SVEUUČILIŠTE JOISPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

Filozofski fakultet

BOSANSKO-HERCEGOVAČKI USTANAK 1875.-1878.

Seminarski rad iz Povijesti naroda jugoistočne Europe 1790.-1918.

Mentor: dr.sc. Domagoj Tomas

Studenti: Andrea Migles, Tihana Jelić

Osijek, 13. studenoga 2017.

SADRŽAJ:

1. UVOD ................................................................................................................................. 1
2. SOCIJALNE PRILIKE PRIJE USTANKA ................................................................... 2
3. POČETAK BOSANSKO-HERCEGOVAČKOG USTANKA (1874.)......................... 4
3.1. USTANAK U HERCEGOVINI .................................................................................. 4
3.2. USTANAK U BOSNI ................................................................................................. 5
3.3. NASTAVAK BOSANSKO-HERCEGOVAČKOG USTANKA ............................... 5
4. USTANAK ZA VRIJEME JAMNIČKE SKUPŠTINE................................................. 6
5. POČETAK SRPSKO-TURSKOG RATA I TIJEK BOSANSKOG USTANKA ........ 8
6. KRIZA USTANKA I PORAZ U CRNIM POTOCIMA ............................................... 9
7. FORMIRANJE PRIVREMENE BOSANSKE VLADE, POKUŠAJ
OŽIVLJAVANJA USTANKA I NJEGOV NEUSPJEH ............................................ 10
8. SANSTEFANSKI MIR, BERLINSKI KONGRES I KRAJ USTANKA .................. 11
9. ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 13
10. POPIS LITERATURE .................................................................................................. 14
1. UVOD

Političke prilike na području Jugoistočne Europe uvelike je promijenio bosansko-hercegovački

ustanak 1875.-1878. Ovaj ustanak smatra se jednim od velikih prekretnica europske politike
tog vremena. Počela su se postavljati pitanja o autonomiji i posebnosti država koje su izravno
ili ne bile pod utjecajem Osmanskog Carstva. Točnije, ta pitanja odnosila su se na Hercegovinu,
Bosnu, južni dio Srbije, te na Bugarsku, ali postavljala su se i mnogo veća pitanja kao npr.
politički, gospodarski i socijalni odnosi objedinjeni pod imenom istočno pitanje. Svim tim
pitanjima prethodio je ustanak bosansko-hercegovačke raje, a on je buknuo na vrlo osjetljivom
mjestu. Iz tog razloga, osim što je ustanak imao važnu ulogu za tu državu, on je označio i
političku krizu kako Europe tako i svijeta. Zbog izuzetno male istraženosti potrebno je naglasiti
da je netočno ovaj ustanak nazivati samo srpskim, crnogorskim i bosanskim zbog toga što je
neistražen veliki dio hrvatskog doprinosa samom ustanku. Sve dok se ne istraži svaki aspekt
ustanka pogrešno je govoriti poglavito o ustanku samo tih država, odnosno naroda. U pisanju
našeg seminarskog rada ciljevi su nam bili prikazati socijalne prilike koje su prethodile ustanku,
zatim predstaviti sami ustanak i njegov tijek trajanja (sve ono što ga je obilježilo), te u konačnici
prikazati kako se on odrazio na Europu, odnosno na političke odnose između Rusije, Austro-
Ugarske i Osmanskog Carstva.

1
2. SOCIJALNE PRILIKE PRIJE USTANKA

Prilike u Bosni i Hercegovini u većini slučajeva nisi bile povoljne. Tako je bilo i u 19. st.,
redoviti pritisci na nacionalnoj osnovi, izrabljivanje seljaka i uzimanje njihovih prihoda od
strane vlastelinske klase bila je uobičajena pojava. Begovi su sve više bili nepovjerljivi prema
kršćanima i bojali su da će pozvati svoje suvjernike iz inozemstva da upadnu u Bosnu. No, bitni
problemi uglavnom nisu bili religijske prirode nego privredne i političke prirode. Jedan od
najvećih problema u posljednjem razdoblju osmanlijske vladavine u Bosni bio je problem
između seljaka i zemljoposjednika. Sve je započelo donošenjem reformske mjere 1859. godine.
Tim zakonom pokušao se kodificirati nepisani zakon o dužnostima seljaka koji rade na
agalucima, nekoj vrsti bivših timarskih posjeda na kojima je postojala zakonska osnova za
odnose između seljaka i vlastelina. Prema tome zakonu utvrđeno je da seljak vlastelinu treba
davati jednu trećinu svoje ljetine. Nakon što bi se zbrojila sva davanja prihoda seljaka, ukupno
40% svojih prihoda seljak je trebao davati vlastelinu. Osim ovih nameta, seljak je imao obavezu
plaćati i druge državne namete, kao što je bio i novi porez koji se plaćao kao zamjena za vojnu
službu. Potkraj šezdesetih godina sve je više raslo nezadovoljstvo ljudi, ali to nezadovoljstvo
bilo je manje usmjereno prema vlasteli nego više prema državnim poreznicima. Narodu je
smetala praksa procjenjivanja vrijednosti ljetine (naplata poreza) prije dane žetve ili berbe. Na
temelju ovih primjera možemo vidjeti da uzroci nemira i bunta nisu bili toliko religijske koliko
privredne prirode. No, nije na odmet i spomenuti neke primjere religijskih problema koji su
mučili kršćanski narod u Bosni i Hercegovini. Jedan od poznatijih skandala dogodio se zbog
gradnje pravoslavne crkve. Godine 1872. kada je Crkva bila gotovo izgrađena, došlo je do
rasprave između pravoslavne crkve i uleme koja je zahtijevala da toranj crkve bude niži od
minareta Begove džamije. Također, smetala im je i sama zvonjava zvona što je u to vrijeme
bilo nešto sasvim novo. Osim ovih primjera, zabilježen je i primjer prebjega 24 bosanska
kršćanska trgovca u Hrvatsku u ljeto 1873. Naime, pobjegli su zbog ''velikog'' broja osuđenih
kršćana na smrt u Bosni zbog njihove pristranosti i druženja s austrijskim konzulom. Upravo
zbog takvih priča Austrija se osjećala dužnom uplitati se u samu politiku Bosne. Međutim,
glavne uzroke ustanka ne možemo tražiti u religioznim pitanjima i problemima, već u
ekonomskim i političkim. U ljeto 1875. godine dogodio se bijeg kršćanskih seljaka iz okolice
Nevesinja u Hercegovini (istočno od Mostara) u planine. Tim potezom željeli su izbjeći
plaćanje državi desetine ili osmine svoje ljetine. Razlog zašto su se ohrabrili na takav potez je
taj što je žetva 1874. godine potpuno podbacilo, a to nije nagnulo lokalne poreznike da smanje

2
potražnju prihoda seljaka. Oni su naime čak i pooštrili mjere za naplatu poreza. Dokraja
mjeseca srpnja gotovo svi seljaci iz tog kraja su se odmetnuli u planine gdje su vlastima pružali
oružani otpor. Još jedan razlog zašto je vlast željela što prije riješiti taj problem je taj što je to
područje bilo izuzetno osjetljivo za njih. To područje nalazilo se točno u blizini crnogorske
granice. Već nekoliko puta na tom području su se sukobljavale osmanlijske i crnogorske
jedinice 1860. i 1861. godine. Uskoro su se nemiri proširili i na sjever Bosne, te je veliki broj
ljudi pobjegao u Hrvatsku i Crnu Goru. Ljudi su bježali zbog nasilja ili poreza, ali uglavnom su
bježali zbog oba problema. Osnovni uzrok narodnog nezadovoljstva ležao je na području
zemljoradnje. Postojali su i slučajevi kada su to nezadovoljstvo u nekim dijelovima Bosne
iskorištavali pripadnici Pravoslavne crkve koji su bili u vezi sa Srbijom, te koji su već javno
iskazivali svoju lojalnost prema srpskoj državi. Zbog buna u Bosnu su dolazili brojni
dobrovoljci iz Hrvatske, Slovenije, Srbije pa čak i iz Rusije kako bi pomogli pobunjenom
narodu. Motiv dolaska tako velikog broj ljudi je bio taj što su svi oni smatrali da će ovi događaji
bit počeci u velikom buđenju Južnih Slavena. Buna je bila u svojim počecima popraćena
velikim teroriziranjem seljaka. Tako se navodi godina 1876. kada je popaljeno na stotine sela i
pobijeno najmanje 5 000 seljaka. Navodi se da je do kraja godine broj izbjeglica iz Bosne i
Hercegovine bi najmanje 100 000, a možda čak i 250 000. 1

1 Malcolm Noel, Bosna-kratka povijest, Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2011., str. 232., 243., 244., 245., 246., 247.

3
3. POČETAK BOSANSKO-HERCEGOVAČKOG USTANKA (1874.)

Hercegovačkom ustanku prethodio je podgorički pokolj 1874. te putovanje cara Franje Josipa
I uz dalmatinsku granicu prema Bosni i Hercegovini u travnju 1875. Svoje interese prema tom
području iskazale su Srbija i Crna Gora, ali i Austro-Ugarska koja se nije htjela tek tako odreći
dalmatinskog zaleđa. Iz tog razloga počela je polako angažirati političke snage Hrvatske i
Dalmacije. Upravo zbog velike feudalne obaveze, nasilja prilikom sakupljanja poreza,
posljedice loše žetve, poplava, ali i imovinska sigurnost, došlo je do velikih poticaj izvana koji
su također imali veliku ulogu u ustanku. Ustanak je najprije izbio od strane Hrvata u blizini
donje Neretve. Samo nekoliko dana kasnije pobunilo se i srpsko stanovništvo u istočnoj
Hercegovini oko mjesta Nevesinja. Ustanak je poznat pod nazivom ''nevesinjska puška''. Ova
pobuna označila je početak trogodišnjih borbi u Bosni i Hercegovini, ali i početak rješavanja
istočnog pitanja. Ovaj ustanak bio je prihvaćeni i podržan od strane čitave Europe.2
Organizirani su brojni odbori izvan Bosne i Hercegovine koji su pomagali u vođenju, ali i u
slanju dobrovoljaca na ustaničko područje. Odbori su se najprije počeli stvarati u Srbiji, Crnoj
Gori, Hrvatskoj itd. 3 Navodi se da se hercegovački ustanak znatno razlikovao od bosanskog
prema taktici ratovanja, načinu vođenja, ali i prema vojnim uspjesima. Razlog može ležati i u
tome što je hercegovačka buna bila potpomognuta dobrovoljcima, oružjem i novcem iz čitave
Europe, a posebice iz Crne Gore. Bosanski ustanak okarakteriziran je kao ustanak hajdučija bez
većih bitaka, važnijih događaja i ličnosti. Nije imao unutarnju homogenost u vojničkom,
političkom i teritorijalnom smislu. 4

3.1. USTANAK U HERCEGOVINI

Krajem mjeseca srpnja sve se više osjećala spremnost Hercegovine na ustanak. Ustanak
započinje 1875. u Dračevu kraj Čapljine. Ustanak je vodio don Ivan Musić. Hercegovački
ustanak je izuzetno važan za daljnji tijek buna unutar Bosne i Hercegovine. Nakon bune Hrvata
na ustanak se dižu i hercegovački Srbi, a bune se šire i na druge krajeve. Ustanike je prvo
Osmansko Carstvo pokušalo mirnim putem smiriti, ali kada je vidjela da od toga nema
značajnije koristi krenulo je s jačim napadima. Ovaj ustanak prouzročio je Veliku istočnu krizu,
te je potaknuo rješavanje Istočnog pitanja. Vođa ustanka Ivan Musić izražavao je želju da donja

2 Dragutin Pavličević, Odjek bosanskog ustanka (1875-1878) u Sjevernoj Hrvatskoj, Sveučilište u Zagrebu, Institut za
hrvatsku povijest, Zagreb, 1973., str. 128
3
Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875.-1878., Veselin Masleša, Sarajevo, 1973., str. 90.
4 D. Pavličević, Odjek bosanskog ustanka (1875.-1878.) u sjevernoj Hrvatskoj, str. 128., 129.

4
Hercegovina padne pod austrijsku vlast. Kako je i Osmansko Carstvo željeli za sebe Bosnu, ali
i Hercegovinu, pitanje prava na zemlje morali su riješiti na Berlinskom kongresu gdje je
Osmansko Carstvo ponudilo Austro-Ugarskoj da zauzme Hercegovinu, a da ona njoj prepusti
Bosnu.5

3.2. USTANAK U BOSNI

Za Bosanski ustanak se navodi da je započeo 16. kolovoza 1875. kao spontana pobuna
potaknuta već prethodno spomenutim ustankom. Brojni bosanski trgovci prebjegli su u
Hrvatsku te će se upravo oni kasnije nametnuti kao vođe ustanka. Brojni trgovci i intelektualci
uz seljačke zahtjevi dodali su i svoje. Željeli su da dođe do izmjena socijalnih odnosa te su
iznijeli želju za oslobođenje Bosne i njezino ujedinjenje sa Srbijom. Zbog neprikladne borbe
već na samim počecima ustanak je doživio svoje poraze. Čete vođa Petra Pecija Petrovića i
Ostoje Kormanoša doživjele su poraz nedaleko od Gaštice na Savi, a uzrok porazu bila je loša
vojna taktika. Ovaj poraz imao je značajan utjecaj na sam moral ustanka i njegovih pristaša.
Već u rujnu čete Goluba Babića kreću sa napadima. Borbe su se vodile u porječju gornje Une,
Unca i Butišnice. Borbe su se vodile uz samu granicu Hrvatske, te se zbog brojnih prijelaza
Austro-Ugarska trebala stalno biti diplomatski aktivna. Ustanak je na tom području imao svoju
bazu u Crnim potocima. Ustanku je manje pružana potpora iz Hrvatske, zbog toga što je sam
ustanak bio više orijentiran prema Srbiji i bio je pod njenim utjecajem. Sljedeće žarište ustanka
bilo je na području oko Livna i Duvna. Na planini Prolog od početka pa do kraja ustanka održale
su se čete fra Bone Drežnjaka i Nikole Bure. Njihove čete bile su uglavnom sastavljene od
Hrvata, te su usko surađivale s glavninom u Crnim Potocima. Sljedeće središte ustanka bilo je
između Hrvatske i Bosne, od Dvora na Uni preko Gline i Topuskog do Slunja. 6

3.3. NASTAVAK BOSANSKO-HERCEGOVAČKOG USTANKA

Kao što smo vidjeli u prethodnim podnaslovima, ustanak je bio vojnički, ali i politički
nepovezan.7 Tome mogu posvjedočiti pregovori u sjevernoj Bosni gdje su seljaci s osmanlijama
na više mjesta, nezavisni jedni od drugih vodili pregovore. Neki pregovori su se vodili 17.
kolovoza 1875. prema kojima možemo vidjeti da su seljaci tražili da ne plaćaju desetinu i

5 Ivo Lučić, Ustanak don Ivana Musića, (https://kamenjar.com/ustanak-don-ivana-musica/, posljednja posjeta 10. studenog
2017.)
6 D. Pavličević, Odjek bosanskog ustanka (1875.-1878.) u sjevernoj Hrvatskoj, str. 129.-132.
7 Isto, str. 133.

5
trećinu. Odnosno, zahtijevali su jednakost u oblasti zemljišnih odnosa. Drugi pregovori vođeni
su na području Prijedora gdje je šestotinjak seljaka od cara tražilo neke olakšice. 8
Ustanak se razvijao u raznim krajevima i u različitim uvjetima, te se iz toga razloga počela
osjećati potreba za sazivanjem zajedničke skupštine. Na zajedničkoj skupštini trebalo je
dogovoriti zajedničke akcije i izabrati vrhovno vodstvo. Ustanici su u velikoj mjeri očekivali
pomoć Crne Gore i Srbije u svojim namjerama. Međutim, na početku ustanka Srbija je pokazala
veliku neodlučnost i neutralnost što će se uvelike odraziti na razvoj, orijentaciju i masivnost
ustanka. Zbog toga ustanak je pronašao potporu u Crnoj Gori, Austro-Ugarskoj, Hrvatskoj pa
čak i u Rusiji. Jedan od vođa Miroslav Hubmajer predložio je da se Bosna i Hercegovina
podijeli između Hrvatske i Crne Gore. Naravno, takav razvoj događaja nije odgovarao
Obrenovićima i Srbiji pa su iz ustanka željeli ukloniti prohrvatske i proaustrijske pristaše. Svi
ovi događaji doveli su do skupštine u selu Jamnici (današnje selo Javnica) koje se nalazi
nedaleko od dvora na Uni. 9

4. USTANAK ZA VRIJEME JAMNIČKE SKUPŠTINE

Skupština svoje početke veže za 16. i 17. prosinac 1875., a održan je unutar jedne seoske škole.
Na skupštini su sudjelovali predstavnici svih odreda od Motajice i Kozare pa sve do Crnih
Potoka i Prologa. Skupštini su prisustvovale pristaše Obrenovića, Karađorđevića, te pristaše
Hrvatske i Austro-Ugarske. Skupštinom je predsjedao zagrebački trgovac i mecena ustanka Ilija
Guteša. Donesen je zaključak da se pošalje pismo stranim vladarima. Željeli su da se ustanak
prizna, da se osnuje odbor za vođenje ustanka, te da se za vojničkog zapovjednika izabere
Miroslav Hubmajer koji se istaknuo u hercegovačkom ustanku. Petru Karađorđeviću-
Mrkonjiću naređeno je da napusti ustanak na što se ovaj oglušio. Kao vrhovni zapovjednik
Humbajer je započeo svoju prvu akciju koja je neslavno završila. Naime, želio je provaliti u
Bosnu nedaleko od Kostanjice, ali zbog manjka sredstava i ne dopremanja obećane pomoći četa
od 500 boraca ostala je na hrvatskoj strani. Nakon nekog vremena krajiška je vojska je
razoružala borce. Austro-Ugarska se bojala naoružanih boraca i njihovih namjera. Zapovjednik
Humbajer utamničen je od strane austrijskih vlasti, te nakon njegovog puštanja na slobodu
odlazi u Srbiju gdje će se kasnije boriti kao dobrovoljac protiv Osmanlija. Nakon njegovog
odlaska na njegovo mjesto dolazi vojvođanski Srbin Lazar Miodragović. Njegovim
djelovanjem bosanski i hercegovački ustanak je jače povezan, te je također povezan sa Srbijom
i Crnom Gorom. Potrebno je za naglasiti da je Miodragović bio jedini vođa ustanka koji je bio

8 M. Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875.-78., str. 86., 87.

9 D. Pavličević, Odjek bosanskog ustanka (1875.-1878.) u sjevernoj Hrvatskoj, str. 133.

6
jugoslavenski orijentiran. Kako je vrijeme prolazilo i kako su se neki članovi skupine progonili,
kao jedini vođe ustanka nametnuli su se predstavnici Obrenovića. Ustanak je najviše uspjeha
postigao na području oko Crnih Potoka gdje je bio najbolje organiziran. Na tom području
ustanak je najviše bio podržan od strane domaćeg stanovništva. Međutim, takva situacija
uspjela se održati sve do proljeća 1876. kada počinju prve nesuglasice unutar ustanka. Najprije
počinju napadi na Goluba Babića, a zatim i na Petra Uzelca za kojega su smatrali da je pristaša
Austrije. On napušta ustanak, a vraća se tek potkraj ustanka i stvarno počinje raditi u korist
Austrije. Razlog zašto je ustanak prema svom kraju sve više slabio je taj što su vođe ustanka
očekivale pomoć u ratu od Srbije i Crne Gore. Kako je njihova pomoć, ponajviše od Srbije
došla prekasno na svim područjima osjetila se kriza ustanka i gubljenja nade u pozitivan ishod.
Seljaštvo je sve više bježalo u šume, a sve manju u čete ustanka. Još jedan razlog zašto je
ustanak počeo slabiti je i taj što su seljaci ustankom željeli da se riješe socijalna pitanja, dok je
vodstvo ustanka sve više isticalo program nacionalnog ujedinjenja. Tako je uoči rata Srbije s
Osmanskim Carstvom ustanak bio u opadanju na svim područjima. Pošto je na ustanak bio
onemogućen utjecaj pristaša Hrvatske, Austro-Ugarske ili Karađorđevića, prevladao je utjecaj
službene Srbije. Zbog toga postavljeni su nacionalni zahtjevi koji su potisnuli socijalne, te je
na taj način onemogućen uspjeh samog ustanka jer je promijenio svoj prvotni cilj. 10

10 D. Pavličević, Odjek bosanskog ustanka (1875.-1878.) u sjevernoj Hrvatskoj , str.133.-135.

7
5. POČETAK SRPSKO-TURSKOG RATA I TIJEK BOSANSKOG
USTANKA

30. lipnja 1876. Srbija je objavila rat Turskoj, a u isto vrijeme Bosnom su se širili proglasi o
ujedinjenju sa Srbijom. Ti događaji bitno su promijenili tijek ustanka koji time gubi na
popularnosti među drugim slavenskim i europskim narodima, a osobito u Hrvatskoj i Austro-
Ugarskoj. Početak srpsko-turskog rata označio je otvorene sukobe sa austrougarskim vlastima,
a daljnji razvoj događaja promijenio je karakter ustanka te njegova glavna obilježja. Početkom
rata porastao je broj prebjega, a osim Srba bježali su i bosanski Hrvati. Turska je u Bosni
unovačila vojnike i pojačala granice, a Austro-Ugarska je zatvorila sve prijelaze na granicama
kako bi onemogućila svaku pomoć s hrvatske strane i tako izvršila politički pritisak na sve
pristaše ustanka a osobito na Srbe u Hrvatskoj i Slavoniji. Takav razvoj događaja pokazuje da
je proglas o ujedinjenju Bosne sa Srbijom samom ustanku nanio više štete nego koristi. U to
vrijeme ustanak prestaje biti oslobodilačka revolucija kako je zamišljeno na početku, te postaje
"strateški dodatak srpskih i ruskih vojnih akcija na istoku".11
Rusija je Bosnu i Hercegovinu prepustila Austro-Ugarskoj koja je pokrenula brojne
diplomatske aktivnosti protiv Srbije jer se bojala da će ona sama zauzeti Bosnu ako pobijedi u
ratu. Kao posljedica toga pojavio se Protest u Bosni protiv spomenutog ujedinjenja, a napisali
su ga bosanski franjevci na nagovor austrijskog konzulata. Međutim i Proglas o ujedinjenju i
Protest nisu bili odraz stvarne želje širih slojeva stanovništva, već naravno politički izrežirani
postupci. Uskoro je sklopljen Reichstadski sporazum koji je Austro-Ugarska diplomacija
sklopila s Rusijom kako bi se osigurala u slučaju srpske pobjede u ratu s Turskom, odnosno
kako ne bi izgubila Bosnu. Tim sporazumom Balkanski poluotok podijeljen je na ruski i
austrougarski dio, a njime je i Monarhija pokazala da je spremna na aktivniju politiku kako bi
zadržala pobunjene pokrajine i kako bi spriječila širenje Srbije ili čak potencijalno
jugoslavensko okupljanje. Dakle, kada je započeo srpsko-turski rat ustanak je izgubio na svojoj
veličini i djelotvornosti jer su brojni odredi iz Bosne prebačeni na bojište u Srbiju. Namjere
glavnih zapovjednika da prošire ustanak na druge krajeve i pridobiju hrvatsko i muslimansko
stanovništvo nisu ostvarene pa je ustanak organiziran samo na područje oko Crnih Potoka, a na
ostalim područjima širilo se nasilje, hajdučija, pljačkanje pa je pogranično područje bilo
opustošeno kao i u vrijeme turskih provala u 16. st.12

11
M. Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878., str. 211, 212
12
D. Pavličević, Odjek bosanskog ustanka (1875-1878) u Sjevernoj Hrvatskoj, str. 137

8
6. KRIZA USTANKA I PORAZ U CRNIM POTOCIMA
Srbija je u ratu bila poražena, što je još više produbilo krizu ustanka i njegovu političku
izolaciju. Jedina nada za Srbiju i ustanak bio je očekivani rat Rusije i Turske. Na konferenciji
u Carigradu namjeravalo se Bosni i Hercegovini dati autonomiju, međutim ona je završila
neuspješno jer je u toku zasjedanja Turska proglasila novi ustav. Takav neuspjeh konferencije
ubrzao je mogućnost rusko-turskog rata i povezivanje Rusije i Austro-Ugarske. Kako bi se sve
to provelo, u siječnju 1877. održana je Budimpeštanska konvencija i tajna konvencija dva
mjeseca kasnije. Time je još jednom izvršena podjela utjecaja na Balkanu, a Bosna i
Hercegovina prepuštene su Austro-Ugarskoj kao naknada za neutralnost u nadolazećem rusko-
turskom ratu. Dokument "Budimpeštanske konvencije" postao je osnova za rješavanje istočnog
pitanja. Kao najvažnija odredba konvencija ističe se točka u kojoj stoji da se neće dopustiti
stvaranje jedne slavenske države na južnim austrougarskim granicama.13
Rusija je 24. travnja 1877. Turskoj navijestila rat. On je baš kao i već spomenuti srpsko-turski
rat imao odlučujući značaj za bosanski ustanak. Iste godine u ožujku Srbija je potpisala mir s
Turskom jer se nakon poraza u ratu našla u teškom položaju. Taj mir izazvao je ogorčenost
među ustanicima jer su u njemu vidjeli priznavanje nemoći i odustajanje od nacionalno-
oslobodilačkog programa. Time je ustanak bio oslabljen jer više nije imao potporu Srbije. Ni
ustanak ni Srbija nisu više imali bitnu ulogu u rješavanju istočne krize pa se srpska vlada čak
odrekla i Proglasa, a počelo je i razoružavanje ustanika. Usprkos svemu ustanak je nastavljen,
ali nije više orijentiran isključivo na Srbiju, nego na Rusiju i Crnu Goru. Nastavljen je najviše
zbog potreba ruske diplomacije, a ne zbog unutrašnjih razloga koji su bili početni razlog
njegovog izbijanja. U lipnju 1877. počela je velika akcija turske vojske protiv ustanika, a glavni
cilj bio im je logor u Crnim Potocima. Napad je započeo 4.8. 1877. a istog dana je i završen jer
su ustanci bili nadjačani od neprijatelja te su se razbježali na hrvatsku stranu. U bici je poginulo
više od 150 ustanika, a Turci su ostvarili veliku pobjedu.14 Uzrok ovog poraza različito se
tumači. Autor Čubrilović navodi kako je uzrok isključivo tursko-austrijska suradnja, dok
Ekmečić piše kako je poraz bio i poželjan kao strateški dodatak ruskim operacijama na istoku.
Dakle, poraz nije bio u tome što je izgubljena bitka, nego u tome što ustanak nikada više nije
zaživio kao na početku, odnosno nije mogao postići raniji značaj. Bitka na Crnim Potocima
imala je veliku ulogu u političkom slabljenju samog ustanka.15

13
Milorad Ekmečić, Istorijski značaj ustanka u Bosni i Hercegovini 1875-1878, Sarajevo, 1977., str. 84
14
M. Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875.-1878., str. 288
15
D. Pavličević, Odjek bosanskog ustanka (1875-1878) u sjevernoj Hrvatskoj, str. 139

9
7. FORMIRANJE PRIVREMENE BOSANSKE VLADE, POKUŠAJ
OŽIVLJAVANJA USTANKA I NJEGOV NEUSPJEH

Iako je ustanak doživio vojni slom, on ipak nije prestao. Ustanici koji su preostali okupili su se
oko starog vođe Goluba Babića. Postavilo se pitanje političkog oslonca ustanka. Zatražili su
pomoć od srpske vlade, ali su odbijeni, nakon čega odlučuju uzeti stvar u svoje ruke i stvoriti
narodnu vladu. Namjera je bila stvoriti neku političku osnovu ustanka i program koji se više
neće oslanjati ni na Srbiju ni na Rusiju, nego na unutrašnje zahtjeve zbog kojih je ustanak i
počeo. Stvorena je vlada od 14 članova, a za predsjednika je izabran Rus Vladimir Jonin. Nova
vlada donijela je Proglase u kojima se navodi kako se ustanici bore za oslobođenje od turskog
ropstva, za spajanje s ostalim turskim zemljama, a ako to ne uspije, zahtijevaju slobodu i
samoupravu u Bosni. To je bio cilj stvaranja Privremene bosanske vlade. Međutim njezin
pokušaj da radi nezavisno od Srbije nije uspio. Zbog nekih unutrašnjih neslaganja, daljnji rad
vlade pretvorio se u kompromis između samostalnosti i tradicionalnih veza sa Srbijom. Tako
da rad Privremene bosanske vlade nije ostavio dublji trag u široj javnosti. Njezinom pojavom
Austro-Ugarska je još više pooštrila mjere prema njoj, dok su ostale europske vlade znale za
nju, ali se nisu osvrtale na njezinu deklaraciju. Tako se i sama vlada morala ograničiti na rad
unutar užih okvira ustanka, iako je početni cilj bio puno dalekosežniji. Iako je i srpska Vlada
digla ruke od bosanskog ustanka, razvojem događaja na europskom istoku opet je došlo do
njihovog povezivanja, koje je uzrokovao rusko-turski ratni zaplet. To povezivanje naravno nije
bilo ni približno kao ono ranije, ali je odgovaralo novim prilikama na istoku. U tom sukobu
Turske i Rusije od Srbije se tražilo da odredi svoj budući stav prema Istočnom pitanju. Srbija
je bojeći se poraza Rusije ipak ušla u rat, ali tek par mjeseci nakon njegova izbijanja, točnije u
prosincu 1877., kada je pala Plevna. Takvim razvojem događaja Srbija opet počinje računati na
ustanak te ga na sve načine nastoji oživjeti. Ustanici su vidjeli da ih Srbija i Rusija iskorištavaju
za svoje ciljeve, a zatim prepuštaju Austro-Ugarskoj. U prosincu 1877. srpska Vlada izjavila je
austrougarskom konzulu da se odriče svakog interesa za bosanski i hercegovački ustanak. Tom
odlukom propali su svi pokušaji oživljavanja ustanka i on je ostao prepušten svojoj sudbini.
Vođe ustanka znali su da je Bosna prepuštena Austro-Ugarskoj i da njezina sudbina ovisi o njoj
pa je jedino preostalo pričekati ishode rusko-turskog rata te konačno rješenje i dogovor velikih
sila.16

16
M. Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878,. str. 294-308

10
8. SANSTEFANSKI MIR, BERLINSKI KONGRES I KRAJ USTANKA

U takvim prilikama, kada se Istočno pitanje nije moglo više rješavati oružjem, sklopljeno je
primirje 31.siječnja 1878. u Jedrenu, a mir 3.ožujka 1878. u San Stefanu. Tim sporazumom za
Bosnu i Hercegovinu predviđeno je autonomno uređenje i reforme koje su bile predložene na
Carigradskoj konferenciji. Međutim ovaj mir nije mogao biti konačan, budući da su ostala
otvorena brojna sporna politička pitanja i s ruske i s austrougarske strane. Odlučeno je da će se
ti sporovi riješiti jednim europskim kongresom, tj. Berlinskim kongresom.17 Mir u San Stefanu
ustanici su dočekali s nezadovoljstvom jer autonomija i reforme nisu odgovarale ciljevima
ustanka. Takvi uvjeti mira obeshrabrili su vođe ustanka i tada je tek nastupila kriza u ustanku i
razočarenje u rusku politiku i njenu očekivanu podršku. Odredbe mira razuvjerile su bosanske
ustanike u dobronamjernost ruske politike. Ustanici su tada pokušali izbjeći odredbe mira, a
nadu su vidjeli u Berlinskom kongresu jer je na njemu predviđena revizija Sanstefanskog mira.
Na skupštini u Tiškovcu ustanici su pripremili Memorandum i uputili ga u Berlinski kongres.
Dakle, ustanak se ni nakon Sanstefanskog mira nije prekidao, ali više nije bilo organiziranih i
planiranih pothvata. U ovo vrijeme pojavljuje se predstavnik sprske vlade, Vasa Pelagić koji se
ponovo počeo zanimati za ustanak. Pisao je brojne proglase i zahtjeve u korist Srbije i
sprječavanja buduće austrougarske okupacije, ali svi pokušaji i težnje bile su uzaludne.
Berlinski kongres održan je 13. lipnja 1878., a pitanje Bosne i Hercegovine koje je predviđeno
za kongres, smatralo se već riješenim i prije njegova početka. Predstavniku ustanika dozvoljeno
je jedino da preda Memorandum, koji u konačnici nije ni bio razmotren na kongresu. Misao o
ujedinjenju Bosne sa kneževinom Srbijom u jednu državu smatrana je apsurdnom. Ni jedna sila
osim Turske nije se protivila austrougarskoj okupaciji Bosne pa je to već bila gotova stvar.
Austrougarski predstavnici na Kongresu opravdavali su okupaciju ističući kako Austro-
Ugarska ne teži osvajanju nego želi izbjeći da te pokrajine padnu pod upravu Srbije i Crne Gore.
Ukoliko bi Bosna i Hercegovina ostale izvan austrougarske uprave, javila bi se opasnost od
stvaranja jedne jake južnoslavenske države, a time bi Monarhija postala izravno ugrožena. Iako
se turska politika protivila okupaciji, njezin otpor nije dugo izdržao. Tako je Austro-Ugarska
posebnim članom Berlinskog ugovora dobila pravo na okupaciju Bosne i Hercegovine, a želje
bosanskih ustanika za ujedinjenjem sa Srbijom, kao ni prijedlozi o autonomiji nisu na Kongresu
došle do izražaja.18

17
M. Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, str. 309, 310
18
Isto, str. 311, 312

11
Nakon Kongresa ustanici su se našli u neodređenom položaju. Javila se nedoumica oko daljnjeg
postupanja ustanika. Jedna opcija odnosila se na udruživanje s muslimanima kako bi zajednički
pružili otpor, a druga opcija bila je mirno čekanje ishoda događaja, ili pak pridruživanje
okupacijskoj vojsci. Najviše se izjasnilo za suradnju s muslimanima, ali do nje ipak nigdje nije
došlo. Bio bi to neprirodan savez budući da se radilo o dvije nepomirljive klase koje su do tada
bile u sukobu. Neki su pristali uz Austro-Ugarsku i pomagali okupaciju.19
18. kolovoza 1878. konačno je Golub Babić sa većinom ustaničkih vođa prešao granicu i predao
se austrougarskim vlastima, čime je ustanak i formalno bio završen. Zanimljivo je da se to
dogodilo točno na godišnjicu početka ustanka 1875. Prilikom predaje vođe ustanka uputili su
jedan memorandum austrougarskoj vlasti u kojem postavljaju neke svoje zahtjeve. Time su
ustanici prihvatili okupaciju s uvjerenjem da je ona samo privremena. Austro-ugarske vlasti
nisu ozbiljno uzele taj memorandum. Ulaskom u Bosnu i Hercegovinu nisu ispunile niti jedan
ustanički zahtjev iz područja socijalnih i političkih odnosa, nisu uklonjeni glavni uzroci
nezadovoljstva zbog kojih je došlo do ustanka i time je ustanak doživio potpuni neuspjeh.
Bosansko seljačko stanovništvo vratilo se na one socijalne prilike kakve su bile i prije ustanka.
Iako je ustanak doživio veliki poraz, on je ipak izazvao veliki odjek. Po svojim ciljevima,
metodama i socijalnoj osnovi bila je to društvena revolucija podčinjene klase i ugnjetavanog
naroda. Iako vođe ustanka nisu uspjele svoje težnje uskladiti sa suvremenom politikom i
ideologijom te interesima velikih sila, uspjeli su skrenuti pažnju na agrarne zahtjeve seljaka te
želju za socijalnim i političkim oslobođenjem.20

19
D. Pavličević, Odjek bosanskog ustanka (1875-1878) u sjevernoj Hrvatskoj, str. 140
20
M. Ekmečić, Istorijski značaj ustanka u Bosni i Hercegovini 1875-1878, str. 88

12
9. ZAKLJUČAK
Bosna i Hercegovina tijekom 19. stoljeća bile su nemirne turske pokrajine naseljene većinom
kršćanskim i muslimanskim stanovništvom. Zbog svog geofizičkog položaja (udaljenost od
središta Turskog Carstva) kao i sociokulturnog položaja (utjecaj okolnih, naprednijih i politički
slobodnih država) u Bosni i Hercegovini vladalo je nezadovoljstvo i nemiri koji su kao
posljedice imali česte pobune i sukobe. Jedan od značajnijih bio je ustanak od 1875.-1878. koji
je imao veliki odjek jer je prešao lokalne okvire te postao aktualan problem Srbije, Crne Gore,
Hrvatske, ali i Austro-Ugarske i ostalih velikih sila. Ustanak je utemeljen na ideji borbe protiv
vjerskog turskog ropstva pa su ga u početku podržavale i pomagale i druge države, međutim
razvojem vojnih i političkih situacija u Europi ustanak gubi svoj početni smisao i postaje samo
sredstvo i oruđe u rukama zaraćenih velikih sila. Nakon tri godine ustanka ne samo da nisu
ostvareni njegovi početni ciljevi, nego je njegov neuspjeh još više zakomplicirao nacionalne,
vjerske i socijalne odnose.

13
10. POPIS LITERATURE

1. Ekmečić, Milorad, Istorijski značaj ustanka u Bosni i Hercegovini 1875-1878, Sarajevo,

1977.
2. Ekmečić, Milorad, Ustanak u Bosni 1875.-1878., Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.
3. Lučić, Ivo, Ustanak don Ivana Musića, (https://kamenjar.com/ustanak-don-ivana-
musica/, posljednja posjeta 10. studenog 2017.)
4. Noel, Malcolm, Bosna-kratka povijest, Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2011.
5. Pavličević, Dragutin, Odjek bosanskog ustanka (1875-1878) u Sjevernoj Hrvatskoj,
Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973.

14