JU UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

PEDAGOGIJA-PSIHOLOGIJA

UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU

MENTORI: Dr.Sc. Tamara Efendić-Spahić

Alen Gabeljić, asistent

KOMPARACIJA TERAPIJSKIH PRISTUPA:

1. Na klijenta usmjerena terapija

2. Geštalt terapija

3. REBT pristup

Student: Osman Karahmet

 Sažetak

Ovaj rad zasniva se na serijalu filma o tri terapijska pristupa koji su bili analizirani i komparirani
u cilju odabira najadekvatnijeg pristupa. Serijal se sastoji od tri različita filma sa tri različita
pristupa. U svakom filmu pojavljuje se predstavnik jednog pravca koji nastoji da riješi problem
klijentice Glorije koristeći metode i tehnike vlastitog pristupa. Terapijski pristupi koji su
prikazani u serijalu su na klijenta usmjerena terapija, geštalt terapija i REBT pristup. U svrhu
komparacije izvršena je detaljna analiza svakog od pristupa gdje je na kraju odabran najbolji
pristup.
 Abstract

This work is based on a series of films on three therapeutic approaches that were analyzed and
compared in order to select the most appropriate approach. The series consists of three different
films with three different approaches. In each film, a representative of one direction appears who
tries to solve the problem of the client Gloria using methods and techniques of his own approach.
Therapeutic approaches that are presented in the series are on the client-focused therapy, gestalt
therapy and REBT approach. For the purpose of comparison, a detailed analysis was made of
each of the approaches where the best approach was finally selected.
 Sadržaj

1. TEORIJSKA OSNOVA.............................................................................................................. 5
1.1 Na klijenta usmjerena terapija ............................................................................................... 5
1.2 Geštalt terapija....................................................................................................................... 8
2. KOMPARACIJA ...................................................................................................................... 12
2.1. Odabrani pristup ................................................................................................................. 15
2.2. Razlog za izostavljanje ostalih pristupa ............................................................................. 16
2.2.1. Izostavljanje geštalt terapije ............................................................................................ 16
2.2.2. Izostavljanje REBT pristupa ........................................................................................... 16
Zaključak....................................................................................................................................... 18
 1. TEORIJSKA OSNOVA

1.1 Na klijenta usmjerena terapija

Potrebno je predstaviti slijed razvoja misli C. R. Rogersa. Riječ je o tri temeljna prijelaza. Rogers
je pošao s dosta ustaljenim stavom u znanstvenom pogledu, i na tom postojećem psihologijskom
aspektu temeljio je svoje razdoblje "ne-direktivne" terapije. Drugi korak je bio potpuno
usredotočenje na osobnost klijenta (C.R. Rogers,1965). Riječ je o tretmanu u terapiji s više
humanosti i subjektivnosti. Takvu terapiju Rogers je nazvao terapijom "usredotočenom-na-
klijenta" ili fenomenološki period. Na kraju, Rogers svoje treće razdoblje naziva periodom
"egzistencijalista", u kojem ističe važnost međusobnog odnosa protagonista u terapiji. Rogers
sada ističe da se osoba samo u susretu u kojem se osjeća prihvaćenom kao osoba, može osjećati
sigurnom i slobodnom. Tko je C. R. Rogers, reći će nam on sam u svojoj autobiografiji: "Ja sam
klinički psiholog, po osobnom mišljenju odlučno humanistički psiholog; zatim sam psihoterapeut
prvenstveno zainteresiran za dinamiku promjene osobnosti; istraživač sam koji izučava ove
promjene stoje bolje moguće. Kao čovjek, smatram se apsolutno optimistom u načinu
promatranja života, malo povučen u svoju profesionalnu aktivnost; iako stidljiv u svojim
svakodnevnim susretima, želim intimni susret sa svijetom, sposoban pružiti apsolutnu
osjećajnost u susretima s drugima da bi ih u potpunosti shvatio" (C.R. Rogers,1971).

Svoj sustav terapije, koju je Rogers razvio, samo je u početku nazvao "ne-direktivna" terapija da
bi obilježio svoju terapeutsku metodu, za razliku od direktivnosti koja je vladala u terapiji
njegova vremena. Budući da naziv "ne-direktivna" terapija ili metoda ne izražava ključnu ideju
Rogersove terapije ili metode, on gaje samo nekoliko puta upotrijebio u svojim djelima (C.R.
Rogers, 1970). No, ovaj su izraz puno upotrebljavali Rogersovi suradnici i učenici, a proširili su
ga i njegovi protivnici, pa se i dan danas puno koristi da bi se shvatila bit Rogersove terapije. U
svakom slučaju, Rogersova se terapija temelji na uvjerenju autora da svaka osoba posjeduje
vlastite sposobnosti za promjenu svoje osobnosti. Ukoliko je osoba, dakle, sposobna mijenjati
svoju osobnost, onda je ona sposobna mijenjati i svoje ponašanje. Zbog ove Rogersove
kvalifikacije osobe uloga terapeuta bila je u njegovoj ne-direktivnoj terapiji vrlo ograničena; on
je u odnosu prema klijentu bio manje direktivan nego što je bio slučaj u drugim psihološkim
terapijama. U ovom svom prvom razdoblju Rogers je smatrao da terapeut ne treba davati bilč
kakve savjete i upute klijentu. Također je zauzimao stav da terapeut niti treba niti smije davati
odgovore na upite klijenta, niti postavljati vlastita pitanja. Sve stoje terapeut trebao u ne-
direktivnom procesu psihološke terapije jest biti "refleksija" klijentu za sve ono što je klijent
rekao, te u tom "retrospektivnom opažanju" razjasniti klijentu njegove želje i osjećaje (A.
Fulgosi, 1990). Dakle, počeci ne-direktivne Rogersove terapije temeljili su se na dva važna
čimbenika ili procesa: na refleksiji i razjašnjavanju. U tim procesima terapeut nije smio
iskrivljavati sliku koju je klijent o sebi imao unatoč činjenici da je ona kriva. Zadatak terapeuta u
nedirektivnoj terapiji bio je osvijetliti klijentu tu o sebi iskrivljenu sliku, a zatim je reflektirati
natrag. Terapeut dakle, treba reflektirati klijentu ono što klijent stvarno želi, osjeća, ili kaže.

Ono što Rogers smatra važnim u ne-direktivnoj psihoterapiji, nije samo odsutnost direktivnosti,
nego prisutnost određenih stavova kod terapeuta prema klijentu, kao i određeni stupanj shvaćanja
međusobnog odnosa. Misli se na stavove koje terapeut treba imati u sebi, a onda i u terapiji.
Prema tome, ne-direktivna metoda ni u kojem slučaju ne znači: "pusti", "mani", jer ne-
direktivnost i ne postoji u apsolutnom smislu, tj. ne postoji kao čista neutralnost. Slijediti ne-
direktivnu metodu u Rogersovom smislu znači držati se temeljnog stava, da svaki individuum
posjeduje u sebi sposobnost, prikriveno ako ne očito, da shvati životne stavove koji ga muče i
čine nesretnim i da se samoaktualizira. Zato Rogers smatra da individuum nije netko koga treba
gurati izvana, bez mogućnosti da i sam utječe i djeluje na tok procesa (R. Zavalloni, 1970).
Težnja idividua za aktualizacijom i samoaktualizacijom je velika. Zato se za Rogersovu ne-
direktivnu psihoterapiju i kaže da ona nije samo terapija slobode, nego daje samo i jedino
terapija slobode.

C. R. Rogers nije bio statičan u svom znanstvenom istraživanju, nego je kao klinički
psihoterapeut puno vremena provodio u individualnoj psihološkoj terapiji. Ta praksa i iskustvo
doveli su ga do zaključka da bi koncept njegove teorije više došao do izražaja ako bi izmjenio
sami naslov. Tako je 50-tih godina Rogers u svojim nastupima, knjigama i člancima počeo
umjesto ne-direktivne terapije, upotrebljavati naziv: "terapija-usredotočena-na-klijenta", "client-
centred - therapy"(Martinelli-Firenze,1970). Bio je to početak fenomenološkog razdoblja
Rogersove psihoterapije. U svojoj "client-centred" terapiji Rogers ističe da odgovornost
vrednovanja ili odlučivanja ne spada na terapeuta, nego na klijenta. Ovdje je važno istaknuti da
je polazna tačka i temelj "client-centred" terapije u neograničenom povjerenju u moć razvoja
svake osobe. Zato umjesto dosadašnjeg naglašavanja i inzistiranja na ne-direktivnosti
savjetodavca, tj. terapeuta, Rogers sada stavlja naglasak na usredotočenost ili usmjerenost prema
klijentu. Od terapeuta se traži da shvati klijenta s njegove točke gledišta, s klijentova okvira
referencije. Najbolji oblik terapije za klijenta se sastoji u istraživanju negativnih osjećaja koji su
često i opasni i nepoznati. Ovo istraživanje je moguće samo onda kad klijent osjeti daje shvaćen i
bezuvjetno prihvaćen. To je početni uvjet susreta između terapeuta i klijenta u terapiji
"usredotočenoj-na-klijenta". Terapeut treba percepirati klijenta onako kako klijent percepira
sama sebe. Terapija usredotočena-na klijenta zahtijeva od terapeuta da bude uključen u sam
proces doživljavanja kojega klijent proživljava, i da što aktivnije doživljava osjećaje klijenta
kojega ima ispred sebe. Da bi se u tome i uspjelo, potrebno je ispuniti tri osnovna uvjeta. Prvi je
da savjetodavac ili terapeut osjeća bezuvjetno poštovanje prema klijentu. Drugi uvjet je
sposobnost empatijskog shvaćanja klijenta, i treći je uvjet, vrlo važan, da klijent u terapiji osjeća
to bezuvjetno poštivanje i empatijsko razumijevanje od strane terapeuta (C.R. Rogers,1965). Iz
rečenoga se može zaključiti daje znanstveni Rogersov slijed bio prijelaz s terapije na metodul
Prijelaz s terapije u kojoj se upotrebljavaju striktno određene tehnike, i gdje se terapeut osjeća
"ekspert" u vođenju klijenta da postane svjestan samog sebe, do metode koja prepoznaje u
klijentu dinamizme, mogućnosti osobnog razvoja, i temeljne stavove: bezuvjetno pozitivno
poštivanje i empatijsko shvaćanje klijenta. To su komponente tog drugog Rogersova
terapeutskog perioda, nazvanog "fenomenološki" ili "terapija-usredotočena-na klijenta"(R.
Zavalloni,1970).
 1.2 Geštalt terapija
Pojam „geštalt“ je izvorno njemačka riječ koja se ne prevodi, a znači cjelinu ili potpunu
konfiguraciju nečega. Tako se i osobu gleda kao cjelinu ili jedinstvenu osobnost u određenoj
životnoj situaciji, koju se može razumjeti uzimajući u obzir njezin/njegov doživljaj
cjelokupnoga životnog okruženja. U geštalt psihoterapiji je ključan pojam svjesnosti, koja
omogućava osobni rast i razvoj svih potencijala usmjeren prema cjelovitosti i usklađenosti sa
životnim poljem. To se čini opažanjem kako živimo u sadašnjosti i istraživanjem kako
(re)kreiramo ustaljene obrasce ponašanja koji ne dovode do rezultata koje želimo, već nas
uznemiruju i ostavljaju duboko nezadovoljnima i/ili bolesnima. Koristeći opažanje pri kojemu
ništa ne osuđujemo, moguće je osvijestiti osjete, osjećaje, doživljavanje, kao i načine ponašanja
koji ne dovode do zadovoljavajućeg razrješenja, te kreativnim eksperimentiranjem iskušati i doći
do promjena u našim stavovima i ponašanju. Tu se susrećemo s pojmom našeg „stila u
uspostavljanju kontakta“, nečega što smo razvili tijekom života od najranije mladosti: specifične
karakteristike u uspostavljanju kontakta s vanjskim svijetom te s našim unutarnjim svijetom
osjećaja i stavova. Budući da je to podložno stalnoj promjeni, prilagodbi i rastu, riječ je o
procesu, a ne o strukturi. Stoga je taj proces ne samo različit za svako ljudsko biće, već se
mijenja i kod svake osobe tijekom vremena. Opis tog određenog stila uspostavljanja kontakta
tijekom vremena je ono što u geštaltu zovemo osobnošću. Da bismo imali dobar kontakt sa
svijetom, potrebno je riskirati da posegnemo za nečim i pritom otkrivamo vlastite granice
kontakta istražujući što je sve „moje“ i što „nije moje“. Polsterovi opisuju kontakt kao „žilu
kucavicu osobnog rasta, sredstvo mijenjanja sebe i svog doživljaja stvarnosti. Promjena je
neizbježan rezultat kontakta jer prisvajanje prihvatljivog i odbijanje neprihvatljivog uvijek
dovodi do promjene. Za primjereni kontakt treba nam i primjerena podrška. U terapiji se puno
pažnje posvećuje pronalaženju i razvoju primjerene podrške za određenu razinu kontaktiranja
koju želimo. Sustavi podrške mogu uključivati ispravno disanje, držanje i vladanje tijelom,
interese, znanja itd. Posebna pažnja se posvećuje odnosu terapeuta i klijenta, sadržanog u pojmu
„Ja i Ti“ („I and Thou“).Time se želi naglasiti da su oboje sudionici u susretu i svojom
odgovornošću podjednako doprinose rezultatu, a nisu igrači fiksnih uloga (jedan samo učitelj a
drugi samo učenik). Rosenblatt kaže: „Želim pomoći vama, posebnim osobama da postanete
cjeloviti i integrirate svoje živote. Da bih to mogao, trebam vašu pomoć. Vi postajete moj
učitelj i ja postajem vaš učenik, učeći o tome tko ste vi i kako živite svoj život. Postajemo
partneri u slobodnoj i otvorenoj avanturi upoznavanja sebe i otkrivanja jedno drugom...“ Pritom
nas zanima bilo koja vrsta komunikacije: kako verbalna, tako i neverbalna .Važno je što se
poručuje, ali još je važnije kako to činimo. Često novina tog pristupa zbunjuje klijente: pitamo ih
o izbjegavanju kontakta očima s terapeutom ili članom grupe, načinu na koji sjede ili pokretu
ruke, drhtanju u glasu i sl. Pritom se u klijenata javljaju različiti otpori, koje terapeut nikako neće
klasificirati i/ili osuđivati, već uz klijentovu pomoć istražiti „mehanizam kojim on/ona otuđuje
dio svojih osobnih procesa i time izbjegava svjesnost sebe i okoline“ (Yontef, 1995).

Teorija geštalt terapije se u velikoj mjeri temelji na principu homeostaze. Svi zdravi organizmi
imaju unutarnju težnju k rastu i zadovoljavanju svojih potreba. Ukoliko nema
ometanja temeljnih potreba, osoba se oslanja na taj samoupravljajući proces u sebi i identificira
sa sobom umjesto da se trudi biti netko tko nije. Taj proces nazivamo organizmičkim
samoupravljanjem. „Temelj identifikacije zdrave osobe je njezin vlastiti organizam, a ne kruta
ekskluzivna zbirka svih „moraš“ i „ne smiješ“ prema kojima se trudi živjeti manipulirajući sebe
na račun otuđenja mnogih svojih dijelova. Proces rasta je asimilacija: preobrazba onog što nisam
ja u ono što jesam „ (Carmen & Rouzer, 1974).

Temeljna pretpostavka geštalt terapijskog pristupa je da se osobe mogu nositi sa svojim životnim
problemima ukoliko znaju tko su i ukoliko mogu upotrijebiti sve svoje potencijale kako bi riješili
te probleme (M. Parlett, 1991).

Klijent dolazi u terapiju sa svojim uspostavljenim obrascem manipulacije za dobivanje podrške

od okoline, u ovom slucaju terapeuta, odricuci se vlastite samopodrške. No, terapeut frustrira
klijenta tako što ne rješava njegov problem za njega i jedino kroz takvu frustraciju klijent može
razviti unutarnje izvore za rješavanje vlastitih problema. U protivnome, sve dok bi klijent
manipulirao okolinom da ona rješava njegove probleme umjesto njega, ostao bi “invalidom”.
Važno je da terapeut uspostavi dobru ravnotežu izmedu frustracije i podrške održavajuci s
klijentom Ja-Ti odnos ovdje i sada. Terapeutov zadatak je poticanje svjesnosti o tome što jest
kroz Ja-Ti odnos koristeći fenomenološko-egistencijalnu metodu kako bi podržao proces
organizmicke samoregulacije i razvoj klijenta, bez da preuzima ulogu onoga koji nešto mijenja.
Pretjerana frustracija može dovesti da klijent odbaci terapeuta, a pretjerana podrška potice
klijenta da nastavi manipulirati svojom okolinom kako bi dobio podršku za koju ocito smatra da
si sam ne može omoguciti. Podrška klijentu će dovesti do privremenog rezultata, ali klijent se
nece pomaknuti dalje od tačke impassa, a upravo je za rast i zrelost važno da prode kroz impass i
ne treba mu oduzimati priliku za to (E. Polster,M. Polster,1973;M. Parlett,1991).

1.3 REBT pristup

Kognitivno bihejvioralna terapija je aktivan, direktivan, strukturisan i psihoedukativan pristup

zasnovan na postavci: "Ljudi nisu uznemireni stvarima po sebi, već svojim viđenjem stvar," koju
je postavio filozof Epiktetus. Tri bazične pretpostavke u osnovi kognitivno bihejvioralne terapije
su: (1) emocije i ponašanja su određena mišljenjem, (2) emocionalni poremećaji su rezultat
negativnog i nerealističnog mišljenja i (3) mjenjajući negativno i nerealistično mišljenje moguće
je smanjiti emocionalne poremećaje. Proces kognitivno bihejvioralne terapije podrazumijeva
učenje klijenta da: (1) nadgleda emocionalne poremećaje i aktivirajuće događaje, (2) identifikuje
maladaptivne misli i uvjerenja, (3) uvidi vezu između mišljenja, emocija i ponašanja, (4) testira
maladaptivne misli i uvjerenja ispitujući dokaze za i protiv njih i (5) zamijeni negativno sa
realističnim mišljenjem (Trower and Casey, 1988, prema Nichols, 2001).

Model koji je ključan za sve intervencije u okviru kognitivno bihejvioralne terapije proizašao je
iz racionalno emotivno bihejvioralne terapije (REBT), a sastoji se iz tri osnovna elementa: A -
aktivirajući događaj, B - sistem uvjerenja osobe i C - emotivne i/ili bihejvioralne posljedice za
osobu. Važan implicitni element ovog modela predstavljaju ciljevi osobe, jer je vrjednovanje
aktivirajućih događaja, kao i reagovanje u skladu sa tim procjenama, uslovljeno ciljevima osobe.

Osnovne pretpostavke modela, prema Marić (2000), su:

1.) U trenutku aktivirajućeg događaja (A), koji je u nekoj vezi sa ciljevima osobe, ona doživljava
emocije i ponaša se na određeni način (C), u zavisnosti od svog sistema uvjerenja (B), a ne kao
direktnu posljedicu aktivirajućeg događaja, kako se uobičajeno misli.

2.) Kada osoba zaključuje da aktivirajući događaj (A) sprečava ili na neki način onemogućava
njene ciljeve, ona ima izbor da na aktivirajući događaj reaguje samounapređujućim ili
samoosujećujućim emocijama i ponašanjem (C), u zavisnosti od toga da li se rukovodi
racionalnim ili iracionalnim evaluativnim uvjerenjima (B).
Prema tome, iako polazi od stajališta da ljudi imaju izrazitu biološku sklonost da misle
iracionalno, REBT takođe smatra da oni imaju konstruktivnu sposobnost odabira da rade na
promjeni iracionalnog mišljenja i njegovih autodestruktivnih posljedica. S obzirom na urođene
biološke tendencije pojedinaca, kapaciteti za promjenu iracionalnih uvjerenja u racionalna su
individualni (Ellis & Dryden, 2002).

Prema Elisu (Ellis, 1994, 1996), najtrajnije su promjene koje uključuju evaluacione misli,
odnosno opštu filozofsku promjenu iracionalnih uvjerenja. Takve promjene podrazumijevaju
usvajanje jednog neapsolutističkog stava o poželjnosti ili nepoželjnosti u odnosu na sebe, druge i
događaje u životu uopšte, te prihvatanje života takvog kakav je. To, naravno, ne podrazumijeva
pasivan stav i apatiju, već prihvatanje života i aktivnost u skladu sa svojim preferencijama o
poželjnosti određenih aspekata života i ciljeva.

U REBT se, pored kognitivnih tehnika, primjenjuju i emocionalno-imaginativne i bihejvioralne

tehnike, te je REBT poznat kao teorijski konzistentan eklekticizam (Ellis & Dryden, 2002), što
znači da je većina tehnika preuzeta iz drugih oblasti edukativnog ili psihoterapijskog rada sa
ljudima. U upotrebi su sve tehnike koje mogu biti primjenjene u skladu sa teorijskim
pretpostavkama o nastanku i održavanju poremećaja.
 2. KOMPARACIJA
Svrha ovog izvještaja je komparacija tri psihoterapijska pristupa (TAP) humanističkog pravca
koji su predstavljeni u seriji različitih videozapisa a ti videozapisi originalno se nazivaju „Three
Approaches to Psychotherapy (1965)“. U seriji filmova učesnici su terapueti Carl Rogers, Fritz
Perls, Albert Ellis i klijentica Gloria. Svaki od terapeuta koristio je jedinstven pristup u
riješavanju problema klijentice Glorije. Carl Rogers predstavnik je terapije usmjerene na klijenta,
Fritz Perls kao osnivač geštalt terapije i Albert Ellis koristio je Racionalno-Emocionalno-
Bihejvioralnu metodu terapije. Svaki od ovih pristupa imaju svoje jedinstvene teorijske temelje
odnosno principe na kojima ti pristupi funkcionišu. U svrhu komparacije ova tri pristupa,
analizira se ponašanje,verbalne i neverbalne geste,reagovanje klijentice i uticaj pristupa u smislu
benefita. Također obraća se pažnja na terapeuta i njegovo ponašanje prema klijentici, detaljno će
se analizirati komunikacija kako verbalna tako i neverbalna, tehnike,kontakt kao i sam uticaj
terapijskog pristupa. U filmu, svaki od terapeuta prvo će demonstrirati svoj pristup a potom ga i
praktično primijeniti.

Komparacija će se vršiti koristeći „Subject to Subject“ metod u kojem će se za svaki film

pojedinačno iznositi sve relevantne informacije u razdvojenim paragrafima, odnosno
pojedinačno će se opisati svaki od terapijskih pristupa, nakon čega će se napraviti odabir
najpristupačnije terapije.

Na klijenta usmjerena terapija

Prvu seansu odnosno prvi film predvodio je Carl Rogers sa terapijom usmjerenom na klijenta.
Nakon što je ukratko demonstrirao teoretski dio, počeo je terapiju sa klijenticom Glorijom. Ono
što nije bilo teško zapaziti prvi prvom kontaktu Rogersa i Glorije jeste to da je Roger u samome
startu pokazao otvorenost i empatiju. Glorija je svojim neverbalnim gestama pokazivala dozu
nervoze i treme iako i sama tvrdi da je već posjećivala terapeute. Ubrzo ta trema nestaje do
neznatne mjere i Glorija već priča o svojim intimnijim problemima i konfliktima. Problemi sa
kojim se Glorija suočava jesu otvoreenost i iskrenost sa kćerkom u vezi seksualnih odnosa sa
muškarcima. Ono čega se Glorija najviše plaši je ako kaže kćerki istinu da je više neće
posmatrati isto, tačnije da će izgubiti poštovanje prema njoj. U suštini, Glorija osjeća krivnju jer
njeno ponašanje nije konzistentno sa mišljenjem koje ima njena kćerka o njoj. Kroz seansu
Rogers nastoji da pokaže razumijevanje za situaciju u kojoj se nalazi Glorija kroz dodatna
objašnjenja problema i konflikata. Ono što je važno istaknuti je to da povremeno dođe do
potpune tišine u seansi zbog čega Glorija počinje da govori o očekivanjima koja ima od Rogersa.
Ta očekivanja su u smislu pomaganja traženja izlaza iz konfliktne situacije međutim Rogers u
tim pauzama ostavlja prostora klijentu da sam spozna sebe i svoje probleme i da sam nađe
rješenje i izlaz. Kroz cijelu terapiju mogla se primijetiti empatija od strane Rogersa koja ni u
jednom trenutku nije bila odsutna, što je pomoglo stvoriti povezanost terapeuta i klijenta a što na
kraju rezultira potpuno povjerenje od strane klijenta prema teraputu. Glorija nije imala problema
da se otvori i da priča o svojim najintimnijim konfliktima. Kroz razuman razgovor i davanje
određenog prostora klijent sam analizira svoje probleme i nalazi hipotetska rješenja i odgovore
što je i cilj ovog pristupa.

Geštalt terapija

Drugu seansu predvodio je Fritz Perls osnivač i predstavnik geštalt terapije. U uvodnome dijelu
Perls govori o geštalt terapiji, tehnikama i metodama koje koristi, nakon toga Glorija ulazi u
kancelariju i Perls započinje seansu. Glorija je vidno raspoložena, smeje se i pali cigaretu dok u
isto vrijeme govori kako je uplašena na što je Perls odmah obratio pažnju i tvrdio da osmijeh i
strah ne idu zajedno. Glorija objašnjava kako je to način na koji ona krije strah i da očekuje od
jednog terapeuta da to i uoči, također daje do znanja terapeutu da ima određena očekivanja u
smislu da bude na njenoj strani i da ne bude previše direktan dok u isto vrijeme ruku stavlja na
prsa. Kada je Perls to primijetio klijentica je tvrdila da to radi kada je uplašena i da je to ostalo
od djetinjstva i samim tim pokuašala da opravda svoj postupak kroz prošlost. Sama priroda
geštalt terapije usmejerena je isključivo na sadašnjost na što je Perls odmah i ukazao. Neverbalne
geste Glorije pokazuju kako se njeno raspoloženje postupno mijenja u nervozu i nesigurnost.
Glorijino ponašanje počinje da otkriva značajan broj osobina relevantnih za rješavanje unutarnjih
konflikata. Kroz postavljanje naizgled banalnih pitanja Glorija pored neverbalnih gesti ima
potrebu da iskaže kako se osjeća pored Perls-a, govori o superiornosti nad njom kao i o tome
kako može lako ispasti manje inteligentna. Nadalje, Glorija kroz neverbalni govor zainteresuje
terapeuta na šta on uvijek reaguje postavljanjem pitanja na koje Glorija teško nalazi odgovore.
Kroz cijelu seansu Glorija ne kaže zašto je ona tu već je u defanzivnom položaju kao da se boji
da će biti povrijeđena. Zauzvrat Perls pokušava da je natjera da se otvori i da se bolji nosi sa
svojim strahovima. Klijentica osjeća ljutnju prema terapeutu i tokom terapije pokazuje strah i
emocionalnu distancu. Klijent želi da vjeruje da i terapeut može biti povrijeđen i izražava želju
za superiornošću nad terapeutom.

REBT pristup

Nakon kratkog uvoda Albert Ellis kao predstavnik REBT pristupa započinje terapiju sa
Glorijom. Razgovor je započeo tako što je Ellis postavio pitanje Gloriji šta je muči najviše nakon
čega je ona otvorila temu o odnosima sa muškarcima. Neverbalne geste klijenta pokazuju da
osjeća dozu sramežljivosti dok priča o vezama sa muškarcima. U uvodnome dijelu terapije
Glorija ističe kako je pročitala knjigu čiji je autor sam Albert Ellis i navodi da se sa nekim
dijelovima ne može složiti. Ono što Gloriju muči je to što ne može da pronađe čovjeka koji joj
odgovara, Ellis je navodi na pronalaženje svojih kvalitetnih osobina. Kod klijentice kroz
razgovor može se primijetiti kako ističe da ima gubitak samopouzdanja i strah od odbojnosti od
strane drugih dok Ellis pokušava koristeći metodu kognitivnog restruktuiranja promijeniti njen
način razmišljanja. Ono što je važno naglasiti jeste to da je u ovoj terapiji terapeut aktivan u
razgovoru više nego što je klijent. Ellis je nastojao pokazati klijentici da ralog zašto je
sramežljiva je zato što je sebe stavljala u nižu poziciji odnosno zanemaruje svoje vrijednosti.
Ellis je također zaključio da je klijentica perfekcionist, jer je obraćala pažnju na svaki detalj svog
ponašanja i istovremeno vršila vid evaluacije, da li je to njeno ponašanje ispravno ili ne. Prema
Ellis-u klijent je pokazao simptome anksioznosti i nizak nivo tolerancije na frustraciju pri čemu
su konsekvence konstanto okrivljavanje sebe. U suštini, ova vrsta terapije imala je za cilj
promjenu životne filozofije ili prmjenu percepcije klijentice.
 2.1. Odabrani pristup
Obzirom da svaki pristup ima određeni krug problema koje rješava, prije odabira najadekvatnijeg
pristupa potrebno je upoznati se sa prirodom problema klijentice. Kroz serijal primijećeno je
nekoliko relevantnih konflikata sa kojima se klijentica susreće. Klijentica Glorija dakle ima
manjak samopoštovanja, izražen strah, potrebu za poštovanjem, nesigurnost,osjećaj da su drugi
superiorniji, neuspješno snalaženje u ljubavnim vezama kao i problem otvorenosti i iskrenosti sa
kćerkom.

Kroz serijal najadekvatnija terapija bi bila na klijenta usmjerena terapija. Razlog zašto je odabran
ovaj pristup vrlo je jednostavan, Rogers je jedini terapeut koji je imao razumijevanje koje je
klijentici zapravo i trebalo. U serijalu, kao što je već navedeno, može se zaključiti da klijentica
ima izražen strah, nesigurnost, osjećaj da su drugi superiorniji jer Rogers je sve to kroz terapiju
umanjio klijentici. Tokom terapije, klijentica je cijelo vrijeme bila opuštena, otvorena i bez
ikakvog straha. Na klijenta usmjerena terapija ima za cilj ustvari da klijent sam dođe do rješenja
problema jer je prema ovom pristupu svaka osoba sposobna za rješavanje svojih konfikata. Kroz
empatiju Roger spruža sigurnost i vid ohrabrenja u putu ka pronalaženju adekvaktnog rješenja za
dati problem. Klijent se osjeća sposobno i ima podršku od strane terapeuta u rješavanju
konfliktnih situaciija u kojim se klijent nalazi.

Problem s kojim klijent dolazi

Problemi s kojim klijentica dolazi kao što je navedeno u opisu terapije jesu dilema u vezi
otvorenost i iskrenost sa kćerkom u vezi seksualnih odnosa sa muškarcima. Ono čega se Glorija
najviše plaši je ako kaže kćerki istinu da je više neće posmatrati isto, tačnije da će izgubiti
poštovanje prema njoj. U suštini, Glorija osjeća krivnju jer njeno ponašanje nije konzistentno sa
mišljenjem koje ima njena kćerka o njoj. Kroz seansu Rogers nastoji da pokaže razumijevanje za
situaciju u kojoj se nalazi Glorija kroz dodatna objašnjenja problema i konflikata.

Odnos
Tokom ove terapije odnos između terapeuta i klijenta ispunjavao je sve one uslove koje
Rogersova teorija i nalaže. Odnos su sačinjavale komponente empatije, bezuslovnog pozitivnog
odnosa i iskrenosti. Prema Rogersu ova tri stanja su potrebna i dovoljna za izazivanje terapijske
promjene.

Način primjene tehnika

U toku terapije usmjerene na klijenta Rogers je ispunjavao određene uvjete koji su potrebni za
uspješnu terapiju, prvi je da terapeut osjeća bezuvjetno poštovanje prema klijentu. Drugi uvjet je
sposobnost empatijskog shvaćanja klijenta, i treći je uvjet da klijent u terapiji osjeća to
bezuvjetno poštivanje i empatijsko razumijevanje od strane terapeuta. Tehnike koje je Rogers
koristio u procesu terapije su socijalne konstrukcionističke teorije savjetovanja, hipotetske citate
prve osobe, uskraćivanje direktnih odgovora na zahtjeve za savjetom, negativne procjene o
afilijaciji o teškoćama proces, problemska (re) formulacija, pružanje informacija od Glorije do
Glorije, poziv za popravku, upotreba tišine, usklađivanje i rad unutar Glorijinih konceptualnih
metaforičkih struktura.

2.2. Razlog za izostavljanje ostalih pristupa

Svaki od pristupa pružio je novu seriju relevantnih informacija za slučaj Gloria ali na klijenta
usmjerena terapija jedina je pružila ono što je klijentici bilo potrebno a to je empatija, povjerenje
i bezuvjetno prihvaćanje.

2.2.1. Izostavljanje geštalt terapije

Geštalt terapija izostavljena je zbog toga što je tokom terapije uglavnom otkrivala negativne
osobine klijentice što ne donosi puno benefita po klijenticu. Pored toga, klijentica se osjećala da
je konstantno u napadu zbog čega se cijela terapija svela na igru mačke i miša. Ono što je
ključno u vezi ove terapije je to što klijentica nije shvatila ono na šta ju je Perls navodio i zbog
toga ta terapija nije imala značajan efekt. Ovaj pristup impresivno je otkrio mnogo relevantnih
faktora koje drugi pristupi nisu uspjeli međutim učinio je da se klijentica osjeća nesigurno i
uplašeno.

2.2.2. Izostavljanje REBT pristupa

Tokom REB terapije ostavljeno je malo prostora za klijenta dok je terapeut dominirao u
razgovoru. U ovoj terapiji terapeut nije pogriješio u svojim zaključcima i o tome šta klijentica
treba da promijeni međutim, klijentica je samo prisvajala šta joj terapeut govori bez sudjelovanja
u pronalaženju rješenja.
 Zaključak
Analizirajući ova tri pristupa možemozaključiti da svaki od ova tri pristupa ima metode i tehnike
koje odgovaraju određenom skupu problema sa kojim se klijent suočava. Jako je teško bilo
odabrati najbolji pristup jer je svaki od ovih pristupa učinio da klijent postane svjestan svojih
konflikata i pronađe način za rješavanje. Problemi sa kojima se Glorija suočavala bili su takve
prirode da bi se u to najbolje uklopio na klijenta usmjeren pristup. Na klijenta usmjeren pristup
pruža određenu slobodu i proctor za samostalno rješavanje problema jer u suštini svaka osoba je
sposobna da se nosi sa svojim problemima. Ova komparacija je jako bitna zbog ličnog
predjeljenja za specijalizaciju, može se koristiti kao neki vid upoznavanja sa tri humanistička
pristupa.
 LITERATURA

Zavalloni, R. (1975). Ne-direktivna terapija. Armando-Roma 1975

Fulgosi, A. (1990). Psihologija ličnosti. Teorije i istraživanja, ŠK, ZagreB

Rogers, C. (1971). Autobiographie, Epi, Pariš 1971

Martinelli-Firenze (1970).Na klijenta usmjerena terapija.

Yontef GM. (1995). Gestalt Therapy, U: Gurman AS. i Messer SB. ur. Essential
Psychotherapies, Theory and Practice, NY: Guilford Press

Parlett M.(1991). Reflections on field theory, British Gestalt Journal

Polster E. i Polster M.(1973). Gestalt Therapy Integrated, Contours of Theory and Practice, NY
: Vintage Books, Brunner/Mazel

Ellis, A. (1994). Reason and Emotion in Psychotherapy. USA: Birch Lane Press. Ellis, A.
(1996). Vodič u razuman život. RET Centar, Beograd.

Ellis, A. & Dryden, W. (2002). Primjena racionalno-emocionalne bihevioralne terapije. Naklada

Slap

Marić Z. (2000). Racionalno emotivno bihejvioralna terapija. U: Stojnov, D. (Ur.). Psihoterapije.

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd

Nichols, J. (2001). Helping Depressed and Suicidal Women with Cognitive-Behaviour Therapy.
Preuzeto 09.01.2019. sa http://www.rational.org.nz