Professional Documents
Culture Documents
Šta je ambivalencija
Ono na šta najčešće mislimo kada sebe određujemo kao osobu su naši stavovi, težnje, stvari koje volimo,
kao i stvari koje ne volimo. Činjenica da poznajemo sebe na ovaj način daje nam osećaj samosvesti i, što
je jos važnije, daje nam osećaj izvesnosti. Što više ovakvog iskustva i znanja imamo, to bolje poznajemo
svet i sebe i možemo predvideti sopstvene reakcije na njega. Veliki problem nastaje kada se naiđe na
nešto u odnosu na šta ne možemo da se odredimo jer postoje i pozitivna i negativna osećanja. Tada smo
ambivalentni. To je stanje u kome se javljaju kontradiktornosti u stavu ili osećanju prema jednoj istoj
pojavi ili osobi. Može se reći da je ambivalentno stanje ono u kome je osoba zaglavljena između dve
suprotnosti koje oseća i koje ne može pomiriti.
Veliki problem nastaje kada se naiđe na nešto u odnosu na šta ne možemo da se odredimo jer postoje i
pozitivna i negativna osećanja.Tada smo ambivalentni. To je stanje u kome se javljaju kontradiktornosti u
stavu ili osećanju prema jednoj istoj pojavi ili osobi. Može se reći da je ambivalentno stanje ono u kome
je osoba zaglavljena između dve suprotnosti koje oseća i koje ne može pomiriti.
Ljudi ne moraju uvek biti svesni svojih ambivanetnih osećanja. Često tek u toku psihoterapije otkriju da
su ambivaletni prema poslu koji rade, partneru sa kojim su u vezi, automobilu koji voze ili nečemu
sličnom. Ipak, čak i onda kada oni toga nisu svesni, njihova ambivalencija se lako prepoznaje. Ukoliko je
lista razloga za i protiv neke aktivnosti podjednaka, a osoba ipak kreće u akciju, ambivalencija će se
otkriti po oklevanju, sumnji i nedostatku entuzijazma i rešenosti da se nešto zaista uradi. Upravo je
ambivalencija čest razlog mnogih neuspeha.
Efekti ambivalencije
Ambivalntnost prema nečemu predstavlja problem na kognitivnom nivou jer u tom slučaju nismo u
stanju da ono prema čemu smo ambivalnetni kategorišemo i uskladimo u sopstveni sistem uverenja i
stavova. Ipak, kognitivni nivo nije jedini na kome se ogledaju efekti ambivanecije. Ambivalencija ostavlja
značajne tragove i na emotivni život. Bez obzira da li se radi o pozitivnim ili negativnim osećanjima, kada
su prejaka i kada se ne mogu uklopiti u neku širu sliku, ona mogu biti pogubna za osobu. Mi smo naučeni
da se sa jakim osećanjima nosimo tako što ih analiziramo i smeštamo u određene kategorije kako bismo
ih lakše podneli. I tugu i bol ćemo lakše podneti ukoliko znamo zbog čega smo tužni i ukoliko imamo
jasan stav prema tim uzrocima. Kod ambivalencije je nemoguće osećanja svrstati na ovaj način. Ono što
ih uzrokuje je nešto što ocenjujemo u isto vreme i pozitivno i negativno, nešto što u isto vreme i volimo i
mrzimo.
Mehanizmi odbrane od ambivalencije kod dece
Ambivalencija je nešto što svako neminovno mora iskusiti makar u detinjstvu. Dok je dete malo i nema
dovoljno razvijen mentalni aparat koji bi mu omogućio da podnese ambivalniciju, ono se iste razrešava
koristeći određene odbrambene mehanizme. Detetov svet tada je ograničen na ljude koji ga okružuju i
koji zadovoljavaju njegove potrebe. Majka koja hrani, presvači i kupa dete kada je detetu to potrebno,
doživljava se kao dobra i pozitivne emocije vezuju se za nju. Međutim, majka može i da ne uspe da
prepozna prave detetove potrebe te da ono, pošto ne ume da ih saopšti, to doživi kao frustraciju i
majčinu nespremnost da mu pomogne. Tada se majka doživljava kao loša i za nju se vezuju negativna
osećanja. Dete nema kapaciteta za obradu ovih suprotnih osećanja koja se vezuju za istu osobu, te se
koristi odrambenim mehanizmima koji su mu u tom uzrastu na raspolaganju. Kako govorimo o detetu
koje još nije usvojilo ni govor, mogućnosti za rešavanje ovakve situacije su veoma sužene. Dete se onda
koristi primitivnim mehanizmom odbrane poznatim kao cepanje kojim majku deli na dobru i lošu. U tom
periodu u njegovom doživljaju postoje dve majke, dobra tj. ona koja zadovoljava njegove potrebe i loša,
odnosno ona koja ne zadovoljava potrebe. Nakon nekog vremena, kada detetov mentalni aparat sazri,
ono počinje da shvata da se zapravo radi o jednoj istoj majci i uči da prihvata sopstvena kako pozitivna,
tako i negativna osećanja prema njoj. Korišćenje ovog mehanizma cepanja je normalno za ovaj uzrast, ali
problem nastaje onda kada se on koristi i kasnije. Dešava se da se i kod odraslih ljudi koji nisu u stanju da
se izbore sa vlastitim ambivalentnim osećanjima sreće podela sveta na dobar i loš, baš kao što i malo
dete majku deli na dobru i lošu.
Neminovno je da u svemu što volimo, pre ili kasnije, otkrijemo i nešto što nam se ne dopada, kao i to da
u onome što ne volimo otkrijemo neku dobru stranu. Ljudima koji mogu da podnesu ambivalenciju
činjenica da ništa nije ni potpuno crno ni potpuno belo ne predstvalja veliki problem. Ipak, netolerancija
ambivalencije stvara potrebu za jasnim granicama između dobrog i lošeg. Tada se koristi cepanje uz koje
po pravilu ide i idealizacija dobre strane i satanizacija loše, kako bi granica bila što jasnija i opravdanija.
Često ovakve mehanizme srećemo kod adolescenata koji se dele po grupama i pokretima, pri čemu su
oni kojima se lično pripada idealizovani, dok su svi ostali degradirani. Adolescencija je period velikih
promena u ličnosti, te nije iznenađujuće što se tada često vraćamo na neke starije i već ranije napuštene
mehanizme odbrane. To je period preispitivanja svega do tada izgrađenog u sebi i postavljanja direkcije
za dalju izgradnju sebe u budućnosti. Ličnost je u tom periodu nestabilna i često bez kapaciteta da se
suoči sa većim smetnjama, tako da se koriste raniji, provereni obrasci rešavanja problema.
Neminovno je da u svemu što volimo pre ili kasnije otkrijemo i nešto što nam se ne dopada, kao i to da u
onome što ne volimo otkrijemo neku dobru stranu. Ljudima koji mogu da podnesu ambivalenciju
činjenica da ništa nije ni potpuno crno ni potpuno belo ne predstvalja veliki problem
Ambivalenciju u psihoterapiji
U toku psihoterapijskog procesa, veoma često se možemo suočiti sa ambivalencijom kao preprekom za
terapijski napredak i promenu. U tom smislu, sposobnost prepoznavanja i razumevanja ambivalencije
kao prepreke može značajno uticati na pozitivan terapijski ishod. Nekada ljudi koji se odluče da potraže
psihoterapijsku pomoć, naročito kao što su recimo oni sa poremećajima ishrane ili zavisnosti, iako
pokazuju jasnu želju da se oslobode nekog ponašaja, uporno nastavljaju da se drže reakcija koje takvo
ponašanje učvršćuju. Oni nekako ostaju vezani za neko ponašanje, iako imaju jasan uvid u to da ih takvo
ponašanje mnogo košta i ima destruktvan efekat na njihov život.
Tako osoba može biti svesna toga da njen problem sa alkoholom utiče negativno na njen posao,
finansije, porodične odnose i zdravlje, ali sa druge strane biti vezana za socijalne aspekte konzumiranja
alkohola, kao opšteprihvaćenog elementa druženja ili se pribojavati efekata apstinencijalne krize u
slučaju prestanka konzumiranja.
Ambivalencija može dovesti do stalnog tapkanja u mestu, ili kretanja napred-nazad, od spremnosti na
promenu do odustajanja. Ovo može biti i jedna od faza kroz koju prolazi opažena ambivalencija onda
kada osoba procenjuje razloge 'Za' i 'Protiv' nekog pitanja u kom se oseća ambivalentno. Takvim
stavljanjem na vagu, proverava se da li je razrešenje moguće u vidu prevladavanja jednog od osećanja.
Kroz ovu analizu često isplivavaju novi, do tada neistraženi elementi odnosa prema problemu, koji mogu
doprineti razrešenju.
Osoba koja se oseća ambivalentno prema svom bračnom partneru, kroz pravljenje liste razloga koji je u
tom braku drže i onih koji joj govore da bi trebalo da ga okonča, može spoznati svoje do tada neistražene
potrebe i strahove, stavove i vrednosti. Podrška u razrešavanju sopstvenih ograničenja zbog kojih se
javlja ambivalencija i zbog kojih postaje nepodnošljiva, važnija je u prevenciji od puke zamene jednog
problema drugim. Ako se osoba odluči da prekine nezadovoljavajuć brak, a ne raščisti pri tome sopstveni
strah od napuštanja i probleme sa ambivalentnošću u odnosu, ima šansu da iz jednog
nezadovoljavajućeg odnosa samo pređe u drugi i da pri tome ne napravi nikakav realan pomak.
Stavljanjem na vagu razloga 'Za' i 'Protiv' nekog pitanja u kom se osoba oseća ambivalentno, proverava
se da li je razrešenje moguće u vidu prevladavanja jednog od osećanja, ali preterana analiza argumenata
'Za' i 'Protiv' takođe može postati taktika izbegavanja da se odluka donese.
Za osobe koje svet vide u rigidno postavljenim kategorijama i koji se uporno brane od osećanja
ambivalencije, terapijski cilj može biti sadržan u podsticaju na razvoj veće otvorenosti prema
doživljavanju višestrukih osećanja
Preterana analiza argumenata 'Za' i 'Protiv' takođe može postati taktika izbegavanja da se odluka
donese, kao što je slučaj kod postojanja opsesivnih crta ličnosti. Napuštanje istraživanja različitih opcija
za ove ljude znači da moraju da se odreknu ideje da će moći da uklope realno nespojive težnje i uzmu na
sebe odluku koja će neminovno uključivati kako pozitivne, tako i negativne strane nekog izbora.
Agent za nekretnine koji želi da bude uspešan u svojoj karijeri, mora prihvatiti svoje zanimanje imajući u
vidu sve prednosti i mane takvog posla i pri tome napustiti ideju da postane podjednako uspešan hirurg.
Beskrajnim istraživanjem svih mogućnosti i vaganjem argumenata za najbolju moguću odluku zapravo se
sprečava realizacija bilo koje od procenjenih mogućnosti i takvim osobama je potreban podstrek da
zaista načine odluku.
Za osobe koje svet vide u rigidno postavljenim kategorijama i koji se uporno brane od osećanja
ambivalencije, terapijski cilj može biti sadrzan u podsticaju na razvoj veće otvorenosti prema
doživljavanju višestrukih osećanja. Ambivalencija izaziva nelagodu koje svaka osoba želi da se otarasi, ali
isto tako, potpunije doživljavanje čitavog spektra suprotnih osećanja, koja su se do tada izbegavala,
otvara put za bogatiji emocionalni život osobe, sa razvojem dubljeg uvažavanja značaja i vrednosti takvih
osećanja. Ovo može biti veoma ugrožavajuće za osobu koja nije navikla da se suočava sa svojim
ambivalentnim osećanjima i može izazvati izbegavajuću reakciju, pa je uloga terpeuta u tom slučaju da
obezbedi vođenje kroz takva osećanja, dozirano, prvo u sigurnoj sredini terapijske situacije.
Osoba počinje da shvata kako ljutnja koju oseća prema partneru, a koja se povezivala isključivo sa
udaljavanjem i pojavom nezainteresovanosti i apatije u vezi može, naprotiv, biti povezana i sa brigom i
potrebom za bliskošću. Osoba tada uči da se neprijatnost i nelagoda mogu konstruktivno upotrebiti za
lični razvoj i biti značajan izvor pozitivne motivacije.