Nura Bazdulj-Hubijar

AMANET

Mojim rahmetli roditeljima

Hani i Asimu Hubijar

Pred dolazak juna, ili istom njegovim dolaskom, studenti su postajali

svjesni da osim landranja, druenja, plesnjaka u Slozi i Fisu, veeri na klupi
pored Parkue, sati provedenih u prvim sarajevskim kafiima, postoje i
ispitne obaveze. Nosei svoju melanholiju dostojanstveno kao plat i
obavezno kao torbicu, rijetko sam bila u drutvu svojih vrnjaka noenih
talasima mladosti, ludosti i snova. Moja dua je zaviaj nalazila u noi,
vjetru, zvijezdama.
esto sam odlazila u Kinoteku, sluala ploe Inglberta Humperdinga,
Toma Jonesa, Denisa Russosa, Raya Charlesa... Druila sam se jedino s
Hanadi, koja je takoer bila sklona melanholiji a bilo je perioda kada je
zapadala u prava depresivna raspoloenja. Tako je bilo i sredinom juna s
poetka sedamdesetih.
Odluile smo poi u Kinoteku pogledati ,,Casablanku. Izabrale smo
termin u pet sati poslije podne. Dok je mene film naprosto razderao u
komadie, ona jedva da ga je mogla slijediti. Misli su joj bile uz Faruka,
mladia s kojim joj se uinilo da e otkriti svijet. Onda je naila Dana i
Faruk je zaboravio da pod kapom nebeskom postoji djevojka s imenom
Hanadi.
Nakon predstave bila sam toliko uzbuena i ganuta da sam na oblinjem
kiosku kupila cigarete i u parku kod Druge gimnazije prvi put zapalila.
Dvadeset tri godine ivota podrazumijevale su zrelost. Taj dio mene je
razmiljao o upravo vienom filmu kao o remek djelu, analitiki, pa i kritiki.
Ali, dijete to je uureno i pritajeno ivjelo u meni, dijete iji je ivot bio
samo knjiga iscrtana arenim bajkama, probudilo se i s radou ivjelo svoj
ivot. Nema nita slae od povlaenja u to bezbjedno doba u kome je sve
dopustivo i sve mogue.
Snovi su navirali kao izvorske vode. Nije bilo ni glasa ni slika, samo
osjeaj prisustva, veoma bliskog, napola nasluenog. Moram poi u
Casablanku, pronai Ricka. Poto se viteki odrekao Ilse i velikoduno je
prepustio Victoru, treba doi neko u kome e moi nai utjehu. Lako u ga
pronai, uvijek je u svome baru. Sam e nam svirati nau pjesmu. Ne smijem
biti agresivna. Ilsa i njihova pjesma u njegovom su srcu isuvie ive. U
poetku u zamoliti Sama da je pjeva samo rijetko, pa sve ee i ee, sve
dok je i Rick ne prihvati kao svoju, dok njeni tonovi ne zaglue njihovu, koju

su jo u Parizu zavoljeli. Zapalila sam drugu cigaretu, hiljade kilometara,

hiljade godina daleko od parka kod Druge gimnazije. Napola sklopljenih
oiju prepustila sam se razdraganim snovima.
Probudio me Hanadin plaan glas:
-Moda jo sve nije izgubljeno.
-ta? - pitala sam tjerajui njenim suzama snove uurenog djeteta.
-Dana sutra polae. Nije sve u ljepoti. Moda je praznoglava tuka, a duh
je vredniji od ljepote.
Nita ne shvaajui gledala sam blago ukoene, upadljivo razmaknute
zelene oi u kojima su se zrcalile suze poput malih dijamanata.
-Otii sutra na ispit da to provjeri.
-Ali, to je runo - odgovorila sam ja, odrasla.
-Otii, molim te... Za moju ljubav, nadu. Njene suze, istinska bol na licu i
napukli glas slomili su moj otpor.
Ispit je poinjao u podne. Vani je bio vreo, sparan dan. U maloj sali za
seminare kao da je nedostajalo kisika. Ustala sam i otvorila prozor. Nakratko
sam obuhvatila pogledom oazu naeg faksa, lijepi park s mnotvom cvijea,
ukrasnog iblja, ljunkom posutim stazicama. Najljepe je bilo onisko drvo
bogate kronje, okieno s bezbroj ruiastih cvjetova krupnih aki i dugih
tuaka.
Otvaranje prozora nita nije promijenilo. Zrak je ostao ustajao i teak.
Jedina promjena je bila to se tada buka automobila neto jasnije ula.
U sali nas je bilo osmero. Osim profesora i mene, sve su bili kandidati za
polaganje. U prvom redu sjedili su dvojica mladia i jedna pjegava djevojka.
U drugom jedan mladi nervozna dranja, asketski mrav i blag, a pored
njega neka dugonosa djevojka i Dana. Ja sam se smjestila na sredinu treeg
reda.
Stari profesor uspravna dranja, profinjenog lica i uglaenih manira
ispruio je preko katedre duge tanke ruke i koncentrirano sluao odgovore
pjegave djevojke iz prvog reda to je upravo polagala. S vremena na vrijeme
podizao bi jednu ruku da popravi naoale ili ovla proe kroz sjajnu sijedu
kosu. Kada bi postavljao dodatno pitanje, sasvim malo bi pomjerio usne.

Odgovarala je teno, bez zastajkivanja, ali su se odgovori gotovo iskljuivo

svodili na ono udbeniko, bez ijedne osobne note koja bi im dala
originalnost i pobudila panju.
Napeto sam ekala Danin nastup. Potajno sam se nadala i svim srcem
eljela da joj genotip nije ni priblian fenotipu.
Daleko od toga da sam bila zlobna prema ljepoticama, ali Dana nije
smjela moju jedinu prijateljicu baciti u oaj.
Priroda nije bila osobito sklona Hanadi. Jedina njena privlanost bila je
osebujna istota, bezazlenost, tako da se nerijetko inila kao bie baeno s
neke druge planete u ljudski opor. Teko se uklapala u traeve, tlapnje,
prazne prie, teila je u svemu traiti i nai vii smisao. Faruk je bio
otkrovenje sree, a onda je naila Dana. Vjerovatno je dobro uvjebanim
sanjivim pogledom, pokretom vitke ruke dok uvre pramen kose, nekom
frazom izgovorenom napuklim glasom, Faruka oborila s nogu. Nikakvo udo.
Ona je tako obarala svakog koga bi poeljela, da bi ga za kratko odbacila
kao istom zapaljenu cigaretu u kojoj se naao panj.
Misli su se blokirale. Dana je sjedala na mjesto ispitanika. Nalaktila
sam se i ekala.
Ispruila Dana duge vitke noge u crnim svilenim arapama, mazno
prebacila jednu preko druge. Glavu sasvim blago povila na jednu stranu.
Pramen kose nehajno je uvrtala oko kaiprsta.
Nisam joj mogla vidjeti lice, a ipak sam bila sigurna da su joj oi irom
otvorene, sanjiva, gotovo pijana pogleda, a usne vlane i nabubrile.
Stari profesor ju je gledao minutu-dvije, i kao svako ljudsko bie pred
istinskom ljepotom utio kao omaijan.
Poela sam se znojiti.
-I ovaj je uturum pred njom potpisao kapitulaciju. Mukarci su gadovi.
Bez iznimke.
Izraz profesorova lica se naglo preobrazio. Nestalo je zanesenosti, iznova
je bio autoritativni profesor pred svojim studentima. Uobiajeno mirnim
glasom postavio je pitanje:
-Dante Alighieri, Boanstvena komedija. Danini prsti su oslobodili
pramen kose. Ruka se spustila na stol, prstima povlaila nekontrolirane

poteze po njegovoj povrini. Ni noge nisu ostale graciozno prekriene. Iz

sekunde u sekundu mijenjale su poloaj jedna pored druge, jedna ispred
druge, pa opet jedna preko druge.
Stiskala sam ake tiho likujui.
Profesor se ponovo oglasio.
-Recite nam neto o humanistikim obiljejima Boanstvene komedije.
-Nasuprot srednjovjekovnim alegorijskim okvirima pakla, istilita i raja
- jedva ujno je zapoela Dana - osnovno obiljeje ovoga pisca ogleda se u
izraavanju vlastitih stavova i emocija, i to narodnim, a ne latinskim jezikom.
Dante je bio veliki potovalac grke i rimske kulture... Zastala je.
-Vi, kolegice, kao da itate predgovor. Dajte, navedite neki primjer.
Dana je utjela.
-Ko je Danteov vodi kroz pakao?
Nakon dugog snebivanja potmulo je izustila:
-avoli.
Profesor ju je gledao vidno iznenaen.
-Znate li ko je Vergilije?
Dana je otvorila torbicu, nervozno, brzo prebirala po njoj. Izvadila je
maramicu i brisala elo, pa lice.
-Jedan od... tih... vodia - rasijano je promucala pa zautjela.
utio je i profesor. Pjegava djevojka se prigueno smijala. Smijeh
dugonose iz drugog reda bio je glasniji, nalik siktanju zmije. Mladii su se
napregnuto uspravili. Izgledali su kao vitezovi potpuno spremni za
romantinu zadau - spasiti lijepu princezu koju je zarobio strani zmaj.
Vladala tiina, napadna, nelagodna.
-Kolegice, vidite li ono drvo u parku? - pitao je profesor.
Svi smo pogledali kroz prozor. Po ko zna koji put nas je zabljesnulo
ljepotom ruiastih cvjetova krupnih aki i dugih tuaka.
Dana je takoer pogledala raskonu kronju i nijemo klimnula.
-Je li lijepo? - pitao je profesor.
-Prelijepo - proaputala je.

-Ipak je samo drvo.

Napravio je kratku stanku gledajui na naim licima efekat konstatacije.
Onda je uzeo indeks i upisao ocjenu.
-Za ovaj put smo zavrili.
Umalo nisam ciknula od radosti. Ovo je prevazilo sve moje elje.
Hanadi e odvaliti od sree kad uje Danine bisere.
Saekali smo da profesor izae a onda pokuljali na vrata. Samo je Dana
i dalje sjedila ne pomjerivi ni mali prst. S vrata sam se osvrnula i pogledala
je. Oi joj i dalje bile iroko otvorene, nebeski plave. Sa suzama to su
urkom tekle niz zarumenjene obraze tekao pozlijeeni ponos. U tom kratkom
asu bilo mi je sasvim jasno da taj pogled dugo neu moi zaboraviti.
Pomisao na vlastitu pakost izazivala je osjeaj gaenja.
Pourila sam u sunano popodne. Od vanjskog zraka nakratko osjetih
ugodnost koja vrlo brzo pree u nelagodu. Pregrijan, suh zrak je treperio od
jare. Tek rijedak lagan daak vjetra donosio je miris bagremova cvata i neto
svjeine. Na tren mi se uini da gubim tlo, da lebdim u zrakopraznom
prostoru. Uskoro u lebdjeti poput ruiastog balona. vrsto uprijeh
stopalima o vreli asfalt. Valjda e me zadrati sila zemljine tee. Jaka je. Kao
ljubav. Osjetih izvjesno smirenje.
Na ulici samo rijetki prolaznici. Pred semaforom stajao itav red
automobila isputajui plinove neugodna mirisa. Zvonjava tramvaja kao i
uvijek prijala uhu.
Moram to prije sandale odnijeti obuaru. Potpetice su se sasvim izlizale
pa metalni iljci zvee kao da kaska konj kome su ostale samo dvije
potkovice.
Znala sam da tim obinim, malim stvarima samo pokuavam potisnuti
osjeaj koji me proeo pri pogledu na Danino lice. O onome to se zbilo
mislila sam s tekim aljenjem i pomalo zbunjena, bila sam tuna zbog njene
nevine bezazlenosti suprotstavljene mom osjeaju trijumfa, tako runom, tako
izvan svega to je ovjeno.
ivjela sam u uvjerenju kako mi je dua osloboena svega nedostojnog,
da je u njoj sve povezano u neki spontani sklad, kao u pjesmi. Ponosila sam
se. Nije li ovo danas apsolutni demantij takvog uvjerenja? Poznajem li ja

sebe, da li ovjek openito ikada spozna sebe? Sklonija sam povjerovati da

sam sebi ostaje vjena nepoznanica svjesno bjeei od svoga istinskog ja
kao od prikaze, da se ne bi zastidio sebe ili drugih, ili i sebe i drugih.
Stvaramo vlastitu sliku, ne onakvu kakva je doista, nego zamiljenu, satkanu
od elja - mislila sam tromo se vukui ulicom. Znoj mi je lijepio koulju za
lea.
ta ja zapravo imam protiv djevojke koju samo po vienju znam? ta se
mene tie sklad ili nesklad njene vanjtine i intelekta? Ni u jednom ni u
drugom nema njene zasluge ni krivnje. Kod svih ljudi to je rezultat nekakvih
duboko kompliciranih genetskih rekombinacija oca i majke, djedova i nana i
generacija prije njih. Ko zna ega sve jo. Mrano i nedovoljno ispitano
podruje i za znanstvenike koji se bave iskljuivo time. A ja, mali, prosjeni
student knjievnosti, padam u trans kad na trenutak uvjerim sebe da je neko
glup, i to zbog toga to to elim. Degenski, u najmanju ruku.
Djevojka koju sam vidjela izlazei iz uionice djelovala je sasvim
prirodno, nepatvoreno. Zapravo su njena koketerija i izvjetaenost lani. U
tom asu ih je bila odbacila i zaboravila.
Na as sam se zaustavila a onda promijenila pravac. Neki djeak je
plakao naslonjen na hrapavi neravni zid.
-ta je? - pitala sam milujui mu kosu, ne nadajui se odgovoru.
-Izgubio sam novi za sladoled.
Primio je novi i nasmijeio mi se. Kako je lako uiniti sretnim jedno
dijete!
Kao da me probudio. Osjetila sam da znaim neto na zemlji zbog jednog
malog djeaka koji vie nije tuan i koji mi je zahvalio osmijehom.
Nosei u oima sliku lijepog djeaka koji vie nije plakao pola sam kod
akija.
Neka nemirna radost ispuni mi duu kada sam ga vidjela u okviru vrata.
irio je oko sebe mir kao to lampa rasipa svjetlost. Usne mu se nehajno
razdvojie.
-Haj, mala. Otkuda ti u ovo doba?
-Bila sam na faksu, sluala ispite. Zna da za etiri dana polaem.

-Ja tek dorukujem. Svaki neradni dan mi je praznik. Pridrui mi se.

Jeli smo tople sendvie zalijevajui ih hladnim mlijekom.
- Jesi li neto nauila?
Zaustih da kaem kako je to bio isti gubitak vremena.
-Mislim da jesam - odgovorih. Sve je tako glupo. itav ivot.
-Ne misli valjda ozbiljno? Vano je biti svjestan svoje obaveze, samo
tada moemo biti sretni. Tada moemo ivjeti u miru, i umrijeti u miru, jer
ono to daje smisao ivotu istovremeno daje i smisao smrti. Potujem ljude
koji su svjesni svojih dunosti jer nijedna nije nitavna. Ali da te ne duim
praznom retorikom. Opusti se, osjeaj se kao kod kue. Istuirat u se pa
emo malo uivati dok su starci vani.
Podigla sam noge na niski stoi. ula sam vodu kako se umno slijeva u
kadu.
Uivati u samoi dok su starci vani... Ljepota. Milovati se i ljubiti
mlako, bez elje, bez uitka, bez strasti, pokuavajui uhvatiti misli koje su
hitale ka nekom drugom mjestu, nekom drugom ovjeku.
Danas mi je doista neki ludi dan. Kao da sam izala u etnju pa svratim
sad malo u ovo, sad malo u ono raspoloenje.
I razmiljanja su mi zbrkana. Vjerovala sam kako su mi i dua i tijelo
isti. Vjera u istotu due pala je na ispitu prije sat vremena. Hoe li isto biti
i s vjerom u tjelesnu istotu? Nisam se trudila da je uvam, uvala se sama
jer sam to silno eljela.
Otkrivala sam se jedino zvijezdama, bila bijeli araf razastrt na vjetru
pod vedrim nebom. Prihvaala jedino i djetetu dopustive njenosti. Ni onda,
prije, kada me vukla silna, praiskonska, normalna ljudska elja za putenim,
nisam dopustila sebi prei granicu koju sam za sebe sama nacrtala, granicu
koja bi, ako bih je prela, po mome sudu vodila u grijeh. A ta je ovo? Nije li
nedopustivo i sramno dodirnuti mukarca ako te ne vodi ljubav? Lii li to
malo na jeftine ene? Razlika postoji, velika je, ogromna je, ali nekakva
dodirna taka ipak postoji.
Zarad ega to onda inim? Da pruim akiju trenutak ushita koji on meni
ne moe pruiti? U ime ega, ako to nije ljubav? Pet mjeseci hodamo. Na
prvi pogled me opinilo njegovo lice i stas, napukli duboki glas, obrazovanje,

duh, ozbiljnost, ali mi je vrlo brzo bilo jasno da se iz te trenutne

zaslijepljenosti, iz iskre koja je naglo bljesnula kad su nam se pogledi ukrstili
nikada ne moe razgorjeti plamen. Pa ipak sam i dalje s njim. Je li to elja da
pokaem njegovom ocu kako aki nije na putu koji vodi u moralnu i
materijalnu propast, kako za povratak na put asna ovjeka nije kasno?
Ili slijedim glas srca njegove majke kojoj nijedan sin na svijetu nije
vrijedan ni malog prsta njezina sina, a to to se ponekad napije (nikad nije
kazala do delirija) i u takvom stanju bude sudionik u nekoj tui pa pravzdrav zaglavi u zatvoru, Boe moj, to je svojstveno mladosti. Mladost-ludost
- esto je ponavljala govorei o njemu uz erupciju ljubavi iz oiju.
Ili sam, bolno svjesna ponora koji se pred njim otvara, povjerovala da
imam neku arobnu mo, mo koju mi daje njegova ljubav, mo kojom u ga
vratiti sa staze na koju je zalutao, kojom u ga odvratiti od jedinog, ali tekog
poroka pred kojim je pokleknuo.
Nikada ranije nisam o tome razmiljala, ali sam u tom asu zakljuila da,
ma ta bilo u pitanju, ne potire injenicu kako se predajem zagrljaju ovjeka
za koga osjeam mnogo ega lijepog, samo u tom mnotvu nema ljubavi.
Boe, ivot je sveopa ludnica. Samo se zagnjurujem u udnu atmosferu
zabune i besmislenosti. Odvlaiti akija od provalije kojoj je sve blie, isto
je kao gasiti razbuktali poar vodom iz bokala.
Odjednom mi pred oi izroni zabiljeka iz oevog rokovnika. Kriom sam
je proitala nebrojeno puta, sadraj znala napamet. Otac je svojom mirnom
rukom, svojim tankim nalivperom, lijepim, udesno ukoenim rukopisom
zapisao: Sputavamo htijenja, elje, enje, sebe ili drugih radi. Samo je
misao slobodna, iroka i duboka onoliko kolike joj dimenzije moemo dati.
To je utjeno, to je lijepo. Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tunim
djetinjim oima i drhtavim trepukama zabranjujem i plovidbu
prostranstvima misli. Zabranjujem... A u zadnje vrijeme me svaki kucaj srca
podsjea kako davno skrivena misao na tebe gospodari svim ostalim
mislima.
Kada je to napisao? Kome?
Da nije davno, u danima koje ne pamtim, moda i prije mog roenja, imao
jo jedno dijete osim Sulejmana i mene, pa ono umrlo? Razlika u godinama

izmeu nas dvoje je dosta velika. Sule je stariji vie od sedam godina.
Zato su mu se u sjeanje vraale tune djetinje oi? Djetinje oi su blage
ili vragolaste, ali gotovo redovito vedre.
Moda je bilo teko bolesno, a ve dovoljno veliko da to shvati. Ali,
zato je ba u zadnje vrijeme to sjeanje naglo oivjelo i zaboljelo tako
snano da i samu misao od sebe mora kriti? ini se malo vjerovatno. Ne bi
postojao nikakav razlog da to on i majka kriju od svoje djece kao neto
runo, sramno. Nemogue je da ga za vie od dvadeset godina makar
sluajno ne bi pomenuli, da u brojnim albumima ne bi bila sauvana makar
jedna fotografija. Ne, to ne moe biti u pitanju.
Da nije imao dijete s nekom drugom enom koju je volio u jednom dobu
ivota, a elja za ocem rezultirala tugom, ili je on to tako doivljavao?
Moda je plod samo usputne veze sa enom koja mu nije znaila nita, ali
dijete, iako neeljeno, moralo je mnogo znaiti ovjeku poput njega? Ako je
ta ena nekamo otila i odvela dijete sa sobom, njemu je, duboko u dui,
ostala misao na tune oi i drhtave trepuke?
I to je malo vjerovatno. Otac voli majku iskreno, duboko. Osim toga,
koliko ga znam, a znam ga bolje nego bilo ko drugi (istog smo karakternog i
emotivnog sklopa) nije bio sklon avanturama.
Nije li mislio na mene?
To su ve nebuloze. Nas smo dvoje uspostavili takvo jedinstvo gdje vie
nisu potrebne rijei. Zato bi skrivao misao na mene? Zato bi pominjao
tune djetinje oi. On jedini zna za ono dijete u meni, ali takoer zna da mi
oi nisu tune. Istina je da sam tuna i ne alim zbog toga. Tuga je blaga, kao
bistra voda, i vezana je za strujanje ivota. Ali, oi mi nisu tune. One gore
onom vatrom koja je svojstvena jedino mladosti. A Sule?
Pamtim njihove sitne i neto krupnije razmirice, glasove povienog tona,
mrke poglede. Ali, koliko poznajem svog brata, taj njihov povremeno javno
ispoljeni, a vjerovatno stalno prisutni latentni antagonizam, nije njegove oi
bojio tugom, nego vatrom prkosa, bijesa i otpora.
(Tata je elio da zavri gimnaziju, on se upisao u ekonomsku. Tata je
elio da studira medicinu, i mada je, ini se, i sam imao sklonosti za taj
posao, upisao je pravo i studirao ga sto godina. Kada je tata angairao

profesora da mu daje asove violine, on je kupio bokserske rukavice i satima

boksao s jedinim sparing-partnerom - vreom koju je napunio pijeskom i
objesio u podrum. Tata ga je molio da se drui s vrnjacima dobrog odgoja,
njegovo drutvo su bili djeaci koji su rano poinjali puiti, piti, kojima
drskosti pa ni tue nisu bili strani.)
Da nije kakva ljubav iz mladosti, snana, strasna, luda, pokopana sve
duge godine i sad, kada je starost kucnula u okno prodarala pepeo te se
ukazao jo sasvim neutrnuti ar?
Glupost. On je pisao o djetinjim oima.
A moda nema veze ni sa im stvarnim. Dopala mu se misao kao misao
pa osjetio potrebu da je zapie. Na koncu, taj rokovnik je pun izreka mudrih
ljudi.
Zato se optereujem sa nekoliko reenica napisanih oevom rukom, i
zato su mi one ba u ovom danu, u ovom asu pale na pamet?
-Kuda si odlutala? - prenu me akijev glas.
Mirisao je na istou i sapun. Sjeo je i privukao mi glavu na iroki kut
svog ramena. Sklopila sam oi i osjetila mir, blaenstvo kao da tonem u
duboke vode. Usana koje su klizile po elu, obrazima, vratu, jedva da sam
bila svjesna. Plovila sam puinom sjeanja, tihom, mirnom, pozlaenom
blagim suncem. Snovi to su spavali skriveni negdje iza eone kosti, snovi o
dalekim milovanjima toplim pod pokrovom trepavica i vremena, probudili se.
Trgnula sam se kad se aki trgnuo i uspravio.
-Ti plae?
Nita nisam kazala. Odsutno sam ga gledala, a suze su i dalje klizile
zavravajui put upijene negdje u kragni plave koulje.
Nisam osjeala stid, ni kajanje. Nisam mogla otkriti nita u sebi, samo
golemu pusto u srcu. Pomislih kako sam u tom asu nalik koljci kojoj su
istrugali nutrinu.
-Misli na njega?
Klimnula sam jo uvijek s druge strane kulisa. Nisam mogla prihvatiti
ovaj dekor, suvie teatralan, dekor koji je ve posluio za mnoge sline
scene. Suze su dolazile iz onog kuta srca gdje je budno straarilo neto toplo

i dragocjeno.
-Ne moe ga preboljeti?... Zato ste se zapravo rastali?
Puina sjeanja vie nije bila mirna. Zapuhalo je snano, digli su se
visoki talasi. Otar bol zapara grudi kao na ubod krhotine stakla. Klonut u
pred noge ovog ovjeka, ovog stranca, koji me do maloas ljubio.
-Nije me volio.
Oh, jest, jest, nekada me silno volio - vikalo je neto iz mene - ali me
pozlijedio tako duboko da ne mogu zaboraviti... A prola je, eto, godina
dana.
I onda je bio juni. I onda su cvali bagremi irei sladunjav, pomalo otuan
miris. Sunce se kotrljalo niz obronke Vilenice, sumrak lijegao na grad.
-Kada ti budem ena, svaki emo zalazak sunca doekivati vani.
Naglo je povukao ruku s moga ramena i nastavio koraati. utke smo
preli nekih stotinjak metara. Pogledala sam ga krajikom oka. Lice mrano,
guste obrve spojila bolna grimasa. Gledao je cestu pred sobom odsutan,
povuen u predio koji je oko sebe izgradio, kao tamnicu. Neka mi slutnja
obuzela duu. On se, i dalje utke koraajui, okrenuo nazad.
-ta je, Muhareme? Jesam li kazala neto to nisam trebala?
-Sve je u redu.
-Znam da nije. im sam pomenula brak preobrazio si se u drugog
ovjeka.
-Prodi me se, molim te.
-Ako me ne voli, nema razloga da to ne kae. Boe moj, pa to jo ne
znai kraj svijeta.
Vidjela sam kako je zagrizao donju usnu.
-Sasvim dobro zna da te volim. Usiljeno sam se nasmijala.
-Onda je sve OK.
-Ne radi se o meni, nego o mome ocu. - ta on ima s nama? Najbolji je
tatin prijatelj.
-Star je i bolestan. Nikoga nema osim mene.
-Onda moe samo biti na dobitku. Imat e nas oboje.

Uzdahnuo je.
-U tome i jeste sutina... Molim te, odgodimo ovaj razgovor za neki drugi
put.
-Zato? U odlaganju je opasnost.
-Ne elim te pozlijediti.
-Ne brini. Jaa sam nego to se inim. ta to kod mene ne zadovoljava
kriterije tvoga oca?
-Nisi ti u pitanju.
-Nego?
-Tvoja majka - jedva je procijedio. - Muhareme, ja tebe nita ne
razumijem.
Moja majka je ena kakva se samo poeljeti moe - dobra, pametna,
asna, lijepa.
-Takvu je i ja znam... Otac mi je priao da je prije udaje bila ljubavnica
tvoga oca.
Sve se deavalo kao na nekom nestvarnom mjestu, tuda pria u mome
sjeanju. Pamtim jedino, pa i to maglovito, kako sam stiskala ake u pesnice
i udarala ga u prsa jako, najjae to sam mogla, viui da lae, da lae i taj
stari gad koga zove ocem. Ustvari, toga asa eljela sam ga ubiti.
Od toga dana nikada ga nisam pogledala, rijei jedne s njim nisam
progovorila. Njegove, u gru izgovorene rijei, pokopala sam duboko u sebe
ne usuujui se misliti na njih. S gaenjem i prezirom sam odbacila gnusnu,
prljavu la. Vrijeme je postepeno stiavalo snana uzbuenja, zatim ona
manje snana. Ostala je samo skrivena misao koja ponekad, nou, pokuava
izroniti iz mranih dubina, ali je svaki put snagom volje uspijem zaustaviti i
ostaviti da spava u tami, u nekom skrivenom pretincu uma.
-Je li to sve to mi eli rei? - odnekud dopirao akijev glas vraajui
me u stvarnost.
-Da.
-ta da se radi. Nas dvoje smo samo dvije due izgubljene u pustoi
junskog popodneva. ta te onda vezuje za mene? Nije ljubav, nije ni strast, a
ipak postoji neko sidro. Ako nas ono ne bi dralo kao vezane lae, osjetila bi

ari slobode ili bi potonula?

-Ne znam. Svejedno mi je. Za sve mi je u ovom prokletom ivotu
svejedno.
Pogledala sam ga. Hladni blijesak u njegovom pogledu proe me jezom.
-Idem. ut emo se.
-Ti odlazi nosei svoju tugu. Ja sa svojom ostajem. U tome je jedina
razlika. Mislim... ne znam kako bih se izrazio... da hiljade godina dijele
ovjeka od ovjeka.
Kod Higijenskog zavoda sam izala iz tramvaja. Javi se slabost,
omaglica. Uini mi se da gubim svijest. Zastadoh i nekoliko puta duboko
udahnuh. Slabosti nestade. Idui prema stanu pomislih kako je lijepo to je
strina na banjskom lijeenju.
Samoa i tiina bilo je jedino to mi je trebalo tog subotnjeg popodneva
esnaestog juna 1974. godine.
Tek to sam stavila klju u bravu, ula sam da zvoni telefon.
-Priaj - ula sam Hanadin glas koji je zvuao vedro, zvonko. - Priaj dopiralo je do uha, a ja sam mislila kako sam strano umorna i sama i tuna,
kako mi je dosta i moje muke, i udila se kako te muke do danas nisam bila
svjesna.
-Nemam ti Bog zna ta rei... Pala je.
-Ma ta mi kae? Kakvo otkrie! Daj, Selma, ne izmotavaj se. Sve sam
ve saznala, ali jo jednom iz tvojih usta elim uti svaku provalu tog
imbecila. ta misli kako da to Faruku dohaberimo?
-ta?
-Da ne izgleda onako kako izgleda, ne bi dogurala dalje od specijalne
kole.
Rijei joj bile popraene kretavim, odvratnim smijehom.
-Boe moj, je li to Hanadi za koju sam mislila da je poznajem i volim pitala sam se govorei:
-Draga moja, ti ode predaleko.
-Kao da si pala s Marsa. ula si za avole, za Vergilija - tada se

zagrcnula od smijeha - ali ono na kraju, poreenje sa drvetom, to daje aromu

i slast. Hahaha...
-Odgovor nema veze s njenim intelektom. Cura prosto nije proitala
knjigu - kazala sam s hladnoom u svakoj rijei.
-ta je s tobom? - pitala je Hanadi najednom promijenivi ton. - Valjda
iskusni profesor zna neto vie nego ti. A on je rekao...
-Znam ta je rekao - prekinula sam je. - On nije imbecil, nego kreten.
Postupio je i nepedagoki i neljudski. Da je meni neto slino rekao, budi
sigurna kako bih mu vratila istom mjerom.
S druge strane ula sam umno disanje a onda signal prekinute veze. Ne
osjetivi ni olakanje, ni ljutnju, uoh u dnevnu sobu.
-Eh, Faruk, ti nema pojma koliko si sretan to si nogirao ovu histerinu,
iskompleksiranu, zlobnu gospoicu. A i ja sam neka pametnica. Kod tolikih
normalnih cura u Sarajevu, ba sam nju izabrala za prijateljicu. Dana nas je,
i ne znajui, oboje oslobodila.
Svalila sam se na kau i sklopila oi. Uskoro sam utonula u san kao u
blaenstvo majine utrobe.
Zraka sunca bijesnu u prozorsko staklo, zaplesa mi po licu. Otvorila sam
oi, nekoliko puta trepnula i tek napola razbuena odluila da poem kui.
S prozora roditeljske kue svjetlost je padala na bokore rua u vrtu i
aluminijsku ploicu s upozorenjem - 'uvaj se psa'. im sam otvorila kapiju,
Serdo je istrao iz kuice i oglasio se potmulim cviljenjem. unula sam, on
podavio prednje ape i spustio mi glavu na koljeno. Prepustio se milovanju
stavljajui vlanu njuku na moj dlan.
Neto toplo razli se tijelom zbog blizine kue, roditelja, vrta, Sere.
-Selma.
Majka je stajala ispred otvorenih vrata. Srele smo se na pola stubita
koje je vodilo na kat.
Tiha no polegla po mom gradu, vrtu mojih uspomena i elja. Preko
maminog ramena gledala sam mjesec to je visio zapleten meu orahovo
granje, sela zvijezda oko njega. U nosnicama osjeala miris lipova cvata i
sluala otkucaje maminog srca.

Nije bilo ni umora ni klonua (zar je ikad i bilo?), samo mir naen na
njenim grudima, mir to ga je unosilo ritmino disanje praeno dizanjem i
sputanjem prsa.
-Javila si da dolazi idue subote.
-To mi se inilo strano daleko.
U sobi sam se obazirala oko sebe, pogledom zagrlila svaki dio
namjetaja, svaku dragu sitnicu.
Mama prie televizoru i prigui ton. Pratila sam je pogledom. Gusta kosa
srninosmee boje uokvirila ovalno lice pravilnih crta. Oi se caklile kao da
ima groznicu, osmijeh joj nejak.
-Kako si mama?
-Dobro... Moda sam malo umorna.
-Gdje je tata?
-Kod Emina. Muharem je diplomirao. Tijelom mi proe talas studeni.
Neopazice se stresoh.
-Je li dobro?
-Jeste, hvala Bogu.
-Javlja li se Sule?
-Zvao je prekjuer. Ninet oekuje porod. Nasmijala sam se.
-Smijeno mi je da e biti nana. Ustvari je divno.
-Divno je to si dola. Da popijemo po fildan kafe?
-Rado. Dok je ti ispee, zavirit u malo u svoju sobu.
Majka u korpu odloi zapoeto pletivo i poe u kuhinju.
Sobica me ekala udobna, topla, moja, kao i uvijek. Sjedoh na kau ispod
prozora.
Uzimajui i milujui jednu po jednu lutku s police to mi je bila nadohvat
ruke, mislila sam kako sam ba na tom mjestu pisala svoje prve pjesme.
Bila sam sedmi razred kad se moj uvijek otri pogled prvi put prevario.
Naglo idikljali djevojurak je musavog, bubuljiavog djeaka iz susjednog
razreda vidio kao olienje ljepote i hrabrosti.

ula sam kako me mama doziva da otkljuam vrata tati.

Zagrlio me utke i drao uza se nekoliko trenutaka.
Nisam ni disala. Nema vee slasti nego biti zarobljen obruem njegovih
ruku.
Pili smo kafu i priali kao da smo svaki dan zajedno. Uvijek je tako bilo.
Dani koje smo proveli odvojeno naprosto bi se izbrisali. Postojali smo samo
kao cjelina.
eljela sam upitati kako mu je prijatelj (avo da ga nosi) ne bih li ula
koju rije o Muharemu. elju je nadjaao strah da bi mi u dui nastao nered.
Ustala sam, na kriku hljeba namazala puter i uz olju mlijeka uslast
pojela. Onda sam legla na kau.
-Da vas malo gledam iz ove perspektive.
-Samo se ti odmaraj - kazala je mama.
-Emin je sretan zbog Muharema, a zabrinut zbog zdravlja - obrati se tata
majci.
-Obavio je sve pretrage i ispostavilo se kako je stanje loije nego je
oekivao. Ranije se lomio, a sada definitivno odluio da presele u Podgoru.
Iznova se ona krhotina stakla zabada u grudi, dublje, sve dublje. Vie ga
neu ni vidjeti, vie koljena nee zaklecati kad srce apne da je negdje blizu.
-Zbilja?
-Ni ja ne bih imao nita protiv ivota na obali. Imaju prekrasnu kuu na
hridi. U svakoj sobi uje se huk mora. Emin kae da mu je sin posebno
nadaren za portret te da e u sezoni portretirati turiste. Objeenjaki je dodao
kako mu ne bi nedostajalo kandidatkinja i kad bi crtao poput osnovca.
Bol u grudima rastao.
-Sigurno ti teko pada njegov odlazak.
-Tee nego moe i zamisliti. Ni roeni mi brat nije bio blii. Drag mi je,
potujem ga, a to mi je uvijek najvie znailo - vjerujem mu.
-E, moj tata, zbog te si zablude razgolitio duu pred tim matorim jarcem.
Nasreu, on odlazi i ti e ostati u uvjerenju da si imao istinskog prijatelja.
-Razumijem, ali ti na to ne moe utjecati. Neete se viati, ali ete

sasvim sigurno ostati bliski.

-Prepoznat u ga u svakom ovjeku. Svi su moji prijatelji i svi neprijatelji
sjedinjeni u njemu, ja vie nemam ni jednog neprijatelja na svijetu.
-Veliko je bogatstvo imati nekoga takvog. A Selmi je, ini se, svejedno
to joj biva ljubav odlazi.
Izvana sam ostala mirna, bura je bjesnjela u meni.
-aki ga je istisnuo iz njezina srca. Nisam reagirala.
-Rabija, zaspala je. Pokrit u je.
Osjetila sam dodir meke tkanine po golim nadlanicama.
-Moram ti neto rei. Nisam mogla pred Selmom... Nikada joj se nisam
toliko obradovala kao veeras. Nisam mogla podnijeti da budem sama.
-Ne razumijem. Zato to nisi mogla rei pred njom. Sigurno bi se i ona
radovala.
-Ama, nije to... Malo prije njenog dolaska, sasvim iznenada i bez ikakva
razloga, obuzeo me ruan predosjeaj. Strah da u uskoro umrijeti.
I mene proe strah, uas. Odae me srce, u grlo se popelo i udara kao
zvono. Disanje postaje ujno, umno.
-Rabija - kazao je promuklo - ne bulazni. Ti trenutni osjeaji su ista
glupost, ne treba im pridavati nikakav znaaj. Nailazili su i meni vie puta.
Ali, kad sam to od tebe uo, paralizirao sam se.
-Tie. Probudit e je.
-Ti dobro zna (u glasu se osjealo snano uzbuenje) da ne volim puno
priati. Osjeanja saopavam postupcima... Ipak, sada ti moram rei - bez
tebe bih bio kao iupana biljka.
Uutio je. I mama je utjela.
Oni se najbolje razumiju kad ute. Mama mu treba uvijek. ak i kad
zapadne u turobno raspoloenje, ona mu treba da ga slua kako uti.
-Sjedni pored mene.
ula sam mamine lake korake. Sasvim malo sam podigla trepavice i
pogledala ih.
Tata je drao maminu ruku i milovao svaki prst, svaki obli zglob.

-Nikada te nisam pitao, a volio bih znati... Jesi li sretna sa mnom?

Uzdah to joj se oteo kao da je iz nutrine zemlje izaao.
-Ti, Hasane, zna da je bilo bola, suza, kajanja, nesanih noi. Ne
vraajmo se na to, molim te. Jer, kad sve saberem i oduzmem sigurna sam
kako ni s kim ne bih bila sretnija.
-Mogu li ita uraditi da bude bolje?
Jedno vrijeme nije odgovorila. Onda je zamiljeno kazala:
-Sve to elim je da ti i Sule izgradite izmeu sebe vri most. Znam da
ne moe biti kao onaj izmeu tebe i Selme, ali bar malo vri nego do sada.
Govorila je s naporom. To se osjealo u svakoj rijei.
-Znam, znam... Zar to sve ove godine ne pokuavam?
-Obojica ste prvih godina bili sretni.
-Istina. Sve se nekako tumbe okrenulo kada si otila u bolnicu roditi
Selmu, a ja njega odveo kod rahmetli Mustafe. Otiao je jedan, vratio se
sasvim drugi Sulejman.
-Dugo sam mislila da je uzrok tom preokretu bila ljubomora. Razgovarala
sam o tome s psihologom. Rekao je kako ljubomora moe utjecati na
promjenu kod male djece, ali da kod sedmogodinjaka roenje brata ili sestre
izaziva radost.
-Da mu Mustafa nije tada nehotice neto rekao? Ili, moda, samo nabacio
neto to bi u njemu pobudilo sumnju?
Dobri Boe, o emu to oni govore? - upitah se. - Kakve veze je sa
Suletom imao rahmetli amida? ta je to on znao, a Sule nije? ta mu je
mogao rei? U to je Sule mogao poeti sumnjati?... Da otvorim oi, da
kaem kako sam sve vrijeme budna, sve ula, da kao njihovo dijete imam
pravo znati kriju li neto od nas?... Ima li ona zabiljeka u tatinom rokovniku
nekakvu vezu s tim? Kakvu?... Ali, ako postupim tako, nee li izgledati
podlo pretvaranje da spavam? Ne bih li ih time pozlijedila ili zatekla
nespremne (nespremne za ta?), uplaila, moda?... Ne, ipak u ostati ovako i
pei se na eravici sumnje koja me obuzima, na mukama to ne znam neto
to bih, osjeam, morala znati.
-Pretjeruje. I ja sam pretjerala idealizirajui one prve godine. Ustvari,

va odnos je od samog poetka isti s tek povremenim oscilacijama. Problem

je to ste toliko razliiti.
-Ne znam. On je od malih nogu sav zakoen, zatvoren kao orah u ljusci,
pun gorine, samo se to jae ispoljavalo nakon boravka kod Mustafe.
ta je sad ovo? Totalni preokret. Prvo me po kratkom postupku slede, pa
postepeno otkravljuju. Ovo malo sirotog modanog tkiva ne moe izdrati
toliki bururet - odahnula sam. A moda je i no kriva. Tada sve izgleda
zamrenije i tee, sitne stvari dobivaju daleko vee dimenzije.
-Uskoro e pono. Vrijeme je za spavanje. Hoemo li je buditi?
-Ja ne bih, grehota mi. Tako slatko spava.
-Onda u donijeti jorgan. Noi su jo hladne. Tiina je trajala samo tren.
ula sam kako tata jedva razgovijetno, kao za sebe, apue:
-I u smrtnom asu bit u zahvalan Bogu i njoj to su mi te dali, moja
Rabija.
-Kome? - zauh mamin glas. Vratila se i pokrivala me.
-ta kome?
-Rekao si - Bogu i njoj. Kratko je utio.
-Sudbini, draga moja. Sudbini.
Kad su izali i za sobom zatvorili vrata, otvorila sam oi. U sobi nije bio
potpun mrak. Gorjela je ulina svjetiljka preko puta, i mjeseina je bila jaka.
Misli se zaplele. Protrljah oi te izaoh na terasu. Napolju se vidjelo jo
jasnije. Dooh do ograde. U dugim uskim sanducima cvale pelargonije
putajui bokore raznobojnih cvjetova da se razliju po vanjskoj ogradi terase.
Nebo je liilo na ogromnu riznicu zvijezda, u grmlju mirkali svici,
pljutala mjeseina. Na momente se nije jasno moglo razaznati ta su
zvijezde, a ta svici. Mjesec se raspetljao i izvukao iz orahova granja i
slobodno plovio puinom nebeskom.
Oduvijek sam znala da moji roditelji ive u gotovo savreno skladnoj
vezi, da je ta veza satkana od uzajamnog potovanja, potrebe jednog za
drugim, navike. Mislila sam da s dugim nizom godina provedenih zajedno
ljubav prerasta u neku drukiju, gotovo rodbinsku. Te sam noi spoznala da
to kod njih nije tako i ta je spoznaja donijela radost.

-Zar nisam isto oekivala u ivotu koji sam zamiljala s Muharemom?

Dvije godine smo gradili neto za sebe. Ve sam bila povjerovala kako smo
to neto ve izgradili, da je to tvrava stamena i trajna, poput onih drevnih,
uzidanih u zidine prastarih gradova. Naalost, to je bila tvrava nacrtana u
pijesku ala koju je saprala i odnijela prva plima. Oseka je bila tatino
sentimentalno vraanje u prolost pred prijateljem, a plima, konstrukcija i
interpretacija Eminovih rijei dok ih je izgovarao sinu kao opomenu,
prijetnju, zabranu, moda.
Bez zaziranja, izvukla sam iz mraka sebe te rijei doslovno otisnute na
matricu pamenja:
-Otac kae da je prije udaje bila ljubavnica tvoga oca...
Polako, poluglasno, izgovarala sam ih ne osjeajui pri tome ni
zgraavanje, ni osudu, ni prijekor.
Nije mi bilo jasno zato sam od njih bjeala godinu dana kao od crne
aveti, bojala ih se, skrivala ih u najmranijim hodnicima uma. Jesam li
strahovala da e majka, ako ih prihvatim kao istinite, izgubiti onu, gotovo
svetaku aureolu?
Zakljuih da sam zapravo bila nerazumna. Trebala sam se odmah suoiti
s tim, raistiti u sebi sve nedoumice. Glupo je u mrane kutove trpati bilo
ta nerazjanjeno. To samo stvara muku i strah od suoenja, a do suoenja
kad-tad mora doi. to je odlaganje due, suoavanje je tee.
Nisam sumnjala da je stari Emin govorio istinu. Za to nije imao razloga, a
i da jeste, izmislio bi neto uistinu sramno i svjeijeg datuma...
ta je navelo tatu da se otvara pred njim? al za mladou, za njenim
ludostima i draima, zanosom, trenutak kad se prisjea svega onoga to
mladost nosi, ega se boji, a to je drukije od uhodane, prokuane, sigurne
staze sretnog braka? S Eminovog stajalita moda tadanji odnos mojih
roditelja ne izgleda moralno. Stariji je od tate petnaestak godina. Dugo je
momkovao olako troei golemo nasljedstvo predaka-begova. Ali Muharem?
On je mlad ovjek suvremenih nazora. Zato se nije suprotstavio oevom
miljenju? Ima li otac nad njim toliki utjecaj da bez pogovora ispotuje sve
to od njega trai? Rano je ostao bez majke, on mu je gotovo itav ivot i
otac i majka, imaju samo jedan drugoga. Otac bi bez njega ostao

raspolovljen, osakaen, napola ili sasvim izgubljen. I Muharem njega voli i

treba, ali suvie je jak, samouvjeren i samosvjestan za slijepu pokornost.
Moda se on svjesno rtvuje, ispunjava svaku starevu elju, skae na svaki
njegov mig, strogo se dri puta koji mu trasira i uiva u tom rtvovanju.
-Neka, Muhareme. Ovaj put si mene rtvovao. Halal ti bio moj bol.
Vrijeme e pokazati je li, i koliko je neko od nas izgubio. Nebitno je to mi
enjivo oi blude u ovu no pijanu od mjeseine, to me boli dua jer je
etiri stotine i sedamdeset pet koraka jednako kao da je okean izmeu nas.
Neuporedivo je bitnije da sam se oslobodila tereta rijei koji me godinu dana
iscrpljivao, morio, a razloga za moru i nije bilo - s nekim sveanim mirom
bezglasno sam govorila momku koji je u to gluho doba mirno spavao, momku
koga sam jo uvijek ljubila i koga u, bojim se, i dalje ljubiti. Ipak, moram
svoj svijet oistiti od svega nemirnog, nepostojanog, nestalnog, kao to je lice
na prozoru vlaka koji juri. Predugo sam bila pastir koji. bdije nad ljubavi bez
nade. Ova uznemirenost srca vie nema nikakvog smisla. Gotovo je. Gotovo.
Ispruila sam noge na ogradu, glavu naslonila na grubi naslon stolice. Kao
da sam se istom tada rastajala s Muharemom i pomirena, bez misli, tonula u
dubinu noi.
Ne znam koliko je trajalo to plutanje izvan prostora i hoda vremena.
Ustala sam i jo jednom pogledala preko ograde. Mjesec poeo blijedjeti,
zvijezde se gasiti. Odozgo, s okolnih brda neopazice se prikradala zora.
Njena svjetlost boje ilibara mijeala se s posljednjim ostacima mjeseine.
Gorki napitak koji moe izazvati groznicu.
Obrisala sam mokre trepavice i pola u krevet. Moda u nakon buenja
osjetiti kako se iznova raam. Jesam li to dola do nekog praga nakon ijeg
se prelaska postaje sasvim drugi ovjek? Hou li ga prei u snu?
U tramvaj sam uskoila kad je ve polazio i vrata se poela zatvarati.
Voza je zakoio nerazgovijetno gunajui.
Otrgnuo je voznu kartu i pruio je ekajui novac. Jo zadihana pruih
mu novanicu.
-Nemam sitno.
-Nemam ni ja.
-Ko ti je kriv? Izai.

-Izvolite.
Jedna mala ruka na dlanu je pruala sitan novac. Osvrnula sam se. Bila je
Dana. Osjetih zbunjenost i navalu krvi u obraze.
-Hvala.
-Nema na emu.
Sjele smo. Bilo je jo samo troje putnika. Zaalih za onom uobiajenom
guvom, mijeanjem znoja i najrazliitijih glasova koji su me redovito
izluivali. Tada je tiina bila napregnuta i muna. Tramvaj je zvonio kroz
tihu sarajevsku veer.
-Dugo te znam po vienju, i ti mene, vjerovatno. Na istoj smo godini.
Dana - pruila mi je malu ruku. Koa joj je bila meka, hladna kao led.
-Ja sam Selma. Naravno da sam te viala.
-Bila si negdje?
-Kod kue, u Travniku.
-Nisi, valjda, ila do Travnika na samo jedan dan? ini mi se da sam te
prekjuer vidjela na faksu.
-Jest, bila sam. Za dva dana polaem pa sam malo pratila tok ispita.
Rumenilo se vraalo u obraze mada sam samo upola lagala.
-Silazim na Skenderiji. Jo jednom - hvala.
-Da svratimo na kolu?
Kvarner je bio pun kao i uvijek, atmosfera ugodna i pomalo sveana,
kao i uvijek.
-Kae da si htjela neto nauiti - kaza nakon to je poruila hladne CocaCole. - Od mene ba nisi imala ta nauiti.
Gledala je nekuda u prazno. Po izrazu lica nisam mogla zakljuiti da li se
smijei, ruga ili bezazleno ali.
-Prava gospoica Tupoglavi.
-Pretjeruje. Svima je bilo jasno da nisi proitala knjigu.
-Prof to nije tako shvatio. Glupo je to jednostavno nisam odustala, jo
gluplje to sam onako reagirala. To ne lii na mene. Nisam navikla na poraze,
to ti je.

Otpila je gutljaj kole.

-U pravu si. Proitala sam samo predgovor. Dane koje sam planirala za
Dantea jesam provela u raju, ali vlastitom.
-Svemona ljubav.
Nasmijala se.
-Imuna sam na te gluposti.
-esto si bila s jednim momkom. inili ste se zaljubljeni.
-Zaljubljenost je neto sasvim drugo. To kod mene traje samo dotle dok
nekog sasvim potinim.
-Ne razumijem.
-Nema se tu ta razumjeti. Ljubav nije vjetina. To je pitanje dara kao i
poezija. Ljubav ljudi lou, naalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnue.
Stari dobri Krlea.
Neu da budem pivo, i niko me nee lokati.
-To je samo trenutno raspoloenje.
-Grijei. ta je uope ljubav? Samo rije. To je sve. A to je nita. Ono
to esto ljubavlju zovu ustvari je samoljublje. Jesi li ti s nekim zato to ga
ini sretnim, ili je upravo obrnuto? Okrene ti lea, izae s drugom, ili se ne
daj Boe, u drugu zaljubi, oi bi mu iskopala. Sve je dozvoljeno, sve je
opravdano, sve je iz ljubavi... Oprosti, uope nisam mislila na tebe, nego
openito.
Zamislila se. Oko kaiprsta je uvrtala pramen kose.
-Daj mi, molim te, nai nekoga ko je sretan ako onaj koga voli, ljubi
drugu.
-Mora da te je neko gadno pozlijedio.
-Opet grijei. ,,U ljubavi uvijek jedan ljubi, drugi samo prua obraz.
Zna, ja redovito pruam obraz.
-Ja, eto, vjerujem kako ljubav postoji, da joj nita ne mogu ni daljine, ni
godine pa ni sama smrt.
-Otrcane, boleive fraze kakve ne volim.
Gledala je neku mrvicu na stolu tako koncentrirana kao da odluuje o

sudbini ovjeanstva.
-Za istinsku ljubav potrebna su dva uvjeta - kazala je utiano. - Da je
nesretna i da traje kratko.
Pogledala sam je. U oi joj se uselila sjeta.
-Misli da je potrebna nekakva prepreka preko koje se ne moe.
Klimnula je. Pramen kose pao niz elo.
-Ako se prepreka ipak prede?
-Nita - rekla je tiho. Uinilo mi se da joj u glasu osjeam suze. - Sve
prelazi u ablon.
-Voljela bih da ti se desi ljubav. Jedino bi tada promijenila ubjedenje.
-Znam da ubjedenje moe biti pogreno. Ipak, imati ga, a eljeti da ti se to
desi, znailo bi da ima u sebi neto samoubilako.
-Ima li razloga da tako misli?
-Ne volim indiskreciju.
-Oprosti. Doista nita loe nisam mislila. Samo ponavljam, po meni je
ljubav jaa i od smrti.
-Blago tebi... Ili teko tebi. Izgleda kako ni za tebe ni za mene nema
sredine.
-Da poemo?
-Moe. Prijalo mi je ovo askanje. U kojem e pravcu?
-Opet na tramvaj. ivim na Bistriku.
-Moji su nekada tamo ivjeli.
-Kada?
-Davno. Prije nego sam se i rodila.
Kod Ali-paine damije smo se zaustavile.
-Drago mi je da smo se srele.
-I meni. ao.
Presjekla sam Titovu i produila ulicom ure akovia. Mirisali
kesteni. Mimoilazila sam se s mladim zagrljenim parovima. U ustima opor
okus, u dui pustinja.

Rukom vre stegnuh ruku na torbici.

-Ova ruka je drala tvoju, ova ruka je milovala tvoje lice, Muhareme,
Te tihe blage veeri na Obali je bilo malo etaa. Dolje, ispod zidina od
starog, poroznog kamena jedva ujno tekla Miljacka.
Gledala sam usjeke izmeu blokova kamenog zida i mislila kako ivot
uvijek nae naina da se pojavi. Naime, i izmeu tih suhih, vremenom
izgrizenih kamenih blokova gdje nema nimalo zemlje, mahovina se usuuje
da ovdje ondje procvjeta.
Prvi put mi je akijeva ruka oko ramena pruala sigurnost, zatitu, pa i
uitak.
-Dua ti opet bjei nekome drugom.
-Ne. Veeras je uz tebe.
-Kad nemamo ono to volimo, treba da volimo ono to imamo.
Nasmijala sam se.
-ta sam Bogu skrivila da od sino samo sluam tue mudrolije?
-Ja se osjeam sjajno. Sit sam djevojaka za jedan dan. Nema u tome
zadovoljstva, samo...
Rijei mu se zaglavile u grlu, zaustavio se u pola koraka. Bljedilo mu
probilo tamnoputo lice. Osvrtala sam se oko sebe spremna da zovem u
pomo. U blizini je bio samo par s kojim smo se upravo mimoili. Mlada
ena je gurala kolica s bebom. Na trenutak se osvrnula. Podigla sam ruku da
joj mahnem, ali ona vie nije gledala prema nama.
aki je odjednom krenuo dalje, urno, ubrzana daha. U hodu je
pripaljivao cigaretu.
-Jesi li dobro?
-Nikad bolje.
Glas mu bio leden, osoran.
Preli smo na drugu obalu. Nisam nita pitala. Javio se udan osjeaj
nelagode, nalik strahu, Nisam joj znala uzrok.
Siao je niz dva basamaka i otvorio neka vrata u suterenu. kripala su.
Nali smo se u poluosvijetljenoj birtiji. Bio je dovoljan samo jedan pogled da

to shvatim. Povukla sam ga za rukav.

-Hajdemo odavde, molim te.
-Ovo je pravo mjesto za mene. Za tebe nije, ali ti nije mjesto ni uz mene.
To sam ti davno rekao.
-Vozdra, akula - dovikivao neki piem obesvijeteni glas.
-Novi komad, a!
Podigao je ruku u znak pozdrava razvlaei usne u tanak, tvrd luk. Sjeo
je za prvi slobodan stol.
-Mislio sam da si opet zaglavio...
-Opet piletina...
Mijeali se i stapali glasovi tipova kakve sam ranije gledala jedino na
filmu. Pratilje su im bile odgovarajue.
Oborila sam glavu i gledala prljavi stolnjak s bezbrojnim masnim mrljama
nepravilna oblika i razliite veliine.
Imala sam osjeaj da mi glava raste, raste. Uskoro e ispuniti ovu
zaguljivu rupu to je zaudarala na jeftinu rakiju i jak duhan.
Bio je to meni nepoznat svijet, svijet bogat bijedom duha, promaenou,
jadom svake vrste. Bila sam izgubljena, poniena. Munina izazvana
pomijeanim mirisima znoja, jeftinih parfema, rakije, iz trena u tren bivala
vea, tee sam je podnosila.
Onda postadoh svjesna da odnekud dopire tanak, ali uhu ugodan glas koji
je praen zvucima gitare pjevao.
... Kristina, ja idem, zakljuaj vrata za mnom, i neka tvoje usne,
zaborave moje ime...
Na malom uzvienju, u oblaku dima to se klupao u kolutove, stajao je
minijaturan mladi zlatnoplave kose. Kao da je bio nesvjestan okoline, kao
da je na nekom izgubljenom mjestu pjevao samome sebi. Ili nekoj djevojci sa
imenom Kristina.
-Konjak. Dupli - obratio se aki pretjerano naminkanoj kratkonogoj
kelnerici u minjaku od jeftinog izlizanog skaja.
-ta e ti?

Pogledala sam ga moleivo i bojaljivo. Sledio me izraz njegovih oiju.

-Kolu.
-Nemoj piti. Nikada nisi pio kada si sa mnom.
-Boji se, mala?
-ega?
-Da pijana usta kau ono to trijezna nee. Istinu.
-Koju istinu?
-Da te volim jednako kao i ti mene. Da te ne volim. Neto me guilo.
Nije boljelo. Uope nije boljelo.
... Kristina, ja idem, puteva ima dosta... - pjevao je mladi nekim udom
baen na ovo mjesto.
-Ne mora se napiti da bi mi to rekao. Davno si to mogao, kao i ja tebi.
Bilo bi potenije.
Nije sluao. Ispio je aicu do dna, ustao i otiao do mladia koji je
odlagao gitaru, valjda da napravi pauzu. Ili da se probudi.
Neto su aptali pa se zajedno popee na improvizovani podijum. Kroz
amor se razlijegoe akordi gitare, a onda akijev glas:
... ula je u moje snove, i bila je sve...
Proela me hladna jeza koja se lagano penjala uz kraljenicu.
Sada neprimijeena mogu izai - pomislih uzimajui torbicu. Jedino to
sam i eljela od asa kada sam prekoraila taj nesretni prag. Ali, njegov glas
protkan onom elementarnom tugom vezivao me za stolicu.
On je nesretan. Svakoga asa moe se slomiti.
Svjetlost mu je padala na lice. Iza tog lica krila se neka neodgonetljiva
tajna.
Jasno sam vidjela njegove oi, hladne i strane kao otrica noa. Pogled
se gubio nekamo gdje ga niko nije mogao slijediti.
Nita se ne deava sluajno. Sve treba promatrati kao uzrok i posljedicu.
ta ovjeka poput akija moe privlaiti ovom mjestu, ovim stvorenjima to
su samo pojavno nalik na ljude?
... ivot je jedan ona bacila...

Nasmijao se, kao da je glasno zajecao.

Uzela sam torbicu pa izala. Doeka me i zagrli tiina puste ulice,
Zakoraih u no. Visoko gore nada mnom treperile zvijezde. Tumarati,
lutati... Lutati bez cilja, bez misli, lutati do potpune iscrpljenosti, klonua,
lutati do svitanja... Lutati pod gusto nagomilanim zvijezdama, lutati svijetom
u kome nita osim mene, ba nita drugo nije bilo ivo.
I lutala sam, traila puste ulice i uliice kojima nikad nisam prola
gledala u asfalt krto osvijetljen, ponekad aren, gdje se svjetlost ulinih
lampi provlaila kroz granje. Drvee se nije pomjeralo.
Njihovo razbarueno granje kao da je obamrlo u noi. Sama, u krilu
beskrajne ravnodune noi.
Umor se pojaavao, sasvim me savladao te mahnuh vozau taksija.
Sjedoh na zadnje sjedite i kazah adresu.
On vie nema ni nade - pomislih sjetivi se mlade ene koja je Obalom
gurala kolica s bebom.
U cipelama sam se svalila na kau, glavu naslonila na zid, zatvorila oi.
Telefon se oglasi alobnim zvonom.
-Gdje si do sada? - javi se akijev pijani glas.
Bez bijesa, bez ljutnje, bez tuge, bez snage, spustila sam slualicu.
Ponovo je zvonio. Pomislih kako ta no pomalo lii na neizljeivu bolest.
Bila je to jedna od onih noi kada se ne nada da e ikada vie svanuti. Dok
je telefon uprazno zvonio, gledala sam kroz prozor u no i mjeseinu. Jedna
zvijezda se odvojila od neba i padala. Odvratila sam pogled. Liila je na
zvijezdu koja donosi bolest. Ili smrt. Telefon zazvoni trei put. Podigoh
slualicu.
-Sve je u redu, aki. Na istom smo. Samo, jako sam umorna. Ne zovi
vie, molim te.
-Selma, ja sam.
-Oh, mama, oprosti... - traila sam rijei. - Bila sam na roendanu kod
prijateljice. Mora da si dugo zvala. estitam od sveg srca.
-Dijete moje, o emu pria?
-Znam da u ovo doba ne bi zvala samo da me uje. Sigurno se Ninet

porodila.
-Nije. Tata ti je u bolnici.
U svitanje je iznenada poela padati kia. Asfalt je bio mokar. Sjedila
sam sklupana u zadnjem dijelu autobusa.
Bila je to tuna vonja po neravnoj cesti. Nisam imala snage gledati kroz
prozor svjetlucavi plonik na kome su se ogledale uline svjetiljke. Autobus
je sporo napredovao, bacao unatrag kue, drvee, naselja. Baena u nitavilo
neizvjesnosti urila sam uti vijest od koje je zavisila moja srea. Ili moja
nesrea.
-Izgleda umorno.
Nisam kazala kako sam iste rijei maloas zaustila. Bila je sklupana u
fotelji.
Odjea joj izguvana, kosa neuredna. Mora da je tu provela no.
-To je normalno. Uope nisam spavala. ta je s tatom?
-Nije kritino, hvala Bogu. Rekla sam ti da je imao modani udar. Dok
smo pili kafu rekao je da ga je jako zaboljela glava i odmah zatim se
onesvijestio.
Prela je rukom preko ela.
-U bolnici je brzo doao svijesti. Sino je ve priao, alio se. Samo su
mu desna noga i ruka blago oduzete.
-ta kau lijenici?
-Da nije mogao sretnije proi. Ne razumijem se u to, potpuni sam laik, a
oni kau da je to posljedica visokog pritiska koji je dugo vukao.
-Kako to? Nikada se nije alio.
-On se nikada ni na to nije alio. Ljekari kau da nisu zahvaeni nikakvi
vani centri, da e se i oduzetost vremenom i vjebama povui.
-Hvala Bogu. Neemo sada vie o tome. Samo nek nam je on dobro...
Ispei u nam kafu.
-Pusti, ja u. Ti si umorna.
-I ti si - kazala sam i pola u kuhinju.
-Jesi li javila Sulejmanu? - doviknuh traei dezvu.

-Jesam. Ne moe doi. Ninet se svakog asa moe poroditi.

-Pa ta? Nee je on poraati. Tamo joj je cijela obitelj.
-Ne vii.
-Kako ne bih. Razumljivo je da s nestrpljenjem oekuje prvo dijete, da u
normalnim okolnostima bude uz enu. Ali, dok mu otac lei u bolnici... za to
mu ne mogu nai ispriku.
-Rekla sam mu da nije nita ozbiljno, inae bi doao.
-Nisam ba sigurna - kazala sam s ogorenjem i tugom mislei na tatina
bdijenja tijekom cijele noi ako bi neko od nas bilo bolesno.
-Nemoj, molim te, i ti.
-I tata je tako reagirao?
-Nije. Kazao je kako i nema potrebe da prelazi toliki put... Ipak mi se ini
da mu nije bilo svejedno.
Progutala sam Bi li tebi bilo svejedno da si u njegovoj koi? Ali ne, ne
bi. Da si ti u pitanju ni Bog ni vrag ga ne bi sprijeili da doe niti bi ga
odvojili od tvoga kreveta. Nikad nikoga na ovom svijetu i nije volio osim
tebe. ak ni sebe.
Bilo mi je ao i za ono to sam u huji ve izrekla. Tako je kako je, nita
se ne da promijeniti. A majka je tako lomna i iscrpljena. Sada joj treba topla,
ljudska rije nekoga koga voli, ne predike.
Nema sumnje, Suletov nedolazak nju boli vie nego tatu.
Znam koliko joj znai samo da uje njegov glas, da mu oko vrata savije
ruke. Upravo ta i tolika ljubav za svaki njegov postupak trai i nepogreivo
nalazi opravdanje.
-Bit e dobro, mama. Ninet e se poroditi i onda e Sule doi.
Majin pogled ostao oboren. Nisam bila sigurna ak ni u to da me je
ula.
Prvo sam urila, gotovo trala. Sa sjetom sam se vraala u bezbjedno
djetinjstvo. inilo se beskrajno daleko, utonulo u zaborav.
Mislila sam na nekoliko dana koje sam kao desetogodinjakinja provela u
bolnici.

Gotovo da sam i tada osjeala ono slatko iekivanje oevog dolaska u

deset ujutro i popodne u est. Pola sata ranije u mislima bih prelazila svaki
njegov korak. eka li sada on mene, broji li mi korake, osjea li da sam sve
blie, sve blie?
U aleji sam usporila, i kako sam se pribliavala bolnici koraci su mi
postajali sve krai, nesigurniji. ta u mu rei a da ne zaplaem, da ne
spomenem uas kroz koji sam prola minulih sati?
Nisam osjeala umor, pospanost, glad, ni kako miriu rascvjetale lipe. To
nadolazee ljeto, bujanje zelenila i cvata suprotstavljala sam smrti koja vie
nije bila blizu, pa ipak je pomisao na takvu stravinu mogunost paralizirala
tijelo i um.
Mir ljeta to uplovljava u grad, prozrano jutro, vedro nebo, sunce, sve to
opovrgava smrt. Sve to skupa ne moe biti tek ironija.
Nisam primjeivala prolaznike. Samo su mi do uha dopirali odjeci
koraka, mojih ili tuih.
Jo je bilo jutro, svijetlo, prozrano, ba kao i juer u ovo doba kada sam
istom razbuena izala na terasu strininog stana i nosei toplinu postelje i sna
pred sobom vidjela ravniji, sigurniji, ljepi put. Juer. Boe, kako je to bilo
davno!
-Da mi je samo snage za susret, pozdrav, poslije e sve biti lake mislila sam penjui se uz stubite koje je odjednom postalo granica izmeu
stvarnog i nestvarnog, mogueg i nemogueg, poznatog i nepoznatog.
Spavao je. Kroz prozor je sobu punila sunana svjetlost. Blijedo drago
lice na bijeloj jastunici...
Nasluivala sam prisustvo onog besmrtnog, njegove due koja se iri,
ispunjava sobu. Soba odjednom postaje velika rana.
Na jastuku nie glave udubljenje. To je trag koji je ostavilo jedno drago
rame.
Mnoge sam suze prolila oslonjena na njega. Osjetih se veoma mladom.
-Keri moja - kazao je otvorivi oi, ni tiho, ni glasno, nego onako... Uzeo
mi je aku meu dlanove. Gledali smo se utke, vrijeme teklo kao krv.
-Ovo mora da je zabuna - odahnula sam. - Nije mu mjesto ovdje. Mama

izgleda i slabije i bolesnije.

Poljubila sam neizbrijani obraz.
-Vidim da si dobro.
- Neete me se rijeiti tek tako.
Provukao mi je prste kroz kosu i mrsio je.
Nemir se vratio nenadno. Vratilo se i kao vjenost dugo vrijeme dok je
autobus krivudao uskom cestom prema Travniku. Tada sam mislila: briga me
to Muharem ide u Podgoru, neka aki ide bestraga, briga me za ispit, za
godinu, za faks. Neka se i svijet srui, samo da tata bude dobro.
Bolan gr proe mi cijelim tijelom.
Ona bezumna misao koja je u jednom trenu proletjela mojom svijeu,
kako bi bilo lake da se javio tata s vijeu kako je majka u bolnici... ne, to
ja nisam mogla pomisliti. To su ejtanska posla. To mi je on, nalet ga bilo,
provukao kroz glavu. Volim ih podjednako. Jest, izmeu tate i mene postoji
jo neto, ne znam mu ime. Ali, to - neto - je uoljivije izmeu mame i
Suleta. Oni su kao polovine istog bia. Njihova neraskidiva veza jednako je
vidna kao i jaz izmeu tate i Suleta. Obojica znaju kako je zbog toga
nesretna, ali ni zarad ljubavi prema njoj ne mogu prevladati nevidljivu
barijeru koja ih razdvaja.
-Sad se lijepo odmori. Doi e popodne - tata mi je prekinuo tijek misli.
- Jasno vidim da si mnogo brinula. Nema razloga. ivot je, keri moja, tek
mali dio sekundice u beskonanom hodu vremena, a smrt u svakom asu jako
blizu. Na to ponekad treba misliti, privikavati se i pripremati za tu
neizbjenost. Da ljudi ee misle kako su samo na proputovanju kroz ovaj
svijet, bili bi istiji i bolji. Konfuije je zapisao lijepu misao:
Kad doe na svijet, itav se smije, ti si jedini koji plae. Vodi svoj
ivot tako da na dan tvoje smrti itav svijet plae, a ti bude jedini koji se
osmjehuje.
Gledao je kroz prozor, mir se smjestio na licu.
-Misao je doista lijepa. Samo, ne volim prie o smrti, pogotovo ne sada i
ovdje.
-Ni od ega ne treba zazirati. Neto nas plai samo dok bjeimo, dok ga

zamotavamo u sedam velova. Ako te velove razderemo, stanemo suelice s

neminovnim, straha nestaje.
Ostaje samo izazov da to do kraja razgolitimo, narugamo se i njemu i
svome strahu.
-Dobro je, tata. Nemoj vie o tome.
-Moram ti jo neto ispriati. Ne sjeam se gubitka svijesti, ali nikada
neu zaboraviti onaj as vraanja. To je kao granica snovienja i jave, kad se
mijea stvarno i sanjano, mogue i nemogue. Bio sam uvjeren da mi smrt
stoji pored uzglavlja.
Uope se nisam bojao. Pomiren sam ekao da prui ruku i povede me u
nepoznatu vjenu tamu. elio sam samo da vas jo jednom vidim i alio to ti
nisam rekao da uzme djedov sat i onaj moj rokovnik to je uvezan u zelenu
kou.
Pred oima zaplesa ona biljeka iz rokovnika. Poeljeli ga upitati neto.
Odustadoh. Bit e vremena.
-Sat se obino ostavlja sinu - kazala sam smijeei se.
-Suletu u ostaviti moj. Onaj djedov... tebi e vie znaiti.
-Eh, tata, tata, o emu mi priamo. Pred nama je jo mnogo sretnih
godina. Ni rijei vie o smrti. Vai?
-Vai, keri moja. Toliko me jo nedovrenih stvari vezuje za mene
samog. Lijepo je osjetiti koliko si smrtan, samim tim i slobodan... Noas sam
stajao nalaken na prozor, gledao u crni ponor neba i osjetio odgovornost
prema tebi i Suletu, prema mami koja brine onako krhka i njena. etao sam
stazama djetinjstva, mislio kako postoji moja rodna kua, avlija, prauma
drvea okolo. Nije bilo vano to me vie ne titi i ne grije. Bilo je dovoljno
da postoji i svojim prisustvom ispunjava jednu teku no spreavajui da
mislim zarad ega sam trebao umrijeti.
Oko nogu mi je oblijetao razdragani Serdo. unula sam i obgrlila mu
vitki vrat.
-Oprosti to te do sada nisam ni registrirala. To je prvi, i nadam se,
posljednji put govorila sam gledajui velike vlane oi s izrazom kakav imaju
oi dobrih ljudi.

-Vratila si se.
-Kako je ivot lijep, majko! Zato to spoznamo istom kad zaprijeti
opasnost? Toliko puta se sve ini prazno, glupo, bez smisla. ini se kako
nam sve ide naopako, da nam je srea rekla zbogom, pa nas ophrve tuga ili
neto jo tee. Tek u ovakvim situacijama postajemo svjesni kako ni pomena
nije vrijedilo ono to nas je dovodilo u takvo stanje.
-Tako je kod svih ljudi. Vrijednosti onoga to imamo postajemo svjesni
tek kad zaprijeti opasnost da to izgubimo.
Kao da su joj misli nekamo odlutale.
-Zato su Serdine oi uvijek tune? I on je radostan, vidi se, a pogledaj
mu oi. Kao da e svaki as zaplakati.
-Sve su psee oi, bez iznimke, tune. Niko ne zna zato. Premalo znamo
o ivotinjama. Priroda ih je prepustila ljudima na milost i nemilost. Ko zna,
moda o ivotu znaju vie nego mi, pa sitne radosti ne mogu zasjeniti sav jad
i emer to u budunosti ekaju.
-Da bar mogu plakati i smijati se... A tata? Pravi je hadija. Jedva je
dopustio da mu pomognem oko doruka.
-Spremam mu sogan-dolmu za ruak. Ti lezi i malo odspavaj.
-Rado. Tek sad osjeam koliko sam umorna, a bogami i gladna. Prvo u
neto pojesti, pa spavati kao beba. I ti malo odspavaj.
-Rekla sam ti da spremam ruak.
-Neka se soganii krkaju na tihoj vatri, nita im nee biti.
Maminim licem preletje sjena.
-Samo bih se muila. Ne spava mi se.
-Ima li neto novo?
-Otkuda ti to?
-Ne znam. Kao da si sretna i da pati istovremeno.
-Zvao je Sule - kaza sasvim tiho. - Ninet je rodila djevojicu.
-Pa ta uti? estitam! Vidi, sve dolazi na svoje mjesto. Boe, to je
ovaj ivot lijep.
Ila sam prema stubitu. Sero je tiho cvilio.

-Hoe li sada Sule doi?

-Nee - odgovorila je. Glas prepukao kao prekinuta struna.
Ruao je. Lice mu oputeno, blago. Lijevom rukom je pomilovao
maminu.
Sjedila sam podno kreveta i kroz otvoren prozor gledala u zamrene kose
drvea.
-Rabija, ne mogu vie. Odjednom me zabolje glava. Molim te, otii mi
donijeti tabletu. Dat e ti sestra.
Mama je odloila tacnu na stol pa izala. Rukom mi je dao znak da
priem. Dola sam mu do uzglavlja i dlanom dodirnula blijedi obraz.
-Zna li Kasim-efendiju Skopljaka? - apatom je upitao.
Izraz lica mu bio ozbiljan, odluan.
-Znam - slagala sam pretpostavljajui kako mu je to vano, a ma gdje bio
taj efendija, pronai u ga.
-Otii odmah do njega. Zamoli da u moje ime proui jasin za... Zinaidu
Mufti, kerku Hasana i Sabihe. Najbolje je da zapie im.
Vrata su se otvorila. Ula je mama.
-Samo si ekala da zauzme moje mjesto, je li? - alila se nalijevajui
vodu u au.
-Zinaida Mufti, kerka Hasana i Sabihe - ponavljala sam u sebi ne
razumijui zato je iz sobe udaljio mamu da bi mi to rekao. Koliko sam
znala, od nje nita nije skrivao.
Pogledali smo se. Uz sve ostalo, sada nas je vezivalo jo neto, novo,
skriveno i neujno kao prva rije tajne. Na odnos je dobio jednu dimenziju
vie.
-Hoemo li? - upitala sam molei Boga da mama odbije.
-to si navalila? Kuda nam se uri? Imamo sree da je ovo jednokrevetna
soba pa nikome ne smetamo.
-Ti ostani. Izai u tati kupiti novine.
S vrata sam mahnula. Sekundu-dvije sam ostala zagledana u oevo lice,
zagonetan pogled koji me ispraao.

Gotovo skakuui sila sam niz stubite. Odjednom sam se osjeala

velikom. Tata mi vjeruje vie nego bilo kome drugom.
Provlaila sam se kroz masu etaa, sretna. Nita nisam mislila. U srcu je
bilo toplo, u dui mirno.
Nala sam ga u Islamskoj zajednici. Stari gospodin s ahmedijom oko
visoka ela, profinjenog, borama iscrtanog lica, kratke sijede brade doekao
me ljubazno;
-Izvoli, dijete moje.
-Vi ste Kasim-efendija Skopljak?
-Glavom i bradom. ta te je dovelo meni?
-Poslao me otac, Hasan Eminagi - zastala sam oklijevajui.
-On je sada u bolnici. Nita ozbiljno, hvala Bogu. Uskoro e izai.
Ponovo sam na tren zastala pa odluno nastavila:
-Zamolio je da u njegovo ime prouite jasin za Zinaidu Mufti, kerku
Hasana i (Boe, nisam valjda zaboravila?) i Sabihe.
Stavio je naoale i zapisao.
-Ko vam je ta ena? - upitao je diui pogled. Odjednom sam bila sasvim
zateena. Zbunjeno slegoh ramenima gledajui preda se.
-Ja... ja... Zapravo ne znam. Prvi put sam ula njezino ime.
-Dijete moje - kazao je ovaj put ozbiljno, vrsto, nakon to me kratko
prouavao pronicljivim vodnjikavim oima - moram ti rei da je ta ena
mrtva. I jo neto, za tebe tee.
-ta?
Glas mi je bio drhtav, nesiguran. Neka prijetnja kao da je visila u zraku.
-I tvoj e babo uskoro umrijeti.
Tijelo mi se streslo, upadljivo. Stari efendija je to morao primijetiti.
Osjetih navalu bijesa. Javi se gotovo mrnja prema tom starcu koji sjedi
preda mnom. Zazidao se poput termita. Optoio se vjerom kao bedemom i
zatitio od svih vjetrova ivota, plima i oseka. Zato moe sasvim mirno
izgovarati strane slutnje. Ne slutnje, za njega su to prosto konstatacije.
Upinjala sam svu snagu da sauvam pribranost. Sve je to glupo,

nerazumno, nelogino. Neto jae od mene progovori:

-Potujem instituciju u kojoj se nalazim, potujem vae zvanje, ali ne
vidim otkud vam pravo da pomalo uzimate ulogu Boga.
-Neuzubillah - proaptao je zaprepaten, gotovo uplaen. - Nek nas veliki
Allah sauva takvih misli i takvih rijei.
Zadovoljna sam krenula prema izlazu. Vratila sam mu milo za drago, a
pitala se zar mi glas moe biti tako leden, tako zajedljiv. S vrata sam se
osvrnula.
-Oprostite ako sam vas povrijedila. Iskreno, ne vjerujem u to to ste mi
rekli. Samo Uzvieni zna tajne ivota i tajne smrti. Ipak vas molim da mi
kaete ta vas je navelo na takve zakljuke.
-Mlada si i nejaka. Volio bih da sam se prevario, samo je Allah
nepogreiv... Jasini se ue pred due umrlih, zato sam ti rekao kako je ta
ena mrtva. A due onih koji umiru stupaju u blisku vezu sa duama umrlih
koji su im za ivota bili najblii.
Nisam mogla dalje sluati, nisam vie mogla ostati u toj sobi. Kao da se
guim, urila sam prema vratima. Izlazei na ulicu gdje je ve vladao tihi
suton, kao blijesak munje sinu pitanje:
-Boe moj, ko je zapravo ta ena?
Nisam osjeala strah zbog starevog predskazanja. Tata je sasvim dobro.
Lijenici ga pomno prate, sigurno znaju vie od efendije. Kau da e za koji
dan kui. Sad u ga pitati o kome se radi.
Do sobe sam gotovo trala. Dijelila su me jo samo dva koraka kada su
se vrata otvorila. Izaao je lijenik.
-Vi ste?
-Kerka Hasana Eminagia. (ta mu je to preletjele licem?)
-ao mi je, gospoice. Vaeg oca je zadesio novi udar. Nita nismo mogli
uiniti... Umro je prije nekoliko minuta.
Zla kob je upravo obavila zadatak. Nisam osjetila slabost. Ni bol. Ni
suze nisu potekle. Nita, ba nita.
Pozvala sam u pomo sve dokaze ivota - vrue soganie, izbrijano lice,
nedokuiv osmijeh, rairene novine, au svjee vode...

-Je li mama tu?

-Nije. Otila je prije pola sata. Upravo sam poao da je obavijestim.
-Nemojte. To u ja uiniti.
Pruio mi je ruku. Bila je vrsta i topla.
-Suosjeam sa vama. Veoma ste jaki... elite li ga vidjeti?
Zamislila sam se. Pred oima drago lice. Ispraa me zagonetna izraza.
-Ne - kazala sam i krenula niz hodnik.
Njegova je dua ve napustila i najdublje dijelove tijela. Moj zov vie do
njega ne moe doprijeti. Ta dua polako koraa kao kroz san ka blaenstvu
polja i zvijezda. S kakvom je lakoom preao u svijet koga se nije plaio.
Iskidane crne krpe oblaka to su se lijeno vukle nebom vjetar je poput
vjetog krojaa vrlo brzo oblikovao i zaokruio u velike prijetee oblake.
Poela je padati kia koja se vrlo brzo pretvorila u estoku, zagluujuu
oluju. inilo se da nikada nee stati.
Tog posljednjeg dana mjeseca augusta 1974. godine, nakon vie od dva
mjeseca, vratila sam se u Sarajevo. Stajala sam na balkonu strininog stana.
Niz ulicu je ve tekao potok jaajui iz minute u minutu, sapirui prljavtinu
i vrelinu asfalta. U vidokrugu nije bilo pjeaka. Rijetki automobili su gotovo
puzali.
Kao to je nevrijeme nailo naglo, tako se javila i elja da izaem
napolje. Iza zgrade, zaklonjeno od ulice, je malo dvorite. Podigla sam glavu
prema tamnom, nevidljivom ponoru neba i sklopila oi. Snani mlazevi kie,
ni hladne ni tople, za tren skvasie tanku haljinu i tijelo mi se nae u zagrljaju
vode i vjetra, zagrljaju snane stihije koja nije jenjavala. Neka zaboravljena
radost punila duu, vraala snagu malaksalom tijelu. Oputena, mirna,
prepustila sam se ibanju vjetra i kie, to ibanje doivljavala kao
iscjeliteljsko milovanje.
-Selma, dobit e upalu plua - dopirao je kroz huku susjetkin glas.
Spustih glavu i kroz mokre trepavice vidjeh je na balkonu. Poeljeh se
ogluiti, ostati tako sve dok kia ne stane, a nema izgleda da e stati. Nebo
se otvorilo i prolilo, nastat e opi potop, zar je bitna upala plua?
-Koji ju je vrag izvukao na balkon? Jo e pomisliti da sam enula.

U stanu me proe ledena studen. Tresla sam se kao jasika, zubi cvokotali,
a sve imalo neku udesnu ljepotu, dra nepoznatog.
Svukla sam se, oko mokrog hladnog tijela obavila grubi frotirni pekir i
stala trljati kosu.
Kao da sam se poslije duge teke bolesti vraala u ivot.
Napravila sam sendvi i uslast ga pojela.
Opet uim jesti, hodati...
Nisam znala je li to moja ili tua misao. Nije mi ni bilo vano, ali
injenica da je tako bila je vanija od ivota samog. Onda naie strah. Moda
je to samo trenutan osjeaj.
ta ako se iznova vrati ono klonue tijela, onaj vakuum u dui i glavi to
traje odve dugo?
U sobu se uvlaio suton. Sjene zapoele ples po zidovima i stvarima. I
dalje je lilo, kia udarala u prozore, vjetar mlatarao tendom iznad
poslastiarnice u susjednoj zgradi, cvilio kao da moli neka ga pusti unutra, ili
prijeti kako e nasilu ui. Snaan je, nasilan, zidovi i stakla tako su slabi pred
njim. Samo treba postati malo bjenji, prepreke e se same ukloniti.
Ispunjena mirom legoh na kau.
-Smijem li se vratiti u dane, nedjelje to se vuku due od dva mjeseca, a
jo su u magli? Samo obrise nazirem. Smijem li pokuati rastjerati maglu?
Hoe li sjene pobjei pred svjetlom svijesti? Izvjesno je samo - ovako vie
ne mogu.
Zamislih se.
-Moram. Moram bar pokuati.
Onog nesretnog trenutka kad mi je lijenik saopio da je svreno, sjeala
sam se veoma nejasno. Tada sam znala samo jedno, kako ne smijem dopustiti
nekom stranom, ma koliko bio uljudan, obazriv, dobronamjeran, da tu vijest
saopi majci. To sam morala ja, i upravo taj teki zadatak koji je stajao
preda mnom za izvjesno je vrijeme sve drugo potisnuo. Osim to sam morala
izrei, morala sam biti i toliko prisebna da majci u prvim trenucima mogu biti
oslonac, makar slabana slamka za koju e se uhvatiti.
Sve to je ivotu davalo slast, miris, boju, nestalo je, ali spoznaja da je

otiao neko koga sam od svega vie voljela, a da ga nisam mogla zadrati, jo
je bila daleko.
Ukazat e se tek kasnije, u asovima osame i tiine.
Sjeala sam se, takoer nejasno, da sam iz pote nazvala Sulejmana u
Bern.
-Tata je umro. Tajac.
-Sule, jesi li me uo?
-ao mi je. Zaista.
-Treba mami.
-Dolazim prvim avionom. Kako je ona?
-Jo ne zna.
-O, moj Boe!
-Treba joj, Sule - ponovila sam ve izgovorene rijei znajui da joj
nikada nije bio potrebniji.
Cijelim putem do kue smiljala sam kako joj rei.
-Gotovo je, majko. Ili: Nema ga vie. Ili: Tata je umro.
Stojei pred njom upitala sam:
-Kako emo bez njega, mama?
Nije bilo jauka ni krika. Jedino najistiji zvuk to ga je izustio oaj.
Sjeala sam se zagrljaja dueg nego ikada, vreg nego ikada. Nisam
razaznavala ije srce udara snanije ni bre, kao da se takmie. Onda su
potekle suze, vrele kao istopljeni metal, a opet nisam znala koje su ije. Ko
kae da se u pregolemom bolu ne moe plakati, istinski bol nije ni osjetio.
Susjedi, prijatelji, rodbina, za kratko vrijeme su ispunili kuu. Sluila sam
ih kafom kao mjesear, ne osjeajui noge, ni tlo pod njima, svjesna jedino
da mamu moram potedjeti.
Rano ujutro sila sam u vrt koji je godinama bio sav moj svijet, svijet u
kome je svaki korak imao tano odreeni cilj, gdje je svaki bun, svaki grm,
svaki cvijet, kameni, imao svoj smisao kao ni u jednom drugom svijetu.
Sila sam da vidim ta je ostalo od tog vrta uspomena, djetinjstva, mog
svijeta, da u poreenju s ostatkom vidim ta je od mene preostalo.

Nije to vie bio aroban svijet nastanjen bajkama, izvana zatien zidom
od bijelog kamena.
Gledala sam kutrave kose crnih borova i pitala se kako sam nekada na
prostoru od kojih etiri stotine kvadratnih metara mogla stvoriti svoje
carstvo, svoj beskrajni svijet. Obuzela me teka tuga to se tom svijetu vie
nikada neu vratiti. Jer, da bih se vratila, trebala bih se vratiti igri, ne vrtu.
Nisam imala ak ni iluziju da je to mogue, niti da e jednom biti drukije.
Horizonti za kojima sam jurila, nestali su.
Ba toga jutra, u mom bivem svijetu, u naem vrtu, umrlo je ono dijete
to je uureno i pritajeno do toga asa u meni ivjelo.
I ono to je nakon toga slijedilo bilo je iskidano u sliice, blijedo, kao da
je proivljeno u bunilu.
Oivje slika starog Emina i sina mu, Muharema. Emin je neto govorio
majci koja ga nije sluala.
Muharemovo lice bilo tvrdo, kao u granitu isklesano. Oi bi mu se
povremeno zadrale na meni, mrane, uagrene. Sjetila sam se trenutka kada
sam mislila: Onda sam te eljela ubiti. Sada te elim ljubiti.
Ta misao je zapekla kao vreo ar. Zar u danu koji mi je odnio oca mogu
neto takvo poeljeti?
Uinilo mi se kako sam pozlijedila i uprljala tatu tom gotovo bezumnom
eljom.
Oborene glave otila sam u svoju sobu. Uzela sam abdest, obukla dugu
haljinu, glavu prekrila maramom. Pala sam na seddu, podigla ruke, dlanove
okrenula k licu i tiho, gotovo razgovijetno aptala:
-Boe uzvieni, oprosti meni i njemu. Uini mu kabur prostranim i
svijetlim.
Izgovorila sam to sveano, u zanosu iskrene molitve, pa nastavila:
Uzeo si mi oca. Zna koliko sam ga voljela. Ja sam vjernik, ali moj bol ne
moe potrati spoznaja da je to Tvoja volja. Znam da je to grijeh, a Ti si
sveznajui i ne mogu lagati.
Tijelom su mi proli hladni marci. Stresla sam se. Kad god sam ranije
bila na namazu, ili se na drugi nain molila, inila sam to gotovo rutinski. A

tada... inilo mi se da je Bog, bezoblian i nevidljiv, prisutan svuda oko

mene, da je u zraku koji ispunjava sobu, da je po prvi put moja dua stupila
u istinsku vezu s Njim, tako velikim i monim. Zbog zanemarljive malenkosti
svoga bia pred Svemoguim, osjetila sam strah od poniranja u neto
neprolazno, to je trajalo i to e trajati.
Generacije i generacije dolazile i odlazile, dolazit e i odlazit e.
Bezvremensko vrijeme i On e ostajati.
Misao koja je tamo u sobi proletjela svijeu, povea strah. ON je znao i
za tu misao koja se osim grjenom, tada uinila stidnom i pomalo bludnom.
Zato sam pourila da zavrim:
Usrdno Te molim, pomozi mi. Olakaj ovaj bol koji me raskida, razdire.
Pomozi i mojoj majci, mome bratu, pomozi svim dobrim ljudima i uvaj nas.
Amin.
To je sjeanje bilo najjasnije iz protekla dva mjeseca.
aki je doao iste veeri, snano mi stegao ruku i drao je u svojoj
nekoliko sekundi. Odvela sam ga do majke, upoznala ih. Nakon to je i njoj,
naklonivi se s potovanjem, izrazio suut, mama ga je predstavila kao mog
momka.
Uhvatila sam se da ne gledam akija nego Muharema, iekujui. Doista,
reakcija nije izostala. Tvrdo lice je postalo tvrde, mrane oi mranije. aki
je, vjerovatno, po takvoj reakciji zakljuio da je to taj sanjani, nezaboravljeni,
nepreboljeni. Gledali su se, odmjeravali. Hoe li jedan baciti rukavicu?
Sljedea jasna slika je susret majke i Suleta. ak kad bih ivjela dugo
kao kornjaa, taj susret nikada ne bih mogla zaboraviti.
Gledali su se sa razdaljine od nekoliko metara, nijemi, kao okamenjeni.
Bila sam sigurna kako oboje znaju osjeanja onog drugog.
-Majko.
Prvi put u ivotu vidjela sam suze u oima svoga brata.
Ruke su im se ispreplele u zagrljaju. Kao da je njegova vrela krv potekla
majinim ilama vraajui je iz svijeta sjena u svijet ivih, kao kad se nakon
zalijevanja naoko ve svehla biljka polako ali sigurno pone uspravljati.
I ja sam zasuzila, to od ljepote te slike od praiskona, slike majke i sina

koje je jedna smrt jo vre vezala, to od zavisti. Takav zagrljaj ja vie

neu osjetiti, takav je bio moj zagrljaj s tatom. Zato je to tako nikad neu
znati. Ni mama ni Sule ne znaju, ni tata nije znao. ta ovjek uope zna?
Nitavno je znanje njegovo.
Iza ikindije, u vrijeme kad je ispred arene damije kretala denaza, u
kui su bule poele uiti dove. Ona najmlaa uila je najtie, ali je njezin
glas imao neto osobito, sve druge je potiskivao izvan moje slune
percepcije. Upijala sam taj glas i doivljavala ga kao da on objavljuje
vjenanje moga oca sa zemljom.
Zamiljala sam uski tabut prekriven zelenom ohom kako beumno klizi
sa ramena na ramena. Na as sam pomislila kako je, izmeu ostalog, u
islamu lijepo to to je enu potedio tog najteeg od svih rastanaka.
Dani koji su slijedili bili uglavnom isti. Kua prepuna ljudi, amora
izmijeanih glasova, mirisa kafe i duhanskog dima.
Strina je iz banje dola nama. Kuhanje je preuzela na sebe. Jeli smo malo,
i to malo rekla bih, reda radi. Ni Sero nije bio bolji. Kosti su danima stajale
netaknute. Nije prestajao potmulo sviljeti.
Na sedminu od dana smrti, nakon prouene dove u damiji, kui su doli
Emin i Muharem. Emin je razgovarao s majkom, nategnuto, isprekidano. Vie
je liilo na uzajamno muenje nego prijateljski razgovor.
U drugom kutu sobe Muharem je priao sa Suletom. Povukla sam se u
kuhinju i okupirala pranjem posua. Neiji su mi dlanovi dodirnuli ramena.
Kao da su me opekli. Po probuenoj njenosti u srcu znala sam iji su.
-Sutra putujemo.
Kao da je grom udario u ve trono stablo. Trenuci su protkali kao krv,
inilo se da vrijeme sve rastae. Okrenula sam se prema njemu osjeajui
suhou u ustima.
Oivjelo ono davno vee, oivjelo ponos, porodilo prkos, te ojaana i
jednim i drugim blago rekoh:
-Sretno vam bilo.
-Volim te, Lijano.
Bila je to slabana svjetlost u dnu crne rupe, pa ipak je strujala kroza me

kao vjetar kroz kronju i cijelu me potresala. utjela sam. Dokrajit e ovo
napola slomljeno srce.
-Pogledaj me.
Gledala sam mu oi, mrane, tamne, duboke, sva mi je utroba drhtala.
Uini mi se da u ruci drim srce onoga koga ljubim, i svoje vlastito.
Odjednom, prsti se predaju nepoznatoj sili, polako se otvaraju da me izdaju.
Glasom koji je i meni zvuao strano, kazala sam:
-Pria je zavrena, Gosparu.
-Napisala si priu? Jo uvijek eli postati pisac?
-Razumije ti mene sasvim dobro. A ako jednom i budem pisala, to
sigurno nee biti romani u nastavcima.
Ramena su mi se nestrpljivo digla pa spustila. Sigurnim glasom sam
dodala:
-Zbogom, Gosparu.
U sobu smo uli jedno za drugim. Emin je u tom asu ozbiljnim glasom
govorio mami:
-Rahmetli Hasan mi je prije nekoliko godina dao jednu kovertu i zamolio
me da ti je predam ako ode prije mene.
Uvukao je ruku u unutarnji dep sakoa i izvadio blijedoutu kovertu
zapeaenu na poleini. Mamina ruka je drhtala primajui je.
On iznenada ustade.
-Sada idemo. Sutra selimo u Podgoru. Ne znam je li ti Hasan govorio o
tome. Trebali smo otputovati onoga dana kad je umro. Nas smo se dvojica
toga jutra oprostili...
Jah, jah - dodade sjetno. Mama nije kazala nita.
-Tebi i tvojima elim svako dobro.
Sa svima se rukovao, Muharem takoer.
Nisam se usudila podii oi uprte u zamrene are ilima.
Odlazio je, vjerovatno zauvijek, iz moje kue, mog grada, mog ivota. Ko
jo nije upoznao osjeaj kada se nade gase, onu tiinu koja, kao teka bolest,
postaje tea iz sekunde u sekundu?

Neko vrijeme svi smo utjeli. Prva je progovorila strina:

-Rabija, to ne otvori kovertu?
Nas troje smo se trgli i istovremeno pogledali strinino borama zbrkano
lice.
-Pusti, strina - kazala sam nastojei da ne zvuim grubo. To je
namijenjeno samo mami.
-Pa neka sama proita ako e kriti od vas. Mamino lice postalo bljee.
Miii oko usana se zgrili dok je ruka uzimala kovertu odloenu na stol.
Prvo ju je samo drala jedva dotiui blijedo-uti omot. Onda je noem
paljivo otvorila bonu stranu i izvukla naetvero, presavijen list papira. Na
poleini, na mjestima gdje je bio presavijen, vidjele se tanke, neto tamnije
ukaste pruge. To smo zapazili nas troje, mama je itala. Papir je drhturio
meu stisnutim prstima. Lice joj bilo napregnuto. Od oiju se zrakasto irile
tanke bore kojih doskora nije bilo.
Tiina bila napeta, pa teka.
-Ovo je tatina posljednja elja, oporuka, kako hoete - kazala je majka
kad je zavrila.
Proitat u vam.
Poela je itati. Glas joj bio teko razgovijetan.
-Ja, Eminagi Hasan, roen petnaestog aprila 1916. godine u Sarajevu,
trenutno nastanjen u Travniku, Musala 10, pri punoj svijesti i zdravoj pameti,
a pred svjedocima - umirovljenim advokatom Hafizbegovi Eminom i
Hafizbegovi Muharemom, izraavam svoju odluku o raspodjeli imovine
nakon moje smrti:
1. Kuu sa baom i garaom, automobil, uteevinu i kuicu za odmor
ostavljam svojoj supruzi Eminagi Rabiji.
2. Zlatarsku radnju i sav inventar u Titovoj ulici ostavljam mome sinu
Eminagi Sulejmanu. Njemu takoer ostavljam svoj runi sahat.
3. Porodinu kuu sa baom u Sarajevu, Bistrik 21, koja je sada
iznajmljena obitelji Belagi, ostavljam svojoj keri Eminagi Selmi. Njoj
takoer ostavljam depni sahat moga rahmetli oca.
4. Prodavcu novina Ragibu Muliu i brijau Hamidu Taliu ostavljam po

zlatan prsten koji se nalaze u mome pisaem stolu.

5. Konobaru Asmiru Meliu, koji me godinama sluio kahvom, ostavljam
novo sveano crno odijelo i leptir manu.
6. Profesoru muzike, Vladi Saviu, ljubitelju antikviteta, ostavljam staru
violinu.
Napisao u Travniku, drugog jula 1969. godine.
P.S. U koverti su kratke oprotajne poruke za svakog osobno.
Majka je uvukla drhtavu ruku i izvadila tri presavijena listia. Na
svakom je stajalo ime - jedan za mamu, drugi za Suleta i trei za mene.
Vie nije drhtala samo mama. Drhtavica zahvati i mene. Sule je ostao
jednako smiren.
Sama opuruka nije nas naroito zanimala, ticala se sviju, ali, ovo je bilo
neto sasvim osobno te smo bili nestrpljivi u otvaranju poruka sa svojim
imenom.
Zavukla sam se u kut i itala:
Djevojice moja,
Molim te, uvijek budi uz majku, osobito ukoliko naie period krize. Ako
nju iznevjeri, i mene si iznevjerila.
Voli te tata.
Gledala sam lijepi, udesno ukoen rukopis, vidjela dragu ruku, vitke prste
ovijene oko tankog nalivpera, raznjeena.
-O, Boe? - tre me slabaan mamin glas u kome je bilo neeg paninog.
Glava joj je polako klizila niz naslon fotelje. Lice dobilo neku sivoutu boju,
kroz svaku poru izbijale sitne kapljice znoja.
Sule i ja smo skoili u isti mah. Majka se na dodir estoko trznula i s
gotovo oajnikim naporom pokuavala vratiti u sjedei poloaj. U aci je
guvala svoju poruku.
-Nehotice e je unititi pa poslije aliti - pomislih. Iz stisnute ake
pokuah izvui papiri. Prsti su se grevito stegli, njene se usne pomakle.
-Ne - tiho je rekla.
-Sule, zovi hitnu pomo! - vrisnula sam. Iao je prema telefonu.

-Sulejmane - tiho e majka - ne zovi nikoga. Samo sam se uzbudila...

Odvedi me do kreveta.
-Moram zvati ljekara, mama - kazao je odreito, na rubu histerije.
-Kunem ti se da u biti dobro. Molim te, sine, posluaj me.
Posluao je, odveo u sobu i smjestio je u krevet. Kada sam, nedugo
zatim, razgrnula zastor, vidjela sam ga u bai. Stajao je dolje, i pri svjetlosti
koja je padala s prozora, itao poruku koju mu je tata ostavio.
Odjednom me proeo do tada potpuno nepoznat osjeaj koji me sledio
strahom da u izgubiti razum. Razgledala sam okolo. Bila sam sama u sobi.
Samo je strina mirno kunjala na kauu. Brzo sam nala tabletu za smirenje i
progutala je.
Iz te grozomorne noi jasno sam se sjeala da sam u pozne sate, sigurna
kako svi spavaju, otila u tatinu sobu. Uzela sam rokovnik i djedov sat. Dok
sam se vraala, iz sobe svoga brata ula sam neto nalik na priguene jecaje.
Ve je sviralo. Uuljala sam se u maminu sobu. Poto sam se uvjerila da
mirno spava i pravilno die, pola sam lei. Negdje na pola sobe sam se
zaustavila, na as zamislila, a onda vratila do kreveta. Blijeda svjetlost ve
se uvukla kroz tanane zastore. Na pustom gradilitu svjetla i mraka vladao
potpun mir. Mamina desna aka i dalje bila stisnuta. Lagano sam je dotakla.
aka se otvorila, prazna. Ni na krevetu, ni pored kreveta, ni na podu, papira
nije bilo.
Dok me san obuzimao, kroz mutnu svijest proletjelo pitanje:
ta li je napisao mami i Suletu?
Negdje u blizini zacviljee konice, prenue me i vratie u strinin stan, u
posljednju veer mjeseca augusta. Sva sam bila u gru, osjeala kako mi srce
tue snano i brzo. Mali smrtnik izmeu neba i zemlje, svjesna jedino slasti
da diem.
Tama se uvukla u sobu. Namjetaj nisam jasno razaznavala. Ustala sam i
prila prozoru. Vjetar je i dalje nagrizao naoko mrtvu no, no koja je duboko
u utrobi nosila ivot. Otvarajui ga, mislila sam:
-Dobro je, dobro...
Kia vie nije padala. Napolju se jasno vidjelo, to od svjetla s okolnih

prozora i ulinih lampi, to od jako osvijetljene benzinske pumpe na

raskriju.
Mrak pobjegao pred svjetlom i siguran uao sklupan u kronjama starih
brijestova u parku kod Druge gimnazije.
Mokro lie ljeskalo se i jedva ujno umjelo. Potok to je tekao niz
ulicu nestao, ona ostala umivena i ista kao istom okupano dijete.
Ostavila sam prozor otvoren, dola do sredine sobe, podigla ruke,
protegla se, upalila svjetlo. Stavila sam dezvu s vodom na poret i pola po
cigarete. Na vitrini, u maloj korpici ugledah dva kestena to sam ih jesenas
sjajne i tamne digla iz lokvice jer su me podsjeali na Muharemove oi.
Uzela sam ih u ruku i dugo gledala na ispruenom dlanu. Bili su gotovo
sparueni, bez iega to bi budilo ushit, nametalo poreenje. I one e oi
jednom zgasnuti. Ostat e samo tamna boja, bez sjaja, bez ljepote. Poeljeh
da ih kroz prozor bacim dolje, na ulicu. Odustadoh i vratih ih u korpicu.
Zakuhala sam kafu, sjela za stol i zapalila. Gorki napitak djelovao
okrepljujue.
ta je jo ostalo iz onih dana duboko proivljeno, a noas neoivljeno?
Poslije one teke noi spavala sam gotovo do podne. Na brzinu sam se
obukla i pola ka Muharemovoj zgradi. Pred ulazom nije bilo njegovog
automobila. Na balkonu je mlada ena, kerka Eminovog brata koja se
nedavno udala i spletom okolnosti rijeila problem stanovanja, irila rublje.
Gotovo je. Otiao je - konstatirala sam. Nije boljelo. Ne strano.
aki je esto zvao. Razgovori bili kratki, bez osobite topline, kao
razgovori dva, ne ba jako bliska prijatelja.
Pada mi na pamet jedan suton. Popela sam se u vrh bae. eljela sam se
osamiti, i Sreo mi je bio suvian.
Sjela sam. Glavu spustila meu razmaknuta koljena. Neka ruka zamrsila
mi je kosu na potiljku. Po grubosti tih, gotovo krunih pokreta, i ne diui
glavu, znala sam da je to moj brat. Sjeo je.
-Ne pokuavaj pobjei od istine, od sebe. Niko to ne moe. Ja uskoro
moram nazad zbog posla, Ninet, male, a mami treba potpora, utjeha.
Podigla sam glavu.

-Meni, misli, ne treba?

Razvukao je usne. Vie je liilo grimasi nego osmijehu.
-Mlada si, zdrava, ivot se otvara pred tobom. Vidi, sve tee kao i prije.
Sunce zalazi, vue se Lava, cvjetaju rue, smjenjuju se dani i noi. Ljudi
etaju, smiju se ili plau, neko umire, neko se rada. I cvijee se na vjetru
mijea sa cvijeem, samo je ovjek uvijek sam. Sami se raamo, sami
umiremo. Svjesnost da se mora umrijeti za deset, dvadeset, trideset godina,
uope ne kvari raspoloenje. Ustvari, pitanje je li to deset godina, godina ili
dan, samo je pitanje perspektive. Tako gledaj i na tatinu smrt.
-Daj, uuti ve jednom. A da se mami neto desilo?
-Zavei, krele mali! - zareao je. Pjena e mu potei na usta.
Pomislila sam da e me udariti i pogledala ga. Nosio je u sebi neto
divlje, oajniko, iz njega je gledala nesrea.
-Da nije mame, mislila bih kako uope nisi u stanju voljeti.
utio je, mraan, dalek, stran.
-Majka je neto drugo. Neto sveto. Otac moe biti bilo ko.
-Nadala sam se da su te brak i oinstvo promijenili. Vidim, ostao si isti.
-Ti nisi. Kada sam zadnji put bio ovdje, prije nekih pola godine, jo si
bila dijete. Sada pored mene sjedi zrela ena, zajedljiva, jetka. Za preobraaj
trebalo je tako malo - izvui ti ruku iz ruke koja te je vodila birajui svaki
korak.
-Prestani! - planula sam. - Nikada se nisi razdirao brigom za mene, nemoj
ni sada.
-Brinem za mamu - glas mu u trenu postao blag, topao. - Volio bih je
povesti sa sobom, ali to ne smijem ni spomenuti.
-I ja u se morati vratiti u Sarajevo.
-Do tada jo ima vremena. Strina e ostati do zime. Staroj kugi to
odgovara. Tada u, nadam se, privoljeti mamu da poe sa mnom.
-Sutra putujem - kazao je jedne veeri isprepliui i snano steui
debele prste. Lake bih podnijela da je kazao kako e sutra biti kijametski
dan.

-Moram. Tamo se na obaveze prema poslu gleda mnogo stroije nego

ovdje. Ustao je i priao joj. Onako krupan i snaan, tvrdog lica, sjeo je pred
mamine noge i na koljena joj naslonio glavu. Prelazila je rukom po njegovoj
otroj, kratko podianoj kosi. Onda se ruka spustila na lice. Sklopljenih
oiju meko je prelazila vrhovima prstiju preko ela, sputenih trepavica,
jagodica, jakog nosa, tankih usana, vrste brade. Prsti klizili lagano, milimetar
po milimetar, kao da eli jagodicama upiti svaku crtu, pa i oiljak to se
pruao du obraza, i mlade na bradi, kako bi u dugim noima do ponovnog
vienja kroz te jagodice mogla dovesti u svijest svaki, i najmanji detalj lica
svog sina.
Gledala sam ih opinjena. Majina njenost je bila neraskidiva od njene
linosti, ali Sule? Zar se moe potpuno predati, potonuti u istinsko
blaenstvo? inio se poput divljeg, snanog drijepca sasvim savladanog i
potinjenog vjetom krotitelju.
Samo sat prije bratovog polaska stigao je sudski poziv za ostavinsku
raspravu koja se trebala odrati naredne sedmice. Majine oi ponovo
oivjele. Znala sam da je tiha radost posljedica nade kako e ga to zadrati
jo nekoliko dana. Kad je kazao da e meni ostaviti punomo, blijeska u
oima nestalo. Vraeni ivot zgasnuo.
Niega se vie nisam mogla sjetiti. Poput ostarjelog i onemoalog psa,
bespomono sam se sputala u jezero noi.
Na fakultetu je vladalo ope mrtvilo. Provela sam tamo oko pola sata. Za
to vrijeme sam srela ukupno etvero ljudi ukljuujui i slubenicu u
studentskoj slubi, kojoj sam predala prijavu za ispit to sam ga trebala
polagati u junu.
Putem nisam srela nikoga dragog, bliskog. Dan je bio vreo. Pomislih kako
ima istine u onome to sam jednom ula, da ljeta nigdje nisu toplija, a zime
otrije nego u Sarajevu. Moda je to zbog njegovog geografskog poloaja,
ugnijedenosti u kotlini podatnoj suncu, zaklonjenoj od vjetrova.
Vrativi se u stan otila sam pravo pod tu. Dok se voda slijevala niz
tijelo osjetih glad.
S gutom pojedoh prena jaja i gomilu paradajz-salate. Za
neraspremljenim stolom zapalih. U desnoj ruci drala sam viljuku i njome

crtala nepravilne mree po stolnjaku.

-Sad u uiti. Srea je da se imam ime okupirati.
Ugasih cigaretu. Tog asa, po ko zna koji put, kao munja u svijesti
bijesnu ime Zinaida Mufti.
Kad god bi se nametnulo pitanje ko je bila ta ena osjetila bih nelagodu,
bjeala od toga jer je boljelo, a nisam znala ni ta, ni gdje, ni zato me boli.
Znala sam samo jedno: to je bila ena s ijim je imenom i likom tata otiao iz
ivota.
Svaki ovjek je misterija. Moemo biti uvjereni kako nekoga znamo u
duu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on elio, koliko dopustio da
znamo. Nema li svako neki, samo svoj unutarnji svijet u koji se povlai da bi
se napojio novom snagom, ljepotom, tugom, oivio davnu enju, raspirio
zapretanu strast, vratio nadu da osim kaskanja u svakodnevici postoji jo
neto. Jer svakodnevica, makar bila mirna kao mirna povrina vode, sjajna
kao zlatno itno polje, svijetla kao sunan dan, moe postati zamorna. Doe
vrijeme kad se poele nemirni valovi, ustalasano ito, kian dan. Je li taj
svijet ocu bila Zinaida?
Kad ju je upoznao? Koliko mu je znaila ako se preko keri odluio
poruiti molitvu za nju?
Kada je umrla? Je li smrt bila sila koja ih je razdvojila? Da li ih je,
zapravo, ikada razdvojila?
Ama ne. U jednom ivotu ne mogu se voljeti dvije ene ljubavlju koja se
poput prstena zatvara u krug, kojoj se ne zna gdje je poetak, gdje kraj. A
takvom je ljubavlju tata volio mamu.
Ko je onda Zinaida? Roakinja sigurno nije, prijateljica takoer ne, jer
onda ne bi imao razloga da iz sobe udalji mamu. To je ipak morala biti ena
koju je ljubio, silno, estoko, nekada davno, vjerovatno prije nego to je sreo
mamu, a razdvojila ih njena smrt.
Protresoh glavom. Sve se u meni uskovitlalo, zaplelo, zamrsilo.
Neka ti je rahmet, Zinaida, misterijo za ije bih rjeenje bila spremna
platiti visoku cijenu. Bez sumnje si bila iznimna. Dokaz za to je to te volio
ovjek kakav je bio tata.
Ustala sam i hodala po stanu povremeno dotiui zid ili dio namjetaja.

Ma ta bilo meu vama, ja sam vam halalila, Poivajte u miru Boijem. O

tome vie neu razmiljati.
Rastereena donesenom odlukom nalaktih se na prozor. Dolje na ulici
uobiajena guva. Prolaznici koraali brzo, nervozno. Automobili su se vukli
u dugom, otegnutom, nepravilnom redu povremeno zastajui. Neki je voza
trubio.
Novi blijesak u glavi od koga me proe jeza.
S obzirom na trenutak u kome se nje sjetio, u kome je od Boga molio
oprost za nju (ili moda za sebe?!), vjerovatnije je u pitanju neto drugo. Nije
li to neko kome je nanio estok bol, prema kome se osjeao grjenim, pa nije
mogao otii ne traei oprost?
Ugrizoh se za usnu.
Za mene je ovo preteko, prekomplicirano. Moram ostati kod svoje
odluke. Svako saznanje koje bi bacilo i najmanju mrlju na oca, koji je za
mene bio pojam savrenstva, i pored toga to znam da savrenih ljudi nema,
neizdrivo bi boljelo.
Neu misliti na tebe, nepoznata. Jo jednom e biti pokopana. Ja u te
pokopati u svome srcu i umu, s potovanjem, ne razmiljajui ta i ko si mu
bila.
Birala sam akijev broj, a u glavi se ritmino, kao klatno na satu njihalo
ime Zinaida... Zinaida... Zinaida...
Leala sam mu na krilu, ruka na mojoj kosi djelovala umirujue. Na tom
sam krilu traila makar trenutak zaborava.
-Do nedavno si izgledala kao dijete. Ne samo izgledala, nego si se tako i
ponaala.
Sada si zrela, izmuena, lijepa. Je li ti muenitvo dalo tu osobitu ljepotu
i zrelost?
-Jesi li nekada vidio runog i neozbiljnog sveca? Sagnuo se prema mom
licu.
-Nemoj me ljubiti, aki.
-Neu - kazao je pomirljivo, bez ljutnje. Ruka u kosi se umirila.
-Jo ne vjerujem da je to istina.

-Vjerovat e i pomiriti se, kao i svi ljudi. Ponovo mi je poeo milovati

kosu.
-ao mi je to nisam upoznao tvoga oca.
-Bio je najbolji ovjek na svijetu (Bjei, Zinaida!). Ali, nemojmo o tome.
Jo je svjee i boli.
-Njega sam odmah prepoznao. Da pogled moe ubiti, sada ne bih bio tu.
-Nemoj ni o Muharemu. To je gotovo. Odselio je iz Travnika. Ni adresu
mu ne znam niti me zanima. Jesi li tu nju viao?
-Shvatila si one veeri?
-Svako bi shvatio. Jesi li zbog nje poeo piti?
-Ne. Ona me ostavila zbog pia. Protegnuo se da dohvati cigarete.
Prvi put smo oboje bili svjesni da nas vee neto toplo, prisno.
-Ne zamjeram joj. Sjea li se da sam i tebi ve na prvom sastanku kazao
kako je bolje da me se kloni. Ja nisam roen da nekoga usreim.
-Misli da nisi dobar ovjek?
-To ne. Podlegao sam tekom poroku. Treba se kloniti ljudi koji snagom
volje i uma ne mogu pobijediti samoga sebe.
-Nisi zaglibio tako duboko. Bit emo prijatelji. Zajedno emo to
prebroditi.
-Prekasno je. Mogao sam ti biti prijatelj sve dok nismo bili odvojeni
dosta dug period. Ovo u meni je daleko od prijateljstva mada u dubini svoga
bia znam da s tvoje strane nita ne mogu oekivati izuzev, moda, slabih
pokuaja.
utke smo se pogledali pa se nasmijali, a oboje eljeli zaplakati.
-Ima li Coca-Cole?
Popili smo litar kole ne progovorivi. Bilo je lijepo utjeti s akijevom
rukom na ramenu u polutami sobe dok je vjetar njihao zastor na otvorenim
balkonskim vratima.
-ta misli da odemo u kino? U Tesli' se daje Kosa.
-to da ne.
Film je bio izuzetan. Po izlasku iz kina pomislih kako je prvi put nakon

tatine smrti neto sasvim zaokupilo moju panju.

-Boe, koliko smrti, a zato, i za koga? - utonuo u misli kaza aki.
-Prvi put te ujem da se obraa Bogu - kazah pomalo provokativno.
-ta da ti kaem? Ponekad zavidim onima koji vjeruju u vjeni ivot.
-Onoga dana kad je tata umro, srela sam ovjeka koji je govorio o
duama umrlih s tolikom sigurnou da sam ga u tome asu mrzila... Sada
mislim da je tano znao o emu govori. Misli li ti da sa smru ovjek
potpuno, definitivno odlazi bez traga, ili ipak due, kao nematerijalne,
nastavljaju dalje ivjeti? I, ako je tako, gdje su? Jesu li tu, meu nama, ili
odlaze u neki drugi svijet, neku drugu dimenziju nedohvatljivu ljudskom
umu?
-Mislim da nema ovjeka koji na ta pitanja na ovaj ili onaj nain nije
traio odgovor. Blago onima koji kroz vjeru i u vjeri nalaze sva objanjenja i
odgovore. Ja ne spadam u tu grupu sretnika. esto sam razmiljao o tome i
pokuavao pomiriti svoje siromano religijsko obrazovanje s racionalnim
fizikim zakonima kojima se tumae i mogu objasniti i takva savrenstva kao
to je ustrojstvo kosmosa, kretanje planeta, postanak i nestanak zvijezda,
suneve energije, kao i mikrokosmos molekula, atoma, subatomskih estica.
Mislim da sam u sebi i samo za sebe rijeio te dileme i to me tumaenje za
sada zadovoljilo. Prvi put razgovaram na tu temu, do danas je to bilo samo
za osobnu upotrebu ... Ja na to gledam ovako: centar ljudskog ivota,
emocija, uma, due, je mozak, a ne srce. Konano, danas se kao kriterijum za
potvrdu smrti uzima prestanak funkcije mozga, a ne rada srca ili disanja.
Proizvod mozga su miljenje, osjeaji, strasti, fobije. Dakle, neto
materijalno, to se moe vidjeti, ija nam je struktura poznata, producira
neto nematerijalno to se do sada nije uspjelo registrirati. S obzirom na moje
tehniko obrazovanje, ja sam te fenomene protumaio kao neku vrstu
elektromagnetnih valova, neto poput radio i TV valova za koje se, na sreu,
jo nije uspio napraviti prijemnik osim to ponekad, neki drugi mozak, neki
drugi ovjek to primi telepatski. Radiovalovi, kao i drugi elektromagnetni
valovi, nikad ne nestaju, nego se beskrajno i neprestano ire i prostiru kroz
vasionu. Tako, teoretski postoji mogunost da neko, negdje, na nekoj drugoj
planeti, u nekom drugom sunevom sistemu, drugoj galaksiji udaljenoj ko
zna koliko svjetlosnih godina, bude na nekom TV aparatu gledao ono to se

sad emitira na bezbrojnim TV stanicama. Jednom, kada vie ne bude ni nae

planete, ni naeg sunevog sistema, te iste slike e se i dalje nastaviti iriti
kroz beskraj vasione... Ako je to tako, to znai da sve ono to osjeamo,
mislimo, ega se bojimo i emu se nadamo, rijeju, ono to je naa dua, to
se poput radio i TV valova vjeno i stalno nalazi tu, oko nas, i u cijelom
kosmosu. I doista mislim da je ljudska dua vjena. Te se due sreu,
prepliu, moda na neki nain komuniciraju. Gledajui to tako, due dobrih
ljudi vjeno ive u blaenstvu, za razliku od dua onih drugih. Moda je to i
odgovor na pitanje raja i pakla.
Upijala sam svaku rije.
-Ja sam vjernik, aki. Mislim da sam to donijela ve u genima, a i
odgajana sam tako. Meutim, raduje me to razmilja o tome, to, bez obzira
da nematerijalno tumai materijalnim, vjeruje u vjeni ivot due. Bilo bi
strano da odlaskom iz ovoga svijeta iza ovjeka ostaje samo praznina, samo
nita. Tu ima utjehe. Moda je dua moga tate, koja u vjenosti luta od
zvijezde do zvijezde, sada sasvim blizu, moda nas prati, smijei se...
Nismo ni primijetili da smo ve gotovo stigli do mog ulaza. Naslonila
sam se na zid, mirna, gotovo radosna. - Hvala ti, hvala...
Nastupilo vrijeme kia. Tmurno nebo spustilo se tako nisko da se inilo
kako dotie krovove solitera. Ponekad se iz daljine pribliavala potmula
grmljavina.
Horizont bi rasjekla munja, na trenutak osvjetljavajui nagomilane
oblake. Puhao je vjetar nanosei kiu u lice pa su pjeaci nosili kiobrane
ispred oiju.
Iako je kalendarski jo trajalo ljeto, izgledalo je da je jesen ula u grad i
njime sigurno zagospodarila.
Vrijeme je odgovaralo mom raspoloenju i obavezama. Ve gluha,
postajala sam i pomalo slijepa. Bitisala sam izmeu oblaka i magle, u
prostoru lienom svake svjetlosti i ivota.
Ispit se pribliavao.
Sivilo je oduvijek u meni izazivalo melanholiju te rolete nisam dizala. Po
cio dan je gorjelo svjetlo.
Tako tekli dani u tiini, osami, vjetakom svjetlu, prividnom miru i

davno, davno minulom vremenu humanizma i renesanse. Ponovo sam prela

Dantea, Petrarcu, Bokaccia, Shakespearea, Cervantesa, trudei se da zapazim
detalje koje ranije nisam registrirala. Kad sam zavrila itanje djela, kritika,
biografskih podataka o autorima, zakljuaka o kompletnom djelu pisaca toga
doba, iznova sam se vraala Kanconijeru doivljavajui ga sasvim drukije
nego ikada prije.
Tristo ezdeset est soneta i kancona, balada i madrigala posveenih
jednoj eni, Lauri, koju je vidio u crkvi Svete Klare u Avignonu na jutarnjoj
misi, eni koju je cijeli ivot volio. Je li to bila ljubav ili opsjednutost onom
koja mu je bila nedostina kao zvijezda?
Listala sam knjigu napola odsutna. Zaustavih se na stranici gdje je neko
potcrtao redove jedne tercine.
itala sam:
Otkad ona proe ja ne ivim vie
Gdje je ona bila meni bjee milo
Koraci se moji s njenim ustavie.
I Zinaida je umrla prije tate. Je li bio opsjednut njome? Jesu li se s
njenim, i njegovi koraci bar za izvjesno vrijeme ustavili?
Zaklopih knjigu, lupih akom po korici.
Ja sam njome opsjednuta. A rekla sam da se neu vraati niti razmiljati.
Odlazi nepoznata eno, poivaj u miru, dopusti da i ja povratim svoj mir.
Pokupih knjige, stavih ih u pretinac regala i na gramofon stavih plou.
Ne nudi mi usne noas, poeljeu da me uvijek ljube... - razlijee se
elegian glas koji je bio tako daleko od ivota, izazivao tugu veoma nalik na
e.
-Zinaidaaa... - jecao je vjetar pred prozorom.
Odvrnuh dugme na gramofonu. Muzika zaglui jecaj vjetra.
Nisam se mogla koncentrirati. Nalakena na prozor gledala sam u no.
Intima je neto duboko osobno, sveto, unitava se lako kao prah na
leptirovim krilima. Zar bilo ko ima pravo dirati to to briljivo uvamo,
njegujemo, jedino nae? Apsolutno ne. Ni prijatelj, roditelj, mu, dijete.
Niko. Sve to moemo dijelit emo sa onima koje volimo, ali za mila Boga,

neto mora ostati samo nae. Ko mi daje prvo da eprkam po najsvetijim

fragmentima intima dvoje ve mrtvih ljudi? Sama sam uzela to pravo. Runo i
nedostojno ovjeka. To je sve. A to je dovoljno da mi pokae kako sam mali
ovjek. Osim toga, bolje je ne odgonetati neke tajne. Bolje je ak i ne
razmiljati previe o njima jer tek onda nita neemo razumjeti.
Na izlazu iz fakultetske zgrade sretoh Danu. - Selma! - zvonki glas bio je
obojen radou. - Nema pojma koliko sam sretna da te vidim.
-I meni je drago.
-uri li?
-Ne. Idem sa ispita.
-Je li O. K.?
-Jeste.
-Da svratimo na kolae?
-Moda ti zvui udno to sam dva mjeseca, kuda god ila, ila sa eljom
da te sretnem. A samo smo jednom razgovarale, tanije, uno polemizirale.
Razlog moje elje je ba u toj polemici - kazala je Dana kad smo sjele na
sprat svoje poslatiarnice.
Bila je lijepa i vedra kao i uvijek, a neto novo, nepoznato, zrailo je iz
nje. Ponaala se neusiljeno, bez koketiranja, obaveznog uvrtanja pramena
kose, namjetenog osmijeha.
-Sve to vrijeme sam u glavi reproducirala moje tadanje poglede na
ljubav. Ti si bila u pravu. Ljubav postoji, gluha je i slijepa, sve baca u sjenu.
Je li se ispunila tvoja elja ili je to Boije provienje ne znam, ali desilo se.
-S Farukom? Klimnula je.
-Kad sam ga ostavila, nije, kao svi ostali, jurio za mnom, naprotiv, klonio
me se. A kad smo se ponovo sluajno sreli, pogledali... ma kako da ti kaem,
planuli smo.
Zamislila sam se.
-Moram ti neto rei. Faruk je neko vrijeme izlazio s mojom bivom
prijateljicom Hanadi. Onda, kada si pala na ispitu tamo sam bila na njenu
molbu.
-Pusti gluposti. Drae mi je to nego da je izlazio s tobom. Vjerovala ili

ne, doivljavam te kao prijateljicu.

Nasmijala se.
-Da mi Faruk kae kako eli da popijem otrov, tek onako, radi njegovog
trenutnog hira, ja bih to uradila. Pada li time moja teza koju sam branila - da
je ljubav ustvari samoljublje?
-Pada. Ali ne pada da u sebi nosi neto samoubilako - naalih se.
Danin se osmijeh ugasio.
-Neke su bolesti nasljedne - kazala je sjetno. - Ko zna, moda emo
jednom i do toga doi.
Spustila je viljuku pored napola pojedenog kolaa i poela dobovati
prstima po stolu.
-Pored ostalog ljubav nas i zaslijepi. Tek sad vidim da s tobom neto nije
u redu.
Oslabila si, ublijedjela, nekako si svetaki lijepa. (Neko mi je to ve
rekao.)
-Tata mi je umro.
-O, moj Boe... Kada?
Zagledana u prazno izvadila sam cigaretu i zapalila.
-Dvadeset devetog juna.
Na Daninom elu i iznad gornje usne svjetlucale sitne kapi znoja.
-Ne nalazim pravu rije, ne znam ta bih ti mogla kazati... Postoje
situacije kad je najbolje ne rei nita.
-Da poemo? Umorna sam.
Na grad sumrak spustio laka krila. Puhao je vjetar, snaan, nanosio
prainu u oi. Kod Ali-paine damije sam zastala.
-Drago mi je to smo se srele i zbliile. Sada mi treba neko na koga se
mogu nasloniti, kao pijancu zid. Ja u gore. ao.
Ila sam uz aleju kestenova. Rijetko opalo lie boje zlata nemilosrdno
kovitlao vjetar. Na ulazu se gotovo sudarih sa akijem.
-Skitnice. Mislio sam da si se davno vratila - kazao je pruajui mi
gotovo crn ruin pupoljak.

Penjali smo se uz stepenice. Osjeala sam radost to je u svakom asu tu,

kao zatita, sigurnost, i bol zbog spoznaje da nikad nisam zadrhtala od
njegovog pogleda, to mi ne bi teko palo ako ga nikada vie ne bih vidjela.
-Muhareme Hafizbegoviu, ponekad mislim da te mrzim - mislila sam
otkljuavajui vrata.
Sjedili smo u polutami sobe osvijetljene nejakom svjetlou ugaone
lampe. Nisam mu jasno razabirala lice, ali blisko zraenje njegovog prisustva
otkoi neto u meni i olaka me, kao kad teret, ravnomjerno se rasporedivi,
postaje laki.
-Umorna si? Klimnula sam.
-Ni ja nisam bolji. Cijele noi sam bdio nad mamom. Nije se osjeala
dobro.
-Priao si mi o mami, sestri, neto o sebi, prijateljima, kolegama, jedino
oca nikad ne spomene.
Ponekad zaboravim i da ga ima. Molim te, nemoj me krivo shvatiti. To ti
govorim zbog odnosa moga brata s rahmetli tatom. Nikada meu njima nije
bilo bliskosti koja vezuje sina i oca. Ne mislim da nisu voljeli jedan drugog,
to ne bih mogla prihvatiti ak i da su mi to obojica rekli... ini mi se da je
tvoj odnos prema ocu slian. Ako bi mi neto o tome ispriao, moda bih
mogla bar djelimino shvatiti i to izmeu njih, moda bih se bolje osjeala.
-Moja pria ti ne moe dati odgovor na ono to te zanima. Svaki je ovjek
toliko osoben, poseban i zagonetan kao zatvorena knjiga o kojoj nita ne zna
dok je ne proita, a vidi kako izgleda, vidi naslov i autora. Tako moj
odnos s ocem nije isto to i Suletov s njegovim. Moj je tata estit, dobar
ovjek, odan porodici, teio je u nama probuditi e za znanjem, razviti
slobodan duh. Tih, nezamjetljiv, u sjeni, nikada nam nije nametao svoje
miljenje. A djeaci nekako vie vole da im je otac Dek, da u njemu vide
junaka, nekoga velikog, monog, jakog. Moj otac nikad nije povisio glas,
nikada se posvaao, potukao, napio, alio na bilo ta.
Na tren je zautio.
-Ljudi su jako komplicirani. Trebao sam biti ponosan, a meni je to
smetalo. Na se odnos polako svodio na miroljubivu koegzistenciju. Nita
od mene nije traio, bio je zadovoljan to dobro uim, zavravam razrede,

polaem ispite. Prolazile su godine, mi se pretvarali u tihe sustanare, bez

zajednikih interesa i bez meusobnih problema. Sada alim za svim tim
godinama, prekasno je da se bilo ta promijeni. Ko zna, moda sam zbog
naina i stila njegovog ivota vrlo rano poeo ivjeti neobuzdano. Jurio kroz
ivot kao vranac u zaletu, bavio se sportom, jurio za djevojkama i enama,
tukao se, puio kao Turin, pio kao Rus, i esto kad se probudim nisam znao
hou li zanoiti u istom gradu. Vidjelo se da ga to boli, brine, ali nije
prigovarao, pravio se gluh i slijep. ak i kad sam prestao piti, niim nije
pokazao radost, a znam koliko mu to znai.
-Prestao si piti?
-Kad sam se vratio sa denaze tvome ocu, shvatio sam neto. I kao zalog
tome odrekao se pia. To je, mala, zalog moje ljubavi.
Ustala sam i sjela mu u krilo. Sule i tata bili su tada samo sjena neega
prolog, sjena koja se rasprila. Zazvoni telefon i prekide aroliju trenutka.
-Dobro, Selma, ta je s tobom? Cijelo popodne te zovem.
-Poloila sam. Kako si ti, mama?
-Da te ba zanimalo, javila bi se. Sanjivost, lirski zanos nestadoe.
-Zna da sam bila na ispitu.
-Do ovo doba?
-Zavrila sam u est - glas je zapinjao. - Zadrala sam se s Danom...
Dolazim sutra.
Ispravih ramena i vratih se u sobu. Stajao je pored prozora. Profil mu se
jasno ocrtavao prema svjetlosti ulinih lampi.
-Majka brine to se nisam javila - kazah nesigurno. - Zna kakve su
majke. Brinu bez potrebe.
utke je gledao u no.
Sjela sam za stol. I on se vratio i sjeo.
-Svaki put kad pria o svojima, lii na idilu. Podigoh glavu i kad osjetih
njegov napregnuti pogled progovorih:
-Idile ne postoje, aki. I sebi i tebi sam lagala. Jedini ko me istinski
volio, bio je tata.

I majka me voli, ali najvei dio njenoga srca oduvijek pripada Suletu.
Otkada je tata umro, vie to ni ne pokuava prikriti... U svemu se
promijenila. Sva je usporena, kao stari sat koji kuca sve tie i tie. Bljesne na
as samo kad se on javi. to se mene tie... kao da joj je svejedno, dola ili
ne.
Iz oiju izbie vodopadi, glas pree u jecaj.
-Vie nemam ni potrebe ni elje da idem kui. Dijete koje sam doskora
bila, umrlo je. Ja sam sada odrasla, aki. ak sam i svoje lutke spakovala za
Suletovu djevojicu. Ti ne zna... kako je bolan prelaz djevojice u enu.
Uvukla je glavu pod akijevo pazuho, to sigurno utoite, zagnjurila u
njega lice, kao ivotinja da bi uginula.
-Jedino mi se Sero raduje. Siroti Sero. Bio je prelijep pas, sad je
mravo, olinjalo pae objeenih trbuha... A moj brat. Eh, moj brat. Mora da
je na denazi likovao...
Rijei zamrle, ostali jecaji, bolni, duboki.
-Dobro je, mala. Sve e biti dobro.
-Moj brat nikada osim majke nikoga nije ni volio. A strina? Priala sam ti
da je divna, paljiva, da me voli...
I to sam ti slagala. Ona je ustvari dosadna, razdraljiva, angrizava, glupa
i zla. Za ove godine kod nje, gotovo sam izludjela. A kod kue sam priala
iste prie kao i tebi...
-Daj, saberi se. Lezi mi na krilo.
Ljuljao mi je glavu, lagano, bez rijei, sve dok se moj jad nije rasprio u
polutami.
Ovladala no u koju se ovjek zatvara kao u hram i predaje
bespomonom razmiljanju. Leala sam u mraku pitajui se nisu li rijei to
sam ih kazala akiju izletjele nekontrolirano, nisu li prenagljene, pogrene.
Ne, nisu. Dugo sam sebe obmanjivala, a to je najuzaludniji,
najnerazumniji posao. Okrenula sam se na bok. Pogled etao po nejasnom
obrisu zatvorenih vrata. Misli se uzbunile, ispreplitale. Oivje Suletov pogled
kad smo sjedili u vrhu bae. Imao je u oima neto predodreeno za
prokletstvo, prokleto, unaprijed osueno. Tada sam spoznala da je moj brat

sposoban da se suoi sa svim strahotama ivota. Otkuda tolika razlika

izmeu naih emocija, afiniteta, naravi, karaktera, a oboje djece istih
roditelja, time i slinog genetskog sustava, istog odgoja?
Otkuda u Suletu golema, nemjerljiva gorina, mraan duh, nevjerovanje u
bilo koju odliku ovjenosti, kad ni tata ni mama nisu takvi?
Moram spavati.
Misli su nastavljale preu.
Da to nije naslijedio od nekog pretka? Pamtila sam jedino djeda po ocu
koji je zadnje godine ivota proveo s nama. Bio je ivahan, krepak starac,
gospodstvena izgleda i manira, dobroudan, vedar. Uvijek horan za razgovor,
nikad u urbi, tabijatli, kako je tata govorio. Sjeam se njegovih priprema za
duma namaz. Jedino je petkom iao u damiju i jedino tada svom, uvijek
besprijekornom odijelu, dodavao fes i utu hadijsku ahmediju.
A rahmetli amida? Njega sam znala mnogo bolje, umro je prije dvije
godine. Dobroduan i dobroudan, uz dosadnu, muiavu, teku enu i
nesreu to ga je sudbina liila potomstva, odao se piu i razvratu ostajui im
vjeran do poznih godina. Ipak, bio je ovjek od rijei i ponosa, ovjek kome
se, i u koga se moglo vjerovati. Oevu majku nisam pamtila, poginula je u
ratu, a nisam upamtila ni majine roditelje. Djedu po majci s poetka rata se
izgubio svaki trag, uzalud su ga traili preko dvadeset godina u zemlji i izvan
nje, a nana je umrla na samom kraju rata.
Odjednom mi postade nepodnoljivo toplo. Poela sam se znojiti, ali se
nisam usudila izvui ispod jorgana. Soba je bila hladna, oktobar ovladao.
Okrenula sam se na drugi bok i gledala kroz uski prostor izmeu zastora.
Vidio se komadi neba, taman i plaan. Osjetih elju za malo oputenosti
bez misli, za malo mira, za mrvicom sna. Uzalud. Oi ostale otvorene, misli
se rasprele.
Napetost i udan nemir se pojaavali to je no vie odmicala.
Nastavila sam mijenjati poloaje tijela ne nalazei ni jedan koji bi mi
odgovarao. Naglo ustadoh, obukoh debeli frotirni ogrta i upalih svjetlo.
Velika kazaljka je odmakla osam minuta iza tri sata. U glavi je bilo sasvim
bistro. Pomirila sam se da ovu no provedem bez sna. Bilo je glupo ponovo
lei i batrgati se pustinjom nesanice.

Boe moj, hou li vie ikada ivjeti, moi zagrliti no, zagrliti svijet i biti
osloboena svih mora? Ali, noas vie niim neu razbijati glavu. Kad ve ne
mogu domamiti san sluat u Arsena uz kolu.
Otioh u sobu po ploe. Pogled pade i zadra se na vratima vitrine gdje
je na mesinganoj kvaki visio djedov sat. U sjeanju se javi djedova ruka,
fina, tankih, dugih prstiju kako iz malog depa na lijevoj strani grudi vadi taj
sat lakim, godinama ponavljanim, gotovo sveanim pokretom. Sjetih se oeve
elje izreene u bolnici da uzmem taj sat i njegov rokovnik. Zato? Tebi e
znaiti vie nego Suletu. Znala sam da je tako. Ipak, je li samo to u pitanju,
ili se u pozadini jo neto krije?
Otvorih najdonju ladicu vitrine i izvadih rokovnik. Onda sjedoh za stol i,
Bog sami zna po koji put, poeh okretati list po list pratei tekst.
Bile su tu uglavnom prepisane misli umnih ljudi. Nisam itala one ispod
kojih je stajalo ime autora. Traila sam neto dotad neotkriveno, ni sama ne
znajui ta, neto to bi mi dalo odgovor na ono tajanstvo u mraku
neshvatanja. Ono, to sam svim silama tjerala iz misli, ali se vraalo kad sam
ga najmanje oekivala i eljela, uvijek nespremna, ono to me je dralo
opsjednutom. Bezoblino, nepoznato, iako je imalo ime - Zinaida.
Osim citata nisam nala nita sve do one posljednje zabiljeke to sam je
pronala prije tatine smrti, zabiljeke koja me dugo proganjala, o kojoj sam
mnogo i esto razmiljala, u iju sutinu sam svim silama pokuavala
proniknuti, nai u njoj bilo kakav smisao, povezati s neim znanim. Ponovo
sam je itala s napregnutom panjom, jedan dio proitala nekoliko puta iako
sam cijeli tekst znala napamet. ... Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tunim
djetinjim oima i drhtavim trepukama zabranjujem i plovidbu prostranstvima
misli...
Djetinje oi? Tune djetinje oi? Jesu li to oi Zinaide Mufti?
Stisnula sam elo dlanovima s bolesnom eljom da bar malo prokljujem
opnu, napravim maleni otvor, ulaz u tajnu odaju.
Javi se bol u glavi, omaglica, a onda sasvim iznenada, odnekud iz
spremita uma izroni jedna slika davno doivljena, nikad oivljena, slika za
koju nisam znala da je pohranjena u sjeanju.
Imala sam nekih desetak godina. Bilo je to nedugo nakon to je djed

doao ivjeti s nama. Utrala sam u sobu da od deparca uzmem novac za

sladoled u trenutku kad su otac i djed sjedili ozbiljni, zamiljeni, a djed
govorio:
-... ma ta ti ja znam, prialo se da si ti tom djetetu bio sebep...
Na te rijei tata je udahnuo, uzdah mu je bio nalik na jecaj. Da toga nije
bilo, (nikada ranije, a ni kasnije nije reagirao tako bolno) ta slika bi
vjerovatno davno bila izbrisana.
Sebep smrti? Ili neke druge nesree, nekog zla? Sebep se, koliko znam, ne
upotrebljava ni za to lijepo.
Onom djetetu? Kojem djetetu? ijem djetetu?
... tvojim tunim djetinjim oima i drhtavim trepukama...
O Boe, ne daj da izgubim razum - kazah gotovo glasno i sklopih korice.
Uzela sam rokovnik meu dlanove (bili su vreli) nisam mogla procijeniti
drim li ga sa vie ljubavi ili straha.
... da ti uzme onaj moj rokovnik uvezan u zelenu kou...
Jest, bio je uvezan u tanku zelenu kou, ouvanu, sjajnu, gotovo novu, a
oito je bio star, listovi su mahom bili poutjeli. Pogledah debeli svileni
konac kojim je koa bila opivena po rubovima. I on je izgledao nov.
On nije kupljen ovakav. Tata ga je nosio mudelitu na ponovno
ukoriavanje.
Mudro.
Trgoh se.
Moda je to uradio zbog neega drugog?
Vrhovima prstiju lagano, oprezno, poeh prelaziti po prednjoj korici. Bila
je ravnomjerno glatka. Okrenem ga na drugu stranu. Pod prstima kao da
osjetih jedva primjetan prelaz u ravnini korice.
Je li mi se samo uinilo, jesu li prenapregnuta osjetila registrirala neto
nepostojee?
Ponovo prstima predoh preko korice, gotovo milimetar po milimetar.
I ovaj put mi se uini da povrina nije ravnomjerno glatka. Pogledah
kou, svileni konac. Znoj je tekao niz elo. Iz ladice uzeh makazice savijenog

vrha i odluno zasjekoh pa poeh izvlaiti konac. Kad je prorez bio dovoljno
veliki, uvukoh dva prsta ije jagodice osjetie listi papira. Uzbuenje
doseglo nesluene razmjere, guilo je.
Ovdje je odgovor a ja u sada umrijeti i neu saznati.
to je jo crnje, saznat e oni od kojih je skrivano briljivije nego od
mene.
Drala sam presavijeni listak, ut, pohaban, na rubovima iskrzan, a nisam
imala snage da ga raskrilim. Naslonih vrelo elo na plohu stola. Onda
odluno digoh glavu, rastvorih presavijeni list.
Prvo ega sam bila svjesna je kako to nije lijep, udesno ukoen oev
rukopis, nego neki nepoznat, nevien, nevjet, neispisan, aki. Onda poeh
itati tekst teko itljiv, jer su slova ve bila izblijedjela:
Dotie te moja enja
lako, ko leptirovo krilo
i kuca moje bilo
grozniavo bije,
tamna kola krv,
kao da je dola sama smrt.
U no me zove,
u pusti vrt
Tvojim glasom.
Usta su se otvorila da ispustim krik koji se penjao iz utrobe, ali doe
mrak, sve postade nitavilo i neprozir u koje me odvedoe dva slova ispod
stiha:
Z. M.
Spustila sam torbu i kleknula pored Sera. Uvijao se oko mene cvilei
radosno i tuno u isti mah. Neto je ojaao, oporavio se, ali jo daleko od
mog snanog, sretnog psa.
Pogledom obuhvatih vrt. Na vokama i ruama lie utjelo, opadalo.
Grmovi rua vie nisu bili raskoni, samo se tu i tamo vidio rijedak pupoljak
oprljen nonim mrazevima. Jedino se borovi i empresi, nepodatni studeni i

vjetru, gordo koili prema nebu.

Na asfaltiranom platou ispred kue i po stepenicama bilo je dosta opalog,
uvrnulog, ukavog lia.
Uputih se u kuu. Sero je cvilio zateui lanac.
Majku i strinu zatekoh za dorukom.
-Selma, duo, dobro dola.
Zagrlile smo se i ovla poljubile u obraz.
-Kako si ti, strina?
-Elhamdulillah.
-Hoe li dorukovati?
-Kasnije, mama. Nisam gladna.
-ta je s tobom? Ne izgleda dobro.
-Umorna sam i neispavana. Nita drugo.
-Lezi malo.
Kleknula je preda me. U zagasitosivim oima bez sjaja ogledala se
brinost.
-Molim te, lezi. Donijet u ti sok.
Uzela mi je ruku, poloila je na lijevi dlan, a desnom njeno milovala
prste i nadlanicu. Nije govorila, nije dizala pogled, ali dodir njenih prstiju
priao je prelijepu priu. Opi me blaenstvo mira.
-Kako sam povrna, nagla, impulsivna. Kako sam mogla ak i pomisliti
da me majka ne voli dovoljno?
Gledala sam njeno lice i s tugom zapaala znakove starenja, jasne, oite,
definitivne, mislei kako se ena to klei pored mene za nekoliko mjeseci
promijenila vie nego za proteklu deceniju. Koa na vratu se istanjila,
omlohavila, kosa se srebrom proarala.
Pogled side na majinu ruku. I ta ruka, doskora njegovana, lijepa, bijela,
izgledala je staraki, suhe, grube koe, nabreklih vena.
Sve to doivjeh kao vlastiti poraz. Poeljeh joj kazati neto lijepo, vratiti
joj vjeru da e ponovo doi sunani dani.

-Mui li te neto?
Kao da me prenula iz toplog djetinjeg sna. Iz oka kliznu jedna suza.
-Mora mi oprostiti, mama. Ja... mislila sam da me ne voli puno kao
Suleta, da ti je svejedno hou li doi...
Obje smo utjele neko vrijeme. Onda majka tiho ree:
-Lezi mi na krilo.
Poe mi milovati kosu, jednako meko kao ruku.
-Ima tu moje krivice, ali vjeruj mi, nisi u pravu.
Pogled joj odlutao kroz prozor u sumorno jesenje jutro, odsutan, prazan,
bolan.
-Sulejman je drukiji od tebe. Zatvoren je, nepovjerljiv, gorak. Vie mu
trebam. Ti si, ili bar tako izgleda, jaka, vedra, samouvjerena... Nadam se da
razumije ta elim rei.
Podigoh se i vrsto je zagrlih.
-Naravno. Ma, aknuta sam, eto, to je. Predugo sam bila razmaeno
derite. Odrasla sam tek skoro, preko noi, i teko se privikavam na to.
Nego, zna ta. Kupila sam ti farbu za kosu, kao tvoja prirodna boja.
-Nikada se nisam farbala, ne namjeravam ni ubudue. Svako doba ima
svoju ljepotu. Ne stidim se svojih godina, sijede kose, bora.
Nasmijala sam se.
-Eto ti tvoje bore. Ne namjeravam ti ih peglati. Samo elim da ti kosa
bude kao ranije. Danas se farbaju i sasvim mlade djevojke. Molim te, uini
to meni za ljubav. Donijela sam katalog sa bojama. Pokazat u ti.
Otkopala sam torbu, a onda naglo ustala uzimajui je u ruke.
-Unutra je pravi rusvaj, a katalog je na dnu. Moram prvo izvaditi
garderobu. Uoh u svoju sobu i naslonih se na vrata. Bila sam sasvim
zaboravila da sam namjeravala testirati majku. Na korice Emirove teke
flomasterom sam napisala - Zinaida Mufti.
Mislila sam teku kao sluajno ostaviti na stolu i pratiti njenu reakciju.
Kada sam se, otvarajui torbu, toga sjetila, predomislila sam se. Uzela sam
flomaster i iarala slova.

Ako majka nije poznavala tu enu, ne bih postigla nita. Ako ju je

poznavala, moda bih je pozlijedila ili uplaila.
Stavih teku na dno torbe. Knjige od poloenih ispita sloih u vitrinu. Pri
tom vidjeh kovertu sa sudskim rjeenjem o nasljedstvu. Pomislih kako bih
trebala otii do opine i zavriti posao za brata. Majci neu ni govoriti, zato
je podsjeati?
Napolju mrtvilo ranog popodneva. Ulice gotovo puste. Vjetar i lie
svirali jesenju sonatu.
Bilo je neveselo koraati ulicama na kojima sam znala svaki branik, zidi,
svaku rupu u asfaltu, svaki stari grafit, a znati da jedini ovjek koji je za
mene bio neodvojiv od ovoga grada odavno vie nije tu. Dok sam prolazila
parkom pred opinom amplituda sjete naglo skoi. Tu smo sjedili najee s
poetka proljea kad se lie raalo i zlatne jeseni kad je umiralo, gledali
djecu to se igraju po travnjaku, sanjali...
Uguih sjeanja to poee oivljavati i vrsto zakoraih prema ulazu.
Ba me briga za tebe, Muhareme. Ja u u Casablanku.
Odjednom mi doe da se naglas rasplaem. Davno sam prestala sanjati
takve snove. Ono dijete to je uureno ivjelo u meni, umrlo je. Ovoj
sadanjoj, to su gluposti, ne snovi.
Portir mi objasni gdje je katastar.
-Izvolite - slubenik je bio zauujue ljubazan.
-Htjela sam prenijeti vlasnitvo s rahmetli oca, ne znam jesam li se dobro
izrazila.
-Imate li sudsko rjeenje?
-Naravno.
Nakon to ga je proitao podie pogled.
-Prijenos zlatarske radnje u Titovoj ulici s umrlog Eminagi Hasana na
sina mu, Eminagi Sulejmana.
-Da.
-A vi ste?
-Sulejmanova sestra. On me opunomoio.

-Imate li punomo?
-Izvolite.
-Sad emo mi to obaviti. Zato va brat nije doao?
-On ivi u vicarskoj.
-Otkad?
-Od prije osam godina.
-Da nije primio njihovo dravljanstvo?
-Nije. Ustvari, pouzdano ne znam. Oenjen je vicarkinjom. Zato je to
vano?
-Strani dravljani ne mogu nasljeivati nekretnine.
-I ta sad?
-Nema problema. Samo donesite uvjerenje o dravljanstvu.
To moete dobiti u matinom uredu, druga vrata desno.
-On je roen u Sarajevu.
-ao mi je. Onda to morate uzeti u opini u kojoj je roen.
-Roen je na Bistriku.
-Otiite u Opinu Stari Grad. To jest formalnost, ali zakonom predviena
formalnost.
-Sve je u ovom ivotu prepuno pukih formalnosti, a ni vi ni ja nismo tome
krivi.
-Hvala vam - kazah, te izaoh.
I mama i ja smo bile zadovoljne uinkom farbanja.
Sjele smo popiti limunadu.
-Ne upitah te, Selma, laje li jo ona dukela? - upita strina.
-Misli Feridin Peki? Kako, bona, moe onakvog cukicu zvati
dukelom?
-Vala mi je onaj stan zbog nje omrznuo. Kud vie ne otegne badake?
ula sam da ive kratko, a on jo malo, pa ko insan.
Nisam odgovorila. Za gotovo etiri godine provedene kod strine, navikla
sam na njene crnjake.

-Je li s tobom i akijem u redu? ini mi se da je solidan momak - kaza

mama,
-Dobar je, paljiv, pametan.
-Raduje me. Najvanije u ivotu je sresti nekoga koga e voljeti, ko e ti
ljubav uzvratiti. Onda se i tekoe lako podnose.
-Kao ti i tata? Klimnula je.
-On je mene volio vie nego to vrijedim. To je zato - nasmijala se, doista
se moja mama nasmijala prvi put nakon tatine smrti - to sam mu bila prva i
jedina ljubav.
Tako nije shvatio da ima i boljih i ljepih i pametnijih ena.
Majino lice djelovalo oputeno, sretno.
Onu sam teku mogla komotno ostaviti. Ona pojma nema, ak ni ne sluti.
Sada sam s jednim bila naisto. Zinaida je voljela tatu. Ona je bila i ono
dijete za koje je djed kazao da mu je tata bio sebep. Nasluivala sam da je u
pitanju - sebep smrti, (... kao da je dola sama smrt. U no me zove, u pusti
vrt, tvojim glasom...)
Kakve smrti? Nasilne sasvim sigurno nije. Zinaida je osjeala blizinu
smrti i nagovijestila je u svome stihu koji je napisala tati. I onu zabiljeku u
rokovniku tata je vjerovatno njoj napisao. Sudei po akom rukopisu bila je
mlada, gotovo dijete. Ali, djevojice mogu voljeti ljubavlju ene, duboko,
strasno.
Zato su joj oi bile tune? Zbog ljubavi, ili blizine smrti? Je li tata volio
nju?
Ako jeste, kako joj je mogao biti sebep?
Ako nije, zato je sve te godine uvao njen stih, mislio na nju, pisao joj
mrtvoj u svoj rokovnik, jedino njoj, i, konano, zato bi bila posljednja misao
u asu kada se rastajao sa ivotom?
-Odlutala si? - prenu me mamin glas.
-Razmiljala sam kako ste ti i tata bili sretni. Ostale su ti uspomene.
Neka ti one daju snage. Treba nam, mama, i Suletu i meni.
Leala sam u njegovom pazuhu i mislila kako sam nakon duge borbe
izgubila bitku, da je predaja daleko slaa od bitke.

Kapci su mu bili sklopljeni, lice oputeno.

Sve je na njemu bilo gotovo savreno. Ipak, misao ga napusti i odluta,
slobodna, neuhvatljiva, nerazumna, da trai neko drugo lice. Opirala sam se i
razumom i svijeu. Uzalud je bilo i misli i meni. Meni, jer je nisam mogla
zaustaviti, misli - jer nije nala onoga za kojim je tragala. Slika bila
zamagljena, blijeda, drage crte se rasplinjavale u neki nejasan, pomalo
svetaki lik. Javi se negodovanje, otpor, polumrnja, elja da se osvetim
potpunim zaboravom za sve dane, noi, mjesece, provedene u hvatanju duge
po imenu Muharem Hafizbegovi.
Pogled i misli vratie se akiju. Ispuni me golema njenost za ovjeka
kome sam se podala, po prvi put upoznavi jedan novi svijet ljubavi.
Samo neka ne kae nita kada otvori oi?
Polako sam se izvukla i otila do prozora.
Upijala sam no, opijala se njome i srebrenkastim svjetlucanjem bijelog
drvea.
Snijeg vie nije padao. Odnekud izronio mjesec bacajui ledenu svjetlost
na sveopu bjelinu.
Zemlja izgledala lijepa, ista, ravnoduna prema ljudima koji umiljaju da
gospodare njome, ona je ta koja vlada.
A aki? Spava li ili na svojoj kompliciranoj vagi mjeri ljubav, snagu
volje, enju, obzire, i ta s ime odmjerava?
Nije spavao. Gledao me je tamnu kao no, stopljenu s tiinom. Kakve li
su se u tome asu uspomene i elje preplitale njime?
U kuhinji sam skuhala kafu. Kada sam se vratila, sjedio je za stolom.
-ita mi elje.
-Da upalim svjetlo?
-Nemoj. Dovoljno je ovo to dolazi iz kuhinje.
-Razmaknut u zastore. Opet pada snijeg. Pahulje pleu udesan ples.
Dvoje da li da dotaknu tlo.
-Opinjava me istoa netom palog snijega.
-Sjea li se kako si jednom rekao da smo nas dvoje samo dvije due

izgubljene u pustoi junskog popodneva?

-Juni je davno proao. Nestala je i pusto. Ostali smo ti, ja, no, snijeg i
bjelina.
-I mjesec je nestao. Dok si leao, jo se epurio.
-Bitno je to si ti opet ona negdanja.
-To je najvie mamina i tvoja zasluga. I Danina pomalo.
I Suletova pomalo. Sve se tako divno sklapa... aki, nisam ti kazala.
Kupit u hantericu. Sule mi je poslao paket i pare. Nikada mu nita nisam
traila. U zadnje vrijeme mu se neto srce otvara.
-Lijepo. ujete li se?
-Rijetko. Mamu stalno zove. Jedva ekam da vidim Romi. Ve joj je pola
godine. Da je vidi.
Na fotografiji je bila bucmasta beba kojoj je iz kade virila samo okrugla
glavica, prekrasna.
-Lii na Anelka - glas mu se u trenu utiao. - Lud sam za djecom.
-I ja - zaustih, ali ne izgovorih.
Na tren se iznova vrati pouda koja me doskora nosila, ali ona kao
bezumna ptica nekoliko puta lupnu krilima i umrije.
-Doi e za Novu godinu. Jedva ekam.
-Nadao sam se da emo tu no provesti zajedno. Preutjela sam odgovor.
-Sasvim sam zaboravila otii po njegovo uvjerenje o dravljanstvu. Ti si
kriv. Sve slobodno vrijeme sam s tobom. Ja i ne znam gdje je Opina Stari
Grad.
-Proetat emo zajedno.
-I kuu bih najzad trebala vidjeti. Mjesecima to odlaem strahujui da bi
sjeanje na tatu ponovo snano zaboljele.
-Kakvu kuu?
-Zar ti nisam rekla? Dobila sam u amanet oevu porodinu kuu na
Bistriku.
Hoemo li zajedno otii?

-Zato ne? Pratio bih te i u pakao. A sada je vrijeme da poem.

-Ostani, molim te. Noas ne mogu biti sama. Kad je klimnuo, skoila sam
i poljubila ga.
-Nisam ti pokazala jo neto to sam dobila u amanet.
U svojoj sobi s mesingane kvake skidoh sat.
-Ovo je sat moga djeda. Dugo ga je razgledao.
-Vrlo je lijep. Njegova se vrijednost novcem ne moe mjeriti.
-Ba tako. Ne bih ga dala ni za to na svijetu.
Zatvorio je zlatnu kutijicu. Bravica je gotovo neujno kljocnula.
Prihvatila sam ga malo nespretno. Izmae mi iz ruke, udari o rub stola te pade
na pod pri emu se razdvoji.
Sagnula sam se. Na podu, pored kutije razdvojenih zidova, bilo je jo
neto, uzela sam to neto i ispustila potmuo krik. Iz polutame, sa stare
poutjele fotografije izrezane u krug, u me gledalo nasmijano lice mlade
djevojke, gotovo djevojice.
-Zinaida... - izustih jedva razgovijetno zaboravljajui vrijeme, prostor,
akija.
Ime je ostalo lebdjeti u zraku i dalje prazno odjekujui.
Kao da ga je uplailo bljedilo mog lica. Priao je i stisnuo mi ruku.
-Doi, mala.
Sjedili smo, vrijeme odmicalo.
-Mislim kako je najbolje da sada ode.
-Hoe li biti dobro?
-Hou.
On istovremeno nasljeuje ono to je naj... najvrednije u francuskom
klasicizmu i psiholokom romanu devetnaestog vijeka te uvjerenje simpatista,
izvinite, simbolista o prednosti umjetnosti nad ivotom... - polako,
nesigurno, itao je stari profesor predavanje o Marcelu Proustu.
Jo je u prolom semestru predavanja drao bez ijedne zabiljeke, ustro
koraajui ispred nas. Kada drhtave ruke sve blie i blie primiu list mutnim
oima zakrivenim naoalima tankog zlatnog okvira.

ta nalazimo u djelu pisca s prijeloma stoljea, kojeg je - (papir je

drhtao) - imunost uljuljkivala u besposlicu, ljubav prema majci u
produljenom djeatvu, snobizam privlaio u salone aristokratskih parikih
etvrti...
Odloio je papir i dugo mrkao u maramicu.
-Za Prousta je velikan pisane rijei... - zastao je zbunjen, izgubljen,
gledao studente kao da oekuje pomo.
Uionicom se razli potmuli amor.
-Htio sam rei ta je jedan velikan rekao za Prousta... Zaboravio sam na
koga sam mislio.
-Nije vano ko. Recite ta je rekao - dobaci neko iz zadnjih redova.
Prvo je kratko utio, onda tiho rekao: - I to sam zaboravio.
Djelovalo je vie tragino nego smijeno. Iz neposredne blizine jasno uh
priguen smijeh.
-Kolegice, ustanite! - viknuo je. Povrijeeni ponos potisnuo nesigurnost.
Ustala je Dana.
-emu se smijete?
-Vlastitoj gluposti. Prije nekih pola godine uporedili ste me sa drvetom,
ovim u naem parku, ba u vrijeme kada je bilo u punom cvatu. To me tada
duboko povrijedilo..
-O emu priate? Kakve to veze ima s predavanjem?
-Palo mi je na pamet da mlado drvo s proljea plijeni ljepotom, ljeti
krijepi hladovinom, s jeseni daje plodove. A kad godine iz njega izvuku sve
sokove, prestaje biti i lijepo i korisno. Zato vae poreenje nisam trebala
primiti kao uvredu.
utio je blijed, ustreptao, shvatajui.
-Kako se zovete?
-Dana.
-Prezime?
- Mufti.
Srce mi zaigralo pa zaekialo, krv bjeala iz glave.

-Vidjet emo se na ispitu, kolegice - kazao je zapisujui. - Sada napustite

predavanje.
Dana je uzela torbicu i ustala.
-Kako se vi zovete? - obratio se meni. - I vi ste se smijali.
-Selma Eminagi.
Dok je drhtavom rukom zapisivao moje ime, pogled mi pade na Danu. S
vrata, ve drei teku, osvrnula se i gledala me. Obrazi joj se bijeljeli a oi
udno sjale.
Studen. Jaka. urno smo koraale kroz snjenu vijavicu. Ve nakon
pedesetak metara nos i ui su mi odrvenjeli. Pahulje su padale i topile se po
licu, trepavicama, usnama. Nisu mi smetale. Jedino za to je u glavi ostalo
mjesto bilo je Danino prezime. Morala sam ga ja i ranije uti, makar onda na
ispitu, ali tada mi nita nije znailo. Moda ne bi ni sada da nije stanovala na
Bistriku.
Poeljeh da samo izgovorim - Zinaida Mufti i vidim hoe li, i kako na to
ime reagirati moja prijateljica. Ili da je upitam znai li joj neto to ime.
Ali, to je bila oeva tajna, ako to uradim, iznevjerit u ga. Pomisao na to
ukroti elju bez obzira koliko jaka bila.
-Boga mi, kao da smo u Sibiru - kaza Dana. - Da popijemo aj?
-Moe.
-Samo da kupim farbu za kosu.
Drogerija je bila samo nekoliko metara ispred. Ule smo.
-Da ti pomognem. Je li to veoma svijetloplava? - upitah obilazei
gondolu s kolestonom.
-Srnenosmea. Evo je.
Ule smo u istu poslastiarnicu, sjele za isti stol. Bilo je ugodno toplo.
Vreo aj je djelovao kao lijek.
-I ja sam mamu farbala u istu boju. To je prirodna boja njene kose, ali je
nakon tatine smrti naglo osijedila.
-To je prirodna boja i moje kose.
-Nee valjda sebe farbati? Ta ti boja savreno pristaje.

-Faruk me nauio dvije bitne stvari - da je ljepota u jednostavnosti, i da

se ono najvrednije oima ne vidi.
-Sva si se nekako promijenila. Da ne ali to ono bubnu profi?
-ta ja znam. Mislila sam kako mu trebam vratiti uvredu, sada mislim da
sam postupila idiotski. Ali, gotovo je... Ni ti nisi ba radosna.
-To je kod mene ve hronino. - Na trenutak se zamislila.
-Uzmimo da je tako.
-Sretna si s Farukom?
-Da. im apsolviramo, dakle ve u junu, vjenat emo se.
-Nadam se da ete biti jako sretni.
-I ja. Ustvari, sigurna sam da to nee biti uobiajen brak.
Ili emo biti najsretniji ljudi na zemlji ili veoma nesretni... Kada smo prvi
put polemizirale, ja sam brkala dva moda slina, ali, makar zvualo
paradoksalno, ponekad dijametralno razliita pojma - zaljubljenost i ljubav,
izvedena iz iste rijei, iz ega izvire njihova, vjerovatno, jedina slinost.
Razlika proizlazi ve iz predznaka, kao plus i minus. Zaljubljenost nosi u sebi
elju za posjedovanjem. Ljubav doivljavamo obrnuto, prvenstveno kao
osjeaj pripadanja. Moglo bi se rei, pomalo pasivno stanje iz kojega izviru
emocije koje ovjeka nose u spontane aktivnosti usmjerene prema onima
koje volimo, koje njih usreuju, a to onda u nama budi osjeaj sree. Kada
inimo neto za onog koga volimo, kada mu dajemo neto, samo to davanje,
dakle, pomalo trpno stanje, prua nam najprijatnije emocije koje imenujemo
ljubavlju. Odjednom je zastala.
-Izvini, navila sam se i nikako da stanem. Ponijela me jedna mnoina
osjeanja razliitih po kvalitetu, ali veoma snanih, koja u meni stvaraju
emocionalnu oluju.
Hoemo li? Jo se nismo sasvim osuile. U najboljem sluaju, zavrit
emo s prehladom.
Vie nije padalo, ali je bilo jo hladnije. utke smo dole do Ali-paine
damije.
-ao, Dana.
-ao... Hej... - Dana je zastala. - udno je da do danas nisam znala

kako se preziva.
Eminagi, je li?
Klimnuh. Gubila sam dah iekujui.
-Rekla si mi jednom da su tvoji ivjeli na Bistriku.
-Jesu. Na broju dvadeset jedan. Tu kuu sam ja naslijedila, a jo nisam
smogla snage da je vidim.
-Ne volim koristiti prevakane fraze, ali je doista svijet mali. To je
gotovo preko puta moje kue.
Gledala je preda se i izmom crtala krug u prljavom snijegu.
-Je li ti neto Hasan Eminagi?
-To je moj rahmetli otac. Dana nije dizala glavu.
- ao, Selma.
-Zato si me to pitala? Jesi li poznavala moga oca?
-Nikada ga nisam vidjela. Otkud bih ga mogla znati?... Idemo, zaledit
emo se ovdje.
-Kako onda zna za njega?
-Moji su ga znali. Idemo sad.
-Po emu su ga pominjali? (kucaj, blesavo srce!)
-Po lijepom, naravno.
Gui li i Danu uzbuenje ili se vilice steu od studeni? Je li bljedilo
probilo obraze, ili nije stavila rumenilo?
ljapkala sam kroz raskvaeni snijeg bez misli, bez emocija, otjeravi
pitanja na koja odgovore nisam mogla ni naslutiti.
U stanu me doeka ugodna toplota. Radijatori su bili vreli. Pomislih kako
prvo moram osuiti kosu. Ipak, prije toga uzeh tatin rokovnik. Otvorio se na
mjestu gdje sam ostavila davno ispisan stih i davno napravljen fotos.
Gledala sam lice koje sam ve gledala mnogo puta. Ponekad bih bacila
samo kratak, letimian pogled i ostavila fotografiju gotovo sa strahom, neki
put due. Tada sam analizirala svaku crtu, izraz oiju, usana, na obrazima
male jamice tunog osmijeha. Glava bila nisko nagnuta na jednu stranu, na tu
stranu se slio i slap sjajne kose. Bilo je to prelijepo lice. Neuporedivo

impresivniji od ljepote bio je izraz tunih djetinjih oiju... tvojim tunim

djetinjim oima...
Bilo je to lice anela, imalo je i neto od njihove eterinosti.
Iznova sam gledala oi, rairene radoznalo, naivno, nevino, oi koje su mi
se odjednom uinile nekako poznate na udan nain koji nikako nije pripadao
prolosti.
Onda u sjeanje doe oevo lice, sjetne oi ozbiljnog izraza.
... kao da je dola sama smrt. U no me zove, u pusti vrt tvojim
glasom...
Stresoh se, ne od studeni, te gotovo s njenou ostavih stih i fotografiju.
Ukljuih fen.
Ja sam prokleti neurotik. Unitavam sebe zbog neega to pripada
dalekoj prolosti. Pokopanoj prii samo treba dati obol utnje. Njihove due
sada osloboene lutaju prostranstvima beskraja. Moda ih ja obespokojavam.
Neu vie. Neu! - mislila sam dok je fen zvrao.
ivot je opet dobio smisao, ja u zapeak bacam ono to me raduje, a iz
pepela pokuavam ieprkati nepostojee ostatke ara da me opeku. ivim
ragbet, mrtvim rahmet - glasno izgovorih iskljuujui fen.
-Svaki korak prema kui me uznemiruje, kao korak ka ljubavi - rekoh
zadihana. - Predomislila sam se. Novu godinu u ipak doekati s tobom.
-Jesi li ga preboljela?
Pitanje je dolo neoekivano, bez povoda, bez uvoda i ubilo radost.
-Ne inzistiram, ali bih volio da mi odgovori.
-Mrzim ga - tiho sam izustila mislei da u tome ima bar zrnce istine.
Nije komentirao. Nastavili smo se penjati uz zaleenu ulicu.
Je li Muharem moja ljubav, bolest ili moje prokletstvo? Ako je ljubav,
zato tako boli? aki je ljepi, inteligentniji, obrazovaniji, paljiviji... Nije li
to zbog njegova tajanstva, injenice da ja zapravo ni ne znam ko je osoba s
imenom Muharem Hafizbegovi? Znam samo da je on moja nevidljiva rijeka
ponornica koja mi nagriza utrobu, uspomene, duu. Na dlanu sam mu pruala
svoje srce koje je divlji vrt. Ali, plemenitaki sin voli samo plemenite
parkove... Kada bih...

aki je prekinuo tijek misli.

-Evo broja dvadeset jedan.
Nestalo je Muharema, nestalo akija. Svega je nestalo. Kao opinjena
stajala sam na zamrznutoj cesti i kroz ogradu gledala veliku sivu kuu iz koje
je zraila dua, dua koju su joj udahnule godine. Prozori zastrti lepravim
bijelim zastorima poput dragih, poznatih oiju, gledali su me kao da su sve
duge godine ekali ovaj trenutak.
S proelja doksat u staklu. Okolo avlija s drveem ije su se grane,
oteale od snijega, u lukovima savijale prema zemlji. Snijeg je i drvee i
kuu pritisnuo svojim spokojem. Takav spokoj unose stoljea u naputene
kue. Nigdje ni jednog ovjeka, ni daka ivota, ak ni pokuaja. Samo
savrena mirnoa.
Mora da je lijepo sjediti u doksatu u svako doba godine, u svako doba
dana, sjediti i gledati drvee dok lista, behara, daje plodove, areni se svim
bojama jeseni, snijeg, pa onda sve iznova, novi ciklus, iz godine u godinu.
Gledati zvjezdana sela, mjeseinu upletenu u granje.
Tatina kua. Moja kua.
Avlija po kojoj je trao, skakao, padao, zguljivao koljena i laktove.
Pokuati oivjeti svaki period jednog ivota zaetog ovdje, djelimino
proivljenog ovdje, ivota koji je dogorio i zgasnuo kao iak, a istovremeno
poinjati novi ivot u istoj kui.
Tatina kua. Moja kua.
Odjednom sam se sjetila da je aki pored mene. Okrenula sam se,
uhvatila ga za ruku.
-Idemo.
-Zar nee ui?
-Drugi put. Suvie sam uzbuena. Oprezno smo silazili niz strmu ulicu
prema gradu.
-Je li lijepa?
-Prelijepa. Ima duu.
-Uvijek nepogreivo pogaa moje osjeaje. Usporio je korak.

-Hoe li svratiti po onaj dokument za brata? Ovo je Opina Stari Grad.

-Kako da ne.
-Izvolite - obratila nam se sredovjena ena vedra lica.
Kratko joj objsnih o emu se radi i zamolili da mi izda uvjerenje o
dravljanstvu.
-Ime, prezime i datum roenja vaega brata.
-Eminagi Sulejman, deveti novembar 1944. godine.
-Morate malo saekati. Prvo ga moram pronai u knjizi roenih radi
matinog broja.
Klimnula sam glavom i okrenula se akiju.
-I, gdje emo na doek Novog ljeta?
-Ve sam kupio karte za Bristol.
-Lijepo, Boga mi. A da sam...
-Gospoice - obratila mi se ena iza pulta - jeste li sigurni u datum?
-Naravno.
-Pod tim datumom va brat nije upisan.
-Nemogue. Da nije upisan u nekoj drugoj opini?
-Koja je bila adresa tadanjeg prebivalita?
-Bistrik, dvadeset jedan.
-Onda bi morao biti upisan ovdje. Toga dana je upisano desetero djece kazala je gledajui rairenu, vrlo staru knjigu. - ak ima i jedan Sulejman, ali
Dizdarevi... ekajte, dolje ima neka napomena.
itala je utke. Nagnuh se preko pulta. Na dnu rubrike u debeloj knjizi
vidjeh da je neto dopisano i ovjereno igom. ena nije dizala pogled.
-Jeste li neto pronali?
-Zato odmah niste rekli da je roen kao Dizdarevi?
-Molim?
-Evo ta ovdje pie: Prema aktu broj 1492/46 trajno usvojen od strane
Eminagi Hasana iz Sarajeva ime se dotinom mijenja prezime i ime oca.
Podigla je glavu.

-Sada je u redu. Odmah emo to zavriti.

-Dizdarevi - muklo izgovorih.
-Nije valjda da to niste znali?
-A imena roditelja?
-Otac - Dizdarevi Ragib, roen 1921. godine u Viegradu i majka Dizdarevi, djevojaki Mahi Rabija, roena 1927. godine u Sarajevu.
Bilo je strano teko razmiljati. Sve je bilo strano teko. Sve je
otkazalo, nita ne funkcionira.
Ni noge. Neu moi izai odavde, nikada vie neu moi hodati.
-Je li vam dobro? Hoete li eera i vode? Mislim da se tako osjea
bokser koga je udarac oborio i sasvim oamutio, i koji samo u podsvijesti
uje odbrojavanje do deset ali ne reagira.
-Sve je u redu. Hvala vam. Po taj dokument emo doi drugi put - mirno
je rekao aki.
Uhvatio me je ispod ruke i izveo na hladan zrak. Koraala sam ukoenih
koljena, nesigurno, polako. Skrenuo je u park, s klupe skinuo debelu naslagu
snijega i pomogao mi da sjednem. Ruka mi se podie i stee njegovu. Stisak
postajao sve snaniji. vre, sve vre moja mala ruka je stezala njegovu.
Onda stisak naglo popustio. Ruka se podigla, prela preko oiju, ela. Na
njegovoj nadlanici ostao bijeli trag prstiju i etiri mala polumjeseca na
mjestima gdje su se bili arili nokti.
Naslonila sam glavu na naslon klupe i nasmijala se. Smijeh bio glasan,
neprirodan, neprijatan uhu.
-Moj brat nije moj brat... Boe, zato mi se uvijek, kada najzad
povjerujem da sam sredila svoj ivot, neto mora dogoditi?
-Idemo, mala, hladno je.
-ivjeti, znai boriti se sa vragovima u srcu i umu.
-Molim?
-Nita. Ibsenova misao. Koliko je sati? Malo je zavrnuo rukav zimskog
kaputa.
-Ne znam. Sat mi je stao. Ponovo sam se nasmijala.

-Nikakvo udo. Vrijeme je stalo. S njim i svi satovi. Stao je stari sat na
Sahat kuli i onaj veliki, suvremeno dizajnirani u centru... Stale su vekerice,
nemaju vie koga buditi. Pa svo mnotvo depnih i runih satova. Mrtvi
satovi. Groblje satova... Mrtvi grad. Planeta grobalja...
-Dosta, Selma. Zaustavio je taxi.
-Kralja Tomislava - rekao je aki.
-Autobuska stanica - kazala sam.
-Ali...
-Bez ali, aki.
Pogledao me je shvaajui da je bespomonost nestala. Zamijenila je
bistra otrina, mekotu crta elian izraz. Poslije mi je rekao da su mi i oi
bile kao tue. Nikada toliko tune i nikada toliko ljudske.
-Selma, duo, zna divno iznenaditi. Otkuda ti? I Sule veeras dolazi.
-Gdje je strina?
-Spava.
-elim razgovarati s tobom, majko.
Boja i intonacija glasa kao da u njoj izazvae osjeaj nelagode te me
pogleda nestrpljivo. Kada mi je u oima vidjela neto mrano i ledeno,
nepoznato, kao da se uplaila.
-Pa hajde da razgovaramo. Nakon kratke utnje zapoela sam:
-Dvadeset tri godine ivim u obmani. Zato? Zato ste sve te godine ti i
tata krili istinu?
-Koju istinu?
-Da moj brat nije moj roeni brat.
-Zato je tako hladno? Kako da to ranije nisam osjeala? Gdje je moj
demper? - pitala majka, obukla ga, stisla ramana i zautjela.
Tiina, mrtva, potpuna, preglasna tiina postala nepodnoljiva.
Zagasitosive oi upravile pogled kroz prozor. Bile su iste boje kao
decembarska kia to se slijevala niz prozor. Onda su se oi uprle u me,
umorne, kao u mornara nakon dugih putovanja provedenih gledajui u puinu.
-Dobit e odgovor koji trai...

Osjeala sam kako se zatvorila jae nego da je na nekoj drugoj planeti, u

svoje tajne, uznemiravajue uspomene.
-Udala sam se jako mlada nakon kratkog poznanstva sa Sulejmanovim
ocem. Bio je rat, doao je odnekud iz Istone Bosne, pobjegao pred
strahotama rata koje su tamo bile daleko tee nego u Sarajevu. Ubrzo sam
zanijela. Nekoliko mjeseci nakon poroda, mu... - kao da je traila prikladnu
rije - mi je poginuo. Ostala sam sama sa Sulejmanom. Babi mi se bio
izgubio svaki trag, majka bila bolesna. Uskoro je i umrla... Nakon jedne
godine, udala sam se za tvog oca. Doselili smo ovdje. Njegova je bila ideja
da usvoji moga sina. Razlozi su mi izgledali razumni te sam bez dvojbe
pristala. Da se ne osjea siroetom, manje vrijednim, zapostavljenim,
neravnopravnim, da bude ravnopravan i kad doe na red pitanje nasljedstva.
S druge strane, nita nisam znala o porodici Suletovog oca. Ni Ragib
(tako se zvao) nije pouzdano znao, ali bio je gotovo siguran da su svi
stradali... ta bismo postigli da smo vam kazali? ta bi to znailo Suletu?
Samo saznanje da mu je bioloki otac neko ko je umro kad je imao est
mjeseci, koga ni na slici nije vidio, bez ikoga od roda s te strane, ne bi mu
ba donijelo neku radost.
Oi iznova odlutale prema prozoru. Ponovo se njihovo sivilo stopilo sa
sivilom kie. Odjednom sam osjetila posramljenost, poraenost, prazninu.
Pogledah majku. Jo je bila vitka, neto ira u struku nego u prsima. Nije
to bilo zbog debljanja, nego preoblikovanja tijela koje donose godine.
-Ona stari - pomislih s tugom tjerajui ono to se upravo zbilo.
-Oprosti mi... - glas je zapinjao - Vjeruj mi, sluajno saznanje me u prvi
mah okiralo. Voljela bih da nisam saznala, ne bar na taj nain. Zna li Sule?
-Ne zna. Moda je nasluivao da neto nije kako bi trebalo biti... Nikada
nisu uspjeli nai jedan drugoga... Ko bi ga znao, moda smo mu i trebali
rei... Sada mi se ini... lake bi mi bilo da zna...
Prela je jagodicama prstiju preko ela.
-Selma, ti o svome bratu ima krivo miljenje. On izgleda grub zato to je
slab. Ne umije, ili se boji pokazati ta osjea. Ispod njegove grubosti se krije
osjeajno, slabano srce.
Zadnje rijei je izgovorila gotovo apatom. Ostala zagledana u prozor,

uahurena u potitenost i bezizraajni mir.

Kia je i dalje lila.
Prela sam u svoju sobu i gledala kroz zamagljeno staklo zatvorenog
prozora. Kiu nisam ni vidjela, nita nisam vidjela.
-Zar se to pretvaram u psa, ne onog dobrog, uvara kue i obitelji, nego
psa tragaa. On e revnosno pratiti trag nevinog jednako kao i opakog, zlog,
zavisno od toga ko mu izdaje upute. Pas to radi po instinktu. ovjek mora
slijediti razum, ne instinkt. Po tome se, na koncu, i razlikuje od ivotinje.
Moram se presabrati, moram slijediti glas razuma.
Munja rasjee olovno nebo i zau se snana grmljavina.
-Sine, danas je pola godine od tatine smrti. Veeras e se u arenoj
damiji uiti hatma.
-Otii u, naravno. Nisam ih gledala.
-Moj... ja ne znala kako kazati... tata od Sule, bio super. Sve tuan u ova
kua kad nje vie nije tu - polako, birajui rije po rije govorila Ninet.
Njeno tamnoputo lice bilo vedro kao vedar dan. Uspavljivala je Romi
milujui joj kosicu.
-Znam da si ga voljela, Ninet. Sretna sam zbog toga.
-to Sule onda nije dola, krivi ja i Romi. - Niko nije kriv. Valjda je sve
unaprijed predodreeno.
-Ja idem u kupovinu.
-Kako hoe, sine.
Proletje mi kroz glavu njihov susret nakon pola godine. Majina glava
zaronjena u njegova prsa, njegova nisko nagnuta dok udie miris mamine
kose. Prvi put sam to gledala s njenou, bez zavisti.
-Hoe li sa mnom? - upitao je moj brat.
-Rado - odgovorila sam iznenaena pozivom.
-Jesi li malo dola sebi? Bio je ono prevelik ok za tebe - upitao je nakon
desetak koraka.
Ponovo je zahladnjelo, mirisalo je na snijeg.
-Jesam. Imao si pravo. ivot ne mari za one koji silaze sa staze, tee

dalje. Prolo je, eto, pola godine.

-Kao i o svemu, ja i o smrti imam svoje vienje. ovjek istinski umire
tek kad umre u srcima svojih potomaka.
Kost zapela u grlu. Rijei. Gdje su se sakrile rijei? Da kaem: Onda on
nikada nee umrijeti.
-Ide li na mezar? - spasenje je dolo u njegovom pitanju.
-Nikada nisam otila. Nemam snage.
-Da sada svratimo? Sa mnom e ti biti lake. A i prigoda je.
Klimnula sam. Radost potirala strah od suoenja s tatinim mezarom.
Bio je tik uz ogradu. Ve slegnuta uta ilovaa raskvaena jueranjom
kiom i drveni nian. Je li to sve to je ostalo?
Prouili smo Fatihu, preli dlanovima preko lica i poli nazad, prema
gradu.
-Moda me osuuje, moda u meni vidi neto sotonske
Bile su to rijei nimalo nalik na njega.
-Ono to sam podnosio, kunem ti se, ni jedna ivotinja ne bi podnijela.
Teina ivota koju treba vui kao konj, tea je od samih kola.
Okrenula sam glavu prema njemu, gotovo zateturala i uhvatila ga pod
ruku. Ramena su mu se u gru podigla pa spustila a tamno lice smrklo.
-Mislim da znam - kazala sam.
Zastao je. Mrane mu se oi naas razbistrile.
-Bila si u matinom uredu?
-Jesam.
-Zato sam ti i ostavio punomo. Nisam smogao snage da ti kaem, a
osjeao to kao obavezu da bi prestala u meni gledati udovite.
-Kada si ti saznao?
utio je. Na uskoj pustoj stazi Babunara, s mokrim crnim rastinjem
ispod i iznad nas, stajali smo okrenuti jedno drugom. Sa zapada je u naletu
dolazio vjetar tjerajui njegovu kosu prema nazad, moju prema naprijed.
Gledala sam ga iekujui, zadihana, nejaka. Do tada nisam primijetila kakve
su njegove usne, ni pune ni tanke, usta ni prevelika ni mala. Usne su imale

jasno iscrtane rubove. Bilo je neke osobite vrstine u nainu na koji ih je

drao pod kontrolom.
-Kad mi je to, negdje u sedmoj godini, u huji izlanula naa pogana strina,
mislio sam da lae i poelio je ubiti. Nisam vjerovao, pa ipak mi je stomak
svezala u vor, uznemirila srce, obespokojila duu.
Zaprijetila mi je da moram utjeti jer da e majka, ako sazna, umrijeti. Ti
zna ta je mama meni oduvijek znaila. Zbog nje bih utio i kad bi od mene
otkidali komad po komad.
Zakoraio je naprijed. Slijedila sam ga steui mu nadlakticu.
-Nastavio sam ivjeti s tim, uzalud ga pokuavao izbaciti iz glave. Kada
se jednom uvue sumnja, ona ne poznaje granice. Gricka do iznemoglosti, do
ludila. Dovoljan je samo jedan obrt toka da se iz temelja sve zaljulja, ivot
preokrene.
-Kad se radi o mome bratu mislim da sam samo u jednom bila u pravu.
Sposoban je prihvatiti sve strahote ivota. Ve preduge dvadeset etiri
godine zna. Zna i uti. A radi se o njegovoj koi. Mene to saznanje niim
lino ne dotie, pa ipak sam uzela sebi za pravo da oitam mami lekciju, da
stanem pred nju kao sudac pred optuenog. ta je to saznanje promijenilo? Je
li Sule sada manje moj brat? Zar je bila razumna moja gotovo bolesna
ljubomora kada je u pitanju njegov i mamin odnos? Traio je u njoj uporite,
zatitu. Majka je znala kako mu niko drugi ne moe biti tako vrst oslonac jer
tata, ma koliko dobar bio, morao je imati razliite osjeaje prema nama.
ovjek je, ipak, samo ovjek. Ja sam htjela svu oevu ljubav, sve njegovo
vrijeme, a bila nesretna to je Sule to elio od jednog roditelja.
-Zbilja si povjerovao staroj torokui? - upitah guei osjeaj munine.
-Sumnjao sam, a sumnja je gora od bilo kakve izvjesnosti. Na osamnaesti
roendan mi je doao rahmetli amida. etali smo kroz park. Sjeam se da je
puhao jak vjetar i da nam je pod nogama utalo lie. Zamolio sam ga da mi
kae istinu. Zabezeknuo se i rekao da priam gluposti. Kad sam mu objasnio
da se jedanaest godina peem na tihoj vatri koju je strina zapalila, a sve
vrijeme utim kao riba, smekao se.
-To i lii na nju. Lake bi mi bilo ivjeti u kazamatu nego s njom. Kasno
sam to shvatio - tada je rekao. - Poslije me uvjeravao da me tata voli kao

roenog sina, iznosio argumente i razloge zbog kojih me je usvojio, ali me to

nije zanimalo. elio sam znati iji sam. Ispriao mi je koliko je znao. Ti zna
samo ono to si vidjela u matinom uredu.
-Mora da si strahovito patio - prekinula sam ga. Izraz njegova lica ostao
nedokuiv.
-Sve troje sam vas volio, moda na udan, osobit, samo meni svojstven
nain, ali najvie to ovjek kakav sam ja moe voljeti. S tatom sam doista
elio odnos kakav imaju otac i sin, naroito radi mame. Sve je ostalo samo
elja. Da li zbog neega to je nedostajalo meni, ili neeg to je nedostajalo
njemu? Vjerovatno meni, bio je daleko bolji ovjek nego ja.
-I ja volim tebe, Sule. Moda ni ja nisam umjela pokazati ljubav, a moda
sam se bojala da e joj se, ako je pokaem, narugati...
-Kako si znao na koji nain mogu saznati?
-Znao sam da mora otii u opinu kao i ja kad sam se vjenavao, kad
sam sve vidio crno na bijelom. Vidi, mnogo je bolje sve razjasniti. ovjek
se osjea ljepe. Idemo sad.
-Neto ti ne mogu preutjeti... Istoga dana kad sam saznala, dola sam
kui i sve istresla mami u lice.
Rumen u koju mu je otra studen obojila obraze ieznu u sekundi. Brada
mu se trzala.
-Kako si mogla? Da je tata u pitanju, bili njemu istresla?
Da je vikao, urlao, psovao, udario me, manje bi boljelo nego taj tihi,
bezbojni glas.
-Ima pravo. Pred tatom bih utjela. Kao i ti pred mamom.
-Ja sam i pred tatom utio.
-Znam... i osjeam se bijedno. Ako e ti neto olakati, ona mi je rekla
kako bi voljela da ti zna.
U oima se javi slabaan plamiak. - Tako je rekla?
-Doslovno.
utio je sekundu-dvije, a onda zagonetno odmahnuo glavom.
-Hajdemo. Mora da ve brinu za nas.

U sobi je zatekao majku i mene. Ugodna toplota sobe kao da se prelila i

u njega. Sve se uini lijepo, ta soba, majka, no, dani i godine to e doi.
-Nas dvije malo prebiremo uspomene. Ninet uspavljuje malu. Kako je
bilo? - upita mama.
-Eh, kako? Ne sjeam se kada sam se osjeao tako dobro... Za vrijeme
uenja hatme - doao je do nas i sjeo - ma nee mi vjerovati, mama, i meni
se ini nevjerovatnim da ne umijem nai pravu rije, kao da mi se dua
odvojila od tijela i tako slobodna i laka stopila s tatinom i s Bogom. To je
neko osobito osjeanje nalik ekstazi, transu. Kada je imam zavrio, trebalo je
proi izvjesno vrijeme da se povratim, da shvatim ko sam, gdje sam, iji
sam... Tek noas, nakon kolektivnog uenja molitve, ja sam u svoje ime
prouio Fatihu pred njegovu duu, kazao mu da sam izmirio u sebi sve
nesporazume, da sam tek od noas njegov istinski sin, a on moj pravi otac.
Gledala sam as majku as brata. Oboje bili u stanju kad se mijeaju,
dodiruju, blisko prepliu radost i tuga, radost koja se ne ispoljava smijehom,
i tuga koja se ne prolijeva u suzama.
Majine oi se irile, zjenice prekrile sivilo duica, sada su bile crne, a u
njima mnogo umora. Izgledale su tako stare.
Te oi, nekad sjajne, ive, kao da su gasnule, u njima izraz bola, nemoi,
samrtnike apatije.
-Sule zna - jednostavno sam izrekla, svjesna da za uzmicanje vie nema
vremena. Mama, koja je bila pola prema kuhinji, nasloni se na zid kao da
trai neto vrsto. Koljena pokleknue, lea su lagano klizila niz zid sve dok
se nije nala na podu. Provalija se otvorila, ona je padala u njen mrak.
-Sve je u redu, majko. To mi je rekla strina, jako davno. Doi, sjedni
pored mene.
-Ama, bona, ta ti bi? Ja sam to skroz zaboravila. Bilo je davno, jedva
pamtim. Razljutio me, mora da je zijan uradio pa mi izletilo u huji da se vidi
kako je tue krvi, zbog njegove aarijastosti. I tako, rije po rije...
-Strina, ovo se tie samo nas troje. Ostavi nas malo nasamo - s
neskrivenom averzijom kaza Sule.
-Jest, bilo je davno - nastavio je kad je strina izala. - Ti si bila u
porodilitu, pa me tata odveo njima. Kao to je rekla, to je izlanula u nastupu

bijesa. Poslije, kada sam napunio osamnaestu, rahmetli amida mi je, na moje
inzistiranje, to potvrdio i ispriao sve to je znao...
Moe biti sigurna da te ni jednog trenutka nisam osuivao niti pomislio
ita runo. To ti ne trebam ni govoriti, zna me bolje nego ja samog sebe.
-Hoe rei da je konano sve dolo na svoje mjesto?
-Ba tako... Ovo to u vam sada rei moda nije u redu, moda ne bih
trebao, namijenjeno je samo meni... Na onom listiu koji je bio s
testamentom, tata mi je napisao neto iz ega zakljuujem kako je
pretpostavljao da znam, ili da u jednom saznati. Napisao mi je: Oprosti mi,
sine moj. Namjere su mi bile asne i iskrene!'
Majka je skoila, obraze joj obojila rumen.
-U pravu si. Sigurna sam da si u pravu. Meni je napisao: Vjerujem da
Sule zna. Pomozi mu da to to bezbolnije prihvati.,,
Stavila je kaiprst u usta i zagrizla ga.
-Kada sam proitala te dvije reenice toliko sam se uplaila da sam
mislila kako u od straha umrijeti... Nisam se plaila smrti, nego da e ti
proitati poruku. Ni u snu nikad ne bih usnila i da sumnja, a kamoli da zna.
Zato sam je, ma koliko mi znaila svaka sitnica od njega, odmah zguvala a
prije spavanja spalila.
-Zato si onako reagirala. Proivio sam pakao gledajui te, mislei da
doista odlazi.
-Djeco moja, nemojmo vie o tome. Umorna sam. Strano sam umorna.
-Dobro, mama. Volio bih znati jo jedan detalj pa da nikad vie ne
govorimo o tome. Ako ne moe, ako ti se bolno vraati u to doba, neu te
pitati.
-Pitaj. Ne boli vie. Prolo je mnogo godina.
-Jesi li ikad saznala ko je i zato ubio moga oca?
-Nisam. Odavno sam izgubila i iluziju da je to uope mogue saznati. Je
li ti amida ispriao pojedinosti?
-Nije.
-Tvoj rahmetli otac bavio se nekakvom trgovinom. Kui je rijetko
dolazio. Nije doao zadnjih est mjeseci moje trudnoe. Nije ni znao kada

sam se porodila.
Oi ponovo blie ive, nisu davale dojam da gasnu, ali su bile
bezizraajne, zurile u prazno.
-Te nesretne noi su mi javili da se majka teko razboljela. ivjela je na
Bjelavama, sasvim sama. Zamolila sam jednu djevojicu iz komiluka da
ostane s tobom i otila majci. Kad sam se ujutro vratila, u kui sam zatekla
policiju i mrtvog Ragiba. (ta je sad ovo? - ledeni marci penjali su mi se uz
kraljenicu.) Provedena je istraga i predmet uskoro zakljuen. Reeno je da
je ubijen od strane nepoznatog lica, vjerovatno iz nehata. Na podu je bio
Ragibov krvav no, a na njemu nije bilo ni ogrebotine, samo oteklina na
potiljku, na mjestu kojim je udario u zidanu pe... Kunem se da je to sve to
znam.
-Zaklinjanje tebi nije potrebno. Je li ta djevojica neto vidjela?
-Bila je budna kad je rahmetli Ragib doao. Tebe je tada vidio prvi i
jedini put. Priala mi je da te je gledao, na ruke uzimao. Poslije je s tobom
zaspala u drugoj sobi. Nita nije ni ula, a kamoli vidjela. Tek kad je ujutro
ustala... Siroto dijete, bilo joj je strano.
-Oprosti to sam te vratio na to.
-Djeco moja, prola sam ja mnogo tekih dana.
-Nikada se to na tebi nije vidjelo.
-To trebam zahvaliti golemoj ljubavi prema vama troma, i vaoj prema
meni.
Naravno, ponekad je trebala snana samokontrola i velika snaga volje.
Krize svakom povremeno nailaze.
Budi uz majku uvijek, a naroito ukoliko doe u krizu. Ako nju
iznevjeri, i mene si iznevjerila. - pred oima oivje poruka koju mi je
ostavio.
-Iznevjerila sam vas oboje, tata - pomislih i uplaih se kako u zaplakati.
Ustala sam, uvukla glavu iza zastora i gledala u iroki pravougaonik
blijede svjetlosti nonog neba iza prozora. Kada sam se vratila nazad i sjela,
Sule je leao s glavom na maminom krilu i govorio.
-Neemo se vie vraati u prolost. Sve je najzad dolo na svoje. Istina,

prekasno za tatu, ali e njegova dua i tamo osjeati da sam njegov. Ja sad
mislim da je sjeme svega to nas eka u ivotu, i runog i lijepog, posijano
prije naeg roenja, a time izvan nae moi, volje, snage... Moda sam
previe bio vezan za tebe, previe bio tvoj sin. Znam da si zbog nas dvojice
patila, ali ni bezgranina ljubav prema tebi nije mogla nadvladati osjeaj da
me manje voli. Ne znam zato, ali taj sam osjeaj izgubio kada si proitala
testament. Da me ne shvatite krivo, ta radnja meni materijalno nita ne znai,
ja sam je se odmah u dui odrekao u Selminu korist, ali mi je u onom drugom
smislu znaila kao ivot sam. To je bila potvrda da u svome srcu nije pravio
razliku izmeu nas dvoje. To s punomoi bilo je puka farsa, elja da Selma
sazna, da me pokua razumjeti. Bio je to moj dug prema njoj, u sebi bi me
vjeno osuivala zbog odnosa prema tati. Iskren da budem, to tebi nikada ne
bih rekao, ali, eto, Selma je to u afektu uradila. U svemu tome je lijepo to si
i ti eljela da ja znam. Sve je razrijeeno, mi ivi i zdravi. Da li ste vas dvije
sretne, ne znam. Za sebe mogu rei da nikad nisam bio sretniji. Vidite i sami,
ispriao sam se kao nikad u ivotu.
-Sine moj - bilo je sve to je rekla. Zvualo je kao posljednja nota sonate
koju jedino Sule moe razumjeti. Jedna je suza izmakla elinoj kontroli i
skotrljala se u njegovu zamrenu kosu.
-Hahaha - sladak smijeh zazvonio nam u uima.
Ninet je stajala na vratima.
-Sule kao bebe spavati u krilo svoja mama.
-Rodila si mi najljepu unuku na svijetu. Ninet ju je gledala ne
razumijevi sasvim. Sule joj pojasni.
-Za najljepa baka na svijet.
-Nanu - ispravi je Sule.
-Oui, nana, ja zaboravio. Sve etvero smo se nasmijali.
-aki, ja sam. Jesam li te probudila?
-Jesi, ali halal ti bilo. Brinuo sam se.
-Nema razloga. Sve je super - aptala sam u mraku predsoblja.
-To se osjea iz tvog glasa. Hvala nebesima.
-Ostat u ovdje za Novu godinu. Ne bi bilo zgodno da sad odem.

Razumije me?
-Da. Najhitnije je da si dobro. Ba sam brinuo.
-Znam. Zato sam i zvala ovako kasno. Da samo vidi Romi. Med medeni.
Sada moram prekinuti. Strah me da nekoga probudim. Oni su dosta
konvencionalni, rekli bi da sam enula kad u dva ujutro telefoniram. I pored
konvencionalnosti, divni su, zna.
-Znam.
-Zvat u te sutra. I ti se javi.
-Halo. Je li stan Eminagia?
-Jeste. Izvolite.
-Ja sam Sead-efendija Selimovi. Trebao bih Mustafu.
Prodoe me ledeni trnci. Boe, kakav ruan osjeaj.
Neko trai da razgovara s ovjekom od koga su u mezaru ostale samo
kosti. Pokuavala sam se pribrati jer je glas koji je dopirao iz slualice
djelovao staraki, blago, te ni na trenutak nisam pomislila da se radi o
provokaciji.
-Odakle zovete?
-Iz damije.
-Mislila sam, iz kojega grada?
-Iz naeg, sa Baarije.
-Efendija, Mustafa je bio moj amida, rahmet mu dui. Umro je prije
dvije godine.
Glas s druge strane gotovo se nije promijenio.
-Allah rahmetile.
Nastupila stanka. Nisam znala da li da se pozdravim i prekinem vezu ili
da ekam. ta?
-Bakum sagosum.
-Dostum sagosum.
-I zovnuo sam iz straha da mu se neto dogodilo. Oprostite to sam vas
uzbihuzurio. Allah emanet.

-Jeste li trebali neto? Mora da ste bili prijatelji.

-Nismo, sinko, ne u uobiajenom smislu rijei, ali sam prijatelj svakom
Boijem robu. Rahmetli Mustafa je dolazio kod mene preko dvadeset godina.
-Ne razumijem. Druili ste se preko dvadeset godina, ivjeli u istom
gradu, a dvije godine niste znali da je umro.
-Nismo se druili. Rekao sam da je vie od dvadeset godina dolazio kod
mene. Samo jednom godinje.
-Tek sada mi nita nije jasno. O emu se zapravo radi?
-To je sasvim lako razumjeti. Dolazio je svakog Ramazana da narui
dvije hatme.
Kad pretprole godine nije doao mislio sam da je neim sprijeen, pa
sam to obavio od sebe. Lani sam pomislio da mu je brat odabrao drugog
imama, a ove me godine obuzeo ruan predosjeaj. Dvije se hefte mislim da
li da zovem.
-Spomenuli ste njegovog brata.
-Jest, Hasana iz Travnika. U njegovo sam ime uio te hatme. Rahmetli
Mustafa ih je samo naruivao.
Mada sam uala, koljena mi poee drhtati. Zato je tata naruivao
uenje hatmi u Sarajevu pored dobrih imama u Travniku? Kome? U Travniku
su svake godine uene hatme za djedove i nane. Zato je to radio preko
amide, krijui od obitelji? Desnom rukom obujmih elo. Bilo je hladno.
Misli munjevito jurile. Moram od tog efendije saznati koliko on zna. Ljudi
moji, do prije pola godine ivot mi bijae miran kao mirna puina, u zadnjih
est mjeseci samo hladni talasi. U samo desetak minuta moe se sruiti neto
to se decenijama ini stameno, nepromjenljivo.
-Efendija, kako rekoste da se zovete?
-Sead Selimovi.
-U kojoj damiji vrite slubu?
-U Carevoj.
-Znate ta. Hasan je bio moj otac. I on je umro prije pola godine. Mogu li
sutra navratiti do vas da mi kaete pred ije ste due uili te hatme?
-Radi toga ne morate dolaziti. Znao bih to i da me neko probudi u gluho

doba. Jednu za Dizdarevi Ragiba, a drugu za Mufti Zinaidu.

-Hvala vam - kazah upola glasa. - Molim vas da ove godine, uz te dvije,
prouite i hatmu pred duu moga oca. Navratit u do vas da reguliramo
formalnosti.
-Bujrum. Neka ih uzvieni Allah nagradi dennetom.
-Amin.
Odloila sam slualicu i iz ueeg prela u sjedei poloaj. Naslonih se
leima na zid, glavu spustih na koljena. Svijet se vrtio.
Sve je komar, sve je ludilo. Dvadeset etiri godine sam vjerovala da o
svojim najbliim znam sve. Sad znam da ne znam nita. Zinaida, eh, Zinaida,
moja moro od koje i pored najbolje volje ne mogu pobjei. Nisi ti bila tek
usputna stanica na kojoj se umoran putnik okrijepi, napije, osvjei. Bila si
vana, bila si jako vana.
Osjetih suhou u ustima. Ustadoh. U nogama sam osjeala obamrlost.
Odjednom me obuze njenost.
-Dobri moj tata nije zaboravio ni Suletovog. Znao je kako mu niko od
roda nije preivio, niko ko bi se molitvom obratio Uzvienom za njegovu
duu. U ovom bih asu dala deset godina ivota da saznam koje su spone
vezivale Zinaidu i tatu. Ali kako? Oboje su mrtvi. Razmiljati o tome, znai
izjedati samu sebe, postepeno se unitavati, svjesno, bez mogunosti
pronalaenja konanog odgovora. Sada sam gotovo sigurna da je to neto to
su znali samo njih dvoje, a nema ih vie. Ne smijem dalje time razbijati
glavu. Po koji put to sebi govorim, po koji put stavljam taku, da bih joj
uskoro dodala kukicu pretvarajui je u zarez? Kukica vie ne smije biti.
Runo je i pomalo prljavo. Kada bi moje dijete za dvadeset i koju godinu
poelo eprkati o mojoj ljubavi za Muharema bila bih bijesna, bila bih gruba,
usta bih mu zaepila.
Stavlja li me to sam Bog na kunju nalazei svaki put neki novi nain da
me na nju podsjeti?
Gotovo trei penjala sam se prema sali za predavanja. Kasnila sam.
Sreom, stigoh prije profesorice koja je voljela i zahtijevala disciplinu.
Pogledom sam potraila Danu. Ugledavi je ispuni me osjeaj koji nisam
znala protumaiti. Je li djevojka koja sjedi na uobiajenom mjestu, ali u

neuobiajenom, potpuno novom izdanju, doista Dana?

U me je gledalo usko lice blijede puti, bez, minke izuzev blagog
rumenila na usnama, a kosa, bujna, ravna, smea, slila se niz dugi vrat. Bila
je jednako lijepa, moda jo ljepa, ali ta nova ljepota nije bola oi. ovjek
bi komotno mogao proi mimo nje ne primijetivi je. Ali, ako bij e primijetio,
plijenila bi dublje i snanije nego ona preanja.
Je li osjeaj koji me proeo rezultat nepripremljenosti na novo, a isto lice,
ili neto drugo? Bilo bi normalno da mi treba neko vrijeme da se priviknem
na novi imid svoje prijateljice, a meni se njeno lice uope nije inilo novim.
Jo zadihana, poljubih je u obraz.
-Faruk je imao pravo.
-Da je ljepota u jednostavnosti? - Da.
-On je uvijek u pravu.
-Zato mi nisi kazala telefonom?
-Efekat je ovako potpuniji.
-Jako sam te se zaeljela.
-I ja tebe. Kako je bilo kod kue?
-Dobro. Sjajno. Kako drukije moe biti u roditeljskoj kui? Pa ipak mi
se nekako oteglo.
-Zbog akija?
-Zbog njega, tebe, Sarajeva. Nekako sam se vezala za ovaj grad. Ima u
njemu neega maginog.
-Jo neto ti nisam rekla telefonom. Stari profa dibidus pomatuio. Prvo
ga smjestili u bolnicu, poslije penzionisali.
-Prokleta skleroza. Siroti ovjek.
-Rekla si pravu stvar. Siroti ovjek. Mislim openito. Ula je profesorica.
Relativno mlada, lijepa, pametna, obuena u buticima Pariza i Londona, i uz
sve to iroko obrazovana. Plijenila je ljepotom izlaganja, tako da smo
predavanje o Markesu svi pratili s budnom panjom.
Iz fakultetske zgrade izale smo ve oko deset i po gotovo ustaljenom
obiaju svratile u svoju poslastiarnicu, za svoj stol.

-Izgledam li ti neobino?
-Nimalo.
-Faruk kae da se prave vrijednosti oima ne vide.
-To kae i Exupry, to i ja mislim. Nego, zaboljela me ta vijest o
profesoru. Zna li kako mu je sada?
-Totalno prolupao. Nikoga ne prepoznaje, trabunja nesuvisle reenice.
Nekad oponaa govor djeteta, nekad govori odlomke iz kojega. Hrane ga,
presvlae, sve skupa, tuga Boija.
-Mislim da je tragino doekati takvu starost.
-Za njega je svejedno, on samo vegetira. Teko onima oko njega.
-esto sam razmiljala da bi bilo ljepe kada bi se ljudi raali kao starci i
sav ivot tekao obrnutim redom, a kad doe sueni as odu kao
novoroene, isti, bijeli, nesvjesni onoga iza, i onog ispred sebe.
-U profinom sluaju je isto kao da odlazi u novoroenakom periodu. A
o tome, o emu ti razmilja, razmiljali su pa i pisali mnogi.
-Vraa mi za Exuprya? - Aha.
Nasmijala se. Smijeh joj zdrav, iskriav. Prekinuo se naglo, kako je i
poeo.
-Vidi, ima tu jo neto. Svako bi imao garanciju da e doivjeti starost.
-Ali ne i da e doivjeti mladost, djetinjstvo.
-Ima pravo. Nemogue je nai neku maginu formulu. Sve u svemu, as
roenja i as smrti nedopustivo su blizu.
Boja glasa, ozbiljnost s kojom je izgovarala svaku rije djelovali dirljivo.
Ne gledajui je, kazah:
-Zato onda razbijati glavu traei formulu koja ne postoji? E ba si
lijepa, Dana.
-Ljepota je esto neprevarljivi znak opasnosti, pa i smrti.
-ta ti je odjednom? Do maloas si zraila radou, a sad...
-Pusti. Nailo, proi e.
-ta Faruk kae za novi izgled?

-Nita. On voli ono u meni. Kako je sa akijem?

-Ni sama ne znam. Dugo je bio samo moja sjenka. Sada imam utisak da
postaje dio mene, ili je to samo puka elja da tako bude.
-A Muharem?
Gledala sam kroz prozor u sivilo zimskog jutra.
-Ako bih kazala da je jo u mojoj dui moda bih lagala. Ako bih kazala
da sam ga preboljela, sigurno bih lagala.
-Meni se aki dopada. Ima neto snano, neto ime moe opiniti,
pokoriti.
-Doista ima u sebi neeg dragog. Ne znam kako bih bez njega. Obje
mislima odlutale, svaka svojom stazom i puile gledajui preda se, utei.
-Za budue dane, za nas - kazao je aki diui au kole.
-Za mir u dui.
Ispili smo po gutljaj i potonuli u oi jedno drugome. Oboje postadosmo
svjesni kako se ono drugo za proteklu godinu promijenilo. Na taj dan,
februara prole godine kada smo se sreli, bila sam razmaeno derite, vie u
zraku nego na tlu, neozbiljna, leprava, puna vedrine i nada. aki je bio
samouvjeren, hladan, cinian, neopozivo svoj. Sada sam ja bila odrasla,
samouvjerena, zrela, s nogama vrsto uprtim u zemaljsko tlo, a aki bio pun
pitome blagosti. Zraio je sjetom, nemirom pa i tugom. Ni jednom ni drugom
ta spoznaja ne donese radost. Ni rijeju to ne pomenusmo. aki je znao kroz
kakve sam bure i brodolome prola u minulih pola godine, duboke lomove
koji moraju ostaviti traga, da me njegova ljubav, ma kolika bila, nije mogla
zakloniti, zatititi, tek moda ublaiti bol nekog trenutka. Ja sam bila svjesna
da je promjena u njegovim oima rezultat ljubavi prema meni, a nisam znala
da li mu je uzvraam, hou li je ikada moi uzvratiti. Jer, i u tim asovima,
dok smo skromno proslavljali godinjicu nae veze, misli su se otimale,
upale i bjeale nekuda prema moru, nekoj kui na hridi, nekim mranim
oima.
Na vrhu kutije bio struak ljubiica. U malenoj kutiji, na crnoj ohi,
sasvim jednostavan, tanak prsteni od platine.
-Prekrasan je - kazah iskreno, mislei da je uistinu ljepota u
jednostavnosti, zastidjevi se dara koji sam stavila pred akija.

Stegnuta grla rekoh:

-Ima vie rafiniranosti nego ja.
Dugo je gledao prsten peatnjak s ugraviranim inicijalima.
-Pretjerala si, mala. Nemoj se ljutiti, ovo mi je dragocjenije - kazao je
rairivi list na koji sam svojim teko itljivim rukopisom napisala:
Protekla godina mi je bila najtea u ivotu. Bez tebe bi bila jo mnogo
tea.- Tuno sam se nasmijeila.
-Ne ljuti se zbog prstena. Nisam ga platila. Samo sam se trudila izabrati
najljepi u zlatarni koju je naslijedio Sule, a poklonio je meni.
-Ako me ita odvoji od tebe, to e biti tvoj amanet, mala moja.
-Mani se toga, tako ti Boga. Vjeruj, bolje bih se osjeala da nita nisam
dobila.
Nita nije rekao. Kao da je pogled usmjerio unutar sebe.
-Svako kome su bitne materijalne vrijednosti zatvara se u rupu kao krtica
s onim to mu ne daje nita zarad ega vrijedi ivjeti. Nikakav novac ne
moe kupiti ovu no i ove zvijezde, ovu tananu nit izmeu nas koja me, ma
koliko jaka ili slabana bila najvre vezuje sa ivotom. Ako bi bilo koji
ovjek prebirao po svojim sjeanjima, kada bi izdvajao najdragocjenije
asove, sasvim izvjesno to bi bili oni koji se novcem ne mogu kupiti. Novac
ne moe kupiti dugu to se poput earpe razastre nebom, bukete svjetlosti to
se raaju na istoku nakon neprospavane noi, ustajanje nakon preleane
bolesti, uspomene svjee obojene ivotom. aki moj, pred svim bitnim
stvarima novac je nebitan. Tek bezvrijedan areni papir. Carstvo ovjeka je u
njemu samom.
-Kada bi bilo mogue, kupio bih tvoju ljubav. A ja je ne znam ni iskazati.
Moda pak mislim da je to neto o emu se ne diskutuje. To je sama moja
sutina. Znam samo koliko mi vrijedi tvoja radost, uzdrhtala ruka, zrnce
njenosti.
Bila sam zahvalna domainima to me niko nije pratio. U svakoj sam se
sobi dugo zadrala. Udisala miris starine, miris prohujalih godina, miris
oevog djetinjstva, djeatva, mladosti. Povremeno sam napinjala ui ne bih
li ula njegove korake koje ovi podovi pamte, njegov smijeh, uzdahe, suze,
sve su to zidovi upili i uvaju, udisala miris materijalne sigurnosti koja je tu

oduvijek vladala. Namjetaj je bio starinski, raen runo od orahovog i

trenjevog drveta. Zagledala sam rezbarije raene polako, briljivo,
majstorski. Svaka je bila malo umjetniko djelo. Gledala srebreno i bakreno
posue - ibrike, erbetnjake, dezve, tanjire, tacne, sve sam to ranije viala
jedino u muzeju. Bili su poredani u vitrinama i po policama. Nigdje ni trunke
praine.
Gledajui visoke zidane pei u svakoj sobi gotovo sam mogla osjetiti
toplotu koja se zrakasto iri, uti pucketanje vatre.
U jednoj sobi bila je banjica s ibrikom. Na bakrenoj kuki objeena
bisernobijela koica a preko nje dugaak tespih, onaj sa devedeset devet
fluorescentnih zrna kakav hadije donose s Kabe. U toj sobi nije bilo
namjetaja, izuzev niske seije zastrte resanom sedadom s tvrdim plianim
jastucima uza zid, preko kojih je bio jastuk bez od runo raene ipke. Ko ju
je radio? Kad? Koliko dugo?
Od zida do zida tkani ilim iji dezen i boje ne bi mogli ostaviti
ravnodunim ni najboljeg poznavaoca umjetnosti.
Na maloj polici dva fesa i dvije ute hadijske ahmedije. Pored njih
masivna knjiga. Uzeh je u ruke. Bila je povezana debelom koom u ijoj su
mekoti jagodice nalazile uitak. Rastvorih je. Kur'an pisan rukom. Linije
harfova tanke, svaka izvuena do savrenstva. U uglovima skromne
ilustracije s motivima koje nisam razumijevala ali su plijenili ljepotom,
Boijim nadahnuem. Bili su to potezi koje je dua izvlaila, ruka samo
pokorno izvravala naredbe. Sa svetakom pobonou sklopili knjigu i
vratih je na njeno mjesto da uti i eka nekoga ko e je ponovo uzeti i
otvoriti.
Ispuni me zahvalnost prema ljudima koji ive u tuoj kui, a odravaju je
briljivije nego vlastitu.
Basamaci su bili drveni, tamnosmei, mat, s jabuicama na svakom
stubiu ograde. Preko basamaka prostrta uska, namjenski tkana staza.
Pijui kafu s ukuanima koji su me primili toplo, bez iznenaenja, bez
vidnog aljenja to e mi, moda, uskoro morati ustupiti kuu, upitah se zato
su iz ovakve kue, iz ovoga grada, moji roditelji otili da ivot otponu u
tuem gradu, u drugoj kui.

Prianje starog Besima, glave kue, njegovo oivljavanje uspomena na

rahmetli djeda, nanu, babu, mamu, skrenu mi misli i sva se usredsredih na
sluanje. Opijale me njegove rijei o potenju, asti, plemenitosti mojih
najroenijih, djelovale kao mehlem na ranjenu duu.
Odlazei, razgledala sam po avliji. Iako je bila prva polovina marta,
pitoma zasijana trava ve je dobro iznikla. Mlada, zelena, meka, talasala se
kao da uzdie.
Zatvorih kapiju za sobom. Uinila sam to kao da tu oduvijek ivim, sada
izlazim samo da neto kupim i vratit u se za sat-dva.
-Selma!
Podigla sam glavu. S prozora kue preko puta smijeilo se Danino lice.
-Svrati na kafu.
Klimnula sam sretna zbog susreta s nekim kome bez ustezanja mogu
prenijeti svjee utiske.
Dana je trcala niz stepenice i otvorila kapiju.
Porodina kua im je bila vea od oeve. U dnevnoj sobi zatekla sam
dvije starice.
Jednu, onu upadljivo stariju i slabiju, Dana predstavi kao svoju nanu,
drugu kao susjetku.
-Ba si me obradovala. Skuhat u nam kafu.
-Ne treba. Upravo sam je popila.
-Nema veze. Ja nisam. Pravi mi drutvo. Dvije nene nastavile svoj
razgovor o skorom nastupanju mjeseca Ramazana, o ljepoti posta ibadetu,
zekjatu, uenju Kurana.
-Ama, bona, s musafom odjednom ini tri sevaba. Jedan to ga dri,
drugi to ga gleda i trei to ga ui...
Iskljuili se iz njihove prie. Razgledah po sobi. Za razliku od oeve
kue, ovdje je namjetaj bio nov, suvremen. Izuzev starinskog posuda od
srebra, uglavnom ukrasnog, poredanog u vitrini s mat staklom, nita iz starog
vakta nije bilo, ne bar u toj sobi i kuhinji koja se gotovo cijela vidjela iza
rastvorenih klizajuih vrata. Sve je odisalo bogatstvom, ali prije svega
istananim ukusom.

-Ila si pogledati kuu? - upita Dana stavljajui tacnu na stol. - Hoete li

vi po jedan fildan?
-Koju kuu? - umjesto odgovora upita nana.
-Selma je naslijedila kuu Eminagia. Ona ti je, bona nano, Hasanova
kerka.
-Rano moja ljuta - ote se tih, bolan vapaj koji me nagna da pogledam
staricu ije uvehlo izborano lice u trenu probi samrtniko bljedilo Koata
ruka se podie s koljena i zaustavi na prsima.
-Idem ja, Sabiha hanuma - kaza druga starica ustajui kao da joj se
odjednom nekuda uri kao da ali to je nehotice bila svjedokom tekog
trenutka.
Vie nisam bila svjesna ni jedne ni druge starice, ni Dane, ni tople
gostinske sobe, ni sebe Ostao jedino strah od koga nestaje daha, prijetei
ljepljivi strah koji se ne moe odagnati ni savladati, strah slutnje i nagrizajue
sumnje. U asu mi se uini da se moje tijelo rasplinjuje, ostaje tek sjena,
oblai koga bi i puhak vjetra mogao raspriti.
-Selma, ta ti je? - odnekud dopirao nejasan Danin glas.
Htjela sam rei kako mi nije dobro, ali usne se nisu dale pomaknuti.
Jedva sam bila svjesna da me Dana hvata ispod pazuha, die, vodi do
kaua, pomae mi da legnem. U zbrkanom kolopletu misli bile su samo jasne
rijei: kerka Hasana i Sabihe.
Onda sam potonula u mrak. A u tom neproziru, u bunilu, u mraku bez
poetka i kraja, jedan svijetao krug. U tom krugu Danino lice, samo ljepe,
mlade.
-Dana! - vrisnula sam pruajui ruke prema njoj. - Hladno mi je, bojim
se mraka. Hou svjetla, hou topline.
-Ja sam Zinaida - proaputale Danine usne. Svijetle aureole nestade,
nestade lica i apata. Ostade gust, sluzav, slipav mrak, mrak koji paralie
uasom nemoi.
Otvorila sam oi i pogledala u tavanicu.
U glavi bila sasvim blaga mutnoa, proi e im popijem kafu.
Dug san bez snova, san u koji me uvela i kroz koji vodila tableta

umirujueg sredstva, okrijepio tijelo. U nogama vie nije bilo bolnog mrtvila.
Ustadoh, s fotelje uzeh kuni ogrta. Odluka je dola sama, vrsta,
nepokolebljiva - svjesno prihvatiti duevni teret i nositi ga dalje, uspravna,
usprkos bolu, usprkos strahotama koje moda usput ekaju, manje strane
ako smo pripravni na njihovu mogunost.
Na stoiu u dnevnoj sobi naoh akijevu poruku da me nerado ostavlja
samu jer mora na posao.
Jagodicama prstiju preoh preko poruke.
Dok sam se umivala, vrati se slika jueranjeg popodneva u Daninoj
sobi.
Kada sam otvorila oi koulja mi je bila raskopana. Prozor poluotvoren.
Hladan zrak me proeo jezom. Pored kreveta je stajao markantan mukarac
oevih godina, nalik na Danu, njen otac Nusret. Pored njega je sjedio
debeljko sa slualicama oko vrata. Dijagnoza - kolaps od prevelikog
uzbuenja.
Onda taksi koji me u Daninoj pratnji vozi kui. Krevet.
Komar. Mrtvilo. Zamrene, zbrkane misli. Danin poziv akiju. Njegove
rijei, ruke, sve mutno, nejasno. Pa nastup groznice, osjeaj da neto mora
napolje, iz mene. Tableta. Plutanje na crti to dijeli mutnu stvarnost i potpuni
san.
Sada sam bila sigurna da je rjeenje zagonetke u Daninoj kui.
Zato mi se Zinaidino lice, kada sam prvi put vidjela fotografiju, nije
inilo strano, nego poznato, poznato na nain koji ne pripada prolost?
Zato mi se Dana, bez znanja da je promijenila boju kose i frizuru, to ju
je pojavno vidno izmijenilo, nije inila neobina?
Zato to su ta dva lica bila gotovo identina, s jedinom razlikom to je
Zinaida na slici bila mlaa.
Zato je Danina nana Sabiha reagirala onako bolno na pominjanje tatinog
imena?
Zinaida Mufti, kerka Hasana i Sabihe...
O, ne! Moj Boe, to ne moe, to ne smije biti istina! Onaj splet kostiju i
koe, prevelike, preiroke za malo sitnih sasuenih kostiju, glavica skupljena

i smanjena na veliinu kutlae, oi to su davno umrle (to to gledaju i trepu

je samo privid), pjegave, koate ake kao neke nepoznate mrtve ivotinjice,
zar je to ta Sabiha? Tata, zar si u njoj ili na njoj mogao nai neto magino,
neodoljivo, neto zbog ega si pokleknuo makar bila starija ko zna koliko
godina? Je li to bio trenutak nepromiljenosti, pijanstva, ludosti? ta je ovo,
moj tata?
Najednom skoih. Sve tajne zna jedino stari Emin. Neto je otkrio i
Muharemu.
Koliko?
Napravila sam nekoliko krugova po sobi. Nije bilo slabosti, zbrkanih
misli, samo odlunost da idem dalje.
Ker Eminove sestre iz Travnika bez ustezanja mi je dala telefonski broj
u Podgori. Birala sam ga sasvim mirna molei Boga da se javi Muharem, a ne
njegov otac.
-Halo - uh dobro znani glas. - Selma je.
Tajac. Je li se veza prekinula?
-Lijano moja - sasvim tiho doprije s druge strane veze.
utjela sam. Krv iknula bjesomunom brzinom. ula sam joj huk kroz
ile kucavice.
-Moram se smiriti, biti pribrana. Moram, moram!
-Kako si, Gosparu?
-Ne mogu da vjerujem, da se snaem.
-Pitala sam kako si.
-Sjajno. Ti?
-Dobro.
-Zato ti je onda takav glas?
-U frci sam. Gadnoj frci. Mora mi pomoi. Molim te... Prvi put te neto
molim.
-Kai.
-Ima dosta toga da se kae, ali kad ti otac ne bude kod kue.
-Nije sada. Na lijeenju je, u Igalu.

-Super. Javit u se uskoro. Sada imam neodloan posao. Tada u traiti

od tebe da mi ispria sve to si doznao o mojim roditeljima. Onda... davno,
nisam ti vjerovala. Sada znam mnogo, i suvie. Mora mi pomoi da sklopim
kockice.
-To je ubilo tvoj smijeh?
-Ko bi ga znao. Pade mi na pamet da se ti nikad nisi smijao. Ranije. A
sada?
-Ako bih sebe definirao u jednoj reenici, bio bi to dobar naslov za
roman, kontrapunkt Igou - ovjek koji se ne smije.
-O tome emo drugi put. Strano urim. Za poetak mi samo reci znai li
ti neto ime Zinaida Mufti?
-Ne - odgovorio je bez razmiljanja. - Nikada ranije nisam ga uo.
Uzdahnuh.
-Dobro. ut emo se uskoro.
Nikada se nisam osjeala jaom. Jesam li oduvijek posjedovala tu snagu
a potiskivala je eljom da me neko titi, zaklanja, opasava svojom snagom?
Ili se rodila iz oajanja, suoenja s neuporedivo jaim protivnikom,
protivnikom koji se zove ivot. Ili sudbina?
Izaoh na ulicu i umijeah se u gomilu nasmijanih lica. Da li iko u toj
masi osjea da neiji svjetovi tonu uz teke lomove i bolne vapaje? Ako
osjea, kako moe etati tako ravnoduno, razdragano?
Jest, ovjek je uistinu uvijek sam. Beznadno sam.
Kapija je bila zakljuana. Pritisnuh zvono.
-Ko je? - uh Danin glas.
-Selma.
-Silazim.
Ovoga puta na okupu je bila cijela obitelj.
-Oprostite to sam vam juer priredila nelagodnosti - kazala sam nakon
pozdrava i upoznavanja s Daninom majkom.
-Nema se za ta izvinjavati. Mora da si bila jako uzbuena nakon prvog
obilaska oeve kue. To je normalno, pogotovo to ti je otac, Dana nam

ree, umro. Allah rahmetile.

Slegnula sam ramenima.
-Dana nam je mnogo priala o tebi. Jedino to nismo znali je da si
kerka mog starog, dragog prijatelja iz mladosti.
Srce je poskoilo.
-Ni ona to doskoro nije znala. Nae teme i preokupacije su sasvim druge.
Priali smo mi i o obiteljima, samo nismo znale da postoji nekakva veza.
-Ovo je zbilja nevjerovatna koincidencija - kaza Dana.
-Hoe li ti ivjeti u onoj kui? - drhtavo, zagledana u krilo, upita nana.
-Jo ne znam. Majka je sama u Travniku. Ne vjerujem da bi se poslije
toliko godina vratila ovdje.
-Zar nije sa sinom?
-Nije. On ivi u inozemstvu. Oenio se, ima dijete.
-Neka mu je s hairom i nafakom - kaza guvajui u ruci komad dimija.
-Amin. Vama svima takoer.
Pogledah Daninog oca. Izraz mu neusiljen, prijateljski.
-Rekli ste da vam je moj tata bio prijatelj.
-Jeste. Vrnjaci smo. Ili smo u isti razred osnovne, gimnazije, bili
nerazdvojni i vani i kod kue, njegove ili moje.
Nasmijao se.
-A otkad ti je majka dola kod nas, uglavnom kod moje.
-Zato je moja majka dola kod vas? Niko ne odgovori.
-Hajdemo u moju sobu - kaza Dana. - Otkad se nismo poteno ispriale.
-Ba mi godi razgovor sa tvojima. elim malo i njih upoznati... Niste mi
rekli zato je mama dola kod vas.
-Mislila sam da ti je rekla. Nit' je sramota nit' grehota...
Kad je poeo rat, babo joj se izgubio, sestre se poudale, ona ostala sama
s majkom.
Bila su teka vremena, nisu imale od ega ivjeti, a nama trebala estita
djevojka za pomo u kui.

U grlu je neto stezalo.

-Nikada nam nije priala o svojim tekoama... Je li kod vas upoznala
tatu?
-Jeste. im su se vidjeli, znali smo da su jedno drugom na srce pali.
Tvoja je mati, dijete, imala sve to veliki Allah moe dati svome robu.
Koata ruka pree preko oiju.
-Ljepotu, potenje, ist obraz, pamet, butum sve.
Govorila je s naporom pravei povremene stanke. Tamna bi sjena s
vremena na vrijeme prela siunim, sparuenim licem. Zamagljene oi bile
nedokuive.
-Jeste li je voljeli?
Nana odmah ne odgovori. Ispreplitala je suhe koate prste to su
neodoljivo podsjeali na skelet ake iz anatomskih atlasa.
Gledala sam je ne trepui. Nije mi promaklo kako su se miii oko
bezubih usta u trenu zgrili, a onda mlitava koa mrtvo objesila. Uzela je
oak jemenije i stavila ga u usta.
-Voljeli smo je svi, a najvie moja rahmetli Zinaida.
Svijet se zaljuljao. Soba se poela okretati, ne horizontalno, nego
vertikalno. Sad e me veliki kristalni luster bubnuti u blentavu glavu. Pred
oima zaplesae raznobojni krugovi.
Ne smije se ponoviti jueranja scena! Ja imam snage, mogu izdrati,
moram izdrati. Boe blagi, udahni mi malo snage - molila sam bezglasno.
-Je li to bila vaa kerka, rahmet joj dui? - upitah ispunjena
razjedajuim, razdiruim strahom.
-Jest, dijete, jest... Moja rahmetli ker - izgovori jedva razgovijetno, a
suza, krupna kao trenja, skotrlja se i izgubi u dubokim naborima mlohave
koe.
Kerka Hasana i Sabihe. ... Boe moj, daj da umrem.
Nana se polako die na klecave noge. Ruke visile niz pogureno tijelo.
-Snaho, idem klanjati, pa lei.
Danina mama se u dva koraka nae uz nju, uze je ispod ruke i izvede iz

sobe.
Odnekud je nestvarno, kao iz drugog svijeta, dopirala zvonjava telefona.
ula sam kako se Dana javila, kako s nekim razgovara.
U sobi sam ostala sama s Nusretom, Daninim ocem.
-Sve mi se ini da se ovdje ne osjea ugodno... Prije dosta godina ovu je
kuu zadesila golema alost, tragovi su jo prisutni. Siromasi obino misle da
biti bogat istovremeno znai biti sretan. Kad bi samo znali koliko je to
nevano... Imao sam sestru. Umrla je sa sedamnaest godina. Majka je nikad
preboljeti nee, sa Zinom je i ona prestala ivjeti.
Zautio je, ispruio ruku i dohvatio cigaretu. Dugo ju je vrtio meu
prstima, odsutan, onda je ovlaio vrkom jezika i zapalio.
-Bila je prekrasna. Dana jako slii na nju, ali Zina je bila ljepa, istija,
nevinija.
esto mi se javljala misao kako je Bog u njoj spustio na zemlju dobrog
meleka kao paradigmu ovjeka kakvog je elio stvarajui ljude, pa je vratio
sebi.
-Od ega je umrla?
-Od bolesti i tuge. Tuga je vjerovatno prevagnula. Pogled mu odlutao
kroz prozor na komadi turobnog neba.
-Babo je, nasreu, umro prije nje, zakletva mu je bila. I majka je umrla,
samo pusto srce nastavilo kucati.
Cigareta je dogorjela. Gledao je u filter zaboravljen u ruci i sam naet
arom, a oito ga nije vidio. Kaiprst, a naroito nokat na njemu, imali onu
zagasitoutu boju okorjelih puaca.
-Vaa majka kae da je rahmetli Zinaida voljela moju majku.
-Ko najroeniji rod.
-Je li bila malena kad je mama bila kod vas? Javi se neko udno, nejasno
osjeanje, ne znam da li od straha ili radosti. Penjalo se iz due jo nejasno,
tek najavljeno.
-Od tvoje je majke bila mlada oko etiri godine. Majka je tada imala
esnaest, Zinaida dvanaest, tata dvadeset pet - raunala sam u sebi. Kad se
Zinaida rodila, tata je imao trinaest godina. Uini mi se da u vrisnuti.

Sve sam, hvala nebesima, krivo spojila. Ona nikako ne moe biti njegovo
dijete. I sama ta pomisao bila je suluda... Moram pitati dalje. ta?
-I vi ste rano ostali bez oca.
-Naalost.
-Kako se on zvao?
-Ba kao i tvoj. Hasan.
Obuzima me neka divlja radost to sam pronala ulaz u tajnu.
Ja sam prokleta budala. Kad je ovjek na rubu nerava, na rubu ponora,
kad mu mrak padne na oi, ide bez truni logike, vodi ga pogrean instinkt. Zar
ne bi bilo normalno da na to pomislim?
-Onda je vaa sestra sigurno voljela i moga tatu? Ako ni zbog ega,
barem zbog imena.
Lice mu je dobilo patniki izraz. Ugrizao se za usnu.
-Jest, voljela ga je.
-Mama mi je esto priala da joj je silno bila draga jedna djevojica iz
komiluka. Nije spominjala ime, ali mi je pokazala sliku. Moda je to vaa
rahmetli sestra - lagala sam mirno, s pomalo stida.
-Doi.
Slijedila sam ga u sobu u kojoj, oito, dugo nije bilo ivota. Prekrasnu,
najljepu sobu koju sam ikada vidjela.
Pogled privue fotografija u pozlaenom okviru - lice anela sa njegovom
eterinou, nagnuto na jednu stranu na koju se niz dugi vrat slio slap kose.
-Nala sam te, djevojice - proaputah u sebi. Noena ka nepoznatoj
budunosti ponovo sam nalazila sebe kroz otkucaje srca, mir to je potekao
mojom krvlju.
-Je li ti dosta, mala? Ili e se nastaviti iscrpljivati do tihog, neosjetnog
kraja?
-Na ta misli, aki?
-To samo ti zna. Traga za neim to te boli. to vie otkriva, bol je
jai. Bukvalno i doslovno se unitava, a uti.
-ta bih imala od kukumakanja, proklinjanja? Upravo je utnja

najdostojanstveniji nain prkosa svojoj karmi. Radost se moe dijeliti, bol je

uvijek samo na.
-ivot je prokleto kompliciran. to vie aka, otkriva vie klopki,
vrtloga, bespua. Mislim da svi ljudi imaju u sebi bar zrno mazohizma. I kad
je sve u najboljem redu, traimo neto da nas pati, pa na nekakav nain
uivamo u toj patnji.
-U Travniku imam jednog poznanika. Gotovo da smo postali prijatelji. .
., koji sebe zove prosto - danki govorio mi je o srei i nesrei. Parafrazirat
u ga. Srea i nesrea to su bijeli i crni konji koji galopiraju u istom pravcu,
blisko, ponekad uporedo. Nema apsolutne sree ni apsolutne nesree i zato ih
istovremeno proivljavamo. Ali, u velikoj srei treba sve nesree ponoviti u
pameti kako bi se oeliili za dane kada crni konji preteknu bijele. Isto tako,
i u najveoj nesrei mogua je utjeha i ohrabrenje da e sutra bijeli pretei
crne... Da, tako govori moj danki. Od njega sam ula da je Platon za nesreu
rekao Dogodine neu misliti o tebi, jer te vie nee biti. Mnogi ljudi na
njega i njemu sline, gledaju kao na otpad drutva, a drutvo je najee to
od njih i napravilo. Kad sam ga istom upoznala, mislila sam kako je to
povrna, bezlina osoba koju zanima jedino fiks. A taj momak ima biblioteku
od preko hiljadu paljivo biranih naslova, vjerujem da je proitao mnogo
vie. A propast e, neminovno e propasti, kao i svi koji skrenu na taj
nesretni, sporedni kolosijek. Mi, uvjetno reeno, normalni, obini ljudi
sebini smo, hladni, zaokupljeni sobom. Prolazimo pored istinskih nesretnika
koji mole, vape za utjehom, pomoi, toplom ljudskom rijeju, a ne vidimo ih i
ne ujemo, uvjereni kako su to bia bez emocija, bez kriterija, ne slutei da
strahovite bure i oluje bjesne u njihovoj krvi, kako su duboke i krvave rane u
njihovim duama. Drugi su ih uinili time to jesu. Koga regrutuju u
dankije? One krhke, senzibilne, nejake. Gotovo da meu njima nema jakih,
hladnih, proraunatih. Takvi su nabavljai, rasturai, oni su smee spremno
preko leeva doi do onog to trebaju, novca. Mislim da bi sve radio i TV
stanice, sve novine i asopisi, sve knjige, trebale donositi samo rijei utjehe,
toliko nesretnih ima na svijetu.
-Misli li da si otkrila neto novo, ili da ti neto moe promijeniti? To su
zakoni ne samo prokletog Balkana nego cijele planete, rekao bih. Brinem za
tebe, Selma.

Gledam te kako se vraa u stanje slino onom nakon tatine smrti. Nita
ne mogu promijeniti, ne mogu ti pomoi, ne znam ni u emu je problem. A i
kad bih znao, opet ti ne bih mogao pomoi. Niko, izgleda, nikome ne moe
pomoi.
-aki, ima li ti ogledalo? - planula sam.
-Zato?
-Ne izgleda nita bolje ni sretnije nego ja.
-Zar jedna polovina mene moe izgledati bolje od druge?
Oborih glavu poraena odgovorom, istovremeno svjesna da ne mogu
pomoi ni njemu, ni sebi. Zazvoni telefon.
-Halo.
-Selma, majka je.
-Kako, si, mama?
-Dobro. Kako si ti? Tri dana se nismo ule.
-I ja sam dobro. Ali, zna me, u vjenoj frci. Kako je Sero?
-Sero, ko Sero. Ponovo onaj stari, ivahni, zdravi uvar kue i mene.
Sluala sam samo napola mislei kako formulirati pitanje.
-Je li lijepo vrijeme?
-Jeste. Proljee se uveliko osjea. Obrezujem rue, plijevim bau, palim
suharke.
-Javlja li se Sule?
-Kao i uvijek. A tebi?
-I meni. Sule je od Nove godine drugi ovjek. Sretna sam zbog toga.
-I ja. Navaljuje da ljetos bar mjesec dana budemo njegovi gosti.
Odjednom mi sinu.
-Jesi li poznavala tatu prije Suletovog roenja? Tiina.
-Majko.
U slualici muk. Protresoh je, prodrman kabl.
-Mama, jesi li jo na vezi?
-Za sve to sam inila, imala sam svoje razloge. O onome to je intima

izmeu moga mua i mene ne elim razgovarati ni s kim, pa makar to bila i

njegova kerka - zvonio u uhu gotovo stran glas.
-I tvoja kerka, mama.
-Selma, zar ti nije dosta eprkanja po pepelu? eprkaj i dalje ako eli,
ali te molim da me potedi i pitanja i zakljuaka. Ipak, neto ti moram rei.
elim da sutinu tih rijei nikada ne shvati, ne preko svoje koe... Neke
stvari koje ine drugi izgledaju nam runo, a kad ih sami inimo izgledaju
sasvim normalno. Laku no, dijete moje. Molim Boga da te potedi mora
kroz koje sam ja prola.
Glas je izgubio hladnou i strani prizvuk. Ponovo je to bio glas majke
koja neizmjerno voli svoje dijete.
Vratila sam se u sobu i samo slegnula ramenima. aki je ustao, privukao
me sebi i poljubio. Od vreline njegovih usana osjetih se kao uzeta,
rastopljena, bez elje da se suprotstavim snazi tog, gotovo divljeg zanosa.
-Pae dri na lancu da ne bi ujelo. I rijei bi smo morali drati na lancu.
Mogu jo jae ujesti - kazala sam izmeu dva poljupca ne znajui govorim li
to njemu ili sebi.
-Muhareme, peem se na tihoj vatri. Molim te, pomozi mi da ovo
dovedem do kraja, da uklopim kockice.
-Volim te, Lijano.
-Ostavimo to za poslije. Sada mi reci sve to si od oca uo o mojima.
Mislim na njihovu prolost, vrijeme prije nego sam se rodila, prije nego se
rodio i moj polubrat.
-Polubrat... Pa ti zbilja neto zna.
-Ne neto. Znam mnogo, na moju alost. Ali, da ti ne bih nabrajala ta
znam, bolje je da mi ispria sve to si uo. Sama u vidjeti ta mi je ostalo
nepoznato.
-Pravo da ti kaem, ne znam Bog zna ta - poeo je nakon kratke utnje. A ne znam ni odakle da ponem.
-Moji su se sreli i zavoljeli prije nego je mama i vidjela Suletovog oca. Je
li tako?
-Da.

-Poni od toga.
-Bila je to ljubav na prvi pogled. Nerazumna, gotovo luda. inila se
sudbinskom, na kraju se pokazalo da je to i bila. Ali, tvoj tata je otiao u
partizane. Tri godine ga je ekala, gotovo bolovala. Onda je stigla vijest da je
poginuo. Usput, tada je doista poginuo neki borac istog imena i prezimena.
Bog te pitao kakav je ok tada preivjela. U tom komaru srela je
Sulejmanovog oca i nakon kratkog povrnog poznanstva udala se za njega.
Vjerovatno da dalje ne bi morala sluiti druge, da zapone svoj ivot, svjesna
da povratak jedinog ovjeka kojeg voli vie ne moe oekivati... Nakon
nekoliko mjeseci tvoj tata se vratio. Rat je bio zavren. Vijest koja ga je
doekala slomila ga je vie od tri i po godine ratovanja. Suletov otac je bio,
koliko sam razumio, neki sumnjiv tip. Bavio se sitnim vercom, gotovo nikad
nije bio kod kue... Ljubav ne priznaje zakone, norme, regule. Tvoji su se i
dalje voljeli.
Daljina i vrijeme samo su ojaali, uvrstili njihovu ljubav, prepreka
uinila primamljivijom, sladom... Poeli su se ponovo viati.
Znojila sam se, mijenjala poloaje tijela sve vrijeme vrsto steui
slualicu kao da je jedina veza izmeu mene i svijeta, mene i ivota.
-To je ono to si mi rekao u nae posljednje vee?
-Da. A jesi li saznala ko je ona ena?
-Koja ena?
-to si me pitala znai li mi neto njeno ime?
-A, da. Nije to bila ena, nego djevojica iz susjedstva.
-Ona to je bila u kui kad ti je otac gurnuo Suletovog?
(O majko moja, o sudbino, o moj Boe! Ako je i od Tebe, previe je!)
Kleknula sam na koljena. Znoj je kapao sa ela, curio izmeu trepavica,
pekao za oi.
-taaa?!
Bio je to vrisak.
-Lijano, nije valjda da to nisi znala? - Priaj, Muhareme, priaj dok jo
mogu sluati.
-To je bio nesretan sluaj, nesretan splet okolnosti. Nije ga kanio ubiti, ni

povrijediti, zakleo se mome ocu. Zar bi inae priao o neemu to izuzev

njega niko nije znao?
-Kako se... to dogodilo?
-Jedne noi se kasno vraao kui. Kod nje je jo gorjelo svjetlo. Valjda je
poelio da je vidi. Nije znao da je ona te veeri otila bolesnoj majci, da se
Suletov otac vratio. Taj je ovjek odmah nasrnuo na njega. estoko su se
potukli. Kad je Suletov otac potegao no i ranio ga, tvoj tata ga je odgurnuo.
Pri padu je udario glavom o nekakvu pe, ta li... Nigdje se nije uo ni um.
Tvoj tata je mislio kako ti je mama u drugoj sobi. U tom uasu jedino mu je
bilo jasno da e je, ako ona to vidi, izgubiti zauvijek. Pobjegao je. Tek
sutradan je saznao da je bila na Bjelavama, a Sule u drugoj sobi s nekom
djevojicom. Oboje su spavali. Niko nita nije vidio, niko nita nije uo.
Istraga je zavrena...
-To znam. Samo nisam znala da je ubica bio moj tata.
-Ne smije tako govoriti. Bio je to nesretan sluaj koji je rezultirao
ubojstvom iz nehata, u elementarnom strahu za vlastiti ivot. Pa ipak, ostatak
je ivota to nosio na dui kao smrtni grijeh, sve vrijeme uasno patio.
Snaga se polako vraala, fizika. Dua se razlamala na dva, etiri, est,
stotinu, hiljadu komada.
-Je li mama saznala?
-ta ti pada na pamet? Od toga je imao panian, bolestan strah, ali i
grinju savjesti to je cijeli ivot to krio od nje. Da kao teoretsku mogunost
uzmemo, kako se mogla udati za ubicu ovjeka kojega nije voljela, ali za
ubicu oca svog djeteta? To je suludo i pomisliti. Ne daj Boe da ikada sazna,
bilo bi to gore od smrti. Nasreu, saznati ne moe. Niko izuzev moga oca i
nas dvoje to ne zna... Lijano, zaboravi sve to. Bilo je davno, davno. Trebam
te. I otac je promijenio prvobitni stav. Udaj se za mene.
-Ne, Muhareme. Tvoj je otac bio u pravu. Nisam ja ena za tebe. Ako
sam se nekad kolebala, poslije ovoga sigurno neu. Nemam razloga da
krijem, i ja tebe volim. Kad god me oslovi nadimkom iz naih dana, naprosto
se paraliziram. Ipak, moja je odluka definitivna, makar cijeli ivot provela u
patnji.
-Ali...

-ekaj. Jo neto u ti rei. Ne zamjeram nita ni tebi, ni tvome ocu. Ja

sam ga mrzila, Muhareme. Sve do noas sam ga mrzila. Sada ga razumijem i
potujem. Ne oteavaj mi, molim te. Ne zovi, ne javljaj se ni na koji nain.
Zamisli da je Selma Eminagi umrla, predaj joj rahmet. Selma koju si znao,
uistinu je ove noi umrla. Zbogom, Gosparu moj.
Dola sam do prozora i otvorila ga. Svje zrak u naletu nahrupi u sobu.
Tijelo zadrhta od studeni, one izvana, i one iznutra. Nisam znala koja je jaa.
No i zvijezde. Zvijezde to opisuju svoje vjene krugove kroz kosmos.
Predaleko su da mi prue utjehu, prehladne da me ugriju.
Govorio si da sam dobila golem amanet, aki. Nisi slutio da je taj amanet
neuporedivo vei od onoga za koji zna. Moj amanet je saznanje da moj brat
nije moj brat, da mi je majka preljubnica, a tata ubica. Neu to sakriti od
tebe. Ne zbog onog to si rekao da te jedino amanet moe odvojiti od mene. I
tu si, kao i uvijek, bio u pravu.
A pita li me, aki, da li poslije svega jo vjerujem u neto? Oh, da.
Vjerujem u bezdunost, lai, okorjela srca, ukaljane due, u sve osim dobrote
i istote.
Napolju sjene plesale pred svjetlom farova nekog automobila.
Sudbina se tako bestidno igra ljudskim ivotima, ljudskom sreom. Dokle
u jo moi podnositi tu surovu, beutnu igru? Boe uzvieni, ostao si mi
jo jedino Ti, posljednje uporite, utjeha, nada... Zato onda u ovom asu
liim na nekoga koga je vjera napustila? Nastavit u ovo to sam zapoela
kao neko ko spaava spoljne vjerske obrede, ali oni vie nemaju sadrinu
koja ih je inila svetim.
Traila sam traak nade i nisam ga nala. Nita vie nemam osim
uspomena i novih saznanja koja nepodnoljivo bole i koja elim izbrisati.
Naslonih vrelo elo na prozorsko staklo. Nebo vedro, okieno
zvijezdama, tom boanskom rasvjetom, taj mjesec, jedino zlato u bijednoj
noi. Kako bi bilo lijepo zaspati. Jednu no. Ili vjenost.
Odjednom me proimaju srsi. Vidim tatine oi. Pitaju me... Vidim oi
svoje majke. I one pitaju. Vidim akijeve i Muharemove oi. itav skup
pogleda ljudi kojima je, moda, do mene stalo. Svi pitaju. Odgovaram im
kako sam pogrijeila pretraujui po pepelu trudei se da na dnu ugaslog

ognjita naem ostatak ivota koga vie nema.

Majko,
Nadam se da u ove pozne sate spava. Ja sam sve do sada hodala po
stanu borei se s milju da li da ti ovo kaem ili preutim.
Zastala sam, jo uvijek neodluna, zagledana u bjelinu papira pred
sobom, ravnodunog hou li tu stati, ili u nastaviti svoj teret istresati na
njega. Gledala sam svoju aku, prste zgrene oko crne plastine patentice.
Hoe li jednostavni pritisak prsta na nju, uvlaenjem vrka koji pie,
razrijeiti dilemu?
Kukavica iskoi iz zidnoga sata, kratko se oglasi tri puta, pa se opet
vrati tiina, neugodno, napadno glasna. Lijeva ruka podboi elo, desna se
pomae. Napisa slovo, pa drugo, rije, dvije, deset. Rijei se sabirale u
buket gorkih cvjetova. Znam da si proivjela teke dane, vodila u sebi
preteke borbe. Voljela bih s tobom razgovarati kao kerka s majkom, ili
ena sa enom, svejedno, jer i ja sam, majko, ve ena.
Nisam ti priala da sam i ja preivljavala teke boli, da i sada nailaze,
da i ja volim duboko i neizljeivo, a beznadno. Ne ekam ga. Preduslov za
sreu je, moda, nita ne ekati. Ako bih ipak jednog dana odluila da mu se
vratim, samo bi me jedna prepreka mogla zaustaviti. Sve bih druge s
lakoom prela. Ljubav je jaa od svega, ti to, uostalom, zna bolje nego ja.
Ni vrijeme, ni daljine, ni lai, osude, eventualni mu ili ena, ponienja,
prezir okoline, ne bi mogli nita. Ali dijete, moje, ili njegovo, svejedno, to je
prepreka pred kojom bih klonula i odustala.
Mislim da svaki ovjek, ako je ovjek, mora imati neke svete,
neprikosnovene principe, preko kojih jednostavno ne smije prei. Nema
cilja koji vrijedi toliko da su zbog njegova ostvarenja sva sredstva
dopustiva, prvenstveno pred sopstvenom savjeu. ast se teko stie,
majko, gubi lako, a to je gubitak koji je nenadoknadiv, nije samo osobna
stvar, dotie i one okolo.
Oprosti to ti ovo PIEM. Jedini razlog je u tome to si mi rekla kako o
tome ne eli razgovarati ni s kim, pa ni sa mnom.
Volim te, mnogo te volim. Boli me tvoj bol.
Ne ljuti se na mene. Zna me, nita ne znam i ne umijem preutjeti.

Tvoja Selma
S olakanjem ispustih olovku, sa strahom uzeh ispisani list. Zagledah se u
svoj runi, teko itljivi rukopis. Samo su ga tata i mama mogli bez problema
itati.
Polako, paljivo proitah tekst.
Odmjereno, bez hladnoe, bez osude, uvrede. Samo sam iznijela svoj
stav, zar na to nemam pravo? - zakljuih, pa pourih da uzmem kovertu,
uzmiui od mogueg ponovnog suoavanja s reenicama koje e prekosutra
prouavati zagasitosive oi traei i izmeu redova jo neto nenapisano,
makar je smisao, eni kakva je majka, bio sasvim jasan.
Zalijepila sam kovertu i neto itljivije napisala adresu:
Eminagi Rabija
Musala 10
Travnik
Hoe li ve samo pismo, i prije itanja djelovati kao ok?
Iz Sarajeva nikada nisam pisala. Povremeno bih poslala razglednicu, ako
bi mi se osobito dopala.
Stavih pismo na rub stola i pooh u krevet.
Sada u se naspavati kao dijete - pomislih ubjeujui sebe kako me je
pismo olakalo, da je izmodenost due i tijela od umora i nesna, ne od jo
veeg oteavanja.
-Preljubnica - vrtjelo se u glavi kao da sluam dugu magnetofonsku vrpcu
na koju je bezbroj puta, s kratkim pauzama, snimljena ta jedna rije.
-Ali, za preljubu je potrebno dvoje. I tata je znao za Ragiba i Suleta. Je li
bio moralniji od majke, je li imao vie obzira nego ona? Zato je opravdanje
za njega uvijek spremno? Zato je nije ostavio na miru, da ivi ivot koji je
sama svjesno izabrala. Zato joj nije olakao klonei se, sebe rtvujui? To
bi moda bio vei dokaz ljubavi.
I on je preljubnik. I ubica. Ubica iz nehata. To olakava meni, i njemu je
olakavalo. Je li to bilo olakavajue i za sirotog Ragiba? Je li olakavajue
onome ko mu je negdje moda preostao, ko ga je volio? Za njega i za njih
sasvim je svejedno je li to uinjeno svjesno ili iz nehata.

Bi li bilo olakavajue za mamu kada bi znala? Bi li bilo olakavajue za

Suleta kada bi znao?
O ne, ni mama ni Sule to nikad ne smiju saznati. Za majku bi to bio kraj,
ne samo ivota nego i iluzija. A Sule? Bio bi gori, tvri, gori nego to je
ikada bio. Prokleo bi onu no kada je tatu u svom srcu prihvatio za oca. U
paramparad bi se razbio amac koji je tekom mukom izgradio, ne ba vrst,
ali mnogo sigurniji od daske na kojoj je plutao nemirnom puinom, i vratio bi
se na puinu gdje vie ni onu dasku ne bi naao.
Samo jedna reenica i cijeli ivot, cijeli svijet, cijeli neiji kosmos izvre
se naglavake.
Zato sam ja morala saznati? I moje su iluzije unitene, i snovi, vjera u
sutra. Pa neka. Bolje ja, nego oni. Valjda je to moj fatum. Samo, oni ne smiju
saznati.
Iluzija je bila i moje uvjerenje da su majka i tata bili sretni. Voljeli su se,
to je nedvojbeno, ali sama ljubav nije dovoljna za sreu. Bili su suvie
poteni da bi mirno bacili u zaborav sve to su proli i iznova poeli. Samo
se jednom poinje. Poli su u Travnik da pokuaju. Ali, novi grad, nova
kua, novo dijete, novi prijatelji, ne znae i novu duu, novo srce, novi mozak
sa ijih su vijuga izbrisani svi crni, teki, krvavi zapisi. Oni su ostali. Kod
tate do samog kraja. I kod mame e ostati do kraja. Tata je morao biti mnogo
nesretniji. Nosio je tri preteka bremena: ubistvo nevina ovjeka, skrivanje
istine pred enom, i pred djetetom tog ovjeka, zamijenivi eni mua,
pokuavajui zamijeniti djeaku oca. U prvome je uspio, u drugome nije, bar
za ivota.
A Zinaida? Je li ona etvrti grijeh? Kakav? Nije mu bila dijete, kako sam
takvo ta mogla i u asu pomisliti nakon to sam proitala njen stih, stih
ljubavi i smrti. Je li bio sebep i njene smrti?
Impulsivna sam, reagiram nepromiljeno, prebrzo. Nije li rezultat takvog
sklopa i pismo napisano majci, pismo to kao prijetnja stoji na rubu stola i
eka da ga moja ruka ujutro odnese do potanskog sandueta?
Moda bi ono moglo imati nekakvo opravdanje kada bih slino pismo,
samo tee, mogla poslati ocu. Majci je lako, njena se adresa nije promijenila.
Na koju bih adresu uputila pismo za njega?

ta rjeava to pismo? Hoe li mi biti lake, bolje? ivotnost bez koje

majku nisam mogla zamisliti, nestala je nakon tatine smrti. Nestalo je i vatre,
blijeska u oima. Treba li da je dokrajim, da utrnem i onaj mali plamiak
nejake svjetlosti koji se pojavi zbog Suleta ili mene? Kako bih se ponovo
srela s njom? Bi li ikada vie mogle pogledati jedna drugu, normalno
razgovarati? To bi za obje bila nesrea, neto to se vie nikada ne bi moglo
popraviti, zaboraviti. Visilo bi izmeu nas kao krvavi ma koji je probo
jedno srce.
Sruio bi se most, mi bismo se gledale sa dvije suprotne obale, obale
koje ni trona skela ne spaja, rijeka ivota tekla bi izmeu nas.
Oh, majko, ne smijem nam to uraditi. Toliko si ljubavi dala i daje, a tako
si krhka i lomna.
Ustadoh. Ve se u sobu prikradala bijela zora. Nije se razdanilo, ali
svjetlost se ve zarila kao irok osmijeh. Pogledah kroz prozor. Oblaci su
lagano zaogrtali zvijezde, vjetar njihao granje brijestova u parku. Noi
ispunjene zvijezdama i vjetrom! Daleke noi koje sam voljela!
Na rubu stola nejasno se naziralo pismo. Uzeh ga, poderati na etiri, pa
osam dijelova osjeajui pri tome istinsko olakanje.
-Nemoj mi priati. Ne elim sluati. - Moram, aki. Poto nikada nisam
nala nimalo utjehe u ponosu, noas u je potraiti u ponienju.
-Potedi me, molim te. Ni ti nisi smjela eprkati. Pomalo je prljavo i
neasno ulaziti u tue, duboko osobne stvari, pogotovo ako se tiu onih koje
voli. Na koncu, to je davno pokopano, predano zaboravu. Trebalo je da i
ostane tako.
-Rekla sam da moram. Sasluaj me, molim te. Nemam nikoga izuzev tebe
s kim bih to podijelila.
-Hoe li ti biti lake?
-Ne znam.
-Hoe li se pokajati?
-Neu, to pouzdano znam. elim znati hoe li te, kako si jednom rekao,
amanet udaljiti od mene.
-Sluam.

Govorila sam. Govorila. O svemu, osim o Zinaidi. Potovala sam

posljednju, tajno izreenu elju.
Povremeno sam govorila mirno, pribrano, zagledana u njegove oi iji je
izraz ostao nepromijenjen. Onda bih poela zamuckivati, ili bih povisila ton.
Pa bih ustala, ushodala se po sobi s rukama ukrtenim na leima, dolazila do
prozora i utke gledala u mrak. Smirivi se, ponovo bih se vraala do stola i
nastavljala polako, hladne glave, kao da prepriavam tuu sudbinu, priu iz
romana ili filma, da bih u trenu iznova padala u vatru, irila oi, otvorenih
usta ekala njegovu reakciju.
Nikakve reakcije nije bilo. Oi ostale istog zamiljenog izraza. Novo u
njima je bilo tek uenje, inilo se ne sadraju prie, nego meni. utio je,
usne bi se pomakle jedino da bi obgrlile filter cigarete.
Zavrila sam, ustala, dola ispred njega, ispruila ruke ekajui, kao da
molim.
-Eto, to je moj amanet, aki. Tek sad zna koliki je. Gledao me je kao to
se gleda dijete, koje, inae pitomo i drago, napravi neku glupost.
-Sve vrijeme si utio. I sada uti. Hoe li konano neto rei?
-Jesi li zavrila?
-Jesam.
-Jesi li zadovoljna?
-Jesam - kazah prkosno mada u to nisam bila sigurna.
-I to si ispriala, i to si zavrila istragu? Pogledah ga.
-Ne razumijem.
-Nije vano. Reci mi samo to ti je sve ovo trebalo? ta si dobila? Jesi li
bogatija iskustvom, pameu, mudrou, ljubavlju, bilo ime lijepim? Jesi li
sretnija?
Slegla sam ramenima i oborila pogled osjeajui jedino stid.
-Mous je u jelenu. Ali on ga ne trai u sebi, luta poljima traei ga. Mala
moja, i srea i nesrea su u nama. Ti ni u sebi ni oko sebe nisi traila sreu,
uporno si tragala za neim to e te unesreiti.
-Dosta mi je tvojih upljih filozofiranja. Jo su mi mri sentimentalni
izlivi. Pun si osude za mene, a ja ekam tvoje miljenje o preljubi, ubistvu,

pismu.
-Hvala nebesima da pismo nisi poslala. Ve samo pisanje takvog sadraja
je maliciozno.
-Je li to sve to ima rei?
-Mogu ti priati do sutra, ako to eli. Nema razloga. Bilo bi nepotrebno i
glupo kada se sve moe svesti u nekoliko sasvim prostih reenica. Preljuba?
Neto odvratno, prljavo, nedopustivo. Na tome poinje i zavrava tvoja
definicija. A po starom Eminu? Ljudima toga doba dovoljno bi bilo da
mukarac i ena provedu negdje nasamo sat, dva, makar udaljeni i deset
metara, da ih u svojoj glavi, u svojoj mati vide kao ljubavnike, preljubnike,
kako ti kae. Mada sam osobno tvoju majku upoznao samo povrno, iz
tvojih sam pria saznao dosta da je pravilno definiem kao ovjeka. I bez
tvojih pria, njene oi, penderi due, bili bi dovoljni. Vidi, ja sam uvjeren
da meu njima u ono vrijeme tjelesne veze nije bilo, da ih je vezivala ona
druga, uzvienija strana ljubavi. Zar njihov sretni brak od kojih trideset
godina nije potvrda takvog uvjerenja? Da je bila u pitanju putenost, strast,
davno bi zgasnula, pogotovo pod teretima koje su nosili. Teoretski gledano,
da je neto i postojalo, zar zbog toga treba skidati glave? Budalo moja,
nemoral, istinski, od koga se i ja, koji sam mnogo ega proao, gnuam, je na
sve strane, kud god se okrene. Tui prihvaa normalno, a baca teku ljagu
na asne ljude koje potuju svi izuzev... njihove jedine keri.
Zautio je. Kaljui je ustro gasio opuak vrtei ga u krug kao da ga eli
povrijediti. Osjeala sam se neobino, nedolino, kao naga.
-to se tie smrti Sulejmanovog oca, to niko na ovom svijetu ne moe
kvalificirati niim do nesretnim spletom okolnosti. ta je u toj situaciji
mogao uraditi?! Pustiti da ga mu jedine ene koju je volio, mu koga nije
bilo briga ni za tu enu, ni za roeno dijete, koji nije ni znao da mu se dijete
rodilo itavih est mjeseci, ubije iz iste sujete? Ne iz ljubomore, ljubomora
je najee rezultat ljubavi, a ljubavi meu njima nikada nije bilo. Nesrea ih
je spojila, nesrea razdvojila. Da ju je imalo volio, zar mu ona i dijete koje je
nosila, ne bi bili vaniji od nekog sitnog verca? Mislim da je to bio ovjek
koga nije sputavala teina bilo kakvih ljudskih odnosa, radosti, tuge, suze,
osjeaji dunosti, odgovornosti, obaveze. I zato to je tvoj otac golim rukama
odgurnuo ovjeka s noem ve okrvavljenim na njegovoj koi, ti mu lijepi

etiketu ubice. E, moja Selma, kuda si to zalutala? Na sporedni kolosijek,

pust, zaboravljen, zarastao u korov i pelin, a vozovi idu drugim kolosijecima
nosei ivot, s njim sitne radosti i tuge. Tresni tom glavom, izbaci nagomilane
gluposti, vrati se na ivi kolosijek.
Ti sad treba majci vie nego ona tebi. Dok je bilo obrnuto, niko nije bio
bolji od nje. Sada su sve njene zasluge, sve vrijednosti zamagljene, baene u
sjenu zbog nebuloza nekog starca u kome je tvoj naivni tata vidio prijatelja.
Ona te voli isto kao i Suleta. ivi za vas. Zato behar cvjeta? Radi ploda.
Kad je plod formiran, cvjetovi opadaju.
Sjedio je skrtenih ruku pored lampe smjeei se blagotvornim
osmijehom. Onda je ustao, priao i spustio mi ruke na ramena.
-Ti si divna osoba, samo si nezrela, impulsivna, hirovita. A ako ti neto
znai, silno te volim takvu kakva jesi.
-Blesava sam, eto to ti je - kazala sam kroz suze. - Ralanila sam se,
aki, razdijelila u vie fragmenata. Jedna Selma prati mrtvog tatu, druga trai
optube za majku, trea luta pustinjama nesanice, peta eta ulicama snova,
sedma... Sintetii te dijelove, stegni ih dobro i dri sve zajedno kada me
zagrli.
Nisu to bile suze kao ostale, okrugle i odvojene, zastor od suza zakrilio
mi lice.
-Mislim da bih postao besmrtan ako bih popio te suze. Toliko su iste,
toliko istinite.
Profesor nije prekidao izlaganje. Bacio je tek letimian pogled kada sam
za sobom zatvorila vrata.
Potpetice su zveckale po uglaanim podnim ploicama. Negdje u
podsvijesti javi se misao kako me kolege udno gledaju zbog bljedila,
neuredne kose, troma koraka. Pomislih kako je lake podnositi ljutnju, bijes,
ogorenje, strah, nego potpunu apatiju. To je kao da si ve pomalo mrtav.
Postoje trenuci kada se ovjek smiluje na sebe, kad saaljeva samog sebe
kao prijatelja. ta me dovelo u stanje u kakvom sam? Moje hitanje prema
neemu neodreenom, vlastitoj propasti, moda. Kockala sam i izgubila.
Bilo je bolje da nisam dola. Nemogue je koncentrisati se, nisam ni
pokuavala. Sve se zbivalo u meni, izvan nita nije postojalo. Nisam

primijetila da se Dana nekoliko puta osvrnula i gledala me kao da pita.

-aki je u pravu. Ba me briga za predavanje, uenje, ispite. Treba mi
mama, uvijek mi je trebala, uvijek e mi trebati, kao i ja njoj. S koliko je
samo ljubavi cijeli ivot peglala arafe da ne ostane ni jedan nabor, za moj
sladak san.
Lako je uzeti ulogu suca i suditi zbog grijeha, koji u krajnjem i nije grijeh,
zbog krivice, koja u krajnjem i nije krivica. Je li se bilo ta promijenilo
danas, trideset godina poslije? Moe li lijepa ena imati mukarca za
prijatelja? Apsolutno ne. Prokleti provincijski, prizemni rezoni. Zar mukarac
i ena nemaju druge organe osim onih za oplodnju? Imaju li mozak, srce,
duu? Mogu li imati elju, pa i potrebu da ukrste miljenja kao maeve?
Zbog ega ena, ne ensko, (ena-ovjek, species Homo sapiens), ne
moe voljeti drutvo stvorenja iste vrste a drugog spola, ovjeka-mukarca
vie od druenja s drugom enom? Zbog onog zajednikog, to ih spaja, ini
ih ljudima, a ne onog to ih dijeli, pravi razliku, ini ih mukarcem i enom.
Naalost, arija to ne vidi, ne priznaje. Ni sada. Kako su to tek shvaali
onda, davno, u doba njihove mladosti? Moda je bio dovoljan jedan jedini
susret, i manje, moda tek nesmotren, direktan pogled, iskra u oku, izmamljen
osmijeh, pa da lavina glasina krene... Zar se ni sama nisam uspjela izdii
iznad?
-Selma.
Podigla sam glavu. Kolege su naputale salu za predavanja.
-Hoemo li? - upita Dana.
Izale smo na ulicu. Pupali kesteni. Zrake sunca igrale po licima
prolaznika, automobili trubili, zvonili tramvaji.
-Idemo na kolu.
-Ne bih. Umorna sam.
-Hajde zbog mene.
Ista poslastiarnica, isti stol, isti vlasnik. Samo su se smjenjivala godinja
doba i duevna stanja.
-Nisi dobre volje?
-Nisam.

-U emu je problem?
-Proi e, ne brini. Kad tad sve proe.
-U tome je utjeha. A moda i nije. Lijepe stvari takoer prou.
Nisam odgovorila. Puila sam duboko uvlaei dim Filtera 57 koji mi je
uvijek bio estok i nije prijao. Sad mi je bilo svejedno.
-Draga si mi kao sestra. Hou te sretnu.
-I ja - odgovorih s mukom.
-Mogu li bilo ime pomoi?
Pogledah je. Plave oi nisu gorjele, ali su grijale blagom toplinom.
-Moda mi moe olakati. Otkad sam prvi put bila kod tebe proganja me
neto, ni sama ne znam ta. Poelo je s krikom tvoje nane na pominjanje
tatinog imena. Ne mogu se toga osloboditi... Osjeam, sigurna sam da se
tamo krije neka tajna. Ne mogu nai mira dok ne saznam kakva.
Govorila sam kontrolirajui svaku izgovorenu rije da neka ne bi odala
ono to sam uvala kao svetinju - zadnje rijei koje mi je tata uputio.
Dana je takoer zapalila. Dugo je utjela palcem i kaiprstom obujmivi
elo.
-Nita ne zna ili mi nee rei - pomislih pomirena. - Ovdje se zavravaju
moja traganja. Moda je tako i bolje. Sve vie postaju bolest, sve manje
elja. Pa ipak sam ekala njen odgovor eljno, kao to ratar eljno eka
proljee.
-Eh, moja Selma, ta ti mogu rei? I ja o tome znam vrlo malo, ali
dovoljno da ti kaem u emu je ta, kako ti ree, tajna... Moja rahmetli tetka
Zinaida, Zina, kako su je zvali, voljela je tvoga oca... Ne uobiajenom,
normalnom ljubavlju. Njena ljubav je bila samoubilaki jaka. Kost u grlu.
-Je li on nju volio?
-Ko bi to mogao znati? Oboje su mrtvi... Iz onoga to sam ula, mislim da
ju je silno volio, ali kao dijete, da je jedina ena u njegovom ivotu bila tvoja
majka.
-Zato misli da je Zinina ljubav bila samoubilaka?
-Jer je zbog nje umrla. Kau da se bila razboljela, ali je tuga bila jaa od

lijekova, njege, bdijenja. Tas tuge je prevagnuo. Tako misle nana i tata, tako
i ja mislim, moda pod utjecajem njihove prie, ko zna. Iz svega to sam o
njoj ula zavoljela sam je vie od ikoga drugog. Postala je i ostala moj ideal
mada sam je zbog takve ljubavi osuivala. Otuda i onaj moj preanji stav
prema ljubavi. Bio je to zapravo strah da se sudbina ne ponovi... Zato sam
bjeala od ljubavi, zato sam ti onda kazala, ako mi se jednom desi ljubav to
e znaiti da u sebi nosim neto samoubilako, da su neke bolesti nasljedne.
Davno sam to govorila. Sjea li se da si me neto o tome priupitala, a ja
odgovorila da emo moda jednom i do toga doi. Iskreno, u to nisam
vjerovala. Ali, eto, dole smo. Da je umrla starija, iskusnija, mudrija, da se
bar borila za svoju ljubav, moj odnos bi vjerovatno bio drukiji... Jedino ja
ulazim u njenu sobu, prebirem po njenim stvarima. Bila je profinjena,
suptilna, sistematina.
Duboko me se dojmio jedan stih, vjerovatno kraj pjesme, prva polovina
lista je izrezana.
-Jesam li drska ako te zamolim da mi ga jednom proita?
-Ama ne. Znam ga napamet. Znam, zaboraviu sne,
Al korake tvoje ne, Ni groznicu tajnu to u pusti vrt to u tunu smrt
Zovu tvojim glasom.
-Ovo je nastavak stiha koji je tata uvao, koji u ja nastaviti uvati pomislih.
-Vjeruj mi, bez obzira je li je tata volio, ja je volim.
-Nju je morao voljeti svako ko ju je poznavao, ak i koje sluao o njoj.
Goleme plave oi su se caklile.
-To je sve to znam. Tata sigurno zna vie... On radi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, a hadija je... Dovoljno sam ti rekla.
Poeljela sam je poljubiti, ne toliko zbog rijei koliko zbog istinske
dobrote i razumijevanja. Pomislih kako bi tom gestom neto pokvarila, pa
samo spustih ruku preko njene to je kao zaboravljena leala na mermernoj
plohi stola, ledena kao i ta ploha. Samo na trenutak, pa je povukoh.
Sveana, gotovo uzviena tiina. Neto u zraku, u mirisu, izrazima lica
ljudi koji su sjedili u toj oazi mira nagnuti nad prastare knjige, u kompletnoj
atmosferi, ispuni me osjeanjem da se nalazim na svetom mjestu. Ona, makar

bila biblioteka, to na neki nain i jeste.

Zadubina velikog Gazi Husrev-bega.
ovjek u urednom crnom radnom mantilu, obijelio, uspravan, otmjena
dranja i izgleda, prie mi beumnim korakom.
-Izvolite.
-Trebala bih Nusreta Muftia - apnuh.
-Izaao je poslom.
-Mogu li sjesti da ga priekam?
-Danas se nee vraati. Doite sutra.
-Hvala vam - kazah uputivi mu iskren smijeak te izaoh nosei u
nosnicama miris te sobe, nepoznat, ali ugodan, drag.
-Nusret moe ekati. Ja moram mami.
-Ona kua je prekrasna - kazala sam leei joj na krilu nakon to smo
veerale a strina otila klanjati jaciju. - Nisam mislila na materijalnu
vrijednost, nego duu kojom zrai, onaj doksat, avliju, drvee, sve...
-I ja sam je voljela. Odavno tamo nisam bila, a i sad, kad zaklopim oi
vidim joj svaki kutak, mada sam u njoj kratko ivjela.
-Zato ste otili?
-Rekla sam ti, zbog Sulejmana. Mislili smo da je bolje zapoeti ivot u
novom gradu dok je jo sasvim malen. Tamo bi, prije ili kasnije, saznao da je
siroe.
-Lijepo mi je s tobom. Dok me dotie taj dlan zaboravljam da sam zrela,
iznova sam dijete.
Podigla sam glavu i nalaktila se.
-Zaboravila sam ti neto rei. Majine oi radoznalo se rairile.
-Zna moju Danu? Nasmijala se.
-Kao da je znam otkad i tebe. Da imam dara mogla bih je nacrtati.
-Ma zna li ti, bona, da je ona Muftika, unuka Sabiha-hanume i rahmetli
Hasana?
Paljivo sam gledala majine oi. U njima istoga asa bijesnu uenje i

radost.
-Boe moj, zar je mogua tolika sluajnost? to mi to ranije nisi rekla?
-Ni ja nisam znala. Kad sam ila obii kuu, vidjela sam je na prozoru
preko puta. Zovnula me na kafu.
-Bila si kod njih?
-Aha, dva puta.
-Kako je Sabiha hanuma?
-Boga mi je stara i slaba.
-I ne bila. Ne daj Allahu ni crnom dumanu ono to je ona predeverala;..
Nekad sam radila kod njih, pomagala im u kui.
-Rekli su mi. Danina te nana opisuje kao pjesnik. Ima sve to Bog moe
dati svom robu, tako je rekla. Rekla je i da su te svi voljeli.
Radost u oima otjerala sjeta.
-I ja sam sve njih voljela ali najvie malu Zinu.
-Daninu rahmetli tetku Zinaidu? Klimnula je.
-Priali su mi o njoj. I sliku su mi pokazali. Da vidi moju Danu
pomislila bi da je Zina ustala iz groba.
-Zlato moje, i ona je mene voljela. Begovska djeca su obino svojeglava,
ohola, a ona se ponaala prema meni kao da sam plemkinja, ne sirotinjsko
dijete. ta e, ne bi duga vijeka. Ode u prvom cvatu, kao kad uzbere
pupoljak.
-ta se moe. Vidim da sam te rastuila. A ja sam se isto obradovala
kad su mi priali da se i na tebi i na tati, im ste se sreli tamo kod njih,
vidjelo da je to sudbinska ljubav.
Trudila sam se da govorim istim tonalitetom, mislei kako bezazlena la
nije grjena.
Mamin se pogled preobrazio. ekala je napeta, gotovo uzdrhtala, ali nita
nije rekla. Nagnula je glavu pod svjetiljku. Tako krunisana svjetlou
gospodarila je prostorom. inila mi se besmrtna, stvarna, pouzdana, mada se,
oito, ona tako nije utjela.
-Tada sam pomislila da moda i za mene ima nade.

-Za to?
-Nisam ti priala, nisam ni namjeravala, ali doe mi. Ti zna da sam
voljela Muharema. Ne zna da ga i sada volim, duboko do bola. Nema
kantara koji moe vagati ljubav. Kad bi postojala neka vaga pa na jedan tas
stavili tvoju ljubav prema tati, a na drugi moju prema Muharemu,... nisam
sigurna, ali mislim da bi ostali u ravnotei.
-Otkuda onda aki?
-Ostavila sam Muharema zbog gluposti. Zna moj prokleti, ponos i prkos.
Ne mogu mu priznati da se kajem. aki je dobar, drag, sjajan momak, ali
najvei dio mene je uvijek dolje, na jugu, u onoj kuici na hridi... Tako, kada
sam ula da ste se tata i ti bili izgubili, a sudbina vas iznova spojila,
ponadala sam se kako se to i nama moe desiti.
-Ako te iko moe razumjeti, to sam ja. utjele smo. Neto njeno, prisno,
teklo izmeu nas.
-Da upalim TV?
-Nemoj. Jesi li me zbog toga ono pitala?
-Misli kad sam te pitala jesi li voljela tatu prije Ragiba?
-Da.
-Jesam.
-Reagirala sam grubo. Mislila sam da pita zbog neega drugog. Zna,
kad ovjek nije pomiren sa svojom savjeu, vjeno sumnja da e neko
doznati ono to smatra nedolinim. Svako jednom mora poloiti raune i pred
Bogom i pred ljudima. Ja mislim da ih je najtee poloiti pred samim sobom.
-Nita te ne razumijem.
-Teka je to pria... Jest, tvoj tata i ja smo se zavoljeli im smo se
pogledali. Ubrzo nakon toga poeo je rat, on otiao u partizane.
-Znam, mama, to sumi ispriali. Da si poslije tri godine ekanja dobila
vijest o njegovoj pogibiji, udala se za Ragiba, Ragib poginuo, a tata se
vratio... Sudbina vue svoje konce.
Mama me vie nije gledala. Nita nije gledala. Bio je to trenutak
suoavanja sa sobom.
-Jest. Sve je to tako bilo. Ali Danina nana ne zna, niko iv osim mene ne

zna, da smo se mi viali i dok je nesretni Ragib bio iv, bio moj mu pred
ljudima i Bogom.
... Kuica u kojoj smo ivjeli bila na osami. On bi uvee dolazio u bau.
Nikada nije uao u kuu. Sjedili bismo i utjeli. Nerijetko bismo sjedili do
sabaha, kao dva oajnika koji ne mogu ivjeti jedno bez drugoga, ali ni jedno
s drugim. Jer, ponor izmeu nas bio je nepremostiv. Oboje smo se, ma koliko
susreti bili isti, osjeali ublaeni, prljavi.
-Ponor je bio Ragib?
-Ama ne. Ponor je zapravo gruba rije kada je u pitanju moj sin. Ragiba
bih ostavila bez bola i kajanja, ni njemu ne zadavi bol. Ali svoga sina nisam
mogla odvojiti od oca ma kakav on bio. Ja bih tatu kad tad preboljela, Suletu
oca niko nije mogao nadoknaditi... I Hasan je bio toga svjestan. Zato smo i
utjeli, sate i sate ne bismo progovorili... Eto, zato sam bila gruba, gorka.
Pomislila sam da nas je neko tada vidio, neim uprljao te nae susrete iste
poput krina.
-Ti si moj krin, majko.
-Daleko sam ja od krina, dijete moje. Kao i svaki ovjek. ivot nas prlja,
htjeli mi to ili ne, upali se ili ne. Tata i ti ste se znali esto koristiti izrekama
mudrih ljudi. Ja ih nikad nisam osobito voljela. Izuzev jedne - da je izuzetna
veliina moi vidjeti mahane onih koje voli, ali i vrline onih koje ne voli...
Nego, da nastavim. Kada je Ragib ubijen nisam se osjetila sretnijom, nisam
osjetila olakanje. Naprotiv, bilo mi je tee nego ikada. Vjerovala sam da mi
je to kazna od Boga za one noi u bai, noi s malo rijei, bez fizike blizine
i dodira, ali nedopustivih za enu, za majku. Otila sam u drugu krajnost.
Danima i noima kopala po sebi traei nekakvu nepostojeu ljubav prema
Ragibu, tragala za njegovim nepostojeim vrijednostima, pokuavala ga
uzdii do heroja, do rtve, a Hasana htjela mrziti, jer je bio sauesnik u mom
grijehu. ak sam otila tako daleko da sam jedne noi pomislila da nije on...
gluho i daleko bilo, ne smijem to ni izgovoriti, pa ustala drhtei kao prut, zubi
su mi toliko cvokotali da sam mislila kako e se zdrobiti. Tek kada je
svanulo jutro, kada ovjek razumnije misli, shvatila sam da je to glupost,
nona mora, ejtansko iskuavanje, da je to, ne samo nezamislivo, nego i
nemogue.
Ni ja nisam znala da e se Ragib te noi vratiti, kako bi on znao? A i da

je znao, kako bi mogao znati da ja nisam u kui? Zato bi uope uao u kuu
kada nikada ranije nije ulazio? Pa i da je znao da mene nema, da se on vratio,
kako bi znao da Zina spava? Ne znam jesam li ti rekla, ona je te noi ostala
da priuva Sulejmana. Bilo mi je veoma vano da saznam ko je i zbog ega
ubio Ragiba. Molila sam Zinu, preklinjala je da se pokua sjetiti nije li ipak
neto vidjela, ta ula, nije li joj ko zaprijetio da uti. Siroto dijete mi je
uvlailo glavu na prsa, plakalo i zaklanjalo se da nita ne zna, niti je ta
vidjelo ni ulo.
-Zato si se one noi strano uplaila?
-Kako ne bih? Da sam, ne daj Boe, povjerovala u to, mislim da bih ga
bila u stanju ubiti. Ljubav jeste sveta, ali od djeteta nema vee svetinje. Zar
onaj ko djetetu ubije oca i sam ne zasluuje isto?
Zinu nisam ispitivala zbog tate, te sumnje su ve bile nestale. Nije mi,
naalost, bilo sueno da saznam bilo ta.
Oi su mi bile suhe, srce sleeno. Sledila ga pomisao da sam mogla
poslati ono pismo, da sam mogla posumnjati u moralne nazore svoje majke.
Samo mi je dua bila puna, prepuna.
Mamina ruka mirovala na mom obrazu.
-Sad moe ukljuiti TV. Daleko odosmo ove noi. Nikada nisam ni
sanjala da u sa svojom kerkom razgovarati kao s prijateljicom, kao sa
samom sobom.
-Sretna sam zbog toga. Lijepo mi je ovdje, s tobom. Istom postajem
svjesna da tatin glas, smijeh, nikada vie neemo uti. Sve njegove stvari i
sitnice jo su tako bolne.
Ali, u ovoj kui poinjem poznavati i znakove umrlih koji se u svom miru
tako toplo i lijepo sjedinjuju s tiinom... Samo mi jo neto reci, majko. Da li
da se vratim Muharemu?
utjela je.
-Molim te. Jedino mi je tvoje miljenje bitno.
-Nita ti neu rei. Ako ti nisi naisto sa sobom, pokajat e se kako god
da postupi.
-Dovoljno je. Sve si mi rekla.

No je bila topla, blaga, kao stvorena za etnju. Po rijetkim prolaznicima

i primjetno oslabljenom saobraaju shvatih da je veer davno prola. Ili smo
irokim trotoarom ispod Velikog parka kad spazih kako nam u susret dolazi
oigledno veoma pijan ovjek. Klatio se i zanosio u hodu. Instinktivno i
pomalo panino s obje ruke uhvatih se za akija utiskujui mu nokte duboko
u kou nadlaktice otkrivenu kratkim rukavom majice. Tek kad nas je
mimoiao, gotovo postiena sjetih se kako je prolo relativno malo vremena
otkad aki ne pije, i da je vjerovatno doskora mogao biti uzrokom straha
nekoj mladoj djevojci poput mene. Kao da su u isto vrijeme sline misli
prostrujale i njegovim umom. Usne mu se razvukoe u blag, pomalo sjetan
osmijeh. Registrirah to krajikom oka i osjetih navalu topline u obrazima. Ne
bi mi drago, nikad ga niim nisam eljela pozlijediti pa ni ovom, oigledno
neadekvatnom, podsvjesnom komparacijom, moda identifikacijom. Stisak
prstiju oslabio, ali sam ga i dalje drala pod ruku. Iz dodira meke, tople koe
izvirala je prijatnost koja se poput struje irila niz ruku ispunjavajui me
cijelu. Nekako utiano, gotovo bojaljivo, strahujui da e prekinem li utnju,
ta struja prestati, progovorili:
-aki, ta to ovjek osjeti kad pije? Zadovoljstvo, sreu, ili neto tree?
Nije odmah odgovorio. Lice mu je bilo mirno i tek po lakom nabiranju
koe ela mogla sam naslutiti da neto naruava njegov mirni misaoni tok.
Kad sam ve pomislila da e se ogluiti i da noas, nakon ugodno provedene
veeri, poinjem praviti greku za grekom, kad se vie odgovoru nisam
nadala mirnim glasom, aki zapoe svoj monolog.
-Ponekad, ni sam ne znam zato, poinjem razmiljati o rijeima, o
njihovom znaenju, sutini onog stanja ili osjeanja to stoji iza njih, dubini,
intenzitetu i teini toga to one predstavljaju. Mislim da svi mi, gotovo bez.
izuzetka, malo olako i suvie esto koristimo, rekao bih ak i
zloupotrebljavamo neke, za mene vrijedne, dragocjene rijei i time
doprinosimo da se one troe, da gube pravu, punu vrijednost, da se izlau.
Poput zlatnih novia iskovanih nekad davno, koji su se prelazei iz ruke u
ruku iz depa u dep, iz kese u kesu, i kase u kasu, polako, neosjetno, a ipak
sigurno tanjili, izlizavali i time gubili onu stvarnu, poetnu vrijednost (zbog
pada teine i gubitka mase), a zadravali zlatni sjaj, i dalje ljudima dragi iako
stvarno manje vrijedni. Kako onda odgovoriti na tvoje pitanje sa dvije,

jednom ili obje, za mene ne samo dragocjene, nego i pomalo svete rijei.
Zadovoljstvo... Srea... Bojim se da je grijeh upotrijebiti bilo koju od njih
kao odgovor na tvoje pitanje. Pokuajmo s prvom, zadovoljstvom. Mislim da
je to osjeaj dostatnosti, stanje duha, osjeanje koje ovjeka ispunjava nakon
to zadovolji neku potrebu, ispuni elju, obavi zadatak, odgovori na obavezu,
razrijei problem. Sreu je tee definirati iako joj svi teimo, elimo je,
traimo. Jedva da bi se mogla nai ak dva ovjeka koja jednako misle o
srei ili su zbog istog razloga sretni. O srei razmiljam kao o potpunoj
bezbrinosti, kad prolost nije vana i kada se budunost ini pouzdano
ruiasta, kada nam u cipelama nema ni najmanjeg zrnca pijeska. To je
neto nedostino, utopijsko, i upravo to sreu u naim matanjima ini toliko
lijepom. Ljudi esto brkaju sreu s kratkim trenucima radosti. Kao i sve
drugo do ega nakon silnih napora i elja stignemo, i to tada gubi oreol
nedodirljivosti, svetosti, bojim se da bi srea, kada bi bila realno dostina,
izgubila tu sveopu vrijednost. ta ovjek osjea dok pije i dok je pijan?
Moda u poetku, kad konzumira malu koliinu, kad izgubi kritinost, kad
sve oko sebe, pa i samog sebe, promatra i doivljava osjetilima izmijenjenim
alkoholom i umanjenim vrijednosnim kriterijima, ini se samozadovoljnim.
Tada mu se i problemi ine manjim, uspjesi veim, rezultati krupnijim. To
moe dati neto slino, ali samo slino osjeaju zadovoljstva, bolje rei, dati
lano zadovoljstvo. Moda mu se srea moe uiniti manje daleka i lake
dostupna. To traje samo dok se ne prede ona nevidljiva, a tako opasna
granica koja dijeli opijenost od pijanstva, ili otrenjenja, do povratka u realni
ivot ispunjen stvarnim problemima, zadacima, optereenjima, a tako
siromaan zadovoljstvom, i tako daleko od sree. ta tada ostaje? Osjeaj
potpuno suprotan zadovoljstvu. Stid i krivnja pred sobom i drugima. Ako
tada poklekne, ako poeli da se brzo i bezbolno rijei osjeaja stida i krivnje
te ponovo posegne za lijekom, za aom, pred njim se otvara provalija u
koju se, ili pada, ili uz krajnje napore uspijeva preskoiti na drugu stranu, ali
se i tada jo uvijek nalazi na rubu provalije. Potrebno je neizmjerno mnogo
snage, ogroman napor, esto i pomo drugih, da bi se udaljio, i bio odvuen
od ruba. Za sebe, na sreu, mogu rei da sam ve dovoljno daleko, i da je
opasnost od pada u bezdan otklonjena. U prvo vrijeme, od toga me spaavala
samo tvoja ruka, poput konopca koji vezuje sidro uz brod. Bez obzira koliko
se konop inio tankim prema grdosiji koju vee, i na svu silinu oluja i

podivljalog mora, ipak ga sigurno i pouzdano dri i spreava da potone, ili

bude izgubljen u beskrajnim irinama okeana.
Sluajui s napregnutom panjom nisam ni primijetila da smo se ve
popeli uz ulicu, ni uspon nisam osjetila. Gotovo sam se zaudila kada smo se
nali pred zgradom u kojoj sam stanovala. Osjetih se udnovato. Prijatno
zbog onoga o emu je govorio, a istovremeno kako me proima hladnoa
zbog svega onoga kroz to je morao prolaziti u toku dugih dana pijanstva i
mamurluka, zadovoljstva i kajanja. Od te hladnoe zadrhtah i stresoh se.
-Je li ti hladno? - prenu me njegov glas. - Kasno je, prola je pono.
U glasu mu se osjeala sigurnost i samopouzdanje.
Zadovoljno sam se nasmijeila i podigla lice prema njemu. Poljubio me
njeno kao to se ljubi dijete i krenuo niz ulicu.
Prvo je bio u nedoumici. Vidjela sam to u izrazu lica, nainu na koji je
stisnuo usne, ukrtanju i stezanju prstiju kao da se meusobno dave. Sjedila
sam sasvim mirna, neoptereena strahom hoe li udovoljiti mojoj molbi. elja
da do kraja razrijeim tatin i Zinaidin odnos bila je velika, ali to vie nije bila
mora, nije unosila nemir. Morala sam definitivno staviti taku na ono doba i
krenuti dalje. Ako ne saznam, alit u, boljeti nee.
-Nemam razloga da ti neto tajim - kad sam se gotovo prestala nadati
poeo je Danin otac. - Odrasla si, zrela, do sada si doivjela ljubav. Jest,
moja je sestra voljela tvog oca toliko silno da je ta ljubav vjerovatno
doprinijela njenoj smrti. Bar tako mislimo majka i ja.
Netremice sam ga gledala.
-Kada se rodila, Hasan i ja smo imali po trinaest godina. Od prvog dana
sam ludovao za njom, Hasan, ini mi se, jo vie. Kako je rasla, otimali smo
se ko e je vre prigrabiti. On je imao neto osobito, neto to je plijenilo
djecu i ivotinje. Ona se vre vezivala za njega. U svojoj avliji joj je
napravio ljuljaku, godinama je na njoj ljuljao. Uio ju je da se penje po
drveu, pleo vjenie od dragoljuba, nosio je krkae, valjao se s njom po
travi. Vodio ju je u etnje, na sladoled i kolae. Sa pet-est godina esto je
noivala u njegovoj kui da bi je priama uspavao.
Pogled mu odlutao kroz prozor u daljine. Umoran smijeak mu zario lice.
-Kad bi se ponekad razboljela svi smo znali da je najbolji i najbri lijek

Hasanova ruka, njegovo krilo, glas. A ni njemu, vala, u taj vakat nita ne
bijae pree ni milije. Kad je u petoj godini slomila nogu, sjeam se da je
moj Hasan, ve osamnaestogodinji mladi, u drugoj sobi plakao... Tako
tekle godine. Kada je poeo rat, nama bilo po dvadeset pet, Zini dvanaest.
Nekako u to doba, kod nas je dola tvoja mati. Pri prvom susretu ljubav je
planula...
Licem preletjela sjenka sjete.
-I Zina je zavoljela Rabiju. Obje su ga silno voljele, samo na drukiji
nain... Ako sam opiran, sve mogu rei u tri reenice. Eto, ponijelo me
neto, tuno, ali i lijepo, kao svako sjeanje.
-Molim vas, nastavite. Sluam vas s uivanjem.
-Znale su do poznih nonih sahata aputati, postale su saveznice. Onda
Hasan ode u rat. One su patile svaka na svoj nain i ekale.
Ote se uzdah.
-Daj mi, Boga ti, cigaretu. Nestalo mi, a jutros otvorio kutiju. Ubit e me
duhan. Zapalio je, duboko uvukao dim, dugo ga zadrao u pluima, a onda,
polako ga isputajui, pravio krugove i gledao kako se koncentrino ire pa
rasplinjuju.
-Poslije tri duge godine stie vijest da je poginuo. Stisle su se jedna uz
drugu, niko ih nije mogao razdvojiti, i plakale... Nedugo zatim u komiluk
doe Ragib. Ne znam ni kako se tvoja mati s njim upoznala, tek, ona se
uskoro udade i ode. Zina i to doivi kao udarac ali su ostale bliske, svakog
dana joj je ila. Ve izrasla u djevojku, lijepu kao hurija, a sva utiana, ni
glasnog govora, a kamoli smijeha. Jedne veeri bahnu Hasan, iv i zdrav. Svi
se ukoili, u prvi mah i prepali, kao da je mejt ustao. Gledali smo ga isto
oamueni ne mogavi estito progovoriti. Samo Zina oivjela, procvjetala.
Objesila mu se oko vrata, a on je stisnuo uza se i ljubio joj obraze, kose, nije
je pustio nekoliko minuta. Tek kad je sjeo i pogledao je, isto se zaudio pa
je rekao neto u smislu: Zina moja, pa ti si ve djevojka, prava ljepotica.
Neu te vie moi nositi krkae, ljuljati, grliti. ... A ona, radost moja,
gledala ga kao omaijana. Na bijelim obrazima procvjetale dvije bulke, oi
plamtjele vatrom ljubavi.
Jo te veeri ja sam znao da to vie nije djetinja ljubav, nego ljubav ene.

Smijeak se utrnuo, lice opustilo, oi zamaglile.

-Hasan je kratko sjedio, onda me zamolio da proetamo. Vijest da se
Rabija udala ve je bila dola do njega i od due mu napravila ruevinu.
urno smo grabili pustim mranim ulicama kao da imamo hitan, neodloan
posao, a nismo imali ni pravca ni cilja...
Sve je rjee navraao. Zina je shvatila, i to je bilo pogubno. Bivala je sve
tia, sve slabija. Majka, babo i ja smo znali zato. Znali smo i za Hasanovu
neprebolnu ranu. Ljubav prema Rabiji ga je zaslijepila, nita izuzev nje nije
postojalo. Zina se upinjala da sakrije bol, a po itav dan virila iza store da ga
bar vidi na sokaku. Topila se, kopnila. Dolazio sam u iskuenje da sve
kaem Hasanu, pa odustajao da mu ne pristajem na jade, da ih dodatno ne
poveam jer bi ga to saznanje boljelo, a nita se ne bi promijenilo.
Onda je poela pobolijevati. Mogli smo joj pruiti sve to se novcem da
kupiti. Njoj je trebao samo Hasan. Tada se zadesi jo jedna velika tegoba.
Naprasno nam umrije babo...
Zina je sve rjee odlazila Rabiji. Zadnji put je otila da joj priuva dijete
jer joj se mati razboljela. Bilo je to one noi kada je neki pljaka ubio
Ragiba. Ona ga je ujutro nala i doivjela ok. Poslije dobi upalu plua.
Doktori su odmah savjetovali da ide u bolnicu, onda je upala plua bila
teka bolest. Nije htjela ni da uje.
Kad se stanje poelo pogoravati iz sata u sat, nismo je vie sluali,
odveli smo je. Kad jedno jutro sretoh Hasana, sjetih se ta je za nju uvijek
bio najbolji lijek. To u meni neto prelomi te mu kazah da je jako slaba i da
je u bolnici. Otiao je, iz istih stopa. Prekasno. Za dan-dva je umrla.
Donja usna mu se otromboljila. Odjednom je izgledao veoma iznuren i
star.
-Poslije, kad su pospremali krevet, ispod madraca su nali aku lijekova.
Nije eljela ozdraviti, ni ivjeti. Nali su i poruku koju je dan prije njegove
posjete meni napisala:
Kada umrem, kai mu da sam ga voljela. Spustio je cigaretu na
pepelnicu i preao prstima preko oiju. Otirao je suze.
-Dobro je, dobro - kazao je kada sam mu stisnula ruku.
Nakon duge utnje sam upitala:

-Mrzi li vaa majka moga tatu? Onaj krik kad je Dana izgovorila
njegovo ime nikada neu moi zaboraviti.
-Ni govora. I njoj i meni je jasno da on nita nije kriv. Nije ni znao za
njenu ljubav, nije ak ni slutio, a njenu smrt odbolovao duboko gotovo kao i
ja. Mora razumjeti, majka, k'o majka. Preteko joj se vraati u te dane.
Rijetko je spomene, u njenu sobu poslije nikada nije ula. Ko je ikad
prebolio najveu alost koju roditelj moe doekati, tu kraljicu svih tuga?
-Je li tata ikada saznao?
-Nije. Porodica uva svoje tajne kao svetinju... Eto, to je ono to si htjela
znati. Sad zaboravi ako ikako moe. U ljudskom bi organizmu trebao
postojati neki odbrambeni mehanizam koji bi brisao sve rune i tune stvari a
u sjeanju ostajalo samo ono malo lijepoga... Ustvari, sa odreene vremenske
distance, i u tuzi ima ljepote. Pri kraju puta ostaju nam samo sjeanja.
Izaao je. Ostala sam sama u maloj, ugodnoj kancelariji.
Tata je ipak znao. Sasvim sigurno je znao. Cijelog ivota je uvao
fotografiju, ne Zinaide djeteta, nego mlade djevojke. uvao je stih s mirisom
ljubavi. Otkuda mu? A on? Je li je ipak volio? Ako su oni sigurni da nije
znao za njenu ljubav, zar je nemogue da nisu znali ni za njegovu? Zato bi u
svoj rokovnik napisao ... davno skrivena misao na tebe gospodari svim
ostalim mislima? Posljednja misao, posljednji lik u svijesti na razmeu
ivota i smrti bila je ona. Zato? Za milog Boga, zato?
-Evo, kahve stiu - kaza Nusret sjedajui preko puta.
Dugo sam odsutno mijeala eer u fildanu. Otpih gutljaj kafe pa upitah:
-Zar tati niste prenijeli njenu poruku? Onu to su je nali ispod madraca.
-Jesam. Zadnja se elja mora ispuniti. Uinio sam to rijeima koje mu
nisu rekle nita vie nego je znao.
Sreli smo se kada sam se vraao iz bolnice. Po mom izgledu sve mu je
bilo jasno.
-Ode nam Zina, Hasane - rekao sam, a on se naslonio na nekakav zid i
samo sam ekao da ga udari kap. inilo mi se da ivot istjee iz obojice.
-Znam da si je mnogo volio. I ona je tebe voljela - tako sam kazao.
-Samo to?

-Rekao sam ono to je eljela.

-ampanjac za oboje - kazala sam kelneru.
-Za mene kolu.
-ampanjac.
Kada se kelner udaljio, pogledala sam akija.
-Dana i Faruk su se zaruili. To je po njenoj elji, za sreu.
-Drago mi je, ali princip je princip. Zamislila sam se.
-Mislim kako postoji jo jedan razlog da taj princip prekri tom jednom
aom, makar gutljajem... Ja te volim, aki.
Prvi put otkad smo se sreli djelovao je zbunjeno.
-Misli, ili zna? Dotakla sam mu nadlanicu.
-Sigurna sam. Ovaj trenutak se ni sa im ne moe usporediti.
Nije ustao da me poljubi. Ni ruku mi nije stisnuo. Samo je u oima
planula vatra.
Ispili smo ae i nijemo se gledali. Vrijeme nastavljalo hod. asovi
prolazili kao male provincijske stanice iza brzog vlaka.
Kad smo izali u majsko popodne mislila sam kako nikada nismo vie
rekli jedno drugom koliko u tom vremenu apsolutnog odsustva rijei.
Produili smo Titovom. Ispred galerije je bio ovei skup.
-Otvorena je neka izloba. Da svratimo? - napokon je progovorio.
Na ulazu smo proitali da je postavljena izloba grupe autora. Ili smo od
platna do platna samo povrno pogledavi sliku. Mada poklonici te vrste
umjetnosti, bili smo suvie okupirani novo otkrivenom radou da bi neto
izvanjsko probudilo dublju impresiju.
Istoga asa smo stali kao uzeti. Nesvjesno sam izvukla ruku iz akijeve i
povukla ga za rukav.
-Idemo - jedva sam izustila.
-Ne - odgovorio je. - Ne moe pobjei. Stajali smo ispred portreta mlade
djevojke kratke kose, ovalnog lica, malenog nosa, visoka ela. Crte lica bile
strane, pa ipak, oboje smo, i prije nego smo proitali, znali da je autor
Muharem Hafizbegovi.

-Ne dopada ti se tvoj portret?

-ta ti pada na um? Zar je ova djevojka i po emu nalik na mene?
-Jasno ti je, koliko i meni, da fizike slinosti nema, ali da je izraz oiju,
usana, cijeloga lica, korelat, personifikacija tvoje due.
-Hajdemo odavde, molim te.
-Kako ti kae.
-Oh, mrzim ga, mrzim ga. Ti bar zna da su sve moje boli, svi sporedni
kolosijeci poeli zbog njega.
-Da ga mrzi, sve bi mu davno halalila i davno ga zaboravila.
-Imala sam tebe... Svilena nit koja nas je drala bila je dovoljno jaka. Bio
si nesiguran uvar... Nisi smio zaspati.
-Propala nam je ova veer. Ko zna ta e nam sve jo propasti? Znam da
nisi lagala kada si rekla da me voli. Vjerovala si u to. Ali, bio je dovoljan
samo puhak koji je od njega doao da iz temelja zaljulja nau kulu. On je
tvoje prokletstvo, ide ka njemu i kada misli da se udaljava. Treba li da se
povuem, da mu te prepustim? I on tebe voli, ona me slika uvjerila u to. Bi li
mogla biti sretna s njim, iako ti je otvorio vrata pakla i gurnuo te u njega? Da
si bila nervno labilnija, iz tog pakla ne bi izala zdrava.
Ili da se borim za tebe? Jer, i mene voli, osjeam, znam, samo su to dvije
razliite vrste ljubavi.
Da kaem: Evo ti je, Muhareme Hafizbegoviu, ona pripada tebi. Ja sam
bio tek vjerni pas koji ju je uvao godinu i po dok tebe nije bilo u njenom
ivotu, grijao je, uvao, snaio i titio samo zato da bih ti je mogao vratiti
zdravu, zadovoljnu, sretnu, onda kad ti to poeli.
Ili: Ne dam ti je mali, samoivi stvore, ne dam ti ovu lomnu duu koju
umalo nisi slomio. Ja sam je zaklanjao od bura i oluja u koje si je gurnuo,
titio i uvao za sebe - reproducirala sam rijei koje mi je aki bez pauze
kazao putem telefona, a onda, ne ekajui komentar, prekinuo vezu.
Veer odmicala, svjetlo uzmicalo pred nadolazeom noi.
Za deset, petnaest dana u apsolvirati. Ostat e mi nekoliko ispita, ali me
obaveze nee vezivati za fakultet, za Sarajevo. Strina e se vratiti. ta nose
dani, mjeseci, godine to e doi?

Ustadoh. Iz korpice uzeh etiri tamna kestena. Dva sam uzela jesenas, da
zamijene one sparuene. Sada su i oni bili isti, razlike gotovo nije bilo.
Letimice ih pogledah a onda kroz otvoren prozor zavitlah dolje, na ulicu.
Zgnjeit e ih automobilske gume, neije grube cipele, ili e se izgubiti u
praini.
Odjednom poeljeli uti majku. Kad dooh do telefona on zazvoni.
Telepatija. Ona je samo bila bra - pomislih.
-Majko...
-Muharem je.
-Kako si, Lijano?
-Zamolila sam te da se ne javlja.
-Morao sam ti rei da sam u Sarajevu. Doao sam na zatvaranje izlobe.
U Evropi sam. Moram te vidjeti.
-Uzela sam na znanje. Kako si ti?
-Znat u kada te budem vidio i uo.
-Zbogom, Gosparu.
-Jesi li sklopila mozaik?
-Jesam.
-Jesi li zadovoljna? - Da.
-Lijepo. Hou li te vidjeti?
-Nisam sigurna. Kako ti je tata?
-Bolje. Vratio se iz Igala. Sada uiva u samoi.
-Ba se radujem - kazah smjekajui se jer on nije imao pojma koliko je u
tome istine.
Samo je stari Emin upuen u sve tajne - mislila sam vraajui se u sobu.
Jedino mi on moe zaokruiti cjelinu. A treba mi jo sasvim malo.
Okrenuh broj autobuske stanice.
-Molim vas, recite mi kada ide prvi voz ili autobus za Ploe?
-Izvolite.
-Je li gospodin Emin Hafizbegovi? - Da.

-Zove Selma Eminagi. eljela bih nakratko svratiti do vas. Kada me

moete primiti?
-Dijete drago, kad god eli. Vrata ove kue za tvoju su obitelj uvijek
otvorena.
-Ja bih sada odmah. U Podgori sam.
-S majkom?
-Sama sam.
-to se mene tie moe odmah doi. Samo, Muharem nije kod kue, na
putu je.
-Trebam vas.
-Mene? Zato?
-Razgovarat emo kad doem. Zvala sam da pitam hoete li me primiti i
da mi kaete adresu.
-Idi cestom prema Tuepima. Nekih kilometar i po od grada je kua. Na
hridi je, bijela. Lako e je prepoznati.
-Hvala vam. Uskoro emo se vidjeti.
Da nisam bila umorna i da mi se nije urilo taj bih dio puta najradije
prela etajui. Miris mora me je opijao. Plae puste, more mirno, isto.
Talasi oplakivali pijesak i beumno se vraali pa umirali.
Morala sam to prije i to zavriti. Ondau opet ivjeti - nadala sam se.
Uvijek se treba nadati. ovjek bi trebao sagraditi barku i ispuniti je nadama.
Onda gledati kako mu nade plove po puini.
-Tribala bi to biti ona kua gori - kazao je taksista usporavajui vonju.
Provirila sam kroz prozor.
-Vjerovatno.
-ekat u vas dvi-tri minute, ako se ne vrnete iden a.
Penjala sam se puteljkom okruenim oleandrima u cvatu i pokojom
agavom irokih mesnatih listova.
Na platou ispred kue stajala lealjka natkriljena suncobranom, stol i u
bijelo obojene stolice od prua na kojima su bili jastuii pastelnih boja.
vrsto mi je stegao ruku. Bio je obuen u lagane lanene hlae i koulju

be boje, na glavi eir od slame. Koa mu imala bakarnu boju. Izgledao je

zdraviji i mlai nego kad sam ga vidjela prethodni put.
-Hoemo li sjesti unutra ili ovdje?
-Svejedno.
-Sjedni onda ovdje. Sad u ja, samo da kaem domaici da iznese sokove
i kahvu.
Jasno sam vidjela da je iznenaen neoekivanom posjetom, da je
radoznao, pomalo oprezan. Pokuavao je to prikriti usiljenom leernou.
-Lijepo je ovdje. Zrak, nebo, puina, rastinje, sve. Cijele godine sanjam
petnaest dana na moru, a vi ga stalno gledate i sluate.
-uje se i u kui.
-Tata je priao da se u svakoj sobi uje um talasa. Osjeala sam da
napetost u njemu raste.
-Sigurno vas je iznenadio moj dolazak - poeli, ne elei ga dalje drati u
nedoumici i muci ekanja. - Dola sam jer moram s vama razgovarati.
-Volim prijateljske razgovore.
-Moj rahmetli tata vam je bio prijatelj. Malo prije smrti rekao mi je da je
vama, jedino vama, ispriao svoj ivot, onaj dio koji je meni nepoznat.
Zastala sam i pogledala ga samo na tren, dovoljno da uoim kako su mu
se oi suzile, gledale me koncentrirano i pronicljivo, pomalo uznemireno. Bile
su to stare, ali bistre, mudre oi.
-Takoer mi je rekao da vas potraim kada budem eljela uti tu priu lagala sam i uivala u tome, kao da naplaujem sve dane i mjesece u kojima
me je izjedala mrnja prema njemu.
On je skrenuo pogled s moga lica i napregnuto gledao u nepreglednu
puinu to se ljeskala na suncu. Nebom se prolomio krik galeba.
-Onda si uzalud prevalila dug put. Nita, ni tebi, niti bilo kome neu
ispriati.
-Zato?
-Ne elim izigrati povjerenje najboljeg prijatelja. Bezrezervno mi je
vjerovao, a to je najtee zasluiti i opravdati.

Osjeala sam unutarnji mir, istinski, potpun. I nadmo, slast zbog

nadmoi. Kao da sam se pomirila sa starevim odgovorom, ustadoh i odetah
do ograde. Gledala sam more, beskrajno, modrozeleno, bezazleno i neizrecivo
lijepo.
Kada sam ponovo sjela, Emin je izgledao zadovoljan, oputen. eka
samo da ispijem do kraja oljicu kafe i odem. Popih ostatak tankog, hladnog,
preslatkog napitka gledajui u svoju aku meu ijim prstima je gorjela
cigareta. Ispuni me slast i zbog toga to puim u njegovom prisustvu.
Muharem je to morao kriti.
-Hoe li neto pojesti? - upitao je.
-Recite mi - namjerno napravih malu stanku da poveam uinak rijei
koje su slijedile - da li se kao ovjek koji je proao sve instance u pravnom
sustavu, tuilatvo, pravobranilatvo, sudstvo - ponovo napravih stanku
konstatirajui da starac gotovo drhti - ili se, kao obian smrtnik pred Bogom,
moete zakleti da nikada nikome niste odali oevu tajnu, da niste iznevjerili
njegovu vjeru u vas?
Jest, uistinu je drhtao, bar su drhtale ruke, i glas koji progovori:
-Ne mogu. Ispriao sam Muharemu.
-Jedino njemu?
-U to se mogu zakleti.
-Nema potrebe, vjerujem vam. Ako ste to mogli ispriati svome sinu
koga se to apsolutno ne tie, niti ga je zanimalo, zato ne moete meni,
njegovoj keri, tim prije to je on to htio?
-Kako ja mogu znati da je htio?
-Otkud bih ja onda znala da vi znate? Bio je zateen i sasvim zbunjen.
-Ipak ne mogu zbog tebe. Ima tu stvari koje bi te mogle pozlijediti. Sjeaj
ga se onakvog kakvog si ga znala, kao rijetko dobrog i asnog ovjeka.
-Nema te prie koja moe promijeniti moje miljenje o ocu. Nemajte
brige. Mislite li, moda, da je jedna od tih stvari to to mu je majka prije
udaje za njega bila ljubavnica?
-Kako moe izgovarati tako teke rijei?
To su tvoje rijei, stari gade. Tendenciozno sam upotrijebila ba tvoj

izraz - pomislih, a glasno nastavih:

-Ne volim tu rije. Asocira na posrnule ene ni malo nisu nalik mojoj
majci.
-Ona mu to nikada i nije bila u onome smislu. Samo su se sastajali dok je
bila udata za drugog. Otkuda ti zna za to?
-Znam ja, gospodine, moda sve te stvari za koje mislite da bi me mogle
pozlijediti. Za njihovu ljubav, da mi je Sulejman polubrat, za nesretan splet
okolnosti kada je Ragib poginuo...
-Zato si onda dola?! - gotovo je viknuo. Samokontrola je zakazala. - ta
hoe? Je li ti Muharem ispriao? Jesi li dola da me osudi, da pljune na
moju ast, na mene kao neovjeka?
-Ne pada mi na um. Muharem nema pojma da ja znam bilo ta. Sama sam
tragala po Bistriku, kod njegovih drugova, prijatelja, susjeda.
-ta hoe od mene?
-Detalje koji mi nedostaju da sklopim cjelinu pa sve ostavim zaboravu.
Bez toga, nikada neu nai svoj mir.
Pokolebao se, pa pokleknuo.
-Pitaj ta te zanima. Ne znam ta ti nedostaje za cjelinu.
-Zanima me cijela pria. Trgnuo se.
-Ne razumijem. Rekla si da ti trebaju samo detalji.
-To je istina. Ali, sve to sam saznala, saznala sam od raznih ljudi, na
raznim mjestima. Svako od njih je priao svoje vienje, moda subjektivno.
Jedino vi znate cijelu i pravu istinu. Zato elim uti tatinu priu iz vaih usta.
Osim toga, vi niste ivjeli u Sarajevu, nikoga od sudionika, izuzev moje
majke, ne poznajete, tako da ne moete biti pristrasni. Ja nisam nikakav
sudski istraitelj, niti me zanima apsolutna istina. Samo elim uti kako je
sve to doivio i proivio moj tata.
Gledao je u snijenobijeli stolnjak, duboko zamiljen i veoma ozbiljan.
-Ima potpuno pravo. Ispriat u ti cijelu priu. Slobodno me prekini
bude li neto htjela priupitati. Uimo u kuu. Ve prigrijava, a mom zdravlju
kodi velika vruina.
Neu ga prekidati. Ako bude pitanja, postavit u ih kad zavri - mislila

sam slijedei ga.

U sobi je bila ugodna hladovina i polutama. Grilje su bile sputene. Sjeli
smo i starac je poeo.
Priao je o tatinom prijateljstvu s Nusretom, o vezanosti male Zinaide za
tatu i njegove za nju, o dolasku majke u kuu Muftia, susretu majke i tate,
njihovoj ljubavi na prvi pogled. Sve se potpuno podudaralo s onim to sam
ve znala, ali sam pratila s budnom panjom svaku rije da mi sluajno neto
ne bi promaklo. Prilika se vie nee ponoviti.
Priao je o tatinom odlasku u partizane, majinoj groznici, ekanju vijesti
o pogibiji. Priao o maminoj udaji za Ragiba, porodu. O tatinom povratku i
bolnoj vijesti koja ga je ekala umjesto Rabije. O njihovim probdjevenim
noima u bai, na mjeseini. O Ragibovoj smrti, tatinom osjeaju smrtnog
grijeha, o Zininoj bolesti i smrti, tatinoj tuzi zbog njenog odlaska iz ivota.
Zastao je.
-Siroto dijete. Toliko ga je voljela, a moj dobri Hasan nije imao pojma
sve dok nije otiao u bolnicu da je posjeti - govorio je kao da je izvan
vremena i prostora, uivljen, mislima, pa i duom vraen u ono davno doba.
U kratkom asu spoznah da je ovaj starac volio mog oca, da mu je uistinu bio
prijatelj, da je u svojoj dui zajedno s njim proao one teke dane. Tata ga
nije pogreno procijenio. To je ovjek kome se moe vjerovati, koji zna
sluati. Vie mu nisam zamjerala to se povjerio Muharemu. Sin mu je, estit
je, povjerljiv. Svi ljudi imaju svoje slabosti, sitnije ili krupnije, razliite i
zavisne od kulturnog nivoa, naobrazbe, karakternog i emotivnog sklopa, ali
svima je zajednika jedna - otvoriti duu nekom bliskom, dragom. Da je
tatina pria bolno dirnula ovog starca i trajno ostala urezana u njemu, nije ni
trebalo rei. Poeljeh mu kazati neto lijepo, bar rije zahvalnosti za
prijateljsku ljubav prema ocu koja i danas ivi, ali odustadoh. Ovaj je ovjek
proao mnoge ivotne kole, bogat je mudrou i iskustvom, shvatit e i bez
rijei. One obino sve pokvare.
-Voljela bih znati kako je doivio njihov zadnji susret - progovorila sam
prvi put otkako smo uli u sobu. - Je li vam priao o tome?
-Nije ni znao da je bolesna dok mu to nije rekao njen brat - kaza poto se
mislima vratio u tu sobu nakon dugog perioda u kome kao da je meditirao. -

Sledio se, jer ona je i dalje bila njegova mala, mila djevojica. Priao je da je
dugo stajao pred vratima bolesnike sobe prije nego je smogao snage da ue.
Zvui apsurdno, ali rekao je da nikada u ivotu nije doivio toliko tuge i
toliko ljepote u isto vrijeme. Iao je prema krevetu do prozora, nasumice, kao
kad list voda ponese. Na njenom votanom licu se smjestio mir samrtnika,
oi joj bile sklopljene, a kose rasute po jastuku kao kakav ostatak mjeseine.
Spustio joj je ruku na obraz i kazao:
-Doao sam, djevojice moja.
Boe, koliko ima uda u onome to se zove ljubav. U sekundi kao da je u
nju utekao ivot. Otvorila je oi a u njima srea koliku nikad prije i nikada
poslije nije vidio.
Obrazi se zarumenjeli, usne razdvojile. Pa se pridigla i oko vrata mu
savila tanke ruke a on sluao sasvim tihe kucaje njezina srca. Brzo se
odvojila i klonula na jastuke. Vatra u oima se ugasila, ostala tiha radost i
jo tia tuga.
-Dugo si bio moj vie nego iiji, pola moga ivota, i ja tvoja vie nego
iija. To je dosta, Hasane, i sretna sam zbog toga.
-I ja, djevojice.
Rekla mu je tada kako vie nije djevojica, da ga sada voli drukije. Zna
da voli Rabiju i moli Boga za njihovu sreu. Nije nesretna, Bog je odredio da
voli onog ko joj nije suen. I neka se ne boji, nikom ivom nije rekla, niti e
rei. I u Boga se Svevinjeg klela da nita nije ni vidjela ni ula.
Prvo je mislio da bunca, da je u groznici, a onda se skamenio.
-ta nisi rekla?
-Za rahmetli Ragiba - odgovorila je zauena to to pita.
Ispriala mu je da ju je buka probudila, da je sve gledala kroz
kljuaonicu, da se do sabaha tresla ko tetrejka, a da glasa nije pustila. Znala
je da e, ako vrisne i izae, zapeatiti njegovu i Rabijinu sreu.
-Zato mu to prije nije rekla?
-Valjda je mislila da zna, da je nezamislivo kako je tolika buka ne bi
probudila. A ako ne zna, da ne bi liilo na ucjenu ili iznuenu ljubav. Selma,
neki ljudi dozive duboku starost, a ne dostignu emotivnu zrelost... To dijete

je u sedamnaestoj bilo zrelo... Onda je iz torbice izvadila sliku da se

ponekad sjeti Zine koja vie voli smrt nego ivot u kome njega ne bi bilo.
Hasan se na to rasplakao, a ona ga zamolila da joj halali i ode... Ostatak dana
i sutradan je lutao unespokojene due, ne zadravajui se nigdje,
pokuavajui sabrati misli i osjeanja, borei se sa eljom da se vrati onom
krevetu. Drugog dana je krenuo, ali je sreo Nusreta. Bilo je savreno...
-Ostalo znam - kazala sam osjeajui se kao da mi je neko koljeno
snano prignjeilo grudi. Zubi su mi cvokotali i cijelo mi je tijelo drhtalo.
Bujica slika odnosila je moje more u spokojan san, kao rijeke to se stiaju
kad se uliju u more.
Stari Emin je bio daleko od te sobe. Nakon dueg vremena utnje, obratio
mi se:
-Hoe li mi rei ta nisi znala?
-Da je Zinaida znala ko je ubio Ragiba.
-Jedino to?
-Da, od onoga to ste ispriali. Ali, jo ne znam sve. Je li mama ikad
saznala za Zininu ljubav prema tati?
-Nije ak ni posumnjala. - Je li tata volio Zinu?
-Mnogo ju je volio, ali kao dijete. Drukije je nikad nije gledao.
-Zato je onda sve duge godine uvao njenu sliku i stih koji mu je
napisala, mislio na nju, pisao joj u svoj rokovnik, jedino njoj? I konano,
zato je ona bila posljednja misao u asu kada se rastajao sa ivotom?
-Zato to mu je otvorila put do jedine ene koju je volio. Da je kazala
jednu jedinu rije, tvoja ga majka nikada vie ne bi ni pogledala. I ne samo
to. Proklela bi as kada ga je srela, sve dane koje je provela s njim. Do
samog kraja je nosio zahvalnost, obavezu i divljenje prema Zinaidi, velikom
ovjeku, i golemu ljubav prema Zinaidi djetetu... Mislim da samo veliki ljudi
mogu osjeati veliku tugu, da su patnja i tuga bezuvjetno povezani sa irinom
savjesti, istotom due, dubinom srca.
Nismo se vie osjeali stranim. Sjedili smo kao dva bliska, prisna ljudska
bia koja vezuje tajna. Bura se u oboma stiala, nastupila bonaca.
-Jo samo neto. Tata nikad nije ulazio u kuu gdje je ivjela s Ragibom.

Zato je te noi uao?

-Sudbina, Selma... Tog je jutra otiao u Visoko i namjeravao noiti.
Sudbina se ve tada umijeala. Posao je obavio isti dan i u Sarajevo se vratio
oko ponoi. Kod nje je gorjelo svjetlo. Poelio je da je vidi. Ako pokuca,
baci kameni, mogao je skrenuti neiju pozornost. Bila je to mrana no, bez
mjeseine, bez zvijezda. Presudna je bila elja da jednom prede prag koji
razdvaja Rabi ju, njegovu draganu to ga eka u bai, i Rabiju, tuu enu to
je bila kada prekorai taj prag. Kada je uao, nali su se licem u lice. Za
uzmicanje je bilo prekasno... Nego, ima neto to ja nisam znao. Hoe li mi
ti rei?
-Nema tog to vam ne bih povjerila. Moj tata je dobro znao procijeniti
ljude... ta ste me htjeli pitati?
-Sliku mi je pokazao, ali nikada nije spomenuo stih ni da je neto pisao u
rokovnik... Volio bih to znati. U pitanju je mnogo vie od puke radoznalosti.
-Stih mu je Zina napisala:
Dotie te moja enja
Lako, ko leptirovo krilo
I kuca moje bilo
Grozniavo bije, tamna kola krv
Kao da je dola sama smrt.
U no me zove, u pusti vrt
Tvojim glasom.
A tata je u rokovnik zapisao: Sputavamo elje, htijenja, enje, sebe ili
drugih radi. Samo je misao slobodna, iroka i duboka onoliko kolike joj
dimenzije moemo dati. To je utjeno, to je lijepo. Jedino tebi, moja
nesanice, tvojim tunim djetinjim oima i drhtavim trepukama zabranjujem i
plovidbu prostranstvima misli. Zabranjujem. A u zadnje vrijeme svaki kucaj
srca govori da davno skrivena misao na tebe, gospodari svim ostalim
mislima.... Eto, to je to.
Nije kazao nita. Uini mi se da se u njegovim oima javio neki udan,
neobjanjiv, nov sjaj. Duboko zamiljen gledao je stare njegovane ake, duge
prste, blago modre nokte.

-Hvala vam. Ovaj u dan po lijepom pamtiti dok ivim.

A sada, na rastanku, dozvolite mi da kaem neto to se ne tie mojih,
nego vas osobno. Mislim da ovo to ste mi ispriali tako duboko i iskreno
moe doivjeti samo neko... ko je takoer nekad nesretno volio. Obrve mu se
skupie, elo namreka.
-Oprostite, zaista nisam mislila nita loe. Moda sam dala sebi previe
slobode, ak i drskosti.
Po prvi put se osmjehnuo.
-Ti nisi zrela, ali ima dobar njuh. No, dobro. Neka ti Bog da dobro
zdravlje i duevni mir. Sve to ivot donese, uz to e lake podnijeti. I radi.
U radu je ivot i radost.
Oprostili smo se stiskom ruke i dugim pogledom.
Zamolit u Danu da me odvede na Zinin mezar. S jeseni u im oboma
zasaditi rue i svaku veer, pred san, za oboje prouiti Fatihu - mislila sam
silazei puteljkom prema magistrali.
-Ko zna, moda ju je ipak volio... Je li ikad iko proniknuo u tuu, ili bar
u svoju duu? Svaki ovjek je zagonetka za sebe - tiho je govorio stari Emin
gledajui kako se udaljavam izmeu grmova oleandra.
Sila sam do obale. Beskrajna puina, mirna kao miran san, ljeskala se.
pod zracima umirueg sunca. S vremena na vrijeme blagi daak maestrala
jedva bi mi dotakao lice, zatreperio u kosi. U tim trenucima ivot se inio
satkan samo od ljepote, radosti u srcu, bonace u dui. Odnekad iz daleka
dopirao zvuk gitare i skladni, nerazgovijetni, mladi glasovi. Divila sam se
bojama zemlje i neba, tragovima vjetra po moru i oblacima, pozlaenom
sumraku. Gledajui vjeno more irila sam ruke, a one tako kratke, tako
nedostupivo kratke da zagrlim svijet.
Nikada moja soba u strininom stanu nije izgledala tako lijepo, nikad
krevet tako primamljiv, posteljina tako mirisna.
Pedeset dva sata nisam legla. Slatki umor bilo je sve to sam osjeala
uranjajui glavu u jastuk, tonui u san.
Dugaak, bez snova. Nekoliko puta mi se uinilo kako odnekud dopire
zvonjava telefona kao neto nestvarno, izvanzemaljsko. Nije mi smetao, nita
mi nije moglo smetati. Samo bih promijenila poloaj i nastavljala plovidbu

slatkim prostranstvima sna.

Kad sam otvorila oi, sasvim rasanjena, svjea, osjetih udesnu lakou u
tijelu i dui. Nisam imala orijentaciju o vremenu. Pogledah u sat na ruci. Pola
sedam. Je li jutro ili popodne? Ustadoh, protegoh se i podigoh rolete. Bilo je
popodne, ugodno toplo. Vrelina dana je prola.
Ala e mi prijati kafa - pomislih.
Sjedoh na balkon, nasuh vreli napitak u fildan i zapalih. Gledala sam
prolaznike, uglavnom mlade parove koji su ili niz ulicu, prema centru.
Mlade djevojke, lijepe, dotjerane, nasmijane, leprale su kao da nogama ne
dotiu tlo. ta se zbiva u njihovim duama?
Izbacite sve gluposti iz svojih lijepih glava. Ne sluajte previe glasove
razuma. Mladost je kratka, kao behar. Treba ivjeti, ivot vas eka, ivot vas
zove.
Nerado ustadoh da se javim na telefon.
-Halo - kazah zvonkim glasom.
-aki Abdulah je.
-Oh, aki, ti si. ta znai to slubeno predstavljanje?
-Mala, ta je s tobom? Bez ikakve najave jednostavno nestane.
-Morala sam neto zavriti. Sve je u najboljem redu.
-S njim?
-Ama ne. Kunem ti se. Nisam ga ni vidjela, nisam bila tu.
-Zakletve ne volim, ve pomalo lie na odstupnicu. Hoemo li se vidjeti
veeras? Selma, najzad mora raistiti sama sa sobom.
-Znam. Uz to, osjeam potrebu da izaem.
-Kada?
Ponovo pogledah na sat. Sedam i dvadeset.
-U osam pred Parkuom.
Imam dovoljno vremena da se istuiram i obuem nakon to ispijem jo
fildan kafe i ispuim pola cigarete - mislila sam vraajui se nazad. Nisam
ni zakoraila na balkon kad telefon ponovo zazvoni.
-Muharem je. - ao.

-Sutra putujem, a ti se ne javlja. Moram te vidjeti. Moramo definitivno

razjasniti neke bitne stvari.
utjela sam.
Ja sam ta koja konano i definitivno mora raistiti sama sa sobom mislila sam.
-Moemo li se vidjeti, Lijano?
-Moemo, Gosparu.
-Kada?
-U osam pred Higijenskim zavodom. Sputajui slualicu nehotice
uhvatih u ogledalu i meni zagonetan osmijeh.
Obuena u jednostavnu haljinu, bez minke, izuzev tankog sloja rumenila
za usne, kose skupljene i vezane u rep, sputala sam se niz ulicu Kralja
Tomislava.
Opet je bio juni i cvali su kesteni irei teak, pomalo otuan miris. Kao
reprodukciju s trake, u uima sluala dio maminog i tatinog razgovora one
veeri kad sam se, leei na kauu, pretvarala da spavam.
-Hoemo li je buditi?
-Ja ne bih. Nekako mi grehota. Tako slatko spava.
-Onda u donijeti jorgan - kazala je mama i otila u spavau sobu.
Odmah zatim ula je tatin sasvim tih glas: - I na smrtnom asu bit u
zahvalan Bogu i njoj to su mi te dali, moja Rabija.
-Kome? - pitala je mama nenadano se vrativi.
-ta kome?
-Rekao si - Bogu i njoj.
-Sudbini, draga moja. Sudbini. Koraala sam dalje utonula u misli. Sad
znam. Sudbini je bilo ime Zinaida.
Jo samo nekoliko koraka do kraja ulice. Titova pukla preda mnom.
Nekih petsto metara lijevo eka aki. Nekih petsto metara desno eka
Muharem. Isto odstojanje, dva ivotna puta. Jo tri minute... Na koju e me
stranu odvesti, moje srce?
Neodluno zastadoh na raskru. Samo tren, a onda sigurno zakoraih u
susret svojoj sudbini.
Travnik, 19.9.1996.

Biljeka o piscu
Nura Bazdulj-Hubijar roena je 1951. god.
Objavila je dvadeset naslova. Prevedena na nekoliko stranih jezika.
Dobitnica je vie knjievnih nagrada i priznanja.
ivi u Travniku gdje radi kao lijenik.