladiu? Ja sam iva Vatra, sin Stare Prelje iz roda maaka. Nisi li ti, moda, neki na roak? A zato si tako tuan? Zato se ne igra? Nemam s kime, mladiu. Moje je pleme ve izumrlo, ja sam, evo, ostao posljednji... Nema vie u umi negdanjih ljutih risova i zato je moje srce tuno. A zna li da pria tako lijepo kao moja majka Stara Prelja? Da priam! A kom da priam? Ne igraju se vie pred mojim leajem okretni mladi risovi i zato su najljepe prie ve davno otile iz moje glave. Ihaj, pa ti si, dakle, sam. Ne mora ni s kim da dijeli ni leaja ni ruka. Ba si srean! uzviknu iva Vatra. Eh, moj utokljune! uzdahnu ris Usamljenik zelen si kao ovogodinje lie. Gorak je ruak kad ga sam jede, a leaj je prazan i pust bez mojih nekadanjih drugova. est ljutih risova spavalo je zajedno sa mnom dok sam bio mali, a sad mi je srce tuno kad se toga sjetim. Te Usamljenikove rijei podsjetie ivu Vatru na njegovu brau i majku, i on duboko u srcu zaeli da se opet s njima poigra na sunanu proplanku, da se pogrebu oko ruka, a uvee, u mraku, da, leei zajedno, sluaju sanjivu priu svoje majke. Ah, ah, sad tek osjeam koliko su mi draga moja braa i itav moj rod zamirka on gotov da zaplae. Stari Usamljenie, hajde poi sa mnom da zajedno ivimo. Na te rijei Usamljenik ponosito podie glavu i zasvijetli oima. Hvala ti, mali moj roae, ali moje mjesto je ovdje. Ris Usamljenik do kraja e uvati stanite svojih starih. Zar da se u kuu mojih predaka useli kakva lukava lija ili debeli jazavac? Ne, to se nee dogoditi, dok je god mojih zuba i apa. Idi kui, mali moj prijatelju, valjda si ve neto nauio od svog starog roaka... Toga veera iva Vatra pokajniki se vrati svojima. Usamljenikove rijei duboko su se zasjekle u njegovo malo srce, i kad je odrastao, postao je najbolji i najhrabriji maak u itavoj planini. S njim se ponosio itav njegov rod. I na pet dana hoda uokolo irila se njegova slava po svim jazbinama, gnijezdima i brlozima umskih stanovnika.

SUNEV PJEVA

U topli ljetni dan sjedi cvrak na ulazu svoje tamne rupe, svoje drage kuice, i pjeva svoju beskrajnu sunanu pjesmu. Pjeva cvrak o tome kako se u rano svitanje, puno jutarnje rumeni, bude ptice i cvrkutanjem doekuju sunce, pjeva o podnevu kad zlatna penica umi i vrapci se svaaju u zelenim kronjama, o svjeem veeru, kad cvjetovi ire krunice i oekuju rosu. Pria cvrak u pjesmi i to, kako se mrav znoji vukui slamku mnogo puta veu od sebe, i to, kako je jue jedna strano velika govea noga stala uprav ispred njegove rupe, a on je pobjegao duboko pod zemlju i srce mu je bilo manje od makova zrna. Pored cvrkove rupe njegov susjed, zlovoljni srditi hrak, nezadovoljan guna: Pjevaj samo, pjevaj, lakomislena glavo, presjee ti brzo tvoja pjesma. Zar ne vidi kako se crni oblaci diu iznad planine? Hej, hej, crv-cvrk, oblaci e se razii i opet e biti sunca pjevajui mu odgovara cvrak. Zbilja, zbilja, da li je to istina? pripitae ga sa grane vrapci uplaeni od nepogode. Hm, kakva istina! ljutilo im odvrati hrak. Naletie takva oluja, koja e bestraga odnijeti sve ito s polja i ja u onda itavu zimu gladovati. A i vi neete bolje proi, prokleti kradljivci. Pokupiste svu penicu, pa meni ba nita nee ostati. Hej, hej, poslije oluje sunce uvijek veselije sija i nebo postaje ljepe od modrih razliaka u polju pjeva cvrak. Hvala ti, mali moj prijatelju sleti do cvrkove rupe jedna brina grlica hvala ti to me hrabri lijepim vremenom, jer djeca su mi jo mlada, pa se bojim da ne nastradaju u oluji. Dok su oni tako razgovarali, oblak ve bijae zaklonio sunce. Sijevnu prva zelenkasta munja. Eto, kaem li ja zakuka hrak udarie takve bujice i poplave, koje e unititi sve to se nalazi u polju. A voda e prodrijeti i u moju rupu, ovlaie ito koje sam ljetos ukra... hm, ovaj... skupio, i ono e jo prije zime istrunuti... Jao, jao, propae onda cio svijet. Kakve bujice, kakve poplave nasmija se rapjevani cvrak. I poslije najbujnije kie eve e se opet dizati u plavo nebo, njihova pjesma ispunie cijeli svijet, a zlatni maslaak opet e se radovati suncu pijan od svoje ljepote. Oh, oh, sunani pjevau, kako je veselo srce moje od tih tvojih rijei zadihano uskliknu jedan mrav urno silazei niz vitku vlat penice. Znate, moja su braa daleko na putu, pa se sve bojim kakve nesree. Oh, oh, bude li tako kao to ti kae, pokloniu ti najzrelije i najvee penino zrno. Planina se zamrai, munje uestae i prve teke kaplje udarie o zemlju. Jato voraka urno preleti nisko nad samim klasjem. Poinje smak svijeta zlurado proguna hrak gledajui uplaene vrapce uurene u kronji stare kruke usred polja. Kad se ja ponovo vratim iz svoje rupe, vas vie nee biti u ivotu i onda su sva ita svijeta moja. To ree i nestade ga pod zemljom. Oho-ho, oho-ho, ala e nas osvjeiti ovaj pljusak zapjeva cvrak. Dovienja svi koji me poznajete i ujete, moram malko da sklonim glavu. I on se uvue u svoju rupu tek toliko da ga kina kap ne bi udarila u glavu, pa je ushien gledao kako blistave munje paraju oblake. Uopte, to je bila njegova slaba strana, da je uivao gledajui munje.

 Sve e se opet na dobro svriti, kad to cvrak veli pomislie i vrapci, i mravi, i jedna arena buba-mara sakrivena pod listom mauhice. Plaha ljetna kia zaas proe poljem, oblaci se razioe, a sunce se razli poljima kao zlatna rijeka. Ugledavi ponovo sunce, koje je raalo radost u njegovu srcu, cvrak prvi izie iz sklonita i zapjeva svoju najljepu pjesmu u poast suncu. I svi osjetie da je to zanosna pjesma dobrom suncu, koje se ujutru die iznad drvea na brijegu. Zaumi penica talasajui se kao more, vrapci se radosni razletie na sve strane, osmijehnu se modri razliak uvjeren da je njegov cvijet dio samog neba, pa ak i vjeito zlovoljni hrak osjeti kako mu se po licu razliva blaenstvo i hitro pobjee u rupu da to ne bi ko vidio. Na vlati penice, iznad samog cvrka-pjevaa, zadivljeno je sluao jedan mrav zaboravivi trenutno kud ono bijae poao.

POSLJEDNJI POTOMAK VELIKOG BORCA Visoko u planini, gdje je nekad ivio mnogobrojni rod risova, bijae zastao jo posljednji potomak negdanjeg brojnog plemena. Bio je to uveni ris Usamljenik. Kia ve odavno bijae isprala kosti njegovog posljednjeg druga i mnogo je snjegova palo od onoga vremena otkad Usamljenik sam spava u peini svojih predaka, a ipak svako vee, kad suton sklopi latice rijetkih umskih cvjetova, ris Usamljenik izlazio je pred svoju peinu da otpjeva staru lovaku pjesmu risova i da pozdravi prvu zvijezdu, koja je javljala da je vrijeme za noni lov. Znao je on da bi sjeni njegovih slavnih predaka, koje vjeito lutaju oko peine, bile vrlo tune kad se ne bi sa prvom zvijezdom ula njihova stara pjesma, koja javlja poetak lova. I ponosan je bio Usamljenik to se javlja s onog istog mjesta odakle su se nekad javljali njihov praotac arena Smrt, pa uveni ris Strana apa, koji je godinu dana proveo u ropstvu ovjeka i otud pobjegao, pa toliko uveni risovi i moda najslavniji meu njima Veliki Borac, koji je poginuo na ulazu u njihove peine borei se itavu no s medvjedom, koji je htio da otme njihovo leite. Stara je to pria o Velikom Borcu, stara kao bor pored peine, a moda jo i vie. Znao je tu priu svaki ris, a Usamljenik, kad god bi se nje setio, uarenim oima gledao je svoje otre nokte i mislio: Braniu nau kuu isto onako kao i ti, o, Veliki Bore. Prolo je tako mnogo veselih ljeta i studenih snjenih zima otkad Usamljenik ivi sam. Jedini mu je drug bio smjeli planinski orao, koji bijae savio gnijezdo na visokoj litici povrh ulaza u peinu. Vijui se visoko pod modrim nebom, okupan suncem, on je esto opijen kliktao: Usamljenie, prijatelju, cio svijet je moj, doi da zajedno letimo. Pored orla, u blizini peine, stanovala je i jedna vesela krstokljuna, ali ona je bila tako malena da nije ni mogla da bude drug jednoj tako velikoj zvijerci kao to je ris. Ona je, dakle, bila samo drag poznanik. Jednog predveerja, dok je Usamljenik pio vodu na studenom umskom izvoru sakrivenom meu stijenjem, doleti krstokljuna vrlo uplaena.

 Usamljenie, straan medvjed penje se put tvoje peine. Medvjed! tre se stari ris. Dakle, ipak, sueno mi je da umrem u istom boju kao i moj najslavniji predak. I on pouri to je bre mogao put svoje peine. I tek to stie na istinu pred ulazom, izmeu borova u strmini pomoli se krupan mrzovoljan medvjed. Njegovi saplemenici bijahu ga protjerali zbog zle udi i on je sad traio novo sklonite. Oho-ho uzviknu on kad stie na istinu pred peinom evo divna sklonita, ba mi takvo treba da ga udesim za zimovanje. Ej, ti, arena mako, gubi se odavde. Ovo je leite mojih starih. U njemu sam i ja ugledao prvi sunev zrak i prvi put omirisao dah planine. Strane, potrai sebi drugi stan mirno ga doeka Usamljenik. Gle ti bezobraznika! prodera se medvjed. Jesam li se ja zato popeo ovamo, da me kojekakvi maori ue pameti. isti se ispred moje nove kue. I on poe put risa, opasno gunajui. Usamljeniku se gnjevno zacrvenie oi i on osjeti kako u njemu planue srca i arene Smrti, i Strane ape i slavnog Velikog Borca, i on osjeti da se sad posljednji put treba pokazati pred sjenima uvenih predaka. Skupi se, isprui otre nokte i ljutite vrtei repom spremi se na skok. Medvjed se ispravi na zadnje noge, a kad mu Usamljenik prvim skokom razdera njuku, on bijesno zaurla: Tako mi gnjilih kruaka, rasuu tvoje kosti po svoj planini. Otpoe krvava bitka. I orao i uplaena krstokljuna kleli su se poslije pred svojim poznanicima da takve bitke nisu vidjeli otkad su se iz jajeta izlegli. Iako je medvjed bio jai, Usamljenik se junaki branio i sjeajui se prie o bici izmeu medvjeda i Velikog Borca, jo je sranije nasrtao. Ve se i ljubiasti sumrak stao sputati izmeu drvea, kad je medvjed, krvav, umoran i razderana krzna, izmakao iz boja i teturajui pobjegao niz planinsku kosu. Tek tada, izujedan i malaksao, Usamljenik klonu na ulazu peine. Iz mnogih rana lila mu je krv. I dok je zamagljenim oima gledao kako lie sve vie tamni, njemu se odjednom uini kao da ispred njega prolaze svi negdanji uveni risovi koji su tu ivjeli: proao je praotac arena Smrt, pa Strana apa, pa hrabri bojovnik Veliki Borac... Prolaze oni pored peine, ponositi na svog posljednjeg potomka, a Usamljenik osjea kako mu na oi poinje da se navlai magla. Sad znam ta je proaputa on bez imalo tuge kad ris vidi svoje mrtve, to onda znai smrt... Ah, da mi je samo doekati prvu zvijezdu, da posljednji put otpjevam lovnu pjesmu risova... I on se, iroko otvorenih oiju, s naporom zagleda u modro nebo. Jedna sitna zvijezda ubrzo zatreperi iznad borova. Vrijeme je proaputa Usamljenik i posljednjom snagomm podie se na noge i kroz planinu otplovi glas risa koji se sprema u lov, glas od koga zadrhte mnogi umski stanovnici. A kad se u ljubiasti sumrak otkide posljednji uzvik lovne pjesme risova, Usamljenik iznemogao, zamagljenih oiju, srui se pred ulazom u peinu u svojoj razderanoj odjei, arenoj kao sjenka procvjetale trenje na pranu drumu. Klik, klik! uskliknu njegov prijatelj orao, pa se preko svog obiaja podie iznad planine, da gore u visinama, gdje je jo bilo sunca, otpjeva posmrtnu pjesmu kakva se pjeva samo orlovima.

Ubrzo se iza vrhunca podie krupan crven mjesec i na istini pred peinom obasja mrtvo tijelo posljednjeg risa.

MAAK OTIAO U HAJDUKE Bruji veselo vodeniki toak, glas mu putuje sunanim poljima i gubi se u staroj bukovoj umi, punoj tiine i vlanih sjenki. U vodenici drijema mlinar Tria, star i dobroudan iica. Pokraj njega sjedi njegov debeli maak, i on takoe drijema. Djeda Trio javi se maak, pospan i lijen djeda Trio, uje, ulovi mi jednog mia. Mia, kakvog mia, roeni? zaudi se djeda. Nikad nisam lovio mieve. A, hvala Bogu, ima ih dosta u naoj vodenici, jo e ti brkove odgristi kako uvijek spava... Neu, lovi sam! Onda mi ispeci pogau. Neu ni to. Nee! Onda, brate, idem u hajduke. Ovako se vie ne da ivjeti. Mrzi me da za mievima jurim. A hajduci, ujem, dembeliu u umskoj hladovini. Hm! Ne bih rekao. Hajduk mora biti spreman stii i utei, a ti... Uostalom, moda e te hajduci opametiti, pa e biti vrjedniji. I ba nee da mi pee pogau? Neu; ko bi lijeninu uvijek hranio. Idi pa lovi. Dobro, djeda Trio. Onda zbogom. Prataj so i hljeb koji zajedno pojedosmo, ja odoh u goru zelenu. I nemoj mnogo da tuguje za mnom. Ode maak na vrata, a starac, ostavi sam, poea se po branjavoj kosi i obori glavu. A maak pree uskim brvnom preko potoka, provue se kroz utav zreo kukuruz i zaputi se u pust sumrani bukvik. Pazi, otkud ovaj hajduk? zaudi se jedan kos i urno odleti ispod tiha zelena svoda. Oho-ho, ve se na prvom koraku vidi ko je pravi hajduk obradova se maak i oholo podie brk. Idem da potraim kakvu hajduku druinu, moda im je potreban harambaa. U golu kamenjaru, punom jazbina, maak nabasa na debela prugasta jazavca. Lekario je jazo pred ulazom u svoju jamu, sunao se i po svoj prilici smiljao nekakav lopovluk. Dobar dan, areni umski stanovnie, ne zna li, moda, gdje se ovdje nalaze hajduci? Stupio bih u njihovu druinu. Hajduci? Pa gdje e biti hajduci ako ne ovdje usliknu veseli jazo. Ba si doao na pravo mjesto. Mi, jazavci, najvei smo hajduci pod nebeskom kapom. Grde nas ljudi na dva dana hoda uokolo, zovu nas i razbojnicima, tetoinama i lopovima. Kako vidi, mi smo ti vrlo znamenit i uven narod. uveniji smo i od modre lisice, a i medvjedu smo slavu pomraili. Gle, gle, od srca se radujem. Valjda ete i mene primiti u svoje junako drutvo? Ta kako i ne bi tako brkata hajduka. Nego ovaj, kako da kaem, da ti nisi kakav roak psima? Psima? ta govori! Nema ljuih neprijatelja nego to smo mi i psi. Dobro, onda e veeras s nama u kukuruz. Vidjeemo koliko vrijedi.

Ubrzo sunce utonu za visoku planinsku kosu, kroz lie zaumi hladan vjetri i modar sumrak ue u umu. Maak se sjeti djeda Trie i doe mu tuno: Eh, sada moj djeda sjedi sam na pragu vodenice, a mene tamo nema. Kad se prva sova die i neujno poleti ispod grana jazavci krenue u krau. Maak se sjeti kako bi sad divno bilo spavati uz huk vodenikog toka, bi mu ao to nije posluao djeda, i tuan poe s njima. Kad izioe iz ume, ugledae na jednom kraju njive naloenu vatru. To je gazda njive loio da uplai tetoine. Najstariji jazavac primae se maku i sa strahom pripita: Boji li se ti onoga crvenog suneva roaka to jede suve grane tamo u oku njive? Koga? zaudi se maak. Aha, to ti misli na vatru. Pa to je moj najbolji drug za hladnu no. Tvoj drug! prestrai se jazavac. A, zato li se tebi oi sjaju u mraku... E, onda ti prvi idi u kukuruz, mi emo za tobom. Ali tek to zaoe u njive i poee da ute lomei suve stabljike, psi od vatre nadadoe straan lave i jurnue put kradljivaca. Gazda se prenu iz polusna, zgrabi puku i opali u no. Prestraeni jazavci jurnue put ume, a maak se od straha pomete i dade se u bijeg prema potoku. Za njim se nadade krupna upava psina bijesno lomei kukuruz. Bjeei pred njim kao slijep, maak jedva pogodi preko brvna na potoku, dotra do vodenice i zagrebe uz brvna pod krov. Jao, jao, otvaraj, dragi djeda Trio! Ko je to? u se iznutra starev glas. Ja, tvoj maak. Ne primam hajduke. Idi pa trai drugog jataka. Otvaraj, premili djeda. Pusti me samo unutra, nikad mi vie hajduija nee pasti na um. Provrijedniu se, poloviu sve mieve... Jao, evo pasa. Otvori, slatki iice. Odobrovoljen, ia Tria otvori vrata, otjera psa i pusti maka unutra. I maak je zaista odrao svoju rije. Pitajte samo mieve, koji ive u okolini ia-Triine vodenice. Pitajte, ako ima jo kojeg u ivotu.

HVALISAVAC I PJESNIK Jedna buna arena kreja, koja je povazdan boravila u oraju, sleti za trenutak na prostranu poljanu po kojoj su pasle ovce i u gustoj paprati naie na evu koja je mirno leala u svom gnijezdu nainjenom u niskoj travi. Skromna ptiica imala je i sada boju suve sprene trave i jedva se razlikovala od okolnog zemljita. Kad je ugleda tako skromnu i neuglednu, kreja stade da se dere: He, he, he, kre, kre, da rune ptiice. Da nemam ovako dobrih oiju, mislila bih od tebe da je kamen ili bus suve trave. Kre, kre, mijau, to je zaista da ovjek pukne od smijeha. Ta to se dere toliko, nisi u umi mirno je opomenu eva. Mi, stanovnici panjaka, tih smo narod i ne volimo mnogo graje. He, he, kre, stanovnici panjaka! Ako ste svi tako sivi kao ti, lijep ste onda narod. Ta ko moe da voli tako neugledno stvorenje kao to si ti? Ko me voli? osmijehnu se eva. Moda imam vie ljubimaca nego ti, ljepojko.

 Ah, ah, kakva drskost, dostojna jednog poljskog mia. Pogledaj samo moja divna arena krila, ljepa od nebeske duge, pa moj rep na kome mi svakako zavide i svraka i grlica. A tek moj glas. Znam da podraavam skoro sve ptije glasove, znam da mauem kao maka i da plaem kao ljudski pti koji lei u drvenom gnijezdu koje mati ljulja... uran iz ovjekova dvorita ima lijepo perje i rep kao lepezu, pa ipak se itavog dana samo oholo epuri i brblja gluposti. I ba ga niko ne voli. A tebe, misli, neko voli sa tvojim perjem koje ima boju drumske praine. Reci mi, ta ima na tebi to moe da se zavoli? ta imam? Kako da ti kaem, kad ti to nee razumjeti, jer ti je srce prazno i ivot pun glasna kretanja zamiljeno stade da govori eva. Zna, kad se ja dignem visoko, visoko u vazduh, onda u moje srce ue i modro nebo, i sunce i zemlja okupana u sjaju zajedno sa svim svojim zlatnim itima i zelenim umama. A kad sve to osjetim u srcu, onda zapjevam vedru sunanu pjesmu zbog koje me svi poznaju i vole. Uha-ha, kre-kre, ala ova lae stade da se smije kreja. Zar u tako malu ptiicu da stane itava zemlja i jo sunce. Ta za te je previe i jedan orahov plod iz mog oraja. Ali ne, nisam to mislila stade da se pravda eva. To je neto sasvim drukije. Vidi, da nisi razumjela... itava zemlja, itava zemlja stade da se ruga kreja. Eh, vidjee sad ljutnu se eva i ostavivi gnijezdo die se u sunan vazduh. Letjela je sve vie i vie, dok se najzad ne pretvori u malu crnu taku. I dok je kreja zaueno gledala za njom, iz visine se odjednom prosu srebrna sunana pjesma. Ciri, ciri, veliko mono sunce blista nad poljima, talasa se na vjetru zlatno ito i pela zuji oko crvenog cvijeta djeteline... Gle, uje se eva obradovae se eteoci u polju i za trenutak zastadoe gledajui u blijedomodro nebo. Krasna ptiica. Ciri-biri nastavljala je eva uma se stere kao zelen ilim na brijegu, u njoj ivi veseli kos sa crnim okom, a podno brijega vjeito putuje potok, a ipak je jo uvijek tu sa svojim srebrnim ribama. Zato onda da ne budemo radosni... Dva bosonoga djeaka, koji su oko potoka skupljali naplavljene grane za svoju babu, zastadoe s narujem punim drva i pogledae jedan u drugog. uje li evu? Hajde, ko e prije da je ugleda. I spustivi pored sebe drva, oni legoe poleuke u pijesak i zagledae se u visinu. Circi-rici, po prostranu polju miu se ovce bijele kao snijeg, vidim pastire sa nemirnim psima i nadam se da nijedna neoprezna noga nee stati u moje malo gnijezdo sa arenim jajima. Oj-hoj, budite oprezni svi koji prolazite poljem. Lijepo e vrijeme biti. ujete li evu? ree jedan stari obanin i razdragan pomilova svoje upavo pseto. Hej, djeco, nikad ne dirajte evina gnijezda, grehota je. He, kre-re, mijau stade da se dere kreja sva uzdrhtala od zlobe i zavisti. Zar se zaista nekom dopada to to pjeva ta crna taka visoko u vazduhu? Uh, otkud sad ovde kreja, ba me uplai svojim glupim kretanjem tre se stari obanin. Hej, djeco, deder skoite pa otjerajte tu glupu ptiurinu. Skoie obanad, zazvidae kamenice, a kreja srdito kretei odleti u svoje oraje. A kad se eva, radosna i iva, ponovo spustila do svoga gnijezda u paprat, zaudi se to nema kreje.

 Gle, otila, svakako joj se nije svidjela moja pjesma pomisli ona bez imalo ljutnje i lee na svoje gnijezdo u zelenoj sjenci paprati. Skromna i tiha, opet je liila na bus sprene suve trave.

CVRAK TRAI SUNCE itavo sunano ljeto, od ranog jutra do tihe veeri, cvrak je pjevao u niskoj travi na padini brijega. Pjevao je ve o svemu to je vidio u svome malom svijetu: i o suncu kako se lagano die iznad brijega, o vjetru kako neumorno uti ispod bunova i stalno mijenja put, o svom prijatelju zlatnom pelcu koji je vidio i takve stvari koje cvrak ak ni u snu ne sanja. Najzad je ispjevao dugaku pjesmu i o tome kako su crni i uti mravi vodili veliki rat oko jednog prezrelog peninog klasa iz koga je ispadalo zrnevlje. estoko su se ujedali mravi, nadaleko je mirisala mravlja kiselina, a cvrak je pjevao zagledan u jednu bijelu krilatu sjemenku maslaka koja je, obasjana suncem, plovila nad razbojitem. O, o, pogledajte svi, crni mrav davi svog utog roaka a iznad njih putuje bijela krilata lopta i oni je ne vide. Oj-hoj, ko bi ratovao, kad se nebo smije i kad maslakova djeca putuju u dalek svijet. Glup si ti, pjevau. Ta ko ne bi ratovao zbog onako dobrog zrnevlja narugao mu se jedan siv poljski mi, ali se cvrak na to nije obzirao i produio je dalje. Ta kad su pjesnici sluali mieve? Sjedei u travi smiljao je cvrak vedre i vesele pjesme, a ljeto je neosjetno minulo, prola je i rana jesen i jednog jutra nebo je osvanulo oblano i tiho. Iziavi pred svoju rupu, cvrak se zaudio zato je sve uokolo neveselo i bez sjaja, pogledao je prema nebu i kad je opazio da nema sunca, razumio je sve i jako se rastuio. Gle, sunce je zaboravilo da izie ili se moda negdje izgubilo zabrinuto promrmlja on. Proe jedan dan, proe drugi, trei, a oblaci nepomini i tamni, jednako lee na nebu. Zabrinuo se mnogo cvrak i sve bi htio neto da zapjeva, ali mu ne ide od srca. Moram nekog da upitam ta je to bilo sa suncem prisjeti se on i poe kroz travu. U putu susrete jednog velikog mrava. Hej, prijatelju, da ti moda ne zna ta se dogodilo sa suncem? Ve ga odavno nema. Mnogo sam zabavljen skupljanjem zimnice pa nisam ni primijetio da ga nema odgovori mu uurbani mrav. Gle, zaista ga je nekud nestalo zaudi se on iskosa gledajui u oblano nebo. Oko jednog oblinjeg kasnog cvijeta sjetno je zujao zlatni pelac. O, stari znane, ti e svakako znati ta je to bilo od sunca? Od sunca? Proao sam odjutros toliko svijeta koliko ga ti nikad nee vidjeti, ali ba nigdje ne vidjeh sunca. Po svoj prilici, otilo je nekud vrlo daleko. Kroz travu je naiao dremljivi je. Cvrak ga predusrete vrlo utivo: Veliki bodljive, ne zna li moda vaa premudrost kud se to sklonilo sunce? Otkad ga nema, presahnue sve moje pjesme.

 Oho, ti li si onaj pjesnik koji je ispjevao pjesmu o meni i o velikoj zmiji zadovoljno proguna sanjivi je. Pita me za sunce? Pa svakako spava negdje za brijegom. Ta zar ne zna, da sad nastaje veliko spavanje? A moda i ne spava, ko e ga znati. Aa-ah! Poslije tako mudra odgovora, je se gromko zijevajui izgubi u grmlju, a cvrak ostade sam i zamiljen pod jednim hladim bijelim cvijetom tratinice. Ba niko ne zna gdje je sunce, morau da ga potraim, jer bez njega mi je tuno i pusto u srcu. I ve sutradan cvrak se probudi vrlo rano, izie pred svoju rupu i poto je jo jednom tuno pogledao oko sebe, po svom toliko voljenom zaviaju, on oborene glave krenu u svijet. Hej, kuda tako rano, pjevau? povikae za njim radoznali susjedi. Idem u svijet da potraim sunce. Bez njega mi se ba nikako ne ivi odvrati im cvrak. Hm, ko je tako lud da ostavi svoju kuicu, svoju slobodicu punu svega i svaega i da ide da trai tamo nekakvo sunce! Kakva mi je korist od sunca? zaudie se mravi. He, he, pa i kuu si zaboravio da zatvori. Jo bi mogao kogod da te pokrade opomenu ga mi koji je inae bio poznat kao veliki lupe. Eh, meni nemaju ta da ukradu osmijehnu se cvrak, sunani pjesnik. Ja svoje sa sobom nosim. Div, div, divim se onima koji imaju hrabrosti zacvrkuta s oblinjeg drveta jedan vrabac. I ja sam eljan sunca, ali nemam smjelosti da krenem odavde i da ga traim. Radije zato ostajem da itavu zimu, naroguena perja, kupim zaostale mrvice ispred ljudskih stanova. Danima i danima cvrak je lutao traei sunce, ali mu niko ne umjede da kae ta je to s njim bilo. Jednog dana vidio je i jato crnih lasta kako otro sijekui vazduh cvrkuu: Na jug! Na jug! Kad je te veeri susreo jednog pua koji se jo ne bijae zatvorio u svoju kuicu i zapitao ga to to cvrkuu laste, ovaj mu je zlovoljno odvratio: Ah, ti krilati stvorovi; njih ovjek nikad ne treba da slua. Samo gluposti brbljaju. Uostalom, zar se iko pametan podie iznad vrste zemlje? Jednog predveerja cvrak stie na ivicu neke ume, ve skoro sasvim gole. Zaustavi se pod jednim grmom pored grupe kasnih napola procvjetalih ciklama i tu odlui da prenoi. U sam suton nebo se bijae izvedrilo i sad su, osute po njemu, treperile sitne studene zvjezdice. Postajalo je sve hladnije i hladnije i cvrak bi se rado sklonio u svoju negdanju kuicu, samo da je bila u blizini. Neka beskuna buba, utei kroz opalo lie, uznemiri ga u razmiljanju. Hej, ko to ide? prenu se on. Ne boj se, prijako, ne boj zau se iz mraka dobroudno gunanje ja sam stara svjetska skitnica, pobratim zvijezda i dalekih puteva. A ti ko si, s kim imam ast da govorim? Ja sam cvrak sa Sunane Padine, po zanimanju sam pjesnik. Poao sam po svijetu da pronaem izgubljeno sunce. Oho, oho, veliki planovi. Divim se smjelima. I pozdravljam te, junae, na ivici ove ume koju su moje nemirne noge prele s kraja na kraj... I, veli, ba si vrsto odluio da potrai sunce? Da, prijatelju potvrdi cvrak.

 A zna li da u ovako vedre jesenje noi dolazi tiha bijela smrt koja se zove mraz? Pomrijee sve kasno cvijee, opae posljednje lie, a svi ovakvi beskunici kao to smo nas dvojica nai e takoe smrt. Znai da nikad vie neu vidjeti svoje voljeno sunce. E, onda je bolje da bijelu smrt doekam pjevajui svoju vedru sunanu pjesmu. Pjevajui nju, nee mi ao biti da umrem. I cvrak se sjeti svoje ostavljene Sunane Padine, sjeti se prolog ljeta i svog prijatelja zlatnog pelca, i stade da pjeva najljepu pjesmu koju je sroio u poast suncu. Okolno cvijee jo posljednji put zadrhta sjetivi se toplih zlatnih dana, drvee se sjeti arkog ljeta i sviju prolih povjetaraca koji su utali kroz lie dok je jo bilo mlado. I svi zaboravie na bijelu smrt, koja je sa svih strana neosjetno prilazila. I dok je mraz sve vie stezao, cvrak, osjeajui da mu ve dolazi smrt, zapjeva jo i posljednju pjesmu o tome kako je traio izgubljeno sunce, kako je dugo lutao ispod naoblaena neba i najzad se u zvjezdanoj noi sastao s bubom-skitnicom da zajedniki doekaju bijelu smrt. I najzad, zavrivi pjesmu i padajui na zemlju, cvrak jo posljednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blaen potonu u naruje bijele smrti.

VODENIAR I NJEGOV MAAK Maak djeda Trie vodeniara, onaj isti maak koji je negda ak u hajduke iao, izie jednog sunanog dana pred vrata vodenice, istegnu se na suncu koliko je god dug i jo neto malo vie i stade zadovoljno da prede. Frrr-mrrr, izgleda da ovo sunce sija samo zato da se ja na njemu grijem. Bez sumnje, to je lijepo od njega. Sjetiu ga se im ulovim prvog vrapca. U to vrijeme djeda Tria je ba spavao u vodenici odmarajui se poslije ruka, kad jedan oprezan mi izie iz rupe, pretra preko djedinog lica i ponovo mugnu u rupu. Djeda se uplaen tre iz sna, a kad se sjeti ko ga je probudio, stade da grdi i da zove maka: Hej, gdje si, lijenino, lopove, vucibatino, izdajico, mavalo?!... Koga to izvoljevate zvati, uvaeni drue u nevolji? javi se ispred vodenice maak pravei se nevjet. Koga? Ti jo pita koga, hajduka sorto. Naravno da zovem tebe. Gle, gle, ko bi to rekao toboe se zaudi maak. A ja odovud ujem da si uzviknuo pet prekrasnih imena, pa sve mislim: moda ovjek zove stonogu. Pa i ko bi drugi mogao da ima toliko imena. Ah, ah, jo se ruga, stari ugursuze. Razumije se da sam tebe zvao. Hranim te i pojim, a mievi mi pored toga usred bijela dana tre preko lica. Zaista, bezobrazluk dostojan samo jednog mia mudro zakljui maak. Ali, dragi djeda, ba u to vrijeme kad je taj miji inenjer pravio put preko vaeg lica, ja sam bio zauzet jednim vrlo vanim poslom. Kakvim poslom? zaudi se djeda i podie obrve ak do svoje kape. Preo sam.

 Aha, trista mu abljih dlaka i dvjesta magareih rogova, zar je tvoje predenje uopte ikakav posao? grdno se zaudi djeda i izbei oi. Oho-ho, vi jo sumnjate u to ljutnu se maak. A, na priliku, zato ne bi valjala moja prea? Nisam ni ja valjda maji kaalj. Pa ta prede, de, da ujem? uozbilji se djeda. Pa... najprije u da opredem mreu za lovljenje vrabaca, zatim konopac na koji u objesiti psa koji me je lani jurio oko vodenice, a onda u oplesti jedne arape i prodau ih tebi za peenu evu. Gle, on se meni jo ruga! dreknu djeda i zgrabi metlu. ekaj samo, sad u ja tebi da pokaem. Maak hitro skoi i zagrebe uz jednu vrbu nagnutu nad potok. E, neemo tako, djeda, ne dam se ja tui. Ta i ja sam valjda neki slobodan graanin, iako mi nigdje nije zapisano ime, prezime i datum roenja. Kad ve hoe da me bije, odoh ja brate, u svijet. I djeda Tria, sav crven od ljutine, stade da se pentra uz vrbu, ali se ve kod prvih grana omae i bunu u plitku vodu, a maak, videi da nema ale, skoi s vrbe i strugnu preko polja. Dok je maak bjeao kroz kukuruz, djeda-Tria, sav mokar, izvue se iz potoka, pronae u vodenici veliki komad ugljena i na irokim bijelim brvnima vodenice, pored samih vrata, krupnim slovima napisa ovaj oglas: "Ja dolje potpisani djeda-Tria, vodeniar, ovim se odriem za sva vremena svog dugogodinjeg druga maka, jer je dotini lijenina i bezobraznik i jer me je on gurnuo s vrbe u potok. Dugove koje moj bivi maak bude napravio ne priznajem, naroito one u slanini i siru, tete koje nanese ne plaam, i u sluaju da dotinu linost negdje uhvatim, premlatiu je kao maku. Ovo se daje na znanje svim koji dolaze u ovu vodenicu. Djeda-Tria, vodeniar s.r." Dok je to srditi djeda pisao, maak ve bijae stigao do prve seoske kue. Na pragu ga doeka domaica, starica otrih oiju i kukasta nosa, po zanimanju vraara. Maak pred njom uilji brkove i slatko se nasmijei rasteui usta od uva do uva. He, he, dobar dan, medena bakice. Imate li moda kakva posla za jednog nezaposlenog maka? Imam odline svjedodbe i preporuke od svojih dosadanjih gazda, ali ih sa sobom ne nosim iz prevelike skromnosti. Oh, roeni moj, ba si dobrodoao. Osijedie me ovi prokleti mievi. A ovaj, bakice, mogu li dobiti unaprijed jednu malu kaparu na ime svoje godinje plate? I ako je mogue da mi je isplatite u obliku jednog komada slanine zamoli je maak. Pa, moe, moe, zato ne? pristade baba i donese mu dobar komad slanine. Eto, pa sad lovi po kui mieve, a ja odoh do susjetke. im vraara izie, maak pojede itav onaj komad slanine i poslije toga se tako olijeni i zadrijema da zaboravi i na mieve i na svoje obeanje, pa se savi pored ognjita i ubrzo zaspa. Dugo je tako maak spavao, sve dok ga ne probudi kripa avlijskih vratnica. Maak naulji ui i zau kako neko pita njegovu babu: Hej, stara, ta e ti toliki kolac? Dobila sam novog maka, pa ako ne bude vrijedan, ubiu ga ovim kocem kao to sam ubila i onoga starog odvrati baba.

Kad to razumjede maak, proe ga jeza od vrha nosa do kraja repa i sav se oznoji od straha, pa im je baba otvorila vrata, on mugnu pored nje napolje i stade da bjei prema kukuruzu. Hej, hej, drite lopova, drite prevaranta! zakreta vraara i s uzdignutim kocem jurnu za njim ne bi li ga dostigla, ali je maak jurio skoro kao kakav zec i zaas ieznu u kukuruzu. Tu provede no usamljen i pun straha, a ujutro, kad se ba odluivao da poe ijoj drugoj kui, zau na seoskom raskru lupu doboa i viku doboara: Narode, ujte i poujte, u selu se pojavio opasan maak varalica. Naoj dobroj vraari uzeo je na ime kapare komad slanine i pobjegao. Ko god dotinog prevaranta uhvati, neka ga preda optinskim vlastima. Preporuuje se svima da preko itavog dana i noi puste sve pse s lanca kako bi se ovoj opasnoj majoj varalici to prije ulo u trag. Kad siroti maak razumjede taj oglas, preznoji se od golema straha petnaest ili esnaest puta, pa to je hitrije mogao strugnu prema djeda-Triinoj vodenici. Ali kad stie pred vrata i ugleda onaj srditi djeda-Triin oglas, on pretrnu od glave do pete. Kud u sad, alosna mi majka? Sjedio je dugo pred zatvorenim vratima ne usuujui se da zove djedu, a kad se najzad starac pokaza na pragu, maak pokajniki obori brkove. Roeni moj djedice, primi me natrag. Biu posluniji i meki od zejeg repa. Ko ste vi, gospodine, ja vas ne poznajem? tobo se uozbilji djeda. Ah, ah, kako da ne poznaje? ree maak skoro kroz suze. Ja sam tvoj maak. Moj maak? Ja sam samohran i nemam ba nikog svog. Poslije smrti sve svoje imanje zavjetau mievima, jer sam ih mnogo zavolio. ta, mievima, trista mu jegulja! gnjevno frknu maak. Pusti me, pusti me samo, molim te, da ih ja pitam, iju su mi ljubav preoteli. Na te rijei djeda se vie nije mogao da uzdri, nego se samo gromko nasmija i pomilova svog nemirnog maka. Hajd, hajd, gade jedan, pratam ti sve tvoje lopovluke, ali drugi put se dobro dri: odsjei u ti brkove, ako me samo rasrdi. Ba je prava istina da si ti najbolji ovjek pod nebeskom kapom pokajniki priznade maak ulazei u vodenicu.

VIDRA I VARALICE Vidra Vidri, stara vidra koja je bila doktor cjelokupne mudrosti, lukavstva i podvaljivanja, a po zanimanju sudija za sve ivotinje koje su ivjele u rijeci i oko rijeke, izie jednog jutra pod staru vrbu gde je bila sudnica i obrati se okupljenim ivotinjama: Hej, ko ima neto da se ali? Prvi se javi jedan veliki rak. Slavni sude zapoe on imam da se poalim na jednu veliku i teku nepravdu koja dosad nije uinjena nijednom raku na dan hoda uokolo, pa bilo da se ide natrake kao to ine rakovi ili unaprijed kao to to ine ostale ivotinje. A ta bi ti moglo da bude? radoznalo zakilji mudra Vidra Vidri.

 Ta jo pitate! uzviknu rak. Ja sam, znate, vodeni berberin i jo lani pogodio sam se sa somom iz Duboke Vode da mu redim i podiavam brkove, a on je obeao da mi plati sve odjedamput i to onoga dana kad mu naraste brada. Hi-hi-hi-hi-hi nasmija se Vidra Vidri koja je neobino voljela da uje svako novo lukavstvo i podvalu. Pa je li mu ve narasla brada? Jest vraga! zakuka rak. Ve je prola godina dana, a od njegove brade ni korova. I po miljenju itave nae rakovske naseobine Rakovice, taj som je jedan obian lopov i varalica. ta, zar ja lopov? prodera se som koji se pljuskao u blizini obale. Gospodo, otkud ja mogu biti lopov, kad imam dva ordena za graanske zasluge? Hej, vi, nisam vam jo dao rije povika na nj Vidra Vidri. Tuioe, nastavite. I tako, dakle nastavi rak hm, gdje sam ono stao... i tako dakle, on mi, po svoj prilici, nee nikad ni platiti moj dug. A ta vi imate da kaete u svoju odbranu? obrati se Vidra Vidri tuenom somu. Ja, ovaj... je l' ja? zamuca som. Znate, zaboravio sam svoje dokaze kod kue. Hoete li me pustiti da ih donesem, pa u se tek onda braniti? Aha, to ti, dakle hoe da podvali i meni, Vidri Vidri, doktoru cjelokupne mudrosti, lukavstva i podvaljivanja, je li? E, neemo tako. Odmah ovdje, na licu mjesta, ponitavam tvoj ugovor s berberinom Rakom Rakiem i osuujem te na progonstvo u Plitku Vodu. Vodeni policajac tuka tuki neka odmah izvri moju presudu. Jedna velika tuka odmah se postavi iza Soma Brkia. Ali, ovaj, ja u tamo umrijeti od gladi. U Plitkoj Vodi tako je malo hrane stade da se ali Som Brki. A, ovaj, kad u biti puten iz progonstva? Tano onoga dana kad na vrbi rodi groe kratko presudi Vidra Vidri. Jao, jao, bogzna koliko jo vremena ima do toga stade da kuka Som. Ah, ah, pustite me samo da ostanem u Dubokoj Vodi, odmah u berberinu isplatiti svu njegovu zaradu. Poslije te molbe, jedva ga pustie u pratnji tuke tukia i poslije kratkog vremena som donese raku svu njegovu zaradu. ivio sud, ivjela mudra Vidra Vidri! povika Raka Raki i od radosti se toliko zbuni da poe unaprijed kao i ostale ivotinje. A sad, ko je sljedei? upita Vidra Vidri. Ta sam ja javi se jedna mala arena buba-mara. Dola sam da se alim na svoju nepravednu gazdaricu. ta, zar neko moe da uini naao i tako umiljatom stvorenju? zaudi se ak i mudra Vidra Vidri, koja sve dotad u svom sudijskom radu ne bijae ula da je neko uvrijedio bubamaru. Istina je, mudri sudijo, moja gazdarica Stonoga Stonogi, velika stonoga iz Crvenog Mulja, pogodila se sa mnom da joj istim cipele. Pristala sam za malu nagradu i ne znajui da ona ima toliki broj cipela. A koliko ih ima? upita Vidra Vidri. Stotinu pari. Auh, sirota bubice. Pa kad stigne da ih sve oisti? Kad stignem, pita? Po itavu no istim te nesrene cipeletine koje su od vrha do dna umazane muljem, jer moja gazdarica povazdan vrlja okolo po mulju. A sad su joj jo doli i gosti: njen brat sa enom i sa estero djece, i ova zahtijeva da ja sirota istim cipele i njima, a ako neu, kae, neu dobiti ni trunke od itave svoje dosadanje zarade.

 Tako je, tako zaista potvrdi sudija. Ti se nisi pogodila da slui i njezine goste. A, dozvolite, koliko pari cipela sad ima da isti, otkad su gosti doli? Pa odrasli gosti imaju dvjesta pari velikih i njihova djeca est stotina pari malih cipela, a kad se tome doda jo sto pari gazdariinih cipeletina, onda to sve skupa iznosi devet stotina pari cipeletina, cipela i cipelica. Auh, auh, vrti mi se glava kad samo i zamislim taj broj, a kamoli da ih istim namrti se Vidra Vidri. Zaista, ini vam se velika nepravda. Tu nema druge, nego da vam gospoa Stonoga Stonogi isplati vau zaradu, pa da je napustite. Jest, kad bi ona to htjela. Ali ona meni jo prijeti da e mi zadrati sve moje stvari, a kad sam jutros pola da je tuim, ona se zatvorila s gostima u kuu i prijeti da nikom ne da unutra, pa ma ko to bio. Aha, objavljuje rat pravosuu naljuti se Vidra Vidri. Onda nam ne preostaje nita drugo nego da bombardujemo njenu utvrenu kuu, sve dok ne pristane da te isplati. I Vidra podie oi i zovnu s grane pticu vodomara. Hej, vodomaru ribolove, uzmi u kljun kameni i bombarduj utvrenje Stonoge Stonogi iz Crvenog Mulja. Vrijedni vodomar zaas sleti do obale, uze jedan kamiak i podie se iznad Crvenog Mulja. Kad stie iznad stonogine kue, on otvori kljun i kameni bune upravo pred stonoginu kuu: ljap! Hej, ta je to? Kao da nas neko bombarduje uplaeno povika stonoga izlazei pred vrata. Isplauj zaradu buba-mare i vraaj njezine stvari, inae u zaas iznad tvoje kue dovesti itavu eskadrilu vodomara i za pet minuta sravniemo sa zemljom tvoje buntovnike gnijezdo. Preplaena Stonoga Stonogi otra bre-bolje sa svih svojih sto pari nogu, iako je imala uljeve, iznese zaveljaj buba-mare i hitro izbroja zaradu. Evo, pa nosi! Nikad vie neu primati u slubu bubamare. Kad vodomar donese buba-marino blago, ona se rairenih krila do zemlje pokloni Vidri Vidri. Hvala, pravedni sudijo. Ima li jo ko da se ali? povika Vidra, a kad joj se vie niko ne javi, ona se samo mudro nasmijei na okolne vrbe, klimnu glavom oblaku koji je plovio iznad grana i bez rijei zaroni u vodu.

BILJEKA O PISCU BRANKO OPI (Haani kod Bosanske Krupe, 1915 Beograd, 1984) poeo je objavljivati prie i pjesme jo kao student Filozofskog fakulteta u Beogradu. Pred Drugi svjetski rat su mu izale etiri zbirke pripovjedaka ("Pod Grmeom" 1938, "Borci i bjegunci" 1939, "Planinci" 1940. i "U svijetu medvjeda i leptirova" 1940). Rat je proveo u partizanima, gdje je nastala njegova ratna i rodoljubiva lirika. I u godinama poslije rata objavljuje vie proznih i pjesnikih knjiga sa istom tematikom.

Iz njegovog bogatog stvaralatva moemo izdvojiti ove knjige za djecu: U svijetu medvjeda i leptirova (1939), Prie partizanke (1944), Vratolomne prie (1947), Ognjeno raanje domovine (1944), Doivljaji maka Toe (1954), Prie ispod zmajevih krila (1953), Prie zanesenog djeaka, Magaree godine (1960), Doivljaji Nikoletine Bursaa (1956), Djeda-Triin mlin (1960), Orlovi rano lete (1957), Slavno vojevanje (1961), Bitka u Zlatnoj dolini (1963), Lijan vodi karavane (1981) i Mala moja iz Bosanske Krupe (1971). Branko opi je bio veoma itan i voljen pisac. Njegovi knjievni nastupi i uopte susreti sa publikom bili su ispunjeni neponovljivom vedrinom i uvijek popraeni burom smijeha i radosti.