1.

Ibn Sina: o njegovom ivotu i djelu

1.1

Kratka biografija

Abu Ali Husajn ibn Abdillah Ibn Sina (na Zapadu poznat kao Avicenna) rodio se u
Afani blizu Buhare avgusta 980. godine. Umski je vrlo rano dozreo. Sa tek punih
deset godina memorisao je Kuran, nastavljajui sa studijem literature i logike.1 Ve
kao osamnaestogodinji mladi bio je vie ili manje upoznat sa svakim podrujem
tadanje opte vrijednosti koje se moglo prouiti. Njegov odgoj bio je enciklopediki;
savladao je gramatiku, dobro je poznavao geometriju, fiziku, medicinu i teologiju.
Kad je napunio deset godina, dobio je uitelja koji ga je poduavao Kuranu i
knjievnosti. Nastavio je obrazovanje izuavajui fiqh.
Nakon smrti svoga oca, putovao je po Horasanu (i nikad nije preao granice
tadanje Perzije). U Gurganu se sprijateljio sa knezom Abu Muhammedom irazijem,
predavao i sastavljao svoj veliki medicinski kanon (Qanun), koji je i Zapadu vie
stoljea sluio kao temelj medicinskih studija. Zatim je boravio u Raiu (gdje je
napisao veliku raspravu o stanju ljudske due, u kojoj je iznio temelje svoga nauka o
duevnosti). Nakon boravka u Raiu preselio se u Kazvin, potom u Hamadan, gdje je
sa strane hamadanskog kneza ams ad-Dawleha bio imenovan za vezira. Meutim,
zbog problema i potekoa u odnosu sa vojnikim autoritetima, na odreeno vrijeme
je napustio svoj poloaj.
Nakon smrti kneza poeo se dopisivati sa isfahanskim knezom Ala ad-Dawlehom,
meutim zbog neopreznosti biva zatvoren. Ipak, Ibn Sina, duh kakav jest, nije se
slomio, nego je uspio napisati prvu od svojih mistinih pria priu Hayya ibn
Yakzana (ivi sin Budnog). Pobjegao je iz zatvora i doao do Isfahana. Tamo je
postao kneev porodini prijatelj i nastavio sa bogatim intelektualnim ivotom.
Umro je blizu Hamadana u 57. godini ivota.

1.2

Filozofski put i glavna djela (pregled)

Svoj studij filozofije zapoinje prouavanjem arapskog prijevoda Porfirijeve

Eisagoge, pokazavi pri tome veliku nadarenost i izrazitu samostalnost. Kasnije, po
odlasku svoga uitelja An-Natilija iz Buhare se uputa u samostalno prouavanje
tekstova i komentara Aristotelove Fizike i Metafizike. Spomenuto djelo kao to sam
kae proitao je etrdeset puta i nije ga mogao potpuno shvatiti sve dok mu
Farabijev komentar nije otvorio oi. Moglo bi se rei, da je Ibn Sina ve s
osamnaest godina dovrio svoje filozofsko obrazovanje, te njegov daljni filozofski
razvoj biva u stvari samo razvijanje tih ranih osnova.

Njegova bibliografija broji oko dvjesto pedeset naslova i pokriva itavo polje
filozofije i znanosti, poznato u ono doba. Naalost njegova sveobuhvatna
enciklopedija Kitab al-Insaf, je izgubljena na jednom od putovanja.
Ranije je spomenuto da je u Hamadanu napisao svoje kljuno medicinsko djelo
Qanun, najdosljedniju i najobuhvatniju knjigu o medicini koja je do tada postojala.
Dok u njegova istaknuta filozofska djela spadaju:
Kitab a-ifa (Knjiga izljeenja). Ibn Sina je vjerovao da e ovo djelo
pridonijeti otklanjanju zablude, odnosno izljeenju due od bolesti neznanja.2
An-Nagat (Spasenje): Praktino djelo o filozofiji sa osnovama logike,
fizike, geometrije, astronomije, aritmetike, teorije o muzici, metafizike i etike.
-

Uyun al-Hikma (Izvori filozofije)

Danesh Nameh Alai (Knjiga o znanostima za Alaa): To je jedino

njegovo vee filozofsko djelo napisano na perzijskom.
Kitab al-iarat wa-t-tanbihat (Knjiga naputaka i opasaka): Knjiga,
koja se smatra plodom njegove zrele filozofske misli i sastoji iz njegovih vlastitih
ideja i naputaka.
Kitab al-Insaf (Nepristran sud): Monumentalno djelo u kojem je
naveo dvadeset i osam tisua pitanja u dvadeset debelih tomova. Ovo djelo je na
alost nestalo.
-

Mantiq al-Mariqiyyin (Logika istonjaka)

Risala fi al-iq (Traktat o ljubavi)

Hayy ibn Yaqzan (ivi sin Budnog). Prije njega djelo sa istim
naslovom napisao Ibn Tufayyl, a kasnije Suhrawardi.
-

Salaman wa Absal (Selman i Ebsal)

Al-Qasida al-ayniyya (Pjesma o dui)

2. Metafizika: nauka o biti i bitku

2.1 O nunom Biu-po-Sebi i o nunom biu-po-drugome

Ibn Sinaovu misao bi mogli ugrubo podijeliti na tri fundamentalne dimenzije: na

grku filozofiju (posebno Aristotelovu metafiziku i Plotinovu nauku o Jednom), Al
Farabijevu filozofiju i doktrinu Islama. Mada je ona bila i mnogo vie, jer Ibn Sina je
bio mislilac u historiji ovjekovog duha koji je otvarao nove filozofsko-duhovne
horizonte. Razlog to se smatra jednim od najveih filozofa, nije samo injenica da

je bio odlian komentator i interpretator grke misli na jednoj strani i islama na

drugoj strani, nego, prije svega, mo njegove filozofsko-duhovne inovativnosti,
sintetiziranja te stvaranja vlastite nauke, poput nauke o razlici izmeu biti i bitka, o
kojoj e ovdje biti rijei.
Prouavajui Aristotela kroz komentar Al-Farabija, shvatio je da je teologija
samo dio neke ire dimenzije metafizike. Metafizika kao takva ve ukljuuje
teologiju i prouava bia kao takva. Sve druge znanosti, sve druge discipline
imaju svoje posebne predmete bavljenja, meutim metafizika ima za svoj predmet
prva poela svih znanosti, jer prouava prve principe postojanja i ono po emu
neto jest, to jest.3
Prije nego to ponemo sa kratkom prezentacijom njegove filozofije biti i bitka,
potrebno je spomenut Aristotelov metafiziki stav, jer kao to ne moemo
predstaviti islamsku filozofiju, a da ne spomenemo grku, isto tako ne moemo
objasniti Avicenninu metafiziku, a da ne spomenemo Aristotela. Dakle, ovdje emo
samo ilustirati:
Aristotel je traio prvi uzrok svih stvari i odredio ga kao Nepokretni Pokreta.
Ovaj takozvani Nepokretni Pokreta jest za Aristotela prvi uzrok svih stvari, a koji
sam nije uzrokovan. Postavlja se pitanje: Na koji nain on moe biti uzrok svih
stvari? Tako da sve to postoji, postoji po njemu, jer ga on postavlja u pokret. To,
da ga postavlja u pokret, znai da, za Aristotela, postoje dva entiteta koji su vjeni:
pokretanje kao takvo i vrijeme. Dalje to znai, po Aristotelu, da je svijet vjean, jer je
Nepokretni Pokreta vjean i njegovo stvaranje vjeno. Ibn Sina preuzima njegovu
teoriju i zauzima stav o najviem Poelu ili Najviem Jednom, ali ne preuzima
potpuno aristotelovski eternalizam, pa ak ni potpuni kreacionizam. Glavna
razlika izmeu te dvije struje je pojanjenje odnosa Jednog prema mnotvu, ili
drugim rijeima: odnos Boga prema svijetu. U tom smislu, kreacionistika
metafizika moe se nazvati metafizikom milosti i kontingencije, eternalistika se
metafizika moe nazvati imanentistikom. Drugim rijeima, dok je kamen-temeljac
kreacionistikog nauka Boja transcendentnost i samodostatnost iz koje proistjee
milost to se oituje u inu stvaranja, koji nije nuan, kamen-temeljac
aristotelovskog i neoplatonistikog eternalizma jest ideja o Prvom poelu tj. Bogu
stvaranje imanentno i ta imanacija nuno povezuje Prvo poelo i sva bia.4
Ideja nunosti kod Avicene od temeljne je vanosti. Sva bia i sve to postoji u
svijetu ima svoj uzrok. Sve to postoji, dobija svoje postojanje od neeg to ovo
postojanje omoguava. Zato Avicenna nauava da su bia i sve stvari u svijetu po
sebi kontingentna bia, a ne nuna. Ali svako bie i svaka stvar je nuna po svom
uzroku. Uzrok svih uzroka je Jedan. Dakle sva bia su nuna samo po svom Prvom
Uzroku, koji je kao takav uzrok svih uzroka i sam neuzrokovan. Bitak tog Prvog
Uzroka je neodvojiv od njegove biti. Drugim rijeima: egzistencija tog Bia jednaka
je njegovoj esenciji. U njegovoj esenciji je to, da On egzistira. U tome je Prvi Uzrok
izuzetan primjer. Prvo Poelo jest jedino koje punopravno posjeduje svoju vlastitu
egzistenciju jer je i uzrok samog sebe. Meutim sva druga bia primaju svoje
postojanje, svoj bitak od Njega. Nijedna stvar, nijedno bie nije uzrok samog sebe.
Dalje: egzistencija ak nije ni najbitnija osobina bia. Recimo osobina ovjeka, kao

to je mogunost da se smije, osjea bol ili ljubav je vie osobina od same

egzistencije. Egzistencija (wudjud) nije neto to pripada esenciji (mahiyya); bitak
nije neto to bi kao takav ve pripadao biti. U jednom primjeru je drugaije: kad je
rije o Prvom Uzroku.
Da samemo: Naem iskustvu pokazuje se da su sva bia u svijetu nuna, ali
zapravo ta nunost je relativna, zato to su bia u svijetu nuna po svome uzroku, a
nikako po samom sebi. Svako postojanje ima svoj uzrok, a i uzrok nekog uzroka ima
svoj vlastiti uzrok. Ali niz uzroka ne moe ii u beskonanost: lanac uzroka mora
zavriti u biu koje nije nuno po drugome ve po sebi.5 Niz uzroka, dakle, ne moe
ii u beskraj, nego je potrebno lanac svih lanova pojedinane egzistencije na kraju
skonati u neemu to postoji po samom sebi i vjeno i kao takvo jedino i nuno.
Jednost kao i nunost egzistiranja, njegove su najfundamentalnije osobine. Ono jest
po tome da je Jedno i jest u koliko nuno egzistira.
Slijedei te argumente moramo barem u loginom smislu priznat postojanje
Nunog Bia (sad znamo ta to znai u ovom kontekstu), wadjib al-wudjud, koji
svemu predhodi i o kome sve zavisi, i koji se u religioznom jeziku naziva Bog.6