You are on page 1of 2

Predstava Amadeus rediteljke Dore Rudjak Podolski (dramaturgija Dubravko Mihanovi),

nastala prema istoimenom, veoma izvoenom, viestruko nagraivanom i ekranizovanom tekstu


Pitera afera, kroz fiktivni prikaz odnosa kompozitora Volfganga Amadeusa Mocarta i Antonia
Salierija bavi se kompleksnim pitanjima prirode umjetnikog stvaranja. Polazei od gotovo
trilerskog zapleta, odnosno pitanja da li je Salijeri otrovao Mocarta, uz tonove otre satire u
slikanju bekog drutva druge polovine 18. vijeka, komad je u sutini univerzalna, intelektualno
bitna i psiholoki produbljena drama ideja. Komponovan kao predsmrtna Salijerijeva ispovijest i
subjektivni pogled otrovno zavidnog mediokriteta na Mocartovu muziku genijalnost, tekst
slojevito i vjerodostojno propituje paradoks da se umjetnost, iako je kreacija sutinski nevina i
ista, za svoj ivotni prostor moe izboriti jedino proraunatou, politikom i manipulacijom.
U izvedbenom smislu, predstava uspjeno, odmjereno i dosljedno stilizovano-realistiki
posreduje znaenja teksta, dok se u vizuelnom smislu primjetno oslanja na filmsku verziju
Miloa Formana iz 1984. godine. Dojmljiva i praktina scenografija (Stefano Katunar) sa
pominim elementima, pomou detalja i svjetlosnih efekata, omoguava funkcionalne izmjene
razliitih lokaliteta i situacija (raskoni beki dvor, pozorite, Mocartova sirotinjska soba, itd.).
Takoe, zaudni, pomjereni elementi kao to su glave aktera koje govore iz staklenki nalik
mastionicama i izlaenje likova iz klavira simbolikim znaenjima naglaavaju svevremenost
znaenja radnje. Kostimi Marite opo raskoni su i matoviti, izmeu istorijske vjerodostojnosti
i stilizacije, izraeni do detalja, profinjeni i ne previe nametljivi. Osim toga, oni imaju i funkciju
karakterizacije i ocrtavanja duevnog stanja likova, naroito Salierija, Mocarta i njegove supruge
Konstance. Za stvaranje atmosfera i odraavanje Mocartovih unutarnjih stanja veoma je znaajna
i muzika (autor, izbor i obrada muzike Ivan Skender) iz raznih djela i perioda ivota
kompozitora, koja se koristi u predstavi.
Bitan razlog uspjeha Amadeusa, osim veoma dopadljive i znakovite vizuelnosti, prvenstveno
je izvoaka sugestivnost, preciznost i ujednaenost. Glumci, kao dio promiljenog idejnog
rediteljskog koncepta, nastupaju u rasponu od psiholokog realizma do radikalne stilizacije.
Antonio Salieri Enesa Vejzovia je krajnje uspjean dvorski kompozitor, bolno svjestan
sopstvene beznaajnosti, koju mediokritetsko drutvo oko njega slavi. Kroz dvostruku poziciju
onoga ko dogaaje pripovijeda i u njima uestvuje, psiholoki uvjerljivo, sa ogromnim
emocionalnim intenzitetom, prikazani su njegovi unutranji lomovi, prouzrokovani beznadenim
osjeajem naputenosti od boga, kojeg doivljava kao svojevrsnog trgovca. Ovo se pretvara u
silovitu mrnju prema Mocartu kao boijem izabraniku, iju genijalnost, paradoksalno, upravo
Salieri jedini prepoznaje. Filip Krian stvara lik Mocarta kao djetinjski naivnog, neproraunatog,
naglog genijalnog umjetnika. Isprva vedar, lascivan, lakonog i mladalaki odvaan, u okruju u
kojem su poeljni posluni, podobni i prosjeni, Mocart postaje sumoran, ogoren, krajnje ranjiv,
i na kraju predstave redukovan na mentalno stanje cvileeg djeteta. Slinu transformaciju prolazi
i lik Mocartove ipak praktinije i prizemljenije supruge Konstance Veber, koju igra Nataa Janji
Lokas. Sa realistinim tonovima ispreplie se manirizam u nastupu Janka Rakoa kao baruna van
Svitena, koji, iako uvaeni pripadnik surovog, licemjernog drutva, posjeduje odreeno

sasjeanje za Mocartovu neiskvarenost. Ostali glumci nastupaju teatralizovanije, artificijelnije likovi austrijskog cara Josipa II (Franjo Dijak), grofa traka, carskog dvorskog upravnika (Zoran
Gogi), grofa Rozenberga, direktora carske opere (Sinia Rui), kao i povjetaraca, tj.
donositelja vijesti, ogovaranja i glasina (Ankica Dobri, Ivana Bolana, Perica Martinovi i
Natalija orevi) dati su u povienom, izvjetaenom tonu, to ima bitnu funkciju drutvene
kritike.
Na kraju predstave Amadeus, uspostavlja se, kroz lik Salijerija, specifina interakcija sa
publikom, svim ljudima koji e u ikad osjetiti uasan ujed svojih neuspjeha i prosjenosti.
Salieri nam se obraa kao oprostilac grijehova mediokritetima budunosti, to predstavlja
znaajnu kritiku refleksiju ne samo ondanjeg, nego i naeg drutva, uprkos izmjenjenim
okolnostima. Danas, kao i tada, nastupanje sa isto moralnih i estetskih stanovita put je u
nevidljivost i ezoteriju, dok je uspjeh za ivota drutvena konstrukcija, do koje prije svega
vode poloaji, veze, neetinost i beskrupuloznost.

You might also like