Professional Documents
Culture Documents
ŽITIJA SVETIH
31. DECEMBAR
‐ ŽITIJE PREPODOBNE MATERE NAŠE MELANIJE RIMLjANKE
‐ SPOMEN SVETOG PREPODOBNOMUČENIKA ZOTIKA SIROTOHRANITELjA
‐ SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG TEOFILAKTA, arhiepiskopa Ohridskog
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG GELASIJA
‐ SPOMEN SVETIH MUČENICA DESET DEVOJAKA NIKOMIDIJSKIH
‐ SPOMEN SVETE MUČENICE OLIMPIODORE
‐ SPOMEN SVETE MUČENICE NEMIJE
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA VUSIRIJA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA GAUDIENTIJA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG GAJA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG GEORGIJA ČUDOTVORCA
ŽITIJE PREPODOBNE MATERE NAŠE
MELANIJE RIMLjANKE
DOBAR rod se rađa na dobrom drvetu. Sveta grana izvija se iz svetog korena. To mi
vidimo na primeru svete Melanije, koja proizađe od blagočestivih hrišćanskih roditelja, u
Rimu. Otac joj i deda behu u broju najglavnijih senatora. Kada odraste, Melanija svom
dušom željaše da svoje devičanstvo sačuva besprekornim, i o tome često svim srcem
moljaše svoje roditelje. Ali pošto im ona beše jedinica i nemahu drugoga naslednika
bezbrojnih imanja svojih i bogatstava, to je oni u njenih četrnaest godina udadoše, protiv
njene volje, za visokorodnog i znatnog mladića Apinijana, kome beše sedamnaest godina.
Pošto se venčaše i življahu u česnome braku, Melanija ne promeni svoju misao i želju: da
čuva, iako već ne devičanstvo, ono bar čistotu. Stoga ona na sve moguće načine
pokušavaše da privoli na to svoga supruga, često mu sa suzama govoreći: O, kako bi
blaženi bili mi, kada bismo mladost našu zajedno proveli u čistoti, služeći Bogu bez
telesne veze, što sam ja svagda želela i želim! Tada bismo jedan drugo podsticali na
prekrasan bogougodni život. A ako te sladostrašće, tako svojstveno mladosti, sprečava u
tome i ti ne možeš da savladaš telesnu požudu, onda ostavi mene i ne ometaj mi želju.
Evo, kao otkup svoj ja ti dajem sva moja bogatstva, robove i robinje, riznice zlata i srebra, i
druga bezbrojna imanja. Sve to neka bude tvoje, samo da budem slobodna od telesnih
veza.
A Apinijan niti beše odlučno protiv toga, niti potpuno pristajaše na to, već joj nežno
govoraše: To zasada ne može biti, dok ne dobijemo naslednika za naša imanja. A kad nam
se takav naslednik rodi, onda ću se i ja pridružiti tvojoj dobroj nameri, jer nije lepo da žena
prestiže muža u dobrom delu i stremljenju k Bogu. Pričekajmo dok nam Bog ne da plod
našeg supruštva, pa ćemo onda zajedno izabrati način života koji ti želiš.
Melanija pristade na ovaj predlog svoga muža. I Bog im dade žensko čedo. Čim Melanija
rodi ćerčicu, ona odmah dade za nju Bogu zavet devstva, kao otplađujući svoj dug: jer je
želela da kćer njena sačuva ono što ona sama nije mogla sačuvati, pošto su je silom udali.
Zatim, pripremajući se na drukčije življenje, Melanija stade jače obučavati sebe uzdržanju i
umrtvljavanju tela: ona se pošćaše, telu ne ugađaše ni u čemu, lepe haljine i skupocene
nakite ženske ne nošaše, u kupatilo ne odlažaše. A kada joj muž ili roditelji predlagahu da
ode u kupatilo, ona ne obnaživaše svoje telo, već samo lice umivaše, i izlazeći zaprećivaše
robinjama da to nikome ne govore i davaše im poklone da bi ćutale. Od muža pak ona
zahtevaše da ispuni svoje obećanje, i govoraše mu: Eto, mi sada imamo naslednicu našeg
imanja. Zato, da živimo bez telesnih veza, kao što si mi obećao. ‐ Ali je on ne hte poslušati.
2
Videći da je muž njen neusavetljiv, Melanija namisli da tajno beži u nepoznatu zemlju,
ostavivši oca i majku, muža i čedo, i sva bogatstva: tako silno beše ona obuzeta čežnjom za
Bogom i ljubavlju za čistim životom. I ona bi ovo odmah učinila, da je ne zadržaše saveti
nekih blagorazumnih ljudi, koji je podsetiše na sledeću apostolsku reč: ʺOženjenima
zapovedam, ne ja nego Gospod, da se žena od muža ne razdvajaʺ; i još: ʺŠta znaš, ženo, da
ako muža spaseš?ʺ (1 Kor. 7, 10. 16).
I tako, zadržana nadom na spasenje muža, Melanija odustade od nameravanog begstva.
Ali joj beše teško vršiti bračnu dužnost. Na telu pak ona nošaše grubu vlasenicu, i skidala
je samo onda kada je znala da će sa mužem biti nasamo, da on ne bi doznao za takvo njeno
življenje. Međutim, to na neki način saznade sestra njenoga oca, i stade ismevati tu
vlasenu odeću, a i Melaniji podsmevati se zbog toga i ukoravati je. Melanija je sa suzama
moljaše da to nikome ne priča.
Uskoro posle toga Melanija zatrudne po drugi put, i već se približavaše vreme da rodi.
Utom nastupi spomen svetog mučenika Lavrentija,[1] i Melanija svu noć provede bez sna,
moleći se s metanijima i pevajući psalme. Pri tome ona se staraše da savlada prirodne
porođajne muke. Svanu, no ona ne prestade sa teškom molitvom. Strašne porođajne muke
postajahu sve strašnije i strašnije, a Melanija i nadalje stajaše na molitvi i pravljaše
metanija. Najzad iznemože od svunoćnog molitvenog truda i od porođajnih bolova, i u
teškim mukama rodi muško dete, koje čim bi kršteno otide iz ovog sveta u nebesku
otadžbinu.
Posle ovog porođaja Melanija se teško razbole, i beše na umoru. A muž njen, stojeći pored
njenog kreveta, jedva sam ostade u životu od tuge za njom i od sažaljenja. U svome
velikom bolu on pohita u crkvu, gde se s velikim ridanjem i metanijima moljaše Bogu,
proseći od Njega isceljenje svojoj dragoj supruzi. A Melanija, videći da je prilika zgodna da
svoga muža privoli na svoju nameru, posla mu, dok se on još nalažaše u crkvi, ovaku
poruku: ʺAko hoćeš da i ja i ti budemo živi, daj reč pred Bogom dame se više dotaći nećeš i
da ćemo do kraja života našeg oboje živeti u čistotiʺ. ‐ Muž ljubeći Melaniju neiskazano, i
njeno zdravlje pretpostavljajući svome, pokori se njenoj volji i zavetova se u crkvi pred
Bogom da će ubuduće živeti s njom bez telesnih veza.
Kada se prenosilac poruke vrati i ovo ispriča Melaniji, ona se obradova i poče joj bivati
lakše. Jer telesna bolest ustupi mesto duhovnoj radosti, i Melanija proslavi Svevišnjega koji
joj pomože, ispunivši joj preko bolesti zavetnu želju srca njenog.
Kada Melanija ustade s bolesničkog odra, njena kći, divni izdanak devstva, obećana Bogu,
otide k Bogu. Njena smrt još više oraspoloži Apinijana na držanje čistote, naročito kada
mu Melanija govoraše: Vidiš li da nas sam Bog priziva na čisto življenje. Jer da je Njemu
bilo po volji produženje našeg telesnog supružanstva, ‐ On ne bi uzeo decu našu od nas.
3
I tako Apinijan i Melanija, posle telesnog prirodnog supružanstva, stupiše u duhovno
natprirodno supružanstvo, i podsticahu jedan drugo na vrline, podvizavajući se u postu,
molitvi, trudovima, umrtvljivanju tela. Oni se dogovoriše da sva imanja svoja podare
Hristu preko ubogih, a da se sami potpuno odreknu sveta i zamonaše. No Mela1nijini
roditelji behu odlučno protivu toga. I jedne noći, kada Apinijan i Melanija mnogo
tugovahu zbog toga i savetovahu se kako da se izvuku iz zamršenih mreža ovoga sveta,
njih iznenada poseti odozgo Božanska blagodat: oni osetiše neobično divan miomir koji
dolažaše s neba, miomir koji nikakav um postignuti ne može niti jezik opisati, i oni se
ispuniše takve duhovne radosti, da potpuno zaboraviše svu muku svoju.
Od toga vremena njih još jače obuze čežnja za nebeskim blagom, a omrznu im svet i sve
što je u svetu, i oni rešiše da ostave sve i tajno pobegnu nekuda i zamonaše se. Ali Božji
promisao im pripremi drukčiji put ka ostvarenju željenog cilja.
Naime, za kratko vreme umre Melanijin otac, i Apinijan i Melanija postadoše slobodni za
svoje pothvate. Ali, pošto oni imađahu mnoga bogatstva, koja su bila obećali dati Hristu,
to se oni ne mogoše odmah odvojiti od sveta i postojbine svoje. Njima beše potrebno
izvesno vreme da ta mnogobrojna bogatstva razdadu ništima. U tom cilju oni se povukoše
na jedno svoje imanje u predgrađu Rima, i tamo življahu čuvajući svoju čistotu svesrdno i
strogo. A u vreme kada ovaj blaženi par izabra sebi takvo neobično i bogougodno
življenje, Apinijanu otpočinjaše dvadeset četvrta godina a Melanija navršavaše
dvadesetu.[2] Zaista je veliko čudo da u tim godinama, u kojima obično mladost gori
ognjem telesnih strasti, ovaj sveti par, vodeći zajedno Nadprirodan život, ostajaše
neopaljen, kao Mladići u peći Vavilonskoj.
A sve se to zbi pod rukovodstvom blažene Melanije. Jer ona, kao mudra sluškinja
Gospodnja, budno i strogo pažaše i na sebe i na muža, tako da ona beše svome mužu
učiteljica, nastavnica i predvoditeljka na putu Gospodnjem. Provodeći takav čudesan
život, oni prodavahu imanja svoja i neštedimice ih razdavahu potrebitima.
U to vreme Bog im posla jedno iskušenje. Apinijavov brat Sever, videći takav život ovog
blaženoga para, poče ih nipodaštavati i niušta ne smatrati, i oduzimati im neka imanja. A
kada on vide da mu se oni ne protive i ne haju zbog oduzete imovine, on poče pružati
ruke i na druga imanja njihova, sva ih prisvajajući sebi. Apinijan pak i Melanija, trpljahu to
nezlobivo, položivši nadu na Boga. Njih žalošćaše samo jedno: što imanja, namenjena
Hristu, odlaze u ruke zavidljiva čoveka, te će se manje ubogima dati. Ali Gospod koji štiti
sluge svoje i izbavlja ih iz ruku nepravednika, diže protiv Severa caricu Verinu.[3] Ona ču
za bogougodni život Apinijana i Melanije; i doznavši da im Sever otima imanja, dozva ih k
sebi i ukaza im veliko poštovanje. Carica se divljaše ubogoj odeći njihovoj n tolikom
smirenju njihovom, pa zagrlivši Melaniju reče joj: Blažena si ti što si izabrala takav život! ‐
Pri tome carica govoraše da će se osvetiti za njih Severu. No Melanija i Apinijan je moliše
da ne pribegava osveti, nego samo da usavetuje Severa, da im više ne čini nepravde. I oni
4
rekoše: Nama je bolje da nas vređaju negoli da mi koga vređamo, jer nam Sveto Evanđelje
naređuje da okrenemo i drugi obraz onome koji nas udari po jednome (Mt. 5, 39). Mi ti
blagodarimo, gospodarice, što hoćeš da nas milostivo zaštitiš, ali ne ištemo osvetu Severu.
Naprotiv, mi molimo da se njemu ne čini nikakvo zlo zbog nas. Za nas je dosta, ako on od
sada prestane da nam čini zlo i da otima ono što je ne naše nego Hristovo i Hristovih
slugu, sirotana i udovica, ništih i ubogih.
Još oni moliše caricu, da mogu slobodno bez ikakvih smetnji prodavati svoja velika
imanja, koja su predstavljala gradove i sela ne samo u Italiji, nego i u Siciliji, u Španiji, u
Galiji i u Britaniji. Jer Melanijini roditelji behu toliko bogati, da sem cara ne beše niko
bogatiji od njih. Carica ispuni molbu Apinijana i Melanije, i bi im dopušteno da slobodno i
nesmetamo prodaju sva svoja imanja, ma gde se ona nalazila. U Melanije se javi želja da
carevoj sestri da neke skupocene darove, ali ona ne hte ništa uzeti od ponuđenih joj
darova, smatrajući za bogohulstvo uzeti išta od stvari podarenih Hristu. ‐ Posle toga
Apinijan i Melanija biše sa velikom češću ispraćeni iz carskih palata na mesto svoga
boravka.
Ogromnost njihovog bogatstva, koje oni podariše Hristu, vidi se i iz toga što u to vreme
niko ne beše u stanju kupiti njihovu kuću u Rimu po stvarnoj ceni. Tek posle požara koji
varvari pri najezdi svojoj izazvaše u toj kući, i time je oštetiše, ona bi prodata po nižoj ceni,
i sav novac dobijen za nju razdat sirotinji. Može se sa sigurnošću reći, da Apinijan i
Melanija pokazaše veće usrđe k Bogu nego Jov: jer Jov blagodaraše Boga kada ne po svojoj
volji izgubi bogatstvo, a ovi se dobrovoljno odrekoše tolikih bogatstava i prigrliše
siromaštvo. Spočetka im takav život beše potužan i pomučan, ali im kasnije postade lak i
pun svake duhovne radosti: jer je jaram Hristov blag i breme Njegovo lako (Mt. 11, 30).
Međutim đavo pokušavaše da blagočestive supruge sablazni srebroljubljem. Tako, kada
im jednom donesoše kući ogromne količine zlata za prodata imanja, đavo im stade
ubacivati u dušu neku ljubav prema zlatu. Ali Melanija, osetivši lukavstvo drevne zmije,
tog časa joj razmrska glavu, smatrajući zlato kao blato, i neštedimice ga trošeći na sirotinju.
A pričaše blažena Melanija o sebi ovo:
ʺBejaše u mene jedno imanje sa palatom na visokom i veoma lepom mestu; ono nadmašaše
sva druga imanja naša. S jedne strane njegove prostiraše se more, i sa planine se videlo
kako lađe plove po njemu i kako ribari love ribe. A sa druge strane ‐ visoko drveće,
zasejana polja, bašte i izvrsni vinogradi; na jednom mestu tamo behu raskošna kupatila, na
drugom vodni izvori; sa svih strana se razlegalo pevanje raznih ptica; tamo se, u naročito
ograđenim šumama, nalažaše svakovrsno zverinje, i lov je bivao uvek bogat. I vrag mi
ubacivaše u dušu pomisao da to divno imanje, zbog njegovih izuzetnih prednosti, ne
prodajem nego da sačuvam za sebe, da bih živela na njemu. Ali blagodaću Božjom ja
osetih i raspoznah da je to vražija zamka, I okrenuvši um svoj k rajskim naseljima odmah
prodadoh to imanje, i dobijeni novac predadoh Hristu momeʺ.
5
Kada blagočestivi supruzi prodadoše svoja imanja što imađahu u Italiji, njihovi prilozi kao
velike reke potekoše u sve krajeve zemlje: jer oni šiljahu bogate milostinje na sve strane: u
Mesopotamiju, u Siriju, u Egipat, u Palestinu, crkvama i manastirima muškim i ženskim,
gostoprimnicama i bolnicama, sirotanima i udovicama, sužnjima i zatvorenicima, i na
otkupljivanje zarobljenika i roblja. I Zapad i Istok ispuniše se darovima njihovih
darežljivih ruku. Ponekad oni kupovahu čitava ostrva, mirna i osamljena; na njima
manastire osnivahu, i izdržavanje monasima osiguravahu. Oni svuda svete crkve
ukrašavahu zlatom i srebrom, zlatotkanim odeždama svešteničkim, i ogromne novce
davahu na blagoljepije crkveno.
Zatim, ostavivši neka svoja imanja u Italiji neprodata, oni zajedno sa majkom blažene
Melanije, koja beše još živa, sedoše na lađu i otploviše u Siciliju: jedno, da tamošnja imanja
svoja prodadu, a drugo ‐ da posete blaženog episkopa Pavlina, svoga duhovnoga oca.
Uskoro posle njihovog odlaska iz Rima, napadoše na Rim varvari,[4] i opustošiše mačem i
ognjem svu okolinu grada i svu Italijansku zemlju. Sveti supruzi, Melanija i Apinijan,
dobro učiniše što pomoću Božjom prodadoše svoja imanja pre ove bede. Jer ono što je
imalo propasti naprazno, bez ikakve naknade od Boga, to se pretvori za njih u stostruku
nagradu u večnom životu. Usto oni sačuvaše čitavim i svoje vremeno zdravlje, izišavši iz
Italije, kao Lot iz Sodoma, pre strahotnog opustošenja njenog od strane varvara. Zadržavši
se neko vreme u Siciliji, i na putu k njoj videvši se sa svetim Pavlinom, episkopom
Nolskim,[5] oni uspešno obaviše svoje poslove oko tamošnjih imanja svojih, pa lađom
krenuše za Libiju i Kartaginu.
Za vreme njihove plovidbe po moru, nastade silna bura koja se produži mnogo dana. Na
lađi se već poče oskudevati u pijaćoj vodi, a veslača i posluge beše vrlo mnogo, i svi oni
trpljahu strašnu žeđ. Sveta pak Melanija, shvativši da njihov put u Libiju nije Gospodu po
volji, naredi da jedra okrenu put vetra, uzdajući se u Gospoda da će On uputiti lađu kuda
hoće. I tako, nošeni vetrom oni pristadoše uz neko ostrvo. A kratko vreme pre toga na to
ostrvo napadoše varvari, opljačkaše ga, i mnogo ljudi i žena odvedoše u ropstvo;
preostalim pak žiteljima toga ostrva poručiše da, ako žele, mogu otkupiti svoje roblje,
inače će svi zarobljenici biti pogubljeni. Ostrvljani se nađoše u velikoj tuzi i nevolji, pošto
je malo ko bio u stanju da otkupi svoje srodnike. U to vreme pristade uz ostrvo lađa, na
kojoj behu Melanija i Apinijan. Episkop toga ostrva, čuvši da je uz njihovo ostrvo pristala
lađa iz Rima, dođe da prosi pomoć za otkup zarobljenika. I dobi više nego što se nadao: jer
Melanija i Apinijan, sažalivši se na njih, dadoše onoliko zlata koliko beše potrebno da se
otkupe svi zarobljenici.
6
blaženog Avgustina, čovek rečit i učen, mudar savetodavac i nastavnik za sve koji
dolažahu k njemu. Zavolevši ovoga pastira, Apinijan i sveta Melanija bogato ukrasiše
njegovu crkvu, i mnogo imanja kupiše za nju. Osim toga oni tamo podigoše i dva
manastira: jedan muški ‐ na osamdeset monaha, drugi ženski ‐ na sto trideset monahinja; i
osiguraše izdržavanje tih manastira ziratnom zemljom i ostalim. A sveta Melanija
obučavaše sebe sve strožijem i strožijem postu i uzdržanju; spočetka jeđaše svaki drugi
dan, zatim svaki treći, pa onda ostavljaše sebe bez hrane po svu sedmicu, osim subote i
nedelje. Bavljaše se ona nekad prepisivanjem knjiga, pošto imađaše vrlo lep rukopis i
pisaše bez pogrešaka, a nekad pravljaše odeću za uboge. Prepisane Knjige ona prodavaše,
i dobijeni novac sirotinji razdavaše. Vrlo usrdno se ona bavljaše i čitanjem Svetoga Pisma:
jer kada joj se ruke zamarahu od rada ili od prepisivanja, onda se ona predavaše čitanju, i
tako zadavaše posao očima svojim. A kad bi joj se oči zamorile od dugog čitanja, onda joj
je sluh njen priticao u pomoć, jer je naređivala te su drugi čitali a ona je slušala. Ona
imađaše običaj, da svake godine triput pročita celo Sveto Pismo, Stari i Novi Zavet, a
najglavnija mesta znađaše napamet, i stalno ih navođaše. Spavaše ona noću nepuna dva
sata, i to ne na postelji nego na zemlji na bednoj krpari. I govoraše: Treba svagda stražiti,
jer ne znamo u koji će čas doći lupež. Takom podvižničkom načinu života ona obučavaše i
svoje devojke koje joj prisluživahu. No isto tako ona i ne malo mladića privole da žive
čednim životom i čuvaju svoje devstvo. I mnoge neverne duše ona pridobi za Hrista i
privede k Bogu.
Pošto proživeše sedam godina u Kartagini, u blažene Melanije se javi želja da vidi sveta
mesta u Jerusalimu. I ona sevši na lađu sa majkom i Apinijanom, koji joj ranije beše muž a
sada već duhovni brat i sapodvižnik, krenuše na put. Uz pogodan vetar lađa
blagopolučno stiže u Aleksandriju. Tu oni posetiše svetog Kirila, arhiepiskopa
Aleksandrijskog.[6] Dobivši mnogo duhovne koristi od razgovora s njim, oni opet
nastaviše svoj put lađom i stigoše u sveti grad Jerusalim. Tamo oni sa velikim umilenjem i
neiskazanom radošću srca obilažahu sveta mesta, koja Gospod naš i Prečista Bogomater
osvetiše svojim svesvetim stopama. Kod Groba Gospodnjeg blažena Melanija ostajaše na
molitvi po svu noć od večera. Tu ona, ‐ o! kako tople molitve uznošaše Hristu Gospodu,
plačući, metanišući, Grob Gospodnji grleći i slatko celivajući.
Za vreme boravka svete Melanije i Apinijana u Jerusalimu, jedan verni prijatelj njihov
prodade preostala imanja njihova u Italiji i posla im novac u Jerusalim. Posle potrebnog
bavljenja u Jerusalimu, oni rešiše da ostvare još jednu svoju želju: da otputuju u Egipat, i
posete tamošnje oce pustinjake i posluže im svojom imovinom. I oni krenuše na put
morem, a majku svoju veoma staru i premorenu ostaviše u svetom gradu, poručivši joj da
im na Gori Maslinskoj sazida kuću za življenje.
U Egiptu blažena Melanija, sa svojim duhovnim bratom Apinijanom, obilažahu pustinjske
oce i sabirahu duši svojoj veliku korist od bogonadahnutih reči njihovih. U isto vreme oni
tamo ukazaše potrebitima veliku pomoć milosrdnom darežljivošću svojom. No pri tome
7
oni naiđoše tamo na ne malo takvih uboštvoljubivih otaca, koji nipošto nisu hteli uzeti
nuđenu im milostinju, bežeći od zlata kao od zmijine žaoke. Od takvih bejaše neki
Efistion; njega oni mnogo moliše da primi nekoliko zlatnika, ali on odbi. Obilazeći njegovu
keliju i razgledajući njegovu pustinjačku imovinu, blažena Melanija nađe samo rogožu i
krčag, malo suvoga hleba, i korpu u kojoj beše so. Ona krišom spusti zlato u tu korpu i
pokri ga solju. A kad oni otidoše od starca, od njega se ne utaji Melanijin postupak: jer
starac odmah nađe zlato sakriveno u soli, pa potrča za njima gromko vičući da stanu i
pričekaju ga. A kad oni stadoše, starac im pokaza zlato koje držaše u svojoj ruci i reče im:
Meni je nepotrebno ovo, jer |ne znam našto ću ga upotrebiti; uzmite svoje sebi. ‐ Oni mu
odgovoriše: Ako tebi nije potrebno, onda ga daj drugima. ‐ Na to starac uzvrati: Kome je
ono ovde potrebno, i radi čega? Vi vidite da je mesto ovde pusto. ‐ No pošto oni ne
htedoše da uzmu natrag svoje zlato od starca, ovaj ga baci u reku, pa se vrati u keliju.
Posle toga putnici ponovo dođoše u Aleksandriju; zatim odoše u Nitriju,[7] biše i kod ave
Pamva, svuda obilazeći pustinjačka obitališta, kao pčele leteći po raznim cvetovima i
sabirajući med. Posle toga oni se vratiše u Jerusalim, obogaćeni duhovnim blagom koje
dobiše od svetih pustinjaka. I kao što se nadahu, oni zatekoše kuću već gotovu za njih na
Maslinskoj Gori. I nastaniše se u njoj.
Blažena Melanija onda zatvori sebe u tesnoj odaji, položivši ovakav zavet: da ni ona
nikoga ne viđa, i da nju niko ne viđa. Samo je jednom u nedelji posećivahu njena majka i
njen duhovni brat Apinijan. I u tom dobrovoljnom zatvoru provede ona četrnaest godina.
Za to vreme prestavi se majka blažene Melanije, puna dobrih dela i dobre nade. Tada
Melanija, priredivši sva potrebna bogosluženja, za preminulu majku svoju, ponovo se
zatvori u još tesnijoj i daleko mračnijoj odaji, i provede godinu dana u njoj.
Slava o blaženoj Melaniji pronese se svuda, i mnogi počeše dolaziti k njoj radi duhovne
koristi. Tada Melanija izađe iz zatvora na spasenje drugima. I osnova manastir, sabravši
preko devedeset devojaka. K njoj se stekoše i mnoge javne grešnice; i one, upućivane
njome na put pokajanja, vođahu bogougodni život. Za svoj manastir blažena Melanija
izabra igumaniju, a sama služaše svima kao robinja, i staraše se o svima kao majka. Ona
poučavaše sestre raznim vrlinama, na prvom mestu ‐ čistoti, potom ljubavi, bez koje ni
jedna vrlina ne može biti savršena, zatim smirenosti, poslušnosti, trpljenju i nezlobivosti.
U tom cilju ona im ispriča ovu povest:
ʺK jednom velikom starcu dođe jednom neki mladić sa željom da bude njegov učenik. A
starac, pokazujući od samog početka kakav treba da je učenik, naredi mladiću da uzme
štap i snažno bije stub koji se nalazio pred vratima, i da ga usto rita i udara nogama.
Mladić, poslušavši starca, udaraše iz sve snage bezdahni stub. Starac upita mladića: Da li
ti se usprotivi bijeni stub, i da li se uvredi? Pobeže li on sa svoga mesta, i polete li na tebe?
‐ Mladić odgovori: Ne! ‐ Starac tada reče: Hajde, bij ga još jače, i bijenje propraćuj
najpogrdnijim rečima: vređaj ga, ruži, sramoti, grdi, i na sve moguće načine kudi. ‐ Kada
8
mladić i to uradi, starac ga upita: Da li se razgnjevi na tebe stub kada si ga vređao: da li
reče što protiv tebe? da li uzropta ili te prekori? ‐ Mladić odgovori: Ne, oče! Jer kako može
uzvraćati ili razgnjeviti se stub bezosećajni i bezdahni? ‐ Starac onda reče: Ako možeš biti
kao taj stub, da se ne gnjeviš na one koji te biju, da ne bežiš od batina, da ne protivrečiš
onima koji ti naređuju.
Takom povešću blažena poučavaše sestre trpljenju i nezlobivosti, i taj im primer beše od
veoma velike koristi. Tako poučavajući sestre, sveta Melanija u isto vreme podiže u tom
manastiru divnu crkvu, i postara se te crkva bi osvećena svetim moštima proroka Zaharije,
prvomučenika Stefana i Četrdesetorice mučenika.
Posle ovih događaja, njen duhovni brat a ranije njen suprug po telu, blaženi Apinijan,
ugodivši Gospodu, otide k Njemu već u monaškom činu. Blažena Melanija ga česno
pogrebe, pa se i sama stade pripremati za odlazak očekujući da će skoro umreti. Ali
promisao Božji produži joj život na spasenje drugima. Po smrti Apinijanovoj ona podiže
još i muški manastir, i utroši na njega već poslednju imovinu svoju, podarivši sve na slavu
Božiju. Na taj način ona koja davno duhom prigrli siromaštvo, postade i telom siromašna.
U to vreme stiže Melaniji pismo iz Carigrada od strica joj Volusijana Rimljanina. Taj
Volusijan, tada postavljen za rimskog antipata,[8] sa naročitom porukom bi poslat od
zapadnog cara u Carigrad k caru. Došavši na Istok, Volusijan veoma željaše da se vidi sa
svojom bratanicom, prepodobnom Melanijom. Zbog toga naročito i posla k Njoj u
Jerusalim, moleći je da dođe u Carigrad da se vidi s njim. Blažena pak Melanija isprva ne
htedijaše da ide k stricu, pošto se on držao idolopokloničkog neznaboštva. Ali zatim, po
savetu duhovnih otaca, ona pođe k njemu, pokrenuta nadom da ga obrati k Bogu. Na
putu, u svima gradovima gde se svetiteljka zaustavljala, njoj su ukazivane velike počasti,
jer Bog proslavlja one koji Njega proslavljaju. Nju sretahu arhijereji i sveštenici, starešine
gradske i narod, i svi je s ljubavlju primahu, kao da s neba dolazi, jer celome svetu sijaše
svetlost njenih vrlina i svetog života. I u samoj prestonici ona bi primljena s velikom čašću
od cara Teodosija Mlađeg, od njegove supruge carice Evdokije, i od patrijarha Prokla.
Strica pak svog Volusijana ona zateče bolesnim. Kada je ugleda, stric se udivi njenoj
monaškoj odeći i umrtvljenosti tela, jer se lice njeno beše osušilo od dugih postova i
trudova, i pređašnja lepota njena uvenula. I Volusijan uskliknu: O, kakva sada izgledaš,
draga Melanija!
No našta dugo pričati! Nešto lično prepodobna Melanija, nešto sveti Proklo,[9] a najviše
bogonadahnuta beseda blagočestive sluškinje Hristove i korisni saveti njeni učiniše te se
stric njen odreče jelinskog neznabožja i primi sveto krštenje. Udostojivši se Svetih Tajni, on
posle ne mnogo dana predade duh svoj Bogu, i bi pogreben rukama svete Melanije.
Za vreme svog podužeg bavljenja u Carigradu, prepodobna Melanija obrati k pravoj veri
mnoge iz Nestorijeve jeresi, koja tada silno smućivaše Crkvu, a i mnoge pravoslavne
sačuva od otpadništva, jer joj Bog beše darovao taku blagodatnu mudrost, da joj ne
9
mogahu ni najmanje odoleti previsprene reči i zamršeni sofizmi nestorijanaca. Prepodobna
izvrsno znađaše Sveto Pismo, sve godine života svoga čitajući ga i ispunjujući se blagodati
Duha Svetoga. Od jutra do večera s njom razgovarahu razni ljudi i pitahu je o
Pravoslavlju, i ona davaše premudre odgovore, tako da se sva prestonica divljaše
premudrosti njenoj.
Potom se blažena Melanija vrati u Jerusalim, i približavajući se končini svojoj ona se
pripremaše k dobrome izlasku. A dade joj se od Boga dar isceljivanja, i ona isceljivaše
mnoge bolesti. Od tih isceljenja ispričaćemo neka, i time dati dokaz o blagodati Božijoj
koja se uselila u nju.
Jednu mladu ženu mučaše đavo, koji joj tako zatvori usta da ih je bilo nemoguće otvoriti; i
ona ne beše u stanju ni reči progovoriti, niti hrane okusiti; i od dugog nejedenja više nego
od đavoljeg mučenja njoj predstojaše smrt. Tu ženu prepodobna Melanija isceli molitvom i
pomazanjem svetim jelejem: iz nje iziđe đavo, usta joj se otvoriše na blagodarenje i
slavoslovljenje Boga, i okusivši hrane ona ozdravi.
Druga žena beše bremenita, i dođe vreme da se porodi, ali ne mogaše, pošto dete umre u
utrobi njenoj. Kidana strašnim bolovima, ona beše Na samrti. I toj ženi pomogoše svete
molitve prepodobne Melanije: jer čim pojas njen bi položen na grudi bolesne žene, ova se
odmah oslobodi bremena: iz nje iziđe mrtvo dete; i njoj bi lakše, i stade govoriti, a dotle ne
beše u stanju ni rečcu izgovoriti.
ʺGospode Bože moj, Tebe izabrah i zavoleh od početka; Tebe pretpostavih braku,
bogatstvima, slavi i slastima ovoga sveta; Tebi od rođenja svog poverih telo i dušu moju;
Tebe radi predadoh se uzdržanju i prilepiše se kosti moje koži mojoj; Ti si me vodio za
10
desnu ruku moju i upućivao me savetom Tvojim; Ti i sada usliši glas moj, i neka suze ove
navrnu potoke milosrđa Tvog k meni, i Ti očisti sve grehovne prljavštine moje voljne i
nevoljne. Daruj mi put k Tebi bez ikakve smutnje i prepreke, da me vazdušni zli dusi ne bi
zadržali. Ti znaš, Besmrtni, smrtnu prirodu našu. Ti znaš, Čovekoljupče, da nema čoveka
bez prljavštine: nema bića ljudskog na kome vrag ne bi mogao pronaći kakvu bilo
grešnost, makar jedan dan poživelo na zemlji. No Ti, Vladiko, previdevši sve grehe moje,
postavi me čistu na sudu Tvomeʺ.
Tako se moljaše prepodobna Melanija. I još ne beše završila molitvu, ona poče osećati
bolove u telu. No premda ona i iznemogavaše veoma od bolesti, ipak ne prestajaše od
svoga truda, iđaše na propisana crkvena bogosluženja, i od izjutra govoraše sestrama
mnoge pouke. Zatim se ona pričesti Prečistim i Božanskim Tajnama iz ruku episkopa
Elevteropoljskog,[11] koji dođe sa klirom da je poseti. I blažena stade očekivati da smrt
nastupi. Pri tome ona tešaše svoju srodnicu koja gorko ridaše zbog rastanka sa
svetiteljkom, a takođe i svima sestrama govoraše reči utehe, pa oprostivši se sa svima
poslednjim celivom, izgovori ove poslednje reči: ʺKako Gospod blagoizvoli, tako i biʺ.
Sa tim rečima ona predade duh svoj u ruke Božije, pošto prethodno leže na prost odar,
zaklopi oči, i sama, kao što treba, prekrsti ruke na prsima svojim. To bi trideset prvog
decembra 439. godine.
Na pogreb prepodobne matere naše Melanije stekoše se monasi i monahinje iz svih
manastira što behu u okolini Svetoga Grada, i svu noć pevahu nad njom psalme, pa je
onda česno pogreboše. A sveta duša njena ode u dvore Gospoda Hrista, koga ona zavole i
kome usrdno služaše u sve dane života svoga. I sada, učestvujući sa svima svetima u slavi
Njegovoj, ona i za nas grešne moli tamo Oca i Sina i Svetoga Duha, Jednoga u Trojici Boga,
kome slava vavek. Amin.
SPOMEN SVETOG PREPODOBNOMUČENIKA
ZOTIKA SIROTOHRANITELjA
PREPODOBNI Zotik, roda znamenitog i slavnog, rodi se u Rimu. Od rane mladosti on se
odade nauci, i izuči svu mudrost svetovnu i duhovnu. Zbog toga car Konstantin Veliki[12]
uze Zotika na dvor, da bude pored njega. Kada ovaj blagočestivi car premesti prestonicu
iz Rima u Carigrad, tada i blaženi Zotik sa drugim velikodostojnicima pređe u Carigrad, i
dobi od cara čin magistrijana.[13] No ubrzo Zotik se odreče časti i sujete ovoga sveta i
11
primi sveštenički čin. Dom prepodobnog Zotika beše otvoren za sve nište i uboge;
prepodobni beše istinski otac siročadi, udovica, bolesnika, nevoljnika i putnika.
U to vreme u gradu se poče naglo širiti guba. Da bi se suzbila ova pagubna zaraza, car
izdade naredbu da se svaki gubavac baci u more. Žalostivi Zotik, raspaljen božanskom
ljubavlju, ode caru i reče mu: Care, daj meni, sluzi tvome, što više zlata, da njime kupim
biserje i izvrsno drago kamenje u čast i slavu moći tvoje, jer sam vrlo vičan i iskusan u
tome. Car, voleći i ceneći Zotika, izađe u susret njegovoj molbi. Dobivši zlato, ovaj
bogoljubivi i čovekoljubivi sluga Božji izađe iz dvora prepun radosti. I stade ovako
upotrebljavati to zlato: od vojnika, izvršilaca careve naredbe o bacanju gubavaca u more,
on otkupljivaše te jadnike, odnošaše ih svome domu i negovaše. Zatim s one strane
Bosfora, naspram Carigrada, on na jednoj gori podiže bolnice za gubave, i tamo ih
smeštaše i negovaše. Na to on utroši svo zlato koje dobi od cara Konstantina.
Međutim ovaj blagočestivi car umre i na carski presto stupi njegov sin Konstancije,[14] koji
zastrani u Arijevu jeres i gonjaše pravoslavne. Da bi naškodili velikom revnitelju
Pravoslavlja, svetom Zotiku, pakosni ljudi ga optužiše caru jeretiku kako je on od
pokojnog cara uzeo zlato radi kupovine dragog kamenja caru. Car pozva prepodobnog
Zotika i upita ga: Jesi li kupio biserje i drugo drago kamenje za zlato, koje ti je radi toga iz
carskih riznica dato? ‐ Prepodobni odgovori: Care, hajdmo lađom, i ja ću ti pokazati takvo
bogatstvo kakvo ti dosada imao nisi.
Kada njih dvojica pređoše lađom na drugu stranu Bosfora, prepodobni povede cara k
bolnima, i pokazujući mu gubave i bolesne reče: Eto, care, živog biserja i prekrasnog
dragog kamenja, koje stekoh trudom i novcem za spasenje tvoje.
Car se razgnjevi na svetitelja i naredi da ga vežu za divlje mazge, pa mazge teraju i gone
po poljima i putevima. I tako vučen po kamenju, prepodobni trpljaše silne muke: telo mu
se raspadaše po oštrom kamenju; a kada se mazge sjuriše sa gore vukući prepodobnoga,
njemu se kosti polomiše i poispadaše; i on predade dušu svoju u ruke Gospoda svoga.[15]
A na mestu gde svetac izdahnu, izbi izvor čiste i slatke vode, i tom se vodom isceljivahu
svakovrsne bolesti na proslavljenje ugodnika Božija, a u slavu i čast Jednoga u Trojici
Boga, od svih slavljenog i obožavanog vavek. Amin.
SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG
TEOFILAKTA,
arhiepiskopa Ohridskog
12
BLAŽENI Teofilakt je rođen na ostrvu Evripu, a vaspitan u Carigradu kod najznamenitijih
učitelja toga vremena. Kao klirik Velike Crkve izabran za episkopa i poslat, mimo svoje
volje, u Ohrid, gde je proveo oko 25 godina (otprilike od 1082‐1108). Homatijan Ohridski
naziva ga ʺnajmudrijim arhiepiskopomʺ. Čovek ogromne učenosti, svetske i bogoslovske,
utančanog vizantijskog ukusa, melanholičan i osetljiv, Teofilakt se osećao među Slovenima
u Ohridu kao izgnanik među varvarima. Napisao tumačenja sva četiri Evanđelja i drugih
knjiga Novoga Zaveta. To je najbolje delo te vrste posle svetog Zlatousta, koje se i dan
danas čita sa velikom korišću. Od ostalih njegovih dela poznata su još: Pisma, i Život
svetog Klimenta Ohridskog. U starosti sveti Teofilakt se povukao iz Ohrida u Solun, gde
je, kako se misli, i skončao svoj zemaljski život i preselio se u blaženu večnost nebesku.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
GELASIJA
SPOMEN SVETIH MUČENICA
DESET DEVOJAKA NIKOMIDIJSKIH
OČI im iskopane i grudi odsečene, ‐ tako za Hrista postradale i vence nebeske dobile.
SPOMEN SVETE MUČENICE
OLIMPIODORE
13
POSTRADALA za Gospoda ‐ ognjem spaljena.
SPOMEN SVETE MUČENICE
NEMIJE
POSTRADALA za Gospoda ‐ mačem posečena.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
VUSIRIJA
POSTRADAO za Gospoda ‐ vretenima isprobadan.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
GAUDIENTIJA
U STRAŠNIM mukama za Gospoda postradao, i na nebo ka Gospodu uzišao i neuvenljive
vence primio.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
GAJA
OVAJ ʺmudri ugodnik Hristovʺ bogomudro se podvizavao, i u miru skončao.
14
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
GEORGIJA ČUDOTVORCA
POZNATI pomesni svetitelj Crkve Božije na Kipru. Poznat pod imenom Maheromenos.
(Spominje ga Patmoski kodeks br. 266, i Maheras u ʺKiparskoj Hroniciʺ).
Molitvama svih Svetih Tvojih, Gospode Isuse Hriste, Bože naš, pomiluj nas. Amin.
Na prep. Mariju Egipćanku
1/14. aprila 1962. g.
Manastir Sv. Belije
Vaskrs
1962.
Manastir Sv. Ćelije
NAPOMENE:
1. Spomen svetog mučenika Lavrentija Crkva praznuje 10. avgusta.
2. Ta se promena u životu Melanije dogodila 401. godine.
3. Supruga cara Honorija, koji upravljao zapadnom polovinom Rimske carevine od
395‐423. godine.
15
4. Reč je o Gotima. Goti, ‐ germansko pleme, opsedali Rim 408, 409. i 410. godine, i
najzad ga opljačkali.
5. Grad Nola, ‐ na jugu Italije, u Kampaniji; sveti Pavlin bio episkop u Noli od 409. do
431. godine. Spomen njegov praznuje se 23.januara.
6. Spomen njegov Crkva praznuje 9. juna i 18. januara.
7. Nitrija ‐ gora na jugu od Aleksandrije, blizu Libijske pustinje.
8. Antipat ‐ carski namesnik, upravitelj oblasti, u čiji je sastav ulazilo nekoliko
pokrajina.
9. Patrijarh Carigradski od 437‐447. godine.
10. Supruga cara Teodosija II, koji carovao od 408‐450. god.
11. Elevteropolj ‐ grad u južnoj Palestini. Danas ‐ ruševine.
12. Carovao od 306‐337. godine.
13. Magistrijan ‐ na Vizantijskom dvoru jedna od najvažnijih pridvornih dužnosti;
nešto nalik na upravnika dvora.
14. Car Konstancije carovao od 337‐361. godine.
15. To je bilo oko polovine četvrtoga veka.
16