Ruski gulazi u vrijeme Lenjina

Otkad je 1970ih Aleksandar Solženjicin objavio svoju knjigu Gulag- Archipelag, akronim
gulag-Glavnoje upravlenije ispraviteljno-trudovyh lagerej i kolonij; što znači Glavna uprava
za popravno-radne logore i kolonije ulazi u standardni govor. Mnogo je znanstvenika koji se
bave ovom temom, ali je pozornost uglavnom usmjerena na gulage koji su bili za vrijeme
Staljina, dok se oni Lenjinovi uglavnom zaboravljaju ili ignoriraju. Postoje dva razloga zašto
historičari ignoriraju najranije kampove. Prvi razlog, kako se navodi, leži u činjenici da je za
razliku od Staljina, po riječima Trotskog Lenjin bio intelektualac koji je posezao za
okrutnošću jedino u nuždi. Sukladno tome, logori i radnički kampovi koji su postojali za
vrijeme njegovog upravljanja ne mogu se nikako usporediti s onima koje je ustanovio Staljin.
Drugi razlog je nedostupnost izvora iz prve ruke. Postoji nekolicina opisa logora i
svjedočanstava zatvorenika iz Solovokija, dok znamo da je u razdoblju od 1921. -1922. u
Rusiji postojalo preko 300 takvih radničkih kampova koji su čuvali desetine tisuća
zarobljenika, a njihova svjedočanstva su većinom nedostupna, nepoznata ili ne postoje. Sam
Solženjicin se slaže s ovom tvrdnjom. Naime, Iako je Lav Trotski onaj koji ideju
koncentracijski logora donosi u Sovjetsku Rusiji, to se u njegovim biografijama ne spominje.
Upravo su za vrijeme Staljina radnički kampovi dosegnuli svoj vrhunac, izolirajući i
izrabljujući gotovo tri milijuna robova. Ipak, koncentracijski kampovi su nastali za vrijeme
Lenjina i i Trotskog. Oni su izumitelji i stvaratelji novog oblika koncentracijskih logora. Oni
su stvorili određene koncepte, načine razmišljanja i ideje koje podrazumijevaju cijeli niz
koncentracijskih logora koji su takvi jedini dopušteni, koje će Staljin razviti i tehnički
unaprijediti. Njihove ideje bile su odskočna daska za dalje. Od njihove ideje , Staljin je onaj
koji je tu ideju savršeno proveo u djelo.

Koncentracijski kampovi

Naziv koncentracijski kampovi originalno nastaje 1890ih za vrijeme kubanske revolucije u

Španjolskoj kada su španjolske kolonijalne vlasti stvorili taj oblik „ustanova“ radi izolacije
pobunjenika od njihovih obitelji i zagovornika. Ipak ovi prvo oblici logora, uvelike se
razlikuju od ovih sovjetskih. Sovjetski gulazi, bili su trajni, čuvali su ne strance, već domaće
stanovništvo koje je kao roblje bilo važan čimbenik tadašnje ekonomije. Koncentracijski
kampovi bili su fizički odraz bezakonja koje nastaje nedugo nakon što Lenjin zadobiva moć
i dolazi na vlast. Odlukama 22. Studenog i 5. Prosinca 1917. Godine vijeće komesarijata
raspuštaju sve sudove. Kao posljedica, Sovjetska Rusija postaje zemlja bez zakona, u kojoj
krivnju određuju osjećaji i „ revolucionarna“ svijest prije zakona. Takvo stanje ostat će sve
do donošenja prvog Zakonika o kriminalu 1922. (ali i u mnogim situacijama kasnije). Sve do
tada, bilo koji stanovnik Sovjetskog saveza mogao je biti osuđen uz najjednostavniji
administracijski postupak. S novim oblicima zakona, pojavljuju se i novi provoditelji tog
oblika zakona,za što su uglavnom bili zaduženi organi ČEKE (tajna sovjetska policija). Prvo
službeno spominjanje koncentracijskih kampova u sovjetskoj Rusiji pojavljuje se 31. Svibnja
1918. u izjavi Lava Trotskog, ratnog komesara, vezano za pobunjenike iz čehoslovačke ratne
legije. Nakon boljševičkog puča, Trotski je naredio predaju njihova oružja. Oni koji odbiju,
bit će streljani, a ostale su premješteni u radni logor. Navodno se ta naredba nije provela, ali
ostaje kao prvi zapis. 8. Kolovoza 1918. Trotski naređuje podizanje koncentracijskih logora u
blizini gradova Murom, Armavir i Sviazhsk(eng.) radi gradnje željeznice koja povezuje
Moskvu i Kazan. Prvi puta u povijesti stvoreni su logori za domaće izdajnike, a ne strance.
Također, Trotski 1918. izdaje naredbu da se žene i djeca određenih zatvorenika dovedu u
logore kao taoci. Lenjin pak, vrlo rano spominje prisilni rad kao za one koje je smatrao
protivnicima režima. Spominjao je kako je nužno pronaći različite metode kako bi se očustili
zemlju od „parazita“. 8. Svibnja Lenjin raspisuje dekret u kojem najteži prisilni rad određuje
kao lijek za potkupljivanje. Službeno, koncentracijski kampovi postaju legalni u sovjetskoj
Rusiji dekretom „ Crveni Teror“ ozakonjenom 5. Rujna 1918. nakon neuspjelog atentata na
Lenjina ( Fannie Kaplan atentator). Nakon atentata, svaka osoba koja je zatečena s oružjem
mogla je biti ubijena ili završiti u koncentracijskom logoru. Feliks Dzeržinski, voditelj
sovjetske tajne policije u svome govoru ističe nužnost provođenja koncentracijskih kampova
za zatvorenike, gospodu koja živi bez zanimacije,za beskrupulozne građane kojima treba
motivacija u životu, one nemarne, koji kasne itd. 17. Svibnja 1919. Izdaje se zakon kako svaki
provincijski gradić mora imati izgrađen koncentracijski logor za 300 zatvorenika. Nakon toga,
logori su niknuli diljem zemlje. Logorima su upravljali Čeka, Komesarijat pravde i
Commissariat oft the Interior. U početku 1918. , svi zatvorenici su morali sudjelovati u radu
logora, ali im je obećana plaća za njihov teški rad. 1919. Propisano je kako ispravno od
zatvorenika tražiti rad i bez ikakve isplate. Glavno područje u kojem se provodio težak rad
bio je sjever države, konkretno Solovetsko otočje – Sjeverni logori koji su imali posebnu
namjenu. Područje drevnog monaškog kompleksa samostana iz 15. Stoljeća koje se koristilo
za protjerane ljude. Otok dug 25 km i širok 16ak km, izrazito pošumljen. Zime su ovdje
trajale 7 do 8 mjeseci. Tijekom zime otok je bio potpuno odsječen od civilizacije. Prvi kamp
na sjeveru utemljen je u u Kholmogoryju, gdje su bili zatočeni kontrarevolucionari. Iako
Sovjetska Rusija nije imala logore ni približno iste kao nacisti, nakon 1920. Izvršili su
masovni pokolj Bijele Armije, kontrarevolucionara. Od 1920-22. Ubijeno ih je preko 6000, i
njihova su tijela ostavljena da trunu. U ljeto 1923. Solovoki postaje glavni centar prisilnog
teškog rada. Postojalo je tri vrste zatvorenika. Najprivilegiraniji bili su političari, uglavnom
socijal- demokrati, menjševici. Oni nisu bili zatvoreni i čuvani od zaštitara. Imali su struju,
knjižnicu i mogli su primati pakete,poštu i novine iz zemlje. Jako dobro hranjeni, znali su
imati posjete bližnjih. Takav status imali su uglavnom zbog poznanstva iz Zapadne Europe
koji su ih potpomagali. Sljedeća kategorija bili su obični kriminalci. Za njih se vjerovalo da su
kriminal nasljedili iz kapitalističkog društva i da ih takve, treba rehabilitirati radom prije nego
kazniti. Kriminalci u Solovkiju trebali su sudjelovati u radu, ali gotovo uvijek su pronalazili
način da to izbjegnu. Bili su zaduženi za nadzor nadzor kontrarevolucionarima.
Kontrarevolucionari, kao treća skupina zatvorenika, sastojala se od onih koji su se javno
protivili i djelovali protiv sovjetskog saveza. Hranjeni su minimalno, i bili su gladni gotovo
stalno. Radili su 12 do 14 sati u šumama, bez dana odmora. Veliki broj njih razbolio se od
tuberkuloze. Čuvari logora najčešće su bili Čekisti koji su se nekako ogrješili o zakon, pri
čemu su svi čuvari također bivši kriminalci, i koji na svoj način odrađuju vlastitu kaznu. Bilo
je gotovo nemoguće pobjeći iz logora. Prvi pokušaj bio je udvostručivanje kazne, drugi smrt.
U periodu između 1921- 22 zabilježeno je preko devet tisuća pokušaja bijega.
Solženjicin Aleksandr Isajevič (Isaevič), ruski književnik (Kislovodsk, 11. XII. 1918 –
Moskva, 3. VIII. 2008). Najžešći kritičar boljševičke i Staljinove Rusije. Studirao je u
Rostovu i Moskvi. Od 1941. bio je vojnik, 1945. uhićen i sve do 1953. zatočen u logorima; do
1956. bio je prognanik u sr. Aziji. Opća je priznanja stekao pripovijestima Jedan dan Ivana
Denisoviča (Odin den’ Ivana Denisoviča, 1962) i Matrjonino domaćinstvo (Matrënin
dvor, 1963). Prva je od njih pozdravljena kao autentično svjedočanstvo o životu prosječnoga
Rusa u koncentracijskom logoru, oslonjeno na stilizaciju seoskoga govora. Druga je značila
apoteozu žene napaćene u kolhozu – »na kojoj stoji zemlja ruska«. Obje pripovijesti kao da su
označile obnovu ruskog realizma i otvorile prostor nadiranju tzv. seoske proze (V. G.
Rasputin, Boris Možajev i dr.). Međutim, pisac je krenuo dalje: roman U prvom krugu (V
kruge pervom, 1968) raskrinkava Staljinov sustav dojava i prisluškivanja, utemeljen na
stečevinama tehnike, a Odjel za rak(Rakovyj korpus, 1968) beletrizirano je svjedočanstvo o
proživljavanju teške bolesti i mudrosti bolesnika, s polazištem u realističkoj tradiciji. Romani
su se širili u prijepisima i objavljeni su na Zapadu. Svjetski poznat pisac prihvaćen je kao
baštinik velikoga ruskog romana pa mu je 1970. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost,
koju nije smio primiti. Ponovno se proslavio knjigom objavljenom u Parizu Arhipelag
Gulag (1973–75), u kojoj se osobno iskustvo spaja s bogatom građom o sovjetskim logorima
pa čini osebujnu povijest represije u SSSR-u. God. 1974. autor je bio iseljen iz domovine.
Živio je najprije u Zürichu, a potom u Vermontu (SAD); vratio se u Rusiju tek 1994. i
prihvatio se ideološkoga čelništva dijela ruske inteligencije s pozicija nacije i pravoslavlja.
U progonstvu je Solženjicin radio na golemom proznom djelu pod naslovom Crveni kotač
(Krasnoe koleso), posvećenom autorovu viđenju povijesti Rusije između 1914. i 1918.
Naslovi prvih svezaka već su svjedočili o piščevim ambicijama: naslovljeni su neobičnim
(kompozicijskim) »svežnjevima« (uzel) i mjesecima zbivanja, a sadrže raznoliku građu: čas
su reportaže, čas »zapisnici« o političkim sporovima, čas »izvještaji o zbivanjima« (veljača,
1917), fiktivni likovi sudjeluju u tkivu glomaznoga romana usporedno s generalima,
stranačkim prvacima (V. I. Lenjin, A. F. Kerenski, P. N. Miljukov). Težnja za
modernizacijom povijesnog romana očituje se i u kompozicijskom postupku »ekrana« –
osobito u prikazu pojedinih bitaka. Uzorom je autoru bio L. N. Tolstoj, kao nedosegnuti
vrhunac ruske književnosti. Ali kao povjesničar Solženjicin je pristraniji od uzora. Riječ je
zapravo o ruskim porazima u ratu: za njih nije kriva protivnikova nadmoć, niti nesposobnost
vodstva, nego socijalističkih agitacija, izdaja političara, a naposljetku i sam car koji nije znao
spriječiti ruski put u provaliju. Svoje memoare autor je naslovio Dospjelo zrnce među
žrnovlje (Ugodilo zernuško promež dvuh žernovov, 1998–2003). Velik odjek u Rusiji i u
Europi imala je knjiga Dvjesto godina zajedno (Dvesti let vmeste, I–II, 2001–02), o
»suživotu« Židova i Rusa. God. 2007. primio je prvi put rusku Državnu nagradu.