SAN UTIH ZMIJA

EDO POPOVI
SADRAJ

San utih zmija ...................................................................................................................... 1

Ispod duge .......................................................................................................................... 20

U paukovoj mrei ................................................................................................................ 44

O autoru .............................................................................................................................. 69

Impresum ............................................................................................................................ 70
SAN UTIH ZMIJA

Ve dugo ja nisam ovdje, sad samo odlazim. Kao vjeni putnik noen nepoznatim impulsom
ne znam kamo idem. U svakom sluaju van odavde. Karta mi nije potrebna. Onome tko
slijedi kartu odredite je poznato. Ja ne znam to traim. Malo zadovoljstva? Moda.
Sklapam oi i vrcima prstiju milujem tipkovnicu. Vreli znakovi poinju kolati krvotokom,
rasprskavati se u mozgu. Putovanje poinje. Ja sam jedini putnik.

Putujem oslukujui ritam Vremena. Prepoznajem ga u smrti povijua na prozorskim

daskama, tihoj smrti koja ne ostavlja gorak okus na usnama, u kojoj ne pue mraan vjetar
Der Tod. Prepoznajem ga u glasovima ovjekolikih insekata koji se meusobno prodiru,
zaraeni virusom straha. Prepoznajem ga u pjesmi koja na ulice mami blijede djeake u ijim
su oima tetovirani plavi cvjetovi enje. Prepoznajem ga i u sinkopama tvornikih sirena u
bolesnom jutru i u Lelinom pijanom hrkanju i moda nije lijepo to je provaljujem, ali se i
ona pokatkad namrtvo uroka.

Putujem oslukujui. U susjednom stanu plae Sonja, klinka koju esto susreem na
stubitu. Sjedi za stolom i plaui odbija pojesti peninu kau. Otac odlae novine na stol,
njeno se zagleda u nju:

Ali mila, sva djeca vole peninu kau. Posve sam siguran da je i tvoja mama, dok je bila
mala, naprosto gutala tone penine kae, zar nisi, mama?

Eee, da mi je danas toliko novaca, kae enski glas.

Sonja nije ni trepnula. Oev glas pretvara se u oinski urlik:

Hoe li, bogara mu, konano poeti jesti to sranje.

Sonja ne poputa ni za milimetar, gleda preda se i mrca.

A to bi rekao na ovu stvar?, veli konobar praznei pepeljaru na limeni posluavnik. Kurvin
sin poloe sino sto litara viskija i kad ga zamoli, pazi zamoli da pljune lovu za ono to je
polokao, on ti gurne skakavac pod nos. Tu se gazda izbezumi i zvizne ga punom bocom

1
preko gubice. I misli da se sruio? E, moj prijatelju, danas svakakvi hodaju uokolo.
Jednostavno je gazdu prikucao noem za ank. Ko jebenog kukca. I nije zbrisao, ve je, dok
je ekao muriju, polokao dvije boce vina. I to misli to je rekao muriji? Ha?

Slegnuo sam ramenima. Otkud sam mogao znati to je frajer rekao muriji?

Jasno da ne zna. Rekao im je da ne voli lopove koji otimaju njegov novac, i da mu je, kao
potenom ovjeku, ao to ovog lopova ovdje, upro je prstom u gazdu, nije dokrajio. E, moj
prijatelju.

Sklopio je suncobran i sanjivo se zagledao u uaren sumrak boje jantara. Drugom stranom
ulice vukao se mrav mjeanac. Na trenutak je zastao, onjuio noge prosjaka usnulog na
ploniku i izgubio se u sporednoj ulici.

Sve to je danas uicao, ostavio je ovdje, rekao je konobar pokazujui glavom prema
prosjaku.

Rum, rekao sam.

Jednom u se jednostavno posrati na sve ovo i otii, rekao je.

U unutranjosti cafa pleu otrovne boje i rasipa se zvuk saksofona hladan kao krilca
insekata koji se sputaju na kapke spavaa.

Raf, hej, Raf, dozivao je netko iznutra.

Skini mi se.

apui kaljui urliui pjevajui moje ime nita neete postii. Dozivajte me utei s bilo
kojeg kraja svijeta i ja u vas uti. Sjednite za kompjutor i odsvirajte stvar koju volite. ut u
vas. Reproducirajte ariju pneumatske builice pijanu vrisku zvuk automata za cigarete
pjesmu prosjaka i brusaa noeva krikove aplje urlik ambulantnih kola zvukove koji se
potiru mijeaju deru gube rasipaju i umnoavaju, opet u vas uti. ljakam na svim
frekvencijama. Ja nisam ZAKONSKA ODREDBA O PORETKU RIJEI. I ako ikad u tiho jutro
vidite Leline bradavice u erekciji, ruiaste antene koje odailju signale udnje, znat ete na
to mislim.

Rum je kao i obino mlak i kao i obino odvratan. Ali ako elite stii do dna, morate
neprestano mijenjati cugu, neprestano miksati. I budite brzi, jer dolje vlada poprilina

2
guva, ovih dana sve je vie onih koji svoje mjesto trae na dnu. Pavel ih naziva zombijima,
te novajlije na dnu. Nesretna kopilad noi, kae on. A mi, pitam ga, to smo onda mi? A ne,
smije se on, mi smo sretna djeca noi, prinevi, kameleoni u njezinih milijun boja.

I evo Pavela kako dolazi iza ugla, u spidu, naduvan, edan plodova noi lijepo se to vidi.

Hoemo li?, pruio mi je ukast smotak.

Koji klinac sad?

Ulaznica za Rajsku No, krele. Idemo, iscijedit emo je do kraja.

Ubit emo se, ovjee.

Pa u tome i jest stvar Nach Amok.

Oko fontane na trgu muvaju se blijedi djeaci s briljantinom u kosi i njue zrak i smiju se i
popuit e vam ga u prvom haustoru za au piva.

Hoe li? Jezik mi je njean kao suncem tetoviran lopoev cvijet.

Promiemo izmeu njih, elegantno ih zaobilazimo, dva surfera na valovima sumraka.

Vidio sam danas lud grafit, kaem. Sluaj: OTII U U SEUAN DA TAMO UMREM S
PANDAMA. Kaj veli?

Velim da bi to bilo sjajno. vakati, ne lie eukaliptusa, ve lie koke s pandama.

Nismo hodali, lebdjeli smo iznad plonika, u vreloj magmi sumraka. Zombiji su se unjali
plonicima i kopali po gomilama smea. Iz otvorenih prozora cijedio se kaalj, uspavanka
isprekidana jecajima, hroptanje sparenih ljudi, pijana svaa zvuci nestajanja. Glavnom
ulicom marirao je policijski limeni orkestar i praio Born To Be Wild, tramvaj je kripei
skretao prema Operi, klinci su se vozili na koturaljkama, djevojke urile na sastanke, i sve se
guilo u uarenom sumraku.

Po zidovima Amoka liu elektrinoplavi plamenovi, mijeaju se sa sjenkama koje se miluju u

bunilu. Pomijeani mirisi. Mirisi parfem, duhana, znoja, oaja, trave, elj, piva, straha,
rakije, haia, mokrae, bljuvotin, vina, poude, konjaka Mirisi nestajanja.

3
Isuse, pa sve je puno zombija, kae Pavel krei put prema anku, njuei.

Je li itko dosad napisao povijest mirisa?, pita oslanjajui se o ank. Zamisli samo:
komparativna povijest mirisa. Bila bi to zaista perfektna knjiga.

Smije se odmahujui glavom i uvjerava me kako e jednom, kad mu vrijeme to dopusti,

napisati knjigu o mirisima.

Alkohola?, pita ankerica poznajui nau izbirljivost.

Alkohola, odgovaramo uglas.

Iz separea u dnu prostorije, zastrtog gustim modrim dimom, izronila je Lela. Pribliava se
nesigurnim korakom, oklijevajui, blijedih usana, ukoena pogleda, u njenim oima
umnoava se strah.

Opet si neto usrala?

Odmahnula je glavom.

S kime si sjedila?

ekala sam te.

Poao sam prema separeu.

Nemoj, uhvatila me za ruku. To su samo klinci.

Mali zombiji, ha?

Molim te nemoj. Sanjala sam puno krvi.

Odlino. Ispunit u sve tvoje snove.

Idemo odavde. Molim te, dlan joj je bio ljepljiv. Idemo se eviti. Hoe li?

Jesam li bila dobra?

Lela je rukama obujmila noge i brade poloene na koljena zurila u are perzijskog ilima.

4
Priao sam prozoru.

Sanjala sam noas ute zmije kako lete iznad pustinja dalekih planeta.

Razmaknuo sam zavjese i prstom povukao liniju po staklu. Ve dugo Lela nije priala o
zmijama, ve dugo nisam razgovarao s njom. Znam, ti si zmija, rekla je kad smo se upoznali,
iva crta bez poetka i kraja, i vidim samo dio tebe koji je blizu, a nita ne znam o onome to
se produuje na jednu i drugu stranu, u beskonanost.

Nije bila originalna, to o zmijama ve je netko napisao, ali svidio mi se nain na koji je
priala i kako me gledala. Prihvatio sam njezinu igru iz istog oaja, ne nadajui se bogzna
emu, ali pouzdano znajui da stvari mogu biti i gore nego to jesu, a nita me nije kotalo
da isprobam Lelu i tu novotariju sa zmijama.

Ne mogu te posjedovati, govorila je tada, nitko te ne moe posjedovati, dolazi iz usta sjene,
izmie mi izmeu prstiju, klizi kroz ono to ljudi nazivaju vremenom, i opet se vraa u
nevidljivo, znadem to i ne mogu si pomoi.

Koji mukarac ne bi volio uti te rijei? Ali, bilo je to davno, dok smo jo razgovarali, Lela i
ja.

Zna, kad sam ih vidjela kako poput kometa presijecaju nebo poeljela sam poletjeti za
njima. I nikad se ne probuditi.

Na prozoru susjedne zgrade stoji ena. Sklopljenih oiju, nasmijeena, provlai prste kroz
gustu zlatnosmeu kosu. Slika je poznata. Je li to bilo drijelo sna obraslo bjelokosim
stablima, kroz koje sam se provlaio pipajui, pun zebnje, da bih na kraju odahnuo shvativi
da se nalazim s druge strane katodne cijevi. Ili predgrae bezimenog grada gdje sam iza
osvijetljena prozora ugledao enu kako se svlai, i kad su nam se pogledi susreli podigao
sam ruku i prislonio je na prozor kupea vlaka koji je ekao na ulazu u stanicu, a ona je
zavukla prste duboko u kosu i nasmijeila se.

Pokatkad bih, ujem Lelin glas, htjela imati u glavi uarenu elinu kuglu i zaboraviti imena
svim stvarima, svim ljudima, zaboraviti govoriti, zaboraviti.

Iza prozora titra usijan dan i umiru parkovi, a mrtve, kamene heroje izjeda vrijeme. Njihove
slijepe oi. Njihovo sljepilo. I ljudi su iza prozora. Nevidljivi, ali stalno prisutni ljudi u
laveu pasa, u djejem plau, u zvuku zvona na vratima, i budite oprezni, osobito kad ste
sami sa svojim snovima i svojim morama, a no prolazi.

5
Bila si dobra Jako dobra A sad otii.

U stranje dvorite vodi mraan prolaz. Omamljen vonjem vlage zastanem u dnu drvenih
stuba koje se penju u dvorinu zgradu. Pritisnem prekida i gola arulja osvijetli podbuhle
ute zidove. Stube se u otrom luku gube u tiini prvog kata. Produim u dvorite. Rubovi
pjeane istine prekriveni su naslagama istrulog lia. Uza zidove zgrada rastu gusti
grmovi sibirskog jasmina. Crni eljezni kosturi klupa okruuju istinu. Tri zaboravljene,
zrakasto rasporeene staze vode u dubinu dvorita. Negdje na desnoj strani kripala je
ljuljaka. Poao sam uskom stazom izmeu grmova i izbio na zaputeno igralite, gdje se na
ljuljaki unitenoj hrom ljuljala Sonja. Pjevala je neku pjesmu, neto kao: Ako i otvori
vrata, no nee ui u moju sobu.

Zastao sam na rubu igralita i promatrao njezina krhka ramena i mrave, duge noge
kvrgavih koljena. Najednom je zautjela, zastrugala sandalama po pijesku i uspravila se.
Okrenula se sasvim polako i pogledala me, bez straha, bez radoznalosti.

Bok, Sonja.

Popravljala je nabore na haljini i dovodila kosu u red.

Moj tata kae da si ti sumnjiv, rekla je dotjeravi se.

Sumnjiv?

Da Jako sumnjiv Nikad ga ne pozdravi u haustoru.

Zamislio sam se.

A ti, Sonja, pozdravlja li ti nepoznate ljude?

Sad je na njoj bio red da se zamisli.

Pa sad Moj tata nije nepoznat On je voza tramvaja.

Sagnuo sam se pod teinom njezina argumenta i podigao sa zemlje polovicu plastine lopte.
Razgledao sam je sa svih strana. Sonja je prila i stala mi na nogu.

Osim toga, ja se ne zovem Sonja niti bilo kako slino, rekla je.

6
Ti vrlo lijepo plae, Sonja, rekao sam. Jako mi se svia kako plae.

to ima u tome lijepo?, proaptala je i u neprilici oborila pogled.

Povjerit u ti jednu stvar, Sonja

Napeto se zagledala u me.

Zna, danas polovice plastinih lopti izgledaju puno ljepe nego prije.

A ja mrzim peninu kau, rekla je. Peninu kau i ovaj vrt. Puno je ljepi kad zamirim.

Kad je Lela juer ufurala u Amok, kad mi je bijesno istrgla bocu iz ruke i drmnula je o pod,
postalo mi je jasno da je mjesec u najkritinijoj fazi, da se grozno napuhao. Pogledao sam
pjenuavu lokvu na podu iz koje su prijetei strali komadii stakla i stresao se. U redu,
pomislio sam, Lela je munjara, rak kao i ja, dogaa se to u noima punog mjeseca, nije joj
lako sa mnom, treba stvarno imati ivce za to, ja sa sobom nikad ne bih imao posla, sve to
stoji, ali zato u to petljati pivo? Moje pivo. Nita, opalit u je nogom, i poslati je po drugo
pivo, i objasniti joj simboliku vrenja, i sve e opet biti u najboljem redu. A za mjesec mi se
ivo jebe.

Ve danas Lela je u nekom hotelu na obali Svetog Digia, gdje je more sivo kao asfalt. Ispija
hladan martini, Lela, daleko od ove sparine ovdje, daleko od promukla smijeha konobarica,
daleko od alkosa ijom se ednom krvi provlai miris brendija, a unutra im sve urla od strave
dok kruto koraaju rastopljenim, namrekanim plonicima. Zbrisala je tamo s nekim
frajerom koji prodaje kleme za akumulatore ili neto slino.

Zna, on je uvijek tu Osim toga, ne tue me i nikad mu ne smrdi iz usta.

Razmiljao sam ime da je zviznem.

Moe me i ubiti, nee ti pomoi, rekla je i ula u sedmicu. Vrata su se zatvorila i to se

mene tie taj tramvaj mogu odmah povui iz prometa.

Daleko od mutnih asfaltnih rijeka na ijim obalama stoje klici i sanjaju flote papirnatih
brodova.

7
Dakle, ta klema. Ti ljepljivi plonici i vesela sablast koja mi apue na uho: Drmaj. Drmaj
sve dok ne uje taman bas arterije, dok te ne puknu vrele vibracije. elinosivo sunce
nestaje iza zgrade metaliziranih prozora. Sparina se odvrnula do daske, vene na rukama
pune se krvlju, otiu. Neki frajeri sloili su frku na ulici. Cipelare tipa koji se gri i uvija
poput zmije.

Takve me stvari zamaraju. Sve te borbe u umezima, robnim kuama, na aerodromima i

eljeznikim stanicama. Ako vas ba zanima, ja sam alko-ratnik, ljubitelj sam umjetnosti
lokanja. Loem jer mi se loe, isti sam larpurlartist, i poput svih rakova s millerom u
podznaku lud sam za pikom. Nou patroliram, moje je podruje precizno omeeno:
zabodite si estar u mozak i izvucite krug polumjera devet milijuna kilometara. Tu negdje
moete me susresti, ali mi ne stajte na put jer sam vrlo nezgodan, jer je bijes boja moje krvi.

U glavi mi tulumare Masai plesai Gledam Pavela kako pria s nekim frajerom Kao da
gledam kroz crvenu svilenu maramu Oslanjam se na zid i samo malo, zaas u se srediti.

Pavel: Uh, zanimljivo Napiti se i lupati kurcem po tipkovnici I veli da se ba tako treba
pisati A ja ti kaem da to nije isto kao svirati klavir pijan ko udaraljka sve dok ti prsti ne
ponu malice krvariti A sad brii.

Koji ti je taj?

ovjee, kakve je samo oi imala ona enska Pozvoni mi jutros u tri, je li tu Raf, pita, a ja
si mislim: udaren si frajeru, ovo tu, to je privienje, a privienje me gleda izofreninoplavim
oima i opet pita za tebe Boe, velim joj, ima prekrasne oi, ui, oduvijek sam elio imati
televizor u boji ekali smo te do est, priao sam najvee gadosti o tebi, i nisam je
povalio A kad je otila, zaspao sam i sanjao da se vozim uz neko vritavoplavo jezero, i
cesta je bila plava, i grmovi uz cestu, kamenje boje tirkiza, i stvarno me je bilo frka da se ne
spizdim.

Pljunuo je i zagledao se u Bebu koja nam se pribliavala namjetajui svoj najljepi osmijeh.

Beba je sestra milosrdnica, hladna gaza za ranjena srca, amazonsko zelenilo, psihofarmak
koji uvijek dobijete bez recepta, ona je jahaica apokalipse ija pika poput imia lebdi
iznad grada i prodire frajere poput mene, tebe i Vas. Bebino tijelo omekalo je od
pretjerane uporabe, ali, boe moj, zato i postoje gimnastiki trikoi, korzeti i sva ta uda. A

8
Beba je majstor u skrivanju godina. I jebanju.

Upoznali smo se lani kod oglasnog stupa, ispred apoteke na Trgu, cijeli grad zna tu priu.
Poetka se ne sjeam, ne sjeam se dobrog dijela vlastita ivota, pa drugi kasnije oivljuju
moja mrtva sjeanja, vraaju mi ih, ili ih, poput Bebe, rasipaju uokolo.

Isuse, priala je Beba svima koji su je htjeli sluati, stajal je tamo u nekakvoj poderanoj
majici, trenirki i tenisicama bez niranaca, elom oslonjen o stup, ma da, Raf, asna rije, i
mrmljao kojekakve bljezgarije, nekaj o putovanju bez karte, o dugi ispod koje je proao i vie
se nemre vratiti, kaj ti ja znam kaj sve ne, fakat mi ga bilo ao. Pitala sam ga je li mu dobro,
uporno sam ponavljala to bedasto pitanje iako se iz aviona vidlo da nekaj debelo ne tima s
njim, zakaj bi uostalom buljil u onaj blesavi stup i nije me uope fermal sve dok

Sve dok, tu poinje i moje sjeanje, nekakav pas nije zapiao moj stup. Podigao sam pogled i
na drugom kraju lajne ugledao crvenu, mesnatu, valjukastu ruku nakrcanu biuterijom.
Povrh nje nalazila se treger majica ispod koje su virkale grudi.

ovjee, zanjihale su se grudi s negodovanjem, izgleda oajno.

Va mi je pas popiao stup, rekao sam.

I smrdi.

Nita nisam rekao. Leima sam se oslonio o stup i promatrao ih. Njihale su se u sve brem
ritmu.

Zakaj se ne okupa, bradavice su se ukrutile od srdbe.

Maznuli su mi kadu.

Maznuli su ti kadu. Tko?

Jebeni faisti.

Tu su se grudi stale doaptavati.

U redu, rekle su potvrdno klimajui, moe se kod nas okupati.

Jebali smo se danima. Zapravo, jebala me danima, i to s predumiljajem. Jebala me u pono,

pred zoru, za dorukom, skakala je na mene dok sam spavao, itao novine, otvarao hladnjak

9
u potrazi za pivom, piao Gledao sam kako da se izvuem iz tog jebenog kaveza, stotinu
sam puta pokuao pobjei, jedanput sam stigao ak i do haustora, ali s Bebom vam je
otprilike kao i s cugom nema bijega ako se navuete.

Mogu svriti kad god hou i koliko god puta hou, mogu te nestati, vritala je i vrebala ispod
plahte, zajapurena, gladna pauica.

I vjerojatno bi me i bila nestala da jedno popodne na kavu nije dovela Lelu, koja je u meni
prepoznala zmiju, a ja u njoj munjaru, cugu eu od Bebe, koja nam, evo, prilazi pleui
nonim plonikom.

Bok, veli Beba. Ste uli da i komarci prenose sidu?

Boli me, veli Pavel, neu fukat komarce.

A mene?, pita ona. Kako bi bilo da pokua sa mnom?

E pa sad, nacerio se Pavel, u normalnim okolnostima to bi bila perfektna ideja, a znadem i za

jedno dobro mjesto u blizini, ali veeras, kui, Raf i ja veeras imamo vana posla, moramo
se napiti dok smo jo trijezni, zna

Plavo rotirajue svjetlo policijskog kombija Udarac u oi Visoko iznad otkaila neonska
reklama, titra brzinom signalnih svjetiljki na avionskim pistama i svaki as e riknuti uz
priguen prasak Mnotvo glasova Nik ima straaaaaaaanu pilu U to vrijeme jo ga
nisam poznavala Kad se uroka utuvi si da ima praonicu u Kineskoj etvrti And shell
hear a phone keep ride on ringin & ringin Jebo te, Lela, pije martini, a zna da je to
jedino pie koje ne mogu podnijeti. Ne mogu podnijeti ni tvoju odsutnost, a ovih dana u
gradu su ostale samo kurve, njihove uniformirane sjenke i tunooki djeaci pod umornim
svjetiljkama.

Daleko od tebe i mene koji traei se kruimo gradom i kad se susretnemo bacit emo se
jedan na drugoga lica iskrivljenih od mrnje. Nijemi.

Postoji li mogunost da se izvuemo iz vlastitih leeva?, pitam Pavela dok plovimo ka Amoku.

Pogledao me je zaprepateno.

10
Koji ti je avo, ovjee? Mi sami sebe jebemo, i ta se zajebancija luaki vrti, i jedino to
POSTOJI Pogledaj sve te prozore iza kojih ljudi u ovom trenutku gutaju sedative, mlate se,
ubijaju, umiru od raka, gladi, kajaznam, a nas boli on za sve to. to mi znamo o tim ljudima
IZA PROZORA? Nita. Oni ne postoje.

Zamiljam enu u hladnoj svjetlosti ekrana iza prozora na prvom katu. Zamiljam je
okruenu povijuama, fotografijama s ljetovanja, lutkama koje vie niemu ne slue,
figuricama od nefrita, afrikim maskama. Zamiljam kako blago savijenih nogu, oslonjena na
lakat lijeve ruke, lei na mekom, prugastom madracu. Zamiljam glatku plohu njezina
trbuha, dozrele grudi i taman krug bradavica. Ne zaboravimo ni spiralnu zlatnu naunicu u
uhu, niti bisernu nisku oko ela koja pridrava svilenu, sivu, na tjeme zabaenu maramu. Ne
zaboravimo, konano, ni blagi luk desne ruke koji zavrava dugim, krhkim prstima to
poivaju na bedru. Jo malo i poi e spavati. Sanjat e ovjeka kojega je jednom davno
vidjela na ulici. Pogledi su im se sluajno susreli i njegovo joj se lice otada javlja u snovima
poput izbljedjele fotografije. Vjerujem da e se smijeiti u snu.

Daleko od usamljenih vozaa pononih tramvaja koji ibaju preko mostova i odlaze u tamu.
Nestaju.

U Amoku smo uhvatili Daka s nekim enskama. Znao sam samo Kiku, enu kojoj su dosta
aica i prst.

Ah ah ah epicentar i petnaest dana prpe vrijeme se ah ah ah ne moe balzamirati karioza

ifre zidovi i nitko nije u pravu, rekao je Dak.

U redu, Dak, veli Pavel, kako ti kae, opalit emo ih, i to ovdje i sada.

Dak je simpa pedesetogodinjak, ali tu ovjek nikad ne moe biti posve siguran: u ovom
gradu brzo se stari. Kad otkai, Dak zna za samo jednu vrstu zezanja: isfura kitu iz gaa i
gurne vam je pod nos, urlajui od zadovoljstva. Tako je Bebu jednom spopao fras. Kao
opinjena zurila je u taj smeurani patrljak, a onda je, grozno drhtei, vrisnula i bacila se na
Daka. Otkinut u ti glavi. Otkinut u ti glavi.

tos se uope ne dopada ankericama, kao: smeta drugim gostima. Ali u Amok vie ne
dolaze GOSTI. Dolaze alkosi s krvavim tetovaama na licu, sjenke koje zaudaraju na

11
raspadanje. U sumrak, dok im u utobi pulsira zebnja, izvlae se iz skrovita i uzavrelih
mozgova, poluslijepi, njue zrak, spremni da na svaki stran miris zbriu natrag u rupu.
Ispruenih ruku-ticala plaze plonicima i nepogreivou ohara pogaaju vrata iza kojih se
toi ivot. Dolaze pokatkad i klinci u acetonskom bunilu i drmaju otro da pojaaju vizije iz
plastinih vreica, dolaze i kurve, depari, dileri, narkii, propali glumci, pisci, slikari
Svatko dolazi u Amok, samo ne GOSTI.

enske su dokrajile pie i s pola uha sluale Dakovo buncanje.

Danas mi, pria on stiui au koatim, poutjelim prstima, zazvoni telefon. Zdravo, Dak,
veli neki mraan glas. Koji kurac, to je sad, ko je, velim ja. Ja sam, Spasitelj, veli glas, zar
me ne prepoznaje. Odjebi, velim ja, kuim sve igre na oaj i na kilometar njuim
prevarante. Ne moe pobjei, Dak, veli on i podrugljivo se nasmije. Zalupim slualicu i
okrenem muriju. Netko mi prijeti, kaem deurnom, a on e: Nema frke, nai su noevi
dobro naotreni. I prekine vezu

Kaplja hladna znoja klizi mi niz rebra, gledam Pavelovo lice boje pepela, gledam Kiku kako
odlazi do anka i uvaljuje se nekom frajeru, glupaa, veli Pavel, frajer je homi, gledam
Dakove nosnice kako poudno drhte dok prinosi au ustima, plesai jo uvijek tulumare u
mojoj glavi, poteem dobar gutljaj iz boce i boe, Lela, ako ne eksam ovo pivo, ono e
stoposto prokljuati.

Kiku sam pokupio u kolodvorskom restoranu u jednoj od onih noi kad instrumenti poize
biljeei porast eera u krvi, kad vam srce ide bap bap bap, a ruke vam se tresu, ali ne
samo zbog apstinencije.

Snimio sam najprije njezino modro lice i staklast, ukoen pogled, upiljen u toku u kojoj je
koncentriran sav uas ovoga svijeta. Potom sam snimio crnu majicu pripijenu uz tijelo, tamni
krater pupka i crvenu minicu od skaja. Kriknula je i sruila se na pod.

Uh, padaviarka. iku padaviarku, drao se neki zombi skaui oko nje.

Odalamio sam ga po zubima i to ga je nauilo pameti. Strpljivo sam ekao. Vidio sam itave
vojske alkosa kako mariraju i rue se pokoeni eu i enjom, i urlaju napuhujui krvave
mjehurie u kutovima usana. Stajao sam iznad nje kao aneo uvar i promatrao kako se
vraa iz dalekih svjetova. Budila se zamagljenih oiju, smjekajui se poput novoroeneta,

12
rukom tjerajui slike ispred oiju, slike koji je samo ona vidjela. Zombiju su ponovo narasli
zubi, skakao je okolo i hukao rulju na mene. Dograbio sam bocu, konobar se zaposlio neto
oko telefona, i bilo je pravo vrijeme da se ode. Povukao sam je s poda, to boli, rekla je
trljajui zglobove, u oima joj se razvedravalo, no dobro, rekla je, idem, nisam ba kripl,
mogu i sama.

Hodali smo utei, zamiljeni, oslukujui zvuk naih koraka. Ulicama su se unjali psi i
srebrni pramenovi magle, bila je jesen, to sam zaboravio rei. Vjetar je njihao svjetiljku na
elinom uetu napetom izmeu zgrada, negdje je plod kestena pao na krov automobila.
Proli smo pokraj propisno parkirana policajca ispred zgrade suda i skrenuli u ulicu
nadsvoenu kronjama kestenova.

Glupo, a?, uo sam je.

Kimnuo sam glavom.

Sigurno misli da sam udarena?

Opet sam kimnuo glavom. Nisam elio sluati o tome koliko je i zato udarena. Znam taj
tos.

Ti sigurno misli da sam udarena, traila je usmenu potvrdu.

Ti jednostavno nisi dugo lokala, rekao sam.

Nema veze, rekla je. Ova e stabla ionako umrijeti poslije nas.

Hodali smo, ne dodirujui se, kroz sve te puste sporedne ulice, vjetar je njihao svjetiljke na
elinim uadima, i one su jecale svoj oajniki blues, a plodovi su kestena ko ludi padali na
krovove automobila, plonike i ulice. Poelo se daniti kad je zastala ispred jednog haustora.

Samo malo, rekla je nestajui u mraku haustora.

I kako ja nisam papak, i kako mi se uope nije svidjela ideja da mi tek tako zbrie, poao sam
za njom.

Gdje si?, proitao sam.

Tie, krele, oglasila se iz tame.

13
Napipao sam alter dovoljno brzo da je uhvatim kako navlai gaice. Pored mojih nogu tanak
zlatnouti mlaz obrubljen pjenom napredovao je prema ploniku. Povukla se dublje u
haustor i naslonila na drvene potanske sanduie boje mahagonija.

No, gledala me drito u oi.

I dok sam joj zadizao suknju pitao sam se kojeg to potara, kojeg to potara na ovom svijetu
boli kurac za to je li neki Martinovi diplomirani ekonomist ili nije?

I danas, pred sumrak, dok se uglaani zidovi boje pijeska odazivaju na svaki zvuk s ulice,
osjeam na licu Lelin dah, opojnu mjeavinu martinija i peperminta. Zvonici i neboderi, tamo
u zapadnim predgraima, gube dnevnu otrinu i trepere u uskovitlanu zraku. Nabreklo
sunce pluta meu dalekim oblacima,, i sve nekako vjerujeme da e zauvijek ostati tamo,
meu oblacima, i umirati bljujui gustu, purpurnu tintu.

U sumrak, Sonji su opet servirali peninu kau.

U sumrak, u zraku je zabiljeen porast senzibiliteta, a sjeanja su postala jasnija.

Sjeanja na zeleno nebo i pastelnoplave krovove na hrapavom papiru moje crtanke

Sjeanja na zmijolike sjenke minareta koje pozivaju na popodnevno uikavanje, hotelske

sobe i orijentalne restorane grada kojeg vie nema

Sjeanja na magistrale finoga bijelog praka koje nemaju kraja, na pononu tiinu motela i
jazz na devedesetdrugom megahercu

Ili sjeanja na ugodan polumrak Kinoteke i platno puno Wendersa

Lela je zapalila bombicu marokanca i svi su se nosevi poput radara okrenuli prema nama.

Robert: Es gab eie Tinte, mit der man die alte Schrift auslschen und im selben Zug etwas
Neues schreiben konnte Ich mute immer wieder dasselbe denken und niederschreiben.
Selbs wen ich zwischendurch aus dem Traum aufgewacht war Abstrakte Wiederholungen,
Ablufe, Wege, die ich gleichzeitig erlebte und aufzeichnete. Das heit: Das Trumen war
ein Schreiben, im Kreis bis ich im Traum auf die Idee kam, eine andere Tinte einzufllen.
Mit der neuen Tite konnte ich auf einmal etwas Neues denken und sehen. Und
schreiben.

14
Lela: Boe, to ovo drma.

Otkopava mi lic. Gasim ik na podu i blago joj odmiem glavu.

Lela: Samo da te malice ljubim.

Slubenik u plavoj kuti hvata nas u mlaz svjetlosti: Jebo vam pas mater. Van. Mar van.

U sumrak nazvao sam informacije.

Dobili ste informacije, radno mjesto deset tri, priekajte trenutak, rekla je njeno ena s
druge strane linije.

Molim vas, dajte mi neto protiv sjeanja, rekao sam.

Uglaani zidovi sobe tamne istodobno s rubovima dalekih oblaka i odazivaju se na svaki zvuk
s ulice.

Lijeim se. Kao to ree Gary, svatko dolazi na red. Zapravo je to bila Pavelova ideja, mislim
lijeenje.

Nemamo kaj izgubiti, rekao je. Osim toga, tamo ima zanimljivih faca. Idemo se zajebavati.

Bio je u pravu: nismo imali to izgubiti. Furali smo se brzo, uasno brzo i odjednom bismo
shvatili da smo otili daleko, a da nita nismo vidjeli. I vraali smo se, uglavnom
bezuspjeno, a dana je bilo sve manje. Dani su postojali samo u mlazovima Neega,
ubrizgavali smo ih izravno u drijela, raunali u litrama. I to je jedina realnost. Sve ostalo je
groznica u utrobi, munina, povraanje i ledeni uas u ilama.

Sivo proelje zgrade s dvoritem posutim crvenom utom. Kamera ulazi kroz vrata. Prizori
grupne psihoterapije. Mladi u snopu svjetlosti koja probada prozore: Poeo sam sa
esnaest. Mogao sam birati izmeu tvornike hale i boce. Izabrao sam bocu. Slika ovjeka
na klupi u parku. Glava zabijena u ruke. Ispod klupe prazna boca. Svjee obrijana faca
lijenika: Detoksikaciju primjenjujemo od prvog dana lijeenja. Na taj nain neutraliziramo
toksine elemente alkohola i ublaujemo posljedice deficita vitamina i ishrane. Ona ima
izuzetan psiholoki znaaj za pacijenta i najee simboliki oznaava poetak borbe protiv
ove bolesti. Na ekranu nasmijeen mladi na intravenoznom tretmanu.

15
Kad su me prvi put prikljuili hipertonina glukoza plus B i C vitamin drito u venu poizio
sam. Doktor Korski isto je poizio, ali ja sam bio onaj ubodeni.

Doktor Korski: Zakucajte tom folirantu iglu do daske, sestro Morfij. Ne mogu sluati to
zapomaganje, razjebite mu venu.

Ruku pod suknju, bio je to dobar komad mesa, ta sestra. Kljucao sam esperale i tetidise iz
njezine ruke i kriom, ispod popluna, milovao jaja. Dobro sam se zabavljao. Frka je dolazila
nou. Vrijeme je za lokanje, aputale su mi vesele sablasti na uho, dok mi je uas urlao u
kostima, zagrizao u meso. Pa jo i taj bijeli mramorni oltar koji je, osvijetljen fluorescentnom
mjeseinom, nicao iz poda poput apokaliptine gljive, na ijem su klobuku, goli, leali Korski
i sestra Morfij. Imao je grozan kurac, taj Korski. etrdeset centimetara mrkosmeeg mesa
proarana modrim ilama plus uglaan, ljubiast glavi ista strava.

Na ekranu bljesnu njihova tijela. Sestra Morfij okrene se na bok, obujmi kurac prstima i
iskre joj zaprte iz oiju.

Osjetim blag udar nesvjestice.

Povila se i jezikom napravila ir od jaja do glavia. Korski je puhnuo i ispustio zvuk slian
mjaukanju, taj peder zaista nije imao stila. Podigla se na lakat i drei kurac kao olimpijsku
baklju drajvala ga zatvorenih oiju.

Ubrzavam ritam.

Kamera zumira: jezik poput njene pijavice prijanja uz meso U snu u slow motionu u
nonoj mori usta usisavaju glavi prsti se gre usne bubre rasprskavaju se

Sperma mi izlijee brzinom taneta i iste sekunde zaglibim u san.

Pa dobro, to je ovo?, raspjenio se Korski kad su prokuili da se budim s pimpekom u ruci,

konzerviran spermom. Od ega mi tebe ovdje lijeimo?

U redu, to se pjenite?, rekao sam. Dolazite nou kao vampiri, pravite mi svinjarije tu pred
nosom, i jo diete fajer.

Kakva je sad to kenjaa?, rekao je, pravei se kao da stvarno ni o emu nema pojma, kao da
drkam iz istog vica.

Kenjaa?, prasnuo sam. To to ne mirim dok vam sestra Morfij pui, dok mi se tu jebete

16
pred oima, vi to nazivate kenjaom?

Nisu htjeli svjedoke. Udvostruili su mi dozu sedativa i stvar je zatakana.

Kaj mu stvarno pui? Kaj se stvarno fukaju?, pitao me Pavel.

Zar nisi vidio?

Ne, nita nisam vidio.

Ti ne zna gledati. Pokatkad je potrebno zaviriti i iza prozora.

Lela je dolazila nedjeljom. Lela i njezina arobna vreica. Odlazili smo u park iza bolnice,
Lela, Pavel i ja, i tu bismo, izvaljeni ispod stabala, hripajui na otrom listopadskom zraku,
jeli kolae od jabuka. Nedjeljom popodne. Onda bi Lela iz arobne vreice izvukla bocu
Neega i sve bi bilo u najboljem redu.

Kako to da ne pita nita o meni zna ve?, upitala je.

Podigao sam bocu u razinu oiju i promatrao iskrivljene oblike klupa, koarica za otpatke,
stabala

Ne pita ni to radim s kim sam?

Valjda s onom klemom.

S kim?

Pa s onim to mu ne smrdi iz usta.

Smueno je guvala vreicu.

To je prolo Bila sam izbezumljena Nisi se smio onako ponaati Mislim, udarati me i
sve to.

Iskrivio sam i bolniku zgradu i Lelino lice i Pavela, itav svijet. miri li jo uvijek Sonja kad
ue u vrt?

17
 ***

Nisam siguran je li poteno to piem ovaj epilog. Tim vie to Raf nije volio savrene i
zavrene prie. Opet, bio sam njegov najbolji prijatelj, i ma to god on mislio dok me u ovom
trenutku promatra s neke daleke zvijezde, neu dopustiti da ovu priu zajebe no.

Dakle, juer sam puten. Na vratima bolnice sudario sam se s Korskim.

Doi e ti opet, rekao je smjekajui se.

Ne osvrui se preao sam dvorite od crvene ute. Na ploniku sam zastao, udahnuo otar
jutarnji zrak i pogledao nebo na kojem su se skupljali oblaci koji donose snijeg. Ispred
pekare zaustavio se kamionet. Voza je iskoio iz kabine, otvorio bona vrata i ulicu ispuni
miris svjeeg kruha. Iz depa mantila izvukao sam Rafovu biljenicu i smotak masnih
novanica. Otvorio sam biljenicu na posljednjoj stranici na kojoj je Rafovim nervoznim,
isprekidanim rukopisom bilo ispisano:

Kad stvari nestanu

Kad ljudi odu

Kad sjedim suelice s utvarom

Kad se strop sputa

Kad se pomiu zidovi

Kad snovi mariraju

Kad mi se pod kou zabijaju igle straha

Kad mi pred oima izrasta oblakoder

Popeti se na vrh

Baciti se

Padati

Padati irom otvorenih oiju

18
Pasti

Pasti na spren travnjak u pusto ljetnog dana

I zaspati

Konano zaspati

Na koricama je tiskanim slovima ispisan naslov SNOVI UTIH ZMIJA. Ovih etrdesetak
ispisanih listova jesu sve to je ostalo iza Rafa nakon to su ga pronali ukoenog u
kontejneru za smee u haustoru pokraj Amoka. Te veeri nije elio da poem s njim na izlet
u grad. Uskoro emo izai, i volio bih konano razgovarati s Lelom, srediti neke stvari,
objasnio je. U Amoku je zatekao Lelu s nekim zombijima, potukao se, kasnije su ga saekali
u haustoru

U pekari sam kupio pecivo i polaganim koracima zaputio se niz ulicu, prema Amoku.

19
ISPOD DUGE

Noas sam opet sanjao Kurga, kae Elias.

Suteren s podom od nabijene zemlje gdje je uvijek no Gdje vonja na znoj, vlagu, trule i
strah Gdje ovjek ne moe biti siguran hoe li se, kad jednom zaspe, ikada vie probuditi
Gdje se liajevima obrasli zidovi kripei pomiu za snanih napada Mjesto za umiranje.
Ali, Elias on sanja.

I jutros. Iznad mrtvog sela na granici i iznad svijeta dizalo se sunce. Obasjavalo je mrave na
stablu srebrne breze, modre cvjetove vodopije, glave ika boje starog srebra, grmove divlje
rue, mrane cvjetove koje su u asfalt urezale granate, smaragdne ume, daleke gradove,
tramvaje koji kripei naputaju remize, pospane taksiste, zidove nebodera pune
proroanskih grafita Dobro sunce! Svejedno je broji li plijen od noanje provale, lei li u
krevetu, budan, i eka da zazvoni budilica, slua li kako u kuhinji piti ajnik, dri li,
miran, cijev pitolja u ustima, ili promrzao, oiju punih trnja, eka smjenu strae, sunce je
isto. Nabreklo sunce boje srebra istom ravnodunou obasjava taksiste, anele s trubama
na proelju katedrale, jezerca na asfaltu, mlijene magle iznad movara, bljetave cijevi
topova u erekciji, promrzle vojnike na strai i modre cvjetove vodopije u dvoritu kue
mrtvog sela na granici gdje u suterenu Elias teturajui izranja iz mraka spavaonice, zastaje
hvatajui se rukama za dovratak i kae da je opet sanjao Kurga.

ulo se, kae Zizi.

ulo?

Da. Toliko si se derao, da je malo falilo da te upucam.

Ma daj.

Istina je, traio si puku ili tako neto.

Elias je grozniavo surfao po snovima.

Je, rekao je ozarena lica, imao sam ga, bio mi je pred nosom, povukao sam okida I nita.
Kurg nije ni trepnuo. Pogledam puku, a ono plastina igraka. ivo sranje, jebote, nikad
se gluplje nisam osjeao.

20
To me najvie ivcira kod tebe, kae mu Zizi, to to moe zaspati na klupku zmija i sanjati.

ovjek mora sanjati, pravda se Elias. Snovi bdiju nad nama, uvaju nas od smrti, a to to
esto ne moemo birati mjesto gdje emo sanjati, boe moj.

Elias i inae nije izbirljiv lovi i jede poludjele svinje koje se hrane ljudskim leevima.
Ispoetka, dok su se jo mogli izbrojati na prste jedne ruke, zakapali smo ih. Potom je
trebala i druga ruka, a uljevi vole pucati i boljeti, pa smo ih spaljivali. Ali, smrt je ove
godine dobro rodila. Njezini plodovi padali su kao aavi po cesti, jarcima, dvoritima i
vrtovima, nadimali se i trunuli pod jarkim suncem, nikome potrebni. Prepustili smo ih
svinjama. Uostalom, nismo doli tu razbijati si glavu mrtvima, ve razbijati je ivima. Pune
ruke posla. inimo to prilino dobro. Elias, Zizi, Truba, Doktor i ja zbilja savjesno
obavljamo svoj posao, to je u ovim alosnim vremenima rijetka vrlina.

Elias jo stoji na vratima spavaonice, u jednoj ruci dri izme, drugom se ee po prsima frp-
frp, udi se odakle plastina puka u njegovu snu, a potom, kao i svakog jutra, pone dvojiti
o tome hoe li izme obuti odmah ili e jednim skokom premostiti razdaljinu od dovratka do
tepiha, sjesti na trosjed, pripaliti cigaretu, pa tek onda zapoeti tu stvar s obuvanjem. Frp-
frp-frp, Eliasovi nokti sve bre grabe preko prsa i trbuha, i evo ga, ve je na trosjedu s
cigaretom u ustima. Zizi stavlja preda nj alicu kave i govori mu kako nije u redu da ga se
ovako posluuje, jedanput ili dvaput servirati mu kavu, ajde u redu, nije vano, ali otkad smo
ovdje on nijednom nije skuhao kavu, samo spava i sanja pizdarije, uvijek doe na gotovo, i
koji klinac on zapravo hoe?

Elias srkne kavu, namrti se i zagleda u alicu.

to ne valja?, pita Zizi svadljivo.

Molim?

to nije u redu s kavom?

S kavom?

Da, s kavom.

Ajme, to si ti jutros napaljen.

A to bi ti htio? lag, okoladne mrvice, da ti popuim, ha?

21
Elias vie ne kae nita, sre kavu i promatra ples svjetlucavih zrnaca praine u sunevim
zrakama koje su se izmeu spojeva hrastovih dasaka kao lopov uvukle u sobu.

Da nema tih dasaka soba bi bljesnula punim sjajem. O, kakva je to soba bila. Zidove smo
oblijepili fotografijama sivih aplji, ubastih gnjuraca, vodomara, orlova, srna, divljih pataka,
sve iz kalendara nekog lovakog drutva, dovukli smo u nju fotelje, stol i komodu u kojoj
drimo zalihe konzervi, izraubane porno magazine, municiju i rune bombe. Elias je
odnekud doteglio trosjed zbog kojeg je nakon ruka redovito izbijala svaa. Svatko je tu
uvaljivao svoju guzicu, ali kad bi je netko uvalio nakon ruka, Elias bi zbilja poludio. Sredinu
sobe krasi debeli tepih od gabeh vune. Zizi ga je donio s prvog kata elei ga prostrijeti u
spavaonici, prostoriji bez prozora u stranjem dijelu suterena. Pobunili smo se drei kako
je, jer je lijep, neprilino drati ga u mranoj sobi obrasloj liajevima. Zizi nije poputao,
tvrdoglavo je ponavljao da je tepih njegov i da ga prema tome moe prostrijeti gdje god
hoe, pa i u dvoritu, ako mu se prohtije. Predomislio se tek kad mu je Elias u zamjenu
ponudio kutiju analgetika; tepih je promijenio vlasnika i zavrio na podu onoga to smo
nazivali dnevnom sobom. Naslage blata odavno su prekrile njegove are, ali jedan kut jo
uvijek svjedoi o negdanjoj ljepoti. Na podlozi boje re istkana je uta dugovrata ptica. Zizi
tvrdi da je to rajska ptica.

Jo malo i suneve zrake otii e iz sobe, vratiti se u dvorite i obasjavati modre cvjetove
vodopije, busenje trave, grmove divlje rue iji je opojni miris ljetos kao duh lutao dvoritem,
obasjavat e vrt obrastao podivljalim korovom, nakostrijeene glave ika boje starog
srebra, nagrienu drvenu ogradu i stablo srebrne breze. Daak vjetra pokrenut e lie
breze, listovi e se otkidati i padati okreui suncu svoje trbuhe, i oni e sjajiti na suncu kao
trbusi riba. Suneve zrake obasjat e i Trubaa koji proviruje iz izgorjelog transportera u
dvoritu, rukom prolazi kroz kosu i zijeva. On noiva u transporteru jer ne podnosi vonj
trulei i jer vjeruje da je tamo sigurnije. Unutra je i pougljeno tijelo vozaa, ali to mu ne
smeta. Glavno da nije vlano.

Vrata i prozor, kaem, natkrili smo palac debelim hrastovim daskama, ali su svejednako
zidovi i strop puni oiljaka od rapnela. Tu nema sigurnog kutka.

Mogunost da ovdje dobijete rapnel ravna je mogunosti da dobijete na lutriji, priao je

zapovjednik voda novajlijama koji su se trzali na daleke detonacije. Bilo je to prole jeseni, u
zemunici na istoku. Problem je, dodao je, tek u tome to su ovdje izvlaenja svakodnevna, i
to se nikad ne zna kad e poeti. Nedugo potom njemu se posreilo vraen je kui bez
glave i polovice torza.

22
Kurg, kae Elias preokreui alicu na tanjuri. Moram ubiti Kurga.

Kurg je onaj koji je zakuhao itavu stvar, prvi koji je obradio oblutak i ubio ovjeka. Zbog
plijena, vjeruje Elias. On se fura na Kurga da ne poludi. To jest, uvjeren je da e ga svaki
neprijateljski vojnik kojeg ubije baciti nekoliko godina unatrag i da e samo tako, ubijajui,
pronai put do izvora zla do Kurga.

Kurgovu kopilad ne brine puno Eliasova namjera, ivo im se fuka. ue za tekim,

izrezbarenim stolovima od mahagonija, ogrnuti finim tkaninama, tu su i svilene kravate,
Rolexi, blindirana kolica I to rade? Grabe. Jedan vie od drugoga. Samo gledaju kako e
oplindrati leeve, kako e vam zavui ruku u dep. Jednom vas rukom dre za jaja, drugom
bunare, i otuda ovaj urlik koji odzvanja svemirom.

Oni i vlastito govno pretvaraju u lovu, tvrdi Elias. Maheri alkemije. Oni bi i od mojih muda
napravili kakvu zgodnu stvaricu, moda vreicu za dijamante.

Kako stvari stoje u njegovim e se mudima uskoro kotrljati neiji dijamanti. Od juer smo
odsjeeni od glavnine, od juer smo gospodari mrtvog sela na granici. Selo je nekad imalo i
ime, ali vie ga nitko ne pamti. Gospodari smo smrvljenih kua, nagorjelih krovnih greda,
zavjesa to vire iz duplji prozora i vijore se na vjetru, paklene pauine istkane od niti
voenih raketa, obogaljenih stabala, vrtova i vonjaka obraslih podivljalim korovom, grmova
divljih rua iji nas je miris noima opijao, nagrienih drvenih ograda, zgaenih cvjetnjaka,
listova srebrne breze koji se otkidaju na vjetru i padaju okreui prema suncu svoje trbuhe,
smrskanog zrcala na prvom katu U njemu se sasvim lijepo moe proitati budunost.

Doktora nije previe zabrinjavala budunost, to jest to su nas oni prijeko svaki as mogli
upucati.

To i nije tako loe kad ovjek malo bolje razmisli, govorio je. Prije ili kasnije to e nam se
dogoditi, prije ili kasnije netko e nam nabiti sudbinu u guzicu, i zato valja s time svriti,
odmah, jedanput i zauvijek.

Ostali nisu dijelili njegov pogled na svijet pa bi se, obino o podne, kad bi se tiina spustila
na mrtvo selo, na pranjava dvorita i modre cvjetove vodopije, poveo ovakav razgovor.

Svijet, mislio je Zizi, moda ba i nije najbolje mjesto za ivot, ali ja zasad ne vidim nita
zbog ega bi se isplatilo umrijeti. Jedno je sigurno, bit emo mrtvi prije nego to pronaemo
neki razlog da umremo, jer oni prijeko, kako stvari stoje, ve imaju razlog da nas ubiju, pa se

23
zato vie ne moramo zamarati tim stvarima.

I Elias je na tu stvar gledao filozofski.

Problem, tvrdio je on, nije u onima tamo i njihovim razlozima, ve u vremenu. Moemo
uiniti svata, pa ak i ubiti Kurga, ali ne moemo pobijediti vrijeme. Naa garancija istie,
ne znam, dodue, do kad tono vrijedi, ali je posve jasno da nas je svakim danom sve manje.
Uostalom, kad ima puku ne treba ti nikakav razlog da umre, jel tako?

Ja toliko volim ivot da bih radije umro, nego ga se odrekao, citirao je Truba nekog pisca za
kojeg nitko nije uo. U svakom sluaju, zakljuio bi, na smrt se plaim smrti na sranju.

Njegov strah dijelili smo svi. Nitko nije elio umrijeti na zahodu. Tko bi normalan to elio?
Poznavali smo neke nesretnike koji su tako zavrili. Izili su iz zemunice ostavljajui za
sobom nedovrenu reenicu, vrelu kavu u sivomaslinastom poklopcu porcije, ili neodigrane
karte na stolu sklepanom od hrapavih dasaka, izili su guvajui u ruci stare novine, unuli
u poljskom zahodu pedesetak metara dalje i vie se nisu vratili. Takve smrti bile su povod
beskonanim raspravama o tome to je vrednije: ovjek ili njegovo govno. Svatko je o tome
imao svoje miljenje, ali nas je injenica da je govno pokatkad nadivljavalo svoga tvorca
redom obeshrabrivala. U svakom sluaju na zahod se ilo s nelagodom i strahom, i slaba je
pritom utjeha bilo to to su i takve smrti proglaavane herojskima.

Elias prua Ziziju alicu na ijim je unutarnjim stjenkama talog iscrtao zamrene are.

to jutros kae alica?

Zizi je uzme i ovla pogleda.

Isto sranje, ovjee, uvijek isto sranje: jebao si jea u lea.

U selo smo doli poetkom ljeta. Mirni ljetni dani ispunjeni mirisnim zrakom koji se s
breuljaka slijevao u dolinu, zrakom kojeg smo pili, a ne udisali. Selo je tada imalo ime,
crkvu iljata zvonika ije je zvono triput dnevno podsjealo stanovnike da se blii sudnji dan,
groblje, trgovinu mjeovitom robom ispred koje smo u predveerje sjedili i ispijali pivo,
cvijetnjake, kue Drevne drvene kue strmih krovova s izrezbarenim vijencima i balkonima
obraslim brljanom, ija je unutranjost mirisala na lavandu i prohujala vremena, a koje su,
pogoene fosfornim granatama, nestajale bre od treptaja oka. I katnice od crvene cigle s

24
velikim dvoritima i gospodarskim zgradama, koje su sporo gorjele, praskale crijepovima,
dimile se danima. Iza kua sterali su se vrtovi, oranice, movare i smaragdne ume odakle
su nou dopirali jezivi krikovi, a jutrima dolazile mlijene magle.

Seljaci su nas primili utke, znajui da smo doli zbog onoga to e uskoro doi. Dopustili su
nam da spavamo u sjenicima i talama, bez rijei su nam, kad bismo zatraili, davali
staklene ae, alice za kavu, svakojake sitnice za kojih nema mjesta u vojnikom rancu,
nijemo su promatrali kako se uvaljujemo njihovim kerima i enama; prihvatili su nas,
osjeali smo to, kao krumpirove zlatice, ili neku slinu poast koja s vremena na vrijeme
pohara njihov kraj i ode kako je i dola, vaui i procjenjujui jesmo li vee ili manje zlo od
onoga koje e uskoro doi. Bili smo stran, dotad nevien virus u zamrenom tkivu njihovih
meusobnih odnosa i dnevnih rituala u koje nismo ni pokuali proniknuti. Nismo im,
svakako, bili dragi.

Nismo im bili dragi, ali se nismo obazirali na to. Danju smo sjedili na uglaanim drvenim
klupama ispred trgovine, ispijali pivo i zvidali za djevojkama. Ili smo skitali brdima na
sjeveru, istraivali duboke, sjenovite usjeke, slijedei tokove bezimenih ledenih rjeica.
Tumarali smo movarom prepunom lopoa utih i bijelih cvjetova, zviduka i krikova
nevidljivih ptica, sve do rijeke, spore i mutne, iza koje se nalazilo ono zbog ega smo bili tu.

Noi su bile crne, sparne. Leali smo u toplim, zaguljivim sjenicima, u mranom prostoru
ispunjenom zveketom lanaca, puhanjem, reanjem, tropotom, nerazumljivim zvukovima od
kojih te podilaze marci. Jedini prijateljski zvukovi bili su dovikivanje straa i detonacije s
druge obale, odakle su sredinom ljeta poele stizati kolone izbjeglica.

Zadravali su se kratko, tek toliko da ispriaju svoje rune prie. Sluali smo ih utke,
povremeno kimajui glavom, jer im nita drugo nismo mogli pruiti, niti su oni ita traili.
ene su tu vodile glavnu rije. Jaukale su, grcale, prijetei podizale nejake ake i izgovarale
teke kletve koje imaju dostii budue generacije onih koji su ih izgnali, i koji e uskoro doi.
Mukarci su utke sjedili u pranjavim jarcima pokraj ceste, puei i ukoeno zurei tamo
odakle su doli. Djeca su bila u redu, sva ta guva kao da ih se uope nije ticala.

Potom je kolona tekim koracima odlazila cestom prema unutranjosti, bogzna kamo.
Doekali smo i ispratili mnogo takvih ljudi. Imali su ista lica, bili su nalik jedni drugima,
moda zato to su im prie bile nalik jedna drugoj, ili to su svi bili s one druge obale,
golema, posrua kolona slinih sudbina. Truba ih nije saaljevao.

25
Gnjide, frktao je gledajui kako odlaze. Ne kuim. Otii samo tako, ostaviti sve, sve izgubiti.

Vjerovao je da dobiti mogu samo oni koji se usude ostati, ne shvaajui da su istinski
dobitnici daleko odavde, daleko izvan domaaja narajcanih topova.

I seljaci su, kriom, odlazili za tunim kolonama. Posljednji je otiao trgovac. Jednog jutra na
vratima trgovine nali smo poruku: ZATVORENO. VRAAM SE KAD RAT ZAVRI.

Odlino, rekao je Elias obijajui bravu. Sve to popijemo, platit emo kad rat zavri.

Nismo imali vremena sjeati se tih ljudi, jo manje aliti za njima, jer je uskoro, s druge
obale, dolo ono zbog ega smo bili tu.

A zbilja je to bio krasan cirkus Izvirali su odasvud itave gomile nabrijanih tipova
Iskakali su iz mraka iz jutarnje magle iz oblak dima dimnih raketa Pa trkom na nas
Opla, opili smo avola za rep Pleemo Podij je zatrpan smrskanim komadima Cigle
crijepa stakla drvea ljudskog mesa Pazi na korak Dri se vrsto, inae e pasti
Da, tu su i svinje Ne petljaju se u ljudske poslove Vrebaju iz prikrajka i cere se Hej,
prasac, ovo je super, ha? Rascvjetali metal razdire utrobu gori To je bolje od tripa A
onda, mrai se pred oima Taj mrak Taj zujei mrak Mrak strljenova gnijezda Kuc-
kuc Gdje je svjetlost, gdje su oblaci, boje, nebo? Gdje? Jedan doziva oca Jedan
majku Jedan brata Jedan boga Nitko se ne odaziva Ne uju ih I bog i otac i majka i
brat daleko su na sigurnom A oni koji ih uju isuvie su zauzeti ili ubijanjem ili
umiranjem da bi se odazvali Umiru sami pod mranim, ljepljivim, otrovnim nebom
raskolaenih oiju Ne umiru svi na isti nain Svatko tu doda neto svoje Jednome iz
oiju curi zaprepatenje Kao da je smrt neto novo Kao da se to nikome nikada prije
njega nije dogodilo Kao da se ovamo dolazi ivjeti Jedan je razoaran To je, dakle, ta
smrt. Pa emu onda sav ovaj teatar? Jedan lei na leima, rairio ruke, zgrio prste u
kande, izbuljio oi, razjapio usta, isplazio jezik ruga se neemu Zbilja izgleda
smijeno Jedan iskrivio lice u gadljivu grimasu Malice reda i istoe ovdje ne bi
nakodilo. Jedan rukom tjera muhe s rane na trbuhu udi se Vidi muhe, a ne vidi
ruku Jedan se raspituje za ruak Jedan za svoju aku Jedan je ljut to jutros nije ulatio
izme Jedan psuje mater svima Jedan se ali na tijesne hlae Jedan jeca i pria s
djevojkom Sve je u redu, ljubavi Jedan se trese u groznici, izmama ispisuje luake are
u pranjavu jarku Jedan samo vriti Jedan plus jedan plus jedan plus jedan plus jedan
plus jedan itave vojske mrtvih, velianstvene poput tornjeva katedrala.

26
Ali problem je s lijepim stvarima u tome to ne traju dugo: oni prijeko opametili su se. Nema
vie spektakla, nema masovnih scena, nema dobrih zabava Nema svinjskih banketa.

Ovo se zove ivot, kae Elias namjetajui se u trosjedu. Kava, cigareta, dvopek, jo samo da
onima prijeko ne padne na pamet kakva glupost.

Ti si meni jako sumnjiv, kae mu Truba. Na tvojoj listi elja nikad nema djevojaka.

Ne znam to da ti kaem, prijatelju, veli Elias. Ja sam jo mlad, preda mnom su minute, a
moda i sati ivota.

Ja mislim, kae mu Zizi, da je tvoj problem to to jo nisi evio.

Nema ti pojma, kae Elias, ali evo ti jedna natuknica prije sam ubio, negoli jebao.

To je zbilja gadno, veli Truba.

Pa i nije ba, kae Elias. Zna kako se ono kae: najprije zanat, a onda uivancija.

Stvarno je ovaj rat unakazio ljude, kae Truba.

Da, kae Zizi, a sve to bez veze. Tolika guva i galama, a sve je ostalo isto.

Kak to misli?, pita Truba.

Tako, veli Zizi. Evo na primjer, na starom vodotornju, kod zgrade jedne moje ljubavi, nekad
je stajala neonska petokraka. Igrom sluaja vidjela se i iz kreveta. I svaki put kad smo se
evili gledao sam tu petokraku i mislio si to to meni sve treba Zna, uvijek sam imao
osjeaj da kitu guram u zdjelu punu netom rastopljenog sladoleda. Onda su skinuli
petokraku i stavili na grb. Ne znam tko sada bulji u taj grb, ali sam stoposto siguran da mu
je kita u sladoledu.

Ne znam nita o toj curi, kakva je ona u krevetu i to, kae Truba, ali znam da ti ivot uvijek
podvali. Oekuje jedno, a dogodi se neto deseto. Uvijek sam mislil da se u ratu ora od
nula do dvadesetetiri, da se nonstop naganja s nekim, da se nema vremena ni popiati, da
se nebesa tresu od eksplozija i pucnjeva A vidi ti ovo. Tiina ko u grobu, leimo tu i
ekamo ni sam ne znam kaj.

27
ekamo metak, stari, veli Zizi, eto to ekamo.

Dane smo, kaem, provodili u polumraku sobe brbljajui, svaajui se oko toga tko e oprati
alice za kavu, kartajui I to je mogunost da si vani natovarimo kakvu bijedu za vrat
bivala veom, mi smo se to strasnije bavili kojetarijama. Truba je grozniavo pisao. Pisma,
objasnio je. Da, odgovarao je na zajedljive primjedbe, jasno mu je da ih odavde ne moe
nikamo poslati, ali jednom e i ovo proi. Kad mu je ponestalo istog papira pisao je na
starim novinama, na kartama i kartonskim kutijama, izrezao je prljavu plahtu na komade, i
pisao. Ili Zizi. Taj je kao opsjednut premetao duguljaste drvene tapie iz ruke u ruku i
priao s nekom knjigom. to e biti s nama na kraju dana?, pitao je knjigu. Ili: Kakve su
anse da sauvamo guzice? Onda je listao knjigu i mrmljao: Nevjerojatno, uvijek isti
odgovor. Udavaa, napredovanje donosi nesreu, nijedan cilj nije povoljan to sad ovo
znai, kakva udavaa, kakvo napredovanje? Elias, kad nije spavao, davio nas je svojim
planovima za budunost, do najsitnijih detalja upoznao nas je s nainom na koji e zgrnuti
golem novac i otii ivjeti na neki tropski otok. Dotle, Doktor je kruio oko stola i nervirao
se. S kime ti pria?, lajao je na Zizija, koji ti je kurac, kakvi tapii? Onda bi se obruio na
Eliasa: O emu ti brije, ovjee, kakva lova, kakav tropski otok, ti nisi normalan. Samo ti
pii, rugao se Trubau, potar Smrt samo to nije doao. Izmiljali smo, kaem, ovo ili ono da
prikratimo vrijeme, ili smo se, zaglueni tiinom, naprosto predavali snovima. Pokatkad je
tiina bila potpuna, nijednog zvuka koji bi imenovao suteren, mrtvo selo, rat, i s lakoom
smo odlazili na daleka putovanja.

esto sam zamiljao da sam na nekom drugom mjestu. to bih radio u ovaj sat da sam
negdje drugdje? Da sam kod kue? Jutro je, ekao bih da se zgotovi kava i prepri kruh.
Posve jasno ujem klokotanje aparata za kavu, pitanje pare, osjeam miris kave i
preprenog kruha, bez urbe motam cigaretu, utanje papiria meu prstima, liem ljepljiv
rub, okus ljepila mijea se s okusom livadskog meda, nakon prvog dima i prvog gutljaja kave
postajem svjestan vanjskih zvukova, udaljenog bubnjanja tramvaja i brujanja automobila,
pod mojim prozorom netko kalje i doziva psa, netko se glasno smije Ili bih ve bio u
kafeteriji na trnici, pio kavu i pelinkovac, smiljao dobar razlog da se ne pojavim na poslu.
A uokolo, sami ljudi. Prolaze, kupuju, piju, prodaju, smiju se, domahuju, kopaju po
depovima, listaju novine, tegle cekere, svaaju se Na primjer, ono dvoje. Djevojka u jakni
boje vina i frajer u mornarskom kaputu i izmama s debelim potplatama, zastaju ispod sata i
diskutiraju. Gle ti nju. Unosi mu se u lice, stisnutih usana tumai mu da je prevrio svaku
mjeru, nee mu ona vjeno tolerirati to to mu se die na svaku fuficu i to je, uostalom,
noas radio s onom droljicom u kupaonici, zakljuan. A on odmahuje rukom, pretjeruje,

28
kae joj, pa ne misli valjda da bih ja ita s njom, imala je samo malice koke i nije je htjela
dijeliti s ostalima, pa smo se zakljuali A onda bi vjetar izdajniki zautao u liu breze i
vratio me U stvarnost? U ivot? U suteren s podom od nabijene zemlje gdje je uvijek no.

Svjetlost je stvorena za neki drugi svijet. Ovdje te ona otkucava opasnim icarima s druge,
one ljepe strane okulara i okidaa. Toliko zajebancije, tolika sranja proe, a onda te neki
peder sjebe, a ti ga ne vidi, niti mu ita moe. udim za svjetlou, za uglaanom klupom
ispred trgovine, za pivom i djevojkama.

Elias i Zizi ne plae se svjetlosti. esto bi u zoru otili nekamo, uveer se vratili i tada bi Zizi
priao fantastine prie.

Danas smo, priao bi, krenuli na jug. Slijedili smo sedamnaesti meridijan sve do pustinje
Sirte. Tamo smo nabasali na naeg brigadnog izviaa. Skompao se, mater mu jebem, s
neprijateljskim izviaem. Buncao je neto kako on nema nita osobno protiv tog tipa, da su
uostalom obojica na istom poslu, da su obojica dobili zadatak da promatraju puhanje
vjetrova i nestajanje dina, da im je zajedno lake obraniti se od napada nadzvunih lovaca
kojima pilotiraju odvaljeni piloti koji dum-dum mecima, napunjenim crnim biberom,
lavandom, mousom, medom i ingvirom, pucaju na sve to se mie Ostavili smo tu dvojicu
bijednika tamo gdje smo ih i zatekli, uzeli smo im samo vodu, jedva sam sprijeio Eliasa da
ih ne upuca, i poli na sjeveroistok. Neto prije podne odmorili smo se u sjeni kamenoga
stoastog tornja odrezana vrha do kojeg su izvana vodile spiralne stepenice. Popeli smo se
na vrh i vidjeli pustinjski karavan kako zamie prema sjeveru. Krenuli smo dalje na istok,
zaobili Kaspijsko jezero, potom udarili na sjeveroistok do Bajkala. Tu su pucali na nas.
Odatle smo slijedili etrdesetpetu paralelu, uli u pustinju Gobi, zaobili neki drevni grad
opasan debelim zidinama i zaustavili se na cesti kod Ulan Batora. Vratili smo se uglavnom
istim pravcem, s tim da smo Bajkal zaobili sa sjevera.

Tamo gdje Zizi vidi arobnu pustolovinu drugi vide svakodnevicu. U Eliasovoj verziji prie,
pustinje su se pretvarale u movarna polja, izviai u aplje, kameni toranj u silos iji se vrh
za lijepih dana nazire daleko na jugoistoku, Kaspijsko jezero i Bajkal u ribnjake, a daleki
gradovi u spaljena sela na rubu movare.

Noi donose olakanje. Sjednemo u krug oko stola, zapuimo, natoimo ae. Upalimo

29
votanice. Soba tada postaje prisna i topla, a svjetlost votanice pozlati are trosjeda i
fotelja, omeka oiljke od rapnela na stropu i zidovima. Omeka i grube crte Eliasova lica
obrasla otrim ekinjama. U svjetlu svijea on postaje klinac s fotografije koju nosi u depu
koulje. Snimljena je prolog ljeta na njegovoj maturalnoj zabavi u nekom hotelu na moru.
Mjesec dana kasnije upao je u rov na istoku.

esto priamo o dobrim danima u rovovima na istoku, gdje smo upoznali ivot u njegovoj
velianstvenoj jednostavnosti: na jednoj strani mi, na drugoj oni, izmeu je brisan prostor, a
visoko iznad nebo, sateliti, zvijezde, bog i svi njegovi aneli.

Stvari koje su se dogaale izvan granica tog svijeta za nas nisu imale nikakvu vanost, kao
da nisu postojale. To to je tamo netko sretan jer jo nije nogiran s posla, na primjer, nije
nita prema srei vojnika koji se u zoru probudi na komuini u zemunici i shvati da su mu
ruke i noge na broju, da nigdje nije probuen. Unapreenje na poslu, kreditne kartice,
veernji izlasci, vijesti, sjednice parlamenta, izbori i televizijske reklame, novi automobili i
novi svjetski poredak, rauni za struju i stanarinu, kazne za pogreno parkiranje, novac,
novac, novac, i uope sve te stvari zbog kojih se ljudi itav ivot deru, grebu, koprcaju,
cinkare, puu, sline, strepe i moljakaju, sitnice su nevrijedne spomena u usporedbi s
rafalima u tijela juriajuih neprijateljskih vojnika koji ih natjeraju na uzmak. A tek alica
kave s rakijom u predveerje jo jednog dana u kojem si imao kraljevsku privilegiju da
ostane iv.

Sjeam se bujne vegetacije na rubovima zaputenih kanala za navodnjavanje u kojima smo

se kupali, krvavog sunca koje se prijetei pomaljalo iz raspukline u zemlji i potom sporo
zakotrljalo nebom najavljujui jo jedan dan, popodnevnih sparina kad se teko disalo, rojeva
komaraca koji su u ljepljivim sumracima upadali u rovove i zemunice i opijali se naom
krvlju sve do zore. Repelenti tu nisu pomagali, jedina obrana od njih bile su debele naslage
blata na licu, vratu i rukama.

Uope, zemlja je tamo bila lijek protiv svega. Vidio sam vojnika koji je u rovu, dok su uokolo
padale granate, noem kopao rupu u zemlji u koju je trenutak kasnije, smijui se od straha,
zabio glavu. Spavali smo u zemlji, i sanjali u njoj, i jeli, i drkali, i smijali se, i kartali, i pili, i
jebem ti mater svaki smo as mogli postati zemljicom crnom. Iz rovovske perspektive, ono
o prahu kao poetku i kraju sve je samo ne bulanjenje otkaenog tvorca. Ne znam je li on
stvarajui svijet slutio u to se uputa i u to e se sve to izroditi, ali valja mu priznati da je
bio daleko ispred svog vremena proizvevi ovjeka u prahu. Osjeaj da smo kljuna karika
prema glinenom pretku nije, velim, proizvod vjerskog fanatizma, ve viemjesenog

30
iskustva. Zemlja je u rovovima postala naom drugom koom, i vie je nita nije moglo
isprati, ni voda, ni kolajne, ni sveani govori, nita.

Eliasa i mene jednom su minobacai iznenadili na sunanju. Leali smo goli, na livadi pokraj
kanala, drijemao sam, Elias je naglas itao stare novine I eto pizdarije. Kad je prva
tresnula u kanal, Elias se zgrio i prekrio novinama, a ja sam zario nokte u zemlju i zagrizao
travu. U takvim trenucima Zemlja se pone sporije okretati oko svoje osi i oko Sunca, a svi
satovi na svijetu uspore dajui vam vremena da saldirate vlastiti ivot.

Kuuuuurg, zaurlao je Elias usred guve. Ubit u te, mater ti jebem.

Tada sam, sluajui kako se njegove strane psovke stapaju s frfljanjem mina i eksplozijama,
pomislio da je izgubio razum, to mu nitko ne bi zamjerio. Umjesto toga, pokazalo se, Elias
je doivio prosvjetljenje. Njegova pria, kasnije, u rovu, uz cigaretu i aicu rakije, zvuala je
posve razumnom.

Stvar je jednostavna, objanjavao je on. Da nema Kurga, mi ne bismo bili ovdje. I zato valja
pronai tu prapizdu i ubiti je. A put do nje vodi preko leeva, to je bar jasno.

Noima, dakle, priamo o danima na istoku i prijateljima koji su, kliniki gledano, mrtvi. Ali
jebe se nama za medicinu. Oni su ivi u naim sjeanjima i naim priama. Pokatkad su
sjeanja toliko jaka da u nonom vjetru zaujemo njihove glasove i smijeh, korake u dvoritu.
Znademo, i zbog toga smo tuni, da nee ui i pozdraviti nas, ali samo zato jer su previe
pristojni da nam sad neto nabijaju na nos, a najmanje to ele jest da se osjeamo loe to
se jo uvijek opiremo smrti.

O svijetu izvan dometa naih puaka vie se gotovo i ne govori. Tamo nas nitko ne eka,
nikome ne nedostajemo, niti nas se itko sjea.

Jutros je na Ziziju bio red da zamijeni Doktora na strai ali, potuio se, ne osjea se dobro.
To je zbog vode, objasnio je. Vie nemamo dezinfekcijskih pilula, a vodu pijemo iz starog
bunara u dvoritu, ali prije e biti da se Zizi zeznuo u brojanju pilulica kojima se ubrizgava u
nebo. On je aman. On pria s knjigama, razumije tiinu i halucinira budunost. Tvrdi da u
budunosti, onoj obeanoj, normalnoj budunosti, ako i preivimo, nema mjesta za nas. On
nas nigdje ne vidi.

Za nas je rezervirano posebno mjesto, veli on. Tamo su ve bogalji, prosjaci, homii, lezbae,

31
alkosi, luaci, narkii, ubojice, kurve, nezaposleni, depari, varalice, cijeli narod prevarenih,
sjebanih i izopenih.

Ne kuim, kae Truba, dragi Truba, koji uvijek pita druge, nikada sebe.

Stvar je jednostavna, kae Zizi. Svi oni poli su jednom zeznutom cestom i otfurali tamo
odakle nema povratka, kao kad proe ispod duge. Tako i mi, presvukli smo kou, dogmizali
ovamo, i gotovo Nema te sile koja nas moe vratiti, ne moemo si pomoi, vie nita ne
moemo uiniti, samo ekati.

Pria gluposti, kae mu Truba, pa budunosti ne bi ni bilo bez ljudi poput nas.

Zizi ga je samilosno pogledao.

Mi smo ti, veli on, samo za jednokratnu uporabu. Ko prezervativi. Strogo formalno gledano i
mi sudjelujemo u gutu ove jebaine, ali kad ovo proe skinut e nas i baciti u smee. Je,
stari, tako ti, naalost, stvari stoje, i nikako drugaije.

A kaj si ti, pjeni se Truba, kaj si se, kad si ve tako pametan i kad sve zna, kaj si se onda
prijavil u vojsku? Jel zato kaj voli da te iskoritavaju?

Ne, kae mu Zizi mirno, ve zato to mi je bilo neugodno ostati doma.

Otiao sam na strau umjesto Zizija. Straarimo na drugom katu kue odakle se vide
neprijateljevi utvreni poloaji uz cestu prema istoku. Izmeu je tristo metara niije zemlje i
minska polja. Vie nitko ne zna toan broj niti raspored mina. Oni koji su ih postavljali mrtvi
su, ili su otili.

Zatekao sam Doktora kako sklopljenih oiju, zibajui puku u krilu, sjedi leima oslonjen o
zid. Okrenuo je glavu prema meni, ne otvarajui oi.

Noas je bilo prometno tamo prijeko, rekao je. Mislim da su im stigli friki.

Bilo je i vrijeme, rekao sam. Elias je ve postao nervozan.

Ustao je i ne gledajui me poao prema vratima.

Osjetio sam miris kave, rekao je.

Je, kava je gotova, rekao sam.

32
Zastao je na vratima oklijevajui, kao da ulazi na nepoznat teren, ili u minsko polje.

Zizi je opet na nebu, a?, upitao je.

Da.

Briga njega za sve ovo, rekao je.

Valjda, rekao sam.

U pravu je. Kao da mi ita moemo promijeniti.

Ne moemo, rekao sam.

Stajao je i dalje na vratima, petljao neto po okviru puke, a onda se okrenuo tako naglo da
sam instinktivno unuo i podigao puku. Previe je tipova iz ista mira poizilo i

U redu je, pogledao me je u oi pravei se da je to to uim i drim ga na oku posve

normalna stvar. Htio sam ti samo rei da mislim da bismo se trebali pokupiti odavde.

Pukao je, pomislio sam.

Kamo?, upitao sam.

Odavde, rekao je.

To je daleko, rekao sam, ali vrijedi pokuati.

Znam da misli da sam pukao, rekao je, ali nije tako. Nisam jo pukao, samo se pitam kakvog
smisla ima ostati ovdje i ekati da nadrapamo zbog komadia zemlje koji su svi otpisali? To
ti je isto to i mnoiti s nulom, razumije?

Otprilike, uspravio sam se.

Jesi li primijetio da ovdje vie nema ptica? Otile su. Svi su otili, ostali smo samo mi, i
svinje.

I insekti, rekao sam. Muha, stjenica, komaraca i mrava koliko hoe.

Ve danima ne mogu zaspati, umorno je odmahnuo rukom, samo leim i razmiljam o tome
kako u sumrak izlazim iz stana, sjedam u neku birtiju, pijem pivo i gledam osvijetljene ulice i
ljude kako prolaze, kako pada snijeg, kia, svejedno Jebemti, to je stvarno sve to elim, a

33
to nije mnogo.

Malo je, rekao sam. Ja bih uz to jo i dobar odrezak. Ali ne svinjski, ve govei odrezak,
svinjetinu vie ne mogu smisliti. A za susjednim stolom djevojka, moe besplatna moe i za
lovu, svejedno, minjak do pupka, rairila noge, bez gaa. Gleda me, prelazim za njezin stol i
dalje po elji. Na veceu, u parku, doma, a moe i usred birtije, ko ga jebe, vojska smo.

Ne seri, rekao je, nije stvar u tome.

Nego u emu?

Sit sam svega, mogao bih povratiti Sjea li se onih leeva ljetos, kako su samo smrdjeli.
Jo uvijek osjeam taj smrad, nou mi srce lupa ko aavo, znojim se, u glavi mi centrifugira,
itava mi se utroba sjebe, doe mi da pobjegnem u tri pizde materine. Ali opet, kad smo ono
ili doma na odmor, ja bih se oduzeo. Nisam mogao razgovarati sa svojima, i bog. Nisam im
imao to rei, a njihove su mi prie bile dosadne. Samo sam razmiljao o tome kako u se
vratiti ovamo, a ovdje razmiljam o birtiji i pivu To je za poludit, kao kad nekamo putuje,
a odredite ti uporno izmie, i tako putuje i putuje znajui da nikada nee stii.

Straariti znai leati na pranjavom madracu i ekati da se neto dogodi. Da pone napad,
da se netko od njih, jer mu je dosadno ili jer je poludio, zaleti na niiju zemlju, bilo to.
Pokatkad pucamo na brze sjene koje se kroz dvorita prebacuju od kue do kue. Dogodi se
da koji put i pogodimo. Znademo to po kasnijim snanim artiljerijskim napadima. Najljepi
su oni noni. Tada mrtvo selo oivi u naranastim, utim, neonskoplavim i jarkocrvenim
bljeskovima gole ruevine pokrenu se u pijani ples. To podie raspoloenje.

U tim sveanim trenucima Zizi pojaa pilulice gutljajima rakije i pria o operi koju e
napraviti poslije rata.

Kako to misli izvesti?, pita ga Elias, pa ti nema pojma o glazbi.

Kuim se u ovu glazbu, kae Zizi. Ovo je nebeska glazba. Hahaha

Smijeh mu se gubi u eksplozijama. Elias eka veliku tiinu nakon koje dolaze oni.

Nose mi poruku iz kamenog doba, kae on. Njima u poploati put do Kurga.

Fiksirao sam snajper na grudobran utvren vreama pijeska na poetku njihove zone, ekao

34
i razmiljao o onome to je Doktor rekao. Nisam dugo dumao o tome jer su se friki ubrzo
rastrali uokolo. Ti momci pojma nemaju o emu se ovdje radi. Neki to nikad ne saznaju.
Izvuku ih iz kreveta, utrpaju im puke u ruke, i mar tamo. Prate ih sveani govori.
Domovina odapinje, momci Potrebna je transfuzijaVaa krv je prvorazredna Samo
naprijed I vai su oevi bili dobri davaoci Nema veze ako popuite Mi smo tu da sve
vae poraze pretvorimo u nau pobjedu. Prate ih bubnjevi i zbor tesarskih ekia. Neki
jo niti ne shvate gdje su, a ve ih furaju natrag. Sanduci im savreno pristaju, mrtvaki
pokrovi ukraeni su suzama.

Gledajui ih kroz optiku pomislio sam na Zizija. On ih oboava upucavati snajperom. On

tvrdi za sebe da je Boje Oko. Ne kae: Ubio sam ga, ve: Nisam ga oivio. Udahnuo
sam mu ivot znai da ga je fulao. Dok kroz optiku snajpera prati njihove smrti on apue:
Ovaj je za Ferdinanda Ovaj za Ghandija Ovaj za Martina Luthera Kinga Ovaj za
Kennedyja On kae da su oni prijeko sinovi sifilisa, bjesnila i smrti. Ba tako kae. Vjeruje
da su oni, a ne idovi, bili ti koji su sredili Isusa. Ta njihova trule, grca dok mu se eludac
prevre, to njihovo bjesnilo. On tvrdi da ne moe sanjati jer mu oni tamo ubijaju snove.
Jednom se toliko razbjesnio zbog toga da je sam, usred noi, otiao u njihovu zonu i napravio
itav cirkus. Pomislili su da je rije o opem napadu, a to smo isto pomislili i mi, pa smo i
jedni i drugi do svanua bjesomuno pucali u mrak. U zoru Zizi se vratio.

Ne znam to je s ostalima, rekao je mirno, ali dva pedera sigurno vie nee ubijati moje
snove.

Jedna glava izvirila je iz razbijenog izloga trgovine u prizemlju kue, tridesetak metara od
grudobrana. Na klupama ispred trgovine vie nitko ne sjedi, a limena ploa s nazivom firme,
izbuena rapnelima, jo uvijek visi na eljeznoj ipki iznad vrata. U vjetrovitim noima uje
se njezina besmislena tubalica. Iznad vrea s pijeskom pojavila se kaciga, a potom ruka
koja je mahala u pravcu trgovine. Prvi put nikad ne posluaju. Nije ni ovaj. izme su ga oito
uljale, a izrovana cesta posuta krhotinama cigle, crijepa, stakla i elika nije ba idealna za
jutarnji jogging, pa je stigao do grudobrana neim nalik na trk. Drugi je bio neto skromnijih
zahtijeva, samo je pretrao cestu i nestao iza drvenog plota. Uao je Truba nosei mi
marendu.

Igraju se skrivaa, kaj?, rekao je odlaui konzervu na pod.

Onaj na grudobranu okanuo se mahanja i poeo se baviti pametnijim stvarima cijevi

pukomitraljeza pretraivao je potkrovlja u naoj zoni.

35
Kaj je s Doktorom?, upitao je Truba uzimajui dalekozor. Izgleda prilino sjebano.

Misli da se trebamo izvui, rekao sam.

U emu je problem, svi to mislimo.

Problem je u tome to to dosad nitko nije glasno rekao.

Pustio sam i onog u injelu do poda, taj je ve dugo ovdje i donosi im klopu na poloaje.

Ima pravo, rekao je Truba. Ako njega povalja, umrijet e od gladi, a onda Elias nee
srediti Kurga.

Kakav Kurg, rekao sam, veeras odlazimo.

Pustio sam i sljedeeg. Uivao sam u njegovu lepravom trku.

Doma?, tiho je upitao Truba.

Odavde, rekao sam.

Jedan mi je utekao u ruevine prizemnice, tik ispred grudobrana.

Pa kaj ih onda lovi?, pitao je.

Molim?

Kaj ih lovi ak idemo?

Jo uvijek smo tu, rekao sam.

Sljedeem sam smjestio u trbuh. To frike uasava, to ih paralizira, to ih, kad se malice
srede, natjera da ozbiljno porazmisle o ivotu i smrti, ljubavi i mrnji i slinim opim
mjestima Mislim, kad uju to zapomaganje i ugledaju rupagu od metka. Smrt je neto
posve normalno, isto, drutveno prihvatljivo, ali patnja. Tip nije pao, nastavio je trati
drei ruke na trbuhu kao da ima proljev, a zapravo je bio samo probuen, protrao je pokraj
grudobrana

Skidaj ga, prosiktao je Truba, frajer e nam tu smrditi, ma daj ga, povaljaj ga.

a probuenomu se ba fukalo za sve, trao je, trao, i trao. Zaustavio se, konano,
pokraj olupine tenka uz rub ceste, niti pedeset metara od nas, ispred barijere od

36
protutenkovskih mina i elinih jeeva. Rafal s grudobrana, puten iz oaja, zaparao je
proelja kua u naoj zoni.

Ti si lud, rekao je Truba. Kaj si ga pustil ovamo?

Nee nam smrditi, rekao sam ti da veeras odlazimo.

Spustio sam optiku na probuenog. Sjedio je na cesti, leima oslonjen o bok olupine, i zurio
u ruke kojima je pritiskao ranu. Bio je vrlo mlad. S njegova lica nestajao je poetni gr,
miii su se oputali i ono je poelo poprimati izraz olakanja. Shvatio je. Shvatio je da je
ovdje dobitak biti ranjen. Ili, jo bolje, biti ubijen. I da samo to donosi olakanje, a da je sve
ostalo strah i ekanje.

Ide mi na ivce, rekao je Truba. Kaj ba meni mora nabijati na nos svoj krvavi trbuh? Daj ga
ubij.

Uao je Elias. Jutarnju tiinu rascijepio je urlik iz njihove zone:

Pederu, zato ga nisi ubio?

Elias je virnuo kroz prozor, procijenio situaciju, unuo tik do prozora, rukama napravio
lijevak oko usta i podigao glavu:

Nije jo nita skrivio, novi je.

Ubij ga, zna kako to boli, urlao je isti glas.

Ne boli jo Ubij ga ti.

Ne mogu, na je.

Jebi se.

Probueni je i dalje sjedio u istom poloaju ne pokazujui nikakvu elju da se ukljui u

konverzaciju.

Stvarno, zato ga ne upuca?, upitao je Elias. Nee nam valjda ovdje smrdjeti.

Ubij ga, rekao je Truba.

Evo, pruio sam puku, ubijte ga.

37
ta je sad ovo?, rekao je Doktor ulazei. Parlament ili neto slino?

Boro je loe upucao tipa, rekao je Elias.

I u emu je onda problem?

Dva su problema, rekao je Truba. Zapravo tri. Prvo, tip nam se dovukao tu pod nos, drugo,
Boro ga ne eli dovriti, i tree: kak emo se, jebiga, veeras izvui, ak sad ovi navale na
nas?

Znai, stvarno idemo, rekao je Doktor.

Gle ovo, rekao je Elias.

Probueni se pokrenuo, poeo je puzati prema nama. Oni prijeko galamili su, zvidali, pa su
zapucali u zrak, ali je probueni slabo mario za svu tu buku. Oito je imao vrst karakter, i
kad je ve odluio poi u ovom smjeru, onda ga vie nitko u tome nije mogao sprijeiti.

ekali smo ga u dvoritu. Elias je ostao gore. Dao sam mu kutiju cigareta da ne ubije
probuenog. Eliasu se moe vjerovati, bez obzira na njegov put do Kurga. Doktor bi traio
dvije kutije, i ubio ga. Truba bi ga ubio tek tako.

Stie, javio je Truba uei kod prednjeg kraja svoje spavaonice.

Najprije se pojavila glava. Puzao je na boku, oslanjajui se na lakat desne ruke, a lijevom je
pritiskao slabine. Ugledao nas je i stao.

Bok, pozdravio ga je Truba. Izgubio si dudu pa gmie uokolo?

Gledao nas je posve mirno, bez straha, kao da je negdje na moru, i leei u hladu borova
promatra partiju odbojke na pijesku. Odmahnuo je glavom.

Kaj onda?, raspitivao se Truba. Doao si malo popriati, popiti kavu i te stvari?

Nije odgovorio.

Na vratima se pojavio Zizi. Ugledao je probuenog i ustuknuo.

iku ovog, rekao je.

38
Jebe tvoje tapie, rekao mu je Doktor, oito te nisu obavijestili da ovaj stie.

Moda je kamikaza, promucao je Zizi, moda je pun trotila.

Da, da, stoposto je drogiran i miniran, rekao je Doktor.

E pa onda, rekao je Truba podiui puku, ak ti se ba toliko svia leati na cesti

Probueni je zapuzao preko ceste.

Najprije se Zizi bunio to sam probuenom ranu isprao rakijom. Bila bi dobra i voda, gunao
je, nema toga na bacanje, ime e on pojaavati pilulice, a frajer e ionako umrijeti Nisam
ga pogodio u trbuh, kako sam mislio. Dobio je u slabine, izlazna rana bila je prilino velika i
prilino loa. Onda se Truba pobunio zbog prvog zavoja. Umirio se kad je probueni
izvukao iz depa kutiju cigareta i pruio mu je.

A zavoj vam tamo ne daju, kaj, rekao je. Misle da se mi ovdje zezamo prakama. To vam
govore, kaj ne? Glup si to hoda uokolo bez prvog zavoja. Glup si to si uope doao ovamo.

Doktor je sjedio i nijemo ga promatrao. Povezao sam mu ranu, pa sam i ja sjeo i gledao ga.
Nisam imao nikakvu ideju to s njim. U normalnim okolnostima ne bi ni stigao dovdje, ili bi
iao u razmjenu. Ovako Pored one kutije cigareta, nikakve koristi od njega. Dopuzao je
ovamo i donio nam samo svoju nesreu.

Zato ga nisi ubio?, upitao je Doktor.

Slegnuo sam ramenima.

to emo s njim?

Nita. Neka ga.

Nek se nae, ha? Od vika glava ne boli.

Mogli bi ga mijenjati za gajbu piva i teku cigareta, rekao je Truba.

Probueni nije nita rekao. Leao je na trosjedu i gledao nas kao da ga se ova situacija uope
ne tie. On je bio jedini koji se nije uzrujavao.

39
S prvim granatama doao je i Elias.

Silazi s mog trosjeda, pika ti materina, opalio ga je izmom u glavu.

Bio je, kaem, uasno ljubomoran na trosjed. Probueni se prevalio na pod i cvilei otpuzao
pod stol. Na trosjedu se tamnila krvava mrlja.

Ma vidi to mi je napravio od trosjeda.

Jedna je granata zviznula u proelje kue i tada mi je sinulo da sam gore ostavio marendu.

E ba dobro da sam se sjetio pojesti tvoju konzervu, rekao je Elias.

Boro kad zbrlja stvar, rekao je Truba, zabrlja je do kraja. To mu se mora priznati. Vidjeli su
gdje je ovaj ugmizao i sad svravaju.

A zato je uope dogmizao ovamo?, upitao je Elias.

Stvarno, zato si dogmizao ovamo?, upitao ga je Truba.

Probueni je virio ispod stola, bio je sav napet u iekivanju nove detonacije.

Ma pojma on nema, glup je, rekao je Truba.

Misle da ste me ubili, promucao je. Javite im da nisam mrtav.

Ti jesi mrtav, rekao je mrano Elias, samo to jo ne zna.

Ne zna ni zato je tu, rekao je Truba.

Ovo je prvi put da netko puca u mene, rekao je.

Nita se ti ne brini, rekao je Truba, upucat emo te opet.

Volio bih da nitko od nas nije ovdje, rekao je probueni.

Pokatkad, u tihim noima, Truba uzme harmoniku koju je odnekud donio, izie u dvorite,
leima se osloni o izgorjeli transporter i rastegne mijeh. On ne umije svirati, ali on svira. U
zvjezdano nebo penje se neskladna, isprekidana, tuna melodija. Potom ka nebu poe
duhanski hrapav glas. Truba ne umije pjevati, ali on pjeva. Pjeva nebu, satelitima,

40
anelima, zemlji, kosturima kua, stablu breze, divljim ruama, nagrienim drvenim
ogradama, raspadajuim leevima, sablasnim drvoredima, onima prijeko, nama, svima koji
ga ele i ne ele uti. Rijei njegove pjesme idu otprilike ovako:

U susret velikoj noi idu

srebrnim cestama
ubijaju i ljube divlje
znajui koliko malo ih ima.

Znajui da im vrijeme istie

izgaraju na rubu noi.
Njihov pepeo vjetar odnosi
u srce velike noi.

I veeras je Truba iziao u dvorite, razvukao harmoniku i zapjevao. Pjevao je zanesen,

glasom sveanim i tunim, kao nikad dosad. Kad je no progutala posljednji akord melodije
Zizi se zagledao u strop osvijetljen mekom svjetlou votanice.

Imao sam danas viziju, rekao je ne obraajui se nikome posebno.

Prvi put otkad nas gnjavi svojim vizijama nitko ga nije prekinuo psovkom. Sluali smo ga bez
rijei, ak je i probueni prestao stenjati.

Vidio sam, nastavio je, nas petoricu u nekom klubu u kojem nije bilo ljudi, samo je iz
zvunika tutnjala glazba. Osjeali smo se sjajno, duvali smo i pili. Trava je bila perfektna, a
cuga, kao da je netko destilirao najsjajnije zvijezde. U jednom trenutku uzeo sam bocu te
zvjezdane cuge i izaao na trijem ispred kluba. Drvenu klupu pokraj vrata zauzela je neka
mrava klinka. Leala je na leima, nogu skupljenih u koljenima. U lijevoj ruci koja je
mlitavo visila preko ruba klupe i bila puna oiljaka od igle drala je gaice. Sjeo sam na pod,
leima se oslonio o zid i otpio gutljaj, dok se ljubiasto sunce pomaljalo iznad zidova crne
magle na istoku. Napeo sam ui, ali zvuk koji sam uo i koji me ispoetka zbunio nije bilo
tiho hrkanje spavaa, ve um grada koji se budi. Vrata kluba tada su se otvorila i glazba je
nakratko zapljusnula trijem i dvorite posuto crnom utom. Struganje izama prestalo je iza
mojih lea. Oho, vidi ti nju, uo sam Eliasov glas, a da se malo zabavimo? Ustao sam, otpio
dug gutljaj zvjezdane cuge i pruio bocu Eliasu. Mislim da je ova boca ivlja od nje, rekao
sam. Tada sam poao. Dugo sam hodao nekim nepoznatim gradom opustjelih ulica
poploanih kamenom, kad ste mi se opet pridruili. Prolazili smo uskim strmim ulicama

41
izmeu vlanih kua ija su proelja obrasla mahovinom, a sjedokosa trava izbijala je iz
mranog neba i razbijenih prozora. Izali smo na trg u ijem se sreditu nalazila kamena
fontana obrasla sluzavim zelenim raslinjem, a Elias je kazao da e nas povesti do mjesta gdje
je postavio vre. U tom trenutku nestali ste. Dozivao sam vas, i neki me je enski glas uputio
na grmljem obrasle stepenice na rubu trga. Njima sam se spustio do uske ljunane uvale.
Na obali je bio nasukan malen amac. Bilo je tu i neko dijete, bacalo je u nebo glatko i crno
duguljasto kamenje. Iako se nita nije promijenilo, iako ve davno nikoga nema, reklo je.
Nasmijeio sam se, rijei su mi se uinile poznatima, netko ih je ve izgovorio, ili napisao,
netko davno. Moemo, rekao je Elias koji se odjednom stvorio pokraj mene. Primijetio sam
tada da ima krvav povez na elu. Boro nije elio poi s nama, sjedio je u dnu stuba i gledao
nas bez rijei. Gurnuli smo amac u vodu i zaveslali. Veslali smo snano, ali su nas valovi
svaki put vraali u uvalu. Odustao sam i sjeo na ljunak. Valovi su naplavili na obalu goleme
razjapljene koljke u ijim se ljuturama raspadalo bolesnocrveno meso i lelujale crne trave.
Gledao sam koljku koju mi je prualo dijete. Imala je oblik helikopterske elise. Nisam je
uzeo. Elias, Doktor i Truba dotle su ve odveslali tako daleko od obale da nisu uli kako ih
dozivam. Poli smo natrag, Boro i ja, i s uzvisine gledali kako valovi prevru amac i kako on
naposljetku tone. Na kraju sam, na uzvisini iznad praznog mora, vidio samo Boru, zavrio je
Zizi.

Skutren ispod stola probueni je promatrao kako se pripremamo za odlazak. Zizi je mazao
lice crnom pastom za cipele i smijuljio se.

Kaje smijeno?, pita ga Truba.

Sve si neto mislim, kae Zizi, da e nam jednom, ako se izvuemo, sve ovo nedostajati. Ova
rupa, selendra, pa ak i oni prijeko.

A kaj bi nam oni nedostajali, veli Truba. Pa meni ih je pun kufer.

Je li, kae Zizi. A to bismo mi znaili da nema njih?

Jebote, kae Elias trpajui kutije municije u ranac, mjesecima sam ovdje, stoput sam zbog
ove pripizdine stavljao jajca u kripac, a sve moje stane mi u depove. Nijedne stvari koju
bih elio ponijeti sa sobom.

A trosjed?, pita ga Truba.

42
No, dobro, kae Elias.

To bi bilo to, kae Doktor priteui remen kacige. Ja u prvi, Boro na zaelje, ostali kako
hoete. A ti, okrenuo se probuenom, pazi nam na stvari, i da nisi pisnuo. Pisne li, odsad do
ujutro, budi siguran da u se vratiti i iupat ti jezik, srce i sve to. Dobro?

Probueni je kimnuo glavom.

Da se mene pita, kae Elias, ja bih ga roknuo.

Ne, kae Doktor. Ako ga nismo dosad, neemo ni sada.

A otkad si to ti postao tako fin i uglaen?

Jebote, Elias, i onim se lovakim psima na kraju zgade leevi, a tebi nikad dosta. Sjebalo te
svinjsko meso, a?

Grijei, Doktore, uasno grijei, moda je ovaj posljednja ploa do Kurga.

Moda je tako, kae Doktor. A moda se, opet, tebi neto opasno pojebalo u glavi. Zna,
razmiljao sam jutros o tvojoj furci i mislim da tu ima neega. Ti si dobro prokuio stvar,
osim jedne sitnice.

Koje to sitnice?

Sve mi se nekako ini, kae Doktor, da ubijajui nismo poploavali put do Kurga, ve put
Kurgu.

43
U PAUKOVOJ MREI

Dugake sjenke empresa pruaju se dvoritem. Iznad krovova i balatura treperi usijani zrak
preliven morem i nebom. Prizor koji se ponavlja. Nekoliko dana? Tjednima? Vie nisam
siguran. Elef me je dovukao ovamo, u to sam siguran. Bar neto.

Je si li ikad bio na Murteru?, upitao je kad sam mu spomenuo da u otii iz Zagreba kako bih
dovrio davno zapoet rukopis.

Odmahnuo sam glavom.

Pravo mjesto za pisanje, rekao je. Tamo sat jo uvijek ima najmanje stotinu minuta, ako
razumije to hou rei.

Nisam razumio to hoe rei.

Na Murteru imam kuu, dodao je, ba se spremam otii dolje, i mogu ti, naravno po
razumnoj cijeni, iznajmiti apartman.

To je ve bilo razumljivije. Elef je udio za novcem. Ja za knjigom. Obojica smo bili oajnici.

Prve dane provodio sam u apartmanu, promatrao papir uvuen u mainu za pisanje, pio
mastiku, i ekao. Nita se nije dogaalo. To jest, bio sam uglavnom pripit, ili mamuran, a
papir je dotle zjapio prazan. Poslije sam promijenio taktiku i zaposlio se u jednom restoranu.
To je tek bio glup potez, jer nema te cuge koja e izazvati mamurluk gori od pranja sua.
Osim toga, nisam mogao podnijeti dvojicu s kojima sam radio. Po itavu no brbljali su o
enama i djeci koji ih ekaju tamo negdje u brdima, o ovcama i zimi za koju se nadaju da e
biti blaa od prethodne Svaki je imao stotinu pria, i sve su bile rune. Dao sam otkaz.
Potom sam provalio da se na otoku dimi dobra trava. Manino sam duvao, ali ni to mi nije
nimalo pomoglo. Nita me nije moglo dii i pokrenuti.

Poalio sam se Elefu. Savjetovao mi je da prikoim s cugom i dimom i pokuam samo pisati.
Opet orak. Dobra je vijest da sam dobio drutvo. Visoko na zidu terase otkrio sam kolegu,
pauka u svilenobijelu gnijezdu. Obojica smo bili na istom poslu ekali smo. Sudei prema
isisanim tjelecima leptirica i muha u njegovoj mrei posao mu nije iao loe. Kibio sam ga i
umirao od zavisti. I on je mene kibio i umirao od cera. Imao je to vidjeti impotentna pisca
uhvaena u vlastitu mreu, mrtva, isisana pisca.

44
Uveer sam odlazio u luicu, sjedio na terasi konobe natkrivenoj trskom i sluao razgovore
domorodaca. Biljeio sam u notes rijei koje su izgovarali, geste kojima su doaravali
prizore, rijeima sam slikao boje vina, mirise maslinova ulja i prene ribe, odsjaj gole arulje
na uglaanoj povrini stola. Biljeio sam sve to sam vidio. Nadao sam se da u neto od
toga jednom moi iskoristiti. Poslije fajronta odlazio sam na plau, sjedio na pijesku, puio,
gledao, sluao. Plejade su se prigueno sjajile na zapadnom nebu samo za mene, plankton je
svjetlucao samo za mene, mjesec je prostro stazu po moru samo za mene, more je klokotalo
u krapama samo za mene. Na plai nikoga osim mene. Gdje su ostali? Jebe li se tko danas
na plaama?, viem. Nita. Nitko ne odgovara. Samo valovi klokou u krapama.

Vraao sam se u apartman pred svitanje, kad je nestajalo svjetlucavog mora i mjeseeve
staze, ruio se u krevet i spavao bez snova.

Kad sam upoznao Kaju poeo sam sanjati I pisati.

Kaja je umjetnica. Tako bar ona tvrdi. Ima preplanulo umjetniko lice, uokvireno tamnom
umjetnikom kosom crvenkastoga umjetnikog odsjaja, krupne umjetnike oi, pune usne
umjetnike Kad je doselila u moj apartman rekla je da e njezina ljubav trajati koliko i moji
ekovi, a osim toga neka se ne zavaravam, u krevetu se svatko bori za vlastiti orgazam.

Poteno, pruio sam joj ruku.

Kaja je zaljubljena u svoje crtae pero. U njezinoj ruci ono je oivljavalo i tkalo arobne
crtee. Grad na drvenom brodu nasukanom na hrid, s kuama iljatih krovova, povezanim
krhkim viseim mostovima koji se isprepliu, vijugaju i gube u tintanim, olujnim oblacima.
Visei mostovi susreu se i tvore prazne trgove nepravilnih oblika, poploane krilcima
kukaca. Tu je i crkva, promalja iz rascijepljena boka broda, liganj iji krakovi palucaju na sve
strane poput poludjele rue vjetrova.

Ili dvorac ije su tornjeve izbrusili nafiksani brusai dijamanata. Temelj dvorca je zvijezda,
anac je uzdu prerezana amfora iz ijeg grla istjee mlijena rijeka i odmah ponire u
bakrenu posudu ukraenu grimiznim laticama. Crte je obrubljen znakovima koje samo Kaja
razumije.

Pismo iz snova, tvrdi ona.

togod crtala Kaja, izrezbarena vrata obrasla bodljikavim puzavicama indigo plavih listova,

45
fontane ukraene oima iz kojih ve dugo ne tee voda, zlatne sarkofage na kojima ue
crvene gatalinke, gradove ije ulice prodiru jedne druge pa se ne moe odgonetnuti gdje
one poinju, a gdje zavravaju, togod, dakle, ona crtala, na njezinim crteima nije bilo ljudi.
Kaja nije crtala ljude.

Gdje su tu ljudi?, upitao sam jednom.

Otili su, rekla je. Izgradili su ovo to vidi i otili svatko na svoju stranu. Da to ne pokvare.

To je bilo posljednje emu sam se nadao poslije njezina traktata o ljubavi, ekovima i
orgazmu, naime, da emo Kaja i ja postati bliski. A postali smo vrlo bliski. Toliko bliski da se
ona vie nije ustezala glasno prdnuti u zahodu, na primjer. Moete vi priati o ljubavi koliko
god hoete, donositi doruak u krevet, ii na trnicu i kuhati ruak, ili trati iza ponoi u
deurnu apoteku, moete ak i ostavljati prljave gae na podu pokraj kreveta, ali kad
nekome poklonite vlastiti prdac Prije je Kaja na zahodu pjevala operne arije, lupala etkom
za kosu po plastinoj kanti, tulila je i vritala, to sve nije izvodila da zakamuflira stvar. Ili bi
me jednostavno poslala u duan po ovo ili ono. Jednom su to bile krpe za pranje poda, drugi
put Magic spuva za posue, onda Viltex krpa za ienje lavaboa, pa gruba Super Sirmatex
krpa za kadu, sjeam se i zglobnih slamica s ruiastim prugama, salveta, raznobojnih
kvaica, a vrhunac hitnoga odlaska u trgovinu bila je tekuina za ienje ploica. Pazi da
bude bez fosfata, naglasila je. Sada je to ve posve druga pjesma. Kaja se posve opustila,
ona bez pardona, s najnevinijim smijekom, radosno prdne i u krevetu.

Bila je tu i gospoa Ingrid. Na njezinim vratima stajao je vjeni od boikovine, obrubljen

izvezenom platnenom trakom na kojoj je kienim rukopisom pisalo: Dobro doli, dragi gosti.
Gospoi Ingrid nitko nije dolazio. ak ni Elef. Kazao je da je gospoa Ingrid stalni gost, bude
tu svake godine od proljea do jeseni, kompletnu stanarinu plati unaprijed, pa se ne mora
baktati s njom. Iskreno, rekao je, mislim da je stara udarena. Gospoa Ingrid, udarena ili ne,
bila je neujna, i uglavnom nevidljiva. Kolikogod napinjao ui nisam mogao uti nikakav zvuk
iz njezina apartmana, a rijetko sam je i viao.

Jednoga jutra, a vraao sam se iz samoposluivanja s tekuinom za ienje ploica bez

fosfata, ugledao sam gospou Ingrid na vratima. Zastao sam i kimnuo glavom, a ona me
pokretom ruke pozvala da uem. Uao sam oklijevajui.

46
Ne prestanete li, morat u vas prijaviti policiji, rekla je i prije no to je zatvorila vrata.

Upitno sam je pogledao.

Nemojte mi se tu praviti ludi, podigla je glas. Ne prestanete li tui tu jadnu djevojku, pozvat
u policiju.

Ne razumijem, rekao sam.

Razumijete vi dobro. Zato onda onoliko jaue i vriti, ako je ne tuete? Kakav ste vi ovjek?

Razmiljao sam to da joj kaem? Da joj kaem kako se Kaja dere zbog kamuflae? Ili da je
odjebem?

Mislim da se to vas zapravo i ne tie, rekao sam konano, ali u vam svejedno kazati: moja
djevojka se lijei.

Lijei?

Da, ona je narkomanka. Skida se s heroina, kuite.

O, boe, rekla je gospoa Ingrid.

utio sam.

O boe, ponovila je gospoa Ingrid, kako mi je neugodno.

No, dobro, rekao sam.

ao mi je, iskreno mi je ao.

I meni je ao, rekao sam.

Ispriavam se, rekla je otvarajui vrata.

Zaboravite, rekao sam.

Ako mogu ikako pomoi

U redu je.

47
Nisi joj valjda to rekao, iskolaila je oi Kaja.

A to sam joj drugo mogao rei?

Pa, jebem ti, rekla je crvenei.

Nita mi drugo nije palo na pamet.

Jebem ti, jebem ti, jebem ti.

a na zapadu die se zavjesa olujnih oblaka proarana ilama munja. Zvuk groma stie s
prvim udarima vjetra o kure. Ljubiastocrni oblaci poput tijesta valjaju se niskim
popodnevnim nebom koje sam trenutak prije mogao dotaknuti, samo da sam se uspravio i
ispruio ruku izmeu blijedoplavih stupova terase. Krupne kapi kie gutaju prainu i

Isuse, to je sad ovo, ula se Kaja iz kuhinje.

to, rekao sam prekidajui pisanje.

Jednog e me dana pronai do kostiju oglodanu. O, boe, ovo je zvijer, a ne buba.

Zavirio sam unutra.

Evo, stajala je dva metra od sudopera i upirala prstom u nj. Samo pogledaj.

Unutra je trkarao krupan ohar. Panino se pokuavao uspuzati uz glatku stjenku

sudopera, padao je i podizao se, borio se za svoj uljivi ivot, kao i svi mi uostalom. Ali iz
nekih situacija jednostavno nema izlaza, ovjek to, itav ivot se koprcajui, konano shvati,
i prvi put, nakon svih tih godina batrganja, umiri se oekujui posljednji udarac. Shvatio je
to i ovaj ohar. Umirio se uza zaobljenu stijenku sudopera i ekao. Zgnjeio sam ga
otvaraem za pivo.

Sad bi mi mogla natoiti neto, vratio sam se na terasu i razmiljao to da uinim s kapima
kie koje gutaju prainu.

S Kajinim dolaskom, kaem, poeo sam pisati, ali vie se pored nje ne moe u miru pisati.
Buljiti u dvorita u susjedstvu, u psa koji se pred neverom sklonio pod stepenice, u
armaturne ipke to stre iz terasa nedozidanih kua, u vreu celulita na susjednoj terasi

48
koja ustro skida rublje s konopa, to da. Ili piti i podrigivati u oblake koji su

Gutaju prainu i podriguju u oblake, rekao sam.

Ne ujem, Kaja je treskala posudom za led o mramornu plou sudopera, ova posuda za led.

Zapisao sam ono o podrigivanju. Nije izgledalo loe.

Pa nije ovo tako loe, sluaj: svlaimo se i tonemo u blijedo prostranstvo plahti

To mi zvui kao blijedi cvjetovi prostranstva, kae Kaja jer je itala kolice.

i sluajui oluju pleemo usamljeni na valovima kreui se prema jugu, a vjetar koji smo
pokretali svojim plesom uini nam se kao neto novo, kao nadahnue za stvaranje. Okreui
se oko sebe dohvatimo sjeverni vjetar, protrljamo ga trbusima i gle uda. Pojavi se velika
zmija

Uh, neu zmiju, prua mi au i sjeda mi u krilo. Ej, pa ti krade, prepisuje mitove.

To nije kraa, otpijem gutljaj, to je citat, postmodernizam, razumije?

Ja to zovem kraom, kae uzimajui knjigu sa stola. U svakom sluaju grka mitologija isto
je pristojna gomila perverzija. Pasifaja, pa ta se evila s bikom.

Pali se samo na fukanje, kaem joj.

Ja samo volim ono to me pali, kae ona suho.

Vaoj djevojci je bolje?, pitala je gospoa Ingrid.

Puno bolje, rekao sam.

Bog je svemogu, rekla je.

I vi ste, gospoo Ingrid, i vi ste.

Zvizdan. Leimo na ljunanoj plai, Kaja i ja. Pljujemo u lice ozonskim rupama, briga nas za
sunanicu, za opekotine i rak koe, ba nas briga. Gutamo u suncu i oblucima.

49
Smeecrveni, crni, opalno plavi, zeleni, crni, golublje sivi, bijeli s prugama boje pustinjskog
pijeska, smaragdni poprskani srebrom, kakvi sve ne obluci Mrtvi su, ali oive im ih se
baci u pliak. Izgaramo na suncu, bljetavi od ulja i znoja, proarani prugama soli.
Dvadesetak koraka iza nas mirisna je borova uma, ali u hladu nema oblutaka i sunevih
kolobara. Naglo otvorim oi, pogledam u sunce pa zamirim, a slika sunca ostaje na mranoj
pozadini kapaka, najprije bljetavo bijela, potom uta, crvena, ljubiasta U uima umi krv.
Zato ne, mogli bismo i umrijeti ovdje, meu oblucima, a neki e eta, moda najesen,
pronai dva izbijeljela kostura u kojima se igraju smaragdne rakovice. Rekao sam to Kaji.
Njoj se to nije svidjelo. Rekla je da e o smrti razmiljati kad umre i da e stvarno imati puno
vremena za to. I dalje leimo i buncamo omamljeni suncem.

Koji je, uostalom, danas dan?, pitam je.

Ona dugo ne odgovara.

Zamisli, kae konano, da se ovaj zaljev zove Zaljev anela, zamisli da smo se tek probudili u
hotelskoj sobi sa srebrnim i plavim cvjetovima na tapetama, u krevetu s izrezbarenim
drvenim uzglavljem i plianim prekrivaem u bojama paunova repa. Otvorit e vrata
francuskog balkona i otkrinuti aluzine

Naglo uuti.

Paunovi repovi? rekao sam. Mrzim paunove. Jednom davno, u kasarni, noima nisam mogao
zaspati od njihovih krikova. Proklinjao sam ih, lupao glavom o limeni ormari, noktima
grebao uljanom bojom olien zid, odgrizao plastina puceta s uniformeVezali bi me i
nakljukali apaurinima, a ja bih tada sanjao klinca na obali rijeke kako baca glatko i crno
duguljasto kamenje.

Sjeam se, rekla je, dani su, kad sam bila klinka, uvijek bili sunani. Kia je padala samo
nou, i samo na moj krevet. Patila sam, ali ne zbog kie, nego, shvatila sam to kasnije, zato
to moja majka nije liila na djevojku iz Plavog anela i to mi nije pjevala uspavanke.

Okrenuo sam se na trbuh i promatrao suhe, mrtve oblutke.

Noas sam opet sanjao da se vozim praznom cestom uz koju je cvala brnistra. Vozio sam se
u krug tom cestom kroz utilo brnistre

Koliko god se trudila ja ne mogu uhvatiti vlastite snove. Ostaju fragmenti, alpsko jezero na
ijim obalama iskapaju zlatne sarkofage, ili peurka za kojom se bacam u mahovinom

50
obrastao, vlaan ponor i ne plaei se padam znajui da e me na dnu, ako uope postoji, na
istrulom liu doekati crvena gatalinka.

Takvo to ne postoji, mislim crvene gatalinke, rekao sam.

Vara se, rekla je, zar bi, da ti je netko priao, povjerovao da postoji plaa s ovakvim
oblucima.

Ajoj, jo su mi samo one trebale.

to?, provirio sam ispod plahte, razapet izmeu sna i Kajinih ljutitih vriskova.

Bio je tu mol, brod s trapeznim jedrom, za kormilom djeak, stajao sam na molu i drao
cimu, a djeak je nestrpljivom gestom pokazao na mjeseevu stazu: No, ide li? Burin e
nas odnijeti do kraja. A onda Kajin vrisak.

to?

Buhe, eto to, galamila je Kaja.

Pokrio sam se plahtom i pokuao zakrpati san. Mjeseeva staza bljeti, i drveni brod olien u
zeleno, i podiemo jedro, i otii daleko, to dalje od ove galame

Tebi je to normalno, je li, potee Kaja plahtu, guva je i baca mi je u glavu, to to je ova kua
puna buba?

Ajme, to mrzim kad mi upada u san. Pa to su samo buhe.

Je li, a onaj ohar?

Dobro, nekoliko buhica i jedan ohar.

A ona stonoga koju si nekidan jedva sredio?

Da, i stonoga. Probudio me zvuk. Kolik-ka-kolik-ka. Pedalj velika, tamnosmea stonoga

upravo je bila izala ispod kreveta i paradnim se koracima po linoleumu zaputila prema
kuhinji. Napao sam je sandalom. Dam-dam-dam. Vidi ovo, kako je otporna na sandalu.
Damdamdamdamdam

51
Zna to, Kaja, ja mislim da ti privlai te betije. Prije ih nije bilo.

Daaaa, a tvoj pauk, ni njega prije nije bilo?

Okej, okej, gdje su te buhe?

Pokazala je na terasu.

Ustao sam i bosonog otapkao do terase. Stvarno, nekoliko crvenkastosmeih tokica

skakutalo je po ploicama. Otkud sad ove?

Najprije kava, rekoh, a onda emo neto smisliti.

Dok smo pili kavu i smiljali u dvoritu se, u oblaku praine, cvilei konicama, tik ispred
maslinova stabla zaustavio Elefov auto.

O, jebem ti, rekao sam.

Nee mi valjda rei da nema za stanarinu, rekla je Kaja.

To ste trebali vidjeti, poeo je s vrata Elef. Bio sam par dana gore u Zagrebu, nigdje nikoga,
sve mrtvo, nita se ne dogaa. A onda sino, sjedim u kafiu, gutam pivce, kad uleti neki tip
i pone mahati pitoljem. Na pod, proderao se, sve u vas pobiti, jebem vam mater, svi na
pod, ne znate vi kako je meni, ne znate kako je to kad vam umre ena Polijegali smo, jebi
ga, po podu, to smo drugo mogli, a on je onda plaui poeo priati o svojoj eni, kako je
bila odlina blagajnica, prstima je prebirala po tipkama blagajne kao po klaviru, bila mu je
dobra, znala ga je sluati i razumjeti, i to e on sada, gdje e nai takvu enu, takve se vie
ne proizvode, ove dananje samo misle na novac, s kim e on priati, kome e se
povjeravati I kad nam je sve to ispriao, trgnuo je lozu na eks, platio i otrao dalje. to
veli na ovo, ha?

Imamo buhe ovdje, rekao sam upirui prstom u ivane crvenkastosmee tokice na
ploicama.

Molim?, rekao je Elef.

Velim da imamo buhe ovdje.

Nevjerojatno, rekao je Elef.

52
Da, rekao sam.

Boli tebe kurac, rekao je. Tebe ne zanima nita osim tog posranog rukopisa. Mogu se ovdje
kotrljati glave, a ti nee ni trepnuti. Zna li ti uope to se dogaa oko tebe, u kakvom
svijetu ivi? Iza svakog ugla vreba neki oajnik spreman na sve

Jebe mi se za to o emu pria, prekinuo sam ga, trenutno su buhe moj problem.

I stanarina, kako stvari stoje, rekla je Kaja.

Elef je sjeo na stolac i poeo puhati, phu-phu-phu.

Moe mastika?, pitala je Kaja iz kuhinje.

Stvarno, rekao sam, mogao bi smanjiti stanarinu.

Zato?, bio je iznenaen prijedlogom.

Zbog buha, rekao sam.

Elef je zakiljio u me.

Je li, rekao je, a od ega u onda ja ivjeti?

Kako bi bilo da pokua raditi, rekla je Kaja stavljajui na stol bocu i ae.

Raditi?, uasnuo se Elef. Misli onako

Da, pronai nekakav normalan posao, zna ve, rekla je Kaja.

To bi me ubilo, rekao je Elef.

Nasmijao sam se. Sjetio sam se prosjakinje koja je neki dan, nosei musavo dijete u
zaveljaju, oblijetala oko stolova na terasi prepunoj turista. ef restorana, jedan od onih
ulickanih pedera koji bi i vlastitu mater pljunuo za napojnicu, dokurio je do nje, ustoboio se
i poeo histerino, u falsetu: Mar. Nosi se odavde. Nai posao. Radi. Zveckanje vilica i
noeva prestalo je, u tekoj tiini svi pogledi bili su uprti u prosjakinju i dijete. Ona nije ni
trepnula. Pa ja radim, rekla je mirno. Ovo je moj posao.

Nita nije smijeno, rekla je Kaja otro me pogledavi, rad je stvorio ovjeka.

Slegnuo sam ramenima.

53
Ni sluajno, usprotivio se Elef. Rad je upropastio u ovjeku ono najbolje. Rad ubija. Moj otac
radio je dan i no, svu uteevinu spiskao je na kuu u Zagrebu i ovaj pansion, a kad je sve
to sredio, kad je u zid zakucao posljednji avli i objesio na nj fotografiju s vjenanja, natoio
si je au vina, sjeo u fotelju i umro. Sve te godine izjedao ga je rak, a da on pojma nije imao
o tome. Nije imao vremena ni za to, samo je radio. Kad je umro zarekao sam se da u radije
krepati nego raditi.

Ti si satrap, rekla je Kaja.

Neka sam, rekao je Elef. Ali, ako ti zaista vjeruje u ljekovitost rada, zato ne natjera njega,
pokazao je u me, da neto radi, pa bi imao za stanarinu?

On pie, rekla je Kaja.

Moe pisati i raditi, rekao je Elef.

Kaja nije nita rekla, ja se nisam htio petljati u njihovu raspravu, a buhe su i dalje skakutale
po terasi. U kui nije bilo niega ime smo ih se mogli rijeiti, a ve je postalo prevrue za
odlazak u trgovinu. Pili smo rashlaenu mastiku i smiljali kako da ih potamanimo. Elef je
probao s mastikom, ali se inilo kako im ona godi.

Vidi ti ovo, udio se. Kako su samo ivnule.

Onda ih je Kaja popricala parfemom; ni to im nije smetalo. Nekoliko sam ih zatukao

sandalom, i odmah odustao. Bilo je prevrue za fiziki rad. Oko podne je pukla i druga boca,
zaboravili smo na buhe, Elef je legao na terasu i zaspao, a ja sam uo sebe kako mrmljam:
Nemoj me gledati, Kaja, idi spavati. Tvoje oi nisu plave kao ocean, ali su mrane kao
najdublja oceanska brazda.

Isuse, boe, uo sam Kaju prije nego to sam spustio glavu na stol i zaspao.

Postoji li zaista tinta kojom se mogu izbrisati stari rukopisi, a u istom potezu napisati neto
novo? Ili e stari rukopisi uvijek izbijati na povrinu kao none more?

Pitanja, samo pitanja, kae Kaja virei u blok u kojem sam pisao biljeke. A ja sam mislila da
prie daju odgovore.

Moda neke druge prie, rekao sam zlovoljno.

54
Bio sam nadrkan. Posustao sam u pisanju, a lova se bliila kraju. Plus ovaj vjetar.

Bura je zvidala, rapala more i bacala nam otru, gorku prainu u lice, u oi. Na drvenom
molu, leima okrenut vjetru, stajao je djeak. Nabio ruke u depove hlaa, gleda slike koje
vjetar stvara na povrini mora, slike koje se nenadano pojavljuju i nestaju izbrisane novim
naletom vjetra. esto sam ga viao na molu. Satima je stajao na rubu, nepomian, zagledan
u neto. Jednom nisam izdrao, priao sam mu i upitao ga to radi tamo.

Gledam, odgovorio je ne skidajui pogled s mora.

More?

Ne, gledam vjetar.

Vjetar?

Da, vjetar.

Vjetar se ne moe vidjeti.

Moe na moru.

A to kad vjetra nema?

Vjetra uvijek ima. Samo se pokatkad odmara na povrini mora.

Dakle, ne posustaje Kaja, kakve su to prie bez odgovora?

Ne znam, naprosto prie.

Ali prie moraju

Prie ne moraju nita. Moemo li razgovarati o neemu drugom?

Ovdje bi sad savreno sjeo ovaj fragment: djeak prelazi mol, hoda ukoeno, u vjetar, prilazi
nam ne ostavljajui tragove stopa u pijesku i pokazujui rukom iza sebe kae:

Tko god je otplovio mjeseevom stazom, nije se vratio.

A kako ti to zna?, pitam.

Pogleda me u oi i kae:

55
Jer sam i ja jednom otplovio mjeseevom stazom.

ali djeak bez rijei prolazi pokraj nas i odlazi niz kamenom poploanu stazu obrubljenu
agavama i brnistrom.

Nemoj biti smijean, kae Kaja. Samo elim znati kako pie.

A kako ti sanja?

U zrcalu, kae ona.

Opet je donijela kolae, rekla je Kaja.

Tko? Gospoa Ingrid?

A tko drugi?, rekla je gorko. Mislim da je potpuno luda.

I Elef to misli, rekao sam.

To je nije utjeilo. Otkad se Kaja oslobodila straha od prdaca gospoa Ingrid joj je svako
malo dodijavala kolaima, raspitujui se pritom o detaljima lijeenja.

To sam jo i mogla podnositi, ivcirala se Kaja, ali sad je poela raspredati itave prie. I to o
sebi.

I zato misli da je luda? Mnogi ljudi vole priati o sebi, moda je gospoa Ingrid samo malo
usamljena.

Ne znam, ali ono to pria plai me.

A to ti je to ispriala? Priznala ti je da je masovni ubojica, da joj je ua specijalnost

traniranje susjeda?

Priala mi je kako je cijeli ivot provela u lukoj etvrti u Hamburgu.

Ne kuim to je tu loe? Mnogo je ljudi provelo cijeli ivot u lukim etvrtima gradova na
sjeveru.

Sve je tu loe, rekla je Kaja.

56
Avanture usidjelica nisu moje omiljeno tivo, ali ovaj put, tako su poruivale Kajine oi,
nisam mogao birati. Morao sam sluati.

Poetak prie nije mnogo obeavao. Mlada Ingrid bila je povuena osoba. Prijatelj nije
imala, nikad se nije udala, nikad nije imala ni momka jer nije imala hrabrosti prii mukarcu,
a mukarci nisu mogli prii njoj jer nikamo nije izlazila. Kod kue rado je sjedila pokraj
prozora i promatrala prolaznike, uglavnom mornare iz svih krajeva svijeta.

Izlazila je, kae Kaja, samo danju, na posao, ili u grad, ali tek onoliko koliko se to mora, da
obavi ovo ili ono, kupovinu, zubara i takve stvari. I tako cijeli ivot. Moe li to zamisliti?

Odmahnuo sam glavom mrtei se.

Pa iako je ivjela onako kako je ivjela, nastavila je Kaja, ona je upoznala ljubav, to jest, kako
se izrazila, izgarala je u vulkanu ljubavi. Kako? Vrlo jednostavno. Zaljubljivala se u
nepoznate. U mukarce koje je susretala u tramvaju, na ulici, u kolportere, cvjeare,
inovnike, policajce, ali najvie se palila na mornare. Gledala je s prozora kako njezini
momci teturaju plonikom i odlaze prema luci da ih vie nikad ne vidi, cvilila je kao pseto, a
nije si mogla pomoi. Noi i noi provodila je zamiljajui kako razgovara s njima, kako je
ljube, dodiruju snanim rukama, svlae joj suknju

Moda neto i bude od ovoga, pomislio sam spreman doekati ono to se krilo ispod suknje
gospoice Ingrid, to god to bilo.

Godine su prolazile, Kaja je preula moj glasan protest zbog naglog narativnog reza, a Ingrid
se uporno drala prozora i mornara. Bilo joj je, dakako, posve jasno da joj nijedan nikada
nee uzvratiti ljubav, ali to je nije obeshrabrivalo. Nita je nije moglo pokolebati. I onda,
prije nekoliko godina, a ve je bila u mirovini, u izlogu jedne turistike agencije vidjela je
fotografiju Murtera.

Bilo je proljee, izlozi putnikih agencija bili su puni plakata s fotografijama ljetovalita na
koje se, u prolazu, baci samo kratak pogled i ode dalje, ali gospoa Ingrid je kao oparana
stajala ba pred tim izlogom i zurila ba u tu fotografiju. Osjetila je kako je probadaju
zapretani trnci, i odluila je po prvi put u ivotu nekamo otputovati. To jest, ne bilo kamo,
nego ba na Murter. Tada jo nije shvaala koja ju je sila vukla tamo, tek otok joj se uinio
poznatim. Na njemu, posve sigurno, nikad nije bila, a televizijske slike brzo se zaboravljaju.
Vjerovala je da je rije o prizoru iz sna. Kako bilo, protumaila je to kao znak sudbine.
Pokorila mu se, dola ovdje, i prvog dana na ulici opazila je Karla.

57
Tko je sad taj Karlo?, pitao sam zlovoljno.

Polako, rekla je Kaja. Karlo je mornar kojeg je davno vidjela na ulici, gore u Hamburgu,
njezina moda najvea ljubav. Pogledi su im se tada susreli, nasmijeio joj se, a ona je samo
zadrhtala, prola pokraj njega i produila ne osvrui se. Nije ga zaboravila, prepoznala ga
je unato godinama koje su protekle, unato tome to je posijedio, to mu se lice
namrekalo, to se pogrbio. Bila je sigurna da je to ba on, i nakon toliko godina oklijevanja i
uzmicanja, prila je mukarcu. Zaustavila je Karla i zamolila ga da joj pokae neko pristojno
mjesto gdje se moe popiti kava. Bio je vrlo susretljiv, odveo ju je do one kafeterije na rivi,
ak je i popio kavu s njom.

O, majko moja, rekao sam, odustajem.

Ne gnjavi, rekla je Kaja, ono glavno tek dolazi. Dakle, on se, dodue, nije zvao Karlo, ve
Jakov, ali bio je mornar. Gospoi Ingrid, mora priznati, karte su se dobro otvarale, ivot je
postajao sve ljepi i ljepi, ali nije mu odmah rekla za onaj davni susret. Bila je smuena, sve
se tako brzo dogaalo, a starosti ba i ne prilii brzina. Odgodila je to za sutradan, kad su se
dogovorili nai da zajedno popiju kavu. to je jedan dan prema tolikim godinama ekanja?

Te noi jedva je zaspala, ali ne zbog praska gromova, niti zbog fijuka vjetra u kurama.
Silina oluje, ba tako se izrazila, nije bila spomena vrijedna u usporedbi sa silinom njezinih
osjeaja. Jutro je osvanulo radosno, isto. U dogovoreno vrijeme otila je u kafeteriju,
zapravo je otrala tamo, osjeajui se laganom kao i onda u Hamburgu, kad se na ulici
mimoila s Jakovom. Tada je, zamaknuvi iza ugla, potrala, i nije se zaustavljala sve dok
nije primijetila da je prolaznici u udu promatraju. Ovom prilikom nije bjeala od mukarca,
urila mu je u susret.

Gospou Ingrid nije uznemirilo to je Jakov kasnio. Pripisala je to junjakom poimanju

vremena. To to se nije pojavio niti kad je sunce ve visoko odskoilo pripisala je njegovim
godinama bit e da je pobrkao sate. Ili sam ja pobrkala sate, mislila je, a moda i dan, bila
sam toliko uzbuena da sam krivo ula. Boe kako sam glupa, pomislila je, gledajui kako na
mol ispred kafeterije pristaje policijski gliser. Malo poslije na molu su se zaustavila
mrtvaka kola. Dva mukarca, probijajui se kroz okupljenu gomilu, iznijela su iz broda neko
tijelo i poloila ga u metalni lijes. Gospoa Ingrid nije morala pogledati tijelo. Znala je da je
to Jakov.

Ma jasno, tko bi drugi bio, rekao sam. Sve si to izmislila.

58
Nisam, rekla je Kaja mirno. Gospoa Ingrid nikad nije saznala to se dogodilo Jakovu.
Zapravo, nije ni eljela saznati. Ali otada ona svake godine dolazi ovdje, bude tu od proljea
do jeseni, a svako jutro, u sat kad se trebala nai s njim, odlazi u onu kafeteriju i eka ga.
Zna da on nee doi, ali, svejedno, ona ga eka.

I to veli, pitao sam zajedljivo, je li joj ao to mu odmah nije rekla za onaj susret u luci?

Ne znam, nije to spominjala, ali mislim da joj nije ao. Moda je ovako i bolje. Jer, to bi se
dogodilo da je otkrila da Jakov nikad nije bio u Hamburgu? Ovako, ona radi ono to je cijeli
ivot radila. eka nekoga tko nee doi. I vjerujem da joj je dobro.

Samo malo, rekao sam. Recimo da je sve tako, da ti je gospoa Ingrid stvarno to ispriala,
ali nisi li rekla da te to ivcira i plai?

Rekla sam.

Ajde to te ivcira, to razumijem, ali to te tu ima plaiti?

Kaja je uzdahnula .

Ovako, rekla je. Ja nisam zeznuta na isti nain kao gospoa Ingrid. Ne skrivam se u rupi, niti
se plaim mukaraca, ali to su samo tehniki detalji, da tako kaem. Da, ja zujim uokolo,
idem s mukarcima u krevet, naputam ih ili oni naputaju mene, ali sve je to ista
mehanika. Kao kad zakljua vrata, i nakon petnaest koraka vie nisi siguran jesi li ih
stvarno zakljuao. Gospoa Ingrid zapravo je sretna ena, sa svojim je Karlom barem
popriala i popila kavu, ima se ega sjeati do kraja ivota. Ona je, Kajin glas naglo je
promukao, nepoznatim mukarcima koje je susretala na cesti davala imena, i dan danas ih
pamti, sjea se naina na koji su hodali, odjee koju su nosili A ja? Ja sam zaboravila imena
veine mukaraca s kojima sam bila, a da o ostalome i ne govorim. Bili su tu, udisali moj
zrak, dodirivali me, jebali, troili moje vrijeme, ali im bi otili iza ugla, ja sam ih
zaboravljala. Ne, nije me strah toga to moda neu uhvatiti neiji svadbeni buket, niti toga
to u, kad ostarim, moda ostati sama. To me uope ne dira. Radi se o tome da vie uope
nisam sigurna hou li se, kad ostarim, imati ega sjeati, i to me plai. To me strano plai.

Kaja se zaprepastila kad je lonac pun crnog riota od sipica poletio preko ograde terase i
aterirao u sjenci masline. Za njim je poletjela i staklena zdjela s kuhanim brokulama
prelivenima maslinovim uljem. Ona se razbila u cvjetnjaku. Kaja se uasnula kad sam je

59
jednom rukom uhvatio za vrat i pribio uza zid, a drugu nategnuo iza plea. Spasile su je oi.
Na trenutak sam ugledao sliku djeaka skutrenog pod nogama oca koji je vadio remen iz
hlaa, u njezinim oima prepoznao sam oi tog djeaka, a s oima je sve poelo.

Tog jutra vratio sam se s trnice s vreicom punom sipica. Dok sam ih istio ona se divila
vjetini mojih prstiju i smijala svaki put kad bi mlaz tinte ispisao fantastinu aru na mojoj
majici. Prepoznala je u arama pticu bez jednog krila, Judinu ruku, ovjeka koji kamenjem
gaa pticu, Svjetsko oko, uru koju su napustili sati A onda je na dasci ugledala siune
kuglice koje su se prigueno presijavale na svjetlosti.

to je ovo?, upitala je.

to to?

Ove kuglice tu. Izgledaju kao mjeseev kamen.

Sipine oi, rekao sam pomiui ih otricom noa.

Molim?, razrogaila je oi.

Sipine oi, ponovio sam. Stvarno bi bile odline za naunice.

Prsti kojima je htjela dodirnuti bljetave kuglice ukoili su se iznad daske, a onda je briznula
u pla. Odbila je moj zagrljaj, otimala se iz mojih ruku, udarala me po prsima, nemoj biti
luda, govorio sam, to su samo sipine oi, a ona me nije eljela uti, nita nije eljela uti,
govorila je da sam ovo i ono, ubojica i zvijer, da bi ja tako i s ljudskim oima, pa je odjurila u
kupaonicu, zakljuala se i mrcala tamo cijelo prijepodne. Izala je kad sam pokucao na
vrata i rekao da je ruak gotov. Sjeli smo za stol na terasi, a ja sam, da joj odvratim panju
od sipe, upitao kako to da je Elef nekidan zaboravio naplatiti stanarinu. Zlurado se
nasmijala.

Ne mogu vjerovati, rekao sam, da je otiao bez stanarine.

Pa i nije ba, rekla je.

Nisi mu valjda dala novce?

To ne, ali dobio je neto drugo dok si ti spavao.

Moja ruka ukoila se iznad stola, a onda je poletio crni rioto.

60
Posvuda sam je traio tog popodneva. Na obali, u trgovinama, galerijama, obiao sam sve
kafie, restorane, hotelski bar, zavirio u crkvu, u zubarsku ordinaciju, u ambulantu U baru
kod ambulante naletio sam na Elefa. Sjedio je za ankom i zurio u redove boca na policama.
Pogledi su nam se susreli u ogledalu, Elef se okrenuo i smijeei se pruio mi ruku.
Zatambiljao sam ga posred usta.

Koji ti je klinac?, rekao je briui nadlanicom krv s usana.

Razlika za stanarinu, rekao sam i naruio nam pie.

Kakvu stanarinu, jebote.

evio si Kaju, rekao sam.

to?

Rekla je da ste se evili onaj dan kad su nas napale buhe, siktao sam.

Kada?

Onda kad si mi popio svu mastiku.

Elef je uzdahnuo.

Ah, tada.

Dakle, da ujem.

Idiote, rekao je. Nita se nije dogodilo. Zapravo, htjela je platiti stanarinu, ali ja nisam htio
lovu. Traio sam zauzvrat nekoliko crtea, stvarno mi se sviaju njezini crtei.

Barmen nije rekao nita. Otvorio je dva Fostersa i nastavio glancati ae. Nisam se osjeao
nimalo bolje nakon to sam udario Elefa. Zapravo, osjeao sam se jo mizernije. Nije
pomoglo ni pivo. Sputala se no, bar se poeo puniti, sve sami blijedoruiasti sjevernjaci
ispranih oiju.

Uostalom, rekao je Elef, moda se i jesmo poevili. Tko zna to se dogaa s ljudima kad
zaspu?

61
Volio bih da sam negdje drugdje, rekao sam.

Tko ne bi, rekao je Elef.

Moe li zamisliti, vrtio sam bocu u ruci, koliko se paralelnih pria odvija u ovom trenutku?
Na nekoj cesti u smrskanom automobilu upravo umire neki ovjek, na nekoj graevini
radnici dovravaju marendu, podriguju i rolaju cigarete, neki ubojica prikrada se rtvi, neka
trafikantica ovjeku koji je kupio novine uzvraa sitni i ali se na sparinu, neki beskunik
prostire kartone na plonik i sprema se na poinak

Volim kad si tako vedar, rekao je Elef. Je li sve u redu s tobom?

Nema veze, zaboravi.

Ti zna Jana, upitao je i pokazao barmenu da otvori jo dvije.

Kimnuo sam glavom promatrajui u ogledalu ulazna vrata.

Je li to onaj to dila amfore?

Da. Juer su ga maznuli. Ponudio amfore nekom turistu, ovaj se zainteresirao, popodne ga je
Jan odvezao kui, pokazao mu robu, a frajer mu pod nos gurnuo znaku. Tip je bio murjak.
Navodno ga je Jan onda upitao hoe li mu se to raunati ekstra, kao rad nedjeljom i
praznicima.

Kaja je zbrisala, rekao sam.

A tu smo, dakle, rekao je Elef. Zato?

Zbog sipinih oiju.

Hmmmmm. To je prilino dobar razlog da se nekoga ostavi.

Ispriao sam mu to se desilo.

I to sad?, pitao je.

Ne znam. Traim je.

Obili smo te veeri sve zakutke, Elef i ja. Traili smo Kaju u parkovima, u slijepim kamenim
uliicama, ulazili u dvorita gdje su plinske svjetiljke na stolovima obasjavale ljude koji su

62
ispijali bevandu i gledali nas bez rijei, traei preac do restorana u marini upali smo u
grmove kupina i to je otprilike izgledalo kao jebanje s oporom divljih maaka, preskakali
smo eljezne ograde vrtova vila i, jer je ni tamo nije bilo, tuno piali po cvijetnjacima i
palmama, psi su lajali za nama i lanci su zveali, a onda smo, s vijencima suhih smokava oko
vrata, izgrebani, pripiti, doteturali natrag u bar kod ambulante. Bila je tamo. Sjedila je s
nekim mukarcem koji je izgledao kao da ivi od socijalne pomoi. Pili su vino, gledao sam
kako je jezikom mlati po vratu, obrazima i unim resicama, a ona, zubima je zagrizala donju
usnu, jednom rukom guvala je stolnjak, drugom stiskala au, i gledala me.

Ma, zar nije sjajna, rekao je Elef.

utio sam.

I sve to zbog sipinih oiju?

Jebem im mater, zareao sam.

Zna to, ajmo pobiti sve sipe ovog mora, frfljao je Elef.

Tako govori mukarac.

Objavit emo rat svim jebenim mekucima.

Nego to.

I trpovima, i jeincima.

Sprit emo more.

I ribama, sve u pizdu materinu.

Zamislio sam se.

uj, to je komplicirano. A da samo skrim ovog tipa, ha?

Zato? Kakve sad on ima veze s ovim?

Drpa mi Kaju, eto kakve.

Ma on ti je samo pomagalo, ko japanske kuglice, kui. Sipe su ubrad.

Ne znam ba. Ja vidim da je on drpa.

63
Moe vino?

Sve moe.

Kiptio sam. Koji me klinac tjerao da kupim sipe? Red ljubomore, red bijesa, red
samosaaljenja, red jada Kakva krasna torta. Budite dobri jedni prema drugima, vi
napaljeni osjeaji, mrmljao sam nazdravljajui Elefu, i dok mi je vino zapljuskivalo nepce
pred oima mi je puklo: ugledao sam divovsku brajdu to se protee od Atlantika do
Kavkaza, karavane lama natovarenih bavama to se probijaju andskim stazama, brodove
pune baava koji iz La Rochellea kreu prema sjeveru, a u uima su mi zveale arobne
rijei Chablis, Volleney, Nuits, Clos de Vougeau, Mursault

No je bila boje indiga, puna korpiona. Te veeri Kaja se uuljala u apartman, odjevena
legla u krevet i zaspala. Ujutro je pakirala torbu.

Stajao sam na vratima terase i nijemo promatrao kako u pretinac nervozno trpa posljednje
sitnice, etkicu za zube, etku za kosu, boice parfema, sjenilo za oi Koliko puta sam
gledao ovaj prizor. Ajde, potrpaj sve svoje smrdljive stvari, nemoj zaboraviti neto za im e
kasnije aliti, i pouri, svaka je sekunda dragocjena, ovdje se vie ne moe ostati, pritiu ovi
zidovi i gue poznati mirisi. ustrim pokretom, kao da odbacuje neto, Kaja je povukla
patentni zatvara, uspravila se i kruto me pogledala. Htio sam joj prii i pruiti ruku, ali
nisam mogao. Izmeu nas isprijeila se putna torba. Spakirana torba pokatkad je gadnija od
Kineskog zida.

To bi bilo to, rekla je Kaja jer je sa mnom potroila sve rijei, osim nekoliko zamjenica i
glagola.

Nisam rekao nita, samo sam je gledao.

to je?

O, imala je ona u depovima jo tog sitnia.

Je li sve u redu s tobom?

I Elef me je juer to upitao, pomislio sam.

Volio bih da ne ode, zauo sam svoj izdajniki glas.

64
Ukoila se.

Ostalo je jo neto ekova, rekao sam muklo.

Zeza me, rekla je nesigurno.

Ne.

Okretala se oko sebe kao da trai osobu s kojom, zapravo, razgovaram.

Osim toga, otkad si tu ja stvarno mogu pisati.

I samo zato eli da ostanem?

Ima tu jo poneto, rekao sam, samo se sad ne mogu sjetiti.

Oi su joj bljesnule poput mjeseeva kamena.

Ono sino neemo spominjati?

Odmahnuo sam glavom.

Neemo. Do kraja svijeta.

Moda si ti ipak moj Karlo, rekla je. Na prvi pogled ne izgleda tako, ali iskopat u ja ve
neto iz tebe.

Ja sam ti pun smea, Kaja, pomislio sam.

Drat u ti fige, rekao sam.

Kaja je otputovala onih dana kad su na pjeanim plaama poeli cvasti divlji ljiljani. Nekako
u isto vrijeme u moru su se pojavile goleme meduze ljubiastih klobuka.

Vrijeme je da poem kui, rekla je jednog jutra.

Sjedili smo na terasi i pili kavu. Iznad krovova, balatura i empresa bljetalo je metalnoplavo
jesensko nebo.

Bogme, dugo si trajala, rekao sam.

65
Dulje od tvojih ekova?

Mnogo dulje. Nisi odrala rije.

Hoe li sa mnom?

Moram dovriti knjigu.

Ah, da.

Pa smo malo utjeli.

Koliko e jo ostati ovdje?

Ne znam.

A novac za stanarinu?

O tome uope nisam razmiljao i zaudilo me to Kaja u ovom trenutku razmilja o tome.

Sredit u to s Elefom, rekao sam. Dat u mu novac kad se vratim u Zagreb.

Bit e sam?

Valjda.

Kao onaj tvoj pauk.

Skoro sam zaboravio na njega, rekao sam pogledavi iznad vrata. Jo uvijek je bio tamo.

Nou e plesti mreu, a danju spavati, zar ne?

Pitanja, pitanja, samo mi, jebote, postavlja pitanja.

Ja sam poput tvojih pria.

A ti, to e ti raditi?

Crtat u.

Gradove bez ljudi?

Ne. Crtat u samo ljude.

66
Otpratio sam je na autobusnu stanicu. ofer je trpao prtljagu u bunkere, zaudarao je na znoj
i smijao se neemu. Nekoliko je putnika ve sjedilo unutra, priljubili su lica uz stakla i buljili
u one vani koji su buljili u njih. Sve su rijei potroili. Sad su svodili raune. Meni se u utrobi
ugnijezdilo neto gadno, stenjalo je, sralo i pialo unutra, guili su me mirisi, isti alkohol,
jod, krvavi zavoji, gangrena, elini potpornji nadstrenice pucali su, autobus je trunuo,
raspadao se, ulica se rolala kao tepih

to je?, pitala je Kaja.

Lo sam ti ja u rastancima, otresao sam glavom.

Znam, rekla je.

Polazak, rekao je ofer briui ruke o hlae.

Hoe li me nazvati kad se vrati?, upitala je Kaja, i ne saekavi odgovor poljubila me i ula
u autobus.

Vrata su se zatvorila, autobus je krenuo, Kaja je stajala iza vozaa i mahala, svi putnici su
mahali, mahali su i oni koji su ih ispraali Ja nisam mahao. Uao sam u restoran kod
stanice, otiao na vece i poteno se izbljuvao.

Nekoliko dana poslije, otputovala je i gospoa Ingrid. Za njom i Elef. On e dolaziti ovamo
samo vikendom. Ostao mi je nedovren rukopis, pauk i neto gotovine. Izbrojao sam
zguvane novanice: tristotrideset kuna. Otiao sam u hotelski restoran i zamolio kuharicu
da mi u vreicu natrpa ostatke noanje veere.

Za mog psa, rekao sam.

Trpala je u vreicu naete odreske i kobasice.

Koliko elite?, pitala je.

Za jednu osobu, rekao sam.

Svratio sam u samoposluivanje, kupio dvije krpe za pranje poda, Magic spuvu za posue,
Viltex krpu za ienje lavaboa, grubu Super Sirmatex krpu za kadu, zglobne slamice s
ruiastim prugama, paket salveta i tekuinu za ienje ploica bez fosfata. Bacio sam sve

67
te stvari na pod, sjeo na krevet i gledao ih. Nisam znao to poeti s njima.

68
Edo Popovi

Roen 1957. u Livnu, a 1968. preselio u Zagreb. Studirao na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu. Danas ivi izmeu Zagreba i Stranice Gornje u Ribnikoj dolini. Knjige su mu
prevedene na desetak jezika.

Objavio: Pononi boogie (prie, 1987), San utih zmija (prie, 2000), Kameni pas : refuli
(dnevnika proza, 2001), Izlaz Zagreb jug (roman, 2003), Igrai (roman, 2006), Tetovirane
prie (prie, u saradnji s Igorom Hofbauerom, 2006), Oi (roman, 2007), Prirunik za
hodae (putopisno-esejistika proza, 2009), Lomljenje vjetra (roman, 2011), Pononi boogie i
druge prie (prie, posebno izdanje povodom 25 godina objavljivanja, 2012), U Velebitu
(putopisno-esejistika proza, 2013) i Mjeseev meridijan (roman, 2015).

69
Biblioteka Online
knjiga 144

Edo Popovi
SAN UTIH ZMIJA

2017 Edo Popovi

za elektroniko izdanje: Drutvo za promicanje knjievnosti
na novim medijima, 2017

Izdava
Drutvo za promicanje knjievnosti
na novim medijima, Zagreb

Za izdavaa
Kreimir Pintari

Urednici
Kreimir Pintari
Dario Grgi

Fotografija
tawanlubfah / Fotolia.com

ISBN 978-953-345-557-0 (HTML)

ISBN 978-953-345-558-7 (EPUB bez DRM)
ISBN 978-953-345-559-4 (PDF)
ISBN 978-953-345-560-0 (MOBI)

Prvo izdanje
Moderna vremena, Zagreb, 2000.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Grada Zagreba.

70
71