Autori koji se bave knjievnohistorijskim problemima alhamijado knjievnosti su: Abdurahman

Nametak, Muhsin Rizvi, Muhamed Hadijahi, Muhamed Hukovi, Alija Nametak, Emina
Memija, Mehmed Handi i dr. Analizom literarnih tekstova bave se: Ibrahim Kemura, Alija
Bejti, Alija Nametak, Lamija Hadiosmanovi. Tu su jo i Lejla Naka, Herta Kuna, Alen
Kalajdija, Werner Lehfeldt.

2. Dok je termin koine (izveden iz grkog jezika), to znai opi, zajedniki, govorni jezik nastao
iz razliitih dijalekata, termin knjievne koine treba se smatrati posebnim oblikom knjievog
jezika.

Knjievne koine su najstariji jeziki idiomi koji su stekli posebni status usljed upotrebe izvan
svakodnevne komunikacije, idiomi koji su izali iz sfere kolokvijalnog jezika i postal dio
kulturne nadgradnje, pri emu se razvio jezik koji je do izvjesne mjere mogao da bude i nzavisan
od spontanog razvoja prirodnog jezika. Za svrhe istraivanja viih, sublimiranih sadraja
knjievne koine mogu da se poslue i jezikom ije su komponente ekstrapolirane iz najrazliitijih
izvora, koji esto nisu morali potjecati ni iz jdnog organskog idioma, nego iz vrlo razliitih, esto
i takvih koji nisu morali ni u kakvoj genetikoj vezi

Knjievna koina alhamijado knjievnosti ima svoj konkretan jeziki idiom (novotokavski
dijalekt koji objedinjuje najznaajnije crte ovog narjeja, a koje se tiu uglavnom
zapadnotokavskih osobina).

3.Kad se radi o pisanoj tradiciji Bosne, ikavizam je njezina tipina crta. Starobosanski jezik (da
ga tako nazovemo) ikavski je; ikavizam je njegov pisani manir prema kojem se taj jezik
(odnosno njegova pisana tradicija prepoznaje () Ikavizam je kao pisani manir preovladao i u
onim ijekavskim sredinama (dijalekatski iskonski ijekavskim) kakvo je npr. Sarajevo. Radilo se,
dakle, o jednom irem pisanom bosanskom maniru, vezanom sa tradicijom bosanske
drave.Dominacija ikavskog ili ijekavskog refleksa zavisila je ne samo od vremena nastanka
teksta, ve i od dijalekatske pripadnosti pjesnika. Razvoj refleksa jata u alhamijado literaturi
prema usmenoj bonjakoj tradiciji pokazuje da je prisutna pojava ikavizma u usmenoj lirici,
dok epiku odlikuje ijekavska prestinost.

Kalajdija govori o nastanku i razvoju pisanog ikavskog manira koji je nastao iz due pisane
ikavske tradicije. Jedno od osnovnih naela starije knjievnosti jeste upravo postojanje takvog
manira. Poetski ikavski manir nije uvijek potpuno dosljedan, bez obaveze ujednaavanja.