You are on page 1of 16

Arhimandrit JUSTIN Popović 

ŽITIJA SVETIH 

 
31. DECEMBAR 
  

‐ ŽITIJE PREPODOBNE MATERE NAŠE MELANIJE RIMLjANKE 

‐ SPOMEN SVETOG PREPODOBNOMUČENIKA ZOTIKA SIROTOHRANITELjA 

‐ SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG TEOFILAKTA, arhiepiskopa Ohridskog 

‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG GELASIJA 

‐ SPOMEN SVETIH MUČENICA DESET DEVOJAKA NIKOMIDIJSKIH 

‐ SPOMEN SVETE MUČENICE OLIMPIODORE 

‐ SPOMEN SVETE MUČENICE NEMIJE 

‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA VUSIRIJA 

‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA GAUDIENTIJA 

‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG GAJA 

‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG GEORGIJA ČUDOTVORCA 

 
ŽITIJE PREPODOBNE MATERE NAŠE 

MELANIJE RIMLjANKE 

  

DOBAR  rod  se  rađa  na  dobrom  drvetu.  Sveta  grana  izvija  se  iz  svetog  korena.  To  mi 
vidimo na primeru svete Melanije, koja proizađe od blagočestivih hrišćanskih roditelja, u 
Rimu.  Otac  joj  i  deda  behu  u  broju  najglavnijih  senatora.  Kada  odraste,  Melanija  svom 
dušom  željaše  da  svoje  devičanstvo  sačuva  besprekornim,  i  o  tome  često  svim  srcem 
moljaše  svoje  roditelje.  Ali  pošto  im  ona  beše  jedinica  i  nemahu  drugoga  naslednika 
bezbrojnih imanja svojih i bogatstava, to je oni u njenih četrnaest godina udadoše, protiv 
njene volje, za visokorodnog i znatnog mladića Apinijana, kome beše sedamnaest godina. 

Pošto se venčaše i življahu u česnome braku, Melanija ne promeni svoju misao i želju: da 
čuva,  iako  već  ne  devičanstvo,  ono  bar  čistotu.  Stoga  ona  na  sve  moguće  načine 
pokušavaše  da  privoli  na  to  svoga  supruga,  često  mu  sa  suzama  govoreći:  O,  kako  bi 
blaženi  bili  mi,  kada  bismo  mladost  našu  zajedno  proveli  u  čistoti,  služeći  Bogu  bez 
telesne  veze,  što  sam  ja  svagda  želela  i  želim!  Tada  bismo  jedan  drugo  podsticali  na 
prekrasan bogougodni život. A ako te sladostrašće, tako svojstveno mladosti, sprečava u 
tome i ti ne možeš da savladaš telesnu požudu, onda ostavi mene i ne ometaj mi želju. 

Evo, kao otkup svoj ja ti dajem sva moja bogatstva, robove i robinje, riznice zlata i srebra, i 
druga  bezbrojna  imanja.  Sve  to  neka  bude  tvoje,  samo  da  budem  slobodna  od  telesnih 
veza. 

A  Apinijan  niti  beše  odlučno  protiv  toga,  niti  potpuno  pristajaše  na  to,  već  joj  nežno 
govoraše: To zasada ne može biti, dok ne dobijemo naslednika za naša imanja. A kad nam 
se takav naslednik rodi, onda ću se i ja pridružiti tvojoj dobroj nameri, jer nije lepo da žena 
prestiže muža u dobrom delu i stremljenju k Bogu. Pričekajmo dok nam Bog ne da plod 
našeg supruštva, pa ćemo onda zajedno izabrati način života koji ti želiš. 

Melanija pristade na ovaj predlog svoga muža. I Bog im dade žensko čedo. Čim Melanija 
rodi ćerčicu, ona odmah dade za nju Bogu zavet devstva, kao otplađujući svoj dug: jer je 
želela da kćer njena sačuva ono što ona sama nije mogla sačuvati, pošto su je silom udali. 

Zatim, pripremajući se na drukčije življenje, Melanija stade jače obučavati sebe uzdržanju i 
umrtvljavanju  tela:  ona  se  pošćaše,  telu  ne  ugađaše  ni  u  čemu,  lepe  haljine  i  skupocene 
nakite ženske ne nošaše, u kupatilo ne odlažaše. A kada joj muž ili roditelji predlagahu da 
ode u kupatilo, ona ne obnaživaše svoje telo, već samo lice umivaše, i izlazeći zaprećivaše 
robinjama  da  to  nikome  ne  govore  i  davaše  im  poklone  da  bi  ćutale.  Od  muža  pak  ona 
zahtevaše da ispuni svoje obećanje, i govoraše mu: Eto, mi sada imamo naslednicu našeg 
imanja. Zato, da živimo bez telesnih veza, kao što si mi obećao. ‐ Ali je on ne hte poslušati. 

2
Videći  da  je  muž  njen  neusavetljiv,  Melanija  namisli  da  tajno  beži  u  nepoznatu  zemlju, 
ostavivši oca i majku, muža i čedo, i sva bogatstva: tako silno beše ona obuzeta čežnjom za 
Bogom i ljubavlju za čistim životom. I ona bi ovo odmah učinila, da je ne zadržaše saveti 
nekih  blagorazumnih  ljudi,  koji  je  podsetiše  na  sledeću  apostolsku  reč:  ʺOženjenima 
zapovedam, ne ja nego Gospod, da se žena od muža ne razdvajaʺ; i još: ʺŠta znaš, ženo, da 
ako muža spaseš?ʺ (1 Kor. 7, 10. 16). 

I  tako,  zadržana  nadom  na  spasenje  muža,  Melanija  odustade  od  nameravanog  begstva. 
Ali joj beše teško vršiti bračnu dužnost. Na telu pak ona nošaše grubu vlasenicu, i skidala 
je samo onda kada je znala da će sa mužem biti nasamo, da on ne bi doznao za takvo njeno 
življenje.  Međutim,  to  na  neki  način  saznade  sestra  njenoga  oca,  i  stade  ismevati  tu 
vlasenu odeću, a i Melaniji podsmevati se zbog toga i ukoravati je. Melanija je sa suzama 
moljaše da to nikome ne priča. 

Uskoro  posle  toga  Melanija  zatrudne  po  drugi  put,  i  već  se  približavaše  vreme  da  rodi. 
Utom nastupi spomen svetog mučenika Lavrentija,[1] i Melanija svu noć provede bez sna, 
moleći  se  s  metanijima  i  pevajući  psalme.  Pri  tome  ona  se  staraše  da  savlada  prirodne 
porođajne muke. Svanu, no ona ne prestade sa teškom molitvom. Strašne porođajne muke 
postajahu  sve  strašnije  i  strašnije,  a  Melanija  i  nadalje  stajaše  na  molitvi  i  pravljaše 
metanija.  Najzad  iznemože  od  svunoćnog  molitvenog  truda  i  od  porođajnih  bolova,  i  u 
teškim  mukama  rodi  muško  dete,  koje  čim  bi  kršteno  otide  iz  ovog  sveta  u  nebesku 
otadžbinu. 

Posle ovog porođaja Melanija se teško razbole, i beše na umoru. A muž njen, stojeći pored 
njenog  kreveta,  jedva  sam  ostade  u  životu  od  tuge  za  njom  i  od  sažaljenja.  U  svome 
velikom  bolu  on  pohita  u  crkvu,  gde  se  s  velikim  ridanjem  i  metanijima  moljaše  Bogu, 
proseći od Njega isceljenje svojoj dragoj supruzi. A Melanija, videći da je prilika zgodna da 
svoga  muža  privoli  na  svoju  nameru,  posla  mu,  dok  se  on  još  nalažaše  u  crkvi,  ovaku 
poruku: ʺAko hoćeš da i ja i ti budemo živi, daj reč pred Bogom dame se više dotaći nećeš i 
da ćemo do kraja života našeg oboje živeti u čistotiʺ. ‐ Muž ljubeći Melaniju neiskazano, i 
njeno  zdravlje  pretpostavljajući  svome,  pokori  se  njenoj  volji  i  zavetova  se  u  crkvi  pred 
Bogom da će ubuduće živeti s njom bez telesnih veza. 

Kada  se  prenosilac  poruke  vrati  i  ovo  ispriča  Melaniji,  ona  se  obradova  i  poče  joj  bivati 
lakše. Jer telesna bolest ustupi mesto duhovnoj radosti, i Melanija proslavi Svevišnjega koji 
joj pomože, ispunivši joj preko bolesti zavetnu želju srca njenog. 

Kada Melanija ustade s bolesničkog odra, njena kći, divni izdanak devstva, obećana Bogu, 
otide  k  Bogu.  Njena  smrt  još  više  oraspoloži  Apinijana  na  držanje  čistote,  naročito  kada 
mu Melanija govoraše: Vidiš li da nas sam Bog priziva na čisto življenje. Jer da je Njemu 
bilo po volji produženje našeg telesnog supružanstva, ‐ On ne bi uzeo decu našu od nas. 

3
I  tako  Apinijan  i  Melanija,  posle  telesnog  prirodnog  supružanstva,  stupiše  u  duhovno 
natprirodno supružanstvo, i podsticahu jedan drugo na vrline, podvizavajući se u postu, 
molitvi,  trudovima,  umrtvljivanju  tela.  Oni  se  dogovoriše  da  sva  imanja  svoja  podare 
Hristu  preko  ubogih,  a  da  se  sami  potpuno  odreknu  sveta  i  zamonaše.  No  Mela1nijini 
roditelji  behu  odlučno  protivu  toga.  I  jedne  noći,  kada  Apinijan  i  Melanija  mnogo 
tugovahu zbog toga i savetovahu se kako da se izvuku iz zamršenih mreža ovoga sveta, 
njih  iznenada  poseti  odozgo  Božanska  blagodat:  oni  osetiše  neobično  divan  miomir  koji 
dolažaše  s  neba,  miomir  koji  nikakav  um  postignuti  ne  može  niti  jezik  opisati,  i  oni  se 
ispuniše takve duhovne radosti, da potpuno zaboraviše svu muku svoju. 

Od toga vremena njih još jače obuze čežnja za nebeskim blagom, a omrznu im svet i sve 
što je u svetu, i oni rešiše da ostave sve i tajno pobegnu nekuda i zamonaše se. Ali Božji 
promisao im pripremi drukčiji put ka ostvarenju željenog cilja. 

Naime, za kratko vreme umre Melanijin otac, i Apinijan i Melanija postadoše slobodni za 
svoje pothvate. Ali, pošto oni imađahu mnoga bogatstva, koja su bila obećali dati Hristu, 
to  se  oni  ne  mogoše  odmah  odvojiti  od  sveta  i  postojbine  svoje.  Njima  beše  potrebno 
izvesno vreme da ta mnogobrojna bogatstva razdadu ništima. U tom cilju oni se povukoše 
na jedno svoje imanje u predgrađu Rima, i tamo življahu čuvajući svoju čistotu svesrdno i 
strogo.  A  u  vreme  kada  ovaj  blaženi  par  izabra  sebi  takvo  neobično  i  bogougodno 
življenje,  Apinijanu  otpočinjaše  dvadeset  četvrta  godina  a  Melanija  navršavaše 
dvadesetu.[2]  Zaista  je  veliko  čudo  da  u  tim  godinama,  u  kojima  obično  mladost  gori 
ognjem  telesnih  strasti,  ovaj  sveti  par,  vodeći  zajedno  Nadprirodan  život,  ostajaše 
neopaljen, kao Mladići u peći Vavilonskoj. 

A  sve  se  to  zbi  pod  rukovodstvom  blažene  Melanije.  Jer  ona,  kao  mudra  sluškinja 
Gospodnja,  budno  i  strogo  pažaše  i  na  sebe  i  na  muža,  tako  da  ona  beše  svome  mužu 
učiteljica,  nastavnica  i  predvoditeljka  na  putu  Gospodnjem.  Provodeći  takav  čudesan 
život, oni prodavahu imanja svoja i neštedimice ih razdavahu potrebitima. 

U to vreme Bog im posla jedno iskušenje. Apinijavov brat Sever, videći takav život ovog 
blaženoga para, poče ih nipodaštavati i niušta ne smatrati, i oduzimati im neka imanja. A 
kada  on  vide  da  mu  se  oni  ne  protive  i  ne  haju  zbog  oduzete  imovine,  on  poče  pružati 
ruke i na druga imanja njihova, sva ih prisvajajući sebi. Apinijan pak i Melanija, trpljahu to 
nezlobivo,  položivši  nadu  na  Boga.  Njih  žalošćaše  samo  jedno:  što  imanja,  namenjena 
Hristu, odlaze u ruke zavidljiva čoveka, te će se manje ubogima dati. Ali Gospod koji štiti 
sluge svoje i izbavlja ih iz ruku nepravednika, diže protiv Severa caricu Verinu.[3] Ona ču 
za bogougodni život Apinijana i Melanije; i doznavši da im Sever otima imanja, dozva ih k 
sebi  i  ukaza  im  veliko  poštovanje.  Carica  se  divljaše  ubogoj  odeći  njihovoj  n  tolikom 
smirenju njihovom, pa zagrlivši Melaniju reče joj: Blažena si ti što si izabrala takav život! ‐ 
Pri tome carica govoraše da će se osvetiti za njih Severu. No Melanija i Apinijan je moliše 
da ne pribegava osveti, nego samo da usavetuje Severa, da im više ne čini nepravde. I oni 

4
rekoše: Nama je bolje da nas vređaju negoli da mi koga vređamo, jer nam Sveto Evanđelje 
naređuje  da  okrenemo  i  drugi  obraz  onome  koji  nas  udari  po  jednome  (Mt.  5,  39).  Mi  ti 
blagodarimo, gospodarice, što hoćeš da nas milostivo zaštitiš, ali ne ištemo osvetu Severu. 
Naprotiv, mi molimo da se njemu ne čini nikakvo zlo zbog nas. Za nas je dosta, ako on od 
sada  prestane  da  nam  čini  zlo  i  da  otima  ono  što  je  ne  naše  nego  Hristovo  i  Hristovih 
slugu, sirotana i udovica, ništih i ubogih. 

Još  oni  moliše  caricu,  da  mogu  slobodno  bez  ikakvih  smetnji  prodavati  svoja  velika 
imanja, koja su predstavljala gradove i sela ne samo u Italiji, nego i u Siciliji, u Španiji, u 
Galiji  i  u  Britaniji.  Jer  Melanijini  roditelji  behu  toliko  bogati,  da  sem  cara  ne  beše  niko 
bogatiji od njih. Carica ispuni molbu Apinijana i Melanije, i bi im dopušteno da slobodno i 
nesmetamo prodaju sva svoja imanja, ma gde se ona nalazila. U Melanije se javi želja da 
carevoj  sestri  da  neke  skupocene  darove,  ali  ona  ne  hte  ništa  uzeti  od  ponuđenih  joj 
darova,  smatrajući  za  bogohulstvo  uzeti  išta  od  stvari  podarenih  Hristu.  ‐  Posle  toga 
Apinijan  i  Melanija  biše  sa  velikom  češću  ispraćeni  iz  carskih  palata  na  mesto  svoga 
boravka. 

Ogromnost njihovog bogatstva,  koje oni podariše Hristu, vidi se i iz toga što u to vreme 
niko ne beše u stanju kupiti njihovu kuću u Rimu po stvarnoj ceni. Tek posle požara koji 
varvari pri najezdi svojoj izazvaše u toj kući, i time je oštetiše, ona bi prodata po nižoj ceni, 
i  sav  novac  dobijen  za  nju  razdat  sirotinji.  Može  se  sa  sigurnošću  reći,  da  Apinijan  i 
Melanija pokazaše veće usrđe k Bogu nego Jov: jer Jov blagodaraše Boga kada ne po svojoj 
volji  izgubi  bogatstvo,  a  ovi  se  dobrovoljno  odrekoše  tolikih  bogatstava  i  prigrliše 
siromaštvo. Spočetka im takav život beše potužan i pomučan, ali im kasnije postade lak i 
pun svake duhovne radosti: jer je jaram Hristov blag i breme Njegovo lako (Mt. 11, 30). 

Međutim  đavo  pokušavaše  da  blagočestive  supruge  sablazni  srebroljubljem.  Tako,  kada 
im  jednom  donesoše  kući  ogromne  količine  zlata  za  prodata  imanja,  đavo  im  stade 
ubacivati u dušu neku ljubav prema zlatu. Ali Melanija, osetivši lukavstvo drevne zmije, 
tog časa joj razmrska glavu, smatrajući zlato kao blato, i neštedimice ga trošeći na sirotinju. 
A pričaše blažena Melanija o sebi ovo: 

ʺBejaše u mene jedno imanje sa palatom na visokom i veoma lepom mestu; ono nadmašaše 
sva  druga  imanja  naša.  S  jedne  strane  njegove  prostiraše  se  more,  i  sa  planine  se  videlo 
kako  lađe  plove  po  njemu  i  kako  ribari  love  ribe.  A  sa  druge  strane  ‐  visoko  drveće, 
zasejana polja, bašte i izvrsni vinogradi; na jednom mestu tamo behu raskošna kupatila, na 
drugom vodni izvori; sa svih strana se razlegalo pevanje raznih ptica; tamo se, u naročito 
ograđenim  šumama,  nalažaše  svakovrsno  zverinje,  i  lov  je  bivao  uvek  bogat.  I  vrag  mi 
ubacivaše  u  dušu  pomisao  da  to  divno  imanje,  zbog  njegovih  izuzetnih  prednosti,  ne 
prodajem  nego  da  sačuvam  za  sebe,  da  bih  živela  na  njemu.  Ali  blagodaću  Božjom  ja 
osetih i raspoznah da je to vražija zamka, I okrenuvši um svoj k rajskim naseljima odmah 
prodadoh to imanje, i dobijeni novac predadoh Hristu momeʺ. 

5
Kada blagočestivi supruzi prodadoše svoja imanja što imađahu u Italiji, njihovi prilozi kao 
velike reke potekoše u sve krajeve zemlje: jer oni šiljahu bogate milostinje na sve strane: u 
Mesopotamiju, u Siriju, u Egipat, u Palestinu, crkvama i manastirima muškim i ženskim, 
gostoprimnicama  i  bolnicama,  sirotanima  i  udovicama,  sužnjima  i  zatvorenicima,  i  na 
otkupljivanje  zarobljenika  i  roblja.  I  Zapad  i  Istok  ispuniše  se  darovima  njihovih 
darežljivih  ruku.  Ponekad  oni  kupovahu  čitava  ostrva,  mirna  i  osamljena;  na  njima 
manastire  osnivahu,  i  izdržavanje  monasima  osiguravahu.  Oni  svuda  svete  crkve 
ukrašavahu  zlatom  i  srebrom,  zlatotkanim  odeždama  svešteničkim,  i  ogromne  novce 
davahu na blagoljepije crkveno. 

Zatim,  ostavivši  neka  svoja  imanja  u  Italiji  neprodata,  oni  zajedno  sa  majkom  blažene 
Melanije, koja beše još živa, sedoše na lađu i otploviše u Siciliju: jedno, da tamošnja imanja 
svoja prodadu, a drugo ‐ da posete blaženog episkopa Pavlina, svoga duhovnoga oca. 

Uskoro posle njihovog odlaska iz Rima, napadoše na Rim varvari,[4] i opustošiše mačem i 
ognjem  svu  okolinu  grada  i  svu  Italijansku  zemlju.  Sveti  supruzi,  Melanija  i  Apinijan, 
dobro  učiniše  što  pomoću  Božjom  prodadoše  svoja  imanja  pre  ove  bede.  Jer  ono  što  je 
imalo propasti naprazno, bez ikakve naknade od Boga, to se pretvori za njih u stostruku 
nagradu u večnom životu. Usto oni sačuvaše čitavim i svoje vremeno zdravlje, izišavši iz 
Italije, kao Lot iz Sodoma, pre strahotnog opustošenja njenog od strane varvara. Zadržavši 
se  neko  vreme  u  Siciliji,  i  na  putu  k  njoj  videvši  se  sa  svetim  Pavlinom,  episkopom 
Nolskim,[5]  oni  uspešno  obaviše  svoje  poslove  oko  tamošnjih  imanja  svojih,  pa  lađom 
krenuše za Libiju i Kartaginu. 

Za vreme njihove plovidbe po moru, nastade silna bura koja se produži mnogo dana. Na 
lađi se već poče oskudevati u pijaćoj vodi, a veslača i posluge beše vrlo mnogo, i svi oni 
trpljahu strašnu žeđ. Sveta pak Melanija, shvativši da njihov put u Libiju nije Gospodu po 
volji, naredi da jedra okrenu put vetra, uzdajući se u Gospoda da će On uputiti lađu kuda 
hoće. I tako, nošeni vetrom oni pristadoše uz neko ostrvo. A kratko vreme pre toga na to 
ostrvo  napadoše  varvari,  opljačkaše  ga,  i  mnogo  ljudi  i  žena  odvedoše  u  ropstvo; 
preostalim  pak  žiteljima  toga  ostrva  poručiše  da,  ako  žele,  mogu  otkupiti  svoje  roblje, 
inače će svi zarobljenici biti pogubljeni. Ostrvljani se nađoše u velikoj tuzi i nevolji, pošto 
je malo ko bio u stanju da otkupi svoje srodnike. U to vreme pristade uz ostrvo lađa, na 
kojoj behu Melanija i Apinijan. Episkop toga ostrva, čuvši da je uz njihovo ostrvo pristala 
lađa iz Rima, dođe da prosi pomoć za otkup zarobljenika. I dobi više nego što se nadao: jer 
Melanija i Apinijan, sažalivši se na njih, dadoše onoliko zlata koliko beše potrebno da se 
otkupe svi zarobljenici. 

Kada otploviše  od toga  ostrva, dunu  tih i pogodan vetar,  i oni  brzo stigoše u Kartaginu. 


Izišavši  iz  lađe,  oni  i  tamo  činjahu  obilna  dela  milosrđa,  dajući  priloge  crkvama  i 
manastirima, i zbrinjavajući uboge i bolesne. Tvoreći dobra dela oni se nastaniše nedaleko 
od  Kartagene  u  gradu  koji  se  zvao  Tagasta.  Episkop  u  Tagasti  beše  Alimpije,  prijatelj 

6
blaženog  Avgustina,  čovek  rečit  i  učen,  mudar  savetodavac  i  nastavnik  za  sve  koji 
dolažahu  k  njemu.  Zavolevši  ovoga  pastira,  Apinijan  i  sveta  Melanija  bogato  ukrasiše 
njegovu  crkvu,  i  mnogo  imanja  kupiše  za  nju.  Osim  toga  oni  tamo  podigoše  i  dva 
manastira: jedan muški ‐ na osamdeset monaha, drugi ženski ‐ na sto trideset monahinja; i 
osiguraše  izdržavanje  tih  manastira  ziratnom  zemljom  i  ostalim.  A  sveta  Melanija 
obučavaše  sebe  sve  strožijem  i  strožijem  postu  i  uzdržanju;  spočetka  jeđaše  svaki  drugi 
dan,  zatim  svaki  treći,  pa  onda  ostavljaše  sebe  bez  hrane  po  svu  sedmicu,  osim  subote  i 
nedelje.  Bavljaše  se  ona  nekad  prepisivanjem  knjiga,  pošto  imađaše  vrlo  lep  rukopis  i 
pisaše bez pogrešaka, a nekad pravljaše odeću za uboge. Prepisane Knjige ona prodavaše, 
i dobijeni novac sirotinji razdavaše. Vrlo usrdno se ona bavljaše i čitanjem Svetoga Pisma: 
jer kada joj se ruke zamarahu od rada ili od prepisivanja, onda se ona predavaše čitanju, i 
tako zadavaše posao očima svojim. A kad bi joj se oči zamorile od dugog čitanja, onda joj 
je  sluh  njen  priticao  u  pomoć,  jer  je  naređivala  te  su  drugi  čitali  a  ona  je  slušala.  Ona 
imađaše  običaj,  da  svake  godine  triput  pročita  celo  Sveto  Pismo,  Stari  i  Novi  Zavet,  a 
najglavnija  mesta  znađaše  napamet,  i  stalno  ih  navođaše.  Spavaše  ona  noću  nepuna  dva 
sata, i to ne na postelji nego na zemlji na bednoj krpari. I govoraše: Treba svagda stražiti, 
jer ne znamo u koji će čas doći lupež. Takom podvižničkom načinu života ona obučavaše i 
svoje  devojke  koje  joj  prisluživahu.  No  isto  tako  ona  i  ne  malo  mladića  privole  da  žive 
čednim  životom  i  čuvaju  svoje  devstvo.  I  mnoge  neverne  duše  ona  pridobi  za  Hrista  i 
privede k Bogu. 

Pošto  proživeše  sedam  godina  u  Kartagini,  u  blažene  Melanije  se  javi  želja  da  vidi  sveta 
mesta u Jerusalimu. I ona sevši na lađu sa majkom i Apinijanom, koji joj ranije beše muž a 
sada  već  duhovni  brat  i  sapodvižnik,  krenuše  na  put.  Uz  pogodan  vetar  lađa 
blagopolučno  stiže  u  Aleksandriju.  Tu  oni  posetiše  svetog  Kirila,  arhiepiskopa 
Aleksandrijskog.[6]  Dobivši  mnogo  duhovne  koristi  od  razgovora  s  njim,  oni  opet 
nastaviše svoj put lađom i stigoše u sveti grad Jerusalim. Tamo oni sa velikim umilenjem i 
neiskazanom  radošću  srca  obilažahu  sveta  mesta,  koja  Gospod  naš  i  Prečista  Bogomater 
osvetiše  svojim svesvetim stopama.  Kod Groba Gospodnjeg blažena  Melanija  ostajaše na 
molitvi po svu noć od večera. Tu ona, ‐ o! kako tople molitve uznošaše Hristu Gospodu, 
plačući, metanišući, Grob Gospodnji grleći i slatko celivajući. 

Za  vreme  boravka  svete  Melanije  i  Apinijana  u  Jerusalimu,  jedan  verni  prijatelj  njihov 
prodade  preostala  imanja  njihova  u  Italiji  i  posla  im  novac  u  Jerusalim.  Posle  potrebnog 
bavljenja u Jerusalimu, oni rešiše da ostvare još jednu svoju želju: da otputuju u Egipat, i 
posete  tamošnje  oce  pustinjake  i  posluže  im  svojom  imovinom.  I  oni  krenuše  na  put 
morem, a majku svoju veoma staru i premorenu ostaviše u svetom gradu, poručivši joj da 
im na Gori Maslinskoj sazida kuću za življenje. 

U Egiptu blažena Melanija, sa svojim duhovnim bratom Apinijanom, obilažahu pustinjske 
oce i sabirahu duši svojoj veliku korist od bogonadahnutih reči njihovih. U isto vreme oni 
tamo  ukazaše  potrebitima  veliku  pomoć  milosrdnom  darežljivošću  svojom.  No  pri  tome 

7
oni  naiđoše  tamo  na  ne  malo  takvih  uboštvoljubivih  otaca,  koji  nipošto  nisu  hteli  uzeti 
nuđenu  im  milostinju,  bežeći  od  zlata  kao  od  zmijine  žaoke.  Od  takvih  bejaše  neki 
Efistion; njega oni mnogo moliše da primi nekoliko zlatnika, ali on odbi. Obilazeći njegovu 
keliju  i  razgledajući  njegovu  pustinjačku  imovinu,  blažena  Melanija  nađe  samo  rogožu  i 
krčag,  malo  suvoga  hleba,  i  korpu  u  kojoj  beše  so.  Ona  krišom  spusti  zlato  u  tu  korpu  i 
pokri  ga  solju.  A  kad  oni  otidoše  od  starca,  od  njega  se  ne  utaji  Melanijin  postupak:  jer 
starac  odmah  nađe  zlato  sakriveno  u  soli,  pa  potrča  za  njima  gromko  vičući  da  stanu  i 
pričekaju ga. A kad oni stadoše, starac im pokaza zlato koje držaše u svojoj ruci i reče im: 
Meni je nepotrebno ovo, jer |ne znam našto ću ga upotrebiti; uzmite svoje sebi. ‐ Oni mu 
odgovoriše: Ako tebi nije potrebno, onda ga daj drugima. ‐ Na to starac uzvrati: Kome je 
ono  ovde  potrebno,  i  radi  čega?  Vi  vidite  da  je  mesto  ovde  pusto.  ‐  No  pošto  oni  ne 
htedoše da uzmu natrag svoje zlato od starca, ovaj ga baci u reku, pa se vrati u keliju. 

Posle toga putnici ponovo dođoše u Aleksandriju; zatim odoše u Nitriju,[7] biše i kod ave 
Pamva,  svuda  obilazeći  pustinjačka  obitališta,  kao  pčele  leteći  po  raznim  cvetovima  i 
sabirajući  med.  Posle  toga  oni  se  vratiše  u  Jerusalim,  obogaćeni  duhovnim  blagom  koje 
dobiše od svetih pustinjaka. I kao što se nadahu, oni zatekoše kuću već gotovu za njih na 
Maslinskoj Gori. I nastaniše se u njoj. 

Blažena  Melanija  onda  zatvori  sebe  u  tesnoj  odaji,  položivši  ovakav  zavet:  da  ni  ona 
nikoga ne viđa, i da nju niko ne viđa. Samo je jednom u nedelji posećivahu njena majka i 
njen duhovni brat Apinijan. I u tom dobrovoljnom zatvoru provede ona četrnaest godina. 
Za  to  vreme  prestavi  se  majka  blažene  Melanije,  puna  dobrih  dela  i  dobre  nade.  Tada 
Melanija,  priredivši  sva  potrebna  bogosluženja,  za  preminulu  majku  svoju,  ponovo  se 
zatvori u još tesnijoj i daleko mračnijoj odaji, i provede godinu dana u njoj. 

Slava  o  blaženoj  Melaniji  pronese  se  svuda,  i  mnogi  počeše  dolaziti  k  njoj  radi  duhovne 
koristi.  Tada  Melanija  izađe  iz  zatvora  na  spasenje  drugima.  I  osnova  manastir,  sabravši 
preko  devedeset  devojaka.  K  njoj  se  stekoše  i  mnoge  javne  grešnice;  i  one,  upućivane 
njome  na  put  pokajanja,  vođahu  bogougodni  život.  Za  svoj  manastir  blažena  Melanija 
izabra igumaniju, a sama služaše svima kao robinja, i staraše se o svima kao majka. Ona 
poučavaše  sestre  raznim  vrlinama,  na  prvom  mestu  ‐  čistoti,  potom  ljubavi,  bez  koje  ni 
jedna vrlina ne može biti savršena, zatim smirenosti, poslušnosti, trpljenju i nezlobivosti. 
U tom cilju ona im ispriča ovu povest: 

ʺK jednom velikom starcu dođe jednom neki mladić sa željom da bude njegov učenik. A 
starac,  pokazujući  od  samog  početka  kakav  treba  da  je  učenik,  naredi  mladiću  da  uzme 
štap  i  snažno  bije  stub  koji  se  nalazio  pred  vratima,  i  da  ga  usto  rita  i  udara  nogama. 
Mladić, poslušavši starca, udaraše iz sve snage bezdahni stub. Starac upita mladića: Da li 
ti se usprotivi bijeni stub, i da li se uvredi? Pobeže li on sa svoga mesta, i polete li na tebe? 
‐  Mladić  odgovori:  Ne!  ‐  Starac  tada  reče:  Hajde,  bij  ga  još  jače,  i  bijenje  propraćuj 
najpogrdnijim rečima: vređaj ga, ruži, sramoti, grdi, i na sve moguće načine kudi. ‐ Kada 

8
mladić i to uradi, starac ga upita: Da li se razgnjevi na tebe stub kada si ga vređao: da li 
reče što protiv tebe? da li uzropta ili te prekori? ‐ Mladić odgovori: Ne, oče! Jer kako može 
uzvraćati ili razgnjeviti se stub bezosećajni i bezdahni? ‐ Starac onda reče: Ako možeš biti 
kao taj stub, da se ne gnjeviš na one koji te biju, da ne bežiš od batina, da ne protivrečiš 
onima koji ti naređuju. 

Takom povešću blažena poučavaše sestre trpljenju i nezlobivosti, i taj im primer beše od 
veoma  velike  koristi.  Tako  poučavajući  sestre,  sveta  Melanija  u  isto  vreme  podiže  u  tom 
manastiru divnu crkvu, i postara se te crkva bi osvećena svetim moštima proroka Zaharije, 
prvomučenika Stefana i Četrdesetorice mučenika. 

Posle  ovih  događaja,  njen  duhovni  brat  a  ranije  njen  suprug  po  telu,  blaženi  Apinijan, 
ugodivši  Gospodu,  otide  k  Njemu  već  u  monaškom  činu.  Blažena  Melanija  ga  česno 
pogrebe,  pa  se  i  sama  stade  pripremati  za  odlazak  očekujući  da  će  skoro  umreti.  Ali 
promisao  Božji  produži  joj  život  na  spasenje drugima.  Po  smrti Apinijanovoj  ona podiže 
još i muški manastir, i utroši na njega već poslednju imovinu svoju, podarivši sve na slavu 
Božiju. Na taj način ona koja davno duhom prigrli siromaštvo, postade i telom siromašna. 

U  to  vreme  stiže  Melaniji  pismo  iz  Carigrada  od  strica  joj  Volusijana  Rimljanina.  Taj 
Volusijan,  tada  postavljen  za  rimskog  antipata,[8]  sa  naročitom  porukom  bi  poslat  od 
zapadnog cara u Carigrad k caru. Došavši na Istok, Volusijan veoma željaše da se vidi sa 
svojom  bratanicom,  prepodobnom  Melanijom.  Zbog  toga  naročito  i  posla  k  Njoj  u 
Jerusalim, moleći je da dođe u Carigrad da se vidi s njim. Blažena pak Melanija isprva ne 
htedijaše da  ide  k  stricu, pošto se on držao  idolopokloničkog  neznaboštva.  Ali zatim,  po 
savetu  duhovnih  otaca,  ona  pođe  k  njemu,  pokrenuta  nadom  da  ga  obrati  k  Bogu.  Na 
putu, u svima gradovima gde se svetiteljka zaustavljala, njoj su ukazivane velike počasti, 
jer Bog proslavlja one koji Njega proslavljaju. Nju sretahu arhijereji i sveštenici, starešine 
gradske i narod, i svi je s ljubavlju primahu, kao da s neba dolazi, jer celome svetu sijaše 
svetlost njenih vrlina i svetog života. I u samoj prestonici ona bi primljena s velikom čašću 
od  cara  Teodosija  Mlađeg,  od  njegove  supruge  carice  Evdokije,  i  od  patrijarha  Prokla. 
Strica  pak  svog  Volusijana  ona  zateče  bolesnim.  Kada  je  ugleda,  stric  se  udivi  njenoj 
monaškoj  odeći  i  umrtvljenosti  tela,  jer  se  lice  njeno  beše  osušilo  od  dugih  postova  i 
trudova,  i  pređašnja  lepota  njena  uvenula.  I  Volusijan  uskliknu:  O,  kakva  sada  izgledaš, 
draga Melanija! 

No  našta  dugo  pričati!  Nešto  lično  prepodobna  Melanija,  nešto  sveti  Proklo,[9]  a  najviše 
bogonadahnuta  beseda  blagočestive  sluškinje  Hristove  i  korisni  saveti  njeni  učiniše  te  se 
stric njen odreče jelinskog neznabožja i primi sveto krštenje. Udostojivši se Svetih Tajni, on 
posle ne mnogo dana predade duh svoj Bogu, i bi pogreben rukama svete Melanije. 

Za vreme svog podužeg bavljenja u Carigradu, prepodobna Melanija obrati k pravoj veri 
mnoge  iz  Nestorijeve  jeresi,  koja  tada  silno  smućivaše  Crkvu,  a  i  mnoge  pravoslavne 
sačuva  od  otpadništva,  jer  joj  Bog  beše  darovao  taku  blagodatnu  mudrost,  da  joj  ne 
9
mogahu ni najmanje odoleti previsprene reči i zamršeni sofizmi nestorijanaca. Prepodobna 
izvrsno znađaše Sveto Pismo, sve godine života svoga čitajući ga i ispunjujući se blagodati 
Duha  Svetoga.  Od  jutra  do  večera  s  njom  razgovarahu  razni  ljudi  i  pitahu  je  o 
Pravoslavlju,  i  ona  davaše  premudre  odgovore,  tako  da  se  sva  prestonica  divljaše 
premudrosti njenoj. 

Potom  se  blažena  Melanija  vrati  u  Jerusalim,  i  približavajući  se  končini  svojoj  ona  se 
pripremaše  k  dobrome  izlasku.  A  dade  joj  se  od  Boga  dar  isceljivanja,  i  ona  isceljivaše 
mnoge  bolesti.  Od  tih  isceljenja  ispričaćemo  neka,  i  time  dati  dokaz  o  blagodati  Božijoj 
koja se uselila u nju. 

Carica  Evdokija,[10]  koja  prepodobnu  Melaniju  nazva  svojom  duhovnom  majkom, 


doputova  u  Jerusalim,  da  se  pokloni  svetim  mestima  i  da  poseti  svoju  duhovnu  mater. 
Putem ona iščaši nogu, i noga je silno boljaše, tako da nije mogla ni kročiti njome. A kada 
se sveta Melanija samo dotače njene noge, noga joj odmah ozdravi. 

Jednu mladu ženu mučaše đavo, koji joj tako zatvori usta da ih je bilo nemoguće otvoriti; i 
ona ne beše u stanju ni reči progovoriti, niti hrane okusiti; i od dugog nejedenja više nego 
od đavoljeg mučenja njoj predstojaše smrt. Tu ženu prepodobna Melanija isceli molitvom i 
pomazanjem  svetim  jelejem:  iz  nje  iziđe  đavo,  usta  joj  se  otvoriše  na  blagodarenje  i 
slavoslovljenje Boga, i okusivši hrane ona ozdravi. 

Druga žena beše bremenita, i dođe vreme da se porodi, ali ne mogaše, pošto dete umre u 
utrobi  njenoj.  Kidana  strašnim  bolovima,  ona  beše  Na  samrti.  I  toj  ženi  pomogoše  svete 
molitve prepodobne Melanije: jer čim pojas njen bi položen na grudi bolesne žene, ova se 
odmah oslobodi bremena: iz nje iziđe mrtvo dete; i njoj bi lakše, i stade govoriti, a dotle ne 
beše u stanju ni rečcu izgovoriti. 

Providevši  svoj  odlazak  k  Bogu, prepodobna obiđe sveta mesta u Jerusalimu i okolini, u 


Vitlejemu  i  Galileji.  A  kad  nastupi  praznik  Rođenja  Hristovog,  ona  beše  na  svunoćnom 
bdeniju  u  pećini  gde  se  Gospod  rodio,  i  tamo  ona  kaza  jednoj  od  svojih  sestara,  svojoj 
srodnici, koja se nalažaše pored nje neodstupno, da ovo poslednji put ona praznuje s njima 
Roždestvo  Hristovo.  Zbog  toga  srodnica  svetiteljkina  plaka  gorko.  Zatim  na  dan  svetog 
prvomučenika  Stefana,  blažena  Melanija  bi  na  svunoćnom  bdeniju  u  hramu  njegovom. 
Toga dana u obitelji svojoj čitajući sestrama o kamenovanju svetog Prvomučenika, ona im 
kaza sa svoje strane da ovo poslednji put ona čita njima. Ova reč njena izazva veliki plač 
kod  sestara,  jer  one  razumeše  da  će  svetiteljka  uskoro  otići  iz  ovog  sveta.  A  ona  ih,  po 
običaju  svom,  dugo  tešaše  bogonadahnutim  rečima  svojim  i  poučavaše  vrlinama.  Potom 
ona uđe u crkvu i pomoli se govoreći: 

ʺGospode  Bože  moj,  Tebe  izabrah  i  zavoleh  od  početka;  Tebe  pretpostavih  braku, 
bogatstvima, slavi i slastima ovoga sveta; Tebi od rođenja svog poverih telo i dušu moju; 
Tebe  radi  predadoh  se  uzdržanju  i  prilepiše  se  kosti  moje  koži  mojoj;  Ti  si  me  vodio  za 

10
desnu ruku moju i upućivao me savetom Tvojim; Ti i sada usliši glas moj, i neka suze ove 
navrnu  potoke  milosrđa  Tvog  k  meni,  i  Ti  očisti  sve  grehovne  prljavštine  moje  voljne  i 
nevoljne. Daruj mi put k Tebi bez ikakve smutnje i prepreke, da me vazdušni zli dusi ne bi 
zadržali. Ti znaš, Besmrtni, smrtnu prirodu našu. Ti znaš, Čovekoljupče, da nema čoveka 
bez  prljavštine:  nema  bića  ljudskog  na  kome  vrag  ne  bi  mogao  pronaći  kakvu  bilo 
grešnost, makar jedan dan poživelo na zemlji. No Ti, Vladiko, previdevši sve grehe moje, 
postavi me čistu na sudu Tvomeʺ. 

Tako  se  moljaše  prepodobna  Melanija.  I  još  ne  beše  završila  molitvu,  ona  poče  osećati 
bolove  u  telu.  No  premda  ona  i  iznemogavaše  veoma  od  bolesti,  ipak  ne  prestajaše  od 
svoga  truda,  iđaše  na  propisana  crkvena  bogosluženja,  i  od  izjutra  govoraše  sestrama 
mnoge  pouke.  Zatim  se  ona  pričesti  Prečistim  i  Božanskim  Tajnama  iz  ruku  episkopa 
Elevteropoljskog,[11]  koji  dođe  sa  klirom  da  je  poseti.  I  blažena  stade  očekivati  da  smrt 
nastupi.  Pri  tome  ona  tešaše  svoju  srodnicu  koja  gorko  ridaše  zbog  rastanka  sa 
svetiteljkom,  a  takođe  i  svima  sestrama  govoraše  reči  utehe,  pa  oprostivši  se  sa  svima 
poslednjim celivom, izgovori ove poslednje reči: ʺKako Gospod blagoizvoli, tako i biʺ. 

Sa  tim  rečima  ona  predade  duh  svoj  u  ruke  Božije,  pošto  prethodno  leže  na  prost  odar, 
zaklopi  oči,  i  sama,  kao  što  treba,  prekrsti  ruke  na  prsima  svojim.  To  bi  trideset  prvog 
decembra 439. godine. 

Na  pogreb  prepodobne  matere  naše  Melanije  stekoše  se  monasi  i  monahinje  iz  svih 
manastira  što  behu  u  okolini  Svetoga  Grada,  i  svu  noć  pevahu  nad  njom  psalme,  pa  je 
onda česno pogreboše. A sveta duša njena ode u dvore Gospoda Hrista, koga ona zavole i 
kome usrdno služaše u sve dane života svoga. I sada, učestvujući sa svima svetima u slavi 
Njegovoj, ona i za nas grešne moli tamo Oca i Sina i Svetoga Duha, Jednoga u Trojici Boga, 
kome slava vavek. Amin. 

  

  

SPOMEN SVETOG PREPODOBNOMUČENIKA 

ZOTIKA SIROTOHRANITELjA 

  

PREPODOBNI Zotik, roda znamenitog i slavnog, rodi se u Rimu. Od rane mladosti on se 
odade nauci, i izuči svu mudrost svetovnu i duhovnu. Zbog toga car Konstantin Veliki[12] 
uze Zotika na dvor, da bude pored njega. Kada ovaj blagočestivi car premesti prestonicu 
iz Rima u Carigrad, tada i blaženi Zotik sa drugim velikodostojnicima pređe u Carigrad, i 
dobi  od  cara  čin  magistrijana.[13]  No  ubrzo  Zotik  se  odreče  časti  i  sujete  ovoga  sveta  i 

11
primi  sveštenički  čin.  Dom  prepodobnog  Zotika  beše  otvoren  za  sve  nište  i  uboge; 
prepodobni beše istinski otac siročadi, udovica, bolesnika, nevoljnika i putnika. 

U  to  vreme  u  gradu  se  poče  naglo  širiti  guba.  Da  bi  se  suzbila  ova  pagubna  zaraza,  car 
izdade  naredbu  da  se  svaki  gubavac  baci  u  more.  Žalostivi  Zotik,  raspaljen  božanskom 
ljubavlju, ode caru i reče mu: Care, daj meni, sluzi tvome, što više zlata, da njime kupim 
biserje  i  izvrsno  drago  kamenje  u  čast  i  slavu  moći  tvoje,  jer  sam  vrlo  vičan  i  iskusan  u 
tome.  Car,  voleći  i  ceneći  Zotika,  izađe  u  susret  njegovoj  molbi.  Dobivši  zlato,  ovaj 
bogoljubivi  i  čovekoljubivi  sluga  Božji  izađe  iz  dvora  prepun  radosti.  I  stade  ovako 
upotrebljavati to zlato: od vojnika, izvršilaca careve naredbe o bacanju gubavaca u more, 
on  otkupljivaše  te  jadnike,  odnošaše  ih  svome  domu  i  negovaše.  Zatim  s  one  strane 
Bosfora,  naspram  Carigrada,  on  na  jednoj  gori  podiže  bolnice  za  gubave,  i  tamo  ih 
smeštaše i negovaše. Na to on utroši svo zlato koje dobi od cara Konstantina. 

Međutim ovaj blagočestivi car umre i na carski presto stupi njegov sin Konstancije,[14] koji 
zastrani  u  Arijevu  jeres  i  gonjaše  pravoslavne.  Da  bi  naškodili  velikom  revnitelju 
Pravoslavlja,  svetom  Zotiku,  pakosni  ljudi  ga  optužiše  caru  jeretiku  kako  je  on  od 
pokojnog  cara  uzeo  zlato  radi  kupovine  dragog  kamenja  caru.  Car  pozva  prepodobnog 
Zotika i upita ga: Jesi li kupio biserje i drugo drago kamenje za zlato, koje ti je radi toga iz 
carskih riznica dato? ‐ Prepodobni odgovori: Care, hajdmo lađom, i ja ću ti pokazati takvo 
bogatstvo kakvo ti dosada imao nisi. 

Kada  njih  dvojica  pređoše  lađom  na  drugu  stranu  Bosfora,  prepodobni  povede  cara  k 
bolnima,  i  pokazujući  mu  gubave  i  bolesne  reče:  Eto,  care,  živog  biserja  i  prekrasnog 
dragog kamenja, koje stekoh trudom i novcem za spasenje tvoje. 

Car se razgnjevi na svetitelja i naredi da ga vežu za divlje mazge, pa mazge teraju i gone 
po poljima i putevima. I tako vučen po kamenju, prepodobni trpljaše silne muke: telo mu 
se raspadaše po oštrom kamenju; a kada se mazge sjuriše sa gore vukući prepodobnoga, 
njemu se kosti polomiše i poispadaše; i on predade dušu svoju u ruke Gospoda svoga.[15] 
A na mestu gde svetac izdahnu, izbi izvor čiste i slatke vode, i tom se vodom isceljivahu 
svakovrsne  bolesti  na  proslavljenje  ugodnika  Božija,  a  u  slavu  i  čast  Jednoga  u  Trojici 
Boga, od svih slavljenog i obožavanog vavek. Amin. 

  

  

SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG 

TEOFILAKTA,  

arhiepiskopa Ohridskog 

  
12
BLAŽENI Teofilakt je rođen na ostrvu Evripu, a vaspitan u Carigradu kod najznamenitijih 
učitelja  toga  vremena.  Kao  klirik  Velike  Crkve  izabran  za  episkopa  i  poslat,  mimo  svoje 
volje, u Ohrid, gde je proveo oko 25 godina (otprilike od 1082‐1108). Homatijan Ohridski 
naziva ga ʺnajmudrijim arhiepiskopomʺ. Čovek ogromne učenosti, svetske i bogoslovske, 
utančanog vizantijskog ukusa, melanholičan i osetljiv, Teofilakt se osećao među Slovenima 
u Ohridu kao izgnanik među varvarima. Napisao tumačenja sva četiri Evanđelja i drugih 
knjiga  Novoga  Zaveta.  To  je  najbolje  delo  te  vrste  posle  svetog  Zlatousta,  koje  se  i  dan 
danas  čita  sa  velikom  korišću.  Od  ostalih  njegovih  dela  poznata  su  još:  Pisma,  i  Život 
svetog Klimenta Ohridskog. U starosti sveti Teofilakt se povukao iz Ohrida u Solun, gde 
je, kako se misli, i skončao svoj zemaljski život i preselio se u blaženu večnost nebesku. 

  

  

SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG 

GELASIJA 

  

PODVIZAVAO  se  kao  pustinjak  u  okolini  Nikopolja.  Revnostan  pobornik  Pravoslavlja; 


učestvovao  na  Četvrtom  Vaseljenskom  Saboru.  Odlikovao  se  dubokim  smirenjem  i 
krotošću.  Svetim  podvizima  postigao  bestrašće;  Crkva  ga  naziva  ʺnezaboravnim  carem 
nad strastimaʺ. 

  

  

SPOMEN SVETIH MUČENICA 

DESET DEVOJAKA NIKOMIDIJSKIH 

  

OČI im iskopane i grudi odsečene, ‐ tako za Hrista postradale i vence nebeske dobile. 

  

  

SPOMEN SVETE MUČENICE 

OLIMPIODORE 

  

13
POSTRADALA za Gospoda ‐ ognjem spaljena.  

  

  

SPOMEN SVETE MUČENICE 

NEMIJE 

  

POSTRADALA za Gospoda ‐ mačem posečena. 

  

  

SPOMEN SVETOG MUČENIKA 

VUSIRIJA 

  

POSTRADAO za Gospoda ‐ vretenima isprobadan.  

  

  

SPOMEN SVETOG MUČENIKA 

GAUDIENTIJA 

  

U STRAŠNIM mukama za Gospoda postradao, i na nebo ka Gospodu uzišao i neuvenljive 
vence primio. 

  

  

SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG 

GAJA 

  

OVAJ ʺmudri ugodnik Hristovʺ bogomudro se podvizavao, i u miru skončao. 

14
  

  

SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG 

GEORGIJA ČUDOTVORCA 

  

POZNATI  pomesni  svetitelj  Crkve  Božije  na  Kipru.  Poznat  pod  imenom  Maheromenos. 
(Spominje ga Patmoski kodeks br. 266, i Maheras u ʺKiparskoj Hroniciʺ). 

  

Molitvama svih Svetih Tvojih, Gospode Isuse Hriste, Bože naš, pomiluj nas. Amin. 

  

Na prep. Mariju Egipćanku 

1/14. aprila 1962. g. 

Manastir Sv. Belije 

  

Vaskrs 

1962. 

Manastir Sv. Ćelije 

  

  

 
  

  

NAPOMENE: 

1. Spomen svetog mučenika Lavrentija Crkva praznuje 10. avgusta. 

2. Ta se promena u životu Melanije dogodila 401. godine. 

3. Supruga  cara  Honorija,  koji  upravljao  zapadnom  polovinom  Rimske  carevine  od 
395‐423. godine. 
15
4. Reč  je  o  Gotima.  Goti,  ‐  germansko  pleme,  opsedali  Rim  408,  409.  i  410.  godine,  i 
najzad ga opljačkali. 

5. Grad Nola, ‐ na jugu Italije, u Kampaniji; sveti Pavlin bio episkop u Noli od 409. do 
431. godine. Spomen njegov praznuje se 23.januara. 

6. Spomen njegov Crkva praznuje 9. juna i 18. januara. 

7. Nitrija ‐ gora na jugu od Aleksandrije, blizu Libijske pustinje. 

8. Antipat  ‐  carski  namesnik,  upravitelj  oblasti,  u  čiji  je  sastav  ulazilo  nekoliko 
pokrajina. 

9. Patrijarh Carigradski od 437‐447. godine. 

10. Supruga cara Teodosija II, koji carovao od 408‐450. god. 

11. Elevteropolj ‐ grad u južnoj Palestini. Danas ‐ ruševine. 

12. Carovao od 306‐337. godine. 

13. Magistrijan  ‐  na  Vizantijskom  dvoru  jedna  od  najvažnijih  pridvornih  dužnosti; 
nešto nalik na upravnika dvora. 

14. Car Konstancije carovao od 337‐361. godine. 

15. To je bilo oko polovine četvrtoga veka.  
 
 
 
 

16

You might also like